UNHCR, Agencija Ujedinjenih naroda za izbjeglice, objavila je izvješće o dostupnosti obrazovanja tijekom izbjegličke krize. Ukratko, izvještaj trenutni pristup obrazovanju izbjeglica naziva – kratkovidnim. Tek oko polovice djece izbjeglica polazi osnovnu školu, jedno od četiri srednju školu i samo 1 posto ima šansu upisati fakultet, što je u usporedbi s brojkama UNESCO-a od 34 posto mladih na sveučilištima diljem svijeta poražavajuća brojka. 

UNHCR poziva sveučilišta da uvedu stipendije za izbjeglice te vlade da ulože u njihovo obrazovanje i olakšaju vizne režime za studente izbjeglice. Melissa Fleming, glasnogovornica Agencije, naglašava da se tek suradnjom vlada i obrazovnih institucija može poboljšati njihov položaj. Nasuprot, naprimjer, situaciji na američkim sveučilištima koja propisuju uvjete koje sirijski student može ispuniti najmanje za dvije godine, na irskim ili portugalskim sveučilištima studentima izbjeglicama nude se stipendije ili njihove vlade olakšavaju dobivanje viza za studente.

Prosječno vrijeme izbjeglištva traje dvadeset godina, a mnoge izbjeglice dolaze upravo iz konfliktnih područja velikog strateškog interesa kao što su Afganistan ili Sirija. Mnogo je dokaza da ako dijete ne polazi obrazovni program postaje pogodnije za nasilje ili novačenje oružanih skupina, a za mlade bez perspektive obrazovanja ili zaposlenja, rad za lokalnog “gospodara rata” postaje ponekad jedina mogućnost. Stoga, ako ne uložimo u obrazovanje, smatra Fleming, riskiramo neprekidno održavanje kruga konflikata i nasilja te ulaganja u vojsku i diplomaciju koji ih navodno sprečavaju.

Također, pitanje financiranja obrazovanja, koje potpada pod individualne budžete država, ovisi o prioritetima koje vlade odrede. No, upravo je takav pristup problematičan kada se radi o pristupu obrazovanju izbjeglicama. Računica je jednostavna – ako djeca ne polaze osnovnu, neće moći upisati srednju školu, ako ne upišu srednju školu, teško će upisati fakultet, no i ako završe srednju školu, pitanje dostupnosti visokog obrazovanja ovisi o postojanju dokumentacije koju mnoge izbjeglice nemaju uz sebe ili položenim određenim ispitima, te pogotovo jeziku studija. 

Pitanje dostupnosti obrazovanja sve je aktualnije – ovoga ljeta brojka od 65 milijuna ljudi koji su nasilno izmješteni iz svojih sredina, u usporedbi s 38 milijuna prije deset godina, pokazuje da se financiranje obrazovanja, a prije svega obrazovne politike zemalja koje se suočavaju s novim stanovnicima, ne poklapa s potrebama koje nastaju.

Piše: Leda Sutlović

“Democracies have great rational and imaginative powers. They also are prone to some serious flaws in reasoning, to parochialism, haste, sloppiness, selfishness, narrowness of the spirit. Education based mainly on profitability in the global market magnifies these deficiencies, producing a greedy obtuseness and a technically trained docility that threaten the very life of democracy itself, and that certainly impede the creation of a decent world culture”, Martha Nussbaum, Not for Profit: Why Democracy Needs the Humanities

“Bolonjska je reforma uglavnom shvaćena kao jednokratna promjena, a ne kao dugoročan proces preobrazbe studija”, Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije

Pitanje čemu služi Sveučilište od prosvjetiteljstva je raspirivalo rasprave, poticalo na razmatranje njegove “uzvišene” svrhe i iznova postavljalo obrazovanje u srž razmatranja ideje javnog dobra. Danas, u situaciji rezanja javnih troškova i sve vidljivije namjere generiranja profita kroz obrazovanje, ova vječna rasprava dobiva jednu potpuno drugu dimenziju. No, čini se da je i mimo rasprave, i drugdje u svijetu pa tako i kod nas, prevagu prešutno odnijela ekonomska strana. Tako je nedavno rast pritiska na povećanje studija iz STEM područja eskalirao u Japanu, gdje je resorni ministar najavio ukidanje fakulteta društvenih i humanističkih znanosti, i pozvao na povećanje strukovnih studija “koji bolje predviđaju potrebe društva”. Srodni pothvat dogodio se i u Velikoj Britaniji, gdje je Odsjek filozofije Sveučilišta Middlesex od ukidanja spasila blokada fakulteta i široka kampanja, ali ipak uz značajno smanjenje i relokaciju odsjeka. Iako ekstremni i izolirani, ovakvi primjeri dovoljno upućuju na postupno smanjenje značaja intelektualne, znanstvene i kulturne dimenzije Sveučilišta.

Do nas različiti trendovi dopiru puno sporije i sporo se odmotavaju, no naziru se slične tendencije. Površni pogled na Strategiju obrazovanja, znanosti i tehnologije, Nove boje znanja, daje naslutiti dominantno utilitarističku orijentaciju razvoja visokog obrazovanja, što u danoj situaciji pretjerano ne iznenađuje. Iako nova Strategija među ciljeve stavlja “dosljednu provedbu postavki bolonjske reforme i unaprjeđenje studijskih programa”, te time navodi nužnost popravka posljedica desetogodišnjeg procesa, detaljniji pogled na njegov smjer otkriva jednu novu viziju razvoja visokog obrazovanja. Tako se kao jedan od strateških prioriteta navodi “proširenje kapaciteta dijela visokog obrazovanja u STEM području”, te “usklađivanje broja i profila studijskih programa s društvenim i gospodarskim potrebama”. Sasvim razumnoj namjeri usklađivanja navedena dva kraja, obrazovanja i zapošljavanja u struci, na put staje nejasna vizija gospodarstva koje se takvim obrazovanjem navodno namjerava izgraditi. Odvedemo li takvo usklađivanje s ekonomskom računicom u krajnost, sukladno skromnim društveno-gospodarskim potrebama situacija reduciranja ili čak ukidanja čitavih odsjeka ne bi bila pretjerano iznenađujuća. Navedena mjera očigledno je, kao i brojne druge prije nje, oportunistički presađena iz europskih dokumenata bez pretjerane refleksije o okolišu, ali i bez ambicije da sami razmotrimo njegove mogućnosti.

Kraća analiza visokoobrazovne ponude na našim Sveučilištima, iznesena u Strategiji, otkriva dominaciju studija iz područja društvenih (302, među kojima očekivano prednjače različiti programi s područja ekonomije) i humanističkih znanosti (239, od ukupno 1350 sveučilišnih i stručnih studija), kao i dominaciju sveučilišnih (89%) naspram programa veleučilišta i visokih škola. Slijede tehničke znanosti (178), umjetničko područje (139), biomedicina i zdravstvo (108), biotehničko područje (91) te prirodne znanosti (89). Kako se navodi u Strategiji, “u posljednjih osam godina broj studijskih programa više se nego utrostručio, što je djelomično posljedica podjele programa na preddiplomske i diplomske prelaskom na bolonjski sustav, ali i otvaranja novih visokih učilišta”. Nadalje, “broj studijskih programa je prevelik, što nužno dovodi do neracionalnog trošenja resursa, za što u velikom broju slučajeva nema stvarnog opravdanja”.

I zaista, nema razloga da na međusobnoj udaljenosti od jedva par sati vožnje postoje identični fakulteti koji obrazuju ljude istih, suficitarnih profila. No, pisanje ove strateške konstatacije zanimljivo je koreliralo s otvaranjem jednog, i najavom osnivanja drugog novog sveučilišta. Tako istovremeno postoji tendencija rezanja troškova i nepotrebnih, dupliciranih programa, a s druge osnivanje gotovo identičnih programa drugdje, i to megalomanski, pojačano izdašnijim subvencijama, na novim sveučilištima. Za ilustraciju, trenutno u Hrvatskoj postoji jedanaest sveučilišta, osam javnih i tri privatna. Izgleda da nas je sraz naputaka izvana i realnih domaćih okolnosti stisnuo u šizofreni sendvič u kojem s jedne strane, do 2020. valja napumpati broj visokoobrazovanih na 35% (i to u dobi od 30 do 34 godine), a s druge smanjiti troškove njihove proizvodnje. Pri tom se, što je prilično neshvatljivo, inzistira na obrazovanju za nešto što nam navodno sigurno treba, bez postojanja čvršćih uporišta i bez stvaranja drugih poluga željenoj znanstveno-tehnološkoj budućnosti. 

