Uvodna rečenica je otprilike bila uvodna točka, ali i završni dojam Tribine Trećeg programa, održane 2. lipnja u Knjižnici Bogdana Ogrizovića, pod nazivom Čemu još uopće kultura?. Naime, na njoj su sudjelovali intelektualci koji imaju što za reći o stvarnom stanju kulturne proizvodnje i recepcije u Republici Hrvatskoj, no tribina se vrtila oko točaka zadanih najavom događanja: “više nego nedostatna sredstva od 0.5 posto državnog proračuna, koliko se na godinu izdvaja za kulturu, neuvjerljiva kulturna politika, oskudna umjetnička proizvodnja i prava mala vojska administrativaca koja često više odmaže nego pomaže kulturnom pogonu, gurnuli su ovu plemenitu djelatnost na rub egzistencije, a Zagreb i Hrvatsku u provincijalnu zonu europskih kulturnih aktualnosti…”.

Niti u jednom trenutku ove se tvrdnje nije dovelo u pitanje, a kamoli propitalo njihove uvjete, pogotovo one o oskudnoj umjetničkoj proizvodnji, vojski administrativaca koji kulturi odmažu te provincijalizmu domaćih kulturnih aktivnosti. Svatko imalo uključen u spomenute aktivnosti odbacio bi te tvrdnje kao nepotpune te možda ponudio razradu materijalnih uvjeta u kojima do takvih zaključaka dolazi. Ni riječi o osuđenosti na projektno financiranje, problemima sa zatvaranjem financijskih konstrukcija, nesigurnim poslovima, niskim plaćama u odnosu na količinu rada, percepciji rada u kulturi kao angažmana ili volonterstva, organizacijama u kulturi kao paralelnim institucijama, zakonskoj nezaštićenosti… 

Razlog tomu bio je zasigurno sastav govornika. Sveučilišni profesor Dean Duda, znanstvenica pri Institutu za razvoj i međunarodne odnose te bivša državna tajnica za kulturu u vladi HDZ-a Nina Obuljen Koržinek, vlasnica kazališta Mala scena Vitomira Lončar i menadžer festivala INmusic Zoran Marić teško bi i mogli reći koju o spomenutim problemima jer se s njima, jednostavno, ne susreću. Pravednosti radi, treba istaknuti da je u pogledu kulturnih politika Obuljen Koržinek bila najkonkretnija te kao lošu početnu poziciju istaknula naslijeđeni socijalistički sustav koji nije mijenjan u bitnome, kvalitetne ljude kojima nije dano da upravljaju te zapošljavanje ljudi s nedostatnim kompetencijama, činjenicu da je početak lipnja i da iz MInistarstva kulture još uvijek nisu poslani ugovori za financiranje, potrebu profesionalizacije sustava upravljanja te suradnju i dijalog s dionicima kojih se odluke direktno tiču (primjeri osnivanja HAVC-a i Zaklade Kultura Nova).

Svi su se govornici složili da su nepotizam, lobiranje i nekompetentnost najveći problemi današnjeg kulturnog sustava, no predlaganjem rješenja za te probleme pozabavio se jedino Dean Duda koji je zaključio da reforme kulture ne može biti bez reforme obrazovanja, i obrnuto. Država, između ostalog, postoji da integrira kulturu u sve slojeve društva, vertikalno i horizontalno, rekao je, te istaknuo da u partitokratskom sustavu gdje je kadrovska politika važnija od kulturne politike jedini način koji nam preostaje jest graditi kulturu odozdo. Osnovnoškolsko obrazovanje je obavezno i u prirodnoj suradnji kulture i prosvjete Duda vidi mogući pomak, kao i u masovnom i kolektivnom razmišljanju o tome što kultura jest, izvan nadležnog Ministarstva, radnih grupa, internetskih savjetovanja.

