Za neke notoran, za neke posljednja oaza filmovanja. Bez obzira na sve nedaće suvremenog doba, eksperimentalni film i dalje buja, razvija se i križa, diše punim plućima i u digitalnoj eri. Uvijek drugačiji, često zagonetan, ponekad frustrirajući, a ponekad jednostavno, bez bolje riječi, lijep. Ako bi se morao svesti pod neki nazivnik, onda bi to bio onaj nekomercijalnosti, a tu smo već u sferi strasti, pa i ljubavi. S druge strane, čak i kad krije rigoroznu unutarnju autorsku strategiju, reakcija gledatelja na njega, zbog samih audiovizualnih svojstava, najčešće je intuitivna. U tom je slučaju diverzitet eksperimentalnog filma njegova uzbudljiva strana, pa i onaj kojem je poimanje filma kao izazova potpuno nepoznata mogućnost, može tijekom par dana 25 FPS-a naći nešto za sebe. Žiriji su ove godine tako apostrofirali sedam radova iz šarolike hrpe od dvadesetak naslova u konkurenciji, raspršenih kroz više tematskih programa. 

Međunarodni je Veliki žiri bio sastavljen od troje sjajnih mladih filmaša, Britanke Beatrice Gibson, Japanca Takashija Makina te Španjolke Laide Lertxundi. Neki od njihovih nagrađivanih filmova prikazani su u pobočnom programu, a Makino je odradio i solidan audiovizualni nastup tijekom festivalskih seansi proširenog filma. Svaki od članova toga žirija bira po jednu glavnu nagradu i, eventualno, posebno priznanje, a ta je brojnost nagrađenih neodvojiva od prakse festivala da inače slabo vidljive filmove učini vidljivijima. Veliki žiri je ove godine nagrade dodijelio razmjerno konzervativno, bez većih iznenađenja, i to samo za četiri filma zbog preklapanja u odabirima. 

Gibson je svoj Grand prix dodijelila francuskom filmu Tisuću sunaca (2013) glumice i redateljice Mati Diop, dok mu je Lertxundi dodijelila Posebno priznanje, a isti je osvojio i Nagradu publike. Diop je prošle godine na festivalu predstavila uspjeli kriptično-senzualni igrani film Big in Vietnam, a ove se godine pojavila s djelom koje na intrigantan, no konvencionalan način u pristupu narativu povezuje mnogostruke povijesti (individualne, filmske, nacionalne) kroz jednostavnu, melankoličnu priču o čežnji i prolasku vremena. Film prati postarijeg Senegalca Magayea koji je nekoć odigrao glavnu ulogu u međašu afričke kinematografije, filmu Touki Bouki (1973) Djibrila Diopa Mambétyja, inače redateljičinog strica. Izgubljen u vrevi suvremenog Senegala, Magaye kreće kroz Dakar na prigodno prikazivanje toga klasika, da bi završio na pijanci s poznanicima. Razine stvarnosti, fikcije te scena izmaštanoga, prepliću se i prožimaju cijeli film, a Diop miješa igranu radnju s dokumentaristički snimljenim trenucima u koje gura svoga junaka. Izuzetno slojevit, Tisuću sunaca nudi refleksije o individualnim odlukama koje onda određuju cijeli život, te promišljanja o sukobu generacija, odnosu Afrike i Europe, filmskoj reprezentaciji Trećeg svijeta, a sve s pričom o jednom ljubavnom rastanku u svome središtu. 

Gibson je Posebno priznanje dodijelila filmu Dubhouse: doživljaj u materijalu br. 52 (2012), radu japanskog filmaša Keija Shichira te arhitekta Ryojija Suzukija, kome je Makino pak dodijelio Grand prix i time izazvao mini skandal jer je i on sam radio kao kolorist na njemu, za što mu je autor i zahvalio prilikom preuzimanja nagrade. Djelo započinje višeminutnim mrakom i ambijentalnom glazbom, da bi se u narednim kadrovima postepeno u prostore modernističke arhitekture ušuljala svjetlost. Precizan i strog poput samih prikazanih prostora, Dubhouse je film polaganog ritma i evokativnih slika snimljenih u statičnim kadrovima. Prostori koji izgledaju kao mjesta radnje kakvog futurističkog film noira lišeni su ljudske prisutnosti, a atmosferičnosti pridonosi igra svjetlosti i sjena prelomljenih o zidove, stolce, misteriozne mrežaste konstrukcije. Taj nokturalno-lirični prikaz prostora oplahnut plavičastim tonovima predstavlja nastavak mračnog uvoda koji pak, prema riječima redatelja, reflektira tragične događaje vezane uz potres koji je rezultirao katastrofom u Fukushimi. 