Usprkos tome, zainteresiranost i spremnost za otvaranje novih, javno financiranih institucija na zavidnoj je razini i dobiva prednost pred rješavanjem glavnog problema, nezapošljivosti osoba s prvostupničkom diplomom. Štoviše, kroz pružanje friziranih opravdanja osnutka novih sveučilišta, problem se multiplicira na više razina. Rješenje ove kokoš-jaje situacije tvorci Strategije prvenstveno vide u spajanju srodnih programa: “Postoji niz sličnih ili gotovo istovjetnih programa, za što u velikom broju slučajeva nema stvarnog opravdanja, stoga će se pristupiti detaljnoj analizi postojećih studijskih programa po ishodima učenja i kompetencijama koje se njima stječu, i nakon toga provesti racionalizacija broja studijskih programa, pri čemu će glavni alat biti programski ugovori, kao i pregovori visokih učilišta o suradnji i izvođenju zajedničkih studija”. Čini se da će nakon deset bolonjskih godina, provedenih u razgranavanju i razdvajanju studijskih programa, predstojeće desetljeće biti utrošeno u njihovo orezivanje i racionalizaciju. 

U međuvremenu, uzdajući se u snagu razumne argumentacije, problemu nezapošljivosti prvostupnika/ca nastoji se doskočiti kroz konačno razdvajanje dvaju studijskih ciklusa čemu bi trebali doprinijeti jasno definirani ishodi učenja. Pretpostavka je da bi tržište na taj način konačno uspjelo “prepoznati” bakalare. Definiranje ishoda učenja, provedeno kroz Hrvatski kvalifikacijski okvir, trebalo bi rasvijetliti što to točno na fakultetima naučimo i kako se takvo znanje da iskoristiti: “Zato je potrebno uvesti nove ishode i provesti redistribuciju postojećih propisanih ishoda učenja i/ili ECTS bodova da bi kolegiji/moduli na diplomskim studijima rezultirali kompleksnijim ishodima učenja od onih na preddiplomskim studijima. Primjerenim rasporedom sadržaja potrebno je uspostaviti ishode učenja preddiplomskih studija na način da se poveća zapošljivost prvostupnika”. Dugo iščekivano tržišno prepoznavanje bakalara sasvim opravdano se nastoji provesti kroz poboljšanje nastavnih programa, ali i putem “smanjenja upisnih kvota na studijima u strukama koje ne omogućavaju zapošljavanje”. I tu se konačno, stisnut između različitih izjava o kvaliteti i učinkovitosti, razotkriva pravi smjer Novih boja. 

Uvođenje Hrvatskog kvalifikacijskog okvira se, nakon deset godina bolonje, doima kao nova panaceja problemima visokog obrazovanja. S ciljem brže i jeftinije proizvodnje visokoobrazovanog kadra, posebnu novost predstavlja sustav vrednovanja neformalnog i informalnog učenja, odnosno priznavanje prethodnih procesa učenja. Namijenjen ponajprije odraslim osobama koje posjeduju životno i radno iskustvo, ovaj sustav trebao bi (još jednom) skratiti vrijeme studiranja, ali i proizvesti znantne uštede: “Vrednovanjem ishoda različitih načina učenja i obrazovanja skraćuje se vrijeme potrebno za obrazovanje odraslih pa se time ostvaruju znatne uštede – podjednako za pojedinca i za zajednicu, ali i uklanjaju barijere između sustava formalnog obrazovanja i kompetencija stečenih putem drugih oblika učenja i obrazovanja”.

Razvijanje kriterija prema kojima bi se prethodna znanja vrednovala, kao i sam postupak priznavanja, dužnost je visokih učilišta koja im tek predstoji. Ipak, teško je zamisliti kako bi takvo priznavanje funkcioniralo na društveno-humanističkim fakultetima, čije je zahtjeve puno teže zapakirati u egzaktne module. Postaje vidljivo kako je cijela priča s priznavanjem prethodnih procesa učenja izrađena po modelu strukovnih programa. S druge, optimističnije strane, možda upravo ovakav model pruži priliku za standardizaciju neformalnih programa u društveno-humanističkom području, i time indirektno otvori vrata ulaska specifičnih “stvarno korisnih znanja” na sveučilišta.  

Priznavanje prethodnih procesa učenja trebalo bi se odvijati na fakultetima, kroz novootvorene Centre za cjeloživotno učenje, koji bi trebali funkcionirati “kao potpora za poticanje i koordiniranje vezanih aktivnosti”. Ova nova zadaća sveučilišta za sobom povlači potpuno novi set obaveza, a lovcima u mutnom otvara čitavu jednu novu lepezu djelokruga. Za sada je ipak prvenstvena namjera kroz ovakve centre iznova uvesti izvanredne studije, koji su ukinuti bolonjom, a koji bi ujedno činili “dodatni izvor prihoda visokih učilišta, i način podmirivanja troškova poslovanja”. Ono što bi vjerojatno moglo uslijediti je otvaranje niza kraćih obrazovnih programa, za širu javnost, što pitanju svrhe sveučilišta pripaja pitanje svrhe postojanja onih pučkih.

Računicu na stranu, sugeriranje otvaranja Centara za cjeloživotno učenje ujedno otvara i pitanje predavača na navedenim studijima i programima. Sudeći po kretanjima u drugim europskim zemljama, umjesto novih zapošljavanja izglednije je preopterećenje postojećeg kadra. Neminovni rezultat ovakve ekonomske logike jest reduciranje uloge sveučilišta kao mjesta inovacija, kreativnog i kritičkog razmišljanja. Dodatna nastava, pojačani zahtjevi administriranja, uz fundraisanje za istraživačke projekte teško da će ostaviti mjesta za pomicanje ikakvih granica. Nove boje znanja tako se otkrivaju kao poduzetničke, koje nam možda mogu omogućiti trenutno preživljavanje, ali nas potom kroz uzimanje prostora za razvoj i nove ideje, prepuštaju trajnom nasukavanju na (znanstvenoj) periferiji. 

Konačno, samo obrazovanje za profitabilne vještine nije ni izdaleka dovoljno za postojanje zdravog, demokratskog društva, za što je nužno postojanje argumentirane kritike i dijaloga, suosjećanje s marginaliziranima i različitima, i solidarnost za život u zajednici. Izolirani razvoj vještina za tržište, bez razvoja društveno-humanističkih znanosti dugoročno bi se mogao obiti o glavu iz najmanje dva razloga: potencijalnog nestanka znanja i vrijednosti neophodnih za zdravo društveno funkcioniranje, i činjenice da bez njegovanja takvih znanja nestaje i mogućnost za željeni tehnološki napredak.

Upravo tome služi sveučilište, da se kroz ulaganje u napredna znanja svih područja čovjek na miru i na razumnim osnovama, bilo samo na četiri, pet godina ili za čitav život, može posvetiti proučavanju i primjeni nečega što smatra vrijednim, za sebe i za zajednicu. Tek pluralnost takvih pojedinaca i prostora može dati hrabrosti da se nakon svega konačno nešto napravi. 

Ovo je treći i posljednji tekst istraživanja o provedbi bolonjskog procesa na hrvatskim sveučilištima, cjeloživotnom obrazovanju i neformalnim obrazovnim programima. Tekst je financiran sredstvima iz programa Novinarski radovi u neprofitnim medijima Ministarstva kulture RH. 

Piše: Leda Sutlović

“Neformalni program nudi bolji i zanimljiviji praktični dio obrazovanja te mogućnost upoznavanja s temama koje se inače ne obrađuju na fakultetu”. 

Martina, Hrvatski studiji/Školica

U moru neformalnih obrazovnih programa, u stoljetnoj tradiciji pučkih učilišta i drugih narodu otvorenih mjesta, izdvajanje primjera nelagodna je zadaća. Takve programe karakterizira dobrovoljnost, vezuje ga se uz profesionalni, ali i osobni razvoj, naglasak je na procesu učenja, uči se i u grupi, od kolega, i što je glavno, po završetku se ne stječe prepoznatljiva kvalifikacija. I iako pod neformalnu kapu mogu spadati i treninzi poslodavca, tečajevi stranih jezika i Excela, ples na svili ili origami, ovdje je fokus stavljen na neformalne obrazovne programe koje pružaju organizacije civilnog društva. Takvi programi smješteni su na sjecištu teorije i prakse, interdisciplinarnog su karaktera, u svom radu primjenjuju akademske kriterije rada, a sadržaj kojeg nude u drugim je zemljama odavno dijelom visokog obrazovanja. Ne zadržavaju se samo na teoriji, kroz mentorski rad primjenjuju je u praksi, razvijaju kulturu komunikacije i pismenosti, njeguju vrijednosti jednakosti, inkluzivnosti, raznolikosti, općeg dobra. Svake godine, a neki već dugih dvadeset godina, upisuju nove polaznike. Važnost neformalnih obrazovnih programa prepoznata je i u Novim bojama znanja, Strategiji obrazovanja, znanosti i tehnologije, u kojoj se, pod cjeloživotnim učenjem, navodi cilj razvijanja procesa i sustava priznavanja neformalno i informalno stečenih znanja i vještina. Namjera je, kroz Hrvatski kvalifikacijski okvir i ishode učenja, omogućiti transparentnost, usporedbu i prenosivost kvalifikacija između različitih obrazovnih institucija na nacionalnoj i europskoj razini. “Vrednovanjem ishoda različitih načina učenja i obrazovanja skraćuje se vrijeme potrebno za obrazovanje odraslih, a omogućuje lakša vertikalna prohodnost u obrazovanju, čime se ostvaruju uštede za pojedinca i zajednicu”. Programi kojima se ovdje bavimo su Ženski studiji, Kulturpunktova novinarska Školica i Mirovni studiji, a zašto ih vrijedi upisati i što se sve može dobiti otkrili su nam njihovi polaznici.

