Grupa Nemeček tročlani je rock power trio koji čine Vedran Živković, Leo Beslać i Borna Maksan. “Upravo objavljenim drugim poglavljem trilogije albuma Prokletije nastoje proširiti dosad uspostavljeni glazbeni konceptualni i produkcijski pristup sastava ispreplićući utjecaje žestokog rock zvuka, slavenske simbolike i krautrocka. Osmišljen kao neprekinuta glazbena cjelina namijenjena slušanju u jednom dahu, album istražuje varijante harmonijskog izričaja”, stoji u najavnom tekstu.

Ulaznice u pretprodaji koštaju 10, a na dan koncerta 13 eura. Možete ih kupiti ovdje.

Više informacija o koncertu možete pronaći ovdje.

Nemeček je prisutan na alternativnoj sceni već dosta dugo, a sve to pod palicom Vedrana Živkovića (tambura, vokal). Uz njega u Dubrovnik stižu Leo Beslać (synthovi i back vokal) te Borna Maksan (bubanj, back vokal). Godine 2021. objavili su hvaljeni album Prokletije kao dio planirane trilogije. Bend u svome zvuku priziva podjednako heroje noisea i post-punka, a ujedno plovi valovima tradicionalnih melodija i ritmova koji su bliski našem podneblju.

Ulaz na koncert je slobodan. 

White Manna objavljuju pod izdavačem Holy Mountain, a njihov gitarist David Johnson kao uzore navodi Hawkwind, MC5 i The Stooges.

Program će otvoriti Vedran Živković, bivši član raspuštenog benda Mokre Gljive, koji je trenutno aktivan u bendu Nemeček. Živković u solo nastupima koristi brač/basprim i loopove.

Vrata kluba otvaraju se u 21 sat, dok je početak programa predviđen za 22 sata.

Ulaznice su 35 kuna, a detalji su dostupni na sljedećoj poveznici.

Seine tijekom djelovanja prolazi razne faze, od Ivčinog solo nastupa protkanog nježno-agresivnom senzibilnošću, preko freak-folk dua zajedno s Tenom Rak (Vlasta Popić) koja na sebe preuzima pjevanje bek-vokala, sviranje harmonike i udaraljki do sadašnjeg tria kada se pridružuju Dimitrij Mekotanović (Vlasta Popić, Radost) i Boško Mijušković (Straight Mickey & the Boyz, Škrtice), poznata lica regionalne punk scene.

Nakon izdavanja prvog solo albuma naziva “2007-2009” (2011.), početkom 2016. Seine izbacuje svoj prvi bendovski singl “Kritika čistog razuma” , te počinju svirati koncerte kao punokrvni bend, a nedugo zatim vrlo brzo izlazi i sljedeći sjajan singl “Šilo”. U srpnju 2016. odlaze na Demofest u Banja Luku te u konkurenciji od 450 bendova osvajaju prvo mjesto i produkciju i snimanje debi studijskog albuma, a vrijedi izdvojiti i odličan prošlogodišnji nastup u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu.

Nakon toga je uslijedila srednjo-europska turneja gdje je Seine odsvirao 16 koncerata u 17 dana, a vrativši se, ušao u studio i snimio album koji je trenutno u procesu miksanja. Za 2017. najavljene su još dvije europske turneje te izlazak albuma na jesen. Svoju glazbu su iz nehaja počeli nazivati dark-post-folk.

Vedran Živković bivši je član upokojenog benda Mokre Gljive, a trenutno je aktivan u bendu Nemeček. U solo nastupima koristi brač/basprim i loopove kako bi stvorio atmosferu koja je na pola između onog što je bilo prije nas i onog što je sad, a nekad dotakne i ono što će biti.

Začarana Močvara ugostit će glazbeni projekt Seine te solo nastup Vedrana Živkovića u četvrtak, 9. ožujka, od 22 sata. Začarana Močvara je projekt koji nastavlja tradiciju organiziranja koncerata intimnijeg ugođaja, pod umjetničkim vodstvom Nine Romić. 

