Navedeni govornici predstavili su iskustva djelovanja unutar različitih polja – od borbe za povećanje iznosa kojima se iz javnih sredstava Ministarstva kulture i medija ili gradskih budžeta financiraju kulturni i umjetnički projekti, preko zagovaračkog rada unutar institucija i na nezavisnoj sceni do organiziranja radi regulacije uvjeta rada freelancera. U okviru šire rasprave istaknuta je i već poznata boljka nedostatnih sredstava za pojedina umjetnička područja, njihova raspodjela, nekontinuirana podrška, te izvjesni manjak interesa (mladih) za informiranje o njihovoj dodjeli. 

Potonja kritika posebno je odjeknula u raspravi s obzirom na to da su u publici sjedili mladi te da je Mrđenović istaknuo visok odaziv i aktivnost ove demografske skupine u organizaciji podružnice audiovizualnih radnika u SOMK-u, čiji je sindikalni povjerenik. Otpor spram sindikalnog organiziranja, iz njegova iskustva, dolazi od starije generacije radnika i radnica, dok su oni mlađi, svježije suočeni s diskrepancijom između očekivanja iz fakultetskih klupa i realnosti tržišta rada, prijemčiviji za članstvo u SOMK-u. 

Organizacija njihova djelovanja, o čemu je pisala Julija Savić, kreće se prema artikulaciji borbe za prava audiovizualnih radnika_ca, neovisno o položaju, i pronalasku zajedničkog jezika u disperziranom polju čiji neregulirani uvjeti rada otvaraju prostor za materijalno iskorištavanje manje vidljivijih profesija u i na setu. Zbog toga, Mrđenović smatra da rad sindikata treba usmjeriti i prema studentima, kako bi se bolje pripremili za buduće zaposlenje.

Na tom tragu, Vuković je spomenula zagovaračke napore SPID-a u kontekstu kontinuiranog rada na Strukovnom cjeniku koji, osim niza uvida u pojedine profesije, nudi smjernice za regulaciju honorara. Da je važnost cjenika i dalje aktualna, potvrđuje i dokument Preporučene tarife za pisce koji je objavio HDP. Svoje smjernice izradili su i Društvo književnih prevodilaca i Hrvatsko društvo pisaca za djecu.

Iz iskustva sudjelovanja na neformalnim obrazovnim programima, poput Aplauz ne plaća stanarinu koji SPID provodi u organizaciji s BLOK-om, Vuković napominje da se kristaliziraju već poznati toksični procesi rada. U svom izlaganju, ukazuje na nepripremljenost mladih osoba koje se po ulasku na tržište rada suočavaju s poteškoćama u prepoznavanju adekvatnih radnih uvjeta i njihova ugovaranja. No, kao što je i sama napomenula, a uzimajući k tome kompleksnost tržišta rada, većina osoba ne zna što treba i/ili kako to tražiti. Informacije koje su im potrebne, rekla je, rijetko su prisutne u okvirima formalnog obrazovnja na akademijama pa do njih većina studenata, a potom radnika_ca dolazi kroz iskustvo ili ponekad preko radioničkih formata i internih mreža koje su im (ovisno o polju) dostupne kroz strukovne udruge. 

Govoreći o nedostatku povjerenja i nade u organizaciju književnih autora_ica, Perišić je istaknuo općeniti manjak interesa za praćenje financiranja i potrošnje javnih sredstava. Unatoč iskustvu koje ima kao član Povjerenstva koje je odlučivalo o dodjelama potpora za poticanje književnog stvaralaštva u 2025. godini, nije govorio o specifičnim uvjetima sličnih natječaja, njihovu poboljšanju, dugoročnim taktikama ili prevrednovanju trenutačnih uvjeta prema kojima prednost imaju autori_ce s određenom recepcijom svog rada. 

Razgovor o poteškoćama regulacije rada u književnom polju sveo se na samovolju privatnih izdavača, no nedostajalo je nijansiranog uvida poput onog u tekstu Marije Skočibušić za VoxFeminae. Osim što rad u izdavaštvu postavlja uz bok ranije spomenutim problemima prerađivanja, autorica iskazuje zabrinutost oko uvjetovanja sudionika_ca da ostanu anonimne, odnosno nemogućnosti da o prekarnim uvjetima rada govore i nakon što im je ugovor raskinut.

