Nitko od nas nije nevin, nije outsider; svi smo dio problema, dio nereda. Ako bi se nešto moralo izdvojiti kao polazišnu tezu nedavnog zagrebačkog predavanja finsko-berlinskog kustosa, kritičara i profesora Mike Hannule, onda bi to bila upravo ta rečenica. Nitko, mišljenja je Hannula, a pogotovu ne umjetnik, ne bi trebao biti aboliran od odgovornosti za društvo, odnosno za ono što čini prevladavajući društveni imaginarij.

Predavač o umjetnosti u javnom prostoru na mnogim (sjeverno)europskim akademijama (trenutačno na Akademiji primjenjenih, likovnih i izvedbenih umjetnosti Sveučilišta u Göteborgu), Hannula, naravno, ne ostavlja bez odgovora ni ključno pitanje načina na koji se ta odgovornost može doista i prakticirati, posebice u javnom prostoru. “Politika malih gesti” koncept je koji on nudi kao mogući, a koji je detaljno razradio u istoimenoj knjizi, te naznačio na predavanju održanom u sklopu programa Mikropolitike Lokalne baze za osvježavanje kulture (BLOK) u solidno ispunjenoj zagrebačkoj Galeriji Miroslav Kraljević.

Put do te “politike malih gesti” nije, međutim, jednostavan: veći dio jednosatnog predavanja Hannula je potrošio na verbalno i vizualno iscrtavanje vlastite teorijsko-epistemološke pozadine i skiciranje kategorijalnog aparata. Ovo nije power point prezentacija; ja nisam povjesničar umjetnosti nego čisti aristotelijanac, politički filozof – najavio je već na početku taj 40godišnji doktor političkih znanosti.

I doista, ono što je ispisao na tri dijela bijele ploče, dok su se u pozadini smjenjivale slike rada koji je uzeo kao ogledni – spomenika homoseksualcima stradalim u holokaustu, rad Michaela Elmgreena i Ingara Dragseta postavljen ove godine u Berlinu – izgledalo je prilično zbrkano. Unatoč tomu, dovoljno je jasno naznačilo predavačeve referentne točke: Charles Taylor, Michel Foucault, Martin Heidegger, Giani Vattimo, Jacques Derrida i Judith Butler samo su neka od imena uz pomoć kojih je Hannula najprije propitivao što bi to bio javni prostor, kako se definira civilno društvo, i kako nastaju važeće “naracije”.

Zaključivši kako veliki dio društvenih znanosti nije u stanju propitivati i osigurati alternativu postojećim naracijama i/li imaginarijima, Hannula je (implicitno) veliki dio zadatka “politike malih gesti” namijenio suvremenoj umjetnosti kao dijelu našeg svakodnevnog iskustva. Određeni umjetnički radovi i akcije trebali bi, prema njegovu mišljenju, biti pokretači misli, i kao takvi se suočavati s mnogim (suvremenim) pitanjima: kako se odmaknuti od iluzije o društvu kao cjelovitom i govoriti o razlikama, kako kreirati i generirati situaciju “ljubavnog sukoba” ili “opravdanog neslaganja”; kako nešto materijalizirati u nešto što postaje mjesto, javni prostor, nešto dostupno; što je to što društvo vidi kao zanimljivo; kako se mijenja društveni imaginarij, kako sudjelovati u mijenjanju tih društvenih vrijednosti, institucija, pravila, zakona, zabrana…

1968. godine nije bilo ni stranaka zelenih, ekologija nije uopće bila tema; trideset godina kasnije, 1998., većina europskih zemalja već je imala ministra ekologije – ilustrirao je Hannula primjer promjene društvenog imaginarija (neki bi rekli paradigme), dodavši kako slično vrijedi i za ulogu žene u strukturama patrijarhalnog društva, kao i za pitanje siromaštva.

Stvari nisu ili crne ili bijele. Neki ljudi mogu zamisliti nekakve “osovine zla”, ali ta naracija sama po sebi podriva pluralnost realnosti, koja je uvijek zbrka jednog i drugog. Prihvaćanje neprijatelja znači shvaćanje da si i sam dio neprijatelja: glupost je unutar vas, ne izvan vas – istaknuo je Hannula. Njemu je pak s tim u vezi na um pao i klasični rad Brucea Naumana Anthro-Socio u kojemu se ponavlja: Help me hurt me – so-ci-o-lo-gy, eat me feed me – an-tro-po-logy.

Ukratko, ne možete doista riješiti problem onoga što se dogodilo šest milijuna Židova u razdoblju od 1933. – 1945.. To nije bolest za koju možete uzeti pilulu i ostaviti je iza sebe, to vas slijedi, u vama je. Pitanje je kako izlazite na kraj s tim – podsjetio je Hannula.

S problemom (pri)sjećanja, ali i neočekivanih reakcija na svoj rad, morali su se suočiti i autori spomenika homoseksualcima žrtvama holokausta, Michael Elmgreen i Ingar Dragset, dvojica gay umjetnika, inače izrazito pametnih i artikuliranih umjetnika, dobrih u manipuliranju situacijama i različitih diskursa. Rad je smješten nasuprot Eisenmanova Memorijala Židovima ubijenim u Europi od 1933. do 1945. i sastoji se od samo jedne stele, 3.6 m visoke i 1.9 m široke, s otvorom na ćošku kroz koji se može vidjeti 1,5 minutni loop dvojice mladića koji se ljube (rad Thomasa Vinterberga). Njegovo postavljanje nakon više od deset godina lobiranja, šira javnost uglavnom je dobro prihvatila, no, čim su pobijedili na javnom natječaju napale su ih neke gay i lezbijske zajednice i udruge.

Njemački feministički orijentirani magazin Emma napravio je, naime, čitavu kampanju protiv tog rada, tražeći novi natječaj, organizirajući peticije, a sve s tvrdnjama kako spomenik reprezentira samo mušku homoseksualnost i diskriminira žene. Osim toga, vrlo oštri prema spomeniku bili su i neki dijelovi berlinske gay zajednice, koja, ističe Hannula, ni u drugim stvarima nikako nije jedinstvena.

Umjetnici su bili iznenađeni; nisu razmujeli što se događa. Pokušali su pokrenuti otvorenu javnu debatu, no bili su ili odbijeni, ili bi na kraju shvatili kako je sve što kažu unaprijed diskvalificirano. Oni su mislili da čine nešto dobro, da se bore za pravu stvar, a napad je došao baš iz te njihove tzv. zajednice. Na kraju su odlučili da im je to prvi i posljednji javni natječaj na kojemu su sudjelovali – naglasio je Hannula otkrivajući kako su neki nezadovoljnici tvrdili da se tim poljupcem dodvoravaju heteroseksualcima, jer je premalo seksi.

Naravno, ni političari nisu ostali bez svog udjela u slučaju: lokalni šef za kulturu zabranio je da se slika poljupca otisne na pozivnicama poslanim za otvaranje spomenika, i nikakvo uvjeravanje da je to licemjerno nije ga natjeralo da promijeni mišljenje. Čak štoviše: njegov odgovor na nagovore sa svih strana, bio je, navodno, vrlo primitivan.

Sve to pokazalo je kako malo treba da vam se ono što doista vlada društvenim imaginarijem saspe u lice; umjetnici su na kraju bili jako ljuti i razočarani – i sam je izgledao razočaran Hannula ističući da se ipak radi o vrlo važnom radu, pogotovu kada se uzme u obzir da su na istom mjestu prije šezdestak godina homoseksualci zbog poljupca proganjani i osuđivani.