S Enesom Ćerimagićem, dugogodišnjim aktivistom i pravnikom u Zelenoj akciji, popričali smo o Zakonu o referendumu, civilnom društvu, zainteresiranoj javnosti, pravnoj struci kao vidu aktivizma te borbi za okoliš kao borbi za prava socijalno najugroženijih, a u globalnom kontekstu i borbi za opstanak.

KP: Otprilike jednak broj građana koji su potpisali zahtjev za raspisivanjem dubrovačkog referenduma izašlo je na sam referendum. Nakon što je izborena zaista povijesna prilika za odlučivanje, izgleda kao da se nitko drugi, osim onih već zainteresiranih, nije aktivirao odnosno shvatio referendum kao jedinstvenu mogućnost participacije. Što se dogodilo u Dubrovniku?

E. Ć.: Dogodila se svojevrsna “privatizacija demokracije”. Investitor je, potpomognut lokalnim vlastima, naročito gradonačelnikom Vlahušićem, uspio uvjeriti jedan dio građana da njihov glas nije važan. Zašto privatizacija – zato jer je nametnuto pravilo da je legitimno suspendirati demokratski proces ako ćete bojkotiranjem demokratskog procesa de facto omogućiti ostvarenje svog privatnog stava. Dakle, demokracija se u ovom slučaju od instituta ograničenja privatnih interesa prometnula u sredstvo njihova ostvarenja.

U skladu s u zadnje vrijeme repopulariziranom Hegel-Marxovom izrekom – povijest se uvijek ponavlja dvaput, prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa – takvo privatiziranje prava glasa je tragedija, a činjenica da onda investitor rezultate od 84% protiv projekta i 16% za projekt proglašava pobjedom većine, nije ništa drugo nego farsa.

Bilo bi ovdje zgodno reći da je Dubrovnik učinio puni krug – potpuno izvrtanje svog temeljnog načela obliti privatorum publica curate – ali bojim se da bi to bilo naivno nasjedanje na mit o Dubrovniku kao nekoj vrsti povijesnog diskontinuuma. U Dubrovniku je na djelu ista vrsta političkog cinizma kao i drugdje – rastakanje političkog na koloplet interesnih grupiranja. Ako gledamo stvari iz te perspektive, i ne izgubimo iz vida činjenicu da moderni Dubrovnik dijeli sudbinu ostatka Hrvatske, onda je uvjerenje 31% birača da oni sami moraju donijeti odluku o zajedničkim pitanjima, ustvari, korak naprijed ka rekonstituiranju političkog. Očuvanje Dubrovnika od potpune marginalizacije je na leđima tih 31%. Nadam se da će taj postotak rasti.

KP: Zakon o referendumu propisuje nemoguće uvjete da bi bio obvezujući. Politička volja da se one promijene ne postoji. Uskoro će možda biti raspisan i treći referendum, na području Zaprešića, no upravo činjenica da je prikupljeno malo više od potrebnog broja potpisa za raspisivanje stvara bojazan da će i na taj referendum izaći upravo toliki broj građana, nedovoljno da bi referendum bio važeći. Kako stvari stoje, uskoro će vlasti početi poticati održavanje referenduma jer im se otvara dodatna mogućnost fingiranja demokracije. Gdje vidiš mogućnost intervencije ili otpora civilnoga društva, a gdje struke, konkretno pravne?

E. Ć.: Određena ograničenja referenduma moraju postojati. Međutim, kada su ograničenja takva da u 22 godine postojanja države nemamo niti jedan uspjeli referendum na zahtjev građana, onda slobodno možemo reći da referendum kao korektiv vlasti u Hrvatskoj ne postoji. Da se uistinu radi o fingiranju demokracije jasno je i iz činjenice da se referendum, u pravilu, provodi o pitanju iz nadležnosti tijela javne vlasti što znači da ta tijela imaju ovlasti donijeti odluku sukladnu volji građana izraženoj na referendumu, bez obzira je li postignut kvorum. Na primjeru Fužina vidimo da se to nije dogodilo, a većina dubrovačkih političara se nemušto poziva na volju naroda ostavljajući pritom nerazjašnjeno misle li na 84% onih koji su se izjasnili protiv na referendumu, ili na činjenicu da nije postignut kvorum. 

Uloga civilnog društva je upravo u tome da problematizira stvari, kontekstualizira probleme i stavlja pitanja na dnevni red. Bez tog ‘predtretmana’ teško je očekivati meritornu, uravnoteženu raspravu o pitanju o kojem bi se odlučivalo referendumom. Mislim da Hrvatska za većinu područja društvenog života ima jako civilno društvo koje može biti sugovornik takve rasprave. Problem nastaje s druge strane – kod tijela javne vlasti – koja niti prepoznaju vrijednost takvog dijaloga, a često nisu niti na razini rasprave. To nužno kod njih stvara neku vrstu paternalističke nervoze.

Teško je govoriti o pravnoj struci kao o nekoj homogenoj kategoriji. Struka je sama po sebi skup instrumenata koje je korisno i nužno znati – u tom smislu pravna struka ima taktičku ulogu u pružanju otpora. Ona postaje opasna u onom trenutku kada te instrumente počnete tretirati kao vrijednosno neutralne, što je kod nas nažalost rezultat obrazovnog procesa. Bilo da promatrate stvari iz marksističke pozicije po kojoj je pravo instrument perpetuiranja klasnih odnosa, ili iz pozicije liberalnih demokratskih država (npr. tradicionalnog američkog liberalizma) po kojoj je uloga prava osiguranje jednakosti, nijedna od tih pozicija ne uzima pravo kao vrijednosno neutralno. U tom smislu pravna struka ima stratešku ulogu u definiranju točaka otpora. Pri tom je naravano neraskidivo povezana sa samim civilnim društvom koje kao platforma za detektiranje opresivnih praksi definira i točke otpora takvim praksama te na taj način predstavlja avangardu društvenih kretanja. Zadaća je pravnika da osvjeste društveni kontekst u kojem se pravo “događa”, a s tim osvješćivanjem ide i prihvaćanje činjenice da pravo nije isključiva domena pravnih stručnjaka. 

KP: GONG i Mreža aktivista Hrvatske obratili su se otvorenim zahtjevom Vladi da promijeni uvjete raspisivanja refereduma i njegove propisane kvote. Zahtjevi civilnoga društva da se određene stvari mijenjaju redovito se pokazuju kao pucanj u prazno, hrvatska vlast već dugo ne pokazuje namjeru da odgaja javnost koja će biti participativna, mnogo su čvršći mehanizmi vlasti kojima se tu javnost opstruira. Pojam zainteresirane javnosti podosta je fleksibilan u hrvatskim prilikama, velika je većina neangažirana i nevidljiva, pa stoga i vlastima nereprezentabilna. Kako uspostaviti dijalog s nekim tko smatra da niste ravnopravni sugovornici?

