KP: Možeš li nas ukratko uvesti o priču o uvođenju Građanskog odgoja i obrazovanja kao predmeta ili aktivnosti u osnovnim i srednjim školama u Varaždinu?

Nakon razgovora s učenicama, nastavnicama i ravnateljicama, zaključak je da nema ujednačenosti u provedbi građanskog odgoja – u većini škola je međupredmetno, negdje se odradi praktična nastava, nastavnici i učenici izrazili su zabrinutost o dugoročnoj održivosti međupredmetnog jer ovisi o motiviranosti, educiranosti i razumijevanju samih autoriteta koji prenose znanje i vrijednosti. Nadalje, Grad ima pod ingerencijom gradske osnovne škole, a Županija ima srednje škole i ostatak osnovnih u županiji. I kada ne postoji dogovor u vezi provedbe jednog, za 21. stoljeće važnog predmeta, teško da možemo očekivati promjene u društvu koje bi predvodile nove generacije.

Prema informacijama koje su dostupne u javnosti, Varaždinska je županija osigurala proračun za pripremu i provedbu građanskog odgoja, s idejom da eksperimentalno krene kao izborni predmet. Radna skupina je surađivala s ostalim jedinicama regionalne ili lokalne samouprave koje su eksperimentalno provele građanski odgoj i evaluirali provedbu. Također, ostvarili su suradnju u kontekstu edukacija za nastavnike i prilagodbe priručnika lokalnim potrebama te su dobili odobrenje za korištenje od nadležnog ministarstva. Grad Varaždin izradio je udžbenik koji obuhvaća sve međupredmetne teme nacionalnog kurikuluma i od jeseni bi trebao ići u škole kao izvannastavna aktivnost, a predmet bi se zvao Aktivno građanstvo i participacija u zajednici.

Istraživanje provedeno 2019. godine u suradnji V.U.K.-a i Grada Varaždina pokazalo je da postoji velika potreba za kvalitetnim uvođenjem građanskog odgoja kao zasebnog predmeta, s praktičnom nastavom i jasnim ishodima učenja, suradnjom s organizacijama civilnog društva.

V.U.K. je imao ulogu u traženju sastanaka s donositeljima odluka u gradu. U svom smo radu uvidjeli da među mladima ne postoji velika zainteresiranost za sudjelovanje u izborima, bilo kojim drugim inicijativama koje spadaju u demokratske procese, i shvatili smo da stvarno trebamo probati utjecati na donošenje odluka, da se uvede predmet koji bi potaknuo i motivirao na sudjelovanje u tim procesima. Još 2017. smo tražili sastanke, trajalo je dok smo dobili uputu za sastanak s ljudima koji su u izvršnoj vlasti, tako da smo 2018. godine pričali o mogućnostima uvođenja građanskog odgoja, međutim, tu je stalo.

Najviše je prijepora izazivao model koji treba uvesti, uvijek su se povlačile teorije da je jedan model bolji, da možda trebamo odbaciti model koji je već proveden u Rijeci jer možemo stvoriti svoj model i tako dalje. Tražili smo stručnjake koji su sudjelovali u eksperimentalnoj provedbi da pošalju svu literaturu, pa čak i cijenu koliko bi koštale edukacije za nastavnike u srednjim školama, ali i u osnovnim školama, ali, kažem, ostalo je na tome. Bar što se tiče konzultiranja s jednom od najaktivnijih organizacija za mlade u RH.

Građanski odgoj je tu i dalje buzzword, pojam koji je super provlačiti u medijskom, javnom prostoru. Konzultacija s organizacijama civilnog društva i nije bilo, barem mi nismo dobili poziv, tako da, eto, pomaci su se dogodili 2017. u smislu da se počelo više pričati o tome. Za trenutnu situaciju trebalo bi napraviti detaljnije istraživanje.

KP: Što vam se činilo dobrim u riječkom modelu? 

