vedran horvat – Kulturpunkt

Produktivna i kreativna konfrontacija

Matija Mrakovčić — Sat, 06 Sep 2014 14:34:49 +0000

Od 23 do 30. kolovoza na Visu se po četvrti put održala Zelena Akademija 2020 u organizaciji Heinrich Böll Stiftunga, Europske Zelene Fondacije i Fondacije Otvoreno društvo. U jednotjednom intenzivnom programu gotovo dvije stotine sudionika iz preko 15 zemalja raspravljalo je o alternativnim scenarijima razvoja koji vezu između ekološke modernizacije i novih modela upravljanja zajedničkim dobrima vide kao centralno mjesto novog društvenog ugovora. Posebna pažnja ove je godine bila posvećena odnosu između političkih stranaka i društvenih pokreta, s naglaskom na zemlje Jugoistočne Europe, Srednje Europe i tzv. Europskog Juga.

Moduli Nature (voditelji Vedran Horvat i Jagoda Munić), Economy (Tomislav Tomašević i Jovica Lončar) i Society (Paul Stubbs) podijelili su sudionike i polaznike u tri grupe koje su posljednjeg dana predstavile temeljna načela novih modela oko kojih su se složile te osnovna neslaganja proizašla iz trodnevnih radionica. Svaki su dan organizirani raznovrsni paneli prilagođeni svakom modulu, dani su započinjali predavanjima Jože Mencingera, Ralfa Fuecksa, Tima Jacksona, Reinharda Bütikofera i Natalie Bennet, a završavali debatama o društvenim pokretima i novim političkim strankama, mjerama štednje, trgovinskim ugovorima između EU i SAD-a te kontradikcijama zelenih politika. S Vedranom Horvatom, voditeljem zagrebačkog ureda Heinrich Böll Stiftunga i jednim od organizatora Akademije, razgovarali smo po završetku programa.

KP: Kakav je tvoj osobni dojam uspješnosti ovogodišnje Akademije s obzirom na zadanu problematiku?

V.H.: Na osnovi povratnih dojmova i reakcija, mozemo biti jako zadovoljni ovogodisnjim izdanjem Akademije. Postavljena tema je bila ambiciozna i u tih nekoliko dana, otvoreni su samo neki, ključni aspekti sistemske promjene koju smo imenovali kao “ecommonise”. Sam proces i koncept treba dakako razvijati dalje, pogotovo kroz prakse, a tu mislim na daljnje zaokruživanje i pokretanje novih saveza, programa i praksi koja pitanja klasnih razlika, radničkih prava ili ekonomske demokracije ne stavljaju ispred smanjenja pritiska na okoliš i upozoravanja na granice rasta u sadašnjem ekonomskom sustavu. I obrnuto, naravno. U tom smislu, postalo je jasno da za taj poduhvat nije dovoljno ni tjedan, pa ni mjesec dana, kao ni skoro dvjestotinjak sudionika. U tom smislu na Visu se uvijek susrećemo s predimenzioniranim očekivanjima, potrebno je daleko više i vremena i resursa i ljudi no zato ovu godinu iz perspektive Akademije gledamo kao neki okidač, kao pokretanje poluge za tu promjenu u ovoj regiji, a na sve nas kao multiplikatore te ideje. U tom smislu mislimo da možemo biti zadovoljni jer se Akademija tu pozicionira kao referentna točka za razvoj zelene političke misli i praksi, zelene shvaćeno dakako prošireno od onog na što je ona svedena u Hrvatskoj danas te naspram ili u suradnji s onim što se želi subjektivirati kao Nova Ljevica.

KP: S obzirom na predložena “rješenja”, čini li ti se da je Akademija uspjela u svojoj temeljnoj misiji?

V.H.: Što se tiče rješenja, iluzorno bi bilo misliti da se u tjedan dana mogu u konačnici proizvesti rješenja za izlazak iz krize ili za ukidanje nejednakosti, ako to nije moguće godinama uz nevjerovatne resurse koje vlastodršci imaju na raspolaganju. Ono što jesmo učinili je da smo prikazali neka rješenja koja već postoje, koja se već pokušavaju pokrenuti i da smo ih povezali sa drugim konceptima i idejama koje postoje u široj zelenoj zajednici u regijji. Ipak, ono što je najbitnije je da smo stvorili prostor za kvalitetniju i kompetentniju diskusiju, a jedino iz nje, pored osobne kreativnosti, može doći do proizvodnje rješenja. Ono što me više brine jest to da se u nekim krugovima ne gleda blagonaklono na rješenja i na sve ono što nudi neku alternativnu opciju koja može smanjiti krizu, čak suprotno, kao da se očekuje daljnje propadanje i urušavanje koje bi potom netko politički kapitalizirao. Utoliko je na Akademiji uvijek prisutna svojevrsna napetost između onih koji zagovaraju postepeni prijelaz i transformaciju i onih koji zagovaraju nagli rez, revoluciju, potpuno propadanje sadašnjeg nepravednog ekonomskog sustava. Tu napetost je potrebno osjetiti i s njom raditi na način da ona bude produktivna. Možda popravak sadašnjeg stanja može voditi k jednakosti i utoliko biti revolucionaran. Nije li revolucionarno što se čak 91% proizvodnje električne energije u Njemačkoj sada nalazi ponovno u rukama građana? O takvim revolucijama nitko ne govori, jer imaju transformativni karakter.

