Koreografkinja predstave, Sonja Pregrad, s timom od šest plesača i vokalnih izvođača iz Zagreba i Bratislave koji čine Ivana Bojanić, Viktoria Bubalo, Lana Hosni, Nika Pećarina i Eva Priečková istražuje biljke, te kako se one “kreću, kako vole i imaju djecu, kako pate i umiru”, stoji u najavi.

Pretvarajući biljke u metaforu za ljude, one su u predstavi prezentirane kao drag kraljice koje pozivaju publiku da ih gledaju u emotivnim i intimnim situacijama. Kako piše u najavi: “Pokreti koji se odvijaju dolaze iz različitih svjetova – osjetilnih i osjećajnih, formalno i povijesno plesnih, vokalnih i poetskih, dočaravajući energetsku geometriju ovog plesa koji je ujedno i poema o (biljnom) životu:

Nešto je lijepo u pasivnosti
Nije mi smetao prostor
Gravitacija, toliko prisutna
Razmišljao sam, kako privlačim
Sve slike čovječanstva i svrhe života
Sudar drveća i nešto u vezi s tvojom kosom
Moram biti u istom položaju s tobom
Širenje polja
Trava koja nikada neće rasti
Međuovisnost
Grozdovi maslačka
Krug, precizan krug
O“

Sonja Pregrad je koreografkinja, plesačica, predavačica i kustosica performansa. Završila je magisterij iz autorstva solo plesa na UdK Berlin. Sada živi u Zagrebu, gdje stvara samostalne i grupne radove koji su više puta nagrađivani Nagradom hrvatskog glumišta, Strukovnom nagradom i dr, a u posljednje vrijeme bave se temama majčinstva, drag biljaka i poezije.

Više detalja pronađite ovdje.

“Mica /ˈmʌɪkə/ nastaje u krajoliku pritiska, ondje gdje tragovi života opstaju u erodiranim materijalima i formama – u okruženju otpora u kojem se transformacija pretvara u nužnost preživljavanja. Polazeći od struktura i napetosti suvremenog društva, Mica istražuje krhku ravnotežu između povezanosti i izolacije, između čežnje za pripadanjem i osjećaja izdvojenosti”, stoji u najavi izvedbe.

Autorica i koreografkinja predstave je Astrid Boons, dok je asistentica koreografije Karolina Szymura. Kostimografiju i scenografiju potpisuje Zdravka Ivandija Kirigin, a asistentica je Ana Roko. Autor glazbe je Miguelángel Clerc Parada, a oblikovanja svjetla Tomislav Maglečić. Vizuale potpisuje Tihomir Filipec, producent je Ivan Mrdjen, uz asistenticu produkcije Jelenu Ružić.

Astrid Boons je koreografkinja, izvođačica i umjetnica. Osnivačica je i umjetnička direktorica Khôre / Astrid Boons, zaklade i platforme za interdisciplinarno stvaranje i međunarodnu suradnju, gdje vodi projekte koji objedinjuju koreografska istraživanja, umjetničku suradnju i produkcijsku strategiju.

Više informacija potražite ovdje.

Premijera predstave Urobor plesne umjetnice Silvije Marchig u produkciji Kik Melone, održat će 27. i 28. studenog u dvorani Gorgona MSU-a. Urobor kreće od ideje nestajanja i gradi zgusnut, gotovo ritualan izvedbeni svijet u kojem se glas, tijelo i slika kreću između kriča i tišine, svetog i svakodnevnog, praznine i obilja. U izvedbi sudjeluju plesačice Ivana Bojanić, Viktoria Bubalo, Silvija Dogan, Ana Novković i Mia Štark, glazbenica Ana Kovačić, dramaturginja Nina Gojić i sâma autorica.

U subotu 29. studenog u dvorani Gorgona MSU-a na programu je reprizna izvedba predstave O umjetnice Sonje Pregrad i suradnica_ka. Riječ je o koreografskom istraživanju koje, inspirirano geometrijom biljaka i odnosom an/organskog, kroz kolektivno tijelo, pokret i glas ispituje međupovezanost, ritmove prirodnih ciklusa i načine na koje izvedba može destabilizirati ljudsku perspektivu.