Branka nije obična studentica zagrebačkog Pravnog fakulteta. U slobodno vrijeme polazi obrazovni program Centra za ženske studije, jedino mjesto u nas koje nudi strukturiran program ženskih i rodnih studija, interdisciplinarnog znanstvenog polja koje je drugdje redovito dijelom visokog obrazovanja. Kod nas Branka nije imala tu opciju, svoj interes za feminizam i ženska prava može realizirati samo unutar dvosemestralnog, neformalnog obrazovnog programa kojeg provodi udruga. Centar za ženske studije nalazi se u srcu grada. Ulazak u prostor u zgradi na Dolcu još uvijek odaje dojam ulaska u neko drugo, elegantnije vrijeme u kojem je u tom istom stanu živjela velika Zagorka. Pogled s balkona u ljetno jutro razotkriva plac u čitavoj svojoj sezonskoj raskoši, veličanstvena ljepota svakodnevice samo na trenutak odvlači od pravog razloga dolaska na ovo mjesto, razgovora s polaznicama programa. Razgledavanje prostora započinje s Memorijalnom sobom posvećenom prvoj hrvatskoj novinarki i najčitanijoj književnici, soba sadržava njezina djela, dio originalnog namještaja i predmeta kojima se Zagorka koristila. Pažnju posebno privlači stara Remingtonka. Prolazak kroz prostor namijenjen održavanju različitih programa i predavanja dovodi do bogate knjižnice, s preko 4000 naslova, s područja ženskih i rodnih studija, i feminističke teorije. Pokrenuta radi podrške studenticama i suradnicama, kao osnova obrazovnog i istraživačkog programa, danas je otvorena svima. I upravo je knjižnica jedan od razloga koji su Branku, kao i mnoge druge, ponukali na upisivanje ovog programa – “Htjela sam dobiti detaljnija znanja o raznim oblicima feminizama kroz kombinaciju raznih teorija i praksi. Također, htjela sam naučiti argumentiranije zastupati stavove u koje čvrsto vjerujem te steći nove i različite načine pristupa raznim problematikama”, pojašnjava. Zastupanje stavova, argumentiranje, sve se to čini kao dobar odabir za mladu pravnicu. No, generalno gledano, zašto bi itko upisivao program koji se “ne priznaje”, koji ne daje službenu diplomu, prepoznatljivu potencijalnom poslodavcu? Kome treba još jedna obaveza, još jedan papir, u zemlji u kojoj ni s onim pravim ne možeš naći posao? Postoji, očigledno, nešto veće i značajnije od samog komada papira, što već godinama privlači ljude na upisivanje ovakvih programa.  

Program Ženskih studija okuplja ljude uistinu raznovrsnih profila. Većinu polaznica čine mlade žene, studentice različitih, pretežno društveno-humanističkih fakulteta, no program je otvoren i svim ostalima, pa tako nije rijetkost susresti curu s agronomije, medicine, glume. Potraga za literaturom u svrhu pisanja sinopsisa za doktorat do Centra za ženske studije dovela je i Zoranu sa zagrebačke Likovne akademije – “Izvrsnost programa o kojem sam čula samo sve najbolje i specijalizirana knjižnica Centra bili su mi prava motivacija za prijavu što se na koncu pokazalo odličnom odlukom. Kroz neformalni obrazovni program želim steći iscrpna znanja o temama koje nisu zastupljene ili nisu popularne na razini Sveučilišta”. Slično mi govori i Iva, polaznica Kulturpunktove Školice, nezaposlena profesorica filozofije i slavistike – “Prvenstveno mi je bila bitna tematska orijentacija Školice, dakle fokus na suvremene umjetničke prakse. To doduše jest širok pojam, ali čitava kulturna produkcija danas postavlja težište na hibridne forme koje zahtijevaju prilično poznavanje raznorodnih pravaca, odnosno širinu kakva se kroz formalne obrazovne programe, zbog sve veće specijalizacije, gotovo da i ne stječe. Školica je definitivno naznačila ulaze u problematiku i načine kako to u budućnosti sagledavati”. 

Ivu susrećem u Mami, u Preradovićevoj. U dvorištu pozdravlja nasmiješeni barba vulkanizer. Ispred, uz kavu, odvijaju se svakodnevni, uobičajeni razgovori o aktualnostima. Unutra, sjedi se u crvenim foteljama, vlada opuštena, ali radna atmosfera. Duhovita Rutina signalizacija usmjerava nas u plavu prostoriju lijevo, gdje su već polaznici Školice. Ovaj otvoreni i nekomercijalni prostor na slobodnom je raspolaganju raznim udrugama i inicijativama. No ovo nije priča o Mami. Kulturpunktova novinarska Školica relativno je nova zvijezda zagrebačke neformalno-obrazovne scene. Prvi ciklus pokrenut je prije sedam godina, cilj je bio objediniti upoznavanje s medijima, novinarstvom i novinarskim formama sa znanjem o suvremenim umjetničkim praksama, koje još nisu postale dijelom službenih obrazovnih kurikuluma. Program se iz godine u godinu ponešto mijenjao, no okosnica je ostala manje-više ista: upoznavanje s različitim pod-područjima suvremenih vizualnih i izvedbenih umjetnosti (i to od strane samih aktera/ica), pregled kulturnih politika i razvoja nezavisne kulturne scene u Hrvatskoj, medijska pismenost, radionice pisanog i radijskog novinarstva, te učenje kroz praktičan rad, uz mentorstvo. Sve to zvuči jako interesantno i primamljivo, da nije jedne velike kvake – novinarstvo, pogotovo ono u kulturi, odavno nije mjesto za naći kruh u ovoj zemlji. No, mladi ipak žele svoje slobodno vrijeme provoditi i uz takve, iz ove vizure besperspektivne programe. “Željela sam steći neke osnove novinarskog posla, ali i neke osnove rada na samom tekstu. Iako se seminari na faksu i novinarski tekstovi naravno razlikuju, izrazito rijetko sam na faksu dobila bilo kakav fidbek na tekst”, kaže mistična djevojka sa Školice. Za njezinog kolegu Martina, studenta Filozofskog, osnovna razlika rada na faksu i u neformalnom programu vidi se u “manje formalne odgovornosti u sudjelovanju i više vlastite motivacije, zbog čega su polaznici zainteresiraniji i neusporedivo aktivniji u diskusijama kojih je na fakultetskim predavanjima drastično malo”.

Leopold, student Filozofskog i Ženskih studija, pojašnjava svoje razloge upisivanja ovog programa – “Najveća motivacija mi je upravo bilo stjecanje novih znanja koje mi formalno obrazovanje nikad ne bi moglo dopustiti – znanje koje mogu sagledati kritički, propitivati, prihvaćati, nadograđivati i znanje koje nije suhoparno, faktično znanje, već primjenjivo znanje iz teorije i prakse”. Zahvaljujući promjeni organizacijske politike, od prije nekoliko godina, upis na program otvoren je i za muške studente. Leopold tako može nadopuniti svoje znanje “kritičkim alatima, nužnima za dekonstrukciju jednoobraznih tumačenja, kakvima često možemo svjedočiti na fakultetima”, kako sam navodi. Bliži pogled na studente tako otkriva izrazito motivirane ljude, širokih interesa, koji žele kvalitetno provoditi vrijeme sa sličnim pojedincima, umrežiti se, i ostvariti daljnju suradnju po završetku programa. 