No, da se vratim na evidentan rizik, oni koji i dalje radije zagovaraju kolaps ovog sustava pokazuju da nemaju puno što izgubiti. Taj put, koji možda jest legitiman, u ovom mi se trenutku čini izuzetno riskantnim jer ne smijemo zanemariti one autoritarne snage u društvu koje neće dugo oklijevati sa kapitalizacijom takvog stanja. A te snage nisu bile s nama na Akademiji.

KP: Na što ti se čini da će se organizacija Akademije u budućnosti morati koncentrirati?

V.H.: U svakom slučaju nakon ove Akademije bit će potrebno ozbiljnije razmisliti o daljnjoj metodologiji rada budući da i interesom i proporcijama Akademija prerasta u pravu školu. U tom smislu, barem je nekoliko različitih grupa sa bitno drugačijim očekivanjima te ćemo u tom smislu kroz prilagodbu formata, s programskim odborom i partnerima i dalje raditi na oblikovanju programa. Mlađi polaznici koji se prijavljuju na programe imaju jednu vrstu očekivanja, drugu vrstu imaju politički angažirane grupe i pojedinci, treću vrstu očekivanja imaju eksperti iz različitih područja. Njih sve treba nastaviti povezivati no istovremeno i odgovarati na njihova specifična očekivanja.

KP: Kao organizatori, jeste li zadovoljni pozvanim predavačima i izlagačima te čini li ti se da je tijekom sedam dana postavljen neki temelj za daljnju, širu europsku suradnju?

V.H.: Što se tiče odabira predavača, za nas nije bilo iznenađenja tokom ukupnog programa. Uspješno se ostvarilo da su pojedina predavanja ili rasprave ispunile svoju svrhu, bilo da se radi o plenarnoj diskusiji na kojoj se došlo do vrhunca debata koje smo pojedinačno gradili kroz module, bilo da se govorilo o davanju nekog završnog tona. U tom smislu uvodna rasprava je mislim dala odličnu podlogu, a kulminaciju Akademije proizvela je široka debata o kontradikcijima zelene revolucije te predavanja Tima Jacksona i Ralfa Fuecksa. Završno predavanje Natalie Bennet odlično je integriralo neke od sumnji koje i dvojbi koje internalizira zeleni pokret danas, kao i neke prijedloga kako izaći iz tih zamki. Giovanni Allegreti i Mikel Lezamiz dali su odličan prikaz praksi koje već postoje i koje mogu i politički i ekonomski osnažiti ovu transformaciju. Pored toga još nevjerovatna količina kvalitetnih predavača koji su nas uveli u pojedine aspekte koje smo htjeli naglasiti kao bitne za daljnje bavljenje na političkom, policy ili aktivističkom planu.

Mislim da profiliranje razlike između stranih predavača i domaćih polaznika više nije realistično, i da se razlika sada definira neovisno o geografskim težištima centra i periferije, između onih koji definiraju pozicije Zelenih kroz tehnološki optimizam i rast u suradnji s prirodom naspram onih koji ograničavaju rast i daljnju financijalizaciju Prirode. Ta konfrontacija, ako je produktivna može biti izuzetno korisna, no s druge strane moramo znati da se taj kontrast nalazi samo u ekstremima, u kojima se transformacija u biti i ne događa. Akademija je od samog početka profilirala svoj rad s jakim međunarodnim imenima, od Philippea Schmittera, Vladimira Gligorova, Davida Bolliera, Saki Bailey, Tariqa Alija, Michaela Hardta pa smo tako nastavili i ove godine. No ideja nije da Akademija ovisi od intervencija stranih gostiju, čak suprotno, ideja je da na mapu europskog zeleno-lijevog dijaloga stavimo našu regiju i pokažemo da se na nas može računati, sa nama, našim ljudima i iskustvima.

KP: Unatoč dobroj volji i suradnji lokalnih institucija, razmišlja li Akademija o nekom prostoru u Visu u kojem bi bila koncentrirana njena događanja, pogotovo s obzirom na natječaj DUUDI-ja za korištenje nekretnina u državnom vlasništvu?

V.H.: Zadovoljni smo što s Višanima imamo dobar suradnički odnos i mislim da je to izuzetno bitno za daljnje profiliranje Akademije. Na kraju, želimo da nakon nekog vremena boravka i druženja na Visu, i sam otok i njegovi stanovnici mogu imati neke dugoročne koristi, onkraj one koja produžuje sezonu za još tjedan i popravlja turistički budget zbog noćenja ili potrošnje. Ideja o takvom prostoru je svakako atraktivna, kao i prilika da se neki prostori koji propadaju koriste na održivi način, i za neposredne korisnike, i za zajednicu. Objektivne pretpostavke dakle postoje, no potrebno je još izaći na kraj s preprekama političkog ili ekonomskog karaktera. U svakom slučaju, nama je primarni cilj razvijati program, a paralelno s tim raditi na drugim rješenjima.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Dostupnost javnih dobara u demokraciji koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Sfere zajedničkih dobara

ante — Thu, 09 Aug 2012 07:55:09 +0000

Zelena Akademija 2020 petodnevni je program političkog obrazovanja sastavljen od niza predavanja, diskusija i radionica.