E. Ć.: Već je duže vrijeme jasno da Zakon o referendumu treba mijenjati, a činjenica da vlasti tu potrebu sustavno ignoriraju, ukazuje na to da gaje određeni strah od građana. Taj strah se prikazuje kao bojazan da će se pribjegavati referendumu za rješavanje pitanja koja se ne smiju rješavati referendumom. Međutim takvo je objašnjenje krajnje neuvjerljivo jer su dobro znana rješenja kojima se takvo nešto može izbjeći, a upravo trenutna situacija omogućuje takve zloupotrebe. Pravo lice tog straha je prestravljenost činjenicom da bi se građani mogli ispriječiti štetnim projektima koji se prikazuju kao nužnost. A tu nametnutu nužnost, to permanentno izvanredno stanje omogućuje dezorijentiranost ljevice i nedostatak prave kritike. Onda imamo situacije da intelektualci koje se inače smatra lijevima u projektu apartmanizacije dubrovačkog Srđa ne vide da se u osnovi radi o komodifikaciji i privatizaciji zajedničkih dobara – šuma, vode, kulturnog nasljeđa, obrazaca ponašanja zajednice – da bi ih se iskoristilo kao tržišni proizvod, odnosno po potrebi uništilo radi stvaranja novog, ‘atraktivnijeg’ proizvoda. 

Pojam zainteresirane javnosti, osim na razini nekih tehničkih propisa, je nepostojeći. Indikativno je da vlast one koji zagovaraju određeni javni interes smatra nereprezentabilnima. Dakle ono što čini zainteresiranu javnost nije činjenica da oni neposredno reprezentiraju određeni broj ljudi već činjenica da zagovaraju stavove iz pozicije općeg, zajedničkog, pozivajući se na normativne vrijednosti, a ne promovirajući partikularne interese. Ali ta zabuna nije slučajna, i to je najbolje vidljivo kada vas optuže da ste nečiji plaćenik. Na taj način skreće se rasprava sa pitanja o normativnim vrijednostima i pokušava se stvar prikazati kao sukob partikularnih interesa. Paradoks je u tome da je najbolji način da dokažete da je netko eksponent partikularnih interesa da odgovorite na pitanja pozivajući se na normativne vrijednosti. Primjerice, po pitanju apartmanizacije Srđa gradonačelnik Vlahušić je dovodio u pitanje činjenicu da smo mi uložili novac u kampanju za raspisivanje referenduma istovremeno odbijajući odgovoriti zašto nije napravio nezavisnu studiju isplativosti za Grad Dubrovnik, zašto je gradnju vila i apartmana planirao isključivo na parcelama koje su već u vlasništvu investitora ili koje investitor namjerava dobiti u koncesiju od države (tako da ne mora otkupljivati te parcele kao skuplje građevinsko zemljište), zašto on nije sukladno ovlastima gradonačelnika tražio raspisivanje referenduma itd. Da je uspio dati smislene odgovore na ta i slična pitanja onda bi možda netko i imao osnove za posumnjati da mi tu ne zastupamo javni nego nečiji partikularni interes.

KP: Nakon dubrovačkog referenduma, između ostalog je priopćeno da Zakon o referendumu nije usklađen s Ustavom jer Ustav ne propisuje obavezu izlaznosti 50 posto plus jedan birač. Zašto tek nakon neuspjeha referenduma takva ocjena ustavnosti izlazi u javnost? Prema svemu sudeći, uvjet participacije zapravo je nedostižan, odnosno Zakon o referendumu na kojem počivaju takve građanske inicijative ne bi smio biti legalan. Kako objašnjavaš taj paradoks i zašto upravo ta činjenica nije u fokusu angažiranoga društva?

E. Ć.: To su sve pitanja koja smo i ranije problematizirali. Konkretno, 2011. godine su pokrenute izmjene zakona o referendumu koje smo aktivno pratili i sudjelovali u radu nadležnih tijela, ali se onda od izmjena naprasno odustalo. Izmjene zakona o referendumu su i jedan od zahtjeva Platforme 112. 

KP: Zelena akcija kupila je parcelu od 60-ak kvadrata na Srđu i time osigurala status stranke u postupku ako dođe do toga da Razvoj golf počne izvlašćivati privatne vlasnike. O kakvom se tu postupku zapravo radi i koje su mogućnosti ZA?

E. Ć.: Ukoliko se ne može postići dogovor oko prodaje zemljišta onda se ide u postupak razvrgnuća suvlasničke zajednice. U jednom dijelu tog postupka će se utvrđivati i vrijednost predmetnog zemljišta. Bit će zanimljivo vidjeti kako će se procjenjivati vrijednost zemljišta koje je unutar obuhvata zahvata kojim se planira izgradnja 240 vila, 400 apartmana i dva hotela, dakle de facto građevinskog zemljišta, a koje je u prostornim planovima navedeno kao zemljište sportske namjene (golf tereni). Mislim da to ima veliki razotkrivajući potencijal. Također omogućava nam i stranačku legitimaciju u nekim drugim postupcima, ali nema potrebe da ulazimo u detalje pravne strategije. 

KP: Jutro nakon dubrovačkog referenduma održana je u Vladi konferencija i predstavljeno izvješće o radu Koordinacije za gospodarstvo i investicije ministara Grčića, Hajdaša Dončića i Vrdoljaka. Predstavljena su četiri realizirana projekta i deset u postupku rješavanja, kao da se ukazalo na činjenicu da Vlada zaista nešto radi dok građani protiv njihovih nastojanja prosvjeduju. Je li neuspjeh građanskih inicijativa vjetar u leđa Zakonu o strateškim investicijama, HE Ombli, Plominu C…? Ili realizacija ”strateških projekata” zaista nema veze s lokalnim stanovništvom i njihovim bilo pozitivnim bilo negativnim stavovima?

E. Ć.: Vlada je zauzela neku vrstu mesijanske pozicije i bilo čiji doprinos shvaća kao nepoželjno miješanje. Nije prvi put da Vlada pokazuje potpuno nerazumjevanje dinamike društvenih odnosa i plošno shvaćanje političkog polja. Dobar primjer je kada na kritike civilnog društva odgovaraju pozivom civilnom društvu da osvoje izbore pa da se onda “jave”. Dakle, radi se o ignoriranju legitimnih nastojanja pojedinaca ili grupa da utječu na djelovanje vlasti, bez želje da istu i osvoje. To ignoriranje je ili namjerno, a takvi prigovori jeftini populizam – pa je to za svaku osudu, ili je posljedica neznanja i nerazumijevanja – pa je to za svaku osudu. 

Što se tiče neuspjeha građanskih inicijativa to ovisi o kontekstu – ako stvari promatramo iz konteksta sveopće apatije i političkog cinizma onda je svojevrsna “renesansa” referenduma i velika – mada zakonski neobvezujuća – izlaznost, postignuće. Bitno je znati da borba ne završava s “odrađenim” referendumom ili nekom drugom inicijativom. Naime, čak i kad uspijete u takvim pokušajima, sustav vam taj uspjeh uvijek nastoji osporiti na neki način. Zbog toga je ova kasnija borba za interpretaciju možda i važnija. Ilustrativan je primjer Varšavske ulice. Projekt kojem smo se protivili je realiziran i mnogi su to interpretirali kao izgubljenu stvar. Međutim, jedna vrlo konkretna posljedica kampanje su zaključci gradske Skupštine koji zabranjuju takve projekte u budućnosti i oni su uključeni u zagrebački GUP 2013. godine. Prije toga planirano je 16 projekata sličnih Varšavskoj. Mi smo dvije godine nakon završetka kampanje ponovno okupili aktiviste i bili prisutni u gradskoj Skupštini pri usvajanju izmjena koje su rezultat naše kampanje. Na taj način nismo prepustili interpretaciju tog uspjeha Skupštini koja je devastaciju u prvom redu i dopustila, a nismo ni dozvolili da se uspjeh zaboravi uslijed vremenskog odmaka od 2 godine. Ako je netko i mislio da je kampanja Varšavska bila uzaludna, ove vrlo konkretne uspjehe sigurno ne može ignorirati.