Negativna iskustva u radu nisu isključivo uzrokovana “teškim” osobama na koje neke i neki od nas nailaze, nego sustavnim nejednakostima koje su upisane već u samim natječajima, ugovorima o radu i ostalim aspektima kojima se uvjetuju radni odnosi. Otvoreno pitanje o odgovornosti za prazni prostor koji institucije visokog obrazovanja ostavljaju u pogledu pripreme za zaposlenje nema jednoznačan odgovor. Posljedice ovih rupa ogledaju se u nespremnosti za pregovaranje boljih uvjeta rada, pristajanju na potplaćene poslove bez naknade za prekovremene sate ili radu bez honorara u svrhu stjecanja iskustva, iz zahvalnosti ili potrebe za dokazivanjem. 

Kako bi dokinuli navedene procese, omogućili bolje uvjete svim sudionicima_ama radnih procesa, potrebno je raditi s mladima, osviještavati njihovu poziciju i predstaviti im mehanizme kojima se mogu zaštititi. Jednako tako, važno je razvijati taktike za pregovaranje usmjerene na dugoročnu zakonsku regulaciju rada u umjetnosti i kulturi, no jedno ne može bez drugog. Procesi dolaženja do većih financijskih sredstava dugi su, zamorni i kompleksni, a voditi borbu iz unutrašnjosti porušene kule na pola koplja, bez pružanja ruke saveznicima koji će znati kako je nastaviti – ne samo da nije održivo, već je i naivno.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

“Što je književno prevođenje? Po čemu se ono razlikuje od drugih vrsta prevođenja? Što neki prijevod čini književnim? Je li književno prevođenje kreativan proces sličan kreativnom pisanju? Gdje je granica između prevodilačke i autorske kreativnosti?”, neka su od pitanja kojih će se sudionici dotaći u raspravi.

Razgovor vodi Vedrana Bibić, koordinatorica CeKaPea.

Detaljnije informacije o sudionicima dostupne su na službenoj stranici Centra.

O rodu i radu u suvremenoj književnosti govore Vedrana Bibić (suradnica Centra za kreativno pisanje, urednica i organizatorica književno-kulturnih događanja), Antonela Marušić (spisateljica i novinarka) i Ivana Rogar (autorica i urednica u izdavačkoj kući Durieux). Urednik i voditelj ovog izdanja Književnog petka je Boris Postnikov.

Tribina će se održati 24. veljače u Gradskoj knjižnici, Starčevićev trg 6, Galerija Kupola, 3. kat, s uobičajenim početkom u 20 sati.

Pet partnerskih organizacija civilnog društva: K-zona (Zagreb), LORI (Rijeka), Zora (Čakovec), Pobjede (Osijek) i Bonsai (Dubrovnik) provelo je istraživanje koje se bavilo vrednovanjem i zadovoljstvom rada u organizacijama civilnoga društva, s naglaskom na rodnoj ravnopravnosti. O ovom istraživanju i radnim pravima u civilnom sektoru razgovarali smo s Gabrijelom Ivanov iz K-zone. Pokazalo se da udruge imaju velikih problema sa zatvaranjem svojih financijskih konstrukcija; da radnici i radnice u udrugama imaju previše posla u odnosu na plaću. Takozvani ‘burn out’ postao je gotovo pravilo – 56% ispitanika doživjelo ga je jednom ili nekoliko puta.

V. B./M. K.: K-zona je jedna od organizacija civilnog društva koja je provela istraživanje o vrednovanju i zadovoljstvu rada u tom sektoru. Kako se ukazala potreba za takvim istraživanjem i koji je njegov cilj?

G. I.: U jednom smo trenutku shvatili da jako puno udruga koje vode mlade žene teško dolaze do sredstava i da te žene pritom jako puno rade, a da njihova radna opterećenost uopće nije vidljiva kao problem. Kako nismo točno znali od kuda krenuti, organizirali smo preliminarne fokus grupe. Na fokus grupama Orlanda Obad s Instituta za etnologiju i folkloristiku i kulturna antropologinja Ivana Družetić u jednom su nam trenutku rekle: “Vi  ste toliko u tome čime se bavite da uopće ne vidite da su radnička prava najveći unutarnji problem organizacija civilnog društva.” Uključila se tada i Jelena Miloš iz BRID-a, te su sve tri savjetovale da istraživanje provedemo u smjeru mapiranja radničkih prava.