Ove godine na Zelenoj Akademiji predavat će ugledne teoretičarke zajedničkih dobara Tine de Moor, Silke Helrich i Saki Bailey, ekonomisti poput Davida Ellermana i Vladimira Gligorova, francuski intelektualac koji se borio protiv ACTA-e Jan Moullier Boutang te Jodi Dean koja će analizirati perspektive Occupy Movementa. Pored njih govorit će i Martin Drago iz Urugvaja, u ime Friends of the Earth, o otimačini zemlje, Thomaso Fattori o privatizaciji vode u Italiji. Giovanni Allegreti iz Portugala predstavit će prednosti participativnog budžetiranja a Smary Mccarthy iz Islanda vlastito sudjelovanje u pisanju novog ustava Islanda. Organizatori očekuju sudjelovanje oko stotinjak aktivista i stručnjaka u različitim područjima – od prirodnih resursa, urbanog razvoja, javnih medija, obrazovanja i digitalnih zajedničkih dobara – iz regije, Europe i svijeta.

Ovogodišnji program Zelene Akademije pripremio je zagrebački ured Heinrich Böll Stifunga uz pomoć programskog odbora (Srđan Dvornik, Srećko Horvat, Jagoda Munić, Tin Gazivoda i Danijela Dolenec), a uz podršku Zelene Evropske Fondacije, Open Society Foundations i Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva. U ostvarivanju programa sudjeluju aktivno i partneri poput Zagreb Subversive Foruma, Zelene Akcije, Multimedijalnog instituta i H-Altera. Više informacija o ovogodišnjem programu možete pronaći u intervjuu s Vedranom Horvatom, glavnim organizatorom Zelene Akademije, koji je objavljen na H-alteru.

Zelena Akademija bit će održana na Visu od 28. kolovoza do 2. rujna.

Izvor: HBS

O sprezi politike i bankarstva

admin — Tue, 23 Aug 2011 13:55:45 +0000

Piše: Srđan Laterza

Sprega politike i bankarstva poznata kao “Afera Hypo” mjesecima puni stupce i minute domaćih medija. U tom ste medijskom vatrometu možda primijetili i Rolfa Holuba, zastupnika Stranke zelenih u koruškom parlamentu, prvog političara koji je progovorio o slučaju Hypo i kojeg Index.hr naziva “Sanaderovom noćnom morom”.

Na predavanju Banks in state property – The impact on the state-owned or public property on the example of the Hypo Bank iznio je svoja iskustva predsjednika istražne komisije koruškog parlamenta. Lista ljudi koje je ispitao vrvi poznatim prezimenima – Rohatinski, Bajić, Zagorec, a konstantno upozorava i na sumnjive veze Hypo banke s poznatim domaćim poduzetnicima i političarima.

Predavanje protkano anegdotama započelo je kratkim uvodom u kojem je Holub ocrtao situaciju oko slučaja banke koju je Austrija, zbog gubitaka u milijardama, nacionalizirala 2009. godine. Dotaknuo se i slučaja oko prenamjene zemljišta u općinama Barbariga i Dragonera u Istri, kao i ispitivanja bivšeg premijera Sanadera.

Pričajući o istrazi “Afere Hypo”, Holub je priznao da mora biti prilično maštovit ne bi li se domogao dokumentacije koja će mu pomoći da rasvijetli slučaj. Zaključivši da bi zbog ovog priznanja u Austriji nadrapao, za svaku je sigurnost samome sebi nadjenuo prigodni pseudonim Vedran Horvat.

U drugom dijelu predavanje Holub je predstavio i čitav sustav koji se u Austriji bavi slučajem Hypo. Čini ga istražna komisija koju je osnovao koruški parlament, a zadatak joj je rasvjetljavanje političke odgovornosti, potom odjel koji se bavi sudskim procesuiranjem i CSI Hypo, koji je pod nadležnošću austrijskog ministarstva financija.

Iako kratko i u revijalnom tonu, Holubovo predavanje imalo je jasnu, više puta naglašenu poruku. Holub je za glavni zadatak svog djelovanja postavio promjenu legislative kao jedino moguće osiguranje kako se slučaj Hypo ne bi ponovio.

Foto: Mirela Šavrljuga

Vrijeme je da zeleni izađu iz vlastite sjene

Vatroslav Miloš — Mon, 15 Aug 2011 11:31:51 +0000

KP: Njemačka Zaklada Heinrich Böll dobila je ime po piscu i dobitniku Nobelove nagrade za književnost u čijem je djelovanju Zaklada prepoznala one vrijednosti koje i sama zagovara, a među kojima su sloboda, tolerancija, građanska hrabrost, nenasilje, mirovna politika, ekologija i održivi razvoj, demokracija, ljudska prava, samoodređenje i pravda. Zaklada HB svoje ideje provodi i na međunarodnoj razini. Brojni uredi Zaklade djeluju u mnogim europskim zemljama, među kojima je i onaj u Hrvatskoj koji je u Zagrebu otvoren 1999. godine. Koja su područja interesa u kojima djeluje hrvatski ured? Jesu li se prioriteti i interesi hrvatskog ureda mijenjali u posljednjih desetak godina i ako da, kako je tekao taj razvoj, odnosno nadogradnja ranijih smjernica i uspostavljanje novih?