Dakle, jedini vjetar u leđa štetnim projektima bi bio izostanak otpora takvim projektima. Što se tiče tzv. strateških projekata teško je o njima ozbiljno govoriti kada niti ne postoji strategija na osnovu koje bi ih se moglo nazvati strateškima.

KP: Kako je pokazala spomenuta konferencija, interdisciplinarnost u hrvatskim prilikama zapravo je zasjedanje istomišljenika, bez uzimanja u obzir nezavisnih stranaka u postupcima donošenja odluka, a još manje svekolike javnosti o čijoj se egzistenciji radi. Organizacije civilnoga društva zasigurno su opozicija prevladavajućim politikama i dominantim diskursima, no i njima nedostaje povezanosti i općenitosti. Javni i privatni mediji podjednako su cijepljeni protiv kritičkoga stava. Gdje vidiš priliku za proboj svijesti o potrebi udruživanja i promicanja solidarnosti? 

E. Ć.: Priliku vidim u inicijativama poput Platofrme 112. Dakle, radi se o povezivanju širokog spektra organizacija civilnog društva iz različitih polja djelovanja pod zajedničkim nazivnikom vladavine prava. Netko će s pravom reći da to nije pretjerano avangardna pozicija, međutim ja svejedno smatram da je ne samo korisna već i nužna. Vladavina prava, iako vrlo širok pojam, u ovom kontekstu predstavlja borbu za poštivanje već izborenih prava i standarda, dakle neki minimum pristojnog funkcioniranja države. Kroz borbu za osiguranje tih prava vi gradite povjerenje građana u političke aktere izvan uskog sistema parlamentarne reprezentacije. Neki će reći da je to tupljenje oštrice koja bi omogućila revoluciju i pravu promjenu sistema, ali to shvaćanje implicira da je revolucija svrha sama sebi. Također implicira dva suprotstavljena apsoluta po kojem je jedan sistem apsolutno nepravedan, a drugi, nedosanjani, apsolutno pravedan. Ja mislim da je pitanje pravednosti pitanje društvene prakse i polje stalne napetosti koje ne nestaje postizanjem određenog stanja. Dakle, radi se o permanentnoj borbi. Zbog toga je bitno izgrađivati i osnaživati aktere te borbe. Ta borba naravno ne isključuje pojedinačne otpore sistemu. Istovremeno, potrebno je koalicije poput Platforme 112 proširivati i stvarati zajedničke platforme otpora sa studentima, radnicima, akademskom zajednicom itd. To je onda pozicija s koje se može propitivati sistem i postavljati mu nove, avangardnije zahtjeve. Revolucija po definiciji znači postavljanje zahtjeva kojeg postojeći sistem ne može zadovoljiti, a da pritom nastavi postojati. Nije velika sreća ako takav zahtjev nametne mala grupica zato jer smatra da je na pravedničkoj strani povijesti. Takav zahtjev, ako do njega dođe, mora biti rezultat društvene kritičke prakse, a za takvu revolucionarnu praksu su potrebni akteri.

KP: Kad smo već kod pravne struke: možeš li detektirati osnovne razloge zbog kojih se ljudi koji imaju znanje i sposobnost razumijevanja često nemogućeg jezika zakona o kojima ovisi naša svakodnevnica, redovito odlučuju fokusirati na profitabilnost vlastite struke, a ne na dobrobit zajednice? Možda je pitanje utopističko, ali pogotovo pogledamo li nedavno održane parnice koje je pokrenula udruga Franak, situacija u Hrvatskoj kao da zaziva osnaživanje platforme koja će građane voditi kroz mogućnosti artikulacije i legalizacije vlastitih zahtjeva.

E. Ć.: Radi se o individualizmu nesputanom osjećajem za socijalnu pravdu. Borba za socijalnu pravdu ipak zahtijeva određenu solidarnost, empatiju, i sputavanje vlastitih želja i prohtjeva. Kada se pravo tretira kao neutralni instrument rada, isključivo kao sredstvo ostvarenja individualnih želja i potreba, onda i ne čudi da pravnici sebe promatraju isključivo kao subjekt u razmjeni dobara, a ne kao građane s određenim specifičnim znanjem. Ja srećom kroz svoj posao imam priliku surađivati sa kolegicama i kolegama koji imaju osviještenu društvenu ulogu svoje struke. Volio bi jedan dan okupiti pravnike iz različitih područja prava u odvjetnički ured koji bi zastupao stranke u obrani javnog interesa. 

KP: Smisao svakog zakona trebao bi biti zaštita najslabijih. No, u situaciji kada su nedostupne informacije, tehnološka baza, sve više i obrazovanje, a društvo se kreće u smjeru totaloga zanemarivanja štetnih ekonomskih činitelja koji su toliko duboko utkani u svakodnevno funkcioniranje pojedinca, zašto je baš borba za okoliš važna?

E. Ć.: Trenutni globalni trend je komodifikacija prirodnih resursa. U osnovi radi se o vrsti prvobitne akumulacije kapitala. U hrvatskom konktekstu radi se o drugoj privatizaciji nakon one iz ’90-ih. Degradacija okoliša tu se pojavljuje kao naličje obrnute redistribucije, one prema višim slojevima društva, i zbog toga sam i spomenuo važnost povezivanja sa sindikatima, studentima i akademskom zajednicom. Osim što borba za okoliš predstavlja borbu za prava socijalno najugroženijih, jer su direktne posljedice degradacije okoliša najveće za one koji im se najmanje mogu oduprijeti, u globalnom kontekstu ona je i bitka za opstanak. Kao što se to često vrlo slikovito kaže – nemamo planet B. Na kraju krajeva priroda ima i određenu intrinzičnu vrijednost koja nije zanemariva. 

Martovske su ide dostojno proslavljene cirkusarijama oko državotvornog nogometnog događaja (od povijesne važnosti) koje su ovaj put imali i pravne reperkusije za meštra parade. Tako su ispod radara prošle teme od “životne važnosti” što na pojedinim lokalnim, što na državnoj razini, poput političko-marketinških vratolomija dubrovačkog gradonačelnika, golf-investitora i njihovih ljudi u izvršnoj vlasti, ali i drugog čitanja Zakona o dadiljama te najavljenih izbornih ciklusa s popratnim simptomatičnim porukama o zastupljenosti žena na izbornim listama. U kontekstu nedavnog obilježavanja Osmog marta i općenito položaja žena u društvu posebice otežanog u periodu financijske krize, sva ova tri slučaja jako su dobro poslužila otkrivanju kukavičjih jaja u feminizmu, tj. ideoloških igrarija i tričarija koja se predstavljaju emancipatorskima i feminističkima, a da s feminizmom kao (istina heterogenim) pokretom, ali i određenom epistemologijom, nemaju ama baš nikakve veze.

