Piše: Vatroslav Miloš

Prvog tjedna nove vlade uspostavljeni su obrisi “Novog nacionalnog obrasca”: dok je ministar branitelja dao ostavku, ministar zdravstva je najavio uvođenje “kasko zdravstva”, ukinuli smo “regiju” i proglasili “susjedstvo”, jedan je zastupnik u parlamentu izjavio da su mediji najveća prepreka demokraciji, a drugi poimence prozivao “bolesnike” civilnog društva, ministar kulture raspustio je Stručno povjerenstvo za neprofitne medije osam mjeseci prije isteka mandata. Potom je 5000 ljudi marširalo Savskom za “slobodu govora” pa se zaustavilo pred uredima Agencije za elektroničke medije gdje je dio njih uzvikivao jedan popularan “stari hrvatski domoljubni pozdrav”, a policija nije uspjela identificirati niti jednog od njih. Potom su njihovi predstavnici – Velimir Bujanec i Marko Jurič – ušli u zgradu na sastanak s direktoricom Agencije Mirjanom Rakić, iznijeli joj svoje prigovore, a Bujanec joj je “poklonio četničku kapu“, koju je “dobio od silovane žene iz Vukovara”, za koju se ispostavilo da je rekvizit unajmljen u Jadran filmu (oko 44. minute). Francuski list Le Monde izvještava o “povrataku ultranacionalista” na vlast, a “austrijski lijevoliberalni dnevnik Der Standard novu Vladu Tihomira Oreškovića opisuje kao opterećenu desničarskim ideolozima, među kojima se – uz ministra branitelja Miju Crnoju – naročito apostrofira novog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića.

Strah se ovih dana može opipati u zraku i mediji su puni osobnih i profesionalnih svjedočanstava o izborenim pravima koja su, ako je suditi prema izjavama ljudi iz vlasti, itekako ugrožena. “Ljudi koji mi kažu da za ljubav ne treba papir”, piše Marta Šušak za Muf, “vjerojatno se za taj papir, ili tu ljubav, nikada nisu morali boriti protiv zakona, vlada, timova, rječnika i referenduma koji neumorno rade da tu ljubav učine nemogućom, sramotnom, nedohvatljivom”.

U subotnjem izdanju Novog lista, u podlistku Pogled, izašao je veliki intervju s povjesničarem i antifašistom Draganom Markovinom koji je komentirao “atmosferu linča koja se valja po ulicama”. Novinar Ladislav Tomičić i Markovina “pretresli” su tako neke od trenutno gorućih društvenih pitanja: od kulturne politike, slobode govora i govora mržnje, preko situacije u medijima i potencijalu SDP-a da izvede ljude na ulicu, do moguće nove privatizacije javnih dobara i desekularizaciji društva. “Mislim da je to najbitnije pitanje”, veli Markovina na pitanje o ovom potonjem, “jer HDZ će doći i proći, ali duboka klerikalizacija hrvatskog društva je nešto što ostaje, što hvata sve dublje korijene. To neće tako lako proći. Ta klerikalizacija najveća je tragedija ovog društva. Konkretno, vjeronauk u školama nije smio biti dopušten. Ne zato što bih ja imao nešto protiv crkve same po sebi i protiv vjere u boga, nego zato što je uistinu u pitanju atak na sekularno društvo, stvar naprosto nespojiva s idejom javnog školstva. To je problem koji sad eskalira, jer ga nitko nije niti pokušao riješiti”. 

Moby Dick američkog autora Hermana Melvillea smatra se klasikom svjetske književnosti, ali, kao i neki drugi književni klasici impresivnog volumena, za mnoge je tek neosvojena čitateljska utvrda. Taj roman u engleskome originalu ima 212 507 riječi, ističe se u članku u časopisu Wired, ali jednako kao što je važna rečenica koja ga otvara – “Zovite me Ishmael” – važna je i točka koja dolazi iza nje. Američki dizajner Nicholas Rougeux iz kanonskih je djela književnosti odstranio riječi, a ostavio – interpunkciju. 

Tim Hecker, kanadski glazbenik eksperimentalnih estetičkih nazora, objavljuje novi album. Love Streams izlazi 8. travnja za britansku izdavačku kuću 4AD, stvaran je i sniman tijekom dvije godine u studiju Greenhouse na Islandu, a neki od suradnika koji su sudjelovali u stvaranju ove neobične ploče uključuju kanadsku umjetnicu Karu-Lis Coverdale i islandskog klarinetista Grímura Helgasona te nagrađivanog kompozitora Jóhanna Jóhannssona koji potpisuje zborske aranžmane za Icelandic Choir Ensemble. 