V. H.: U većini, ako ne i u svim navedenim područjima Zaklada je djelovala od 1999. godine, kada je otvoren zagrebački ured. Naglasak i težišta djelovanja su se, dakako, mijenjala ovisno o političkom kontekstu; tako je početkom 2000-ih rad Zaklade bio daleko prisutniji na planu podizanja stupnja političke kulture u zemlji kroz programe političke edukacije, prvenstveno u području zaštite ljudskih prava, mirovne politike, suočavanja s nedavnom prošlošću i na demokratizaciji društva. Radilo se ili o stalnoj podršci domaćim nevladinim organizacijama ili otvaranju tema koje smo smatrali da su potisnute ili marginalizirane, a da smatramo da moraju biti u središtu političke debate u zemlji. Naravno, možemo diskutirati zasebno o osobinama i kvaliteti političke debate u zemlji i njenim ograničenjima koje su kontekst unutar kojeg djelujemo. Potom je u posljednjih nekoliko godina naglasak prešao na pitanja podrške političkom sazrijevanju zelenog pokreta u Hrvatskoj koji se javio punktualno ili u tragovima, što kroz slabe pokušaje konsolidacije stranaka, što kroz grassroot pokrete intrinzično vezane ili motivirane strukturnim nepravilnostima (nepravdama, nejednakostima) u razvoju društva.

U tom procesu, mi za razliku od drugih njemačkih političkih zaklada nemamo ‘prirodnog’ partnera u političkom spektrumu (ili bar ne u parlamentu i gradskim skupštinama) te ga kroz naše djelovanje nastojimo stvoriti, ili da ne budemo preambicozni, sudjelovati i pomagati formiranju i subjektivizaciji takvog političkog aktera koji bi po svojem vrijednosnom usmjerenju i načinu djelovanja bio prihvatljiv iz pozicije zelene političke agende, ne nužno takvom i imenovane. Utoliko je naše djelovanje dosad bilo usmjereno na suradnju sa grupama i pojedincima iz civilnog društva, prvenstveno onim koji se odupiru sektorizaciji tog tipa djelovanja, koliko god je to bilo moguće. Zeleno je danas u hrvatskom društvu nažalost već potrošen atribut, a da on ustvari nije ostvario svoj puni potencijal. Utoliko je naš rad usmjeren da iznutra potaknemo one aktere koji su organski dijelom takve političke formacije u društvu i da pomognemo i potaknemo njihovo prerastanje i sazrijevanje kao političkog subjekta koji bi, na kraju krajeva, konačno predstavljao populaciju koja već godinama na izbore ne izlazi ili izlazi začepljenog nosa i koja je već dugi niz godina nezastupljena. Radi se o sitnom tkanju.

Uglavnom, u posljednjem razdoblju naš fokus bio je usmjeren na područje politike zaštite okoliša, energetske i klimatske politike, kroz podršku Zelenoj akciji i Pravu na grad na kritički diskurs u upravljanju javnom infrastrukturom i zajedničkim dobrima, ali i na jačanje prisutnosti i utjecaja nedržavnih aktera u procesu pristupanja NATO-u i Europskoj Uniji. U tom našem radu često nastupamo sami, kada postavljamo određene teme na javnu agendu, a ponekad to radimo zajedno sa lokalnim partnerima. Utoliko je naša pozicija prerasla u jednu aktivnu ulogu međunarodne nevladine organizacije i donatorske osobine stavila u drugi plan. To je utjecalo naravno i na odabir partnera, pa je kroz tih desetak godina sa nekim organizacijama uspostavljena čvrsta i kontinuirana suradnja koja traje do danas, a sa nekim grupama, pojedincima i organizacijama radili smo kraće razdoblje, ovisno o kontekstu i potrebama. Danas se kroz popis naših partnera i aktivnosti mogu vidjeti prioriteti rada; konsolidiranje zelene političke platforme, otvaranje mogućnosti za dubinsku ekologizaciju ekonomije, podrška naporima za jačanjem participacije i produbljivanjem demokratskih promjena kao i kritičkom sagledavanju mjesta Hrvatske u globalnom kontekstu koji se nalazi u velikom vrtlogu. Dubina krize u kojoj se nalazimo i kao društvo i kao država, ali i osobine te višestruke krize u svijetu oko nas nalažu nam da oblikujemo novu politiku – i politike (policies) – koje mogu odgovoriti na buduće izazove. U tom nastojanju danas su naši partneri među ostalim i Zelena Akcija, Pravo na Grad, Subversive film festival, H-Alter, Zagreb Pride te različite manje formalne građanske platforme koje svoj rad temelje na dubokoj zabrinutosti određenim razvojnim anomalijama ali i inicijativi da se pronađu rješenja. Pored toga, za naš rad izuzetno je bitna europska dimenzija i želimo biti aktivni na oblikovanju i kreiranju jedne nove, kvalitetnije, solidarnije i drugačije Europe, do koje je, zasad se čini, teško doći. U tom je smislu ključna naša povezanost sa zelenim akterima u zemljama Europske Unije ali i u regiji. Intrinzična vrijednost koju cijenimo u suradnji je težnja ka uplitanju, miješanju u slučajevima kada oni koji nose odgovornost za određene postupke to ne izvršavaju, legitimno je da se postavi pravo pitanje, a za to je ponekad potrebna i građanska hrabrost. I tu se vraćamo na Heinricha Bölla kao zaštitni znak.

KP: Možeš li napraviti usporedbu između zelene politike zapadnih demokracija i one koja se razvija u postjugoslavenskim zemljama?

