Časopis Kretanja izlazi od 2002. godine kao tematski i informativni stručni časopis koji pokriva razne teme iz područja plesne umjetnosti i tjelesnog kazališta. Namjera časopisa je kroz relevantne tekstove i suvremeni dizajn promovirati plesne i izvedbene prakse, stvoriti prostor za razvoj plesne kritike, teorije i povijesti plesne umjetnosti te sustavno i kvalitetno pratiti strujanja na hrvatskoj plesnoj sceni.

Na promociji se predstavljaju 43. i 44. broj časopisa koji prate dvije paralelne obljetničke i međusobno povezane teme – Sto godina baletnih licitara i Sto godina Labana. Nova izdanja časopisa prezentirat će urednice Maja Đurinović i Mihaela Devald Roksandić, suradnice Jasmina Fučkan i Iva Nerina Sibila te autori_ce tekstova. Razgovor će moderirati Željka Turčinović.

Više detalja o časopisu pronađite ovdje.

Hrvatsko društvo pisaca, Hrvatski PEN centar i udruge Kurziv i Kulturtreger pozivaju na tribinu One nadiru u falangama: seksizam i kritika, koja će se održati u utorak, 2. listopada u 19 sati u dvorani vile Arko (Basaričekova 24).

Sudionici tribine su književna kritičarka Katarina Luketić, osnivač i glavni urednik izdavačke kuće Fraktura Seid Serdarević, književna kritičarka Nađa Bobičić, profesorica i književna teoretičarka Maša Grdešić, novinarka Ivana Perić i predsjednik PEN-a i pjesnik Tomica Bajsić. Razgovor će moderirati novinarka i književnica Antonela Marušić.

Izravan povod za tribinu je kritika romana Korane Serdarević Eksperiment Irene Tot Ivice Matičevića objavljena ovog ljeta u književnom časopisu Republika. Kako stoji u najavi, “govor mržnje, seksizam i mizoginija koje ovaj tekst promiče ni tri mjeseca nakon što je objavljen nisu naišli na adekvatnu osudu većine institucija s kojima njezin autor surađuje. Kratkim priopćenjem obratio se nedavno tek Odsjek za komparativnu književnost zagrebačkog Filozofskog fakulteta”.

Mizoginija i seksizam nisu rijetki ni u glazbenoj kritici. Na glazbenom portalu Ravno do dna prošle je godine objavljen sporan tekst glazbenog kritičara i novinara Zorana Stajčića, kao i članak Cigarete poslije koitusa Đina Kolege. Na ove tekstove reagirao je cijeli niz autorica i autora na feminističkim i nezavisnim portalima.

Nadovezujući se na ove slučajeve, tribina će nastojati adresirati sljedeća pitanja: Što je (književna) kritika i kome je namijenjena? Kako živi kritika u Hrvatskoj? Postoje li zakonitosti forme i tko ih propisuje? Što karakterizira kritičko pisanje u Hrvatskoj i regiji? Kakvi su uvjeti ovog dijela književne proizvodnje? U kojoj su mjeri seksizam i mizoginija prisutni u književnom/umjetničkom polju i kritici? 

Razgovarat će se i o odgovornosti urednika časopisa, portala i elektroničkih publikacija za tekstove koje objavljuju autori te odnosu između ključnih aktera u polju: izdavača, književnih autora i autora kritike.

Tribina je dio projekta Svijet oko nas: osnaživanje kritike u regiji koji provode udruge Kurziv i Kulturtreger iz Zagreba, Kontrapunkt iz Skopja, SCCA-Ljubljana i SEEcult.org iz Beograda, uz potporu Zaklade Kultura nova.

Hodam ulicama okriljenijima mrakom nego obasjanima svjetlom. Hladno je, što je razumljivo, za nekoliko sati će studeni mjesec. Kud pogledam, ne vidim sadržaja, svi prostori su beživotni. Ovdje je mrtvilo jedina konstanta. Došao sam na Gornji Grad. 

•

“Što radim ovdje?”

•

Tamo gdje me put odveo, odvit će se događaj! Vila Arko, zdanje čiju arhitekturu sakriva slaba starozagrebačka rasvjeta. Minijaturno dvorište opasano zidom, nekoliko stepenica i ulazim u predvorje. Gori žarulja. Jarko. Ne slutim da je to najviše topline što ću dobiti te večeri. Zamjećujem da me promatra neka ležerno obučena gospođica. Sirotica, ovdje je s dužnošću da stoji mirno i mislima bilježi rijetke slučajeve u kojima živi ljudi prolaze kroz vrata. Naivno procjenjujem ljude. Obuzme me blaga nelagoda kad shvatim da me njene oči upozoravaju na objavu zalijepljenu na stol. Čitko, jasno, bez mogućnosti zabune. Velika crna slova na velikom bijelom papiru.

•

MINIMALNA DONACIJA: 20kn

(Sav prihod ide za hranu i toplu odjeću izbjeglicama i onima koji bdiju nad njima)

•

Prisilno darujem minimalno. Ne bi bio red da sad izađem van i ne bih to učinio bez primjese srama. Uostalom, ja moram biti ovdje. Stražarka mi pruža brošuru. 

SVATKO JE IMIGRANT

Eliza Griswold

Poezija i reportaža s otoka Lampeduze (2011.)

•

Ulazim na poprište nadolazećeg događaja. Svjetlost postaje samo blijeda uspomena. Soba je skromnih dimenzija, komorna i nesusretljiva. Dva i pol reda stolica, uredno nepopunjenih siluetama različitih dobi, spola i provenijencija. Djevojke u potrazi za sigurnošću zagrljaja. Postariji muškarci koji kragnama dugih kaputa skrivaju bore i ureze na licima, dokaze negdašnje boemštine. Ocvale gospođe kojima je zrelost donijela mladovanje duha. Čudim se providnosti koja nas je sve spojila na tako opskurnom mjestu, a vjerojatno se i oni čude meni. Svi smo ovdje osamljenici, putnici u nepoznato.

