Nadolazećoj klimatskoj kataklizmi unatoč, svijet ide dalje. Godine se izmjenjuju, godišnje liste se pišu. Uostalom, da nije sklonosti čovječanstva ka samozavaravanju i kognitivnoj disonanci, živote bismo proveli u kontinuiranom vrisku. Ironično, isti ti mehanizmi preživljavanja vode nas u propast. No, dok čekamo taj trenutak konačnog sučeljavanja s ništavilom, vrijedilo bi pažnju usmjeriti upravo na onu glazbu koja je odlučila staviti čačkalice između naših kapaka, natjeravši nas da promatramo svijet kakvim stvarno jest.

Proslavimo, stoga, glazbenice koje su odlučile biti nepristojne, angažirane i odrješite. Poklonimo se glazbenicima koji su se s bukom konstantne patnje u svijetu izravno suočili ili je kroz svoj rad uvažili, a u zapećak gurnimo Jonnyja Greenwooda, Thoma Yorkea i njima slične koji pred genocidom uporno žmire ili drugima mažu oči.

Iako u svakom trenutku svijetom tinjaju ratovi i konflikti – čak i kad nam se čini(lo) da živimo u razdobljima mira – proteklu je godinu najsnažnije obilježio upravo jedan takav masakr, onaj u Gazi. Engleski producent i reper Gaika u eseju za siječanjsko izdanje časopisa The Wire tako piše o odgovornosti umjetnika u ovoj i sličnim situacijama: “Slava može poslužiti kao oružje masovnog odvraćanja pažnje ili može postati oruđem kojim će se one u poziciji moći podsjećati na stvarnost. Vjerujem da je umjetnikova odgovornost da koristi svoj društveni status i uvažavanje koje ponekad prati umjetničko djelovanje kako bi privelo_la odgovornosti one koji vladaju nepravedno.”

Kao da su ga poslušale, mnoge glazbenice iskoristile su svoj umjetnički rad u 2024. kao kanal za poruke otpora i borbe, ali i empatije. Dok su na albumu Cool World američki nojzeri Chat Pile uronili u sve strahote posljedica klimatskih promjena, najeksplicitnijima i najangažiranijima u političkom smislu pokazali su se kanadski postrokeri Godspeed You! Black Emperor. Već samim naslovom, njihov album “NO TITLE AS OF 13 FEBRUARY 2024 28340 DEAD” tjera slušatelje, novinare i tiskovine da se suoče s obimom tragedije izraelskih zločina u Palestini, izmičući mogućnost relativizacije ili zanemarivanja same tematike albuma kroz larpurlartističku prizmu.

No koliko je njihov naslov brutalan, toliko je zvukovni sadržaj topao i uzvišen, smješten u niz vinjeta koje postupno grade tenzije slojevima električnih gitara i gudača, a zatim ih razvezuju u teksturama prožetim, bučnim klimaksima. Uokvirivanje surove palestinske stvarnosti i eksplicitnog političkog diskursa u GY!BE-ov uobičajeno euforičan glazbeni jezik na trenutke dotiče granicu patetike, no ipak na kraju iznosi trijumf radikalne empatije.

Nasuprot konstantnim proglasima koji pristižu iz rokizmom zadojenih antiwoke krugova, rock je dakle i u 2024. nastavio biti angažirana forma. Mdou Moctar je s Funeral for Justice dodatno podcrtao revolucionarni naboj svog stvaralaštva ispalivši rafal gitarskih rifova i zapaljivog pustinjskog rocka prema (francuskim) uzurpatorima u rodnom Nigeru. Na drugom kraju svijeta, kalifornijski death/doom metal sastav Tzompantli na nadnaravno teškom i brutalnom albumu Beating the Drums of Ancestral Force poseže za tradicionalnim instrumentima i glazbenim elementima astečke i drugih kultura s područja Meksika kako bi se obračunao s kolonizatorima svih vrsta.