Posljednja izvedba ovog bloka repriza je predstave Ova: Tristitia koja će se održati 2. prosinca u dvorani Gorgona MSU-a. Izvedba je drugi dio trilogije plesnih predstava Ova kojom se Valentina Miloš i Anika Cetina bave temom uprizorenja pitanja vezanih za ideju života i smrti unutar kazališnog nasljeđa.

Među ostalim, na programu su i online rad Luane Lojić, Paule Tončić i Tee Kantoci Everything Goes Just Fine. Success. koji istražuje ideju nečega što je uvijek u procesu i nikada nije potpuno dovršeno te traži aktivno tumačenje gledatelja. Zatim izvedbena instalacija Neautorizirano kolektiva Federacija iz Slovenije koja mijenja uloge promatrača i sudionika, briše granice autorstva i otvara prostor zajedničkog, otvorenog tumačenja. Publika će moći pogledati i film Vikendžadija autorice Sindri Uču.

U diskurzivnom dijelu programa održat će se Lab kolektivnog pisanja, prostor za eksperimentiranje kroz zajedničko pisanje i promišljanje izvedbenih umjetnosti, kao i Hangover sesija, strukturirani razgovor o radovima prikazanima unutar bloka. U programu sudjeluje i Philip Berlin iz Stockholma koji će javnosti otvoriti svoj proces rada tijekom aktualne rezidencije u Zagrebu. Berlin je bivši plesač Ballet de Lorraine gdje je plesao repertoar autora kao što su Cunningham, Forsythe, La Ribot i Mats Ek.

Više informacija o programu pronađite ovdje.

“Osjećat ćemo veliko prisustvo naših pretkinja i voljenih proroka i proročica. U zraku će se osjećati i moćna energija grupe, do tada ćemo stvoriti kolektivno tijelo. Pokazat ćemo drugima što se pojavilo u našim čitanjima i očitavanjima na iznenađujuće performativan način. Svi ćemo pronaći svoja alter ega koja će za nas izvesti ono što se mora. Nešto će nam biti teško, ali uglavnom će biti ugodno. Vrućina neće pomoći. Dobro će nam doći nešto kiselo. Pridružit će se novi pas. Bilo bi dobro da poslušamo nebo”, stoji u najavi događanja.

Više informacija pronađite ovdje.

Ginevra Panzetti i Enrico Ticconi koreografi su predstave koju izvode Martina Tomić, Ida Jolić/Ema Crnić, Viktoria Bubalo, Marta Krešić, Filipa Bavčević i Nastasja Štefanić-Kralj.

“U ovom koreografskom radu za šest plesačica, Panzetti / Ticconi kreću na putovanje koje započinje istraživanjem ritmičkog potencijala ljudskog koraka, istražujući uvjerljivu moć sinkroniziranog i kolektivnog kretanja. Inspirirani vojnim koreografskim vokabularom, istražuju napetost između individualne agende i kolektivne sile, preispitujući tanku granicu između nužne obrane i mogućnosti da postanemo ono čega se bojimo”, ističu organizatori.

Više informacija o ulaznicama i detalje o predstavi potražite ovdje.

Naziv i tema predstave potječu iz talijanskog izraza all’arme!, što se može prevesti kao “u boj!”. U ovom koreografskom radu za šest plesačica, Panzetti i Ticconi istražuju ritmički potencijal ljudskog koraka i moć kolektivnog, sinkroniziranog kretanja.

“Inspirirani vojnim koreografskim vokabularom, istražuju napetost između individualne agende i kolektivne sile, preispitujući tanku granicu između nužne obrane i mogućnosti da postanemo ono čega se bojimo”, stoji u najavi.

Koreografi Ginevra Panzetti i Enrico Ticconi surađuju od 2008. godine, a njihov rad kombinira ples, performans i vizualnu umjetnost. Poznati su po istraživanju tema poput komunikacije, nasilja i moći, koristeći drevne imaginarije za stvaranje hibridnih figura između povijesti i suvremenosti.

Predstava je nastala u produkciji Studija za suvremeni ples u suradnji s mrežom Pan – Adria, a izvode je Martina Tomić, Ida Jolić / Ema Crnić, Viktoria Bubalo, Marta Krešić, Filipa Bavčević i Nastasja Štefanić-Kralj.

