U skladu s temom suradničkih modela stvaranja, otvorenje Fubara obilježit će predstavljanje radova umjetnika_ca iz festivalskog arhiva čije se gradivo prikupljalo tijekom proteklog desetljeća, te FUBOMATIC sustav za pohranu digitalnih radova. Fubar arhiv čini preko 1500 umjetničkih radova okupljenih u interaktivnom postavu koji omogućava pregledavanje i pretraživanje zbirke eksperimentalne umjetnosti iz cijeloga svijeta. “Osim pregledavanja arhiviranih djela, Fubar arhiv omogućuje i izradu kustoskih kolekcija za istraživačke i/ili izložbene svrhe te perspektivu održive automacije arhivskog rada otvorenim protokolima i slobodnim softverom”, pojašnjavaju organizatori festivala Dina Gligo i Vedran Gligo. Program otvorenja zakazan je za 1. travnja, a održava se u MaMi s početkom u 18 sati. 

Iduća u ciklusu aktivnosti posvećenih zajedničkom radu započinje sutradan, 28. ožujka, prvom u nizu besplatnih radionica glitch umjetnosti. Radionice će mentorirati Dina i Vedran Gligo, uz podršku vizualnog umjetnika Iana Keavenyja, koji je u veljači sudjelovao u diskurzivnom programu GLITČH Practices Formata C, te gostovanje programera Ramira Polle. Sudionici_e ovog edukativnog programa naučit će koristiti Git sustav i softver otvorenog koda, te kritički sagledati “etiku raznih uporabnih licenci kao i mogućnosti restauracije zastarjelog softvera”, stoji u najavi programa. Radioničke sesije odvijat će se svake posljednje subote u mjesecu tijekom trajanja festivala, zaključno s 26. prosincem, a za sudjelovanje nije potrebna prethodna priprema niti predznanje.

Program Fubar festivala ove godine nastavlja tradiciju programa Fubar Expo, izložbe kojom se predstavljaju suvremeni radovi glitch umjetnika_ca, te tematskog filmskog programa posvećenog audiovizualnim praksama greške. U ključu kolektivnog stvaralaštva, rad festivala i ove godine podržavaju, i s njime surađuju, brojni kolektivi iz polja eksperimentalne i glitch umjetnosti iz Hrvatske, regije i svijeta. Osim nabrojenih aktivnosti, popratni program festivala uključuje podcast serijal o kolektivnom stvaralaštvu, zaključni simpozij i tri izložbe u Zagrebu (MaMa), Puli (Galerija Novo) i Karlovcu (Galerija Zilik). Detaljan raspored aktivnosti prvog bijenalnog izdanja Fubara možete pronaći na službenim stranicama festivala.

U Fubar arhivu nalazi se više od 700 video radova iz područja elektroničke greške, koji obuhvaćaju širok raspon tema i pristupa – od feedback petlji, skriptnih kolaža, machinima performansa, analognih degradacija, AI konflikta, alkemijskih nedovršenosti, digitalnih ostataka i mnogih drugih pristupa posvećenih materijalnom eksperimentu digitalne ere.

U okviru ovih dviju predblagdanskih projekcijskih sesija posjetitelji_ce će moći vidjeti kustoski izbor četvero domaćih kustosa_ica aktivnih u području suvremenog eksperimentalnog filma i videa, a projekcije će pratiti razgovori s publikom i umjetnicima. 

U ponedjeljak 22. prosinca od 17 sati svoju arhivsku kolekciju predstavit će voditelji festivala Dina Gligo i Vedran Gligo, dok će u ponedjeljak 29. prosinca s početkom u 17 sati u dvosatnim blokovima svoje kolekcije prikazati kustosice Petra Belc i Ingeborg Fülepp.

Osim video projekcija, posjetitelji_ce će imati priliku sagledati parametričku podatkovnu konstrukciju i raznovrstan multimedijski sadržaj Fubar arhive, koja će u narednom periodu biti dostupna široj javnosti kao interaktivna arhiva recentne digitalne eksperimentalne umjetnosti.

