Predstava Grozomira! tematizira takozvani “lov na vještice” koji je pokrenula hrvatska javnost protiv Mire Furlan, Jelene Lovrić, Rade Iveković, Slavenke Drakulić, Vesne Kesić i Dubravke Ugrešić početkom ratnih 90-ih. U Grozomiri! fokus je pak na glumici Miri Furlan, pa tako njezino mjesto u predstavi zauzima notorna Grozomira Furijan, glumica odgovorna za niz sumnjivih smrti koje su se dogodile širom neimenovane republike.

Grozomira! kombinira uvelike izmijenjenu biografiju Mire Furlan s drugim povijesnim osobama i događajima koji su obilježili hrvatsku predratnu i poslijeratnu povijest, izmještajući likove i događaje u koordinate izmišljenog (znakovito nazvanog) grada Balegarja. Naime, tretman hrvatske javnosti prema Miri Furlan se uzima kao sinegdoha za psihopatologiju jedne nacije, a ona se vraća kao demonska Grozomira, braneći zaborav.

Ulaz na predstavu je slobodan, a više detalja pronađite ovdje.

Razgovaramo s Jelenom Berković, izvršnom direktoricom Gonga, organizacije koja od svoje prve akcije promatranja izbora 1997. zagovara otvorene institucije i informirane i aktivne građane.

KP: Možete li ukratko predstaviti organizaciju, njene glavne programe te projekte za koje mislite da su imali određeni utjecaj na društvo u posljednjih dvadesetak godina?

Gong se 2018. godine definira kao think do tank koji istražuje, zagovara i educira za demokratizaciju političkog sustava i kulture. Djelujemo u Hrvatskoj, Europskoj uniji i u susjedstvu, a dvije glavne strateške smjernice su nam usmjerene na hardcore politics i soft politics. S jedne strane, cilj nam je povećanje transparentnosti, otvorenosti i kvalitete upravljanja u temeljnim političkim institucijama, dakle Saboru, Vladi, jedinicama lokalne i regionalne samouprave, nezavisnim tijelima poput Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, Povjerenika za informiranje, Državnog odvjetništva i tako dalje. Nadalje, radimo na povećanju participativnosti u procesima kroz koje građani ostvaruju svoja politička prava, poput izbora i referenduma, kao i participativnog budžetiranja, sudjelovanja u e-savjetovanjima i slično. Poseban fokus nam je na antikorupcijskoj politici, tj. mehanizmima prevencije korupcije poput ostvarivanja prava na pristup informacijama ili upravljanja sukobima interesa. S druge strane, radimo i na poboljšanju demokratske političke kulture, prvenstveno u obrazovnom sustavu gdje nam je cilj da svi mladi imaju priliku za razvoj znanja i vještina potrebnih za odgovorno sudjelovanje u demokratskom društvu, poput kritičkog razmišljanja koje bi se trebalo razvijati kroz građanski odgoj i obrazovanje kao zaseban predmet u školama. Ujedno se trudimo podržati i razvijati inicijative koje doprinose razvoju civilnog društva, kao i društveno odgovorne uloge medija.

Gong ima i nekoliko “djece”, međusobno vrlo različite, tako da su neka sada sasvim samostalna, poput Zaklade za ljudska prava i solidarnost Solidarna. Kako bi razvijao što kvalitetniju medijsku kulturu i povećao prisustvo činjenica u javnoj komunikaciji, Gong je nakladnik portala Faktograf – profesionalne novinarske redakcije koja je specijalizirana za provjeravanje činjenica u govoru političara i ostalih javnih aktera. Nadalje, Gong je pokretač i vlasnik dva društvena poduzeća: GRIF usluge d.o.o. koje je specijalizirano za računovodstvo i financije u neprofitnim organizacijama, te novo GES savjetovanja d.o.o. koje će se fokusirati na pružanje konzultantskih usluga iz Gongove sfere.

Od 1997. godine kad je Gong imao prvu akciju promatranja izbora, jedan od najbitnijih događaja za Gong bilo je masovno promatranje glasanja na biračkim mjestima 1999. i 2000. u izbornim kampanjama za parlament i Predsjednika Republike. Okupio je oko 5000 promatrača u cijeloj Hrvatskoj, nakon čega su njihovi nalazi objedinjeni u izvještaj koji je pokazao da postoji puno rupa u samom procesu, a naknadna promatranja su pokazala i da su na izborima glasali i mrtvi. Višegodišnji rad Gonga na zagovaranju promjena u izbornom zakonodavstvu, a onda i implementaciji tih zakona doveo je u konačnici do osnivanja Državnog izbornog povjerenstva kao stalnog tijela koje je trebalo preuzeti ulogu informiranja građana o izborima, educiranja biračkih odbora i nadzora trošenja novca u izbornim kampanjama.

Istaknula bih i projekt “Prvi put biram”, koji je omogućio da se maturante u srednjim školama u cijeloj Hrvatskoj, kroz jedan školski sat, informira i educira o pravima i obavezama koje dobivaju kad napune 18 godina i postanu punopravni članovi društva koji mogu birati i biti birani. Zanimljivo je kako je tada Gong na školskim satovima dijelio i kondome zainteresiranim maturantima – kao poruku da, kako na izborima za parlament, tako i u izborima u svom osobnom životu – trebaju se ponašati odgovorno. Zadnjih nekoliko godina, međutim, nije nam omogućeno ovako sustavno raditi u razredima, među ostalim, jer Ministarstvo obrazovanja i Agencija za odgoj i obrazovanje nisu definirali jasne kriterije prema kojima udruge mogu gostovati u školama. To je iskustvo potaknulo zaključak da razvijanje potrebnih znanja i vještina kod mladih ne bi trebalo biti ovisno o dobroj volji i sposobnosti udruga, nego bi trebalo biti uključeno u obavezni dio obrazovnog sustava – upravo kao zaseban predmet građanskog odgoja i obrazovanja.

Jedan od Gongovih uspjeha jesu i rezultati višegodišnjeg zagovaranja prava na pristup informacijama, tako da se to pravo sada nalazi u 38. članku Ustava, njegovu provedbu nadzire nezavisno javno tijelo – Povjerenik za informiranje, a građani sve više koriste ZPPI zahtjeve, kao i portal Imamopravoznati.org, za traženje informacija od ministarstava, gradonačelnika, komunalnih firmi..

KP: Kakve ste suradnje (akcije, kampanje, zagovaračke aktivnosti) ostvarili u širem civilno-društvenom polju? Što su te suradnje donijele vašoj organizaciji?

