U ožujku 2023. zagrebačka je publika imala priliku pogledati petu inačicu Festivala svjetla Zagreb, jednu od najoglašavanijih kulturnih manifestacija u Hrvatskoj. Ovo je kratki osvrt na pozadinu nastanka Festivala i uvjeta u kojima djeluje, ali i kritička evaluacija njegovog programa. Razmotrit ćemo umjetničku komponentu manifestacije i kako je oblikuje ono što se čini kao komercijalni pristup organizatora.

Medij svjetla na nezavisnoj kulturnoj sceni

Kako bismo dobili što točniju sliku prirode ovog festivala nastalog 2017. godine neophodno ga je usporediti s nešto ranijim projektom s nezavisne scene, Mjestimice svjetlom, koji je svoja dva festivalska izdanja i povremeno dodatna događanja imao 2014. i 2015. godine. Mjestimice svjetlo pokrenule su Tamara Brixy, Marta Klepo, Tereza Teklić i Katarina Zlatec kao program koji je putem privremenih umjetničkih instalacija u mediju svjetla nastojao problematizirati urbanističku situaciju u zagrebačkim kvartovima. Intervencije su u konačnici realizirane unutar zagrebačkog Gornjeg grada.

Od samog je početka projekt bio participativan, pa je bilo važno kako stanovnici doživljavaju specifične vizure svog kvarta i zapuštene lokacije. Iskustva stanovnika kvarta utjecala su na odabir lokacija, ali i oblikovala umjetničke instalacije. Tako je bilo i sa svjetlosnim intervencijama Priče s Gornjeg grada Dore Đurkesac i Maše Milovac. Autorice su kao temelj u kreiranju narativa koji je projiciran na fasade zgrada koristile priče stanovnika kvarta. Time je rad ispunjavao dvije funkcije: oživio je kulturni puls mjesta ukazivanjem na emocije i sjećanja ljudi koji u njemu provode vrijeme i osvijestio postojanje zanemarenih kvartovskih lokacija.

Neke od takvih lokacija kasnije su obnovljene kao što je primjerice park Grič gdje je u sklopu prve iteracije festivala postavljena instalacija kolektiva Ljubavnice. Promišljanje o mogućnostima kvarta dodatno je uslojeno doprinosom Saše Šimprage o povijesti umjetničkih intervencija Gornjeg grada. U sklopu projekta su pod njegovim vodstvom održane dnevne i noćne šetnje koje su davale kontekst novim instalacijama. Mjestimice svjetlo je tako svojim djelovanjem kreirao živu urbanu kulturu, omogućio sudjelovanje lokalne zajednice u promišljanju kvartovskog prostora, afirmirao do tada ignorirani umjetnički medij, kao i odabrane umjetnike, te nastojao očuvati urbanu memoriju.

Pitanje financiranja

S obzirom na sve to, pitanje je zašto je takav projekt ugašen? Odgovor će nam dati usporedba uvjeta pod kojima su se odvijala dva festivala. Prema riječima kustosice Tereze Teklić, Mjestimice svjetlo kao izvaninstitucionalni projekt bio je financiran najprije od strane Zaklade Robert Bosch preko natječaja The Actors of Urban Change, a kasnije i sredstvima tadašnjeg Ministarstva kulture i Grada Zagreba. Radilo se o skromnim iznosima što je značilo da su kustosice svoj posao odrađivale volonterski, a većina je budžeta odlazila na produkciju radova. U takvim je uvjetima bilo teško optimalno honorirati umjetnike i voditeljice projekta, te osigurati produkcijska sredstva za medij koji zahtjeva adekvatnu opremu. Prekarnim uvjetima nije pomogla niti situacija s dobivanjem dozvola za program na gornjogradskim lokacijama koje su često dolazile neposredno prije početka festivala.