Više informacija o djelima i umjetnicima_cama pronađite ovdje.

Sada pokreću i edukativni pilot-program koji će nastojati one koji tek stupaju na scenu upoznati s praktičnim znanjima i interdisciplinarnim metodama, a za koji su prijave otvorene do kraja ove godine. O povodima za osnivanje, uvjetima rada, novim tehnologijama i budućnosti umjetnosti, povodom pokretanja edukativnog pilot-programa Nova škola novih medija za nove umjetnike_ce, razgovarali smo s Dinom i Vedranom Gligom.

Prošle ste godine obilježili deset godina postojanja Formata C, sada kada se osvrnete na cijeli taj proces, koji vam se trenuci čine presudnima za razvoj? Kako vaše današnje djelovanje rezonira s razlozima pokretanja organizacije i kakva je “situacija” na domaćoj novomedijskoj sceni?

Dina: Organizaciju smo ustvari pokrenuli jer smo htjeli raditi nezavisno i samostalno, željeli smo biti fleksibilni na tržištu i iskoristiti razne mogućnosti rada. U procesu smo puno toga naučili pa smo znanje počeli dokumentirati i pretvarati u programe i sadržaje. Tek kad se Vedran priključio kao nositelj programa, organizacija je krenula u područje novih medija, što je uvelike promijenilo njezin fokus.

U početku nas je motivirao strah da nećemo imati dovoljno radnih prilika koje su adekvatno plaćene. Posla je bilo, ali su honorari bili niski ili nepostojeći. Kao mlada osoba koja tek stupa na umjetničku scenu, želiš se osamostaliti i moći živjeti od svog rada, a to u praksi nije bilo lako. Ipak, kroz proces osnivanja organizacije, učenja o prijavama, financiranju i DIY kulturnom menadžmentu, otkrili smo strast prema interdisciplinarnim područjima novih medija – od vizualnih i suradničkih projekata pa sve do softverskih eksperimenata.

Tako je danas Format C fokusiran na novomedijske projekte, suradnju, edukaciju i produkciju, i na taj način možemo reći da ispunjava neku svoju svrhu. Trenutačno smo u fazi promjena jer se mijenjaju očekivanja i od umjetnika i od organizacija; mogućnosti novomedijskog rada u Hrvatskoj nisu optimalne, ali nastojimo raditi projekte korisne i sceni i nama samima. Težimo otvorenosti i dostupnosti, a programska struktura omogućuje ljudima da se posvete sadržaju bez preopterećenja.

Upravo pokrećete i edukativni pilot-program. Jesu li upravo spomenuti izazovi dio motivacije za pokretanje programa i koje praznine u formalnom obrazovanju nastojite adresirati i popuniti?

Dina: Da, po završetku Akademija, umjetnici često nemaju znanja o osnivanju umjetničkih organizacija. Djelujem i u sindikatu prekarnih radnica SKUPA, a umjetnici često ne znaju da mogu biti članovi. Također, važno je artikulirati i modalitete sudjelovanja u strukovnim udrugama. Mi koji smo to prošli, možemo pomoći mladima da lakše uđu u praksu, nauče značenje interdisciplinarnosti i povežu se s različitim ljudima. Neformalni sustav mentoriranja postoji, ali nedostaju strukturirani modeli – nešto poput starih ateljea gdje se učilo uz iskusne mentore.

Nastojimo se prilagoditi prezasićenju sadržajem i obavezama mladih umjetnika_ca, pa smo odlučili sažeti neke programe i pokrenuti edukativni pilot-program koji djeluje na dvije razine. S jedne strane, ovom pilot-fazom želimo dobiti uvid u stvarno stanje “na terenu” – svi dolazimo s predrasudama o formalnom obrazovanju, ali i ono se neprestano mijenja. Zanima nas postoji li raskorak između kurikuluma i stvarne prakse u institucijama – kurikulum bi teoretski trebao biti jednak svugdje, ali uvijek ovisi i o samim predavačima i institucijama.