No što je točno na neformalnim programima različito od fakultetskih predavanja? Ovo je posebice zanimljivo jer, primjerice, ženskostudijski program primjenjuje akademske kriterije, na njemu mahom predaju sveučilišne profesorice. Za razliku od rada na fakultetu, Anita, studentica Filozofskog, ocjenjuje rad na programu Ženskih studija kao “drugačiji, opušteniji, kreativniji, poticajniji”. Zorana smatra kako je znanje pruženo kroz ovaj program akademski izvrsno, te ujedno konkretno i praktično – “Neformalni obrazovni programi poput ovoga odličan su spoj teorije, prakse, historije i aktualnih praksi i zbivanja koji produbljuju prethodno znanje, a zbog dinamike i metoda rada, otvaraju mnoga druga pitanja i interese uže ili šire vezane za teme interesa”. I Suzana, polaznica Mirovnih studija i studentica Pravnog fakulteta, kao najbitnije karakteristike ovakvog obrazovnog procesa ističe iskustveno učenje i interaktivnost “koja je na našim fakultetima onemogućena izričitim položajem nadmoći profesora u odnosu na studente. U takvoj situaciji se o slobodi govora, izražavanju različitog ili kritičkog mišljenja može samo maštati. Sustav ocjenjivanja je nepravedan i nerealan, a timski rad se ne potiče. Studiranje Mirovnih studija podsjetilo me na davno zaboravljeno učenje, koje je zabavno, kreativno i korisno istovremeno”, ističe. 

Suzanu i njezinu kolegicu Barbaru, studenticu pedagogije i komparativne književnosti, susrećem u Centru za mirovne studije, u Kući ljudskih prava, na Trešnjevci. Okolina je živopisna, sirotinjski par sjedi na pragu svoje drvene kućice, do njih pas na lancu. Unutrašnjost kuće kao da egzistira u nekom drugom svemiru od onog izvanjskog, prolazak dugačkim hodnikom otkriva ubrzanu, radnu atmosferu malih, personaliziranih ureda. Transparenti s nedavnih prosvjeda kipe iza ormara, prilazi mi pas Maja, pozdravlja. U hodu Barbara mi pojašnjava načine rada s mirovnih – “Uz teoriju smo se uistinu mnogo bavili praktičnim radom, osvijestili smo koliko je aktivizam široko područje i koliko je bitna priprema za djelovanje”. Obrazovni program Mirovnih studija provodi se gotovo dvadeset godina i obuhvaća interdisciplinarno područje između političkih znanosti, sociologije, povijesti, antropologije, psihologije, filozofije, i što je najvažnije, izrazito je aktivistički orijentiran. Negativno određenje mira kao odsustva nasilja i rata u mirnodopskim je vremenima zamijenjeno onim pozitivnim, posvećenim društvenoj integraciji i otklanjanju uzroka sukoba. Analiza, kritičko promišljanje i dijalog, artikuliranje postojeće aktivističke prakse, međusobno učenje, te poticanje na solidarnost i organiziranje za društvenu promjenu, njegove su glavne odrednice. Nije ni čudno da se Mirovni studiji oglašavaju kao program za nemirne građane. 

Slično ozračje vlada i na druga dva programa. Angažirani i motivirani sugovornici ujedno su i studenti nekog fakulteta. Njihova motivacija i očekivanja od programa koje polaze tako razotkrivaju nedostatke službenog obrazovanja. Prednosti ovakvog obrazovanja Barbara s mirovnih vidi u raznovrsnosti “metoda i oblika rada, čime je rad dinamičniji, interaktivniji i na taj način se lakše i kvalitetnije uči”. Svi sugovornici ističu važnost uspostavljanja pravila rada na samom početku, jer time i sami polaznici snose velik dio odgovornosti za uspjeh programa. Iz toga također proizlazi uvažavanje i podrška među sudionicima, što i čini jednu od komunikacijskih lekcija programa. Iva sažima – “Ukratko, [na fakultetu] niti potiču, niti upozoravaju na pogreške, niti usmjeravaju studenta ovisno o preferencijama. Naravno, na Filozofskom velik broj mlađih asistenata i docenata mijenja ustaljeni pristup, no institucionalna ograničenja, kojima pridonosi upravo Bolonja sa srednjoškolskim metodama rada, onemogućavaju slobodno istraživanje i znanstveni razvoj većine studenata. Čini mi se da neformalni programi inzistiraju baš na poticanju ljudi u daljnjem radu i osvješćivanju problema društva koji ih se direktno tiču”. Polaznice tako rad u neformalnom programu ocjenjuju angažiranijim i, paradoksalno, znanstvenijim od onog na pojedinim fakultetskim kolegijima. 

U sve skučenijim prostorima za realizaciju interesa u kulturi, umjetnosti, aktivizmu i novinarstvu, polaznici ovih programa izrazito su motivirani, vide nekakvu perspektivu, žele raditi i razvijati se. Teško je ne primijetiti kako samo druženje sa sličnim ljudima predstavlja i proizvodi vrijednost po sebi. Čini se da su konkretni rezultati rada, bilo tekstovi i radovi rađeni uz mentorsku podršku, ili sudjelovanje u nekim od aktivnosti organizacija, prepoznati kao dovoljno važan rezultat, bez obzira na “valjanost” papira kojeg se na kraju dobije. I tu se, u praktičnom dijelu, i to posebno u razini posvećenosti predavača polaznicima, jasno razdvaja priroda rada na fakultetu i na ovakvim programima.

Vratimo se na početak i na priču o nepostojanju ženskih i rodnih studija na našim fakultetima. Postoji veliki interes za navedene teme, postoji i potreba za institucionalizacijom ovakvog programa. O tome polaznice imaju podijeljena mišljenja. Po njima, takav pothvat bi zahtijevao prilagodbu postojećeg programa krutim institucionalnim formama, čime bi on neminovno izgubio upravo ono što ga čini kvalitetnim, autentičnim i kritičnim. S druge strane, sve prepoznaju i suprotan smjer djelovanja, potencijalnog pozitivnog utjecaja ženskih i rodnih studija na širu akademsku zajednicu, te na dobrobiti dostupnosti takvog programa širem krugu ljudi. Zašto ne bi mogle postojati obje verzije? “Bilo bi super kad bi program ušao u visoko obrazovanje i istovremeno postajao kao neformalan, kako bi i dalje bio dostupan ljudima različitih obrazovanja i pozadina”, ističe Lana. 

Iako je sam sadržaj druga dva programa, Školice i Mirovnih studija, relativno lako prenosiv na fakultete gdje se često u drugim zemljama i nalazi, sam model rada je, sukladno zakonu malih brojeva, teško prilagodljiv sveučilištu. “Ulaskom na fakultete, neki oblici neformalnog obrazovanja postaju obavezni za sve, a to se odnosi i na one koje to ne zanima, što često onemogućuje kvalitetan rad”, kaže Martina, polaznica Školice. Barbara s Mirovnih kaže da bi institucionalizacija uvela birokraciju, cezuru, smanjila slobodu predavačima i polaznicima te zaključuje: “Možda iza ovoga nemam titulu, ali imam znanja, a iz formalnog obrazovanja sve češće izlaze ljudi s titulama, ali bez znanja”.

Ovo je drugi tekst trodijelnog istraživanja o provedbi bolonjskog procesa na hrvatskim sveučilištima, cjeloživotnom obrazovanju i neformalnim obrazovnim programima. Tekst je financiran sredstvima iz programa Novinarski radovi u neprofitnim medijima Ministarstva kulture RH. 

Sirijski je konflikt izazvao migracije stanovništa neviđene od Drugog svjetskog rata u Europi, kao i u zemljama susjednim ratnom razaranju, primjerice u Libanonu koji trenutno broji više izbjeglica nego domicilnog stanovništva na svom teritoriju. University World News, mreža novinara i istraživača visokog obrazovanja u više od petnaest zemlja, posvećuje tjedne priče dostupnosti visokog obrazovanja izbjeglicama. Sva su njihova izdanja trajno i besplatno dostupna. U svom posljednjem članku Leon Cremonini, istraživač u Centru za istraživanje politika visokog obrazovanja na nizozemskom Sveučilištu Twente, smatra da je visoko obrazovanje ključno za integraciju izbjeglica i tražitelja azila.

Zemlje koje primaju izbjeglice uglavnom se problemom integracije bave na dva načina: strahom da izbjeglice predstavljaju ekonomski teret za zemlju primateljicu te pripremanjem za situaciju kada rat završi. Obje su perspektive legitimne, kaže Cremonini, no nisu dovoljne. Oba pristupa imaju manu jer ne uzimaju u obzir dugoročnu prirodu “krize”. Pogotovo u Europi, donositelji odluka razmišljaju o izbjeglicama u terminima napuštanja zemlje podrijetla i priljeva u neku drugu zemlju. U stvarnosti, očekuje se da će se ovakva “kriza” potrajati još barem sedamnest godina.