Gong se pridružio kampanji “Ne damo naše autoceste” kao jedna od 7 organizacija civilnog društva, dok je s druge strane bilo 7 sindikata, to jest 5 središnjica i 2 sindikata tako da smo imale priliku sudjelovati i u tako zanimljivom društvu skupljati potpise protiv nedovoljno transparentnog plana za koncesioniranje hrvatskih autocesta. Ta je suradnja uključivala puno različitih aktera i omogućila Gongu da puno nauči, upozna nove prijatelje i partnere, direktno komunicira s građanima… Posebno smo ponosne što su i ta kampanja, kao i kampanja protiv referenduma o isključivoj definiciji braka u Ustavu, provedene transparentno tako da su prihodi i rashodi javno objavljeni.

Jako smo ponosni što uspijevamo održati partnerske suradnje neovisno o tome je li riječ o projektima koji su financirani ili nisu. Iako su nam bitne projektne suradnje koje su regulirane raznim ugovorima o provedbi projekata, iskustvo je pokazalo da su neke od najboljih suradnji s partnerima upravo one suradnje za koje nemamo potpisane ugovore, i upravo tako i funkcioniraju – iz srca i želuca.

KP: Jeste li se i na koji način povezivali s akterima (organizacijama, inicijativama, pojedincima) u polju kulture, pogotovo izvaninstitucionalne, tijekom svog djelovanja? Što su te suradnje donijele vašoj organizaciji? 

Povezivanje s akterima u polju kulture nam je slaba karika jer imamo puno više prostora za takve suradnje nego što smo ga iskoristili. Imali smo neke iskorake, kao što je bila proslava 20. rođendana Gonga koju smo iskoristili kao povod za suradnju s Kurzivom tako da smo organizirali svojevrsni aktivističko-kulturnjački summit s međunarodnom konferencijom “U potrazi za Građankom/Građaninom: regionalni vremeplov aktivističkih i umjetničkih praksi” o različitim pogledima na aktivizam kroz 80-e, 90-e i 2000-e na području bivše Jugoslavije, ali smo uz taj klasični format imali i izložbu “Otpor, pokret, promjena” koja je prikazivala tu borbu. Zahvaljujući Radiju 808 i Ilku Čuliću imali smo i “Aktivistički vremeplov” u obliku plejliste za kritičko mišljenje i prosvjedovanje, a na kraju smo napravili i online Aktivistički spomenar.

KP: Jesu li se u vašoj organizaciji dogodile veće promjene u strukturi upravljanja i rada te u kadrovskom smislu, od početaka do danas? 

Na prvim lokalnim izborima na kojima je pokušao organizirati promatranje, Gong je još uvijek bio inicijativa, ne pravna osoba, koju su pokrenule druge udruge, mnoge proizišle iz antiratnog pokreta. Tadašnji je Zakon u udrugama bio dosta restriktivan, pa je struktura Gonga bila prilagođena volonterskoj bazi u cijeloj Hrvatskoj, kao priprema za promatranje izbora nakon što je Gongov “Narančasti amandman” usvojen u Saboru, pa je dozvoljeno promatranje na samom biračkom mjestu, a ne, kao do tada, 50 metara dalje od njega. U tom je periodu Gong imao ured u svakoj od 21 županije, što se u potpunosti preokrenulo na proljeće 2000. kada naglo dolazi do povlačenja donatora koji su podržavali poslove koordiniranja volontera, pa se u vrlo kratkom roku Gong sveo na četiri ureda u cijeloj Hrvatskoj. Iz riječkog ureda Gonga izrasla je Delta koja je i danas živa i aktivna organizacija u Rijeci, a sam Gong se prilagođavao svim tim promjenama tako da se konstantno restrukturirao.

Kako je postojalo sve jasnije da rizici vezani uz provedbu izbora nisu više na samim biračkim vijestima, već su oni prvenstveno povezani uz transparentnost financiranja kampanja – kako je to Ivo Sanader objasnio: da se izbori dobivaju s 1/3 novca iznad, a 2/3 novca ispod stola – Gong je svoj fokus usmjerio prema istraživanju, analizi, zagovaranju i na kraju edukaciji o transparentnosti financiranja izbornih i referendumskih kampanja. Nadalje, vrlo se brzo pokazalo da za zdravlje demokracije nije dovoljno imati slobodne i poštene izbore jednom u četiri godine, već da i u međuvremenu treba aktivno raditi na razvoju demokracije, za što je potrebno da institucije budu otvorenije, a građani informiraniji i aktivniji.

Tako se i Gong počeo sustavno baviti kvalitetom rada političkih, kao i nezavisnih tijela, što je značilo da prvo treba izgraditi neke institucije i usustaviti “provjere i ravnoteže” (checks and balances), što se treba intenzivno nastaviti iako je Hrvatska proglašena demokratskom državom i primljena u EU.

Takva refokusiranja ciljeva dovela su i do promjena u organigramu Gonga, pa je od 2009. godine iz piramidalne strukture preoblikovan u višestupanjsku horizontalnu strukturu tako da je zadržan nadzorni odbor, a uvedeno Vijeće kao strateško upravljačko tijelo koje se sastoji prvenstveno od volontera-stručnjaka, te Izvršni odbor koji operativno upravlja organizacijom, prvenstveno uredom u kojem, ovisno o projektima, radi od 10 do 20 ljudi. K tome, procesi donošenja odluka značajno su participativne prirode tako da u procesima strateškog planiranja, a posebno u procesima operativnog planiranja, sudjeluju i članovi Gonga, prvenstveno kroz tijela vijeća i nadzornog odbora, te zaposlenici koji ne moraju biti članovi.

Gong je imao sreće što su se kadrovske promjene događale tako da smo vrlo transparentno diskutirali o promjenama koje dolaze. Situacija kada je bivša predsjednica Suzana Jašić razjasnila da želi promijeniti svoj status u organizaciji, bila je prilika da se struktura organizacije prilagodi promjenama konteksta i vremena, pa je uvedena ta kompleksnija struktura koja je omogućila više lica Gonga. Diskontinuiteti bi se dogodili kada bi se neki članovi Gonga odlučili baviti politikom ne više kroz civilno društvo, nego kroz političke stranke, što je prema Statutu Gonga nespojivo sa članstvom u Gongu. U onom trenutku kad osoba odluči da se hoće na drugačiji način baviti politikom, onda to se pokušavamo zajednički komunicirati – uostalom, svi mi imamo pravo na svoj privatni život i svoj politički angažman s kojim se Gong može slagati ili ne slagati. Zanimljivo je to da su svi koji su otišli u stranačku politiku, otišli s porukom da očekuju od Gonga da i njih “grize”, a mi se u svakom slučaju tako i trudimo.

Interno smo pokušavali osigurati da, kada bi ljudi izlazili iz Gonga, naprave svojevrsnu primopredaju i prijenos institucionalne memorije sa “starih” na “nove” ljude. Tako nam je, primjerice, Vesna Kesić, koja je bila prva predsjednica Vijeća Gonga, ostavila vrlo vrijedno nepisano pravilo koje omogućava da svim našim kompleksnim i dugotrajnim procesima u konačnici donesemo odluke – tako da imamo svojevrsno veto. Ako postoji jedna osoba koja ne može živjeti s nekim prijedlogom, ponovo se pokreće rasprava dok se ne dođe do zajedničkog nazivnika – da svi mogu živjeti s njima.