Vedran: S druge strane, želimo otvoriti repozitorij know-howa koji se može primijeniti u praksi. Demokratizacija skrivenih procesa i dokumentacija projekata mogu pomoći umjetnicima da bolje razumiju administrativne i produkcijske izazove. To uključuje i prevenciju burnouta, jer je lako pregorjeti kad si “sam svoj šef”. Program je eksperimentalan, a kada identificiramo potrebe polaznika, u kasnijim ćemo fazama uključiti i suradnike.

Ideja je da zajedno s mladima i onima koji se tek kreću baviti umjetnošću saznamo koje su njihove stvarne potrebe kako bismo ih ugradili u naše programe. Škola će pokriti područje između sigurnosti institucionalnog obrazovanja i nesigurnosti tržišta rada, gdje umjetnici često ne znaju kako pristupiti problemima koji im se nameću.

Također, program se provodi online, što omogućuje pristup širokom spektru polaznika, a nama dopušta da se upoznamo s različitim perspektivama i iskustvima. Sudionici fokus grupe bit će honorirani za svoj rad; tu se vodimo strukovnim preporukama i cjenicima. Djelujemo u nekoliko radnih grupa za prava umjetnika pa nam je važno da uvjeti budu okej i pazimo na to te nastojimo biti što bliže vrijednostima koje i sami zagovaramo. 

Program predviđa da sudionici_e sami oblikuju dio kurikuluma i odlučuju o vanjskim suradnicima_ama. Što očekujete da će oni donijeti u kreiranje sadržaja?

Dina: Tako je, program jest konkretan u smislu sadržaja, ali smo htjeli da ima “mekšu” strukturu budući da se bavimo temama koje se ne smatraju nužno dijelom umjetničkog posla, ali su ključne za samostalan rad – administracija, produkcija, suradnja. U nekom idealnom svijetu time bi se bavile institucije, kustosi, galerije, ali i oni su na neki način, često, u istoj poziciji kao i umjetnici tako da se ne mogu uvijek međusobno podržati na taj način.

Radionice, odnosno, programe će voditi cijeli spektar suradnika, dok mi kao nositelji programa vodimo eksperimentalnu fazu i nakon što ispitamo potrebe, u kasnije ćemo faze uključiti ostale. Polaznici će, dakle, o potencijalnim vanjskim suradnicima, odlučiti sami – mi imamo prijedloge, ali to će ovisiti o njihovim afinitetima i interesima, što osigurava organski i prilagodljiv način rada, koji je istovremeno koristan i informativan. Zanima nas i kako se percipira umjetnički rad i koje ideje i želje imaju mladi i oni koji tek započinju umjetničko djelovanje, i na koji način bismo mi kao organizacija mogli doprinijeli boljoj valorizaciji umjetničkog rada i uvjetima na sceni. Fokus je na metodama realizacije rada i produkciji, a manje na sadržaju samom.

Većina je vaših projekata dugoročnog karaktera – poput Fubara i Piviliona. Festival Fubar pozicionirao se kroz posljednje desetljeće kao najdugovječniji glitch festival, dok Pivilion kao participativni softverski projekt stavlja naglasak na autonomiju i decentraliziranost digitalne umjetnosti. Kako uz stalne promjene koje prate vaš umjetnički rad uspijevati održati kontinuitet u radu?

Dina: Fubar je nastao slučajno – iz izložbe glitch arta pretvorio se u festival. Tijekom deset godina, kroz projekte, sadržaj se stalno mijenja, a demokratizacija tehnologije i softverski trendovi oblikuju praksu. Glitch umjetnici i dalje rade ručno neke stvari, a mi nastojimo raditi na automatizaciji rada što smanjuje količinu radnih sati potrebnu za jedno djelo. Radimo i na arhivi radova proteklih deset godina – sam taj proces obuhvaća puno tehnika i metoda koje ćemo predstaviti i na edukaciji. 