Rezultati. Ne treba izmišljati toplu vodu. U Rijeci postoji iskustvo uvođenja i provedbe, napravljena je evaluacija, dakle, postoje rezultati, vidi se je li ok ili nije ok. To je model na kojem je radio dio GOOD inicijative u koju je uključeno više od 50 organizacija civilnog društva, stručnjaci iz cijele Hrvatske, iz različitih polja, dakle, stvarno se holistički pristupilo oblikovanju modela i ne vidim zašto se ne bi prihvatilo nešto što funkcionira. U 2018. godini Europska komisija objavila je analizu politika obrazovanja, usavršavanja i osposobljavanja u zemljama članicama EU za 2018. godinu i u dijelu analize koji se bavi Hrvatskom posebno je istaknut “riječki model” GOO-a. Na razini donositelja odluka postavljaju se pitanja zašto bi drugi nešto diktirali ili zašto ne bismo mi izradili svoj model… Mislim da ne shvaćaju da nije poanta u tome što su Rijeka ili Split, Zadar ili Osijek izmislili svoj model, nego što je proveden u djelo, i da, eto, pokazalo se uspješno. Postoje ljudi koji su ga provodili, imaju iskustvo, mogu prenijeti ne samo dobre stvari, nego i ono što nije valjalo, a što je jako, jako, bitno ako krećete u takav eksperiment.

KP: GOOD inicijativa je sudjelovala i u oblikovanju tzv. riječkog modela provedbe. Koliko ste surađivali sa samom inicijativom ili pojedinim članicama u pokušaju zagovora GOO-a u Varaždinu?

V.U.K. je članica GOOD inicijative i ona je uključena od prvog pristupanja Gradu, od stvaranja ideje da bismo mogli ići u zagovaranje kvalitetnog uvođenja građanskog odgoja. No, sa strane donositelja odluka nije postojala volja da se u taj razgovor uključi više OCD-ova, bio je to više razgovor jedan na jedan. Priča se o tome da je građanski odgoj bitan, no nije toliko bitan da bismo to trebali napraviti kvalitetno. Mislim da donositelji odluka u tom trenutku nisu bili ni svjesni što je GOOD inicijativa, koja je njezina uloga, što ona znači.

Surađujemo s Gradom u upravljanju P4 i ostalim programima za mlade. Što se tiče samog građanskog odgoja, tu moram priznati da smo slabo surađivali, odnosno, nikad nije bilo te konkretne suradnje. Grad je po tom pitanju surađivao s osnovnim školama, najavili su uvođenje predmeta, bili su u kontaktu s nastavnicima u vezi izrade udžbenika.

KP: Koliko je civilno društvo u području obrazovanja u Varaždinskoj županiji uopće razvijeno? Kad bi se gradila imaginarna platforma organizacija koje bi se bavile uvođenjem GOO-a, o kojoj snazi bi se radilo?

Nema ih previše koje bi bile zainteresirane za ove konkretne stvari koje radi V.U.K., zagovaranje građanskog odgoja i obrazovanja. U V.U.K.-u nam je građanski odgoj bitna tema i dosta smo radili na edukaciji nas samih, da se umrežimo, da kvalitetne informacije počnu dolaziti u kolektiv i zato smo sad osnaženi, međutim, to nedostaje ostalim akterima civilnog društva u Varaždinu, a i u regiji. U regiji postoji još nekoliko organizacija s kojima surađujemo, koje su kapacitirane za zagovaranje građanskoga, poput Nezavisne udruge mladih iz Lepoglave (NUM), pa Mladi za Marof, Koprivnica FUNK je fokusirana na kulturu, ali imaju prostor za sve teme. U samom gradu Varaždinu trebalo bi raditi na osnaživanju te imaginarne platforme.

KP: U području kulture, kad si već načeo temu, čini mi se postoji ipak drugačija situacija, što se tiče kapaciteta i aktera…

Sigurno je bolja situacija, iako je veliki prostor za rad i poboljšanje. Što se tiče samih aktera mogu nabrojati one s kojima surađujemo redovito, odnosno, koji jesu dio P4: Filmsko-kreativni studio VANIMA, nuSynergetic, Umjetnička organizacija Gllugl, Glazbena mladež Varaždin, Udruga Trash, Udruga MOP Sveučilište Sjever, Udruga Katapult, Kuća kreativnih inovacija. U samoj regiji, stvarno mogu reći da smo ojačali suradnju sa ekipom iz Međimurja, dakle, CeZam iz Čakovca, prije nekoliko mjeseci je zaživio Murai, kulturni i edukativni centar u Sv. Jurju na Bregu, FUNK iz Koprivnice, udruge mladih Hiperaktivni Cestica, NUM iz Lepoglave, UMAMI iz Vinice, koji stvarno jačaju nezavisnu kulturnu scenu. Mladi za Marof fokusiraju se na mlade, ali i jesu aktivni u području kulture, to je regionalni pool organizacija sa kojima dosta surađujemo. Surađujemo dosta na nacionalnoj i evropskoj razini, to nam je isto jako bitno, to je na kraju krajeva doprinijelo da ojačamo.