Kod nas, istinski lijeve ideje kroz različite oblike (post-)hardcorea, punka i grindcorea iznijeli su pulski Zvezde grajnda (Jedemo zemlju) i zagrebački Kijamet (Dok je daha). Potonji su kombinacijom direktnih ali poetičnih antikapitalističko-anarhističkih tekstova inspiriranih Silvijom Federici, Markom Fisherom i Walterom Benjaminom te razlomljenog ali eksplozivnog hardcorea zaslužili i titulu hrvatskog albuma godine u inače mršavoj konkurenciji.

Osim tim univerzalnim narativima, rock se tijekom 2024. bavio zeitgeistom i kroz nešto intimnije perspektive. Jedan od najznačajnijih glazbenika s eksperimentalne scene u Richmondu u Virginiji, Samuel Goff, na avant rock ploči This Is My Body, This Is My Blood nudi refleksiju vlastita odrastanja u kršćanskom fundamentalizmu američkog Juga putem grozničava spoja noisea, metala, free jazza i industrijski obojene ambijentalne glazbe.

Koristeći slično eklektičnu paletu zvukova i stilova, sludge duo The Body na drugom ovogodišnjem albumu The Crying Out of Things – prvi, podjednako sjajni Orchards Of A Futile Heaven izdali su u suradnji s producenticom, DJ-icom i vokalisticom Dis Fig – na površinu izvlači gnjusni id čovječanstva, pa ga kanalizira kroz istovremeno bolne i katarzične metalno-elektroničke eksperimente. Kod njih se čak i svijetla melodija iz Spielbergovih Bliskih susreta ubrzo guši u tami.

Kontinuirana katastrofa u Palestini motivirala je glazbenice i etikete i na konkretnije djelovanje, rezultiravši nekolicinom odličnih kompilacija čija se zarada prosljeđuje humanitarnim organizacijama i akcijama u Gazi. Spomenuti The Body samo su jedan u nizu iznimnih izvođača (Fatboi Sharif, Elucid, rRoxymore, Rachika Nayar, Saint Abdullah, YATTA, Yaeji) koji se pojavljuju na najboljoj od njih, raznim oblicima eksperimentalne glazbe posvećenoj RESIST COLONIAL POWER BY ANY MEANS NECESSARY njujorškog kolektiva i diskografske kuće PTP.

Istovremeno, kompilacija TRA​И​Ƨ​A pod vodstvom neprofitne organizacije Red Hot baštini srodne iako nešto umjerenije eksperimentalne forme zahvaljujući komadima Lucy Liyou, Adrianne Lenker, Jlin, Moor Mother i niza drugih glazbenica, dok svoje djelovanje usmjerava na afirmaciju i uzdizanje transrodnih i nebinarnih umjetnica.

Kod obje kompilacije posebno su značajni glasovi glazbenica koji stvaralaštvo crpe kako iz crnačkog nasljeđa tako i sadašnjice. REVELATOR američkog repera i producenta Elucida najbolji je primjer angažiranog hip hopa koji stoj bok uz bok s klasnim manifestom #RICHAXXHAITIAN američkog repera haićanskog podrijetla Mach-Hommyja te dnevnikom kapitalističke depresije Nobody Planning To Leave njujorčanskog dua ShrapKnel. Kao na impozantnim radovima s billyjem woodsom u sklopu dua Armand Hammer, Elucidova perspektiva je široka i pronicljiva.

Osim uobičajenih društvenih tema vezanih za američku svakodnevicu, njegovi stihovi u kombinaciji sa sirovom, hrđavom produkcijom DJ Haram na stvari ZIGZAGZIG tako ostavljaju metaforičnost po strani kako bi izravno svjedočili hororima koji u 4K-razlučivosti pristižu iz Gaze. Na sličnim valnim duljinama, sveprisutna eksperimentatorica Moor Mother koristi The Great Bailout kako bi dostavila potentnu dozu spoja afrofuturističke poezije i grube, free jazzom, noiseom i hip hopom nadahnute glazbe.