Pivilion je nastao tijekom rezidencije u GMK-u s idejom stvaranja mrežne infrastrukture za slobodnu umjetnost i istražuje pitanja autorskih prava, distribucije i servera. Nastao je ustvari iz potrebe, a različite varijacije projekta koje uključuju fizički server, darknet, WiFi server ili serverske skulpture, tematiziraju pitanje autorstva i distribucije te uvjeta servisa koje koristimo – tako da se i sam rad stalno razvija poprimajući nove oblike.

Na koji vas način i dalje privlači ideja “umjetnosti pogreške”, odnosno ima li glitch i danas subverzivan potencijal u doba kada su “bugovi” možda postali i dio mainstream estetike?

Dina: Glitch umjetnost i dalje služi svojoj svrsi na način da osvještava prirodu novomedijske umjetnosti. Na neki suptilno je i didaktična nasuprot AI generiranog sadržaja u smislu etike i održivosti, jer nas uvijek uzemljuje i podsjeća na to da se radi o konstruiranom mediju koji ima neka svoja pravila postojanja.

Kako u svom radu balansirate između ideala slobodnog softvera i otvorenosti te praktične potrebe da i umjetnici žive od svoga rada?

Vedran: Činjenica da i umjetnici moraju plaćati račune i ideja otvorenosti nisu isključivi. Neki od naših projekata čak omogućuju preuzimanje radova, što ne devalvira sam rad niti nama uskraćuje honorare. Novi mediji u tom su smislu slični starim kiparskim atelierima – u smislu da netko kreira ideju, a netko ima produkcijsko znanje koje nitko ne može otuđiti. Demistifikacija rada dodaje vrijednost, a ne oduzima. 

Dina: Uvijek nam je važno razumjeti skrivene procese, ne samo vizualni rezultat rada. Stoga gradimo setove uputa za druge i to je neko naslijeđe logike open sourcea – razmišljanje o tome kako su temelji postavljeni i kako drugi mogu graditi na onome što mi gradimo.

Kako vidite budućnost umjetničkog rada u kontekstu novih tehnologija i automatizacije? Sve više ovisimo o tuđim servisima i platformama koje nose rizike, dok s druge strane postoje otvoreni i besplatni alati koji zahtijevaju promjenu navika i dodatnu edukaciju. Koji su, po vašem mišljenju, ključni izazovi i mogućnosti za umjetnike u takvom okruženju?

Dina: Svijet ide u smjeru automatizacije – samo što to možda nismo očekivali u umjetnosti. Problem je i u tome što su tehnologija i kultura često u raskoraku, a nismo dovoljno upoznati s procesima optimizacije. Umjetna inteligencija u tom smislu donosi i prednosti i nedostatke. LLM modeli, primjerice, mogu pomoći u pisanju i planiranju projekata, ali ono što je ključno ostaje ljudsko – lokalni kontekst, iskustvo, zajednice. Strojevi to ne mogu zamijeniti.

Zabrinjavajuće je koliko ovisimo o privatnim servisima. Tumblr je dobar primjer – bio je kultna platforma, ali svaka promjena vlasništva donosila je i brisanje zajednica i sadržaja. Glitch umjetnost gotovo je nestala jer su botovi automatski označavali radove kao erotiku, a nije postojala ljudska osoba kojoj se moglo obratiti. Zato nam je važno osvijestiti infrastrukturu i alate koje koristimo.

Vedran: Mi sami radimo s mnogo platformi, ali jednako tako pokušavamo razvijati i znanja o slobodnom softveru. Dobri alati postoje, ali ih malo tko poznaje. Na radionicama pokušavamo “popraviti tu štetu” i pokazati da alternativni alati mogu biti jednako produktivni. Plaćeni softver također ima svoje političke dimenzije – koje nisu neutralne.