Zanimljivo je stoga obratiti pozornost na mehanizme tih poteza i to ne samo na medijsko konstruiranje slike žene u društvu i svijetu nego upravo na mjesta koja u tom društvu i svijetu žena još ima ispuniti da bi se ostvarila u potpunosti. Primjer s ionako desetkovanog tržišta tjednika, EPH-ov Globus, pokazuje da je urednički tim iscrtao jasnu genološku okosnicu ovog tjednika koja se može bez velikih iznimaka svesti pod odrednicu “ispovjednog žanra” bivših, sadašnjih ili pak vječnih aktera hrvatskog društveno-političko-ekonomskog taloga. Nedavno smo mogli svjedočiti sudbini “izgubljenog sina” HDZ-a koji je dvadesetak godina drmao prvo Karlovačkom županijom, a onda i javnim poduzećima iz ministarske fotelje da bi ostao upamćen po građevinskom ostvarenju metafore hrvatske tranzicije: mostu preko Korane koji doslovno ne vodi nigdje. Koji broj prije Vukelićeve tužbalice, u istom modusu smo bili počašćeni intervjuom gospođe, također potekle iz Vukelićeva resora, ali u prethodnom mandatu, Maje Brinar Frenkl. U tipičnom primjeru EPH-ovske estetike i novinarske etike, pred ovu investitoricu su prosuta pitanja u kojima se već krilo više od pola odgovora tako da je nekadašnja pomoćnica ministra Fižulića imala vrlo lak posao u “dobrom informiranju građana” a da bi srušila “iracionalne strahove” koje stvaraju “aktivistički huligani”. Zanemarimo sad tipične floskule o “javnom sadržaju” u privatnim investicijama koje već lagano izlaze na uši još od 2010. i slučaja Varšavska postajući već tipičnom gestom poduzetničke kaste na koji pada još samo ekonomski neinventivna nomenklatura u Vladi i polaznici visokih poslovnih škola. U tjednu kad smo slavili Osmi mart i suočavali se nastavkom njegove depolitizacije, Maja Brinar Frenkl nam je ponudila itinerar onog već davno opjevanog i odgođenog puta ka ženskoj sreći. Ona je “majka prije svega” kojoj je projekt na Srđu “više od biznisa”, “njeno peto dijete”, a upornost u borbi s uvoznim aktivističkim aždajama možemo zahvaliti jednostavnoj činjenici da je ona Hrvatica, a kao “majka i Hrvatica želi(m) u Hrvatskoj sačuvati zdrav okoliš”. Očito nismo prošli bogzna kakav put onim Vukelićevim mostom od devedesetih kada je ženi (majci ponad svega) pridodana ona konzervativna metonimija domovine, uplakane stare majke ubijenog branitelja; žene čija je intimna bol postala stvar javnosti u cilju ostvarenja i održavanja državotvornog projekta. Takvim viktimološkim diskursom ženama je napravljena medvjeđa usluga kao što im se pravi i danas. Razlika je u tome što je žrtva vlastitog biološkog muškog djeteta s bojišnice ovaj put zamijenjena žrtvom “petog djeteta” – biznisa kojem u neshvatljivoj antipoduzetničkoj klimi o kojoj se priča i na ručkovima s Tonyjem Blairom i kojekakvim mešetarima na geopolitičkim burzama, biva ubijena svaka želja za životom i daljnjim oplođivanjem kapitala. Ono što brine jest činjenica da ovakva esencijalizacija žene kojoj su se stoljećima pridodavali atributi majčinske nježnosti i brižnosti – dok je se istovremeno i u privatnoj i u javnoj sferi podredilo dominaciji i muškaraca i kapitala – ušla u službeni politički i društveni diskurs bez ikakve reakcije ili (auto)cenzure. Tako žene upravo jer su brižne i osjećajne, znaju valjda bolje povlađivati kapitalu, a u kombinaciji s hrvatskom krvi u genima – poslovni uspjeh je zagarantiran, kao i onaj politički.

Premijer Zoran Milanović se tako znao u više navrata ovih dana pohvaliti kako je SDP stranka koja više no jedna druga drži do zastupljenosti žena u svojim redovima pa je onda na nekakvom “eventu” Foruma žena povodom lokalnih izbora nekoliko puta ponovljeno (od samih sudionica) da je nužno veće sudjelovanje žena na listama jer upravo one kao brižne i osjetljiv(ij)e figure mogu uvelike doprinijeti političkom i svakom drugom razvoju zemlje. Uvjeren sam da mogu, ali ne zbog nekakvih uopćenih tradicionalističkih uloga i nosivih im atributa i nikako ne u okviru socijaldemokratske opcije koja trenutno vodi jednu od najkonzervativnijih ekonomskih politika u Europi. Na udaru takve politike posebice su se našle žene zbog specifičnosti položaja na tržištu rada, ali i onoga što feminizam naziva dvostrukom opresijom žena – i od kapitala i od patrijarhalne strukture obitelji. Novije zakonske regulative u socijalnoj politici jednako kao gore propagirano žensko poduzetništvo ili zagovaranje kvota nije odgovor na spomenutu dvostruku podređenost. Inzistiranjem samo na povećanim kvotama udjela žena u političkim strankama i organima vlasti možemo dobiti još pokoju socijaldemokratkinju s figom u džepu (o istospolnim obiteljima: “Neka dodatna prava trebaju imati, ali kad je riječ o usvajanju djece treba prije svega misliti o dobrobiti djece. Ne bi bilo dobro da djeca idu u sredinu u kojoj će ih ostatak društva stigmatizirati”.), liberalku bez fige u džepu (“Nećete dobiti mirovine, ako ne uđemo u EU”) ili desničarku s klicom fašizma u šaci (“Hrvatska je za Hrvate, a svi ostali su gosti”), ali suštinski odnos prema ženama i njihovoj poziciji naspram kapitala i rada u domaćinstvu, neće se promijeniti.