U tom se rubnom području između džeza, soula, hip hopa i eksperimentalne glazbe smještaju i sjajni Mourning [A] Blkstar s Ancient​/​/​Future, dok Vijay Iyer (Compassion s Lindom Oh i Tyshawnom Soreyjem), Amirtha Kidambi (New Monuments) i Les Amazones D’Afrique (Musow Danse) nadomještaju mogućnost eksplicitne komunikacije kroz tekstove uvodeći duboku izražajnost i liričnost u samu glazbu. Ona komunicira revolt, suosjećajnost, otpor i snagu volje kroz univerzalni jezik, bilo da nadahnuće pronalaze u policijskoj brutalnosti i smrti Georgea Floyda ili u tretmanu glazbenica u panafričkom području.

Poput džeza, elektronička glazba eksperimentalnog tipa, odnosno široko područje koje uključuje sve od ambijentalnih tvorevina i dekonstrukcija klupskih stilova pa do harsh noisea, također po svojoj prirodi teže komunicira ideje, pa spas pronalazi u metaglazbenim elementima. Konceptualne okosnice, vizualizacije, eseji i niz drugih tehnika mogu poslužiti za eksplicitnije uokvirivanje ideološkog nauma, no oni najbolje funkcioniraju kad ih se barem donekle osjeća kroz samu estetiku glazbe. U tom su smislu tijekom 2024. najuspješnije bile Manja Ristić, NikNak, Eiko Ishibashi, Dialect i Richie Culver.

Ristić je nekoliko sjajnih ovogodišnjih izdanja na međi field recordinga, ambijentalne glazbe, slobodne improvizacije i zvučnih skulptura zaokružila s Calypso’s Dream, novom elektroakustičnom suradnjom sa škotskim sound artistom Markom Vernonom, čiji pejzaži crpe zvukove s Mljeta pa ih usmjeravaju na propitivanje komercijalizacije prirode i kulture.

Glazba Eiko Ishibashi za film Evil Does Not Exist Ryusukea Hamaguchija tematski je slično ekološki orijentirana, dok su njeni slojeviti i pažljivi ambijentalno-džezerski zahvati poslužili kao podnarativ samoga filma.

Dok se Richie Culver na Hostile Environments poput Ishibashi i Ristić fokusira na konotacije života u kapitalizmu, promišljajući siromaštvo kao psihičku i fizičku klopku, engleske producentice NikNak i Dialect gledaju u budućnost, tražeći u njoj posljedice sadašnjosti koju živimo.

Ondje NikNak s Ireti pronalazi postapokaliptičnu pustopoljinu, nadahnutu u jednakoj mjeri afrofuturizmom, filmom Blade Runner i videoigrom Cyberpunk 2077 te ju pretače u iščašene ritmove techna, junglea, dubstepa, fusiona, R&B-a te njihovih hibridizranih oblika.

Dialectov Atlas of Green, pak, odlazi još dalje u budućnost, pa otkriva nevine, gotovo pastoralne ambijentalne minijature ogrnute toplim sintesajzerima – simbole utopije koja će jednoga dana izrasti na pepelu naše civilizacije. Jer temperature su možda privremeno pale, no budućnost obećava samo toplinski krešendo.

Tekst je dio ciklusa Kulturpunktovih zimskih radosti, kojim na portalu obilježavamo kraj godine i slavimo prazničke ugode i neugode.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

I koliko god ovaj projekt djelovao pretenciozno i vrlo izazovno, u svojoj trećoj varijanti predstavljenoj u Zagrebu, zaista je dao naslutiti svoj potencijal i kvalitetu, kao i iznenađujuću pitkost ne tako jednostavne strukture ili jednosložne prezentacije koncepta za čitanja, gledanja, slušanja publike. Nažalost, u samoj izvedbi postojeći potencijal se nije do kraja ostvario. Nastup je imao dvije boljke. Onu doslovnu, prehlađene izvođačice, koja se u nekoliko navrata ispričavala publici i vidno mučila s vlastitim puknutim altom i pomanjkanjem energije na sceni, ali i onu tehničke prirode zbog kojih je došlo do pojedinih nesavršenosti i neuspjeha u realizaciji svih vidova elektronike i manipulacije s njom.