I tu dolazimo do možda najvećeg problema – od umjetnika se očekuje stalna produktivnost, bez prostora za igru, eksperiment i pogrešku – a upravo to je srž umjetnosti. Mladi si još mogu dopustiti taj luksuz, ali pitanje je koliko dugo. Naš cilj je otvoriti prostor za razmišljanje o dugoročnim modelima koji neće ovisiti samo o korporativnim servisima, nego o zajednicama i znanju koje ostaje dostupno svima.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Program je namijenjen “novim” umjetnicima_cama iz svih dijelova Hrvatske – svima onima koji su mladi i netom su završili ili završavaju umjetničko ili srodno obrazovanje i/ili su bilo koje (punoljetne) životne dobi ali su se tek otisnuli u umjetničko područje – s interesom za suvremene metode novomedijskog umjetničkog rada. Svrha programa je ponuditi interdisciplinarnu dopunu temeljnom obrazovanju polaznika_ca programa te potporu u počecima umjetničkog života.

Struktura pilot edukacije je horizontalna i sami_e sudionici_e sudjeluju u formiranju programa temeljem svojih iskustava i uključivanjem vanjskih stručnjaka_inja pomoću grupi dodijeljenog budžeta. Sudjelovanje u programu podrazumijeva aktivno prisustvovanje skupnim online sastancima uz pisanje kraćih tekstova i/ili izradu dokumentacije o vlastitim iskustvima s tematskim cjelinama:

• Osnove kulturnog menadžmenta i magija računalne automacije
• Autorska i radna prava umjetnika_ca te prednosti kolektiviziranja
• Osnove umjetničke produkcije – slobodan softver i hardver
• Osnove umjetničke produkcije – pisano i multimedijsko dokumentiranje
• Osnove umjetničke produkcije – mreže i mrežne stranice
• Pisanje o umjetničkom radu i predstavljanje umjetničke produkcije

Aktivno sudjelovanje u programu je honorirano sukladno strukovnim standardima i obujmu produkcije a skupne sesije se odvijaju tijekom šest subota poslijepodne prema kolektivnom dogovoru. Prijave za sudjelovanje u programu zaprimaju se putem online obrasca.

Edukacije nose voditelji Umjetničke organizacije Format C (Dina Gligo i Vedran Gligo) dok prateći program grade brojni vanjski suradnici_e organizacije koje grupa može odlučiti angažirati za online konzultacije.

Prijave se vrše do 31. prosinca (ili popunjenja grupe).

Privatno vlasništvo – Pristup zabranjen! predstavlja interaktivno generativno elektroničko književno djelo s distopijskom radnjom smještenom u 2026. godinu, u društvo privatiziranih prostora i resursa. Izložba je dostupna preko osobnih mobilnih uređaja u svakom trenu, spajanjem na Wi-Fi mrežu “siva) (zona“.

Ovaj novi format prezentacije umjetničkih digitalnih radova posjetiteljima omogućuje da unosom lokacije prime dinamički generiran odgovor koji ocrtava financijske i ekološke prepreke pristupu. Na primjeru komercijalizacije, eksploatacije i sličnih problema današnjice, ovo djelo kritizira eroziju zajedničkih dobara i naglašava hitnu potrebu za ekološkom odgovornošću i pravednim pristupom prirodnim resursima.

Wi-Fi galerija siva) (zona digitalna je galerija postavljena na otvorenom i slobodnom operativnom sustavu Pivilion, koji su razvili Dina i Vedran Gligo. Bežična lokalna mreža (WLAN Wireless Local Access Network) dostupna je svima, te omogućuje predstavljanje digitalnog rada svakome tko se spoji na Wi-Fi mrežu.

FixLAB je pokrenut na inicijativu članova_ica neformalnog kolektiva HackLab, a vodi ga Vedran Gligo. Prije gostovanja u MaMi, FixLAB se pod geslom Otvoreni servis i radionica popravljanja računala, redovito održavao u prostorima Medike. Zadržavanjem uradi sam načela hakerske zajednice, političko angažiranog pristupa dijeljenju i prenošenju znanja te fiksnog tjednog termina, Gligo je u MaMi reaktivirao zaboravljeni prostor druženja.