Makino je Posebno priznanje dodijelio upečatljivoj minijaturi Izviđanje (2012) Johanna Lurfa. Kao u kakvom špijunskom djelu, u njemu filmaš/gledatelj iz daljine promatra vojnu infrastrukturu usidrenu u stjenovitom kalifornijskom pejzažu. Bez glazbe i zvukova, to je fini film polagane izmjene kadrova u kojemu autor distinktivnim postupcima očuđuje prostor distopijskog okoliša bez ljudi. Ispočetka statični, kadrovi ubrzo počinju ostavljati osjećaj polaganog pomicanja, što naglašava zlokobnost noćnog pejzaža. Lurf se pritom igra percepcijom gledatelja te se čini kao da su brda, građevine i svjetla tek elementi makete.

Lertxundi je Grand prix dodijelila filmu Cvjetanje (2012) japanske redateljice Naoko Tasake. Intrigantan film djeluje kao suprotstavljanje čitane, naoko banalne dječje priče s kompleksnim vizualnim varijacijama. Priču u off-u o gladnom medvjedu koji pojede svoju obitelj kako bi preživio, prati razrađeni vizualni ples, većinom monokromnih, apstraktnih oblika. Autorica koristi različite tehnike, pa se ponavljajuća slika padajućeg slapa, među ostalim, suprotstavlja animiranim mrežastim formama i rascvjetanim kemijskim taloženjima na vrpci. 

Za razliku od glavnog žirija, Žiri kritike, koji je uz Velimira Grgića i Nina Kovačića činio i autor ovog teksta, morao je savladati sitna neslaganja i pronaći kompromisna rješenja. Grand prix je na kraju pripao Maski smrti iz Buffala (2013) kanadskog filmaša Mikea Hoolbooma, esejističkoj tužaljci kroz koju autor kanalizira najintimnije teme, fizičke i emocionalne boli uslijed epidemije AIDS-a, zbog koje je i ostao bez nekih bliskih ljudi. Na duži, monokromni lirični uvod u usporenom pokretu nastavlja se razgovor u offu između redatelja i njegovog prijatelja, obojice oboljelih, što nadopunjuju asocijativno nabacane snimke, crno-bijele i u boji, sve u pratnji upečatljivog ambijentalnog soundtracka Machinefabrieka. Razgovor je topao i humoran, no ispod površine klize motivi bolesti, patnje i prolaznosti. Snimke nastale na 16 mm-skoj vrpci mješavina su svakodnevnog i snolikog, s naglaskom na motiv tijela te zajednice i prijatelja. Iako u nekim dijelovima banalnost slika odvlači pozornost, riječ je o zaokruženom filmu snažne tematike koji ostaje u sjećanju još dugo nakon što ga se pogleda. 

Ovo je bila posebno dobra godina za hrvatski eksperimentalni film. Osim jako dobrog programa Refleksije, sačinjenog od radova domaćih autora, ove su se godine u glavnom programu našla tri pametna i zabavna hrvatska filma. Posebno priznanje Žirija kritike dodijeljeno je tako Autofokusu (2013) Borisa Poljaka, filmskom konceptu u kojemu autor sa sigurne udaljenosti snima grupice turista koje se smjenjuju na brežuljku na kojemu se nalazi crkvica sv. Nikole pokraj Zadra. Stavivši pitanje etike filmaša po strani, kao i pitanje u kojoj je mjeri Autofokus uopće eksperimentalan, riječ je o malom dokumentarnom dragulju. Kadrovi su snimani s fiksne pozicije i prikazuju uvijek istu stranu crkvice, što autor dinamizira različitim planovima, no to ipak ostavlja suptilan dojam zarobljenosti gledatelja u voajerskoj perspektivi. Ako je Poljakov prethodni film, Splitski akvarel (2009), turiste/kupače svodio na mrlje u isparici ljetnog dana, Autofokus je izuzetno komunikativna studija o turizmu kao svojevrsnom kabaretu, u kojem se na pozornici ispred crkvice neprestano izmjenjuju lica u aktima vibrantno svakodnevnoga – banalnoga, intimnoga, komičnoga, bizarnoga, erotičnoga. Dojam voajerizma naglašen je sjajnim radom snimatelja zvuka zbog kojega čujemo sve što ljudi govore te tako na trenutak ulazimo u njihovu intimu. Naslov pak izjednačava automatsku funkciju fotoaparata s automatiziranim konzumiranjem kulturnih sadržaja, pa su turisti u scenama gotovo uvijek opremljeni aparatima, spremni da okinu pokoju sliku za postaviti na internet. 