Reprizne izvedbe bit će 9. studenog i 9. prosinca.

Deseta izvedba predstave Strahovi malih razlika autorica i izvođačica Anne Javoran i Viktorije Bubalo održat će se u petak, 3. studenog u Maloj dvorani Pogona Jedinstvo.

Baveći se pitanjima individualnog i kolektivnog, svjesnog i nesvjesnog preuzimanja obilježja sredine, te definiranja sebe u odnosu na okolinu, predstava teži istaknuti prostor između želje za prilagodbom i njene nemogućnosti, prostor između identiteta koji nastaje pri izmještanju iz uobičajenog i naviknutog. U predstavi se koriste fragmenti iz tekstova Mikromonolozi Petre Pleše, Alice in Wonderland Lewisa Carrolla, te misli prijatelja iz inozemstva (Dora Brkarić, Emese Hoffmann i Anđela Brnas).

Produkciju predstave potpisuju Udruga profesionalnih plesnih umjetnika PULS u suradnji s Mjesnim odborom Voćarska i Antisezonom.

Predstava je 2022. godine nagrađena Strukovnom nagradom suvremenog plesa u kategorijama za Najbolju koreografiju i Najbolju kolektivnu izvedbu. Iste su godine Viktoria Bubalo i Anna Javoran nominirane za Nagradu hrvatskog glumišta u kategoriji Najbolje umjetničko ostvarenje – ženska uloga.

Ovdje možete pročitati kritiku predstave autorice Ane Fazekaš.

Ulaz je besplatan.

Pored prizemnih značenja liste zadataka, rokovnika i rasporeda, religijsko-mističkih koji je vežu za niz i tijek obreda ili ritualnih radnji, agenda iz engleskog jezika donosi značenje namjere, osobito prikrivene ili koja nije odmah očita. Agenda pored okvirne trodijelne strukture niti na osobito nametljive načine barata striktnim dramaturškim nizom, niti posjeduje vidljivu agendu, ali nas naslov tjera da je tražimo. Izvorno nastala unutar studijskog programa na Sveučilištu u švicarskoj Lausannei, (A)genda je u najavnom tekstu opisana kao metodologija, razvijena u radu i suradnji sa studentima tamošnjeg BA programa, sada izvedena s ansamblom mladih hrvatskih, njemačkih, belgijskih i švicarskih plesnih umjetnika_ca. A između velikog broja prisutnih autorstava, s protjecanjem izvedbenog vremena, agenda Agende postepeno se i samo donekle razotkriva. 

Početni je segment predstave sastavljen od vokabulara prenesenog iz najpopularnije od popularne kulture; dugi kontinuirani pokret kao da pripada pomalo svakom glazbenom spotu iz pop/r’n’b svemira otkako je MTV-ja, uz čvrstu i oštru glazbenu bazu Nikole Krgovića. Ansambl raspoređen u prostoru kreće se skladno i slobodno, živih lica koja se neprestano susreću i ovlaš komuniciraju bez glasa. Koreografija nije rodovana (agender?), no rodna dvojnost nije ni posve dokinuta; nemoguće je previdjeti dojam da sva prisutna feminina tijela i Šimun Stankov, jedina maskulina figura u okvirno fem. outfitu, imaju visoku moć transformacije u različite senzibilitete na spektru, dok su ostale dominantno maskuline figure osjetno kruće i teže u izvedbi. Plesne umjetnice i spomenuti umjetnik u Agendinu ansamblu, usput budi rečeno, stasale_o u zagrebačkom izvedbenom kontekstu među prvim izdancima još vrlo mladog plesnog odsjeka ADU, već su prepoznatljiva lica i kretanja na svim krajevima scene. Lijepo ih je i uzbudljivo pratiti u umjetničkom radu i razvoju, osobito kako u Agendi izvode s opipljivim užitkom podjednako u zajedničkim i uvjetno rečeno individualnim dijelovima predstave. No užitak je u ovoj predstavi zasićen doživljaj s obje strane rampe; stalan, slojevit i ambivalentan. 

