Nakon sažetog, petodnevnog izdanja iz 2017. godine, ovogodišnji se, treći po redu skopski “festival kritičke kulture” KRIK u organizaciji udruge Kontrapunkt protegnuo na gotovo mjesec dana, nudeći razveden i slojevit program sastavljen od filmskih temata, predavanja, kritičarskih radionica, tribina i drugih događanja. Ovakva ambiciozna sadržajnost djeluje ohrabrujuće imajući u vidu da se od zadnjeg izdanja KRIK-a promijenio i kulturnopolitički kontekst – i to, dakako, nagore. Jer kratki je period optimizma koji je nastupio dolaskom nezavisnog Roberta Alađozovskog na mjesto ministra kulture abortiran prvom sljedećom prigodom kada je aktualnom premijeru Zoranu Zaevu bilo potrebno kupiti parlamentarnu stabilnost u iščekivanju raspleta apsurdnog problema makedonskog imena. Zaev se s tim ciljem u travnju ove godine dao u restrukturiranje vlade, zbog čega mu je zatrebala podrška Gašijeve frakcije albanskog Pokreta Besa, koja raspolaže trima zastupnicima u makedonskom parlamentu. Zauzvrat je moralo biti žrtvovano jedno ministarsko mjesto, a Alađozovski se u takvoj situaciji pokazao kao idealan kandidat za odstrel – politički nebitan, na čelu najmanje atraktivnog resora, Zaev ga se mogao praktički riješiti a da to nitko ne primijeti, ne računamo li marginalizirano polje nezavisne kulture. Iako je Alađozovski ostao dijelom Zaevljeva kabineta u svojstvu savjetnika, šteta je učinjena: makedonska je kultura ostala bez iznimno pozitivnog ministra u kontaktu sa suvremenim kulturnim i umjetničkim praksama, a na njegovo je mjesto došao Asaf Ademi, bivši makedonski veleposlanik u Danskoj i direktor u IT kompaniji Inscale, čovjek čija biografija ne nudi nikakve znakove doticaja s kulturnim poljem.

U jeku takvog se koraka unatrag održao, dakle, i ovogodišnji KRIK, a priliku za širi govor o jugoslavenskom kontekstu i usporedbu situacije u Makedoniji s onima u Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji – ni po čemu pozitivnije – ponudilo je predstavljanje dvaju zbornika Opasno čitanje: Pojmovnik književne kritike i Upomoć, pročitali smo knjigu! Klinički pojmovnik kritičkog čitanja. Predstavljanje je popraćeno razgovorom Kritičar u regiji u kojem su uz autora ovog teksta sudjelovali Luka Ostojić i Miljenka Buljević iz udruge Kulturtreger, Vesna Milosavljević s portala SEEcult.org, Dušan Dovč i Miha Kelemina iz SCCA-Ljubljana, Elena Veljanovska i Iskra Gešoska iz Kontrapunkta, uz moderiranje Nikole Gelevskog, glavnog urednika portala Okno.mk.

Objavljeni u izdanju partnerskih udruga Kurziv, nakladnika portala Kulturpunkt.hr, i Kulturtreger, nakladnika Bookse.hr, komplementarne su to publikacije posvećene nizu problema/pojmova važnih za književnu kritiku. Zbornik Opasno čitanje: Pojmovnik književne kritike uredili su Miljenka Buljević i Luka Ostojić, a u njemu su okupljeni tekstovi Katarine Luketić, Dinka Krehe, Mirnesa Sokolovića, Nađe Bobičić, Miroslava Mićanovića i Vladimira Arsenića. Drugi, “opušteniji” Klinični pojmovnik autorski je pak zbornik Luke Ostojića, odnosno njegovog “literaturoterapeutskog” alteg-ega dr. Ostojića koji je od 2008. do 2014. godine za portal Booksa.hr pisao osobite kolumne u formi pisama čitatelja popraćenih Doktorovim mudrim savjetima.