To postavlja pitanje kako osigurati integraciju izbjeglica u zajednice-domaćine te kakvu integraciju. Ona može uključiti nekoliko aspekata, primjerice sudjelovanje imigranata u organizacijama civilnog društva, mobilizaciju migranata oko društveno ekonomskih pitanja poput diskriminacije, ili pak lobiranje pri vladama o pitanjima vezanim uz zemlje podrijetla izbjeglica. No, Cremonini smatra da je pristup visokom obrazovanju temelj svakog aspekta integracije. 

“Integracija zahtijeva pravedan tretman”, kaže, “a on podrazumijeva jednake prilike i šanse za uspjeh u životu. Politike visokog obrazovanja ključna su poluga integracije izbjeglica, ali ne smiju takve biti na teret nacionalnog sistema i lokalne populacije, što je bojazan koja se često spominje”.

Različita iskustva iz cijelog svijeta sugeriraju da je potreban mješoviti pristup problematici. Različiti konteksti zahtijevaju različita rješenja, no općenito, svaka politika mora uzeti u obzir i potrebu neposrednog djelovanja i dugoročnu perspektivu. Neposredna akcija može uključiti ad hoc infrastrukturu, naprimjer, obrazovne djelatnosti u izbjegličkim kampovima u Jordanu, ili osposobljavanje online infrastrukture za e-učenje. Dugoročno održivo djelovanje trebalo bi uključiti brojne elemente, poput fleksibilnosti (naprimjer, putem lakšeg pristupa tercijarnom obrazovanju priznavanjem prethodnih kompetencija ili različitim načinima stipendiranja), prioriteta (naprimjer, potporama za određena polja učenja prema potrebama zemlje domaćina), te osiguravanjem pristupa tržištu rada.

Cijeli članak potražite na stranicama University World News.

Iako je odnos između visokog obrazovanja i aktivnog građanstva teorijski zagovaran još od početka 20. stoljeća, ova je tema tek odnedavno prepoznata u europskoj obrazovnoj politici. Unatoč brojnim strategijama, deklaracijama, projektima i inicijativama, recentne studije pokazuju kako su reformni dokumenti u načelu pridali malo pozornosti mogućoj ulozi sveučilišta u razvoju društveno odgovornih i aktivnih građana. 

Razlog tomu, pišu Bojana Ćulum i Nikola Baketa, jest usmjerenost visokog obrazovanja na ekonomski razvitak, individualni status i obogaćivanje pojedinca profesionalca, zagovaranje individualne i kompetitivne paradigme nauštrb društvene i suradničke. Kroz nastavu, a posebice istraživanja, sveučilišta bi trebalo usmjeriti prema aktualnim potrebama i problemima društva, a u promišljanje potencijalnih rješenja aktivno uključiti studente. Fokus na sadržaj treba proširiti fokusom na mogućnosti njegove primjene, a izobrazbu produktivnih profesionalaca treba zamijeniti obrazovanjem društveno odgovornih građana koji će odgovorno i profesionalno obnašati svoje funkcije. 

Istraživanje GOOD inicijative pod nazivom “Građanski odgoj i obrazovanje u kontekstu visokoškolskog obrazovanja: Politike, praksa i izazovi europskog i nacionalnog visokoškolskog prostora” izdali su Centar za mirovne studije i Centar znanja Kuće ljudskih prava, a provedeno je uz potporu Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva.  

Na europskoj razini ne postoji homogena slika po pitanju građanskog odgoja i obrazovanja – u kontekstu naziva, poučavanja i same prakse provedbe – pa i u kontekstu podučavanja, osposobljavanja i usavršavanja učitelja i edukatora. U visokoškolskom kontekstu obrazovanje studenata moguće je u formalnom (studijski programi) te neformalnom i informalnom okviru. U nacionalnom kontekstu, nesustavan odnos vlasti i resornog ministarstva prema građanskom odgoju i obrazovanju na svim razinama obrazovanja, kao i stalno mijenjanje statusa potencijalnog predmeta i njegovog provođenja, rezonira i na visokoškolskoj razini. Na hrvatskim sveučilištima trenutno ne postoji niti jedna visokoškolska institucija koja provodi studijski program ili barem pojedinačni sadržaj koji može pružiti kompetencije potrebne nastavnicima za kvalitetnu nastavu građanskog odgoja i obrazovanja. 

U formalnom obrazovanju najviše se zagovara model učenja zalaganjem u zajednici (academic service-learning) i istraživanja temeljenog na potrebama zajednice (community-based research). Primjeri takvih aktivnosti pronalaze se na brojnim sveučilištima u SAD-u, Australiji, Južnoj Americi i drugdje, a mogu se pronaći i na domaćim sveučilištima, ali još uvijek samo u domeni entuzijastičnih iskoraka malog broja sveučilišnih nastavnika, poput kolegija na odsjecima za informacijske i komunikacijske znanosti i psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, ili socijalnom radu Pravnog fakulteta. Service-learning osmišljen je tako da povezuje kurikulum i potrebe zajednice putem aktivnosti koje razvijaju znanje, vještine i utječu na sustav vrijednosti i promjene stavova kod studenata. 

U tom je kontekstu najteži položaj sveučilišnih nastavnika od kojih se očekuje otvorenost za suradnju sa zajednicom, uspostavljanje i rukovođenje partnerskim projektima, osmišljavanje i priprema nekonvencionalnih nastavnih programa, osmišljavanje terenskog rada, poticanje i vođenje timskog rada, adekvatno dokumentiranje vlastitoga rada, a osobito rada studenata i njihovog napretka, interdisciplinarnost, osiguranje materijalnih sredstava za provedbu aktivnosti, a pritom nemaju adekvatnu institucionalnu i administrativnu podršku te se rezultati takvih aktivnosti rijetko, ako uopće, adekvatno vrednuju u sustavu napredovanja.

Drugi se model, neformalno i informalno učenje, razvija tek u posljednjih desetak godina, a dominantno se povezuje uz podršku studentima u (budućem) zapošljavanju odnosno vrednovanju i prepoznavanju ključnih kompetencija koje bi im mogle olakšati izlazak na tržište rada. Među sveučilištima u Europi trenutno se najveći broj primjera dobre prakse pronalazi među britanskim sveučilištima. Tako primjerice Sveučilište Newcastle ima razvijenu Strategiju o angažmanu u kojoj se ističe kako bi se izvannastavni angažman studenata, koji se formalno i vrednuje, trebao percipirati kao integralni, sastavni dio poučavanja, istraživanja i stručnih nastojanja. U domaćem je kontekstu iznimka Sveučilište u Rijeci koje je revidiralo studijske programe na način da se 5 do 10 posto od ukupnih ECTS bodova predviđenih studijskim programom na preddiplomskoj i diplomskoj razini preusmjerava u vrednovanje kompetencija studenata stečenih njihovim sudjelovanjem u izvannastavnim aktivnostima odnosno ciljano osmišljenim angažmanom u lokalnoj zajednici.

U europskim zemljama postoje tri različita pristupa obrazovanju odnosno usavršavanju nastavnika za podučavanje građanskog odgoja i obrazovanja. Prvi je uključen u (inicijalno) visokoškolsko obrazovanje, drugi podrazumijeva specijalizirane programe koje slušaju samo oni koji imaju namjeru predavati građanski odgoj i obrazovanje, te stručno usavršavanje nastavnika. U Hrvatskoj postoji samo treći model gdje stručna usavršavanja nastavnika koordinira i provodi Agencija za odgoj i obrazovanje, nerijetko u suradnji s organizacijama civilnog društva. Međutim, i ovdje su nastupile značajne promjene nakon što je funkciju ministra znanosti, obrazovanja i sporta 2014. godine preuzeo Vedran Mornar, a tadašnji ravnatelj Agencije Vinko Filipović poručio da će udrugama civilnog društva biti ograničen pristup u kreiranju i provedbi građanskog odgoja i obrazovanja, što je proturječno preporukama na EU razini. 

Republika Hrvatska još uvijek se nalazi između neosiguravanja adekvatnih ulaganja u obrazovanje općenito, a posljedično i u građanski odgoj i obrazovanje, te ignoriranja preporuka i donesenih deklaracija o važnosti obrazovanja za demokratsko građanstvo. Posljednjih nekoliko godina u Hrvatskoj se zamjećuju koraci prema donošenju kurikuluma građanskog odgoja i obrazovanja, međutim, još uvijek ostaje pitanje osigurava li trenutno predloženi okvir (međupredmetna provedba) kvalitetno i sustavno rješenje za provedbu građanskog odgoja i obrazovanja. Također, ako ne postoji jasan kurikulum građanskog odgoja i obrazovanja te njegovo provođenje kroz predmet ili međupredmetnu nastavu u primarnom i sekundarnom obrazovanju, iznimno je teško očekivati od institucija visokog obrazovanja da u okviru formalnih studijskih programa ponude komplementarno obrazovanje budućih učitelja i nastavnika za građanski odgoj i obrazovanje kao i relevantnu metodiku provedbe takve nastave. 