Popističnost dugog intra u glazbi je reducirana u goli perkusionistički elektro, posve se odražavajući s oblikovanjem rasvjete u kojemu dominira hladno ali meko sivo svjetlo, s potpisom Josepha Wegmanna. Niti u jednom trenutku ne dolazi do monotonije u glazbenoj podlozi, ali nema ni osobitih zaokreta niti očitog progresa. Dojam je teško opisiv i snažan, istodobno privlačan i odbojan. Sve u vezi glazbe trebalo bi pozivati na pokret i sinestezija je posve uspjela na pozornici: svi elementi djeluju u prirodnoj sprezi izvođača_ica i nadrealno dobrog rada Krgovića i Wegmanna. Ali u publici dojam kao da paralizira. Ostaje pop bez popa, bez punjenja i šećera, bez boje i lakoće; lakoća se pretvara u prazninu. Užitak je sveprisutan, ali malo gadan, malo nelagodan. Nakon prve vječnosti, počinju na površinu izbijati glitchevi, tkanje se počinje rasipati. 

Jedno po jedno, plesna tijela na sceni izdvajaju se iz sklada. 
Ritam zapinje i povlači se. 
Klecavih nogu poseže svatko za svojom rekvizitom. 
Dora Brkarić polagano se umotava i razmotava u sesiji gole yoge, Melissa Valette je ružičasta domina, Viktoria Bubalo kinky gerila. 
Katarina Barešić ima automobilski kotač pod rukom i partizansku kapu na glavi. 
Ivana Bojanić nešto je poput neodoljivog djeteta ljubavi Shakire i Mariah Carey. 
Nic Lloyd sjedi na svom pješčanom brežuljku. 
Thomas Vantuycom unosi laptop: 
Hey you. 
Yes, you. 
Just ignore these other fuckers. 
I am all you need. 

Sajam talenata i taština, iščašena postdigitalna burleska sastavljena od suvremenoumjetničkih trendova. Margareta Firinger dovlači komadinu scenografije oštrih rubova iz offa, projektor baca prazni kvadrat svjetlosti na mračni zid. Pamtim kaos i mnoštvo detalja, lutajuću pažnju koja se ne zaustavlja nigdje zadugo, nitko se za nju ne bori, niti se čini da im pažnja išta znači, a zapravo nam je nekako dano na znanje da im prešutno znači sve: predstava je postavljena frontalno, izvođači_ce često traže pogled u publici, pokazuju se u uvrnutom showcaseu. Boris Barukčić licka rubove busenu novčanica. Predstava se u tim trenucima doima kao mehanizam koji prije potpunog sloma gubi kontrolu, svaki ud odbjegao u svom smjeru, ali još uvijek čini jedno živo tijelo. No zatim ponovno gravitiraju jedni drugima, glazba se vraća i uvezuje ih natrag u koreografiju, ovoga puta na znatno neurednijoj pozornici. Prvotna je kohezija ipak izgubljena zauvijek i iako neko vrijeme kao da se još bori za sebe, ubrzo nastupa definitivni i neizbježni mrak. 

Najzanimljivija se tenzija stvara između segmenata predstave koji su izrazito atraktivni i fino estetizirani (kompletirani kostimografijom Marite Čopo), i drugih koji su kaotični i razmjerno odbojni. Praznina i dosada koji se protežu neko vrijeme zanimljivi su anti-izvedbeni podražaji pa pregovaram sa sobom bi li čvršće ljepilo činilo izvedbi dobro, ili bi ju upropastilo. Možda bi daljnje razigravanje predstave, endemska ako ne i mitološka pojava na plesnom dijelu izvedbene scene, donijelo taman razinu rahlo kontroliranog kaosa za kojom tiho žudim toj praznini. Nisam sasvim sigurna niti što misliti o razmjerno učestaloj praksi da se koreografija slaže i kolažira vođena različitim interesima i istraživačkim rukavcima svih uključenih plesnih umjetnika_ca. Mogućnost slobodne kreacije i naprosto korištenja određenog okvira predstave za lociranje i artikulaciju vlastitih kreativnih i izvedbenih potreba lijep je i značajan aspekt tog načina rada, osobito između autor_ica koji ne dijele razinu profesionalne afirmacije i iskustva. No ponekad se čini da se koreograf_kinje, koje u prvom redu potpisuju rad, praksu takvog otvaranja koriste kao prečicu i filer u radu. Ta je dvojnost problematike autorstava koja se prožimaju na određeni način sadržana i u naslovu, vukući u implikacijama i s umjerenom ironijom pitanja odnosa moći unutar hijerarhiziranog izvedbenog kolektiva, ali i šire unutar profesionalne izvedbene i umjetničke sfere: čija je (A)genda? 