V. H.: Takva usporedba dosta je nezahvalna jer je zelena politika u većini tzv. zapadnih demokracija izrasla u drugom povijesnom i društvenom kontekstu. U zemljama Skandinavije ili pak Njemačkoj kao danas uspješnim primjerima tridesetogodišnjeg političkog rada, Zeleni su izrasli kroz spajanja i fuzije različitih grupa – od mirovnih pokreta do feminističkih grupa, od ekologa i pokreta protiv nuklearne energije do boraca za ljudska prava. U zemljama bivšeg Istočnog bloka Zeleni dugi niz godina nisu imali priliku za uspjeh na političkoj pozornici i on je došao relativno kasno. Razloga je mnogo, neki od njih su vezani uz pitanje demokratske konsolidacije i prostora za djelovanje aktera sa tim vrijednosnim predznakom, a neki imaju veze s ekonomskim parametrima. Nerijetko su grupe koje su imale ili imaju potencijal za zeleno političko djelovanje imale snažan otpor prema okoštavanju ili transformaciji u stranku, na kraju krajeva i u Njemačkoj gdje Zelene danas bira svaki četvrti ili peti građanin, oni su dugo imali atribut anti-stranke. Tek u posljednjih pet godina u Mađarskoj, Češkoj i baltičkim zemljama možemo zamijetiti prvi prodor Zelenih u politički spektrum, što već neko vrijeme konačno sazrijeva i u Hrvatskoj. Dakako, taj proboj u današnjim uvjetima je izuzetno težak, no ovo mogu biti formativne godine – i po mom mišljenju jesu – za jednu novu političku platformu koja može biti izazov današnjoj distribuciji političke moći koja je za mnoge građane neprihvatljiva. Tu je potrebno izaći iz vlastite sjene, i oni koji su prihvatljivi vrijednostima koje su bitne Zelenima to imaju priliku učiniti.

KP: Zaklada HB je u Hrvatskoj 2010. godine pokrenula Zelenu akademiju – program predavanja, radionica i diskusija koji je zamišljen kao platforma za istraživanje potencijala zelene političke agende. Je li program Akademije nastao po uzoru na slične Zakladine programe koje provodi drugdje? Otkud inspiracija za pokretanje ove platforme i kome je sve ona namijenjena?

V. H.: Zelena akademija, osim po svojem imenu, nije model koji je negdje uspio i koji mi sada prenosimo u ovaj društveni kontekst. Uistinu, u posljednjih desetak godina brojni su međunarodni zeleni akteri, fondacije i stranke već pokretale serijalne nizove sličnih modula i skupova pod sličnim imenom. U tom smislu, tu je postavljena granica gdje model može biti široko prepoznatljiv. Zelena akademija u tom smislu nastala je kao prepoznavanje potrebe zagrebačkog ureda HBS-a da uspostavi redovni edukativni i politički forum koji u dugom roku može biti od koristi akterima koji mogu biti nositelji zelene politike u različitim tematskim komponentama. Utoliko je u pozadini ideje da pored toga što se ljudi sretnu, druže, informiraju, diskutiraju i ponegdje dosta toga nauče kroz program Zelene akademije da se jače povežu, nastave surađivati i ubrzaju jedan ionako organski proces u društvu. U tom smislu Zelena akademija je poput nekog privremenog ljepila koje omogućava da se uspostavi snažnija veza i utjecaj onih koji mogu nositi zelenu politiku u zemlji. To je dakle oblik asistencije ili neka vrsta moguće katalizacije. Otvaramo prostor, provociramo sa temama i pokušavamo stvarati okolnosti unutar kojih je moguće misliti i stvarati zelenu politiku. U kojem trenutku će ona zauzeti svoj oblik i svoja specifičnija obilježja, ovisi primarno o domaćim akterima i tu je naš doseg, iako ponekad bitan, opet ograničen. Druga vrijednost koju svakako nosi Zelena akademija je da ona može poslužiti i kao inkubator ideja i polazišna točka za stvaranje novih inicijativa, grupacija i organizacija koje su spremne dalje fokusirati se na određene sporne točke u razvoju, možda i uz našu direktnu podršku ili pomoć kroz osiguravanje informacija, određenih znanja ili kontakata koje mogu poboljšati doseg i relevantnost takvih napora. Zelena akademija ima i brojku 2020 koja ustvari označava jednu dugoročniju perspektivu jer smatramo da je potreban niz godina za takvu vrst proboja, bilo simboličnog, bilo doslovnog u društvo – ako želimo da taj efekt bude održiv i da signalizira – i u nekoj mjeri – ostvaruje promjene za koje se zalaže zeleni politički pokret.

KP: Što danas jest zelena politika i kakve potencijale Zaklada u njoj prepoznaje, a kojima bi Zelena akademija mogla doprinijeti svojim programom i promišljanjem?

V. H.: Zelena politika danas se u europskom kontekstu razlikuje i ne možemo se prema njoj odnositi kao prema jednoznačnom terminu. U nekim kontekstima ona je daleko liberalnija (Češka, Mađarska), u nekima je i dalje vezana uz političko nasljeđe ljevice. Ovisno o vremenskom trenutku, ona je i dalje opterećena nekim razvojnim teškoćama, od pretjerane ekologizacije do možda klasičnih sukoba fundija i realosa, dakle frakcijskih borbi. U svakom slučaju zelena politika danas u Europi – a mogla bi i u Hrvatskoj – pokušava dati odgovore kako zamisliti, osmisliti i ostvariti zajedničku i solidarnu Europu koja uključuje građane u odlučivanje, koja smanjuje i značajno ograničava pritisak kapitala na socijalni sustav i ljudska prava i koja pažljivo i održivo raspolaže svojim resursima, hranom, energijom i zajedničkim dobrima od javnog interesa. U tom smislu, ona kreirajući politiku koja je spremna za budućnost nadilazi i neke ideološke i vrijednosne pretpostavke, iako po svojem članstvu korelira sa nekim vrijednosnim sustavima. Međutim, izuzetno je bitno zadržati distinkciju između dugog, sad već, intergeneracijskog marša kroz institucije i promjenama koje su uslijedile i evidentno se vide na strankama, od formativnih godina za Zelene u Hrvatskoj i zemljama regije koji se mogu oblikovati u idućih nekoliko godina.