Ipak, na tragu forme instrumentalnog teatra, Roberts nas je vodila svojom pojavnom i glasovnom prezentnošću. Dosta fokusirana, a ipak otvorena i prisna, već je samim odabirom aktivističkog koncepta učinila i odabir uranjanja u ulogu medijatorice, čak svećenice duha i duhova – u ovom slučaju – prošlosti. No, Roberts ova uloga itekako dobro leži. Izrazito iskrena prema sebi i prema publici, s glazbom koja joj pomaže ispričati neku priču, koja joj daje okvir i neke druge mogućnosti kanaliziranja percepcije publike, Roberts je na sceni dosta dojmljiva. Ipak, unutar gotovo sat vremena, koliko traje River Runs Thee, s ovakvim pomanjkanjem energije – nadamo se da je bolest jedini razlog – nije ostala dosljedna interpretativnoj razini niti je postigla potrebnu kulminaciju izražajnosti. Stoga je upadala u monotoniju iz koje ju je izvlačila kolažnost djela, odnosno prebacivanja iz govorenog u gustu elektroniku ili saksofonske komentare. 

Muzički se nije dogodilo ništa puno ni ništa novo. Sama glazbena forma razvija se dodavanjem, naslojavanjem materijala koje povećava polifoniju i, ovdje bez negativnih konotacija, kakofoniju elektroničkih zvukova uz izmjenu glasovnih i instrumentalnih, saksofonskih improvizacija. Upravo je zanimljivo kako se popratni video materijal prikazivan u pozadini prirodno naslanja na sadržaj elektronike, kao da korišteni zvukovi dolaze sa samoga platna. To je stoga što je Roberts izvrsno odradila terenska snimanja (tzv. field recordings), a koja glazbene objekte tretiraju kao glazbeni materijal. Svoj vokal Roberts koristi dosta tradicionalno i konvencionalno, ponajviše kao recitativ i pomalo kao folk zapjev, bez da ih na bilo koji način varira ili obrađuje. Vrlo kratke, ali nažalost ne i pregnantne, improvizirane saksofonske dijelove koristi tek kao podlogu govoreno-pjevanim dijelovima dodajući ih na već dovoljno zgusnutu i slojevito elektroniku. S druge strane, glas uvijek ostaje noseći centralni dio izvedbe, iako bi veća koncentracija na samu instrumentalnu maniru i njezin sadržaj mogla nijansirati, osjenčati priču koju možda previše direktno donosi sam tekst. Eksperiment se pak ponajviše provodi na prostoru teksta koji je lomljen, motivski variran, govoren i pjevan, a naracija se ponekad proširuje i na elektroniku, koju zaokružuju deskriptivne auditivne polisemantičke kontekstualizacije svih njezinih slojeva, kao i intermezza saksofonskih improvizacija.

Taj sraz istovremene eksperimentalnosti i jednostavne čitljivosti teksta sugerira da Roberts u ovom projektu nedostaje namjere da ide prema rubu, prema onim pozicijama između glazbenog i kazališnog koje je upravo razvio glazbeni teatar. Naracija bi trebala biti više onkraj teksta, a glazba – bez obzira na razinu eksperimentalnosti – na poljima neuvjetovanog i neograničenog glazbenog izraza. Slušno sve zajedno čini razgovijetnu, smisaonu cjelinu improvizirane (glazbene) strukture kojoj kod korištenja svih medija i tehnika – od centralnog glasa pa do videa – nedostaje malo više glazbene odvažnosti koje bi odvelo ovaj jednosatni umjetnički događaj do ruba pa i do avangarde. I kao što je već spomenuto, potencijal zamišljaja cijele sage, ali i njezinog trećeg dijela Rivers Runs Thee, jasno se nazire u komunikativnosti i shvatljivosti kako sadržajne tako i sheme osnovne glazbene ideje, no na zagrebačkom koncertu nedostajalo je mnogo energetske izmjene i izvedbene kvalitete kako bi se nadomjestila neka prazna mjesta u kvaliteti samoga djela.