Konačno, Žiri kritike je još jedno priznanje dodijelio filmu Između pravilnosti i nepravilnosti (2012) japanskog redatelja Masahira Tsutanija. To je krajnje intenzivno filmsko iskustvo u kojemu se u izuzetno brzim izmjenama ritma ukazuju kadrovi različitih digitalnih emanacija, zamršenih oblika i raspršenih čestica. I kad konačno pronađe trenutke harmoničnog smiraja (usporeni plutajući dim), film se ubrzo opet strmoglavljuje u nepredvidljivi kaos. Zvukovna podloga fenomenalno prati improvizacijsku narav djela te priziva poliritmični glazbeni punk jazz galop (recimo, japanskih Ruinsa). Ljepota ošamućenosti tijekom gledanja ovog filma u kinodvorani začudno je iskustvo, ili kako je već kazao kolega iz žirija, sinestezija par excellence. Stoga, hvala 25 FPS-u na takvim doživljajima, vidimo se dogodine.

Fotografija: Boris Poljak, Autofokus

Beatrice Gibson, britanska filmašica i dvostruka dobitnica nagrade Tigar festivala u Rotterdamu, Grand prixom je nagradila film Tisuću sunaca francuske autorice Mati Diop koji istražuje osobno i zajedničko naslijeđe igranog filma Touki Bouki, a koji je 1972. u Dakaru snimio autoričin ujak, filmaš Djibril Diop Mambéty. Gibson je posebno priznanje dodijelila japanskom filmu DUBHOUSE: doživljaj u materijalu br. 52 autora Keia Shichiria i Ryojia Suzukia.

Takashi Makino, japanski filmaš i predstavnik nove generacije japanskih nezavisnih redatelja te dvostruki laureat 25 FPS-a, najboljim je filmom proglasio japanski DUBHOUSE: doživljaj u materijalu br. 52. Ovaj dobitnik Grand prixa mješavina je dvojakih vizija arhitekta kao tvorca tame i filmskog autora kao donositelja svjetlosti. Posebno priznanje japanski je filmaš dodijelio austrijskom filmu Izviđanje Johanna Lurfa. 

Laida Lertxundi, španjolska autorica inspirirana tradicijom američke Zapadne obale, Grand prix je dodijelila američkom filmu Cvjetanje autorice Naoko Tasake, alegorijskoj priči o medvjedu koji je pojeo cijelu svoju obitelj tijekom zimskog sna, a posebnim priznanjem nagradila je Tisuću sunaca francuske autorice Mati Diop.

Ovogodišnji žiri kritike činili su novinar i filmski kritičar Velimir Grgić, filmski i kazališni kritičar, neovisni istraživač i novinar Nino Kovačić i filmski kritičar Stipe Radić. Nagradu kritike dodijelili su kanadskom filmu Maska smrti iz Buffala Mikea Hoolbooma, a posebna priznanja radovima Autofokus Borisa Poljaka i Između pravilnosti i nepravilnosti Masahira Tsutania.

Organizatorice i selektorice Festivala 25 FPS, Sanja Grbin i Marina Kožul, nagradu Green DCP dodijelile su filmu Autofokus Borisa Poljaka uz objašnjenje: “Film nas je osvojio svojim vizualnim konceptom i ubojitom rečenicom jednog od protagonista da je kulture previše. Smatramo da filmske kulture kakvom se bavi Boris Poljak, i kulture općenito, nikad nije dosta”.

25 FPS gostuje u riječkom Art-kinu u ponedjeljak i utorak, 30. rujna i 1. listopada, s dva dugometražna filma, nagrađivanim meksičkim Poslije tame svjetlo Carlosa Reygadasa i Symbiopsychotaxiplasm: Take One Williama Greavesa, te dva kratkometražna programa iz natjecateljskog i popratnog programa. Projekcijom pobjedničkih filmova Festivala 25 FPS u subotu, 5. listopada, u zagrebačkom kinu Tuškanac završit će deveto izdanje ove međunarodne filmske manifestacije.