KP: Ima li organizacija veće količine nesređene (fizičke ili digitalne) građe koja je teže dostupna i iskoristiva? Jeste li ikada proveli projekt digitalizacije nekog dijela građe ili to radite sustavno? Je li vas itko ikad kontaktirao iz nadležnog arhiva ili ste sami kontaktirali neku arhivsku službu? 

Podrum Gonga je prostorija pod ključem u kojoj su sačuvane sve dokumentacije koje se moraju čuvati na temelju nekoliko zakona, ugovornih obaveza, ali i našoj slobodnoj procjeni o potrebi čuvanja vlastite arhive. Ona je u papirnatom obliku, a vrlo teško možemo doći do resursa da bismo takve stvari mogli digitalizirati. S druge strane, u digitalnom formatu spremamo sve što radimo u posljednjih nekoliko godina. Za te potrebe imamo vlastiti server, i vrlo smo sretni što smo ga uspjeli opet upogoniti nakon što je prethodnoga spržio grom koji je udario u zgradu, pa je došlo do gubitka djela digitalne arhive te nemogućnosti čuvanja kroz određeni period. Trebalo nam je oko 4 godine za nadogradnju tog internog servera i stvaranje backupa.

Kad je Gong slavio 15. rođendan, od arhiva fotografija, izvještaja i medija napravili smo 10 panoa o prvih 15 godina, koje imamo izložene u uredu. Gong čuva i stare fotografije i filmove, isječke iz novina i elektroničkih medija – na kazetama, betama, disketama, mini diskovima, datovima. Čak imamo i starinske aparate za puštanje tih kazeta – čuvamo ih da bismo mogli očitati podatke, ako ikad zatreba. Ulaganje u digitalizaciju te arhive nam nije prioritet, no svjesni smo da je riječ o poslu kojemu treba pristupiti ozbiljno tako da se razvije kao projekt s kojim se onda može javiti na kakav natječaj, pa ako bi bilo uspjeha u prikupljanju sredstava, onda bi se to moglo i provesti.

Prije nekoliko godina javila nam se inspekcija Državnog arhiva jer su nas proglasili udrugom od interesa za Državni arhiv koja stoga ima i neke obaveze, a ukoliko ih ne bismo ispunili, onda prijete i neke kazne. No, s obzirom da mi zasad ne uspijevamo poboljšati uvjete za rad u uredu, primjerice na zadnjem smo katu zgrade koja nije nimalo energetski učinkovita i nemamo primjerenu klimatizaciju, a o primjerenom parkiranju bicikala možemo samo sanjati, ulaganje u digitalizaciju naše arhive jednostavno ni ne može postati prioritet. Tako da je prostorija s arhivom puna vlage i stoga, makar materijali bili zaštićeni plastičnim, a ne kartonskim kutijama, postoji mogućnost propadanja. Nemamo uvjete za čuvanje posebnih materijala, fotografije blijede, faks papir blijedi, kazete gube mogućnost reproduciranja. Inicijativa koju je svojevremeno prije ulaska u Europsku Uniju imala Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva, da se organizacijama civilnog društva koje se ističu kao centri znanja omogući kvalitetniji radni prostor, ta inicijativa je netragom nestala, mi smo ostali u ovakvom uredu, on je prešao iz gradskog u državno vlasništvo, a ulaganje u njega mi radimo sami, koliko smijemo i možemo skupiti sredstava. Kada smo trebali odlučiti da ćemo uložiti novce koje nemamo u podrum čime bi zadovoljili uvjete arhiva, ili u standarde zaštite na radu i standard količine toaleta s obzirom na broj zaposlenika, izabrali smo uložiti u dodavanje toaleta, a ne izvlačenje vlage iz podruma. Plaćamo i klimatizaciju za server sobu. Ona mora biti pod određenom temperaturom, a s obzirom na GDPR, ta soba je sad pod ključem, tako da i radnici koji su se prije mogli malo “ohladiti” u server sobi, sada to više ne mogu.

Zadnjih su godina u javnosti najglasniji liječnici/e koji/e zbog priziva savjesti odbijaju vršenje nekih medicinskih postupaka, a ovaj okrugli stol predstavlja značajan korak u povećanju vidljivosti onih koji žele ukazati na učinke odbijanja vršenja određenih medicinskih postupaka zbog priziva savjesti na dostupnost i kvalitetu standardizirane i legalne zdravstvene zaštite, te na uživanje temeljnih ljudskih prava i specijalnih prava pacijenata/ica.

Inicijativa liječnika/liječnica se zalaže i zahtijeva reguliranje pitanja priziva savjesti u medicini a okrugli stol predstavlja doprinos osvještavanju problema prava na priziv savjesti te reguliranju tog prava na način da ono ne ograničava druga ljudska prava, zaštitu zdravlja, znanstvenu medicinu i uživanje znanstvenih dostignuća na dobrobit svih ljudi.

Govornici na okruglom stolu su dr.sc. Gorjana Gjurić, prof.dr.sc. Herman Haller, dr.sc. Dubravko Lepušić, dr.sc. Jasenka Grujić Koračin te dr.sc. Dalida Rittossa. Moderatorica je Vesna Kesić.

Okrugli stol organizira Inicijativa liječnika/liječnica za reguliranje prava na priziv savjesti u medicini zajedno sa Centrom za edukaciju, savjetovanje i istraživanje.

Okrugli stol bit će održan u srijedu, 21. siječnja, u Novinarskom domu, s početkom u 11 sati.

Izložba fotografija koja je dio programa zamišljena je kao umjetnički poticaj na promišljanje i osvještavanje doprinosa žena u regiji u promicanju mira te će ukazati na njihovu suradnju i predano aktivističko djelovanje i u najtežim okolnostima. Bit će to vizualni podsjetnik i inspiracija za posjetitelje Festivala ljudskih prava, osobito mlade, koji većinom nisu upoznati s ovom aktivističkom tradicijom. Otvorenje izložbe i panel diskusija bit će održani u utorak, 9. prosinca, u Kinu Europa s početkom u 18 sati.

U srijedu, 10. prosinca, u hotelu Intercontinental s početkom u 9.30 sati bit će održana konferencija Mobilizacija građana za socio-ekonomsku uključenost i zaštitu ljudskih prava: korak naprijed, natrag dva. Cilj konferencije je osigurati razmjenu ideja i modela dobre prakse mobilizacije i uključivanja građanki i građana u zagovaranje zaštite ljudskih prava i socio-ekonomske uključenosti u razdoblju društvene krize i problema među kojima su: kriza ekonomskog sustava, ugrožavanje javnih dobara i radničkih prava,  kriza liberalne demokracije uz jačanje desnog populizma i isključivog nacionalizma te kršenja manjinskih ljudskih prava. 