Nasuprot tome, planirano financiranje za ovogodišnji Festival svjetla Zagreb u organizaciji Turističke zajednice grada Zagreba je 729.980 eura (što je oko 5 i pol milijuna kuna). Grad Zagreb ove je godine financirao interdisciplinarne i nove umjetničke prakse iznosom od 457.200 eura. Prošlogodišnji budžet za sve projekte iz područja inovativnih umjetničkih i kulturnih praksi (što ne obuhvaća samo umjetnost koja koristi medij svjetla nego sve inovativne prakse, edukativne programe, rock glazbu – ukupno 399 programa) koji Ministarstvo kulture i medija dodjeljuje za cijelu Hrvatsku bio je 7.123.500 kuna. Od toga su 93 cjelogodišnja programa financirana s 2.369.000 kuna, svotom koja je više od dvostruko manja od sredstava koja su namijenjena petodnevnom Festivalu svjetla Zagreb.

Gdje je nestao kustos

Uzimajući u obzir izdašan budžet Festivala, potrebno je osvrnuti se na njegovu organizaciju i umjetničke kvalitete. U svojoj prvoj godini Festival svjetla Zagreb se oglašavao kao “prvi festival takve vrste u našem gradu“. Takva tvrdnja u najmanju ruku pokazuje nedostatak zanimanja za raniji kontekst umjetničkog medija svjetla u domaćim urbanim okvirima.

Zapanjujući je i nedostatak detaljnijih pojašnjenja koncepcije Festivala i samih radova. Opisi i izjave organizatora predstavljaju dočekivanje proljeća i njegovu pomalo rudimentarnu simboliku buđenja i novih početaka kao “kustoski” koncept. Proljeće svakako može biti temelj za kustosku koncepciju, međutim nedostaje bilo kakva značajnija teorijska i praktična razrada tematike. Ne postoji popratni kustoski tekst koji bi posjetitelju približio problematiku kojom se Festival bavi. Uz ovaj je problem povezan i potpuni nedostatak ikakvih vodstava po Festivalu – nameće se zaključak da ih nema jer ne postoji promišljeni pristup kako samom Festivalu, tako ni pojedinačnim radovima. S obzirom da Festival ne uspijeva objasniti vlastitu poziciju, ne može se računati niti na dodatnu kontekstualizaciju prostora u koji intervenira. Participacija stanovnika u kreiranju većine programa ne spominje se kao prioritet. Doduše, Festival je jako dobro posjećen, što nije čudno s obzirom na to koliko je uloženo u promidžbu i brending.

Opisi radova su najčešće izvedeni u dvije kratke rečenice. Ništa drugačije se ne može niti očekivati, jer je tekstove pisala reklamna agencija koja se trudila da poruka bude što kraća, u skladu sa standardnim praksama u oglašavanju. Tako posjetiteljima nije ponuđeno ništa osim pitkih slogana koji nisu skraćena verzija nekog supstancijalnijeg teksta. Ne postoji kustoski osvrt na radove. Na deplijanima koji su dijeljeni na dan otvorenja nema nikakvih opisa, niti imena umjetnika – samo nazivi radova i njihove lokacije.

Afirmacija umjetnika ili marketinških tvrtki?

Zanimljivo je da festival u svojim online i fizičkim materijalima nema uobičajene kratke biografije ili bilo kakve detalje o umjetnicima. Ne samo da su nepoznanica kriteriji po kojima su pozivani “umjetnici”, nego ponekad nije jasno jesu li pojedine instalacije zaista izradili umjetnici ili marketinške tvrtke. Tko su Scuderia, R/inovacija, Proteam, Status grupa ili Prolight? Zaista je šteta što festival ovakvih razmjera afirmira marketinške tvrtke umjesto umjetnika. Festival najavljuje “najbolje od likovne i izvedbene umjetnosti”, ali u stvarnosti predstavlja više promidžbene nego umjetničke projekte. Značajan dio radova izgleda kao nemaštovito brendiranje proljetnog cvijeća i jaja kao simbola buđenja i proljeća. Čak i kad se radi o nematerijalnoj kulturnoj baštini – kao što je slučaj s lipicancima – nije predstavljena umjetnička interpretacija, nego efektna reklama kojoj je autor marketinška agencija.