Za sudjelovanje na radionici poželjno je poslati mail s kratkim opisom problema prije dolaska, kako bi se voditelj popravljaonice što bolje pripremio. Otvoreni servis nudi pomoć pri rješavanju hardverskih problema, softverskih poteškoća, instalaciji Linuxa, prelasku na open source sustave ili ugradnji i zamjeni RAM-a i diskova. Osim toga, Gligo daje savjete i pomaže u obnavljanju starih računala i opreme, za čime, na temelju prošlotjednog susreta, interes ne jenjava. 

Na radionicu prošlog tjedna, osim mene, stigla je nekolicina ljudi. Neki su se povukli u grupice i zajednički radili, a ostali su naizmjence pristizali do Glige s upitima o prenamjeni starijih računala i drugim poteškoćama. FixLAB, slijedeći načela HackLaba, zaista omogućava da “jedni pronalaze potrebnu recikliranu ili izgrađenu tehnologiju, drugi potrebno znanje, a treći društvo koje ih izvlači iz socijalne izolacije”.

Moj hard disk ostao je u stanju u kakvom je i došao zbog nedostatka skupe opreme kojom bi mogao biti popravljen, ali je zato otkriven prijeko potreban prostor razvoja i razmjene znanja o tehnologiji koji slijedi načela bottom-up pristupa. Široku dostupnost omogućava sudjelovanje bez naknade, a učestali termini obećavaju da su dobrodošli svi zainteresirani za upoznavanje sa svojim (prijenosnim) računalima, otvoreni pristup u programiranju i pokoji savjet o korištenju tehnologije, kako bi doskočili skupim servisima i njenoj hiperkonzumaciji uslijed kvarova koje bi, uz malu pomoć, vrlo često mogli riješiti sami_e.

Hacklab01 je otvoreni prostor za eksperimentiranje, učenje i stvaranje u digitalnom svijetu, posvećen promociji slobodnog softvera, slobodne kulture i umjetničkog izražavanja, a vodi ga Vedran Gligo. Njegova inačica, FixLAB01 pomaže polaznicima_cama s hardverskim problemima poput zamjene RAM-a ili pregleda matične ploče, softverskim poteškoćama, prelaskom na open source sustave, te obnavljanjem starih računala i opreme.

Radionice popravljanja u cjelosti su besplatne i održavat će se u tjednom terminu do ljetne pauze u kolovozu. Prijave nisu obavezne, ali je preporučeno javljanje putem maila (info@hacklab01.org) kako bi se voditelj servisa lakše organizirao.

Više detalja možete pronaći ovdje.

Na projekciji će biti prikazani materijali nastali i prikupljeni tijekom protekle dvije godine u okviru rezidencijalnog programa Free Art Glitch i festivala glitch umjetnosti Fubar.

Članovi_ice i volonteri_ke udruge KA-MATRIX i umjetničke organizacije Format C prikupili su i snimili materijale i intervjue međunarodnih glitch umjetnika Clebera Gazane iz Brazila, Iana Keavenya iz Irske, Bastiena Lavauda iz Francuske, Camille Grigaut iz Španjolske i Dawnie Darkstone iz Sjedinjenih Država. Karlovačko-zagrebačka produkcijska ekipa s međunarodnim partnerima nastavlja i dalje produkcijom projekta kroz periodično izdavanje “glitch dokumentaraca” s drugim akterima svjetske glitch scene.

Multimedijalni video rad u cilju istraživačkog umjetničkog procesa stavlja naglasak na sam proces, odvijanje i tijek eksperimenata međunarodnih umjetnika. Rezultati rezidencije prikazuju se u okviru javnog kulturnog događanja u Karlovcu, te će se potom distribuirati internetom. Produkcija rada rezidenata_ica u programu mentorirana je od strane umjetničke organizacije Format C i uz produkcijsku potporu KA-MATRIX-a, po čemu se realizira i ovo javno predstavljanje zajedničkog multimedijskog rada. 

Na predstavljanju radova sudjelovat će multimedijski umjetnici Dina Gligo i Vedran Gligo (Format C) te Josip Bolonić (Subsite). Uz pregled video rada – dokumentarnog filma, prisutni će imati prilike vidjeti i brojne prikupljene video radove uz razgovor s produkcijskom ekipom.