KP: Kako je došlo do osnivanja P4, osmišljavanja takvog tipa prostora kojim se sudionički upravlja?

U intervjuu za Kulturpunkt 2015. Zrinka Šajn je govorila o novonastajućoj sceni u Domu Željezničara, prostoru koji je na kraju dobiven od Grada, no koji infrastrukturno nije bio u dobrom stanju tako da se ekipa opet morala seliti. Savjet mladih Grada Varaždina dobio je 2016. na upravljanje Centar za mlade, prostor koji se danas zove P4. Umjetnička organizacija Gllugl je prva uselila u prostor. Tada još nije bilo modela upravljanja, ni prostorom ni programima i nedostajalo je sadržaja, nije se znalo u kojem smjeru ići, kako se smjestiti u prostoru. Počelo je 2017. konzultacijama sa svim akterima, a tu je bilo dosta njih koji već više od desetljeća sudjeluju u procesu razvijanja modela suradnje s Gradom, pa onda među sobom. Moram priznati da sam, kao nova osoba koja je došla iz Zagreba, koja je vidjela kako funkcionira Pogon, koja je vidjela kako funkcionira Klubtura, jako jako motivirana, mislio da možemo sve ispretumbati i probati sa savezom udruga, pa da vidimo kako možemo pokrenuti cijelu priču nezavisne kulture u Varaždinu, a da to ima određen kontinuitet.

Dosta smo vremena, moram priznati, potrošili na konzultacije koje nisu vodile nigdje. Neki ljudi su jednostavno odustali, jer izgubili su motivaciju i stvarno su predugo bili u tom procesu, ali meni je drago da su i dalje bili support, jer dobro je čuti što se događalo prije, pa na temelju toga izgraditi ili napraviti nešto drugačije. Onda su se pojavili i novi ljudi koji su uspjeli zadržati motivaciju da dalje razvijamo te konzultacije među sobom, dakle, između samih organizacija koje su u P4, neformalnih skupina, što kulturnjaka, što mladih koji su htjeli koristiti taj prostor, razvijati ideje. Dosađivali smo Gradu da dalje razvijamo tu priču.

U međuvremenu se dogodio projekt Svi smo mi kultura, koji je imao za cilj napraviti suradnički model Grada i organizacija civilnog društva za upravljanje P4 – centrom za mlade i nezavisnu kulturu. Međutim, isto je sve ostalo na konzultacijama, na prekrasnim aktivnostima, dogovaranjima što bismo mogli, što ne bismo mogli. Postoje sad i kućni red i prijedlog modela kako upravljati prostorom, međutim, organizacije koje su sad unutra, još uvijek nisu dovoljno kapacitirane da uđemo u savez.

Tako da V.U.K. i Grad Varaždin trenutno upravljaju prostorom i programom. V.U.K. upravlja programom u zgradi, a za korištenje tih prostora sklapamo posebne ugovore. Svaka organizacija koja koristi urede u P4 ima posebno sklopljen ugovor sa Gradom. Najviše smo fokusirani na programsko upravljanje i na komunikaciju sa svim stanarima. Grad preuzima dio održavanja zgrade, pokriva sve režije. Korisnici prostora se međusobno dogovaraju na koji način će funkcionirati, od čišćenja do programa, imamo zajednički kalendar i to, zapravo, funkcionira.

Da, došlo je do toga da smo se maknuli od formaliziranja saveza radi modela, rekli smo da nećemo trošiti više energiju i vrijeme na sve te procese i fokusirati se na razvoj publike i na programe. Tu se onda pokazalo tko je motiviran za što, tko samo za proces, a tko za sadržaj, otvaranje prostora nezavisnoj kulturi, svima koji su imali ideje ili tko god je bio zainteresiran. U cijelom tom procesu pospješavanja modela upravljanja, izgubila se publika, izgubili su se motivirani umjetnici, kulturnjaci. Okrenuli smo ploču i čini mi se da sada funkcionira.