Ipak, reinterpretaciju kulturne baštine uspješno su izveli radovi Zašto, ali zašto moram u školu? Ane Hušman i Ivana Marušića Klifa, kao i Klifov Outside the Wall. U prvom dominiraju glazbeni brojevi, ilustracije i materijali iz arhive Hrvatskog školskog muzeja, a drugom su šaroliko predstavljena kulturna obilježja grada Šibenika – od Međunarodnog dječjeg festivala, poznatih ličnosti, šibenske katedrale i drugih znamenitosti. Zbog spomenute generalne dominacije uniformiranog marketinškog pristupa ovim radovima nedostaje stručno obrazloženi narativ.

Umjetnički sadržaji bez artikulacije

To je također slučaj sa sjajnom svjetlosno-zvučnom instalacijom Krugovi umjetnice Mirjane Vodopije. Rad, u produkciji umjetničke organizacije Osciloskop, naručen za Vector Hack Festival i već izložen u Pogonu Jedinstvo u jesen 2022., odskakao je svojom intimnom i komornom atmosferom jer je jedini smješten unutar zatvorenog, zatamnjenog prostora Zagrebačkog plesnog centra. Instalacija formom aludira na crno-bijele geometrijske apstrakcije op-arta, a nadovezuje se i na tradiciju kinetičke umjetnosti kombinacijom projekcije svjetla, zvuka i mobilnih objekata. Više nego u njezinim drugim radovima očiti su utjecaji Miroslava Šuteja u čijoj je klasi na grafičkom odjelu umjetnica diplomirala. Ovakvi su detalji propuštene prilike povezivanja izvedenih instalacija i njihovog povijesno umjetničkog konteksta. U tom bi smislu pomogao kratki osvrt na domaće fenomene koji predstavljaju mogući utjecaj na ovakav tip umjetnosti kao što su umjetničko djelovanje grupe EXAT 51, izložbe Novih tendencija ili pak pionirski radovi poput Luminoplastike Aleksandra Srneca.

Tematski i oblikovno dojmljiv rad je Absorbed by light kojemu je, pomalo bizarno, kao autor naveden Light Art Collection (radi se ogranku Festivala svjetla Amsterdam koji ima svoju kuriranu zbirku radova u mediju svjetla). U opisu rada se, međutim, pojašnjava da je “skulpturu dizajnirala britanska umjetnica Gali May Lucas, a izradila berlinska kiparica Karoline Hinz“. Lokacija rada na Strossmayerovom šetalištu ga stavlja u dijalog s obližnjom Kožarićevim skulpturom Matoš na klupi. Dvodimenzionalni sadržaj na mobitelima koji je tema instalacije dovodi se u napetost s trodimenzionalnošću skulpture koja se doživljava svim osjetilima istraživanjem okolnog prostora. Rezultat je pomalo sarkastičan rad koji putem percepcije neposrednog okruženja komentira pozornost publike usmjerenu na jedini dio instalacije koji emitira svjetlo – mobitel. Autorica tako radi inverziju rada The weather project svog uzora, umjetnika Olafura Eliassonsa i njegovog imerzivnog svjetlosnog ambijenta, koji imitira prirodnu (a ne umjetnu, digitalnu) okolinu.

Bez obzira na pojedine kvalitetne radove, neprofesionalno odrađen kustoski posao i dubiozno odabrane “umjetničke” instalacije razlog su zašto unutar postojeće tenzije između reklamnog i umjetničkog sadržaja, na ovom Festivalu marketinška dimenzija pobjeđuje. Tako Festival nema svake godine specifičnu temu kojom se bavi, nije rijetkost da se već viđene instalacije ponavljaju te je teško objasniti nedostatak osnovnih informacija poput kratkih biografija umjetnika. Rezultat toga su – uz rijetke iznimke – intervencije marketinških tvrtki po centru Zagreba koje se ponekad referiraju na umjetnička djela. Pogled na umjetnički sadržaj je površan čak i kad je ponegdje odabran sasvim relevantan rad. Festival Svjetla Zagreb je točnije nazvati promidžbenim programom koji povremeno promovira umjetnost, ali je nije sposoban prihvatiti izvan marketinških okvira.