Piše: Vatroslav Miloš

Gledajući unatrag, a uzevši u obzir isprepletenost tehnologije i stvarnosti, do sada vjerojatno niti jedna generacija nije bila toliko svjesna ili, bolje reći, neposredno upoznata s činjenicom da je društvena tektonika svijeta u kojem živimo, najblaže rečeno, u stanju kritične poremećenosti. Ne treba se zavaravati, planet kojeg nevjerojatnom brzinom nastojimo uništiti, naše prisustvo nikada nije činilo posebno ugodnim, no ukoliko se u ovome trenutku zbrišemo s lica zemlje, nitko neće moći reće da nije znao ništa o nadolazećoj katastrofi. Pogledajmo samo stanje u regiji: terorističke skupine pokušavaju preuzeti Kumanovo, dio beogradskog javnog prostora postaje potpuno nedostupna enklava premrežena poslovnim neboderima i stambenog prostora čija je dostupnost prosječnom građaninu ravna znanstvenoj fantastici, fundamentalisti napadaju policijske postaje, makedonska vlada zataškava policijska ubojstva, a ista ta policija prosvjednike napada šok bombama, suzavcem i vodenim topovima, dok na zagrebačkome glavnom trgu defiliraju pravomoćno i nepravomoćno osuđeni ratni zločnici i pjevači koji svoju egzistenciju duguju fašističkom pokliču snimljenom na magnetofonsku traku i šalju ultimatume još uvijek legalno od naroda izabranoj vlasti. “Tko na tvrdoj stini svoju povist piše“, veli Boris Dežulović, “tom ne može nitko budućnost da napiše”. Uz srdačne pozdrave iz stoljeća sedmog. 

Istovremeno, u svim tim neobičnim povijesnim inverzijama, čini se da su se i obračuni kriminalnog podzemlja – kojima smo često svjedočili krajem prošlog i početkom ovog stoljeća – vratili na naše ulice. Jednome od protagonista tog miljea, Vinku Žuljeviću Klici, dirljivu je posvetu u svojoj emisiji uputio trenutno moguće i najkontroverzniji od kontroverznih novinara, Velimir Bujanec.  

Svijet je posljednjih tjedana čvrsto upirao oči u Veliku Britaniju. Na općim izborima održanima 7. svibnja pobjedu su odnijeli konzervativci Davida Camerona osvojivši 331 mjesto u parlamentu, a laburistički je kandidat Ed Miliband, iako je stranka završila na drugom mjestu s 232 mjesta, podnio ostavku na mjesto predsjednika stranke. Na krilima nedavnog referenduma za nezavisnost Škotske, Nicola Sturgeon je SNP-u osigurala 56 mjesta u parlamentu. Otočki je laburistički projekt, kao i njegov kontinentalni socijaldemokratski pandan, izdao svaku vrijednost za koju se povijesno zalagao. Ovaj poraz samo je još jedan u nizu dokaza za tu tezu. “Ono što nam je potrebno”, piše Owen Jones u Guardianu, “jest pokret ukorijenjen u životima ljudi iz radničke klase i njihovim zajednicama. Budućnost milijuna ovisi o tome”. Također, ovdje upućujem i na post-izborni članak Richarda Seymoura objavljen u Jacobinu te preporučujem predavanje posvećeno “neoliberalnoj državi i socijalističkom izazovu” koje će održati na Subversive Festivalu u srijedu, 13. svibnja.

“Mantra liberalističkog individualizma koja počiva na ideji ‘poduzetničkog duha’ i ‘osobnog izbora’ koje nema veze s društvenom odgovornošću, podjednako se realizira i u buržoaskom feminizmu”, ističe Ankica Čakardić u intervju koji su s njom za Libelu vodili Vesna Konigsknecht i Karlo Jurak. Na pitanje “trebamo li se još uvijek boriti” Čakardić odgovara: “To je gotovo stvar urgencije. Borimo se u okviru kontinuirane feminističke edukacije i širenja feminističke fronte, uključujući različite političke subjekte – od grassroots lijevih inicijativa i aktivististkinja/aktivista, preko povezivanja ženske civilne scene i u post-jugoslavenskom kontekstu, “terenskom” praksom prema principima rada AFŽ-a, gurajući ženske sindikalne sekcije sa smislenom političkom agendom i u alijansi s drugim lijevim saveznicima, od zelenih, preko inicijativa za zajednička dobra do studentskog pokreta koji je na ovim prostorima odigrao veoma važnu političku ulogu”.