KP: Zelena akademija je u svom prvom izdanju bila uglavnom usmjerena na hrvatske probleme, iskustva, perspektive, a samim time i sudionike. Ove godine se Akademija širi na regiju, ali uključuje i brojne sudionike iz inozemstva, pa će veći dio programa biti održan na engleskom jeziku. Krije li se iza toga uvjerenje da su procesi koji se odvijaju u Hrvatskoj slični onima u regiji, i na koji način njihovom razumijevanju mogu doprinijeti iskustva zapadnoeuropskih zemalja?

V. H.: Akademija je krenula početnički i skromno prošle godine, sa namjerom istraživanja potencijala. Tu želimo zadržati jednu konstantu, kontinuitet istraživanja tog potencijala i sa tim nastavljamo i ove godine. U tom smislu taj napor se pokazao svrsishodan na niz načina jer omogućuje akterima da niz dana raspravljaju na odvojenom i ugodnom mjestu o problemima kojima se bave i unutar tema kojih djeluju. Vidimo u kojem je previranju danas svijet i da vremena nema puno, zato je možda otvorenost stranim gostima i predavačima koji osiguravaju dodanu vrijednost ove godine primjetniji. Pored toga, smatramo da je izuzetno ograničen broj osoba u Hrvatskoj uistinu izložen globalno relevantnim debatama te želimo na taj način i sudionicima iz regije i Hrvatske omogućiti dodir sa kvalitetom tih debata i na neki način ih uključiti. Naravno, može se dogoditi u nekim slučajevima da dođe do diskrepancije između očekivanja ili prioriteta no to je isto sastavni dio tog zajedničkog procesa učenja. HBS je organizator i inicijator, no u tom procesu želimo da sudjeluju svi koji se u takvom vrijednosnom kontekstu i atmosferi osjećaju kao ‘doma’ i ustvari shvaćaju da su dio te šire političke zajednice. U tom smislu, širina ovogodišnjeg programa nije slučajna, još uvijek smo u fazi u kojoj moramo mapirati područja, ili bar neka od područja (jer u programu još nisu sva i toga smo svjesni) unutar kojih je moguće ostvariti jedan distinktivan i politički relevantan, a vrijednosno prihvatljiv pogled za neke društvene procese. I po mogućnosti istražiti kontekst i mogućnosti za njegovu političku artikulaciju. Što se tiče regije, oduvijek radimo s naglašenom regionalnom dimenzijom i ove godine kroz suradnju sa Zelenom Europskom Fondacijom iz Bruxellesa kao i u suradnji sa Open Society Foundations Network dolazimo do većih mogućnosti za sudjelovanje polaznika/ica ali i panelista/tkinja iz zemalja regije. U tom smislu, vidimo jasnu povezanost ali ne uvijek i sličnost između pojedinih obrazaca ili procesa koji se događaju u Europi ili regiji i u tom smislu taj tip rasprave je dobrodošao; prvenstveno kad se radi o pitanju regulacije Schengena, održivog upravljanja resursima ili očuvanja javnog interesa u razvoju gradova.

KP: U čemu je temeljna programska novost u odnosu na prošlogodišnju Akademiju?

V. H.: U ostvarenju ovogodišnjeg programa sudjeluje oko stotinu ljudi i više od pedeset polaznika sa logističkom podrškom i medijima očekujemo oko 180 sudionika iz oko desetak zemalja. Među njima bit će i desetak poznatih i visoko profiliranih intelektualaca, stručnjaka, aktivista ili političara te veliki broj panelista mlađe generacije kojoj nastojimo otvoriti prostor. Ove se godine želimo fokusirati na krizu političke imaginacije, dakle vidjeti zbog kojih okolnosti i interesa je danas došlo do svojevrsnog zamora kod demokratskih procesa, zbog čega u višestrukoj krizi u kojoj se nalazimo još ne vidimo oblikovana rješenja, i na koji način se možemo oduprijeti štetnim procesima koji nas mogu vratiti ili transformirati u društva koja teže oblicima isključivosti, produbljivanju podjela i neke vrste novih autoritarnosti. No, potreban nam je pogled u niz područja u kojima bi mogli vidjeti gdje postoji potencijal za zelenu politiku da jasno postavi zahtjeve i postavi se kao ravnopravan akter koji zastupa vrijednosti i interese koji su dosad bili nevidljivi ili teško vidljivi. Ove godine novost je i to da smo, iako manji, jedan dio programa osmislili zajedno s nekim partnerima poput Open Society Foundations Network, Subversive Film Festivala ili Zelene Europske Fondacije. Kulturpunktu zahvaljujemo na interesu da prati naš pokušaj i bude dijelom tog procesa.

KP: Koje su prednosti tako sveobuhvatnog programa koji nudi za svakoga ponešto, jer se čini da upravo takav koncept ne omogućava temeljito razmatranje jedne teme?