V. B./M. K.: Drugim riječima, vi niste vlastiti rad u organizacijama percipirali kao – rad?

G. I.: Može se i tako reći. Percipirale smo ga kao angažman, ali nismo bile osviještene o vlastitim radničkim pravima. Stvar je zapravo vrlo jednostavna: krećeš od ideala da treba nešto mijenjati i nisi upućen u problematiku radnih prava. Čini se da nikome nije palo na pamet da imamo svojevrstan “sindikalni” problem – jer zašto bismo ga imale, kada su to projekti koje želimo provoditi i pristajemo na njih. Rad u civilnom sektoru prvo krene lagano, volonterski, onda dobiješ neka sredstva i količina posla se umnoži pa imaš sve više volontera koje treba organizirati i uvesti u cijelu priču da se ne osjećaju zapostavljenima. Uza sav posao na projektima treba razvijati i organizacijske, psihološke kapacitete kao i mehanizme solidarnosti. Kako je zadnjih godina stres postao svakodnevan shvatili smo da nam treba jača struktura koja bi pokušala drugačije organizirati rad i naš odnos prema radu unutar organizacija.

V. B./M. K.: Kakvi su bili rezultati vašeg istraživanja?

G. I.: U samom ispitivanju sudjelovalo je 109 udruga na području cijele Hrvatske i 213 osoba. Istraživanje smo provodili s udrugama koje imaju najmanje jednu zaposlenu osobu. Pritom smo se fokusirali samo na udruge koje se bave kulturom, ljudskim pravima, socijalnim uslugama i demokratizacijom. Pokazalo se da udruge imaju velikih problema sa zatvaranjem svojih financijskih konstrukcija; da radnici i radnice u udrugama imaju previše posla u odnosu na plaću. Takozvani ‘burn out’ postao je gotovo pravilo – 56% ispitanika doživjelo ga je jednom ili nekoliko puta, što je značajan postotak. Vrlo je teško efikasno raditi kada si pod tolikim stresom. Istraživanje je pokazalo da je prosječna plaća u ovom dijelu civilnog sektora za 2013. godinu iznosila 3000 kuna. Što se tiče rodne komponente – u udrugama je zaposleno 80% žena i samo 20% muškaraca, slično je i s omjerom volontera. Međutim, na mjestima odlučivanja omjer je 50:50, što je svakako simptomatično. Drugim riječima, kod donošenja odluka postoji ravnopravnost, a svakodnevni rad pada na žene, kao i volontiranje. Svi ti podaci su nam bili otrežnjujući.

V. B./M. K.: Drugim riječima, pokazalo se da su problemi koji su prisutni u ostalim dijelovima društva, pa i u ostalim djelatnostima, prisutni i u udrugama

G. I.: Da. Međutim, to često ne prepoznaje ni uža okolina niti obitelj ljudi koji rade u civilnom sektoru. Njihov posao se nerijetko smatra neozbiljnim radom. Mada je istraživanje pokazalo da u udrugama rade većinom visokoobrazovani ljudi koji još imaju neke ideale, odnosno novac im nije na prvom mjestu. Tako da oni i ne kukaju pretjerano oko plaća, ali su preopterećeni poslom i doživljavaju ‘burn out-e’. Vrijeme je da te probleme prepoznamo i adekvatno im se obratimo.

V. B./M. K.: Na koji način početi rješavati ta pitanja? Znamo da u udrugama ne funkcionira standardni odnos poslodavac – radnik i da je probleme rada u civilnom sektoru teško riješiti standardnim sindikalnim pristupom.

G. I.: Istina, ali ova pitanja treba početi rješavati – odnosno tražiti načine da ih se riješi. Iz iskustva mislim da je ključno početi od vlastite organizacije i razgovora s kolegama o njihovom radu i preopterećenosti poslom. Mi smo to učinili – dogovorili smo novu organizaciju rada, odlučili da nećemo odgovarati na poslovne mejlove izvan radnog vremena; da je radno vrijeme prilagođeno potrebama pojedinca ili pojedinke i da maksimalno iznosi šest sati dnevno, a ne da se rasteže kroz cijeli dan i noć. Što se tiče institucionalnog okvira, u razgovor treba uključiti i naše “financijere”, odnosno tijela koja su nadležna za financiranje i reguliranje civilnog sektora, poput nadležnih ministarstava, Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva i sličnih ustanova. Naposljetku, zašto ne bismo uključili i sindikate? Zašto ne razmišljati o nekoj vrsti sindikata u civilnom sektoru ili bar jasnog okvira koji će regulirati i kontrolirati uvjete rada i radna prava u ovom sektoru?