U cilju informiranja i osvještavanja lokalne zajednice i šire javnosti kreirana je inkluzivna predstava Zaviri u moj film koja prikazuje događaje iz života psihički oboljelih u kojoj zajednički glume članovi Udruge za unaprjeđenje duševnog zdravlja Vrapčići i druge osobe iz lokalne zajednice koje imaju glumačkih afiniteta i javile su se za sudjelovanje u predstavi. Kazališna predstava omogućava kontakt s osobama s psihičkim smetnjama te potiče razumijevanje njihove pozicije, a bit će prikazana isti dan u Studiju Smijeha, s početkom u 18.30 sati. 

Dvodnevno događanje u sklopu Tjedna ljudskih prava organizira inicijativa organizacija civilnog društva SVI MI – Za Hrvatsku svih nas.

Posljednji je dan konferencije Mediji protiv demokracije?, koju su organizirali Multimedijalni institut i udruge Kulturtreger i Kurziv, bio posvećen aktualnom stanju novinarske prakse u Hrvatskoj, a koja je oslikana izlaganjima novinara i urednika Ladislava Tomičića, Vesne Kesić, Nataše Škaričić, Drage Hedla, ali i moderatora panela Antonije Letinić i Borisa Pavelića. 

Na prvom panelu dana naziva Transformacije tradicionalnih medija Ladislav Tomičić iznio je nekoliko zanimljivih opaski, poput one da je ideja objektivnosti nanijela štetu novinarstvu u Hrvatskoj, odnosno da su pod krinkom neutralnosti i nepristranosti uništeni mnogi mediji i novinari. Domaću je novinarsku scenu okarakterizirao padom tiraže, manjkom solidarnosti među novinarima te ratovima na polju projektnog finaciranja (“ratujemo oko mrvica sa stola, a država otpisuje 500 milijuna kuna velikom izdavaču”). Za situaciju u kojoj se nalazi njegov matični medij Novi list izjavio je da je još uvijek “dobar list”, no da je problem kad zaposlenici “traže vlasnika”, a ne razmišljaju o alternativnim načinima organizacije.

Alternativu je ponudio Rüdiger Rossig predstavivši model upravljavljanja medijem kao što je Taz koji je organiziran kao kooperativa (zadruga) s više od 13 500 članova, izlazi u tiskanom i elektronskom formatu za više od 1 290 000 pretplatnika, a uvođenjem metoda plaćanja poput paywalla gdje sav sadržaj nije besplatan, pokušali su iznaći načine na koje bi osigurali održivost medija. Uredništvo čine članovi kooperative koji imaju posebna glasačka prava pogotovo što se tiče uređivačke politike, a vanjski su podržavatelji uobičajeni članovi zadruge. Taz je također osnovao fondaciju koja djeluje po principu štedionice za cijelu zadrugu, a iz koje su onda financirani razni projekti, dok je kooperativa operativni biznis. 

Vesna Kesić pitala se koji bi to transformativni modeli mogli na svoje čitatelje djelovati motivacijski, a koji bi zadržali neki tip integriteta i ostali nezavisni te hoće li to biti model koji će biti napravljen u aktualnom ministarstvu, izrazivši skepsu da bi država trebala financijski stimulirati medije, pa i neprofitne, jer je to zadržavanje na “državnoj sisi” dugoročno neodrživo i može biti produktivno do sljedeće promjene vlasti. Razgovaralo se još i o (de)profesionalizaciji novinarstva, nestanku određenih novinarskih formi, načinima procjene kompetencija uredništva i lektora, te korumpiranom hrvatskom medijskom prostoru. 

O budućnost rada u medijima govorile su Leopoldina Fortunati, Nataša Škaričić i Brankica Petković na tribini koju je moderirao Mario Kikaš. Fortunati je predstavila modele suvremenog medijskog rada, a Petković se nadovezala na podatke istraživanja o stanju novinarske struke u sklopu projekta South East European Media Observatory koje je prvog dana konferencije predstavila Helena Popović. Petković je naglasila da je sistem korumpiran od medijskih politika do samih novinara, a da je istraživačko novinarstvo suočeno s različitim formama pritisaka i cenzure unutar medija. Rezultat je toga prelazak na samozapošljavanje, povremena financijska potpora međunarodnih donatora i objavljivanje istraživačkih radova izvan najčitanijih medija. Petković također smatra da je situacija u hrvatskom novinarstvu puno bolja od one u ostalim zemljama Balkana, pogotovo što se tiče radnih uvjeta, mogućnosti naplaćivanja tekstova, radnog integriteta i organiziranja unutar struke. 

U kontekstu (ne)donošenja medijske strategije Ministarstva kulture, razgovaralo se i o problematici implementacije postojeće zakonske regulative te sprezi ekonomije i politike u medijskom kontekstu, pogotovo u svijetlu toga da Europska komisija već 20 godina ne želi prihvatiti uvođenje regulacije vlasništva medija braneći industriju tako što komercijalne medije proglašava gospodarstvenom granom koju država treba štititi, a moderator je istaknuo i činjenicu da su mogućnosti obrazovanja mladih generacija za novinarstvo u aktualnom trenutku posve promijenjene u odnosu na vrijeme kada su se obrazovali prisutni novinari i medijski teoretičari.

Sliku budućnosti istraživačkog novinarstva oslikali su, svaki na svom primjeru, Drago Hedl i Sebastian Mondial. Hedl je opisao tijek događanja i istraživanje koje je dovelo do objavljivanja publicističkog djela Glavaš, kronika jedne destrukcije, a Mondial o svom sudjelovanju u globalnoj istrazi o izbjegavanju poreza pod kodnim imenom Offshore Leaks gdje je svojim forenzičkim znanjima pri ispitivanju digitalnih podataka pomogao ICIJ-u (Međunarodnom konzorciju istraživačkih novinara). Tzv. data novinarstvo Mondial je opisao kao traženje igle u plastu sijena, uz stalno povećavanje informacija koje se provjeravaju, a s obzirom da se informacije više ne nalaze na papirima, cijeli je proces digitaliziran. Offshore Leaks nazvao je “pričom o hard disku, nepostojanju printera i regularnih softvera te individualnom stvaranju potrebnih alata”.

U kontekstu budućnosti istraživačkog novinarstva, Mondial smatra da novinari moraju početi opet učiti, a da novinarstvo treba inovaciju u pogledu obrazovanja i prakse, dok Hedl budućnost istraživačkog novinarstva ne vidi svijetlom jer tiskovine propadaju, a takvo je istraživanje skupo. Mondial je spomenuo iskustvo sudjelovanja u debati o budućnosti tiskanih medija gdje se došlo do zaključka da će to biti kvaliteta ili ništa, i upravo se tako profilirao medijski proizvod – s jedne su strane istraživački časopisi, s druge je strane žuti tisak.