V. H.: Sveobuhvatan program označava simbolički prostor gdje je moguće učiniti promjenu. Kao što sam napomenuo on nije konačan. U nekim od navedenih područja možda ćemo otkriti da promjena još nije moguća, da je vrlo daleko, u nekima to neće biti slučaj. No, označavajući taj prostor tako široko želimo dati priliku i prostora drugima da nešto nauče. Po profilu više od pedeset sudionika ovog programa, dolaze iz različitih područja, od ekonomije i energetike do zaštite okoliša i klimatskih promjena do pitanja rodne ravnopravnosti i jednakosti. Naglasaka je međutim nekoliko, svakako je implicitna podloga niza ovih rasprava budućnost Europske unije i društava u regiji. Potom je to svakako pitanje formuliranja održivih klimatskih i energetskih politika nakon katastrofe u Fukushimi. Treći naglasak je na pitanju zajedničkih dobara, otpora komodifikaciji i upravljanju javnom infrastrukturom u gradovima. To su možda naglasci ovogodišnjeg programa koji ustvari kroz te diskusije želi pružiti dovoljno materijala za daljnje razbistravanje zelene političke agende. Od ukupno 180 sudionika koji će proći kroz program, mnogi su ljudi već aktivni u tim temama, međutim nedostaju nekada trenuci za razmjenu i prepoznavanje savezništava. Akademija želi pokazati da postoji potencijal za mnoga savezništva zbog kojih bi zeleni politički pokret – ili pokret blizak tim vrijednostima ako ga ne želimo nužno zvati Zelenim – mogao postati relevantna društvena snaga koja se opire štetnim procesima u društvu. Tu će nam svakako biti od pomoći ili inspiracija imena poput Tariqa Alija, Davida Bolliera, Pavola Demeša, Rolfa Holuba, Frauke Thies, Manuela Sarrazina ili Alberta Toscana. No, ispod tog sloja poznatijih imena bitna je dinamika više od sedamdeset domaćih sudionika i predavača od kojih – izravno ili neizravno – ovisi kvaliteta i brzina te moguće promjene. Mislim da će se u programu svaki od sudionika osjećati kod kuće dva do tri dana dok će u ostatku vremena imati priliku učiti o ostalim područjima. U tom smislu ne radi se o stručnoj ili akademskoj konferenciji, već o programu političkog obrazovanja, neovisno o tome što će veliki broj stručnjaka biti tamo da osigura što kompetentniju debatu i proširi znanje polaznika.

KP: Što je perspektiva Zelene akademije? U kojem smjeru će Zaklada dalje razvijati ovu platformu?

V. H.: Zelena akademija kao koncept ima dugoročnu perspektivu i prema sadašnjim zamislima ona se nastavlja razvijati i idućih nekolika godina, kako kroz produbljivanje tematskog fokusa i specifičnije, donekle i uže postavljene teme tako i kroz istraživanje područja koja zasad nismo dotaknuli. Već nakon prošle godine Zelena akademija je krenula s kontinuitetom aktivnosti pa smo tako između prošlogodišnjeg i nadolazećeg okupljanja već organizirali tri aktivnosti kroz koje smo nastojali održati interes naših sudionika. U ožujku smo razgovarali o budućnosti Europske Unije, u svibnju o pristupanju Hrvatske EU, a u lipnju o odnosu između industrije i okoliša. I u tim procesima dio rasprava bio je osmišljen u suradnji s partnerima i to je također sastavna komponenta te zamisli.

Nakon ovogodišnje Akademije bit ću svakako spreman odgovoriti konciznije, no svakako će biti više naglaska na davanje prostora polaznicima/ama za njihove inicijative i prijedloge te za follow-up aktivnosti između viških događanja. Proširivanje ili produbljivanje savezničkih odnosa bilo bi također korisno za Akademiju i na doseg njenog djelovanja na društvo. Europska i globalna perspektiva ostat će svakako jedna od bitnih dimenzija koju nastojimo osigurati kao obilježje programa. Ove je godine interes premašio očekivanja te moramo razmišljati i o proširivanju vlastitih kapaciteta kako bi mogli pratiti takav razvoj.

Marx, arapsko proljeće i talijanska ljevica

Vatroslav Miloš — Fri, 20 May 2011 10:34:57 +0000

Uzimajući deset najčešćih prigovora marksizmu (dovodi do političke tiranije, sve svodi na ekonomiju, utjelovljuje oblik historijskog determinizma i sl.), Terry Eagleton u analizama svake od tih kritika pokazuje kako su one tek bijedna travestija izvorne Marxove misli.

Nakon promocije knjige, u 19 sati održat će se okrugli stol na temu Je li Balkan novi Magreb?. Ovaj okrugli stol ima za cilj ponuditi odgovore na sljedeća pitanja: što se doista događa na Balkanu? Je li “Arapsko proljeće” utjecalo na navedena zbivanja? Da li, unatoč očitim razlikama sa situacijom na Bliskom Istoku, možemo naći i neke sličnosti? Što je doista u korijenu ove erupcije bijesa i kakve je zahtjeve donijela? Kako se odrediti prema pojavi novih progresivnih političkih aktera koji se pojavljuju u trenutku u kojem raste desni populizam? Mogu li direktnodemokratske prakse upotpuniti ili čak zamijeniti model predstavničke demokracije koji je, čini se, danas u krizi kako na Balkanu tako i u cijeloj Europi? Konačno, koja je uloga Europske nije u ovim procesima? Na okruglom stolu sudjeluju Rastko Močnik (Filozofski fakultet u Ljubljani), Mate Kapović (Filozofski fakultet u Zagrebu), Žarko Puhovski (Filozofski Fakultet u Zagrebu), Biljana Kašić (Sveučilište u Zadru Centar za ženske studije), Boris Kanzleiter (Rosa Luxemburg Stiftung), Vedran Horvat (Heinrich Böll Stiftung) te Haris Golemis (Nicos Poulantzas Institute).