V. B./M. K.: U javnosti je još uvijek većinom neprepoznato da organizacije civilnog društva, a zasigurno i vaša organizacija, obavljaju sve veći dio posla koji bi primarno trebale obavljati institucije (socijalne) države. Na koji način pristupate tom problemu?

G. I.: Mi smo svjesni da sve češće i češće služimo kao neka vrsta paralelnih institucija, a pritom radimo za kikiriki. Uzmimo na primjer građanski odgoj kojeg još nema u školama, ali zato civilne udruge već duži niz godina provode edukaciju o temama kojima bi se trebao baviti građanski odgoj. Naravno, zbog kapaciteta niti možemo, niti bismo trebali zamijeniti državu koja ne radi svoj posao. Što se tiče same zajednice – to je doista istina. K-zona već niz godina organizira i Vox Feminae Festival i medijsku djelatnost preko istoimenog portala i možemo reći da se oko tih punktova stvara određena zajednice koja usvaja kritički jezik i problematizira rodne normative. I unutar takve zajednice potrebno je otvarati ove i slične teme – poput rada u umjetnosti. Često se misli da je umjetnicima prirodno da svaštare. Njihov rad se ne prepoznaje kao prekarni rad koji teško da može osigurati neku stabilnu egzistenciju, posebice ako ste mladi i neafirmirani. Zato smo ovogodišnji 8. mart proslavili organiziravši druženje s mladim umjetnicama i shvatili smo da je takav tip komunikacije uživo s ugroženim skupinama društva ključan. Primjerice, naše volonterke, većinom žene – tek će u takvom, autonomnom i intimnom, kontekstu otvoreno progovoriti o svim svojim problemima. Živi kontakt ključan je za razumijevanje problematike, no samo solidarna suradnja koja mora imati i kreativnu notu i operativnu strukturu doprinosi razvoju zajednice. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

KP: RAD. je jedan od tri nova projekta koji su dobili potporu stručnog povjerenstva na prošlogodišnjem natječaju Ministarstva kulture za financiranje neprofitnih medija i jedini tiskani časopis među njima. Koje će teme RAD. uvesti u javni medijski prostor i na koji način?

RAD.: Pišući projekt za natječaj Ministarstva kulture uzeli smo u obzir nekoliko elemenata da bismo došli do onoga što predstavlja prvi broj RAD.-a i njegovu uređivačku politiku. Prvenstveno naš kontekst i “djelokrug” BRID-a kao organizacije civilnog društva koja se bavi radničkim pravima i suradnjom sa sindikatima i udrugama, zatim činjenicu da su u procesu “deindustrijalizacije” i “desindikalizacije” nestali adekvatni sindikalni mediji koji neće biti isključivo bilten pojedinačnog sindikata, i treće – širi politički kontekst i globalne primjere koji ukazuju na nužnost stvaranja šire progresivne fronte sindikata i civilnog sektora u borbi protiv mjera štednje i svih njenih neuralgija. I teme i priče koje ćemo pokušati iznijeti nekako će proizlaziti iz te agende. I ne libimo se reći to – da imamo agendu i ne skrivamo je. Neutralnost je luksuz koji si novinar u ovim ekonomskim i političkim uvjetima ne može priuštiti.

KP: Najavili ste da će koncept RAD.-a pokušati održavati ravnotežu između formalnih zahtjeva novinskog glasila i dinamike terenskog rada matične organizacije. Kakva je unutarnja struktura časopisa u kontekstu autorskih tekstova i onih preuzetih iz drugih medija?