Izvor: 25 fps / Fotografija: Boris Poljak, Autofokus

U Beogradu, u klubu Grad, Europskom centru za kulturu i debatu, 6. listopada predstavit će svoje knjige Sedma republika i Hrvatski gen – Snovi o bijegu s brdovitog Balkana Ante Perković i Velimir Grgić, a dan poslije, 7. listopada premijerno će se beogradskoj publici prikazati filmovi Crossovers i Prašina svakodnevnog života.

Pri povratku iz Beograda, 7. listopada, Perković i Grgić svoje će knjige predstaviti u Vinkovcima, u caffe baru Walkow.

U Skoplju, na 11. Cinedays, festivalu europskoga filma koji se održava od 15. do 25. studenog, u selekciji muzičkih dokumentaraca bit će prikazano šest filmova s ovogodišnjeg DORF-a te film Shut up and play hits, regionalna premijera filma o LCD Soundsystem. Makedonska premijera filma Crossovers bit će popraćena tribinom na temu EU fondova u kulturi.

Također, iz DORF-a najavljuju i dvije filmske radionice koje će udruga RARE organizirati u Vinkovcima do kraja godine, u suradnji sa Društvom naša djeca iz Vinkovaca.

Detaljnije informacije o DORF-ovim putešestvijama pronađite ovdje.

Izvor: SFera / Na fotografiji: Marko Mihalinec i Velimir Grgić

Tu su i filmovi Ne osvrći se Akihika Shiote koji reciklira Truffautove školske komade; neovisni filmaš Junji Sakamoto u Odlučujućem udarcu traga za neprilagođenim likovima u boksačkom miljeu, a emotivni Hachiko o psu  koji je vjeran svom čovjeku i nakon smrti, redatelja Seijira Kojame dobio je i hollywoodski remake s Richardom Gereom. U Ciklusu se može pogledati i Prva ljubav gdje se u glavnoj ulozi mlade Satoke pojavljuje japanski super idol Rena Tanaka.

Ciklus japanskog filma traje do 2. ožujka, a realiziran je u suradnji s Veleposlanstvom Japana u Hrvatskoj. Više o filmovima i rasporedu projekcija pogledajte ovdje.

U srijedu, 4. studenog u Močvari je održana Književna večer (i mrak): Otvorena molba vanzemaljcima za Predsjedničku kandidaturu koju je moderirao Kruno Lokotar, a nastupili su Zoran Ferić, Marinko Koščec, Franjo Janeš, Velimir Grgić, Marko Mihalinec. Svoj prilog ovoj večeri poslao je i Andrej Nikolaidis, a gosti iznenađenja bili su Zoran Tomić i Gordan Nuhanović.

Svatko od autora je, osim još neobjavljenog ulomka, pročitao i svoj dopis na temu po izboru – Otvoreno pismo Predsjedničkom kandidatu ili Molba vanzemaljcima za kolonizaciju planete Zemlje.

Marinko Koščec se odlučio obratiti predsjedničkom kandidatu, a pismo vam donosimo u nastavku.

Dragi predsjednički kandidate,

kao što predobro znaš, jer upravo to te i nagnalo na djelovanje, na mobilizaciju sve tvoje kreativne energije, u zemlji kojoj se nudiš za predsjednika nagomilali su se problemi. Kao što jednako dobro znaš, takva formulacija zapravo je daleko od istine, jer koncept problema podrazumijeva, u najširem smislu, da je riječ o situaciji koju određeni ciljani postupci mogu razriješiti, preokrenuti, preusmjeriti ili se barem, na teoretskoj razini, može ponuditi određena vizija, da ne kažem strategija, izlaza iz nje.

Nažalost, situacija o kojoj ovdje govorimo spada u kategoriju onih koje je moguće popraviti jedino i isključivo ukidanjem same situacije, dok je zamišljanje bilo kakvih daljnjih koraka puko gubljenje vremena. Ili, ako ti je draže konkretnije izražavanje, moje skromno uvjerenje je da se ovu zemlju može izvući iz govana jedino tako da nestane ne govana, jer ona su vječna, nego zemlje same.