Za kraj trodnevnih rasprava o hrvatskom medijskom prostoru, još neviđenoj medijskoj strategiji i budućnosti koja očekuje sve one koji istraživačko novinarstvo vide javnim interesom, pa onda i sve težem položaju novinara u pogledu (ne)radnih uvjeta i javne percepije njihova rada, Mondial je događanje zaključio idejom da je baviti se “ovim poslom mnogo lakše ako ga ne smatrate poslom, već pozivom, nečim što živite”. Možda pomalo sanjarski za kraj, ali s obzirom da prvo treba artikulirati snove da bismo tražili njihovo ispunjenje, primjeri iz inozemstva, iako su možda donekle paralizirali raspravu o domaćem kontekstu, nesumnjivo su mu dali i poticaj da se izbavi iz onoga u čemu više, kaže, ne želi participirati.

Bauk kruži svijetom, bauk interneta. Kruži on, doduše već punih dvadeset godina, ali konačno je stigao i do Hrvatske.

“Treba zabraniti anonimnost u tim forumima”, grmi s internetskih stranica Novog lista i sa svog bloga u Večernjaku prof. Žarko Puhovski. Iz Globusove culture-personality-consumerism rubričice svoju mrzovolju ventilira i Igor Mandić: “Internet je lažna viagra za impotentne umove.” Još dvojica opiniomejkera iz EPH-a ešalona, Boris Dežulović i Miljenko Jergović bacili su fetvu na internet; potonji je jedini komentator Jutarnjeg lista uz čije tekstove nisu dopušteni upisi čitateljskih komentara. 

Ovi mrzovoljni vladari nekad neoskvrnjivo jednosmjernog autoriteta Gutenbergove galaksije (treba li dodati bijeli, sredovječni, solidno situirani muškarci), ipak su samo diskurzivni potporanj onoj faktičnoj moći, lociranoj u represivnom aparatu države, s kojim zajedno čine ono što Foucault naziva juridičko-diskurzivni model moći (power knowledge discours) koji u modernitetu disciplinira i sterilizira otpor. Ali ga i proizvodi.

A ta realna moć u zadnje vrijeme pokazuje izrazite znakove nervoze. Damir Fintić, vlasnik portala vukovarac.net vjerojatno će uskoro u zatvor zbog toga što je na njegovom portalu netko anoniman vrijeđao gradonačelnika Vukovara, a on je odbio otkriti identitet, odnosno IP adresu tog nekog. Fintić možda nije jedini bloger na svijetu koji će završiti u zatvoru zbog radikalnog stava o slobodi govora na internetu. No, slučaj hrvatskog ministra policije, Tomislava Kramarka, koji vodi parnicu protiv blogera Željka Peratovića zbog “širenja lažnih vijesti s ciljem uznemiravanja javnosti”, zacijelo je jedinstven u cyber spaceu i ostatku svemira. Odnos realne moći između i najposjećenijeg bloga (što 45lines niti nije) i jednog ministra policije, toliko je nerazmjeran, da to ovaj slučaj čini apsurdnim i tragikomičnim.

Riječju, internet se generalizirano počinje označavati kao bauk koji prijeti uspostavljenim režimima moći, izvorište zagađenja javnog prostora koje obiluje dezinformacijama, lažima, klevetama, “idiotizmima”, mahom anonimnim govorom mržnje, uvredama, diskusijama bez valjanih argumenata…

Ma kakav bauk, ljudi. Ako jedan globalni medij u Hrvatskoj ima populaciju od 1.572,981 korisnika koji (prema mjerenju tvrtke Valicon/Gemius) posjećuju 490.058,757 internetskih stranica, (zajedno sa stranim posjetiteljima 612. 220, 969), onda to više nije nikakav bauk, nego solidno stanište za biznis i profit svake vrste: od prodaje hrane za kućne ljubimce do konzumenata dječje pornografije.

Glasnogovornik policije, Krunoslav Borovec, na jednoj je tribini iznio podatak da kriminal zaposjeda 5 posto internetskog prostora. Preostaje nam dakle 95 posto tog prostora od čega, procijenit ću nasumce, najmanje 90 posto pripada legalnoj komercijalnoj sferi: kupoprodaji, marketinškim kampanjama, velikim, srednjim i malim korporacijama i prodavačima Iljf-Petrovljevih rogova i kopita. Kao što kaže H-alterov dopisnik iz Amerike, Ivo Škorić, nitko više ne gaji iluziju iz devedesetih prošlog stoljeća da će internet biti slobodan medij za razmjenu informacija i znanja. Danas internetom vlada kapitalistički establishment, a ograničava ga politička kontrola.

No, ipak, nakon što otpišemo kriminal i profitne djelatnosti, možemo li se nadati da barem 10 posto korisnika u Hrvatskoj Internet doživljava i kao javnu sferu, prostor građanske participacije, komunikacije i aktivizma na platformama kao što su forumi, blogovi, news portali, društvene mreže. Takva, nadam se ne previše optimistična procjena, ostavlja nam impresivnu bazu od 160.000 ljudi, kakvom se ne može podičiti niti jedan drugi javni prostor u zemlji u kojoj su građani masovno rezignirani, apatični i apolitični. Čemu onda tolika moralna panika i prijezir i to upravo sada kad je Internet kao medij počeo pokazivati zube i žilavost tamo gdje sve više zakazuju klasični čuvari i kreatori javne sfere, tiskani i elektronički mediji?

Dakako da na internetu ima “smeća”, uvredljivih ispada, dezinformacija, površnosti i “gluposti”. Ali gdje toga, zaboga nema? U mainstream medijima? u Saboru? U znanstvenim zajednicama? Uostalom, internet i sve njegove aplikacije i platforme podložni su pozitivnim propisima RH kao i svaki drugi medij, pa i suzbijanju i sankcioniranju klevete u uvrede. Ono što nedostaje je regulativa koja bi u obzir uzela specifičnost nove tehnologije i medija. Prema svjetskim razmišljanjima, iako ne nužno i praksama, blogosfera bi, kao dragocjeni oblik građanskog novinarstva, nadzora vlasti i participacije u kreiranju javnih politika, trebala imati barem istu takvu zaštitu (štićenje anonimnosti izvora, npr.) kakvu imaju klasični mediji, a koju sada u Hrvatskoj nema. I zato je malo zastrašujuće zazvučalo kad je vlasnik domene forum.hr na jednoj tribini nedavno izjavio da na zahtjev policiji izručuje IP adrese svojih korisnika. Zakonski bi to trebalo regulirati tako da se IP adrese mogu izručivati samo uz sudski nalog, kao i kad je riječ o pretrazi stana i drugim oblicima zadiranja u privatnost. 