•

“Svatko je ovdje imigrant. Svatko je došao odnekud.”

•

Za sebe tražim neupadljivo mjesto, sjedam. Čekam, osluškujem. Iskrsava poznato lice. Glumica. Ne sjećam se imena. Koristim novostečenu brošuru, brze informacije kažu – Marija Škaričić. Nikad je nisam vidio uživo. Nikada kratke kose. Više volim kad su kose duge. Zauzima sjedeći položaj pokraj prigušene lampe, laća se mikrofona. Gleda u svitke papira pred sobom. Iz zvučnika zatutnje raznoliki glasovi reportera, različitih jezika, različitih zemalja. Tema je samo jedna. Kriza. Izbjeglička kriza. Zaključujem da je zvučni okoliš pažljivo biran. Intuicija mi kazuje da je intencija ukazati na izvanredno stanje. Marija progovori, a kroz Mariju progovora Eliza.

•

“Što dakle, pitah se, činim u vlaku za Rim, napuštajući ovaj raj zbog nadolazećeg izbjegličkog kaosa?”

•

Tko je dakle, Eliza Griswold, autorica poetske reportaže s otoka Lampeduze koju ću imati prilike čuti? Ona je Amerikanka u ranim četrdesetima, novinarka i pjesnikinja. Izvještavala je iz mnogih dijelova svijeta, došla u dodir s raznovrsnim ljudskim sudbinama i stekla mnoga lijepa i trajna poznanstva. Čini mi se da je riječ o snažnoj ženi, samosvjesnoj, možda ponešto naivnoj, zbog čega posljedično na mahove djeluje nevino-pretenciozno. Njen razigran i znatiželjan duh nikad joj nije dopustio da se skrasi, već ju je uvijek tjerao prema novim doživljajima. Pomalo me uzbuđuje. Žeđa za pustolovinom. Voli avanturu. Možda i opasnost. Sve u svemu, Eliza se nevidljivom rukom slučajnosti našla u Italiji za vrijeme punog intenziteta Arapskog proljeća, načula vijesti o masovnom dolasku afričkih izbjeglica na južnotalijanski otok Lampeduzu i poletjela prema jugu da vidi stvari iz prve ruke.

•

Njena priča kazuje kako tisuće i tisuće Afrikanaca dolaze na maleni otok usred Sredozemlja, svi odreda u nadi za boljim životom. Njihova nastojanja često su skršena nemilosrdnim morem i željenih obala se dokopaju tek plutajući leševi. Nekoliko tisuća otočana ne gaji prijateljske osjećaje prema došljacima, zbog čijeg prisustva propada turistička djelatnost. U dolutalim moreplovcima ne vide očajnike, vide uljeze. Pitam se jesam li ja uljez među ljudima koji sa mnom slušaju lampeduške kronike budući da razmišljam vrijedi li ovo iskustvo zatraženi novac, novac koji nisam dao dobrovoljno. Ima li pokraj mene još takvih kao što sam ja? Razmišljam jesu li svi senzibilni ljudi morali platiti da bi postali suosjećajni. Zapisujem misli u notes. Mora li čovjek koji s nemirom gleda na tragedije našeg svijeta platiti putovanje do svog suosjećanja, a ako je izvješena cijena, želimo li takvi uopće postati?

•

Marija prekida čitanje. Završava prvi dio. Zapljuskuje nas novi zvučni val izvještajno-dokumentarističkih isječaka iz informativnih emisija. Miljenko Kokot, Sanja Mikleušević Pavić i Stipe Alfier motivima djece, mora i smrti razgolićuju bezdušni svijet. Naši hipnotizirani umovi zaprimaju poruku – stanje je alarmantno. Čitanje se nastavlja.

•

Elizin izlet na Lampeduzu završio je poprilično jalovo, a od crne Afrike nije vidjela praktički ništa. Pristup izbjeglicama joj je onemogućen, stoga ima priliku susresti samo službene osobe i policajce, te domoroce koji joj kroz svoja neizdašna zapažanja pomažu konstruirati širu sliku.

•

“Neću napisati članak o ovom putovanju. Napisat ću samo ove bilješke…”

•

Ipak, unatoč siromaštvu konkretnih zbivanja i činjenica, tekst nije niti dosadan niti suhoparan. Slabašne iskustvene crtice pretvorene su u pjesničke slike širih razmjera, zapisao sam među bilješkama. Primjetno je da godine bavljenja slobodnijom formom izoštravaju instrumentarij za opisivanje stvarnosti, pogotovo kada ona nije pretjerano dinamična. Stil je ugodan, nenametljiv, isprekidan ulomcima drugih pjesnika u trenucima kada bi se moglo učiniti da naracija ne vodi prema određenom cilju. Dojam je možda stvorila, a možda samo osnažila prezentacija uvjerljivog glasa Marije Škaričić. Sigurnost, izostanak svake natruhe zastajkivanja, oklijevanja, omaške, lapsusa, tonovi koji ostaju u granicama idealnog. Ne znam imaju li profesionalnci pravo na pogrešku ili je ta privilegija namijenjena samo laicima.

•

Događaj se privodi kraju. Vrijeme je da se raziđemo. Ustajem i priznajem si s dozom stida – uživao sam. Ali, nek’ mi vrate barem djelić slobode, slobode da iskažem svoj novostečeni senzibilitet. Odlučnim koracima dobrotvora gubim se u bespuću gornjogradske noći. Neću napisati članak o ovom događaju. Napisat ću samo ove bilješke.