KP: U brojnim primjerima gdje se zaista inzistiralo i na partnerstvu s Gradom i na uključivanju svih organizacija koje koriste prostor, nije nužno na kraju ispalo nešto što funkcionira, a ovaj vaš primjer za sada izgleda kao uspješna prilagodba modela lokalnom kontekstu, gdje su svi uključeni – zadovoljni.

Ono što me osobno brine je koliko je taj model održiv. Svaki model ovisi o motiviranim ljudima koji sudjeluju u procesu. Pitanje je što se događa kada ti ljudi odu i dođu ljudi koji načelno razumiju model, ali ne i kako je došlo do njegova uspostavljanja, nemaju iskustvo tog procesa. Kad dođe do tranzicije ljudi s bilo koje strane, hoće li funkcionirati ovako nedefinirani model, hoće li trebati osmisliti novi. Možda bi trebalo, to je moje mišljenje, još bolje definirati i odnose s Gradom i među nama koji smo u P4. Definirati obaveze svake strane, ali na način da iskoristimo ovo sada vrijeme kad sve dobro funkcionira, pa nakon godinu dana ipak možemo vidjeti stvari koje nisu funkcionirale, jer nisu definirane nekim pravilnikom ili ugovorom i to su možda te stvari koje mogu još bolje. Poput popravaka određenih kvarova ili osiguravanja plesnog poda za plesnu dvoranu. Možete se zaštititi ako postoje dugoročno definirani uvjeti i uloge. Dobra je stvar da imamo super komunikaciju, pa za sada mislim da je to puno bitniji element nego postojanje formalnog modela.

KP: S obzirom na takvu konstelaciju snaga, čini li ti se možda da bi kultura u Varaždinu mogla biti ta koja povlači, potiče i ostale podsektore civilnog društva, pa tako i obrazovni, na neku dugoročnu promjenu?

Mogu se složiti s tim. Više je organizacija koje se bave kulturom koje su povezane s nekim drugim akterima civilnog društva i mogla bi odigrati ulogu prethodnice. I mi smo kao udruga  krenuli s organizacijom underground festivala, i iako još uvijek radimo najviše u području kulture, razvili smo se i u drugim smjerovima, možda je to logičan slijed. Na kraju krajeva, nezavisna kultura je participativna, vuče ideje i suradnje iz ostalih dijelova civilnog sektora, ona je način življenja.

Provedba intervjua sufinancirana je sredstvima Mreže zaklada Otvoreno društvo, u sklopu projekta Time4GOOD Education 2.0.

KP: Možeš li nam približiti situaciju u Varaždinu po pitanju nezavisne kulturne scene, njenih aktera i događanja, te prostora za prezentaciju rada udruga u kulturi? Postoji li u Varaždinu svijest o postojanju kulturne scene koja nije institucionalna, koja promiče drugačije umjetničke i kulturne prakse od onih tradicionalnih?

Z.Š.: Što se tiče Varaždina, trenutni kulturni sadržaji gotovo su u potpunosti proizvedeni u okviru neke od gradskih institucija ili usmjereni lokalnim izvorima financiranja, Gradu Varaždinu i Varaždinskoj županiji, rijetko nacionalnim, a još rijeđe europskim. Za Varaždin značajne kulturne manifestacije, kao što je Špancirfest (Turistička zajednica Grada Varaždina), Varaždinske barokne večeri (Koncertni ured Varaždin), Ljeto u Varaždinu (Koncertni ured Varaždin) jasno su, u upravljačkom smislu, ali i s obzirom na izravno financiranje iz gradskog proračuna, ovisne o lokalnoj vlasti. Tu su još četiri javne institucije s redovitim kulturnim programom, Hrvatsko narodno kazalište Varaždin i Gradska knjižnica i čitaonica Metel Ožegović, Gradski muzej Varaždin i Galerijski centar Varaždin, koji kombiniranim financiranjem (izravno iz gradskog proračuna i naplatom ulaznica/članarina građanima) održavaju financijsku stabilnost.