Internetu kao javnoj sferi i online novinarstvu bile su nedavno posvećene dvije tribine: Sloboda medija u RH – je li Internet slobodan medij? u Evropskom domu i Novinarstvo na internetu: Siva zona, Speaker’s Corner? Može li ostati nezavisno? koju su organizirali HND, portal H-alter i kolektivni/kolaborativni blog Pollitika.com. Obje su, barem iz mog iskustva, bile natprosječno posjećene. Kao i prošlogodišnja protestna okupljanja srednjoškolaca i studenata, organizirana preko Facebooka, to ruši predrasudu o internetskoj javnosti kao isključivo virtualnoj i “lijenoj” zajednici. Mnogo je tema i dilema otvoreno, malo apsolvirano. Ovdje ću se osvrnuti samo na neke, i to kao zainteresirana sudionica, a ne “objektivna” izvjestiteljica.

Povjesničar i teoretičar medija, Mark Poster, u eseju Kiberdemokracija: Internet i javna sfera objavljenom u publikaciji Etnografija Interneta (Institut za etnologiju i folkloristiku) kreće, kao što to ozbiljni mislioci oduvijek čine, od pretpostavke da razmišljanje o internetu kao javnoj sferi i njegovim demokratskim potencijalima zahtijeva temeljito preispitivanje postojećih teorijskih koncepata demokracije. Demokracija kakvu poznajemo nije ispunila obećanje slobode i jednakosti i bez obzira što kao najbolji model vladavine kojeg poznajemo i dalje ima legitimitet, zaglibila je, kao i kapitalističko tržište, u globalnoj krizi.

Ako tehnička struktura interneta (digitalna elektronika) omogućuje besplatnu reprodukciju, trenutnu diseminaciju i radikalnu decentralizaciju, participativnost, pluralnost, interaktivnost, koji bi mogli biti njegovi učinci na društvo, kulturu i političke institucije, pita se Poster. Društveni prostor interneta Poster uspoređuje s antičkom agorom, novo-engleskom gradskom vijećnicom, parkom, ili bilo kojim javnim prostorom u kojem se raspravlja o stvarima od općeg interesa i javnog dobra. Kao tehnološka i komunikacijska inovacija, dostupan i onima koji ni na koji drugi način ne mogu sudjelovati u javnoj sferi koju su zaposjele i definirale političke institucije i elite, internet omogućava nove oblike interakcije i preoblikuje postojeće odnose moći među njegovim sudionicima.

Čak i ako sve to zvuči preoptimistično i utopijski, preostaje nam sasvim realna procjena da je internet prostor koji omogućava zamišljanje nekog (iz kaosa rođenog) alternativnog političkog programa i novog koncepta (globalne) demokracije. Sama tehnologija i nova kvaliteta javnosti, dakako, ne vode nužno u carstvo slobode i jednakosti. Na kraju će ipak sve ovisiti o osviještenim, politiziranim i aktivnim građanima i njihovom djelovanju u realnoj političkoj sferi. Ali ako nismo potpuni tehnološki pesimisti, poput Heideggera koji je kao svoju posljednju poruku svijetu ostavio vapaj da nas od tehnologije može spasiti samo još bog, nema razloga da ne razmotrimo i te mogućnosti.

Zluradost zbog anonimnosti na internetu, iz te perspektive, doima se kao tek dio anti-demokratskog diskursa koji teži očuvanju elitnih pozicija i (očinskog) autoriteta privilegiranog autora ili političara, koji smatra da se demokratska participacija potroši na izborima. Ali hajmo najprije razriješiti terminološku zbrku.

Sudionici i sugovornici (“subjekti”) na forumima, blogovima i sličnim platformama nisu ni anonimni, niti bezimeni. Oni upotrebljavaju nadimke (nickove) koji funkcioniraju kao pseudonimi pod kojima se konstituiraju kao subjekti. Njihovi su identiteti na forumima uglavnom trajni, iako postoji i mogućnost promjene, ili višestrukosti tih identiteta. U svakom slučaju nisu ne-osobe, kako ih pejorativno naziva Puhovski na svom blogu. Prikriven ostaje jedino njihov pravni identitet, kojeg je, ali samo unutar zakonski određenih uvjeta (putem sudskog naloga) moguće identificirati, no koji je za raspravu, ako se vod ad rem, a ne ad hominem, u biti nevažan. A pravo je stanje stvari da se ozbiljne, strpljive i argumentirane rasprave i o politici i o kulturi i umjetnosti, danas u Hrvatskoj jedino i vode na nekim internetskim forumima i blogovima, kakav je, primjerice, Pollitika.com. I ponekad na radiju. Ne valjda u televizijskim emisijama, dnevnom ili tjednom tisku.

Da su prof. Puhovski i njegovi istomišljenici samo malo proguglali svoje teze o anonimnosti, demokratskim tradicijama i javnoj sferi, iznenadili bi se koliko je povijest anonimnosti u javnoj sferi duga i prilično učestala, pa bi se prije moglo reći da pripada samoj infrastrukturi demokracije negoli povijesti prijevara i kukavičluka. Čak i kad zanemarimo totalitarne i diktatorske režime koji još od rimskih vremena anonimnu kritiku generiraju kao jedinu moguću kritiku vlasti.

Vjerovali ili ne, i samo rodno mjesto slobode govora u modernoj demokraciji, Ustav SAD-a, nastao je kroz “anonimnu” javnu raspravu (deliberaciju, konsenzualnu proceduru) koju su 1787. i 1788. vodili tzv. “očevi nacije” s protivnicima federalizma. U njujorškim dnevnicima The Independent Journal i The New York Packet Alexandar Hamilton, James Medison i John Jay, pod zajedničkim pseudonimom Publius objavili su 85 filozofsko-političkih eseja, kao odgovore također anonimnim osporavateljima novog Ustava. Kasnije su njihovi tekstovi sakupljeni u Zapise Federalista (Federalist Papers), a autori uglavnom identificirani, iako su neki od tekstova ostali bez atribucije do dana današnjega. Procjena je povjesničara da bi rasprava o ratifikaciji Ustava SAD-a trajala mnogo dulje da se suprotstavljanja nisu odvijala “anonimno”. 

Online enciklopedija Wikipedia, i sama kolaborativno djelo uglavnom anonimnih autora koji se identificiraju pseudonimom ili IP adresom, navodi da je duga povijest anonimnosti u političkim suprotstavljanjima ostavila neizbrisive tragove u povijesti čovječanstva. Anonimno su objavljeni prvi zlosretni Malthusovi tekstovi o populaciji, autor Kandida Voltaire, u stvari je pseudonim stanovitog François-Marie Aroueta, za kojeg vjerojatno nije čuo ni najuspješniji pogađač na kvizovima. Rosa Luxemburg kao članica grupe Spartakus, ime koje su članovi grupe upotrebljavali i kao kolektivni pseudonim (nešto kao današnji kolaborativni blog) svoje je antiratne eseje objavljivala pod pseudonimom Junije, koji je, pak prije nje, u 18. stoljeću koristio i anonimni Englez u seriji pisama objavljenih u listu Public Advertiser kojima je sugrađane podsjećao na njihova povijesna i ustavna prava i raskrinkavao vladu koja ta prava krši.