RAD.: Težište je, doista, na istraživačkom radu i autorskim tekstovima pa čak i onim tekstovima koji nisu “klasični” terenski. S druge strane, teren nam je izrazito bitan kao osnova novinarskog rada nastradala u procesu rezanja tokova medija i sve češćeg copy/paste novinarstva. Manjak financija za odlazak na teren riješit ćemo naslanjanjem na resurse i infrastrukturu matične organizacije. Kraći tekstovi koji nastaju “preuzimanjem” ili nekom vrstom prijevoda i kompiliranja – opet nisu rađene po copy/paste principu. Riječ je, naime, o rubrici Vijesti iz svijeta koja nam je jako bitna, a nastaje “kopanjem” medija i izvora na različitim jezicima i iz različitih geografskih područja. Imamo tu “sreću” da su redakcija i naši suradnici iz BRID-a većinom neofilološkog obrazovanja pa nam to povećava mogućnosti nalaska vijesti iz različitih jezičnih i kulturnih konteksta. To je i neki naš odgovor na klasično prenošenje agencijskih vijesti koje se uvijek tiču “velikih priča”, “kriznih žarišta” i “visoke politike”, zanemarujući priče i događaje koji prolaze ispod radara novinskih agencija, a onda i domaćih “distributera” tih vijesti.

KP: RAD. je po svom konceptu suradnički časopis. Na koji način stvarate suradničku mrežu, koja je vaša primarna publika i hoće li i ona biti uključena u stvaranje časopisa?

RAD.: Veliki dio tekstova u prvom broju nastao je iz pera ljudi koji nisu članovi redakcije, a koji su dio neke šire mreže autora u neprofitnim medijima ili pak autora koji se stručno bave temama koje su nama u fokusu. Također, nastojimo da ta mreža suradnika ne ostaje u uskim okvirima Hrvatske nego da se širi i na suradnike iz zemalja bivše države. Primarna publika proizlazi iz našeg cilja/gesla – povezivanja civilnog sektora i sindikata. O tome nam ovisi i distribucija, a onda i širenje suradničke mreže. Jako nam je bitno osim stvaranja suradničke mreže stvoriti i recepcijsku mrežu. Tako da obećavamo da ćemo do izlaska idućeg broja organizirati neku vrstu “fokus” grupe naših čitalaca koji će onda dati komentare i kritike na prvi broj časopisa i sve njegove aspekte.

KP: U vrijeme nepovoljno po sve medije, RAD. se čini kao neobičan pokušaj “poravnavanja” medijskog polja – osim što se radi o tiskanom neprofitnom časopisu, u vašem su fokusu marginalizirane teme poput rada, radništva, sindikalnog organiziranja i suradnji na civilnoj sceni. Na koji je način organizirana distribucijska mreža časopisa te njegova promocija i evaluacija?

RAD.: Kao što smo rekli, distribucija je pomalo gerilska – tako da neće ići klasičnim putem. Šta se Zagreba tiče, već možemo najaviti da će se naš časopis moći skupiti na pojedinim punktovima poput Bookse, Galerija Nova, Mame, KSFF-a ili Galerije VN. A riječ je i o mjestima kojim fluktuira zagrebačka nezavisna scena. Što se tiče sindikalne scene – distribucija će ići preko naših, ravnomjerno regionalno raspoređenih, sindikalnih partnera s kojima BRID gradi suradnju već nekoliko godina. Klasičnu promociju časopisa smo ostavili za dva grada koji su nam u fokusu u prvom broju – Sisak i Karlovac – gradovi toliko blizu, a tako daleko od Zagreba.

KP: Što možemo očekivati u prvom broju časopisa, u kojoj nakladi izlazi te hoće li tekstovi iz časopisa biti na neki način dostupni i u elektroničkom izdanju?

RAD.: Prvi broj uvijek pati od toga da se u njemu mora pokušati reći sve. Pa smo i mi, možda, upali u tu zamku. Temat broja je posvećen upravo suradnji sindikata i civilnog sektora koja se ostvarila kroz kampanju Ne damo naše autoceste!. Dio tekstova je posvećen “deindustrijalizacijskim” pričama i aktualnostima: od Karlovca preko Siska do Kutine. Dvije zadnje rubrike smo pak ostavili temama kulturne povijesti rada i pojmovima koji su polako ušli u javni diskurs, a o njihovom značenjskom polju se vrlo malo zna. Riječ je o rubrici Pojmovnik koja funkcionira i kao neki naš otvoreni poziv akademskoj zajednici da se uključi u cijelu ovu priču. Svi tekstovi iz časopisa bit će “rasparčani” po mrežnim medijima nastalima na nezavisnoj sceni i lokalnim portalima i radio stanicama, a nakon nekog vremena moći će se naći i pdf časopisa na stranici radnickaprava.org.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

O utjecaju predloženih izmjena na sektor turizma i usluga govorit će sindikalna povjerenica Sindikata turizma i usluga Hrvatske i pravnica SSSH, Dolores Lujić, dok će Vedrana Bibić i Ankica Čakardić, članice udruge BRID (Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju), govoriti o utjecajima fleksibilizacije radnog vremena na živote i radne uvjete radnika i radnica, o prekarnim uvjetima rada u kreativnim industrijama te analizirati ZOR iz ženskog očišta. Predstavit će i u rujnu prošle godine osnovanu Žensku frontu za radna i socijalna prava, veliku koaliciju ženskih i drugih udruga, sindikata i ženskih sindikalnih sekcija, koje je i BRID član.