Lokalne vlasti, s obzirom na rijetke promjene (u smislu financiranja i kadroviranja) vjerojatno su zadovoljne, a Varaždin je toliko kulturan grad da se ekstremni izrazi (ne)zadovoljstva, u normalnim okolnostima i sredinama najglasniji, rijetko mogu čuti. Tu je i Glazbena škola Varaždin, ponovno jasne upravljačke i financijske strukture, a koja predstavlja jedan ogroman potencijal za razvoj kapaciteta u stvaranju više ili manje (ne)zavisnih kulturnih, odnosno glazbenih sadržaja, i što je još važnije – publike. Osim javnih gradskih institucija u Varaždinu postoje i one upravljački nezavisne, a financijski ovisne o malom broju izvora financiranja, uglavnom lokalnih uz nešto nacionalnih. Tu se dobro drže Filmsko-kreativni studio VANIMA (Festival animacije VAFI) i Društvo naša djeca (redovan program), Umjetnička organizacija VRUM (Tjedan suvremenog plesa), Hrvatska udruga glazbenika Varaždin (Fontana blues festival), Udruga Trash (Trash film festival) i uglavnom lokalno financirani varaždinski KUD-ovi.

Potrebno je spomenuti postojanje nezavisnog gradskog kina, Kina Galerije (nekadašnjeg Kina Gaj) koje vodi Filmsko-kreativni studio VANIMA, a egzstira o trošku Grada Varaždina, HAVC-a te u prosjeku nekolicine gledatelja koji znaju prepoznati i razlikovati vrijednost komercijalne i nezavisne filmske produkcije. Zgrada neriješenih imovinskih odnosa s preko 300 sjedala te ne-mainstream program još uvijek nekako uspijevaju parirati udobnosti modernih multipleks kina, dok ekipa marljivo radi na estetici i širenju funkcionalnosti dvorane. Nekad nekolicina udruga mladih, koje bi (s tom titulom – upravljane od mladih) trebale biti predvodnici nezavisne kulturne scene u Varaždinu, u posljednje se vrijeme svela na tek jednu – Varaždinski underground klub (V.U.K.), a činjenica da smo nedavno proslavili 10. godišnjicu postojanja te kroz to vrijeme izrazito oscilirali u aktivostima (od koncerata u privatnim dvorištima do partnerstava u ozbiljnim EU projektima), dokazuje kako se ovdje (za razliku od drugih) ipak okupila daleko pronicljivija grupica ljudi koji još uvijek pokušavaju organizacijom književnih večeri, poticanjem nezavisnog izdavaštva, organizacijom radionica pisanog izražavanja  i organizacijom besplatnih koncerata dati svoj doprinos uspavanoj nezavisnoj sceni. Konceptualno, bez obzira na sve, na rubu nezavisnosti u Varaždinu djeluje Šuškavac kolektiv, kako sami kažu, “post modernistički pokušaj boljeg razumijevanja sebe i svijeta. A slijedom toga možda i otkrivanja smisla putevima novih svjesnosti u zvuku, mirisu, dodiru, slici i plesu”, kao i Trash koji svojim festivalom svake godine, već 10 godina, uspijevaju oduševiti sljedbenike zlatne motorke i ljubitelja amaterske video produkcije. 

U Varaždinu dakako, povremeno svjedočimo ponekom bljesku koji uspije osvijetliti tamne, zapuštene i zanemarene prostore te tom prilikom, uz prožimanje svih zamislivih vrsta umjetnosti i nezamislivim emocionalnim nabojem čistog entuzijazma, kao da nastaje novi mikrosvemir svih koji su sudjelovali. Uglavnom se radi o inicijativama grupa koje čine mladi entuzijasti s vizijom neke, u smislu razvoja vrijednosnog sustava naspram kulturnih sadržaja, kvalitetnije lokalne scene. Tako je sredinom 2015. godine, nakon 6 mjeseci gotovo tajnih priprema, kulturno eksplodirala, dotad godinama napuštena i djelomično devastirana tvornička hala jednog od nekad najpoznatijih tekstilnih industrijskih postrojenja – Varteksa. Upravo u tu svrhu okupljeni 25-člani nuSynergetic Orchestra s pridruženim Elvisom Stanićem proizveo je za Varaždin dosad nedoživljeno iskustvo, organizacijski mudro popraćeno ekskluzivnim tretmanom gostiju i vizijom koja se ne prestaje širiti.

