Humoristični dokumentarac redateljice Katije Bernardi o dvanaest sjedokosih prijateljica koje žele po prvi puta vidjeti more u Zagreb dolazi nakon što je gostovao na Festivalu Mediteranskog filma u Splitu i Pulskom filmskom festivalu.

Na projekciji će gostovati producentica filma Vanja Jambrović s kojom će publika imati priliku porazgovarati o filmu. 

Cijena ulaznice je 15 kuna, a detalji o filmu i projekciji dostupni su na sljedećoj poveznici.

Kratki dokumentarni film Kino otok Ivana Ramljaka na ZagrebDoxu imat će svoju svjetsku premijeru u regionalnoj konkurenciji festivala u kojoj će se za nagradu Veliki pečat natjecati s još 26 filmova iz Austrije, Slovenije, Srbije, Bugarske, Italije, Rumunjske, Mađarske, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Kino otok je dokumentarna priča o povijesti kinematografije na hrvatskim otocima i potpuno izgubljenoj kulturi posjećivanja kina u malim otočnim mjestima od Drugog svjetskog rata naovamo. Povijest je ispričana kroz autentičnu vizuru njihovih posjetitelja. Svatko od njih, baš kao i svatko od nas, može se sjetiti koji je bio taj prvi film, koji im je bio omiljen te što se točno događalo oko njih kada su gledali filmove koji su im obilježili živote. Uz redatelja Ivana Ramljaka, na filmu su radili snimatelji Ivan Slipčević i Smiljka Guštak, montažer Damir Čučić i producentica Vanja Jambrović. 

U programu Teen Dox premijerno će biti prikazan polusatni debitantski uradak Ivane Sansević, Žena zmaj, prvi hrvatski osobni dokumentarac koji se bavi temom anoreksije i bulimije. Film prati priču o tri djevojke koje su se godinama borile s poremećajima u prehrani, a u procesu izliječenja i kako same kažu ‘traženja sebe’, prošle su težak put. Film je nastao u sklopu programa Restart laboratorij, namijenjenog produkciji i kontinuiranom mentorskom edukativnom radu s mladim autorima.  Snimateljica filma je Dinka Radonić, montažer Andrija Gvozdić-Michl, a producenti Vanja Jambrović i Oliver Sertić.

Kratki dokumentarac Rezidba, uvršten u program Happy Dox, završni je film nastao na prošlogodišnjoj Školi dokumentarnog filma, a režirala ga je Katerina Duda, koja potpisuje i kameru i montažu. Redateljica se u filmu prihvatila i edukacijske uloge, pa u ovoj duhovitoj minijaturi pratimo izazove unuke koja je svoga djeda odlučila naučiti montirati. Djed Lazar, montažu je odlučio naučiti nakon što nije znao što će s materijalima koje je mjesecima snimao svojim mobitelom.

Restart je organizacija koja se bavi produkcijom, edukacijom, distribucijom, prikazivalaštvom i tehničkom pomoći za izradu i promociju dokumentarnog i igranog filma. Od lipnja 2009. godine Restart vodi i Dokukino, jedino domaće kino specijalizirano za dokumentarni film, a od 2012. godine organizira i Liburnia Film Festival. Članovi Restarta su filmski i medijski djelatnici angažirani na polju dokumentarnog, eksperimentalnog i animiranog filma s iskustvom u organizaciji, produkciji i odnosima s javnošću. Kroz Restart laboratorij organizacija se bavi produkcijom debitantskih autora uz mentorsku pomoć, potom edukacijom kroz Školu dokumentarnog filma i različite radionice te distribucijom dokumentarnog filma u regiji kroz Restart Label. 

Raspored projekcija na ZagrebDoxu potražite na službenim stranicama festivala.