Tribina će biti održana u petak, 24. siječnja u 19 sati u Lazaretima. Ulaz je slobodan.

Iva Zenzerović iz Centra za mirovne studije u svom se uvodu također osvrnula na Glas 99 podsjećajući da su sindikati tada pružili značajnu infrastrukturnu podršku OCD-ima koji su u tom trenutku još uvijek bili slabo razvijeni. Nakon ovog organiziranja, suradnje su se događale oko nekih partikularnih tema manjeg dosega poput inicijative MIRamiDA, zatim akcija s ciljem osnaživanja i poticanja žena na sudjelovanje u političkom životu, potom aktivna pomoć radnicima TDZ-a, HT-a, Kamenskog, DTR-a i sličnih. Obzirom da u posljednjih tri godine pratimo snažno kršenje i ugrožavanje radničkih prava, ali i nastajanje novih inicijativa i aktera koji kroz nove modele suradnje i participacije izražavaju potrebu za aktivnim sudjelovanjem u političkim procesima, u ovom se trenutku otvaraju mogućnosti za uspostavljanje novih oblika suradnje među akterima sindikata i OCD-a. Zenzerović je kao moguće teme okupljanja navela problem migranata te potrebu za suradnjom sa sindikatima na smanjivanju predrasuda i diskriminacije ovih grupa, kao i rad na vraćanju povjerenja mladih u sindikalno organiziranje. 

Nakon Zenzerović, riječ je preuzeo Krešimir Sever iz Nezavisnog hrvatskog sindikata koji je istaknuo kako se nalazimo u vremenu gušenja građanskog društva u svrhu veličanja kapitala, koncepta koji je sam sebi postao svrhom. Sever je napomenuo kako pitanje rada i radnih prava jest primarni interes radnika, ali kako bi ovo pitanje trebalo biti u interesu i drugim društvenim grupama. Slabost vidi u razjedinjenosti aktera što ne bi trebao biti slučaj obzirom da su nam interesi isti te poziva na aktivniju komunikaciju kroz koju ćemo prepoznati što zajedno možemo i kako možemo drugačije činiti neke stvari. Kao neke od zajedničkih tema vidi pitanje prava na vodu te nacionalizaciju nacionalnih dobara, kako onih materijalnih tako i onih nematerijalnih. Svoje je izlaganje zaključio je pozivom da se koristimo danim nam pravom – onim utjecaja na društvo. 

Teodor Celakoski svoje je izlaganje započeo pitanjem zbog čega je sadašnji trenutak dozreo za ovakva okupljanja. Odgovor nalazi na trima razinama. Prva razina je vrijednosni pomak u kojem ODC-i i sindikati diskurzivno izlaze iz tranzicijske faze u kojoj su svoju ulogu vidjeli korektivnom. Obzirom da su se procesi na koje se pokušavalo djelovati “korektivno” pokazali neispravljivima, pojavljuje se potreba za postavljanjem novih zahtjeva. Druga razina proizlazi iz organizacijskog pomaka u smjeru pluralizma formi djelovanja te volje aktera da uđu u drugačije oblike organiziranja i djelovanja. Dok je sindikalno organiziranje bilo prvenstveno interesno organizirano, ono se sada pomiče prema direktnodemokratski organiziranim procesima i inicijativama te su sindikati spremni surađivati. S druge pak strane OCD-ovi vide ograničenja u projektnom djelovanju te se okreću novima prostorima umrežavanja i tipova djelovanja, a u tom smislu sindikate vide kao jaku društvenu snagu. Prema Celakoskom treća razina je ona interesna na kojoj je došlo do deziluzioniranja u očekivanjima spram političkih elita te osvještavanja da ovi akteri ne mogu ostvariti svoje interese kroz dosadašnje principe djelovanja. Nakon analize stanja, jedan od ključnih aktera inicijative Pravo na grad otvorio je i pitanje kako osigurati uračunljivost partnerstava i spriječiti njihovo urušavanje zadovoljavanjem partikularnih interesa. Moguće rješenje vidi u nalaženju zajedničkog nazivnika u organizacijskom smislu. Kao prvi korak potrebno je stvoriti komunikacijsku platformu koja će biti zamašnjakom oko potencijalnih točaka djelovanja, a neke od mogućih su pitanja referenduma, autocesta, voda… Obzirom da se radi o procesima dugog trajanja potrebna je raznolikost djelovanja i širenje fronte kako bi se proizvela dodana vrijednost u javnoj dinamici. Celakoski također ne vidi ni dugoročnu opstojnost široko organiziranih fronti, već je skloniji manjim, taktičkim koalicijama oko pojedinih tema. 