Tek kada je jasno što se kurikulumom građanskog odgoja i obrazovanja želi postići na osnovnoškolskoj odnosno srednjoškolskoj razini, moguće je paralelno razvijati relevantne kolegije na studijskim programima i obrazovati učitelje i nastavnike koji će biti kompetentni predavati. 

S obzirom da se radi o publikaciji koja prva u nacionalnom kontekstu sustavno popisuje modele i načine provedbe osposobljavanja budućih nastavnika građanskog odgoja i obrazovanja, autori donose i brojne preporuke za daljnja istraživanja te preporuke hrvatskim sveučilištima odnosno sustavu visokoga obrazovanja o koracima koje već sada mogu poduzeti na učiteljskim i nastavničkim studijima. 

Publikaciju u elektroničkom formatu preuzmite na istaknutoj poveznici.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Problematično stanje u obrazovnim sustavima diljem svijeta najvidljivije je u visokom obrazovanju, odnosno na sveučilištima. Ona u posljednjih desetak godina sve glasnije ukazuju na činjenicu da nametanje tržišne logike nagriza obrazovanje kroz povećanje školarina, smanjenje sveučilišne autonomije, usmjeravanja postojećih financijskih modela prema “profitabilnim” granama te tretiranjem visokog obrazovanja kao servisa za snabdijevanje korisnih statistika o konkurentnosti tržišta neke zemlje. Otpor ovakvoj logici sustava visokog obrazovanja nije zaobišao ni Hrvatsku, kada se je 2009. godine blokadama hrvatskih fakulteta i sveučilišta pokušalo izboriti za besplatno obrazovanje i sustavne promjene, a taj je prosvjed bio samo jedan u nizu takvih diljem svijeta.

Današnje stanje nije znatno bolje, čemu svjedoči niz nedavnih nezadovoljstava u “centrima” moći suvremenog kapitalističkog društva koje služe kao osnovni model ustroja obrazovanja danas, odnosno Velikoj Britaniji i SAD-u. U Velikoj Britaniji već je mjesecima u tijeku kampanja za predstojeće parlamentarne izbore, a kako kritika usmjerenih prema sadašnjoj i bivšoj vlasti ne nedodstaje, obrazovanje se pokazalo jednim faktorom čije stanje uistinu malo ovisi o smjenama torijevaca i laburista. Britanska akademska zajednica trenutno koristi priliku kako bi upozorila da unatoč tome što su britanska sveučilišta među najprestižnijima na svijetu, trenutno stanje u visokom obrazovanju nije nimalo pohvalno. Naime, upozorenja koja odašilju sveučilišta tiču se napora vlasti da sveučilišta organiziraju prema tržišnom modelu, sve kako bi se institucije učinile profitabilnima pritom zastupajući tezu o održavanju “izvrsnosti” u visokom obrazovanju.

Ishodište takve prakse nalazi se u obrazovnim reformama koje je 1980-ih godina započela Margaret Thatcher, kada je javno financiranje sveučilištima smanjeno za ogromne iznose, a sveučilišta su podvrgnuta kontroli vlasti kako bi se proveo zamišljeni model poduzetničkog i stručnog obrazovanja. Izravna posljedica ovakve politike, neznatno mijenjane tijekom nekoliko mandata suvremenih laburista, jest da sveučilišta moraju monetizirati svoje aktivnosti, odnosno odrediti financijsku vrijednost svojih aktivnosti i “proizvodnje”. Na vrijednosnoj ljetstivici takvoga sustava humanističke su se znanosti našle u izrazito nepovoljnom položaju, pogotovo u usporedbi s prirodnim znanostima koje svoj rad mogu kvantificirati konkretnim, primjenjivim rezultatima, odnosno potencijalnom tržišnom vrijednošću. U postupku stvaranja “profitabilnih” institucija sveučilišta se birokratiziraju, stvarajući potrebu za sve većim profitom poradi održivosti, a kontrola nad njima se kontinuirano gura sve dalje i dalje od akademske zajednice.

Američka sveučilišta, s druge strane, oduvijek slove kao najbolji primjer jake spone tržišta i obrazovnog sustava, uz sustavno provođenje modela profitabilnog visokog obrazovanja gdje se sustav javnog financiranja čini gotovo pa nemogućim dostignućem. No nedavno je došlo do pobune nekadašnjih studenata koja se dotiče jedne od najvećih boljki američkog visokog obrazovanja – tzv. studentskog duga. Iznosi školarina na američkim sveučilištima toliko su visoki da studenti, osim u slučaju stipendiranja, moraju na sebe preuzeti studentske kredite koje otplaćuju cijeli život. Skupina od petnaestero ljudi odlučila je prekinuti vraćanje pozamašnih kredita privatno financiranom lancu fakulteta Corinthian Colleges Inc. kako bi ukazala na neodrživu poziciju svih sadašnjih, bivših i budućih studenata. Unatoč tome što se radi o maloj skupini prosvjednika te o privatnim sveučilištima, problem visokih školarina tiče se visokog obrazovanja u SAD-u općenito, pri čemu ova inicijativa daje znakove da je potrebno pružiti sustavan otpor kako bi se model financiranja obrazovanja promijenio. 

Primjer pozitivnih pomaka u financiranju obrazovanja može se pronaći u Čileu, gdje su nedavno najavljene strukturne promjene koje će omogućiti besplatno obrazovanje na nacionalnoj razini. Čileanska vlada oporezivat će korporacije kako bi stvorila financijsku bazu za provođenje plana javno financiranog i besplatnog obrazovanja i to nakon više od tri desetljeća tijekom kojih je Pinochetov privatizirani obrazovni sustav doveo do toga da je čileanski obrazovni sustav jedan od najskupljih i najnekvalitetnijih na svijetu. Promjene su najavljene nakon višegodišnje studentske borbe i prosvjeda, pokazujući kako promjena uistinu može doći “odozdo”. 

Svi spomenuti primjeri jasno ukazuju da prevladavajuća tržišna logika u obrazovnim sustavima diljem svijeta ima dalekosežne posljedice čiju je štetnost uistinu teško prozvati zbog općenitog stanja prihvaćanja globaliziranog kapitalističkog sustava u kojem živimo, koji ostaje nepoljuljan i nakon globalne gospodarske krize koja još ne jenjava. Indikativno je to i u domaćem kontekstu, gdje unatoč svim naporima studenata i akademske zajednice, orijentiranost na profit – uz uobičajene parole o izvrsnosti i uspješnosti – institucije i vlast pokazuju kako ne nalaze ništa upitno u podržavanju izmicanja obrazovanja iz javne u privatnu sferu te daljnjem lobiranju za “profitabilnije” i “tržišno učinkovitije” obrazovne ustanove.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Nakon objave izvješća Socijalna i ekonomska slika studentskog života u Hrvatskoj: nacionalno izvješće istraživanja Eurostudent 2011. godine, cilj novog izvješća je pružati detaljniju analizu podataka istraživanja Eurostudent, i to prema pojedinim visokim učilištima i prema različitim skupinama potencijalno ranjivih studenta u hrvatskom sustavu visokog obrazovanja.

Nalazi novog izvješća trebaju biti temelj za identificiranje glavnih prepreka pristupu visokom obrazovanju i skupina koje trebaju posebnu potporu, kao i za definiranje najprikladnijih mjera za uklanjanje tih prepreka i poticanje veće socijalne uključivosti hrvatskog sustava visokog obrazovanja. Autori izvješća su Thomas Farnell (Institut za razvoj obrazovanja), Teo Matković (Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu), Karin Doolan (Sveučilište u Zadru) i Mirna Cvitan (Ipsos Puls). Izradu izvješća financiralo je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta. 

Glavne zaključke izvješća kao i potpuno izvješće možete pronaći ovdje. 

Izvor: Institut za razvoj obrazovanja / Foto: velkr0

“Nacionalno vijeće za znanost (NVZ), najviše stručno tijelo koje brine za razvitak i kvalitetu cjelokupne znanstvene djelatnosti i sustava znanosti u Republici Hrvatskoj, dvanaest dana pošto je donijelo novi Pravilnik o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja, i šest dana prije nego što je taj pravilnik uopće stupio na snagu, na svojoj je 79. sjednici propisalo izmjene i dopune spomenutog pravilnika. Te smo izmjene i dopune, najavljivane prošlog tjedna, pronašli u Narodnim novinama od petka, 22. ožujka 2013.