Upad je 30 kuna.

Tijekom Otvorenog studija grupa će istraživati zvukove i frekvencije koje induciraju spavanje. Uzimajući u obzir akustička svojstva galerijskog prostora pripremat će cjelovečernju izvedbu koja sam čin spavanja izmješta iz svakodnevnog prostora doma u galerijski prostor u kojem se u zvučno artikuliranom snu isprepliću izvođači i publika.

Otvoreni studio posjetite srijedom, petkom i nedjeljom od 19 do 22 sati u periodu od 10. do 26. veljače. Završna izvedba održat će se 27. veljače. 

Gornji grad prostor je kolektivnih mitova o kulturi i tradiciji Zagreba, sve manje intimni prostor osobnih sjećanja i svakodnevnog života, a već neko vrijeme i prostor nadzora. Stoga se nameće pitanje: posjedujemo li sjećanja, jesu li ona privatni apolitični formati ili posljedica određenih ideologija, struktura, okolnosti i vremenskog trenutka? Točnije, posjedujemo li gornjogradska sjećanja ili ih umjetničkim intervencijama stvaramo i na taj način prisvajamo? Prostor Gornjeg grada nije neutralno mjesto, nego prostor stvarnosti koje organiziraju i reguliraju, pokreću i isključuju ljude na različitim osnovama, prostor političke, ekonomske, vjerske i društvene moći kamufliran različitim kulturno-povijesnim narativima romantičarskog predznaka te reprezentiran arhitekturom državnih i vjerskih institucija, čije djelovanje tako često ne ispunjava očekivanja građana, nego postaje svrha samo po sebi. Tako promatran, to je prostor trajnog isključivanja, koji samo povremeno i sporadično “propušta” određene kulturno-umjetničke diskurse i popularne sadržaje, tek kao strateške momente, kontrolirane i privremene. Gornjogradske ulice, trgovi i šetnice danas teško pobuđuju emocionalne reakcije, oni su emocionalne praznine koje popunjavamo taktikama konstruiranja lažnih sjećanja.

Jedna od njih je i radionica Zvuk u službi rekonstrukcije sjećanja na Gornjem gradu: Mijene srca u sklopu Drugog plana za bijeg, ciklusa malih radiofonijskih izvedbi koji je započeo u petak, 30. listopada 2015. prezentacijom studentskih radova u Muzeju prekinutih veza. Cilj je, kako navode voditeljice Pavlica Bajsić Brazzoduro i Ljubica Letinić, zvučno reanimirati Gornji grad, igrati se s njegovim pulsom te savladati osnove radiofonijskog teatra. Radionica, kao i njezina prezentacija, prvi su dio ciklusa na temu Gornjeg grada te su dio dugoročnog suradničkog projekta The People’s Smart Sculpture – PS2, koji se odvija u okviru programa Kreativna Europa. Odabirom ove teme radiofonijski teatar polazi od pretpostavke da kao medij može predočiti odnos prema prostoru, njegovoj prošlosti i sadašnjosti, kroz predstavljanje individualnih rituala sjećanja i kultura kolektivnog pamćenja. (Re)konstruiranje sjećanja pomoću zvuka ostvareno je u sedam zvučnih formi kojima su polaznici radionice željeli “predstaviti sjećanja koja se jesu ili nisu dogodila. Sjećanja koju su daleko od službenih načina predstavljanja Gornjeg grada”. Pritom su koristili glas, različite efekte i tehnike radiofonijske naracije, a njihove zvučne minijature kreću se od narativnog, pripovjedačkog pristupa do malih zvukovnih apstrakcija. Potonje, s obzirom na temu koju obrađuju, ipak bolje funkcioniraju jer se ne referiraju doslovno na zadanu temu, nego pronalaze drugačije načine ozvukovljenja gornjogradskih sjećanja.