Predstavnik Saveza samostalnih sindikata Hrvatske Mladen Novosel zaključio je krug uvodnih izlaganja ističući kao prvi korak potrebu za međusobnim upoznavanjem kao osnovom bilo kakvog daljnjeg rada. Jedan od takvih trenutaka bila je prosvjedna akcija za praznik rada na kojem se i dogodila ideja za ovakvim, prvim okupljanjem različitih aktera. 

Nakon uvodnih izlaganja uslijedila ja rasprava s okupljenim predstavnicima organizacija, sindikalnih ogranaka i sindikata. Predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske Jasna Petrović kao temu mogućeg okupljanja pozvala je na pridruživanje akciji na kojoj oni aktivno rade, a tiče se EU propisa kojima se uređuju politike skrbi za starije ljude i one kojima je potrebna tuđa njega. Bernard Ivčić iz Zelene akcije podsjetio je na nužnost angažiranja oko Zakona o strateškim investicijama, a Danijela Dolenec iz Grupe 22 upozorila je na potrebu rada na temi šire participacije građana za koji je osnova mijenjanje zakona o referendumu. 

Na kraju ovog “sastanka”, moderatorica Vedrana Bibić sumirala je zaključke u tri točke. Prva je potreba za uspostavom komunikacijske platforme, druga rad na promjeni zakona o referendumu kao jednom od ključnih alata za djelovanje okupljenih aktera te je konačno podvukla i najčešće spominjane teme djelovanja kao što su strateške investicije i prepuštanje autocesta koncesionarima. 

Antonija Letinić

Gordana Stojaković predstavit će način na koji se Antifašistička fronta žena izborila i nosila s promjenama proizvodnih odnosa koji nastaju uspostavom kapitalističkog načina proizvodnje i izlaskom žene na tržište rada i kroz primjere iz svakodnevnog života prvog poslijeratnog perioda u Vojvodini, usporediti kolektivizaciju reproduktivnog rada ili “ekonomiju njege i brige” do 1950. godine te promjene koje su uslijedile uspostavljanjem samoupravnog sistema.

Domagoj Mihaljević će komparativnom analizom zakonitosti pripadajućih ekonomskih sustava pojasniti što socijalizam, a što kapitalizam znače za ekonomski položaj žena i obiteljski život.

Vedrana Bibić uvest će u raspravu pitanje nadnica za kućanski rad te proizvodni, društveni i povijesni kontekst talijanskih olovnih godina u kojem se kroz “za” i kroz “protiv” kućanskog rada teorijski formulirao zahtjev s ciljem uspostavljanja borbe za nadnicu kao puta prema oslobođenju od dvostruke, a potom i eksploatacije uopće.

Katarina Perković govorit će o iskustvima ženskog sindikalnog organiziranja i položaju žena u radnim kolektivima kao i opasnosti novih fleksigurnih radnih odnosa u Hrvatskoj danas.

Karolina Leaković govorit će s aspekta socijaldemokracije i uopće suvremenog stanja socijalnih prava žena kroz konkretan okvir Zakona o dadiljama.

Namjera je ove tribine nastaviti razgovor otvoren osmomartovskom tribinom u organizaciji BRIDA i Centra za ženske studije te uspostaviti redovitu razmjenu znanja o tome kako proizvodni odnosi utječu na položaj žena i kako je nužno u raspravu o feminizmu uvesti i raspravu o klasnoj borbi i obratno.