Ali pustimo već jednom te sitničave zavrzlame čisto logičke prirode i posvetimo se razlogu zbog kojeg trošim tvoje dragocjeno kandidatsko vrijeme. Naime, nerijetko mi se dogodilo da čujem naše dužnosnike kako govore da za ovo ili ono preuzimaju odgovornost. Pa mi je palo na pamet upitati se što li to točno znači i kakve posljedice povlači. Moraš znati, dragi naš nacionalni, pa stoga i moj kandidate, da sam ja po prirodi pomalo skeptičan. A usto mi se dogodilo također da istu tu odvažnost o preuzimanju odgovornosti čujem iz usta, na primjer, nogometnih trenera, i to s dodacima poput Ja i ne pomišljam tražiti alibi ili Ja sam zadnji koji bi bježao od kritike ili Što god mislite da je učinjeno krivo, evo me, tu sam.

Našto bih ja pohitao na prozor da vidim neće li se nad Maksimirom rastvoriti nebo i odgovornost se sručiti na tako samoporijegorno podmetnuta prsa u vidu božanske šake koja će ih pretvoriti u krater promjera dvadeset metara, ili kataklizmične munje koja će skupa s njima satrti barem još pola grada, ili će makar od siline preuzete krivnje i grizodušja, zadrhtati Medvednica.

I iskreno govoreći, bio sam možda zericu razočaran svaki put kad se to nije dogodilo. A još nije, barem prema mojim saznanjima.

Stoga te ne treba čuditi, dragi moj kandidate za najčasniju od svih dužnosti, što su moje sumnje po pitanju te famozne odgovornosti, njezine zbiljske utjelovljenosti među nama smrtnicima, s vremenom rasle.

Sve do dana kada ih je odagnao jedan veleposlanik naše zemlje, državni dužnosnik par excellence, izjavom da gnusnosti za koje ga optužuju ne mogu biti istinite jednostavno zato što ih on poriče, a veleposlanici ne lažu. A kako je misija kojoj prisežu veleposlanici pronositi svijetom istinu o nama, onu pravu istinu u koju svijet nikako da povjeruje, onda je sve što govore dvostruko istinito i per extentionem mora biti istinito sve što govore svi dužnosnici, od nogometnih trenera do premijera i predsjednika.

Stoga nema mjesta sumnji da svi naši dužnosnici doista preuzimaju odgovornost za svako nedjelo i sve kriminalne rabote, vlastite i one koje čine njihovi podređeni, i da ćeš, kandidate moj, i ti isto tako činiti kada ti kucne predsjednički čas.

Ali ne lezi vraže, eto ti meni opet tih dubioza. Što ih je izazvalo? Usud jednoga od tvojih prethodnika, doduše premijerskog, kojeg sam vlastitim ušima čuo kako preuzima odgovornost, a potom ga se s njom preuzetom viđalo po jahtama, skupim restoranima i inozemstvima, kažu, u boljoj formi nego ikada. Pa u čemu je kvaka, kopka me, kako je ukrotio svoju odgovornost, kakve trikove zna da ju je preobrazio u nešto tako okrepljujuće?

I tu mi je sinulo da je problem možda u meni, jer ja možda imam krivu predodžbu o odgovornosti, u svakom slučaju drukčiju od njegove, a zna se tko od nas dvojice odlučuje kakvo će što biti. Jer u zbilji, za razliku od onoga što si je moja naivnost zamišljala, odgovornost koju je preuzeo tvoj uvaženi kolega donio mu je njegov majordom rumenih obraza, s Podravkinom pregačom, na srebrnom pladnju, u omotnici za zlatnim državnim pečatom. Dužnosnik je otvorio omotnicu, s papira sa vladinim zaglavljem pročitao slovo po slovo riječ ODGOVORNOST, spremio ga u unutrašnji džep sakoa, potom su se jedan drugome naklonili i vratili dnevnim obavezama.

Ili je omotnica u kojoj je momčić rumenih obraza donio odgovornost bila ukrašena natpisom Durex, dužnosnik ju je s dužnim poštovanjem otvorio i njezin si sadržaj s dignitetom nataknuo, rumeni je kao i svakog dana tijekom te rekreacijske pauze spustio hlače do gležnja i svoju gornju polovicu na radni stol, a sve što se dalje događalo su ogavna kuloarska naklapanja.

Moram se još jednom distancirati od takvih tumačenja. Moje poimanje odgovornosti, kao što sam već rekao, sasvim je drukčije, a tebi pišem zato što znam da ga dijeliš sa mnom i da ti stoga mogu ukazati svoje povjerenje. Znam da, ma kako bizarno to zvučilo s obzirom na realnost, i ti odgovornost vidiš kao nešto proporcionalno, po dimenzijama i po intezitetu, sranju na koje se odnosi.