Minijatura studenata Sunčice Sodar i Hrvoja Korbara bavi se Marijom Braut te je ujedno i jedina koja uključuje vizualni aspekt: zvučni zapis popraćen je njezinim autorskim fotografijama koje prikazuju gornjogradske lokacije, a na kraju se ona, kao glavni (i jedini) protagonist, obraća slušateljima. Andreja Pančur u svom radu spaja fikciju i rezultate istraživanja arhivskog gradiva: u Demetrovoj 7 nalazila se zbirka glazbenih automata Ivana Gerersdorfera, od kojih Pančur odabire glazbene kutije. Njihov zvuk koristi kao reprezentativan za gornjogradske javne prostore – ulice, trgove, plesne dvorane te ujedno i kao ključni motiv za konstruiranje narativa koji gradi oko lika Ivana Gerersdorfera.

Kao alegorijsku ljubavnu priču “s ciljem da bude univerzalna” studentice Nina Bajsić i Tamara Damjanović uzimaju onu Ljerke Šram i Milivoja Dežmana. Fokalizator je Dežmanov lik, a narativ kronološki prati četiri životna razdoblja iz njegove perspektive – svako razdoblje popraćeno je drugačijom vrstom koraka. Minijaturom dominira pripovijedanje i linearna perspektiva te sadržajno ne nudi pomak u odnosu na romantične predodžbe kojima je inače popraćena. Time podržava dominantnu strukturu i okvire heteroseksualne ljubavi kao jedine normativne. Ona se izvan sfere osobne intime uglavnom pojavljuje u umjetnosti, često kao mit u bartovskom smislu u kojem “ukida složenost ljudskih činova, pridaje im jednostavnost biti (…), organizira svijet bez dubine i stoga bez proturječja (…) utemeljuje sretnu jasnoću”, no rijetko kad kao subverzija.

Minijatura radnog naslova Ispred Lapa Antonije Bačić spaja stvarna sjećanja s fiktivnim momentima te pokušava dobiti sadržaj i zvuk koji bi reprezentirao Lapidarij kakav bi mogao biti danas. Problematično kod sva četiri rada je njihova doslovnost i eksplikativan karakter, čime se umjesto pomaka u perspektivi ili neočekivanih rješenja proizvodi zalihost.

Zanimljiviji pristup nude zvučne minijature koje nemaju narativ u klasičnom smislu, već nastoje prenijeti osjećaj te se kao dekonstrukcija gornjogradskih prostora i sjećanja ostvaruju kao neočekivane. Takva je minijatura Ivane Pejić koja s pomoću igre riječi le coeur – srce i la cour – dvorište, tematizira prenamjene prostora koje su se dogodile – dvorište dječjeg vrtića u Demetrovoj ulici danas je parkiralište: “Oblik grada mijenja se brže nego ljudsko srce”.

Javnim prostorom bavi se i rad Ive Rosandić koji kontekstualizira tunel Gornjeg grada gdje je 1991. snimljen videospot Montažstroja za pjesmu Croatia in flame, 1993. održan prvi hrvatski rave party Under City Rave, a 2011. projekcija Žilnikova Crnog filma. Zvučna minijatura kombinira arhivske snimke s navedenih događanja u tunelu sa snimkama praznog prostora danas: iako gradske strukture najavljuju njegovu revitalizaciju, tunel i dalje ostaje jedno od neriješenih pitanja u gradu. Posljednji rad Ja sam mislio da tu sjednemo na kavu Vedrana Živkovića donosi neočekivano rješenje. Narativ isključuje u potpunosti, ali glazbom (zanimljiv je i izbor instrumenta – brač) uspijeva prenijeti osjećaj prostora kojim se bavi. 

Nadzor prostora usko je povezan i s nadzorom sjećanja, a njegova zvučna aproprijacija pomoću radiofonijskog medija u pojedinim je radovima omogućila da se dijalog između prošlosti i današnjeg stanja kroz male zvučne forme ozvuči i učini prisutnim u prostoru koji želi osvojiti, pa makar i jednokratno. Ako prostor postoji tek kroz određenja koja mu pridajemo i načine na koje ga koristimo, onda je Gornji grad prostor koji ponovno trebamo zauzeti i prisvojiti kako bismo ga se mogli (pri)sjećati.