U 21 sat današnji program završit će se predavanjem Antonija Negrija Talijanski prijelom: proizvodnja vs. razvoj. “Za sve ove godine, ljevica nije uspjela shvatiti promjenu radne snage i načina života, iscrpljuje se traljavim ponavljanjem Blairove politike, no razlika je u tome da je Blair prije sebe imao Margaret Thatcher i pad Huna mu je uistinu omogućio da nešto rekonstruira. To se u Italiji nije dogodilo: prva i druga republika sliče jedna na drugu kao jaje jajetu, i zapravo jedina ‘nova ideja’ jest rekonstrukcija centra prve republike, nekažnjenog i nekažnjivog. Otkako sam se krajem pedesetih priključio strankama ljevice, mislio sam da među njima postoji stanovit osjećaj za modernitet i razvoj, štoviše premda su pokreti plaćali veliku cijenu, mislio sam da su shvaćali hegelovsku domišljatost koja će omogućiti ljevici da napreduje kao društveno tijelo. Ali žrtve koje su nam nametnuli bile su uzaludne. Ponudit ću svojevrsnu alegoriju da bi se vidjelo do koje su mjere te snage diskreditirane. Nije to osveta o kojoj je govorio Mao, ali gotovo da smo stigli vidjeti kako ih rijeka odnosi mrtve ne samo zbog odsutnosti programa, nego zbog odsutnosti želje da čuju ljude, zbog nedostatka vjere i uživanja u političkom radu. Nikad nisam vidio ljude tako tužne i lišene strasti, ili bolje, pune istinske i prave tužne strasti, kao što je sadašnje vodstvo talijanske ljevice. Tužne strasti koje ne može preobratiti ni osjećaj odgovornosti ili teškoća zadaće da predstavljaju podčinjenu klasu koju uostalom više niti slušaju niti čuju: to su birokrati, niži činovnici istrošena intelektualnog izričaja”, piše Negri.

Podsjećamo, odabrane ulomke iz knjige Zbogom, gospodine Socijalizam! Antonija Negrija možete čitati ovdje.

Izvor: SFF / Na fotografiji: Terry Eagleton

Pobune u arapskom svijetu i na Balkanu

Antonija Letinić — Wed, 18 May 2011 09:51:09 +0000

U srijedu, 18. svibnja u 19 sati David Harvey, Slavoj Žižek, Samir Amin i Zygmunt Bauman, uz moderaciju Srećka Horvata, razgovarat će o pobunama na Sjeveru Afrike i Bliskom Istoku na okruglom stolu pod naslovom Značenje Magreba? Stol propituje preslagivanje moći u čitavom svijetu, ali prije svega nastoji istaknuti emancipacijske potencijale narodnih pokreta. Diljem svijeta, od barikada u Ateni do masovnih prosvjeda u Londonu, preko borbi indijskih naksalita i meksičkih zapatista, pa sve do ustrajnog otpora zemalja Latinske Amerike i ponovnog buđenja Afrike, rađaju se nove emancipacijske prakse koje unatoč geografskim udaljenostima i nekim razlikama ipak nose isti biljeg i zajednički nazivnik. Što u tom kontekstu možemo naučiti od Magreba, i što nam je činiti?

Na ovu raspravu nadovezat će se okrugli stol pod naslovom Je li Balkan novi Magreb? u petak, 20. svibnja u 19 sati. U raspravi će sudjelovati Rastko Močnik (Filozofski fakultet u Ljubljani), Mate Kapović (Filozofski fakultet u Zagrebu), Žarko Puhovski (Filozofski Fakultet u Zagrebu), Biljana Kašić (Sveučilište u Zadru Centar za ženske studije), Boris Kanzleiter (Rosa Luxemburg Stiftung), Vedran Horvat (Heinrich Böll Stiftung) i Haris Golemis (Nicos Poulantzas Institute) uz moderaciju Igora Štiksa. U sjeni trenutnih političkih promjena na Bliskom istoku, Balkan se ponovo trese. U Grčkoj se nastavljaju ulične borbe. U Rumunjskoj su organizirani masovni protesti protiv mjera štednje koje je odobrio MMF kao i novog zakona o radu. U Albaniji, u sukobu vlasti i opozicije bilo je i žrtava. Veliki prosvjedi su obilježili kraj zime i proljeće u Hrvatskoj donoseći različita i nerijetko sukobljena stajališta, od desničarskog ekstremizma do snažnog socijalnog i antikapitalističkog bunta i zahtjeva za uvođenjem direktne demokracije. Okrugli stol ima za cilj otvoriti brojna pitanja: što se doista događa na Balkanu? Je li Arapsko proljeće utjecalo na navedena zbivanja? Da li, unatoč očitim razlikama sa situacijom na Bliskom Istoku, možemo naći i neke sličnosti? Što je doista u korijenu ove erupcije bijesa i kakve je zahtjeve donijela? Kako se odrediti prema pojavi novih progresivnih političkih aktera koji se pojavljuju u trenutku u kojem raste desni populizam? Mogu li direktnodemokratske prakse upotpuniti ili čak zamijeniti model predstavničke demokracije koji je, čini se, danas u krizi kako na Balkanu tako i u cijeloj Europi? Koja je uloga Europske Unije u ovim procesima?