To je pokazao i prijedlog Zakona o dadiljama koji se polovinom ožujka našao na drugom čitanju u saborskim klupama pri čemu je opet izostala rasprava o meritumu stvari: o tome da je takav prijedlog zakona vatrogasna mjera za stanje u odgojnom sustavu i to loša mjera koja vodi prema komercijalizaciji odgoja djece (ili u ovom slučaju njihove brige), a opet pod egidom zagovaranja ženskog poduzetništva i smanjenog udjela države u iznimno važnom sektoru. Politički i njime izazvan institucionalni deficit u ostvarivanju i održavanju odgojnog sektora kompenzira se mjerom koja čak ne zadovoljava potrebe “odgoj djeteta” nego tek dnevnu brigu o njemu u sustavu malog i srednjeg poduzetništva na kojem će i žena naći svoje mjesto, ali prije svega kao najamna njegovateljska radnica. Ukazivanje na stramputicu kojom se kreće aktualna službena politika, uvijek kao antitetičku figuru postavlja realpostojeću socijalnu državu na ovim prostorima tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća. Naravno, daleko od toga da je ona uspjela riješiti spomenute političke i ekonomske prepreke ženskoj emancipaciji, ali je svakako predstavljala radikalan rez s ancien regimom: famoznim 24. člankom Ustava FNRJ kojima je ženama garantirana politička ravnopravnost, ali i nekim drugim mjerama u domeni obiteljskog zakonodavstva. Međutim, kako to obično biva – ženama je poslije pušaka i bajuneta i iznimnog obola kojeg su dale tijekom Drugog svjetskog rata, gotovo onemogućeno da se uključe u strukture nove vlasti, a neke tradicionalističke matrice preživjele su i revoluciju i kontrarevoluciju, a kako vidimo i tranziciju. Često potpitanje bilo kakvom pokušaju lijeve kritike postojećeg društvenog i ekonomskog stanja pa onda i specifične pozicije žene u tim okvirima, jeste ono o mogućim perspektivama i alternativama. Prilikom zagovaranja (demokratskog) socijalizma od Olimpa pa do Triglava, očekuje se da ne ponovimo grešku i “smetnemo s uma” tko nam je nekoć prao gaće i čarape (jer za pretpostaviti je da smo u međuvremenu sami naučili uključiti vešmašinu).

Njena premisa je da je najavljena rekonstrukcija trga koja bi se izvodila po zastarjelom i katastrofalnom projektu, a čije se promjene na plohi trga svode na novo i skupo popločenje – nepotrebna i neprihvatljiva. U peticiji stoji kako problem Cvjetnog trga nije u popločenju, već u organizaciji, opremi i načinu upravljanja javnim prostorom. Cvjetni trg, smatraju pokretači peticije, svakako traži preuređenje budući da je devastiran – kako projektno, tako i naknadnim intervencijama, odnosno načinom na koji se tim prostorom danas upravlja. Sukladno tome, predložili su alternativne intervencije u prostor Cvjetnog trga koje ne iziskuju doslovno nikakva ili minimalna ulaganja, a čijim bi se usvajanjem stanje na Trgu bitno popravilo.

Prvi prijedlog uključuje postavljanje novih kružnih klupa oko svakog drugog stabla na trgu kako bi trg dobio osam većih klupa, odnosno čak osamdeset besplatnih sjedećih mjesta, što odgovara aktualnim potrebama. Postavljanje klupa s po tri sjedalice, kakve postoje danas, nije dovoljno. Sljedeći prijedlog uključuje zabranu postavljanja štekata ispred velike klupe uz južnu ogradu crkve. Treći prijedlog uključuje uklanjanje postojećih cvjećarskih kioska  što bi  deblokiralo frekventne i logične pješačke pravce na južnoj strani trga. Naredni prijedlog cilja na to da se na trgu istovremeno osigura kontinuitet cvjećarske djelatnosti kao prepoznatljive i tradicionalne djelatnosti, ali otprilike na način kako je to bilo uređeno do rekonstrukcije trga 1995. godine. U prijedlogu stoji da se ponovo uvedu pomični boksevi i to uz svako drugo stablo na trgu. Trg bi time i dalje imao šest cvjećarskih punktova, a istovremeno bio bitno prohodniji. Peti prijedlog je da površine iznajmljene za štekate budu striktno definirane i maksimalno smanjene u odnosu na dosadašnju praksu koja je doslovno uzurpirala trećinu javnog prostora trga. Sljedeći prijedlog je postavljanje fontane s pitkom vodom na mjestu sadašnje koja od početka ne radi te je nepraktična i iz nje se ne može piti. Predzadnji prijedlog je uklanjanje četiriju masivnih mramornih rasvjetnih stupova i uvođenje novog pristupa rasvjeti trga s ciljem podizanja ambijentalnih i boravišnih kvaliteta mjesta. Posljednji prijedlog je da se razmotri eventualna rekonstrukcija povijesnog oglasnog stupa koji je nekad postojao na trgu. 

Peticiju možete potpisati ovdje.

KP

Riječ je, dakle, o propitivanju vertikalne društvene hijerarhije i porijekla moći prije negoli je gledatelj uopće sjeo u svoju fotelju. Aktivistički angažman Vilima Matule, inače najvidljiviji u slučaju Varšavske 2010. godine, pruža potreban kontekst za razmatranje glumčeve naglašene teatarske političnosti. Godina koja je slijedila bila je godina kada se prosvjedima u arapskom svijetu, SAD-u, Grčkoj i na mnogim drugim prostorima u gotovo teatarskoj formi izašlo na ulice, a sada su ulica, kavana i internetski forumi uvedeni u kazalište. Imajući na umu taj reciprocitet između kazališta i pločnika, moguće je reći da tekstualna najava predstave zvuči poput manifesta koji bilježi tektoniku rastućih društvenih nemira i prema njima zauzima solidaran stav. U njoj se svaki izvođač/autor predstavlja vlastitim imenom, izjašnjava zašto je ušao u projekt i objašnjava simboličku učinkovitost svog poteza – borbu, makar umjetnošću, za više prava i dostojanstva pojedinca u svijetu simbioze medija, politike i kapitala. Je li takav stav pretenciozan, naivan, zastario? Ili se umjetnost ipak mora bacakati, pružati otpor, makar se živa kuhala u loncu s ostalim živinama? Da, u carstvu razočaranja i rezignacije umjetnost mora biti kritička, pa ako je potrebno i idealistička! Nema dovoljno vremena za pesimizam jer, citirajući kazališnu kritičarku Natašu Govedić, “idealizam je subverzivan”.

U tom kontekstu već je i samo preplitanje sadržaja, forme i ustroja predstave znakovito. Naime, čime se govori u kazalištu? Tijelom, gestom, plesom, riječju, zvukom i svjetlom. Riječ, doduše, najčešće preuzima primat, iako istraživanja pokazuju kako je od 70% pa do čak 93% komunikacije neverbalno. Hibridni žanrovi, međutim, poput ove dramsko-plesno-glazbene međuigre shvatili su moć poruke uz i onkraj riječi, iz čega slijedi da se ne govori samo glasom, već i rukama, violončelom, tijelom i licem. Iz istog razloga svaki od troje izvođača ima jednak status i zastupljenost na pozornici, a u najavi predstave također stoji kako je Matula pozvao Omerzo i Kovačića na suradnju, te da su oni podjednako autori predstave kao što je to dijelom i hrvatski postmodernistički pjesnik Branko Maleš čije stihove izvode na pozornici.