Za kraj, na nešto manje fin, ali jednako, ako ne i više entuzijastičan način mladi Varaždinci/ke su preuzeli pod svoje zgradu bivšeg Doma željezničara, nekad davno centar društvenog zbivanja u Varaždinu (što pamte njihovi roditelji), očistili je od godinama skupljanog smeća, učinili gotovo ugodnom za boravak te je već gotovo godinu dana koriste za potrebe organiziranja dosad 50-ak različitih sadržaja. Ne manje bitno, dvorana s pozornicom za oko 500 ljudi u sklopu zgrade, prije koji dan je doživjela svoj prvi, doduše unplugged koncert (da se susjedi ne bi ljutili) pod nazivom Ištekani VAKUUM. Organizacija koncerta čija je financijska konstrukcija zaokružena na 0 kuna (uloženih i zarađenih) uz plemenitu svrhu (Masterpeace mreža) dokazuje potencijal lokalnih, uglavnom neafirmiranih izvođača i publike gladne svirke. Interes je raspirio vatru s obje strane te su predviđena još dva glazbena događaja s organizacijskim pojačanjem koje je vrijedilo čekati. Bilo je nekoliko pokušaja osnivanja udruga mladih unazad 5 godina, no sve je brzo zaboravljeno jer ta društvena kategorija u ovom trenutku nije spremna (a možda ni sposobna) za konzistentan rad na razvoju nezavisne scene. Zaključak: trudimo se, ali treba biti strpljiv.

KP: Početkom prosinca 2014. otvoren je Centar za mlade u Varaždinu u prostoru bivšeg Doma željezničara u Kolodvorskoj ulici, kojeg su svojim volonterskim radom uredili članovi udruga mladih. Koliko je Grad pomogao uređenje?

Z.Š.: Nakon dosta godina (sigurno desetak), nekoliko garnitura lokalnih vlasti i seljenja ideje Centra za mlade u zapuštene, a najčešće i potpuno za boravak neadekvatne prostore u Varaždinu, dobiven je ovaj prostor. Činjenica da krov na pojedinim mjestima prokišnjava, da je prostor zatečen pun otpada, prašan, bez ikakve izolacije od vrućina ljeti te nažalost bez grijanja zimi, dovoljno govori o tome da Grad teži da mu poticanje ovakve inicijative bude što jeftinije rješenje. To nije tajna te su sve dosadašnje rasprave s gradskim službama tekle u tom smjeru. Grad je u samim počecima, nakon inicijalnog čišćenja prostora, uložio u kupnju podnih obloga (tepisona) za ukupno nešto više od 100 metara kvadratnih površina prostorija koje se redovito koriste, kupnju 30-ak konferencijskih stolica za veću dvoranu te boje i veći dio alata za krečenje zidova. Tu je još potrebno istaknuti i poduzeće Varteks s donacijom u robi te lokalni Rotary klub. Grad je kasnije, prilikom otvaranja novog trgovačkog centra za proizvode za gradnju i uređenje prostora, dogovorio donaciju koja je pokrila adaptaciju sanitarija i zvučnu izolaciju podrumske prostorije. Uz veliku količinu volonterskog rada koji je dosad uložen, bilo bi neprimjereno reći da takva podrška nije bila značajna.

KP: U Centar za mlade smješteno je šest udruga. O kojim se udrugama radi i kakva sve događanja organizirate? Koliko je Centar posjećen i kolika mu je vidljivost u lokalnoj zajednici?

Z.Š.: E da, u Centar za mlade, popularni VAKUUM, je po objavi natječaja za prijedlog programa ušlo ukupno šest organizacija. Do drugog značajnog lokalnog problema dolazimo činjenicom da se zadržalo njih dvije! Varaždinski underground klub – V.U.K. i Era slobodnih ruku. Osim njih, tu su bili još Društvo crvenog križa koje zbog fluktuacije volontera/ki nažalost nije zadržalo prisutnost i aktivnost, Udruga VURA koja je u međuvremenu ugašena, Udruga VuDu čiji su članovi u potrazi za egzistencijom emigrirali iz Varaždina te lokalni ogranak AIESEC-a s kojim je suradnja doduše zadržana, no zasad u dijelu sadržaja ograničenog za njihove članove. No tu suradnju razvijamo dalje te postoje razni planovi.