Ovakav susret tematski, žanrovski i stilski šarolikih perspektiva u razgovoru se pokazao izuzetno poticajnim za zahvaćanje različitih razina književne i umjetničke kritike i njihovog konteksta. Govoreći o poticaju za svoj iščašeni pristup Ostojić je istaknuo potrebu za odmakom od akademskog govora o književnosti, koji smatra zasićenim često nekomunikativnim teorijskim aparatom, pa je lik Doktora i za njega imao “terapijsku”, oslobađajuću funkciju. Izmjestivši se u humorističnu situaciju “literaturoterapije” Ostojić je nastojao otvoriti prostor između dvaju ekstrema: potpunog odbacivanja svakog značaja književnosti s jedne i paralizirajuće “smrtne ozbiljnosti” kojom joj se pristupa u akademskom kontekstu s druge strane. Nadovezujući se na pitanje komunikativnosti kritike, Ostojić se dotaknuo i stilske suhoparnosti mladih kritičara, kao i bijega u opis “objektivnih” značajki djela, koje smatra povezanima sa zazorom od zauzimanja vlastite kritičke pozicije, uzrokovanim podcjenjivanjem kritike u širem kulturnom kontekstu. Booksa u tom smislu nastoji potaknuti svoje autorice i autore da u fokus stave tekst, kontekst, ali i vlastito iskustvo iz kojeg pristupaju djelu. Ono što je zajedničko tekstovima uvrštenima u zbornik Opasno čitanje, smatra Ostojić, ideja je da ne postoje “objektivne i svevremenske osobine kritike”, nego da je ona “nestabilna i fragilna” te da se prilagođava tekstu, kritičaru i kontekstu u kojem on ili ona piše.

Buljević se pak osvrnula na širi medijski i politički okvir u kojem platforme poput Bookse, Kulturpunkta i drugih neprofitnih medija nastoje ponovno afirmirati kritiku tijekom posljednjih 10 godina, upozoravajući pritom na pesimističnu stvarnost raspada mainstream medija i sužavanja prostora u kojem je takvo što moguće. Svejedno, Buljević smatra da prostor koji se proizvodi suradnjom među nezavisnim portalima, kritičarima, organizacijama u kulturi i drugim akterima predstavlja vrijednu osnovu za razvoj i osnaživanje kritičkog pisanja u regiji.

Vesna Milosavljević je upozorila na nedostatak sredstava za kritičarsku edukaciju i proizvodnju, koji dovodi do toga da čak i uspješni regionalni projekti poput Criticize This! ne mogu ostvariti produkcijski kontinuitet. Milosavljević se dotaknula i promjena medijskog i tehnološkog okvira koje pred kritiku postavljaju izazov nove publike sve više okrenute društvenim mrežama i multimedijalnim sadržajima poput podcasta, vlogova i sl. U tom je smislu kao dobar odgovor istaknula projekt Kritika na delu koji SEEcult provodi u suradnji s Nezavisnim filmskim centrom Filmart iz Požege u Srbiji. Riječ je o seriji videokritika u kojima gostuju ugledni kritičari vizualnih umjetnosti, a zanimljivost takvog formata potvrdio je zadnji ciklus posvećen Oktobarskom salonu koji je, kako navodi Milosavljević, imao odjeka u mainstream medijima poput RTS-a, Nedeljnika, Vremena i nekih dnevnih novina. Uspjeh Kritike na delu navodi na zaključak da novi kontekst priziva sve veće okretanje drugačijim, možda i kraćim formatima koji će biti prilagođeniji tipovima pažnje oblikovanima društvenim medijima i digitalnim platformama.

Na digitalni život kritike nadovezala se i Buljević koja je problematizirala kakofoniju kritičkih glasova i fragmentiranost internetskog govora o književnosti. Također, Buljević smatra da se kritičko pisanje mora izboriti za važnost pored svođenja reakcije na sadržaj na like i dislike, a u oba je smisla ključna uspostava šireg kritičarskog foruma unutar kojeg će biti moguće čuti pojedinačne glasove.

Dušan Dovč je ukratko oslikao slovensko iskustvo književne kritike navodeći da produkcija i dalje postoji, ali da dijalog ostaje uglavnom među užom publikom. Kritička diskusija, navodi, u medijski se mainstream probija isključivo logikom skandala i svjetonazorskih sukoba. Kao apsurdan primjer sistemskog odnosa prema kritici istaknuo je politiku Ministarstva kulture koja od prijavitelja za potporu zahtijeva da prilože dvije kritike svojeg rada, što se u uvjetima u kojima ne postoji javna potpora kritičarskoj produkciji pokazuje kao ciničan zahtjev.

Takav detalj uklopio se u niz dojmova o lokalnim kulturnim politikama u regiji diktiranima s jedne strane okvirom europskih fondova, a s druge nacionalnim politikama štednje koje podjednako degradiraju umjetničku praksu i kritiku koja bi ju trebala pratiti. Razgovor održan u sklopu KRIK-a tako je još jednom potvrdio dubinsku srodnost regionalnih kulturnih polja kao prostora obilježenog istim sistemskim pritiscima neovisno o njihovim različitim obličjima i intenzitetima. No isto tako je on potvrdio i pozitivnu stranu te srodnosti – onu koja omogućuje suradnju među poljima, uvijek, pa makar i prešutno utemeljenu u povijesnom iskustvu zajedničkog, na solidarnosti utemeljenog kulturnog prostora.