I priznajem, u mojoj čudnoj, izopačenoj glavi stupiti na dužnost automatski znači preuzeti cijeli paket odgovornosti, ne samo za svaki pogrešni potez nego i za sve što je u zemlji koju dužnosnik uzima na pleća bolesno, prljavo, odvratno, gnjilo, beznadno sjebano.

U tom paketu odgovornosti, među ostalim, pojam dezertiranja odnosno službeno rečeno ostavke tijesno je spojen, ipso facto, na licu mjesta i odmah, s pojmom smaknuća.

Odgovornost koju ja vidim kao proporcionalnu našim svinjarijama ne preuzima se s pladnja nego iz šprice koja se zabada u dužnosničku guzu, šprice dovoljno velike da u nju stane petsto tisuća doza cjepiva protiv svinjske gripe.

Ta odgovornost podrazumijeva da onoga koji je preuzme po jedan put zamrznu i odmrznu, umjetno oplode i pobace, za svaki svaki stupidni, promašeni pa povučeni zakon.

Ona podrazumijeva da ćeš se, kada je preuzmeš, samoga sebe ošinuti bičem za svaku kunu koja otputuje prema sjeverozapadu iz naših banaka, telekoma, pliva, ina i inih domovinskih srebrnina.

Da ćeš u jednoj seansi, koliko god potrajala, žličicu po žličicu pojesti jednogodišnji proizvod vegete, zajedno s ambalažom.

Da će, preko tebe kao državnog poglavara, prijeći cjelokupni vozni park Hrvatskih autocesta, po jednom za svaku lipu pronevjerenu u tom državnom poduzeću.

Da će te za svakog rodijaka zaposlenog po nadzornim odborima, po hrvatskim cestama, šumama, vodama i elektroprivredama, po jednom priključiti na voltažu hrvatskih dalekovoda.

Da će na tebe položiti po jedan kamen temeljac za svaki pelješki most, vojni ordinarijat i sve hrvatske arene.

Da ćeš se sam pribiti na križ svaki put kad se u ovoj zemlji ruka digne u fašistički pozdrav i kad se zapjeva lešu koji pliva niz Savu, kad se hukne crnom majmunu, kad se premlati homoseksualca i pankera, ma svaki put kad na površinu izbije neko od temeljnih obilježja nešega nacionalnog bića, kao što su sitna i krupna zloća, jal i zavist, zatucanost, autizam, mazohizam, sklonost sužanjstvu i udvorništvu, genetski upisana korumpiranost, ti nastavi popis.

Zato što znam da ćeš odgovornost za sve to preuzeti kao neizostavni dio svojeg predsjedničkog paketa, tebi ću dati svoj glas.

Dragi predsjednički kandidate, kao što ti predobro znaš, ja ne postojim, ja sam višestruko nevidljiv i ništavan. S obzirom na djelatnosti kojima se profesionalno bavim, na moje svjetonazore i intimne preokupacije, kao i na raznovrsne vidove bivanja koji tvore moje pojedinačno biće kao zaseban entitet u svemiru – ja znam da sam neizmjerno daleko od makar najmanje zerice tvojeg zanimanja, bez kojeg ostajem – ništa.

No ujedno znam i koliko ti je važan svačiji glas, pa čak i moj, premda ti se jebe za mene takvog, znam da ti se toliko jebe za mene da bi pojebao i mrtvog medvjeda, samo kad bi ti i on dao svoj glas, ja znam da u tome nema ničega osobnog, jer za mene ti se jebe koliko i za sve ostale, jebao bi po šumama i gorama, po kućama i po štalama, za tih jedan posto prednosti pred konkurentom, po zadnjim zabitima lijepe naše jebao bi i dao se jebati starom i mladom, rogatom i repatom, samo da možeš i sebe bi pojebao koliko si napaljen na sliku svoju predsjedničku, koliko ti se jebe za sve nas, i posve sam siguran da ćeš do iznemoglosti, obostrane, jebati za nas, u naše ime, u naš zdrav mozak, samo ako ti damo priliku.

I najmanje što se može učiniti da se nagradi takav entuzijazam, takva nesebičnost, takva neobuzdana požrtvovnost, najmanje što se može učiniti u znak zahvalnosti je dati svoj glas; stoga nemaj sumnje da ću ti ja dati svojega.

****

Pročitajte pisma Andreja Nikolaidisa, Zorana Tomića, Franje Janeša i Gordana Nuhanovića u kojima su se obratili predsjedničkom kandidatu.