Pojam aproprijacije posljednjih godina susrećemo uglavnom u negativnom kontekstu, prije svega u određenju praksi modne i glazbene industrije kojima se prisvajaju, izmještaju i komercijaliziraju tradicionalni elementi manjinskih kultura. Ipak, fenomen aproprijacije kao preuzimanja, adaptacije i prevođenja postojećih ideja i izražajnih formi nije nov niti nužno problematičan – pratimo ga kroz čitavu povijest umjetnosti, da bi se početkom 20. stoljeća, s ready-madeom i fotomontažom prometnuo u vodeću umjetničku praksu.  

Tako se kao ishodište moderne umjetnosti prisvajanja određuju tzv. povijesne avangarde, koje su u umjetničko polje uvele tradicionalno neumjetničke elemente i tako otvorili pitanja autorstva, originalnosti, reprodukcije, odnosno benjaminovski shvaćene aure umjetničkog djela. Aproprijacijske prakse nastavljaju se s neoavangardom i pop-artom pedesetih i šezdesetih godina, da bi s postmodernom aproprijacija postala “dominantni konstruktivni princip umjetničke prakse i distinktivno poetičko obilježje epohe”. Iako su postojeća umjetnička djela i kulturnu građu prisvajali i iznova interpretirali umjetnici raznih disciplina, u vizualnoj umjetnosti takvi su stvaralački postupci najinventivniji i najplodonosniji, prvenstveno u njihovom kritičkom određenju spram dominantne kulturne proizvodnje. 

U tom smislu posebno je zanimljiva pojava videa kao novog sredstva umjetničkog izraza, usmjerenog upravo kritici masovnih medija, prije svega televizije, koja paralelno predstavlja i novi izvor materijala – pronađenih snimki ili found footagea. Unutar takvog ambivalentnog odnosa spram medija autori su razvijali specifične politike/estetike korištenja televizijskih snimki koje su reflektirale društvene i kulturne teme sredina iz kojih su dolazili. Primjer takve prakse je stvaralaštvo Dare Bimbaum, jedne od prvih umjetnica koja je tematizirala reprezentaciju žena u televizijskim serijama, koja je u videu Technology, Transformation: Wonder Woman snimkama popularne TV serije dodala autorski komentar te tako dekonstruirala dominantni seksistički narativ. 

Domaća produkcija dosljedno je pratila međunarodne trendove pa se pionirski radovi pojavljuju već krajem šezdesetih, dok se prvi eksperimenti s videom izvode sredinom sedamdesetih u sklopu Centra za multimedijalna istraživanja u Zagrebu, a potom i u ljubljanskom ŠKUC-u. Upravo je slovenska scena, kao jedna od najplodnijih s bijenalnim festivalom video arta i živom međunarodnom razmjenom, bila u fokusu prošlotjednog programa Klubvizije, održanog u zagrebačkom MM centru. Ovom prilikom predstavljeni su video radovi medijskog arhiva DIVA Station – fizičkog i online arhiva video arta, osnovanog 2005. godine pri Centru za suvremenu umjetnost (SCCA – Ljubljana) s ciljem istraživanja, dokumentiranja i arhiviranja medijske umjetnosti. Arhiv okuplja preko tisuću umjetničkih radova nastalih od 1969. godine do danas, uz popratne video sadržaje, dokumentaciju događanja kao i snimke pojedinih umjetnika.

Program pod nazivom Svijet te je dužan živjeti II donosi filmove u izboru suradnice arhiva Anite Budimir, koji, kako stoji u najavi, “upućuju na širok spektar mogućnosti aproprijacijskih praksi u području medijske umjetnosti i novih tehnika do kojih dolazi selektiranjem, kombiniranjem i manipuliranjem arhivskih, pronađenih audio-vizualnih materijala”. Riječima kuratorice, namjera programa bila je obratiti pažnju na sve ono što stoji nevidljivo iza aproprijacije audio vizualnih materijala, mogućnosti manipulacije istih te podsjetiti na analognu tradiciju kolažnog filma. 

Sam naslov dolazi od fraze korištene u videu Reinkarnacija poznatog slovenskog video autora Nevena Korde, u kojem se autorski video povezuje s isječcima iz dvaju kontrarnih izvora – filma Un Chant d’Amour (1950), dugo zabranjivanog zbog eksplicitne homoseksualne tematike te nacističkog propagandnog filma Olympia (1938). Arhivske nacističke snimke korištene su i u glazbenom spotu Tako mladi grupe Borghesia, najstarijem videu selekcije koji je i otvorio program, dok je za klasičnim filmskim repozitorijem (Krstarica Potempkin, Metropolis) posegnuo Mirko Simić u radu Natrag na Bibliju. 

Odabirom arhivskog materijala i njihovim kolažiranjem izdvaja se Gorazd Krnc videom Me V(isual) S(ound) You kojim dominira detalj oka pod neprestanom opsadom slika, dok naraciju čini audio snimka objašnjenja kako funkcionira osjetilo sluha, čime autor dodatno naglašava ionako anksiozno ozračje rada. I radovi ostalih predstavljenih autora – Nataše Prosenec Stearns, Damjana Kracina, Vesne Bukovac i Zorana Srdića – baziraju se na arhivskim snimkama i found footageu koji se različitim montažnim postupcima osvrću na tehnološki napredak te stanje u suvremenoj umjetnosti te civilizaciji uopće. 

Tema aproprijacije kao specifične stvaralačke prakse te video arta kao plodnog umjetničkog polja otvara i pitanje njegova arhiviranja te dostupnosti umjetnicima kao i široj publici, o čemu su nakon projekcije govorili voditelj arhiva DIVA Station Dušan Dovč, teoretičarka umjetnosti Barbara Borčić te video umjetnica Vesna Bukovec. Iako slovenski arhiv predstavlja u regiji jedinstven primjer istraživačkog arhiva posvećenog video umjetnosti, kako ističu govornici, kao nevladina organizacija ne može zamijeniti kapacitete i resurse kakvim raspolažu nadležne državne institucije.

Kao i u hrvatskom slučaju, one zatvorenošću, krutošću i prije svega nezainteresiranošću propuštaju ispuniti svoju ulogu koju ne mogu nadoknaditi privatni ni vaninstitucionalni arhivi jer, kako je na tribini o ovoj temi zaključila članica umjetničkog dua Doplgenger Isidora Ilić – pitanje arhiviranja ove vrijedne umjetničke građe je pitanje njenog valoriziranja, a to nije privatno, projektno ili organizacijsko već političko pitanje. Postojanje cjelovitog arhiva neophodno je i za kontinuitet prisvajanja, novog čitanja i rekontekstualizacije već poznatih umjetničkih djela kao posrednika ideja u kojima autori prepoznaju “poznate kodove preko kojih se željena misao s razumijevanjem može prenijeti drugima”.