Što se tiče sadržaja programa, nekako smo sve zajedno u jednom trenutku segmentirali u 4 skupine: još uvijek aktualno pitanje uređenja prostora, informiranje i PR, kreativni sadržaji (radionice izrade različitih recikliranih predmeta, dekorativnih predmeta od svih zamislivih materijala, izlaganje umjetničkih radova itd.) te edukativni program (različite tribine, IT radionice, razmjene iskustava itd.), a eto upravo smo odradili i organizaciju prvog koncerta. Nadamo se u skoroj budućnosti držati otvorenim i dnevni boravak. Dosad je prema našim statistikama organizirano preko 60 sadržaja u te 4 kategorije, centar je posjetilo oko 1000 ljudi te je uspostavljena suradnja s preko 50 organizacija i pojedinaca u provedbi programa.

Posjećenost centra dosta varira, ovisi o pojedinačnom interesu za neki sadržaj, troškovima provedbe, odnosno spremnosti za volonterski angažman i raspoloživosti opreme i alata za rad. Vidljivost u ovih prvih skoro godinu dana je nešto ispod naših očekivanja, s obzirom na zadovoljstvo angažmanom oko kanala oglašavanja koje volonterski uspijevamo redovito pokrivati. Zadovoljni smo web stranicom koju smo pokrenuli iako još nije zakupljena domena pa izgleda malo čudno u browseru, Facebook stranicom koja izbaci barem 10-ak objava dnevno s različitim najavama događanja u Varaždinu i kod nas te twitterom koji lokalno nije previše popularan, ali je zgodan za brzi info o aktualnostima. Prilično smo zadovoljni i s medijskom prisutnošću i praćenjem na lokalnoj razini. Kako pratimo trendove, jasno nam je da mladi s društvenih mreža sve više prelaze na instant mesagging (Viber i WatsApp) pa treba ulagati dodatne napore u live promociju (W2M, itd.) po školama i fakultetima, a ostavština nekog uvriježenog stava prema “tamo nekim mladim aktivistima i volonterima” nam ne pomaže previše.

KP: Vlasnik Doma je HŽ, a Grad je zgradu dobio u najam na pet godina. Na koji su način udruge dogovorile s Gradom korištenje prostora?

Z.Š.: Dakle, ovo je pravi dio priče! Dokumenti dogovora Grad – HŽ nisu javni, no pokušat ću ovo pojednostaviti. Grad ugovorom o zakupu prostora uz preuzimanje obaveze investicijskog održavanja i plaćanja troškova režija dobiva prostor od HŽ-a. Dogovor s tadašnjim Savjetom mladih na čelu s Dragutinom Kličekom, kolegom iz V.U.K.-a, jest da se dokaže da za prostorom ima potrebe, tj. da ga mladi žele koristiti, a zauzvrat će se pokrenuti pregovori za dugoročni zakup prostora s HŽ-om. Savjet mladih, kao savjetodavno tijelo Grada, u nemogućnosti operativnog bavljenja prostorom, raspisuje natječaj za prijedloge programa udrugama mladih i za mlade. Prijedlozi njih 6 bivaju prihvaćeni te je zamišljeno da one u smislu tada neformalnog, a u budućnosti formaliziranog Saveza udruga, upravljaju prostorom. Komunikacija udruga i Grada odvija se putem Savjeta mladih. Srećom, s obzirom na trenutni manjak broj udruga mladih i za mlade, preostali korisnici VAKUUM-a bili su dovoljno otvoreni za sve moguće vidove suradnje i ugošćivanja s drugim organizacijama i pojedincima te je sve zajedno preživjelo stvarno hladnu zimu i prevruće ljeto.

KP: U posljednjem razgovoru rekla si mi da namjeravate osnovati Savez udruga mladih VAKUUM bez obzira na formalne uvjete vezane uz prostor. Možeš li nam približiti priču oko saveza udruga i vaših nastojanja u vezi s prostorom?