I da se vratimo u sadašnjost: ugledni britanski The Economist sve svoje tekstove objavljuje bez potpisa i statusa pisca (byline), a gotovo sve britanske novine ne potpisuju uredničke uvodnike i komentare. Sve novine svijeta, uključujući The New York Times, potiču i objavljuju komentare čitatelja koji sami biraju hoće li ostati anonimni, koristiti pseudonim, ili se potpisati punim imenom i prezimenom (dok je potpis pod pisma čitatelja obavezan). Gotovo sve novine svijeta objavljuju i svoje stalne blogere, no baš oni vrlo često pišu pod pseudonimom.

Anonimnost je, počevši od univerzalnog tajnog prava glasa, do prava na privatnost esencijalni sastojak demokracije, kao što je to i pravo na dostojanstvo i poštovanje svakog sudionika u javnoj komunikaciji, kako onog ili one čiji se identitet razabire iz potpisa pod novinskim člankom, tako i onih “anonimnih”. Činjenica je da anonimnost ili pseudonimnost može smanjiti razinu odgovornosti, ali je širenje granica dostupnosti i slobode govora puno veći dobitak. Situaciju bi, u najboljem slučaju, trebalo procjenjivati od slučaja do slučaja. Internet kao medij i njegove tehnološke podloge puno su veća opasnost za tajnost i privatnost, negoli za trivijalizaciju javne sfere, pa zbog toga trebalo težiti dobroj regulativi.

Svjetska blogerska zajednica snažno zagovara anonimnost uređivanja i sudjelovanja na blogovima. Uz besplatan software, to se smatra preduvjetom prakse otvorene, participativne i deliberativne politike kakva se na internetu nastoji voditi. Nasuprot tome, kažu Wikipedijini članci o internetu i blogovima, stoji elitistička nedostupnost mnogih područja, kult ličnosti, glamour, karizma i lažni autoritet medijski proizvedenih heroja i heroina.

Kad tome još dodamo famoznu personalizaciju politike, novac, moć i koješta drugo što, umjesto političkih aspekata i programa, stoji iza novih političkih poduzetnika postaje jasno što je stvarno srozalo ugled i politike i medija u funkciji javnosti i predstavlja puno veću prijetnju demokratskoj participativnoj politici od nekoliko uvreda, eventualnih kleveta, pa čak i nepouzdanosti interneta kao izvora informacije.

Tekst je, uz suglasnost autorice, preuzet s portala H-alter.org na kojem je objavlje u ožujku 2009, a prenosimo ga ususret konferenciji Mediji protiv demokracije – Komercijalizacija interneta i kriza medija.

Drugi dio ciklusa obuhvaća izbor iz svjetske produkcije: najpopularniji film Alaina Resnaisa Hirošima, ljubavi moja, slavni njemački znanstveno-fantastični nijemi Metropolis Fritza Langa, te film ceste Wima Wendersa Alice u gradovima. 

Ciklus završava 17. listopada kratkim filmom Kreše Golika Od 3 do 22, nakon kojeg će biti održan okrugli stol na temu ciklusa Žena u gradu, grad na filmu. Moderatorica je razgovora Sonja Leboš, nositeljica istraživačkog projekta, a sudjeluju [BLOK] – Lokalna baza za osvježavanje kulture, Ankica Čakardić, Vesna Kesić, Jelena Pašić, Srđan Sandić i Mima Simić. 

“Žene, uprizorene u urbanim prostorima filmskih priča, često su osuđene na to da budu prikazane kao plačljivice-domaćice ili fatalne ljubavnice, unutar stereotipa žene-djeteta ili žene-demona, ili pak, vrlo često, tek kao eterične žrtve stvarnosti koje kao da ni nisu imale stvarni život. Jednako tako, njihove uloge prečesto su skrojene prema mjeri glavnog junaka, čineći njegove životne probleme, izbore i stavove plastičnijima i prijemčljivijima. Ovaj ciklus okreće pogled gledatelja/gledateljice u drugačijem smjeru, navodeći ih na promišljanje mogućnosti filma da uprizoruje i drugačije perspektive. Spektar odabranih filmova ukazuje na potrebu za raspravom o potencijalima te mogućnosti promjene ustaljenih formi reprodukcije svakodnevice”, najavila je Sonja Leboš iz Udruge za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja.

Istraživački projekt Žena u gradu, grad na filmu bit će održan u kinu Tuškanac od 9. do 17. listopada, a točan raspored projekcija pronađite ovdje.

kino Tuškanac / kino Valli / Fotografija: Wim Wenders, Alice in den städten

U srijedu, 12. prosinca, u 18 sati, Keenan će u Galeriji Nova održati predavanje i predstaviti knjigu Mengeleova lubanja: začeci forenzičke estetike koja izlazi u izdanju Multimedijalnog instituta i u prijevodu Tihane Bertek. U predavanju će se istraživati nastanak objekta u procesuiranju ratnih zločina, uvjeti njegove prezentacije, kao i estetske operacije uključene u dešifriranje “govora stvari”.

Gostovanje Thomasa Keenana suorganiziraju WHW i Multimedijalni institut. 

Knjiga je nastala povodom dvadesete godišnjice postojanja Antiratne kampanje – ARK i predstavlja donekle sustavno izdanje o toj aktivističkoj udruzi, čime je po prvi put ukoričena konstitucija i samopotvrda identiteta i stavova ARK-a. Osim transkripta prošlogodišnjeg okruglog stola održanog na istu temu i dva transkripta razgovora osnivača/ica, knjiga donosi kronologiju ARK-a, dio izvornih dokumenata, a priloženi su i razgovori Vesne Janković sa stranim aktivistima ARK-a, kao i kraći teorijski tekst Bojana Bilića. U Neispričanoj povijesti može se naći popis osnivača/ica udruge, kao i grafički prikaz mreže udruga koje su nastale iz ARK-ove baze.

Nakon uvodnih riječi Vesne Kesić koja je naglasila da se radi o kolektivnom projektu sudionika Antiratne kampanje, prije samih urednika publici se obratio sociolog Ozren Žunec koji je konstatirao kako mu je, kao sudioniku “ratne kampanje” bilo, kroz ovu knjigu, dirljivo vidjeti drugu stranu aktivizma u tom razdoblju. Pohvalio je “fizičku i intelektualno-moralnu hrabrost” sudionika ARK-a kao iskorak van normativne definicije rata, kao priznatog i uređenog nasilja, prema poštovanju društvenih normi koje se obično odnose na mirnodobske situacije. Takav način inzistiranja na normalizaciji društva, tj. nenasilju i normalitetu ljudskih prava u ratnoj situaciji, bio je, naglasio je, istovremeno van i unutar diskursa monolitne “obrambene politike”. Otvarajući pitanja poput prigovora savjesti i demilitarizacije Visa, ARK je djelovao kao korektiv države u ratu, ali je i ostao neprepoznat u toj situaciji, dodao je Žunec.