Tako se na daskama izmjenjuju Matulini govori koje upućuje publici – kao poziv na bunt i kao ironično zauzimanje stava političara ili ekonomista duhovitim “Nemojmo se bojati kapitala, zovimo kapital” i  “Odijelo ne čini čovjeka, ali čini nadčovjeka”, kao pomalo naivna građanska lamentacija o zaduživanju. Ti se govori prožimaju s pokretima i plesom scenski vrlo ekspresivne Irme Omerzo – koji počinju pokornim kimanjem glave na početku predstave a završavaju imitiranjem kazaljki na satu koji mahnito otkucava – i Kovačićevim intuitivnim glazbenim tumačenjem rečenog i plesanog. U nadmetanju između riječi, glazbe i pokreta, riječ izvlači deblji kraj. Matulin tekst, koji je sam po sebi često vrlo samorazumljiv, a mjestimično zalazi i u banalnost, “spašava” Omerzina gestualna koreografija naročito fokusirana na pokrete ruku. Kada je sama na sceni, Omerzina tjelesna prezencija, suosjećanje ali i revolt kojima zrači opipljivi su, a poziv na hitnu akciju podcrtan grčem u ramenima. Njeno tijelo govori glasnije od mnogih jadikovki, pamfleta i proglasa, jer to je ono isto tijelo koje zauzima prostor i stvara kritičnu masu. Scenska pojava violončelista Stanislava Kovačića, čija kosa podsjeća na lavlju grivu i daje mu određenu dozu veličanstvenosti i težine, u ravnini je sa njegovom tehničkom vještinom, “čitanjem” svojih suradnika i osuđujućim, gotovo prijetećim zvukom instrumenta. Njegovi pomno isplanirani momenti ulaženja u djelo, podcrtavanje pokreta, ali i jasnoća koju pruža čak i ako se taj isti pokret ne vidi na sceni, čine ga svojevrsnim vodičem za potencijalne kazališne slijepce. Njegova je glazba možda jedino što preostaje kada su riječi ugušene, a ruke svezane, jer – kako spriječiti uši da čuju?

Treba napomenuti da predstava većinom ipak zadržava laganiji ton, te da se publika nemalo puta nasmijala, kao i, potaknuta gotovo dijaloškom formom Matulina izraza, djelomično sudjelovala u predstavi glasnim komentarom ili pridruživanjem neverbalnoj komunikaciji. Na primjer, kada je gledatelj simulirao zvuk imaginarnog biča u Matulinim rukama. Opet, treba biti oprezan pri spominjanju dijaloga. Glumčev izraz zapravo nije toliko poziv na interakciju – jer, postoje predstave u kojima je sudjelovanje publike mnogo intenzivnije na puno više razina, od emocionalnog do fizičkog – koliko na akciju. Prigušena, ali ne i ugašena svjetla koja otvaraju simboličku mogućnost za iskakanjem iz vlastitih sjedala, direktnost teksta – koji je, doduše, najproblematičniji dio predstave jer mu često istovremeno, što zvuči pomalo paradoksalno, nedostaje i suptilnosti i razorne snage – zajedno s finom izravnošću  koreografskog i glazbenog dijela izvedbe, u cjelini služe kao umjetničko-politička platforma izvođačima da kažu ono za što prosječan gledatelj nema ni mikrofon niti pozornicu – ne može više! No pasaran!

Kako bi pojasnio dijalektičku poziciju umjetnika u vremenu sloboda, Staal je posegnuo za primjerom iz suvremene povijesti (umjetnosti) te je ponudio svoje čitanje inicijative nizozemske vlade da, zajedno s vojnicima, u Afganistan pošalje i umjetnike. “Ovoj gesti države ne smijemo pristupiti naivno, jer ovakva inicijativa neminovno otvara pitanje o statusu umjetnika u demokraciji, tj. u demokratizmu”, kazao je Staal. Demokratizam, kao doktrinarna ideologija koja vojnim intervencijama promiče osobnu slobodu u paketu s onom tržišnom, u svoje je djelovanje uključila umjetnike, bez obzira na produkt njihovog rada. Uključivši i potencijalno kritički stav prema samom sebi i k tome ga podmetnuvši kao ultimativnu potvrdu mita o slobodi koju donosi, demokratizam je ozbiljno zaprijetio autonomiji umjetnosti i od umjetnika stvorio propagatora. Umjetnik tako, bez obzira na sadržaj svog djela, s vojnicima sudjeluje u vrlo spornom obećanju slobode. Drugim riječima, argumentirajući da postoji nešto van umjetnikovog djelovanja, kvaliteta per se koja reprezentira “stvarnu” samokritičnu demokraciju, upravo potvrđuje postojanje ideologije, a ne slobode.

“Ako je tako, što mi kao kritični autori zapravo možemo?”, zapitao se nizozemski umjetnik i prezentirao nekoliko svojih radova kao smjernice za raspravu. Staal predlaže umjetnički rad lišen estetike i performativnosti umjetničkog, tj. rekontekstualizaciju banalnih znakova zabrane, na koje smo manje ili više otupili. Znakovi zabrane fotografiranja u centru grada Zagreba, ili u šoping zoni u Rotterdamu, proizvode efekt iskrivljenog ogledala, u kojem se zrcali sva slabost hegemonije. Zabranu fotografiranja Staal doživljava kao progresivan čin uklanjanja povijesti iz prostora, dok šok terapija koju njegov rad proizvodi, u rezultatu ima destabilizirati mit o optimalnosti tobožnje demokratične državne politike javnih prostora. Za Staala ne postoji istinska demokracija. Prostor odsustva demokracije zamijenila je sofisticirana ideologija koja ju tek fingira i suptilno oblikuje poimanje slobode. Tu tezu cinično potvrđuje slučaj Varšavske ulice, gdje se privatni šoping centar opetovano maskirao u javni prostor dostupan svima. Poznavajući zagrebačku debatu, Staal vrlo konkretno adresira svoj rad: “U Zagrebu nestaje javni prostor kao mjesto koje pripada svima. Gradnja ulazne rampe za parkirnu garažu u Varšavskoj, koja je rezultirala višemjesečnim prosvjedima, prvi je znak procesa u kojem se kolektivno dobro pretvara u privatno dobro. Društveni eksperiment Kraj povijesti želi suočiti Zagreb sa svojom vlastitom budućnošću. Kao takav, on je forma terapije šoka. Cilj mu je da uzajamno djeluje i održi aktivnim gnjev koji će nam trebati da nastavimo borbu za demokratične prostore, za smislenu javnu sferu”.   

Na kraju izlaganja Jonas Staal pozvao je na promišljanje uloge umjetnika u okviru politike, zaključivši gotovo manifestno da nije bitan art, nego zauzimanje javnog prostora. 

Više o umjetniku i projektu možete saznati na istaknutim linkovima.

P. N. / UrbanFestival / Foto: Jonas Staal, Search light 

Kako bi pojasnio dijalektičku poziciju umjetnika u vremenu sloboda, Staal je posegnuo za primjerom iz suvremene povijesti (umjetnosti) te je ponudio svoje čitanje inicijative nizozemske vlade da, zajedno s vojnicima, u Afganistan pošalje i umjetnike. “Ovoj gesti države ne smijemo pristupiti naivno, jer ovakva inicijativa neminovno otvara pitanje o statusu umjetnika u demokraciji, tj. u demokratizmu”, kazao je Staal. Demokratizam, kao doktrinarna ideologija koja vojnim intervencijama promiče osobnu slobodu u paketu s onom tržišnom, u svoje je djelovanje uključila umjetnike, bez obzira na produkt njihovog rada. Uključivši i potencijalno kritički stav prema samom sebi i k tome ga podmetnuvši kao ultimativnu potvrdu mita o slobodi koju donosi, demokratizam je ozbiljno zaprijetio autonomiji umjetnosti i od umjetnika stvorio propagatora. Umjetnik tako, bez obzira na sadržaj svog djela, s vojnicima sudjeluje u vrlo spornom obećanju slobode. Drugim riječima, argumentirajući da postoji nešto van umjetnikovog djelovanja, kvaliteta per se koja reprezentira “stvarnu” samokritičnu demokraciju, upravo potvrđuje postojanje ideologije, a ne slobode.