Najava kaže i kolaž, ali ako je riječ o kolažu, onda se elementi ne lijepe zajedno, papir se znoji i odvaja, elementi klize i premještaju se. Montaža je s nešto hladnijim, manje organskim konotacijama možda bliže spojevima koji nastaju u poodmaklim trenucima predstave, ali ni taj izraz ne liježe sasvim na predstavu koja zadržava i radni dojam studijskog istraživanja, i mladenačke nesigurne drskosti. Sinteza koja se događa među različitim razinama prisutnosti i estetskog slaganja nije bešavna, fiksna niti statična. S ugrađenim šarmom lijene dosade i lakog neuspjeha, od kojih umjetnost inače bježi iako im ne uspijeva uvijek izmaknuti, predstava je najintrigantnija ondje gdje se rubovi odvajaju i teksture odbijaju, a najljepša ondje gdje sve zajedno bljesne u dekadentnom i samozadovoljnom užitku. 

Agenda usto projicira prilično sumračnu viziju suvremenog umjetničko-izvedbenog univerzuma kao prostora bitne usamljenosti čak i u dobronamjernoj gomili, ograničenih moći komunikacije s vlastitom i tuđom praksom. U kreaciji predstave i razvoju pripadajuće metodologije (ponovno iz najavnog materijala) jedno je od polazišta bio stranac odnosno strankinja kao izraz, fenomen i pozicija, u značenjima drugosti, tuđine, isticanja, nesklapnosti, izrazite ne/vidljivosti, što se možda onda i osjeća u distancama i (uvijek ograničenim) modusima njihova premošćivanja. U cjelini perspektiva predstave nije ni optimistična ni pesimistična, nego poseže onkraj binarizma u kojemu je nada apsolut ili nulta kategorija: istodobnost različitih naboja i elemenata, smjerova, spasova i propasti, naprosto je danost. Nema glorifikacije kolektivnosti kao neupitnog iskupljujućeg načina rada i života, niti fetišizacije samotnog genija koji se na sceni pojavljuje samo kako bi se s punom ozbiljnošću izložio vlastitoj parodiji. A ipak se radi i pleše, zajedno i nasamo; nikada doista nasamo, nikada doista zajedno.

ANTISEZONA VELIKA + Ljeto održava se od 20. do 27. lipnja u prostorima MSU-a, Botaničkog vrta i Plesnog centra TALA.

“Ovaj blok predstavlja produbljivanje suradnje s MSU-om ulaskom Antisezoninih repertoarnih predstava u program Ljeta u MSU, zatim uspostavljanje Antisezone kao međunarodnog koprodukcijskog partnera premijerom francusko-izraelske umjetnice Laure Kirshenbaum i gostovanja slovačkih kolektiva mimoOs i Zdruhestrany, kao i nastavak rada na razvoju živog interdisciplinarnog diskursa o koreografskim i izvedbenim praksama”, stoji u najavi.

Program uključuje izvedbe niza umjetnika_ca, redom: Tomo Savić-Gecan (rad Bez naziva), Silvia Marchig (Sol), mimoOs & Zdruhestrany (Diaries of Touch), Laura Kirshenbaum (Faune/in the Garden), Ivana Bojanić i Viktoria Bubalo (Nismo bile ovdje), Sonja Pregrad (Objekt plesa), Sindri Uču (Dina pustinjska), Tamara Bračun (Treptaj tišine). Izvedbeni program prate susreti, labovi i razgovori, a detaljan raspored potražite ovdje.

Program uključuje predstave Nismo bile ovdje Ivane Bojanić i Viktorije Bubalo, Java Silvije Marchig i Darka Japelja te Najtužnija metoda. Ikad. – Izvedbeni krajolici niskog potencijala i visokog rizika kolektiva Kik Melone te niz razgovora s umjetnicama_ima.

Detaljan raspored nalazi se ovdje.