Direktor INmusica nije se proslavio zaključcima da se za sva kulturna događanja plaća ulaznica, pa tako i za njegov festival, da publika od četvero ljudi nije publika te da bi svi morali biti komercijalni, dakle ostvarivati profit, da bi uopće smjeli raditi. Pri kraju se povela rasprava o promjeni tehnološke platforme, novim medijma i digitalizaciji kao prednostima ili prijetnjama kulturi, no bilo je malo neobično slušati u 2015. godini o potrebama prilagođavanja novim tehnologijama, kao da to vrijeme tek dolazi. Tribina je završila predstavljanjem programa Vitomire Lončar koji bi provela kad bi bila ministrica kulture, no vaša je izvjestiteljica u tom trenutku tribinu napustila pa ne može reći koje su sve sjajne ideje iznesene. Uz inzistiranje buduće ministrice na strategijama, vizijama, misijama, izvrsnosti i liderstvu kao temeljima neke buduće kulturne politike, ostao je previđen i usamljen glas Deana Dude o tome da je kultura u svojoj biti i temeljnom određenju inkluzivna te da se kao takva mora razvijati ne bi li postala i ostala važan faktor društvenoga života.

Snimku tribine možete poslušati ovdje.

Radi se o područuju istraživanja kojim se bavilo tek nekoliko kazališnih stručnja, kritičara i publicista, a autoričin se pristup temelji na analizi kulturne politike, zakonodavstva i organizacije.

“Autorica polazi od pretpostavke da bi zakonodavni okvir nužno trebao utjecati na kazališnu praksu, pa zbog toga istražuje kazališno zakonodavstvo, dokumente kulturne politike te akcije civilnoga društva”, piše u recenziji knjige Darko Lukić i dodaje: “Cilj je straživanja Vitomire Lončar utvrditi nesuglasje između kulturne politike i prakse kazališnog života u Hrvatskoj, pri čemu je izostanak koherentne kazališne zakonske regulative, te nepridržavanje i one postojeće, doveo organizacijske oblike hrvatskoga kazališta u neuređeno stanje koje se reflektira na kulturnu proizvodnju u cjelini. Polazeći od uvida kako je ustroj kazališnog života u Hrvatskoj u tranziciji ostao petrificiran, Lončar u ovom radu prikazuje zakonodavne korake te druge mjere kulturne politike koje su dovele do takve situacije.

Knjiga Kazališna tranzicija u Hrvatskoj je, kako tvrdi Lukić, izvoran doprinos teatrološkom istraživanju suvremenog kazališnog života u Hrvatskoj, budući da – izuzev znanstvene obrade kazališnog zakonodavstva kojime se u kontinuitetu bavio Nikola Batušić – o navedenoj temi ne postoje sustavne analize.

“Autorica polazi od pretpostavke da bi zakonodavni okvir nužno trebao utjecati na kazališnu praksu, pa zbog toga istražuje kazališno zakonodavstvo, dokumente kulturne politike te akcije civilnoga društva”, piše u recenziji knjige Darko Lukić i dodaje: “Cilj je straživanja Vitomire Lončar utvrditi nesuglasje između kulturne politike i prakse kazališnog života u Hrvatskoj, pri čemu je izostanak koherentne kazališne zakonske regulative, te nepridržavanje i one postojeće, doveo organizacijske oblike hrvatskoga kazališta u neuređeno stanje koje se reflektira na kulturnu proizvodnju u cjelini. Polazeći od uvida kako je ustroj kazališnog života u Hrvatskoj u tranziciji ostao petrificiran, Lončar u ovom radu prikazuje zakonodavne korake te druge mjere kulturne politike koje su dovele do takve situacije.

Knjiga Kazališna tranzicija u Hrvatskoj je, kako tvrdi Lukić, izvoran doprinos teatrološkom istraživanju suvremenog kazališnog života u Hrvatskoj, budući da – izuzev znanstvene obrade kazališnog zakonodavstva kojime se u kontinuitetu bavio Nikola Batušić – o navedenoj temi ne postoje sustavne analize.

Izvor: Meandar