“Ako je tako, što mi kao kritični autori zapravo možemo?”, zapitao se nizozemski umjetnik i prezentirao nekoliko svojih radova kao smjernice za raspravu. Staal predlaže umjetnički rad lišen estetike i performativnosti umjetničkog, tj. rekontekstualizaciju banalnih znakova zabrane, na koje smo manje ili više otupili. Znakovi zabrane fotografiranja u centru grada Zagreba, ili u šoping zoni u Rotterdamu, proizvode efekt iskrivljenog ogledala, u kojem se zrcali sva slabost hegemonije. Zabranu fotografiranja Staal doživljava kao progresivan čin uklanjanja povijesti iz prostora, dok šok terapija koju njegov rad proizvodi, u rezultatu ima destabilizirati mit o optimalnosti tobožnje demokratične državne politike javnih prostora. Za Staala ne postoji istinska demokracija. Prostor odsustva demokracije zamijenila je sofisticirana ideologija koja ju tek fingira i suptilno oblikuje poimanje slobode. Tu tezu cinično potvrđuje slučaj Varšavske ulice, gdje se privatni šoping centar opetovano maskirao u javni prostor dostupan svima. Poznavajući zagrebačku debatu, Staal vrlo konkretno adresira svoj rad: “U Zagrebu nestaje javni prostor kao mjesto koje pripada svima. Gradnja ulazne rampe za parkirnu garažu u Varšavskoj, koja je rezultirala višemjesečnim prosvjedima, prvi je znak procesa u kojem se kolektivno dobro pretvara u privatno dobro. Društveni eksperiment Kraj povijesti želi suočiti Zagreb sa svojom vlastitom budućnošću. Kao takav, on je forma terapije šoka. Cilj mu je da uzajamno djeluje i održi aktivnim gnjev koji će nam trebati da nastavimo borbu za demokratične prostore, za smislenu javnu sferu”.   

Na kraju izlaganja Jonas Staal pozvao je na promišljanje uloge umjetnika u okviru politike, zaključivši gotovo manifestno da nije bitan art, nego zauzimanje javnog prostora. 

Više o umjetniku i projektu možete saznati na istaknutim linkovima.

P. N. / UrbanFestival / Foto: Jonas Staal, Search light 

Izvor: UF

Osim što je podsjetio na događanja iz prošlosti, Tomašević je iznio i neke novine. Naime, dokumentacija za Cvjetni još uvijek nije riješena, a lokacijska dozvola za Varšavsku 6 nije legalna. Za ovu adresu Hoto grupa sada traži veću izgrađenost čime bi se omogućila dogradnja na ovom dijelu objekta, a stanare suptilnim metodama pokušavaju privoliti na suglasnost sa svim izvedenim radovima. Ukoliko pak stanari na to ne pristanu, prijeti im se tužbom za ometanje radova te otplatom štete proizašle iz ometanja.

Osim problema s kojima su suočeni stanari čiji su stambeni objekti na ovaj ili onaj način povezani s Centrom, problema imaju i stanari iz okolnih zgrada. Jedna od stanarki se požalila i na nesnosnu buku koju proizvodi ventilacijski sustav iz garaže, čemu smo i sami svjedočili tijekom press konferencije, a osim buke muči ih i velika koncentracija ispušnih plinova. Stanaraka Marina Šimić kaže da se zbog buke osjeća kao da živi na Plesu, a ističe kako su žalbe slali raznoraznim inspekcijama – sanitarnoj, Ministarstvu zaštite okoliša, Ministarstvu zdravstva, gradskim vlastima – no do sada još nisu dobili nikakav odgovor.

Tako smo uz prekrasan poslovno-stambeni objekt ostali bez pješačke zone, povećali zagađenje, a javni interes zbog kojeg je ovaj projekt i odobren, teško je pronaći. Teodor Celakoski iz Prava na grad napomenuo je i kako Hoto centar nudi dvije dvorane u najam – unajmiti ih ne žele ni Grad ni Ministarstvo kulture. Celakoski ističe da su te dvorane trebale biti slobodne za upotrebu korisnicima sredstava Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport. I tako u krug – prolaz do Gundulićeve, kojeg se tumačilo kao javni interes – “nova ulica”, nije realiziran, za dvorane koje su trebale biti namijenjene kulturnim sadržajima traži se prenamjena, a hoće li fasade zgrada oko čitavog bloka biti obnovljene nije još izvjesno. No, izvjesnijim se čini da se niti javni interes neće nikada ostvariti jer ne postoji klauzula kojom se određuje vremenski rok u kojem bi se tako nešto trebalo realizirati.

A.L.

Interventna policija, naoružana do zuba i zaštićena pleksiglasnim štitovima nasuprot mirnim prosvjednicima neodoljivo podsjeća na fruit self defence, skeč iz Monty Pythona, no ovaj je živi prizor lišen svake komike. U slučaju Varšavske, neizbježno je pratio svaku akciju: onu u zimskoj noći kada su uklonjeni kontejneri, privedeni aktivisti i raskomadan trojanski konj; prošloga ljeta kada je privedeno 150 mirnih prosvjednika; zadnja dva prosvjeda organizirana povodom otvaranja poslovno-stambenog kompleksa Cvjetni.

U srijedu, 6. travnja u 19 sati uprizoreno je otvorenje za uzvanike s pozivnicama, a dan kasnije centar Cvjetni otvoren je i za “običan” puk. Pravo na grad i Zelena akcija tim su prigodama još jednom pozvali građane da prosvjednim akcijama izraze svoje nezadovoljstvo odnosom gradskih i državnih vlasti prema javnom prostoru, javnom interesu, zakonskim i regulatornim propisima.

U srijedu, prosvjednici su šetnjom preko zebre blokirali ulaz automobilima VIP uzvanika u garažu novootvorenog centra Cvjetni. Do većih izgreda nije došlo, unatoč policijskim pokušajima da isprovociraju sukob s građanima i na taj način kompromitiraju miran prosvjed i petogodišnju ustrajnost organizatora upravo u ovakvom obliku građanskog otpora.

Dan kasnije prosvjed je započeo u 11 sati, predvođen Zlim bubnjarima i praćen brojnim transparentima koji su podsjetili na mnoge probleme otvorene petogodišnjim aktivnostima, među kojima svakako treba izdvojiti “Cvjetovi zla (Bandlaire)”, “Hrvatska = Shopping centar – 100 000 otpuštenih tekstilaca”, “Suknja 69,90 kuna – rampa 12,75 milijuna”, “Poniženje 100%” i “Republic of Coruptia”. Prosvjed je krenuo u šetnju od Varšavske do Cvjetnog trga na kojem je fasadu zgrade iznad bivšeg kina Zagreb, iza koje se danas nalazi kompleks Cvjetni, još jednom prekrio veliki transparent. Nakon prvog s natpisom Totalna rasprodaja, ovješenog na istom pročelju u jesen 2006. kojim je označen početak borbe protiv pogodovanja privatnom interesu, ovoga puta rasprostro se natpis Totalna prevara upućujući da ne postoji javni interes u sad već dovršenom projektu Cvjetni.