Podsjetimo: NVZ je tvrdilo da se ‘o pravilniku raspravljalo i na njemu radilo protekle četiri godine, a posebno intenzivno u proteklih pet mjeseci’. Mijenjanje pravilnika nakon nepuna dva tjedna njegova postojanja – pri čemu se izmjene događaju na pet od sedam područja: kod prirodnih znanosti, biomedicine i zdravstva, biotehničkih, društvenih, te humanističkih znanosti – znakovito je svjedočanstvo o intenzitetu i kvaliteti tih četverogodišnjih rasprava i radova. No hitre su izmjene svakako poučne: eto što se događa kad se nedovoljno konzultira zajednica kojoj je pravilnik namijenjen, kad se za savjet ne pita ni tri od sedam vlastitih savjetodavnih tijela.

Nadalje, NVZ je tvrdilo da želi novim propisom potaknuti hrvatske humanističke znanstvenike na povećanje međunarodne vidljivosti njihovih radova. Proteklih je tjedana znatan dio znanstvene zajednice – sveučilišta i instituti, strukovne udruge i pojedinci, pa i članovi ovog sindikata – upozoravao na opasnost koju uzrokuje isključivo privilegiranje jedne komponente znanstvenog djelovanja: doći će do zapostavljanja svih ostalih, ništa manje važnih, komponenata. Posebno smo upozoravali na štetne posljedice koje će dekretiranje ‘međunarodnog zaokreta’ imati za hrvatsko društvo i kulturu, za hrvatski kao jezik znanosti, za hrvatske znanstvene časopise i izdavače. Stanje duha iz kojeg je proizašao ovaj pravilnik, taj implicitan stav da domaću znanost i domaću znanstvenu publiku treba, kao a priori manje vrijedne, lijene i iskvarene, disciplinirati po uzoru na čistoću i superiornost ‘inozemstva’ – to je stanje prepoznato kao školski primjer kolonijalne svijesti. Radi se o zebnji i kompleksu slabijih pred jačima, o spremnosti na odricanje od vlastitoga u nadi da bi neki među nama – najbolji jer su najprilagođeniji – mogli biti pripušteni u fantazmagorični krug ‘odabranih i povlaštenih’.

Daljnja je potvrda kolonijalne svijesti najnoviji pokušaj NVZ da paničnim izmjenama prikrije nekompetentnost svojih improvizacija. Za hrvatske humanističke znanosti, izmjene se svode na širenje popisa međunarodnih izdavača. Raniji popis, preuzet od dviju nizozemskih visokih poljoprivrednih škola (on ostaje mjerodavan za društvene znanosti), sada je zamijenjen popisom koji je jedan španjolski istraživački projekt ponudio kao tek jednu od komponenata sustava vrednovanja španjolske humanistike. NVZ propisuje ovako: “Međunarodno priznatim izdavačima znanstvenih knjiga (autorskih i uredničkih) smatraju se svi strani i prvih četrdeset španjolskih izdavača na najrecentnijem popisu Scholarly Publication Indeks“.

Poticanje suradnje hrvatskih humanista sa španjolskim nakladništvom toplo pozdravljamo, uzbuđeno zamišljajući oduševljenje kojim će španjolska znanstvena publika pozdraviti monografije i zbornike o metrici Marina Držića, o kulturnoj politici Khuena Hedervaryja, o dijalektima sjevernog Međimurja ili oltarnim slikama u Bjelovaru. I dalje, međutim, ne razumijemo: kakav je to istočni grijeh učinio hrvatske znanstvene nakladnike manje vrijednima kako od ‘svih stranih’, tako i od četrdeset njihovih kolega s Pirenejskog poluotoka? Kojim to supermoćima španjolski humanisti mogu bolje od hrvatskih prepoznati međunarodne nakladnike važne za Hrvatsku? I napokon – kako će i kada moguće rupe španjolskog popisa (na primjer, u slučaju slavistike) biti ispravljene, ako je sastavu NVZ koji je donio ovaj propis mandat istekao, a za novo NVZ još nije ni raspisan natječaj?

Pravi ciljevi ovog pravilnika, nažalost, nemaju veze ni s kvalitetom ni s međunarodnom vidljivošću. Oni su vrlo konkretni. Pravilnik je morao što većem dijelu znanstvenika, uključujući i one najmlađe, onemogućiti napredovanje, i morao je stvoriti prostor za uskratu financiranja brojnim znanstvenim časopisima i znanstvenim nakladnicima. Ti konkretni ciljevi proizlaze iz konkretnog pristupa službenika MZOS i njihovih savjetnika, pristupa po kojem je znanost isključivo mjesto troška, te treba i nju i s njome povezano visoko obrazovanje, preko kratkoročnih ušteda, uskrata i obezvređivanja, učiniti lakim plijenom za komercijalizaciju.

Smatramo da prošlotjedne kozmetičke izmjene tek donesenog Pravilnika ne mijenjaju štetnost njegove biti; i dalje smo uvjereni da će najnoviji Pravilnik naškoditi i hrvatskoj znanosti i hrvatskom društvu. Zato ponavljamo zahtjev da Nacionalno vijeće za znanost zbog svojeg djelovanja, zbog načina izrade i donošenja Pravilnika, odgovara svome osnivaču, Saboru Republike Hrvatske”.

Izvor: Akademska solidarnost

“Vlada Republike Hrvatske odlučila se, umjesto za besplatno obrazovanje u smislu ukidanja svih oblika studentskih participacija, tek za reprogramiranje postojeće ukupne mase studentskih participacija. Pravni, socijalni i etički imperativi pritom su još jednom degradirani u nebitne kolateralne žrtve cijeloga projekta. Recentna odluka Vlade (kao i s njom povezane odluke senatâ hrvatskih javnih sveučilišta) otvara, naime, pitanje ustavnosti. Promjena uvjeta neposredno prije isteka roka za ispunjenje tih uvjeta, odnosno u tijeku ispunjavanja uvjeta (u slučaju Sveučilišta u Zagrebu, pri kraju ispitnih rokova), daleko je od Ustavom zajamčene vladavine prava i načela pravne sigurnosti, te faktički onemogućuje normalno funkcioniranje fakultetâ na samom početku nove akademske godine. Ova je odluka, kao i drugi pravni akti iz ladica MZOS-a, klasičan primjer ucjene koja se i ovoga puta odvija daleko od očiju javnosti, pa čak i akademske zajednice. Dakako, sve dok doslovno ne dođe na naplatu. Njezine posljedice danas osjećaju prvenstveno studenti, sutra će je osjetiti profesori i znanstvenici, a vrlo brzo i svi drugi građani. Ona je generirala neočekivani financijski udar na najugroženiju populaciju u sustavu – studente. Sasvim sažeto, ova je odluka nastavak – a s obzirom na brojnost onih koji su njima zahvaćeni, možda i novi zamah – sustavne politike deregulacije jednog ministarstva, dosljedno imunog na razrade modela socijalno uključivog i javno dostupnog visokog obrazovanja. 

Stoga Sindikat Akademska solidarnost, podržavajući studentske zahtjeve i argumentaciju Plenuma studenata Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (izjava od 25. rujna 2012.), odbacuje predloženi model koji je Vlada donijela 2. kolovoza 2012. u obliku jednostrano oktroirane Odluke o punoj subvenciji participacije, koja hotimice nije prošla ni kroz kakvu demokratsku proceduru javne rasprave. 

Unisono prihvaćanje predloženog modela od strane senatâ hrvatskih sveučilišta još je jedan dokaz o sistemskoj slabovidnosti ključnih dionika hrvatskog visokoobrazovnog i znanstvenog sustava. Dok se diljem svijeta, uključujući i zemlje koje su nam tobožnji uzor, poput SAD-a, odvijaju borbe oko sveučilišta i za sveučilište, a najeminentnije izdavačke kuće objavljuju studije koje analiziraju novonastalu situaciju, hrvatskoj se javnosti kao spas nudi upravo tim studijama osporen i dokazano problematičan koncept “menadžerijalizma”, čime bi se, navodno, doskočilo svim defektima sustava. 

Nimalo slučajno, uvjeti pod kojima se Odluka Vlade provodi na hrvatskim sveučilištima nisu uvažili specifičnosti pojedinih znanstveno-nastavnih jedinica te izvedbe njihovog programa, otvarajući mogućnost različitih interpretacija koje će se po ovom modelu te skorim prihvaćanjem programskih ugovora voditi jedino financijskom računicom sastavnice ili sveučilišta općenito. Sveučilište izgrađeno isključivo prema ekonomskim načelima te imperativima svakodnevno promjenjive dinamike tržišta odriče se značajki javnog dobra i postaje vlasništvo manjine podređeno interesima te iste manjine. 