Na Žunecove riječi nadovezao se urednik izdanja Nikola Mokrović rekavši kako se knjigom želi vratiti predmet ARK-a kritičkom sudu društva, gledan u povijesnoj perspektivi kroz princip javnog dobra. Smatra da je ARK razvio velik broj tema u malo vremena i uveliko pridonio projektu odgoja civilnog društva te kako se nada da je 20 godina dovoljan odmak za “objektivnost”. Ona je, po njemu, realnija zbog ARK-ove uspješnosti da se konstatno samodekonstruira bez upadanja u zamku nasljeđa. U časopisu udruge, ARKzinu Mokrović tako prepoznaje četiri faze. Prvu, u kojoj je ARKzin istovremeno ustanovljivao i preispitivao procese normalizacije i građanskog razvoja; u drugoj se održavao kao samosvjesni politički objekt; u trećoj kao novine civilnog društva, dok je u posljednoj fazi bio profiliran kao teorijski časopis. Nadalje, Mokrović konstatira četiri moguća problema refleksije o ARK-u: nostalgiju, samoheroizaciju, zatim problem prvoboraca i pitanje tko je profitirao od aktivizma, istaknuvši kako misli da knjiga nije zabrazdila ni u jednom od tih smjerova. Onome što se pak može pojmiti kao nasljeđe ARK-a, prijete pozicije nacionalističke filozofije povijesti unutar koje nema mjesta perspektivi ARK-a, ili pak “anarhističko poimanje” pisane povijesti, kojom je “svaka povijest nasilje i gubi se autentičnost ulaskom u nju”, dodao je Mokrović. Na kraju, za njega su važni aktivistički principi ARK-a koje shvaća kao pozitivne intervencije u “svijet i povijest”.

Vesna Janković, druga urednica Neispričane povijesti, nastavila je razgovor zahvalom svim suradnicima i izrazila zadovoljstvo što je knjiga izašla unatoč početnim prijeporima i osporavanjima. Istaknula je kako je u njenoj uredničkoj interpretaciji bila prisutna dvostruka perspektiva s obzirom da se nalazila u dvostrukoj ulozi: aktivistice uključene u ARK-ovu priču i sociologinje koja je promatra sa znanstvenog stajališta. Janković vidi ARK kao samoniklu civilno-građansku inicijativu koja je djelovala kao politički nemonolitna te su različite struje promovirale višeglasje pridonijevši interaktivnom i intersubjektivnom kreiranju kolektivne memorije ARK-a. Važno je zabilježiti dio povijesti civilne scene, nastavila je, i ovom knjigom želim nadoknaditi manjak interesa, tekstova i kvalitetnih studija. Ipak, Janković smatra da u knjizi nije dovoljno predstavljen mrežni karakter ARK-a, pošto je implementacija grassroot principa civilne scene razvijana regionalno i van Zagreba. Osobno, Neispričana povijest za nju predstavlja potrebu za prisvajanjem dijela vlastitog života i obračun sa stigmom “izdajnika i nepoželjne”; s tim projektom je krenula “raspakiravati kutije sa spakiranim emocijama”. Nadalje, osim priloga povijesti civilnog aktivizma, knjiga je poticaj na otvaranje diskusije o pitanjima iz ’90-tih, poput nacionalističkog osnivačkog mita hrvatske države koji se danas producira s ublaženom retorikom te je nužno preispitati stvarnost tih mitova i političke retorike, smatra Janković. K tome se nada da će tema nenasilja, pogotovo “protuprirodna” u situaciji rata, naići na zanimanje mladih za izbor pacifizma i ideje nenasilne društvene promjene.

Nakon govora dvaju urednika, uslijedile su reakcije aktivista ARK-a koji su pratili promociju i bili pozvani da se uključe u razgovor. Moderatorica Vesna Kesić ponovo je otvorila raspravu nazvavši ARK inkubatorom civilnog društva u Hrvatskoj koje se dalje treba propitivati je li razvijeno i institucionalizirano, te se projektima poput Neispričane povijesti mora u pitanje dovoditi “ono u čemu smo sudjelovali”. Također, smatra da hrvatsko društvo još uvijek nije uspjelo doći do pozitivnog netraumatskog ishoda vlastite memorije. Miroslav Ambruš-Kiš kazao je kako je ARK nastao kao potreba za “tihim radom koji ne traži herojstvo” već očuvanje vlastite moralne pozicije te se zbog ratnih posljedica takav rad isplatio. Aida Begić upitala je da li se mogu preispitivati termini poput Domovinskog rata i mogu li “sjećanja” poput ARK-a mijenjati školske koncepte? Vesna Teršelič izrazila je nadu u daljnje preispitivanje građe i traženje novih kritičkih puteva u sklopu fakultetskih institucija te pozvala na osnivanje zasebnog centra koji bi se bavio prikupljanjem i organizacijom takve građe, tako da bi ARK svojom višeslojnošću davao putokaze i inspiraciju drugim udrugama da daju priloge. Složila se s Aidom Begić da je dobrodošla analiza javnog, političkog i medijskog diskursa o mitu kovanja Domovinskog rata, pošto se radi o pojednostavljenom narativu sličnom onome o NOB-u i njemu ARK ne nalazi svoje mjesto. Gordan Bodog definirao je aktiviste ARK-a kao ljude koji imaju senzibilitet za razumijevanje nasilja i samorazumljive stavove o neprakticiranju nenasilja te posjeduju vrline prepoznavanja interpretacija životnih pluralizama. Bojan Bilić naglasio je kako se, po njemu, ovom knjigom mijenja paradigma žrtve u agenta diskursa. Paul Stubbs pak u Neispričanoj povijesti vidi ravnotežu između aktivizma i istraživačkog procesa te mogućnost novog aktivizma povezanog sa znanošću i svrsishodno u budućnosti zahtijeva više literature. ARK je nastao, kaže Stubbs, na temelju spontane i kreativne društvene energije i njegovi aktivisti mogu se smatrati pravim state builderima jer su uveli diskusiju o novom sentimentu koji nije nacionalistički. Gordan Bosanac dotakao je problem nedovoljne “znanstvenosti” izdanja, kazavši da će ga se u akademskoj zajednici moguće tretirati kao “spomenar”. K tome je predložio da se ARK registrira kao udruga proizašla iz Domovinskog rata. Urednica Vesna Janković pred kraj je naglasila kako joj je bitno poglavlje o strancima odnosno međunarodnim volonterima te kako ARK predstavlja dio globalnog mirovnog pokreta. Spomenula je kako su modeli rada MIRamiDA-e i Osječkog mirovnog centra implementirani u strategije međunarodnih mirovnih pokreta. Raspravu je zaključio Ognjen Tus rekavši kako je on po struci električar i u ARK-u je djelovao onako kako je najbolje znao – popravljajući električne instalacije.