Više informacija o programu potražite ovdje.

Ovaj niz fotografija, njihove “druge živote” i video snimku performansa, umjetnica je okupila i arhivirala, a 3D knjižnicu svojih radova predstavila je na panelu Mogućnosti za glitch, održanom u sklopu ovogodišnjeg Fubar festivala. U njenim zbirkama, osim fotografija, mogu se vidjeti pisma, knjige koje čita (poput Matters of Care Maríje Puig de la Bellacase) ili pak zbirke školjaka i zubala. Fubarov popodnevni panel o digitalnim arhivima, na kojem su, uz Menkman, izlagali Teuta Gatolin i Vedran Gligo, pokazao je da za ove glitch umjetnike_ce pojam “arhiv” podrazumijeva različite razine strukturiranosti i organizacije gradiva. U okviru jednodnevnog simpozija Lomljenje vremena, o arhivima digitalne umjetnosti u moderaciji Irene Borić, osim popodnevnog, održao se i jutarnji panel naziva Propitivanje infrastrukture. Na njemu se raspravljalo o načinima na koje umjetničke organizacije poput Rhizomea, koja vodi online arhiv digitalne umjetnosti ArtBase, Muzeja moderne umjetnosti u Ljubljani i briselskog Constanta, grade svoje digitalne arhive. 

Lozana Rossenova predstavila je rad s arhivima u kontekstu svoje suradnje s Rhizomeom, platformom koja od sredine 90-ih predstavlja, pohranjuje i izlaže radove digitalnih umjetnika_ca. Govoreći o istraživačkom radu na softverskoj infrastrukturi i promišljanju uloge (digitalnog) arhiva, Rossenova se oslonila na teorijski okvir koji donose publikacije Two Bits Christophera Kellyja, Sorting Things Out Susan Leigh Star i Geoffreyja C. Bowkera, te What’s The Use? Sare Ahmed. Ahmedino istraživanje bavi se, između ostalog, dostupnošću akademskog znanja široj javnosti te preprekama koje se pojavljuju u formalnim institucijama kroz zahtjeve za razumijevanjem i usvajanjem kodificiranog ponašanja. Ahmed polazi od tvrdnje da sama upotrebljivost stvara potrebu da neku stvar sačuvamo, odnosno izbjegnemo njen gubitak, a toj selekciji je mogće pristupiti iz različitih pozicija. Korisni arhivi u tom smislu nisu samo mjesta za pohranu, već i za čuvanje dijeljenog sjećanja. Na tom tragu, kako tvrdi Rossenova, u istraživanju arhiva ostaje velika praznina jer znanstvenici_e i stručnjaci_kinje uglavnom ne objavljuju neuspjele pokušaje i frustrirajuće procese rada na nekom problemu, već samo krajnji, uspješni rezultat. Potaknuta izostankom informacija o mnogobrojnim pokušajima implementiranja određenih rješenja unutar institucija, Rossenova objavljuje publikacije koje se bave aktualnim procesima u kojima se nalazi, otvarajući prostor za razmjenu znanja van zatvorenih akademskih krugova. 

O arhiviranju digitalne umjetnosti u regionalnom kontekstu govorio je Jaka Železnikar. Trenutno zaposlen u Muzeju moderne umjetnosti u Ljubljani, Železnikar je na panelu predstavio nevoljkost institucija da se hvataju u koštac s kontekstualizacijom i arhiviranjem digitalnih radova te vlastitu perspektivu koja proizlazi iz ručnog unosa u programiranju kakvim se on počeo baviti krajem 90-ih, uspoređujući ga s današnjim automatiziranim procesima. U kontekstu međunarodno zastupljenih praksi arhiviranja digitalne umjetnosti, Železnikar je istaknuo nedostatak sredstava i ustaljenih kodificiranih praksi u institucijama kao razloge za manjak posvećenosti slovenskih institucija. Kao pozitivan iskorak prema definiranju, usustavljanju i poboljšanju arhivskih praksi, Železnikar navodi seriju razgovora Discoursor koja se u njegovoj suorganizaciji održala 2023. godine u Muzeju moderne umjetnosti. Radi se o šest diskusija na temu očuvanja, obnove i prezentacije digitalne umjetnosti, održanih s ciljem definiranja, usustavljivanja i poboljšanja postojećih arhivskih praksi.