Z.Š.: Da, skupilo se u međuvremenu još udruga ili inicijativa koje će podržati osnivanje saveza udruga pod nazivom Centar za mlade – VAKUUM, pa će se to i dogoditi u, nadam se, kratkom vremenu. Fizički prostor djelovanja je značajan, ali ne i presudan faktor za aktivnost jednog takvog centra za mlade. On u konačnici može biti virtualan te koristiti svu moguću postojeću javnu i/ili privatnu infrastrukturu kad se za tim pokaže potreba. Trenutni prostor vidimo kao ogroman potencijal za rast i razvoj priče o Centru za mlade – VAKUUM i bilo bi nam drago da ga uspijemo oživjeti u smislu ulaganja u energetsku učinkovitost i uređenje. No tu je potrebam dobar dijalog s javnim vlastima, koje dosad nažalost nisu pokazale previše interesa za uspostavu istog. S druge strane, dosadašnja iskustva s prostorima u koje su gradske vlasti dosad pokušavale smjestiti koncept centra za mlade, te postojeći raspoloživi prostori u gradu, ne daju nam za pravo da očekujemo nešto puno bolje.

KP: Što nedostaje Varaždinu u kontekstu nezavisne kulturne scene i scene mladih?

Z.Š.: Svega, prostora, programa, a sve zajedno nekako se stapa u čvor koji se sastoji od ljudi s interesom da prije spomenuto osiguraju. Prostora uvijek ima, no idejno su usmjereni isključivo komercijalizaciji. To zapravo nije problem i dugoročno je pozitivna stvar, no bez poštovanja i doprinosa procesu izgradnje statusa poželjnog sadržaja (različitih kulturnjaka) kroz omogućavanje uspostave kontakta s lokalnom publikom, zapravo je dokazano u najmanju ruku upitno. Dosad je to uzelo danak u broju lokalnih aktera nezavisne scene koji se odluče razvijati u Varaždinu, a posljedično i kvaliteti ponuđenog sadržaja. Dakle, ljudi koji će kao akteri nezavisne scene stvoriti priliku da kulturnjaci dođu u kontakt s lokalnom publikom koja će reći što smatra zanimljivim i poželjnim.

KP: Kakve su mogućnosti povezivanja s regijom Sjeverozapadne Hrvatske (udrugama, pojedincima, platformama) i općenito zagovaračke mogućnosti mladih udruga u kulturi?

Z.Š.: S naše, barem moje strane, to je u neku ruku i posve prirodno i poželjno. Regionalni centri u Sjeverozapadnoj Hrvatskoj su možda premale sredine da izolirano u kontinuitetu grade nezavisnu kulturu. Možda i nisu, ali je moj dojam takav s obzirom na trenutni interes koji viđam. Potrebno je skupiti ljude, organizacije i prostore kod kojih postoji interes za kreiranje i organizaciju tih tipova sadržaja. Geografski je na ovom području sve dovoljno blizu i postoji već određena migracijska praksa za različitim tipovima sadržaja nezavisne kulturne scene. No dolazimo do specifičnog obrasca ponašanja ovog podneblja (možda i Hrvatske) koje mnoge tjera na retoriku u smislu “ja hoću svoje!”. Treba ponekad uvidjeti kolektivnu korist koja definitivno nadilazi osobnu i isticati je u borbi nezavisnih kulturnjaka.

KP: Trenutno u Hrvatskoj postoji više inicijativa koje se zalažu za osnivanje društveno-kulturnog centra (u Karlovcu, Splitu, Čakovcu…). Razgovara li se u Varaždinu o društveno-kulturnom centru, i ako da, kakav sadržaj on podrazumijeva, a kakav model upravljanja?

Z.Š.: Dobro smo upoznati s inicijativama, pogotovo od sudjelovanja u projektu “Stvaranje javnih prostora po mjeri građana” s CeZaM-om iz Čakovca, udrugom Mamuze iz Koprivnice te Platformom 9.81. Vidimo li se u toj priči? Definitivno! Svjesni smo veličine prostora kojim raspolažemo i trenutnog postojanja neiskorištenosti kapaciteta istog. Uz ranije spomenuti mali broj udruga mladih, pozitivne aspekte dijeljenja resursa i suradnje s drugim udrugama, različitih područja djelovanja najbolje ćemo iskoristiti tako da, za početak ostanemo otvoreni prema ideji da se Centar za mlade razvije u društveni ili kulturni centar. Time će broj i kvaliteta sadržaja neminovno rasti, a za razvoj modela upravljanja već imamo temelje. Uzeti pozitivna iskustva naših susjeda iz Čakovca koji su trenutno najbolji primjer javno-civilnog partnerstva, vidjeti što je i kako valjalo u Centru za mlade – VAKUUM te izolirati stavove i obrasce ponašanja spomenute u prethodnom pitanju.