Utoliko moramo upozoriti da niz pripremljenih i razrađenih mehanizama regulacije (zakonskih i podzakonskih akata) – poput Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, koji se nalazi u saborskoj proceduri, ili programskih ugovora i novih pravilnika vezanih uz znanost i visoko obrazovanje, koje od pravovaljanosti dijeli tek potpis ministra Jovanovića – ima za cilj u potpunosti deregulirati sustav znanosti i visokog obrazovanja i time ga isporučiti sferi financijskih i marketinških eksperimenata, spekulacija i prijetećih “balona”. 

Sindikat Akademska solidarnost se, u svojoj izjavi o spomenutom Nacrtu prijedloga Zakona (20. travnja 2012.), već osvrnuo na sistemske tendencije koje ugrožavaju cjelokupnu sferu znanosti i visokog obrazovanja: 1) povlačenje države iz javne sfere i prepuštanje zajedničkih dobara i područja znanosti i visokog obrazovanja hirovitosti tržišta s ciljem svođenja čitavog sustava na njegovu kratkoročnu isplativost; 2) tretiranje znanosti i visokog obrazovanja kao nepotrebnog troška u strukturi javnih financija i u skladu s tim reduciranje kadrovskih potencijala i socijalnih prava, dobna i rodna diskriminacija, čime se pokušavaju sanirati posljedice višegodišnje katastrofalne politike u području visokog obrazovanja i znanosti; 3) nastavak komercijalizacije visokog obrazovanja i znanosti očuvanjem školarina koje se u postojećim uvjetima podrazumijevaju kao znak prijeko potrebne “poduzetničke klime” na obrazovnim i znanstvenim institucijama te jedini siguran izvor financijskih sredstava potrebnih za prividno funkcioniranje sustava. Ukratko, ni u slučaju aktualnog zakonskog prijedloga, ni u slučaju drugih Vladinih odluka nisu posrijedi konkretna rješenja nego zlokoban model koji se pokušava ozakoniti na sve moguće načine. Restriktivna odluka o trogodišnjoj subvenciji u participaciji studija te naplaćivanju ECTS bodova samo je prvi korak u provedbi tih ciljeva. 

Kao i do sada, Sindikat Akademska solidarnost suprotstavit će se takvim promjenama koristeći sva raspoloživa sredstva te će ustrajati u radikalnoj analizi i kritici negativnih tendencija i zalagati se za dubinsko preslagivanje vrijednosti i prioriteta u sustavu obrazovanja i u društvu općenito. Pritom ćemo se fokusirati na rješavanje akutnih problema onih koje sustav najviše ugrožava, ali ćemo adresirati i dublja proturječja koja generiraju takve probleme, a koja se redovito zaboravlja. 

Potaknuti još jednom grubom eksploatacijom sintagme “besplatno obrazovanje”, ovom prilikom pozivamo javnost, a osobito studente, na suradnju u izradi Cjenika “dodatnih usluga” javnih fakulteta u Republici Hrvatskoj, koji će biti osnova za procjenu realnih troškova studija u RH. Radi se o cjeniku koji će obuhvaćati brojne vrste (molbe, naknade za ispise, upise itd.) i nerijetko četveroznamenkaste iznose studentskih participacija mimo školarina i »otkupa bodova«. S obzirom na to da vrste i iznosi tih oblika studentskih participacija variraju ovisno o institucijama (sveučilištima i fakultetima) te uglavnom nisu javno dostupni, ovom prilikom pozivamo studente da se uključe u izradu Cjenika te da putem mrežne stranice distribuiraju informacije o iznosima i vrstama izdataka na vlastitim fakultetima u prošloj akademskoj godini. 

Time namjeravamo, pored kvalitetnijeg i sustavnijeg informiranja javnosti o realnim troškovima studiranja, ukazati i na one dimenzije problema kojih se Vladini prijedlozi ni ne dotiču, skrivajući se, taktički elegantno, iza prazne fraze o autonomiji sastavnica da o tim stvarima odlučuju samostalno”.

Izvor: AS

Inicijator projekta Béla Tarr predstavljanje projekta započeo je objašnjavajući što ga je potaklo na ideju filmske škole: “Na ideju pokretanja filmske škole došao sam kada sam snimio svoj posljednji film, nakon iskustva predavanja na različitim mjestima po svijetu. Po mome mišljenju, nemoguće je nekoga naučiti umjetnosti, jer svaki je umjetnik različit: ima vlastiti jezik i kulturno zaleđe, posjeduje vlastiti talent. Da bi se taj talent razvio, potrebno ih je potaknuti da budu slobodni i hrabri. Zato želim da im ovom filmskom školom damo mogućnost da rade ono što žele, dok ćemo ja i ostali predavači samo pomagati taj proces, zaštititi ih te ih staviti ‘pod kišobran’. Jer jednom kada ođu u filmsku industriju bit će dovoljno uništeni i poniženi, a ovdje će moći naučiti kako se tome oduprijeti”.

U nastavku Tarr je pojasnio da je program zamišljen kao postdiplomski studij filma u trajanju od tri godine. Na prvu godinu studija primat će se 16 međunarodnih studenata, koji će se prijaviti svojim radovima i CV-om. Predavanja su zamišljena kao kombinacija triju elemenata: teoretskog obrazovanja, sudjelovanja na radionicama s etabliranim svjetskim filmašima, te od praktičnog rada. To znači da će se od polaznika tražiti da realiziraju po jedan projekt na filmu i videu, jer je, riječima Béle Tarra, bitno da polaznici nauče rukovati s oba formata.

Popis predavača na splitskoj filmskoj školi je impresivan. Tijekom prve godine studija polaznici će imati priliku učiti od cijelog niza cijenjenih i nagrađivanih filmaša, poput američkih redatelja Jima Jarmuscha i dobitnika Zlatne palme Gusa Van Santa, finskog redatelja Akija Kaurismäkija, Meksikanca Carlosa Reygadasa, Kanađanina Atoma Egoyana, te jednog od najvažnijih islandskih filmaša Fridrika Tora Fridrikssona. Tu su još i cijenjeni njemački snimatelj Fred Kelemen te Oscarom nagrađena glumica Tilda Swinton, koja će studente podučavati radu s glumcima.

Za teorijsko zaleđe polaznika pobrinut će se kustosica filmskog odjela njujorške MoMA-e Jytte Jensen, glavni urednik prestižnog filmskog časopisa Cahiers du Cinéma Jean-Michel Frodon, filmski kritičar britanskog The Guardiana Jonathan Romney, filmski kritičar i povjesničar Jonathan Rosenbaum te niz drugih renomiranih imena koji će polaznike uvesti u različite vidove teorije i povijesti filma.

“To će biti naš program za prvu godinu. Svi su potvrdili svoj dolazak, raspored je spreman i svatko ima dan dolaska i odlaska”, izjavio je Béla Tarr. Također, dodao je da će se projekcije filmova koji će se analizirati u sklopu kolegija održavati u kinu Karaman, bit će otvorene za javnost, a isto vrijedi i za povijesna/teorijska predavanja.

Nakon predstavljanja programa škole Béla Tarr odgovarao je na brojna pitanja zainteresirane publike. Pojasnio je da će program tijekom prve tri godine biti usmjeren na redatelje i snimatelje, a razmišlja se i o proširivanju kurikuluma tako da obuhvati obrazovanje i ostalih filmskih umjetnika. Objasnio je da postdiplomski studij neće imati dobnih ograničenja, kao i da će mu cijena biti prilagođena cijeni postdiplomskih studija u Hrvatskoj. Također, Tarr je dodao da se stvara financijska konstrukcija za školu, koja bi se djelomično trebala financirati od hrvatskih Ministarstava, europskih kulturnih fondova, privatnih donatora i fondacija poput Korejske filmske akademije. Struktura škole formalno se spaja na Sveučilište u Splitu.

Za kraj, Béla Tarr objasnio je i koncept cijele škole: “Morate shvatiti da je ovo više kao laboratorij u kojem možemo na nečemu raditi i nešto stvarati zajedno. Poput Bauhausa u arhitekturi: nešto između obrazovanja i pokreta, s duhom cijele škole koji se bazira na slobodi”.

Splitska bi filmska škola svoja vrata trebala otvoriti 15. rujna na otvaranju 17. Splitskog filmskog festivala, kada će biti otvorena za prijave, a s konkretnim bi radom trebala započeti u veljači 2013.

Izvor: HAVC / Carlos Reygadas, Batalla en el cielo