Osim insitucionaliziranog pristupa arhiviranju, na panelu je predstavljena i neformalnija praksa kakvu je u svom radu razvila neprofitna organizacija Constant. Osnovana 1997. godine, ova briselska organizacije djeluje u poljima slobodne programske podrške (free software), feminizma, roda, copylefta, znanstvene-fantastike i umreženog umjetničkog rada. Imane B.K. i Martino Morandi iz Constanta predstavili su njihov putujući server naziva Splinter, preko kojeg se publika mogla spojiti na stranicu i intervenirati u otvorenu radnu sesiju. Ovakve radne sesije podrazumijevaju suradnju više autora_ica (pod Free Art licencom), a služe razmjeni i/ili stvaranju sadržaja te nadograđivanju znanja bez obveze da dođu do konačnih rezultata. Splinter je imenovan prema petogodišnjem projektu akronima SPLINT, u okviru kojeg članovi_ce organizacije eksperimentiraju s pitanjem “što i kakve bi spekulativne, slobodne i intersekcionalne tehnologije mogle biti”. O tome smo više doznali u zineu Techno Disobedience koji je publika Fubara imala priliku razgledati u MaMi gdje se održao diskurzivni dio festivala. 

Paneli Propitivanje infrastrukture i Mogućnosti za glitch predstavili su raznolike pristupe arhiviranju digitalne umjetnosti, uključujući rad umjetnika_ca, programera_ki i drugih stručnjaka_inja. Kroz ove diskusije istaknuta je kompleksnost rada s digitalnim arhivima, pri čemu su mapirane razne prepreke, poput nedostatka financijskih sredstava, infrastrukturnih ograničenja te izazova koje postavljaju vremenski zahtjevi ovakvih projekata. Sudionici_e razgovora istovremeno su proširili_e raspravu o važnosti otvorenog pristupa, kolektivnog rada i dijeljenja znanja, naglašavajući da arhivi ne bi trebali biti zatvoreni unutar formalnih institucija, već dostupni širem spektru korisnika_ca. Oslanjajući se na ideje suradničkih infrastruktura, diskurzivni program Fubar festivala otvorio je niz pitanja o odgovornosti i sudjelovanju u korporativnim tehnološkim strukturama, potencijalna rješenja, književne reference i donio nadu da u pukotinama postojećih, možemo otvarati nova znanja i svjetove. 

Izloženi radovi bave se osjećajem nematerijalnosti digitalnih tehnologija i posljedicama te “prividne dematerijalizacije u odnosu na druge industrije” pojašnjava kustosica izložbe Irena Borić. “U odnosu na druge tehnologije i industrije, trag digitalnih tehnologija još je ‘podmukliji’ jer je teško osvijestiti da digitalni otpad nije samo hardver i računalni monitori, već ima ekološke, društvene, političke i ekonomske posljedice. Stoga izložba Digitalni oksimoron predstavlja umjetničke prakse koje se bave različitim poetikama i politikama digitalnih tehnologija s ove strane ekrana”, navodi Borić u popratnom tekstu.

Umjetnik Hrvoje Hiršl u radu clickmassage.click (2016.) poigrao se odnosom fizičkog i digitalnog svijeta tako što je postavio online oglase s nazivom rada, koji se nalaze i na Kulturpunktovoj naslovnici, pozivajući posjetitelje raznih mrežnih lokacija na interakciju. Klikom na oglas, posjetitelji izložbe će fizički osjetiti titraj dok leže na vibrirajućim madracima postavljenim u galeriji.

Više informacija o izložbi možete pronaći ovdje.