Podsjetimo, projekt je dobio potrebne dozvole zahvaljujući “javnom interesu” kojeg je trebao ispuniti prolaz koji povezuje Cvjetni trg i Gundulićevu ulicu, no taj prolaz danas u novotvorenom centru ne postoji. Dio Varšavske ulice postao je ulazom u garažu, a ovaj javni prostor – kako ga glavni vizionar napretka voli zvati – štite zaštitari koji su pokazali svu brutalnost borilačkih vještina na nekolicini građana koji su ušli u Centar.

Prosvjednici su pokušali ući u kompleks, no u tome ih je spriječila policija, ona teško naoružana za samoobranu od “napada voćem”, pa su organizatori pozvali prosvjednike da odlože transparente, okončaju prosvjed i prošetaju “javnim interesom”. Ulaskom u Cvjetni, čuvanje “reda i mira” preuzeli su zaštitari na čije su se brutalno ponašanje osvrnuli izjavom iz PnG-a i Zelene akcije. U očitovanju zahvaljuju građanima na odazivu te izražavaju žaljenje zbog incidenta koji je nastao u shopping centru nakon završetka prosvjeda “za što su prije svega odgovorni agresivni zaštitari Hoto grupe. […] Nakon policijske blokade prosvjed je završen ispred centra, a manji broj prosvjednika je individualno ušao u centar kako bi vidjeli gdje je prolaz do Gundulićeve na osnovu kojeg je ovaj projekt i dobio dozvole. Incident je počeo kada je jedna djevojka unutar centra razvila transparent, a privatni zaštitari su na to divljački reagirali hvatajući okolne prosvjednike za vrat. Nastalo je sveopće guranje nakon čega je većina građana koji su sudjelovali u prosvjedu napustila centar. Naglašavamo da, koliko nam je poznato, nije došlo do nikakve štete na privatnoj imovini niti ozljeđivanja policajaca, zaštitara ili kupaca u centru. S druge strane potvrđeno je da je došlo do ozljeđivanja nekoliko nenasilnih prosvjednika, koja će se tokom dana prijaviti policiji. Opće je poznato da smo uvijek kroz 5 godina kampanje pozivali isključivo na nenasilne prosvjede te je tako bilo i danas.” – stoji u priopćenju.

Nakon svega valja nam zaključiti da građane nema tko štititi, jer policija se u svim situacijama oko Varšavske stavljala u obranu onih u čijim je rukama kapital.

A.L.

Zagrebački i dubrovački gradonačelnik otkrili su spomen-ploču pjesmi Ivana Gundulića, čuvenoj Himni slobodi, u Gundulićevoj ulici u Zagrebu. Ona u isti mah čuva sjećanje na humanitarni konvoj Libertas kojim je vrijeme Domovinskog rata probijena pomorska blokada Dubrovnika. Ova vijest, sama po sebi, izgleda sasvim bezvezno. Gundulić je iz Dubrovnika i kao veliki barokni pisac bitan ilircima dobio je, sasvim primjereno, jednu od atraktivnijih ulica u strogom centru Zagreba. Svi znamo u svakoj prilici izdeklamirati “O lijepa, o draga, o slatka slobodo, dar u kom sva blaga višnji nam Bog je do”. Spomen-ploče se ionako na dnevnoj bazi otkrivaju pa nema ništa sporno u tome da velikan pisane riječi dobije spomen-ploču u ulici koja ionako nosi njegovo ime. Vjerojatno je ovako razmišljala većina novinara kojima je promaknula potencijalno odlična priča. Jedna od onih koje bi, makar su se pojavile neposredno prije nego što u silvestarskoj noći svrnemo pogled na satove koji odmjeravaju tijek vremena,  definitivno ušle u uži izbor tradicionalnih shit of the year izbora. Briljantni umovi gradskog poglavarstva procijenili su da je najbolje mjesto za podizanje spomenika Himni slobode, od svih mjesta u prilično dugoj ulici koja nosi prezime gospara Ivana, na broju 7. Za neupućene, ako ima takvih nakon svakodnevnih vijesti o policijskim intervencijama u tom dijelu Zagreba, radi se o križanju Gundulićeve i Varšavske ulice. Ajmo opet. Locus horribilis aktivne građanske borbe protiv dubioznog privatiziranja javnog prostora, prije pola godine završene sramotnim privođenjem 150 mirnih prosvjednika, dobio je spomenik Himni slobodi.

Postavljanje ove ploče na ovom mjestu komad je razbijenog ogledala koji ipak reflektira gotovo cijelu sliku društva koje se nalazi u raskoraku između mitskog državotvornog i šizofrenog turbokapitalističkog vremena. Domovina ima svoju poeziju, a otimanje javnog prostora još nema. Prije nego što me ponese sentimentalno naricanje ili trpka moralka, nisam još odlučio, bilo bi šteta propustiti napisati koju riječ o korifejima slobode koji su ponosno pozirali ispod ploče. Radi se o Andru Vlahušiću, Milanu Bandiću i, last but not the least, inicijatorici cijele akcije, Branki Šeparović. Malomišćanski likovi ne mogu se u groteski natjecati s njima. Ma kakav Tonći Cervantes, kakav Brico Načelnik! Ovakav defile na križanju Gundulićeve i Varšavske ne bi uspjela poroditi ni suradnja Fellinija i Smoje na njihovim kreativnim vrhuncima. Postavljanje spomen-ploče slobodi na mjestu gdje je prije nepunih pola godine uhićeno otprilike 150 ljudi organizirala je avangardna poetesa čija je najpoznatija inovacija zaumno novinarstvo – militantna domoljubna ekologinja – Branka Šeparović. Podršku su joj pružili dubrovački i zagrebački gradonačelnik čije je mandate prekrila sjena korupcije. Radi se o dvjema varijantama iste priče. Andro Vlahušić prije lokalnih izbora plan gradnje terena za golf na Srđu proglašavao je jednim od dokaza zloupotrebe vlasti političkih protivnika. Uslijedila je njegova pobjeda na izborima. Zemlja se još nije stigla okrenuti, ali Vlahušićevo mišljenje jest pa je provedba tog istog plana postala javno dobro. Milan Bandić, nesuđeni predsjednik države, najpoznatiji je medij preko kojeg odlično komuniciraju krupni kapital i lokalna politika. Postavljanje ploče sa stihovima Himne slobodi na križanju Varšavske i Gundulićeve nije samo čudno shvaćanje slobode. Nije iskaz suprotnih pogleda, već suprotnih interesa! Uz dužni pijetet konvoju Libertas, mislim da mu novopostavljena spomen-ploča ne služi na čast. Njeno postavljanje bila je izlika za paradu samoprozvanih osloboditelja nacije, tvoraca države i promicatelja slobode koja je, sasvim prigodno, pružila alibi za trijumf institucionalnog cinizma. Naličje cijele priče je društveno prihvatljivo slavlje Hoto-grupe d.o.o. koja završetkom radova proslavlja “potvrdu vladavine prava i poštivanja hrvatskog pravnog poretka”.