Vanja Jambrović među odabranim se imenima našla zahvaljujući uspješnom radu na dugometražnom dokumentarcu Gangster te voli redatelja i scenarista Nebojše Slijepčevića. Taj je projekt počela razvijati na programu EURODOC 2010. da bi zatim s redateljem sudjelovala na nekoliko važnih europskih pitching foruma (Lisbon Docs, ZagrebDox, Docs in Thessaloniki, Dragon Forum). Na East European Forumu u Jihlavi Gangster je 2011. osvojio nagradu IDFA Forum za najbolji dokumentarni film u razvoju, koja im je omogućila izravno sudjelovanje na pitching forumu IDFA-e u Amsterdamu. Na temelju tih rezultata u produkciju filma uključile su se rumunjske i njemačke kuće, među ostalima i ZDF/Arte. Film je svjetsku premijeru imao na ZagrebDoxu 2013., a međunarodnu u Torontu na prestižnom Hot Docsu. Tijekom veljače i ožujka ove godine bio je u distribuciji u hrvatskim kinima, gdje ga je vidjelo 7480 gledatelja.

Vanja Jambrović (Zagreb, 1980.) diplomirala je komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu te produkciju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Osim Gangstera, kao producentica i izvršna producentica potpisuje kratke i srednjometražne dokumentarce Muški film (Nebojša Slijepčević, 2012.), Poplava, Donžuani: Oprostite gospodična (oba Goran Dević, 2010.), Dvije peći za udarnika Josipa Trojka (Goran Dević, 2012.), Blokada (Igor Bezinović, 2012.) te druge filmske i televizijske projekte. Stalno je angažirana kao producentica u Restartu i Dokukinu te produkcijskoj kući Petnaesta umjetnost. 

Izvor: HAVC

O.S.: Moje aktiviranje na nezavisnoj kulturnoj sceni vezano je za osnivanje Autonomne tvornice kulture – Attack! 1997. godine kad sam došao na studij u Zagreb. Imao sam sreće sudjelovati na prvim osnivačkim sastancima i graditi cijelu tu priču. Ne moram ni govoriti da me energija ljudi koji su se tu okupljali, hrpa ideja, romantični uzlet u nešto potpuno novo i uzbudljivo, samo još više gurala. Bilo nas je 15, 20 na početku i gradili smo, i danas mi se to čini, nešto izuzetno. Meni, koji sam prije toga 18 godina živio u jednoj maloj Požegi, to je bila cijela jedna revolucija. U Požegi sam organizirao koncerte, radio fanzin i svirao u bendovima, ali ozbiljno aktiviranje i kontinuirani angažman zapravo je krenuo tek sa Zagrebom. Attack! mi je bio važan i zbog toga što je to za mene bio savršen omjer nezavisne kulture i aktivizma. Nije u pitanju bila samo organizacija predstava i koncerata, izložbi i diskusija, već smo organizirali prosvjede ili sudjelovali u njima, odrađivali akcije, bavili se kulturnom strategijom, putovali u druge gradove u regiji… I ono što su inicijatori cijele priče, Vesna Janković i Marko Strpić u početku naveli kao inicijalne programske smjernice – mix između Hakim Beyove Autonomne zone i Warholove Tvornice, meni se činilo točnim, samo, naravno, u diskretnijim omjerima. Velik dio svojeg iskustva i odrastanja dugujem Attacku! koji je i danas, iako programski i ljudski drugačiji, važna činjenica nezavisne kulture.

Od 1997. do 2002, kad sam ga napustio, radio sam zapravo svašta: uređivao newsletter, organizirao koncerte, jedne godine bio umjetnički ko-direktor Festivala Alternativnog Kazališnog Izričaja – FAKI, bio predsjednik, čistač, tehnički voditelj, tonac na koncertima i koordinator. Ono što me čini ponosnim, a što sam osobno koordinirao je organizacija gostovanja međunarodne ekološke organizacije Sustainable Europe Tour 1998, organizacija hrvatske dionice Biketoura 1999, te pokretanje Revije amaterskog filma 2002. godine zajedno s Hrvojem Laurentom iz Postpesimista. RAF sam radio 10 godina i to mi je ustvari bio ulet u festivalski život u kojemu sam aktivan i danas. Kroz Attack! pa onda RAF naučio sam hrpu organizacijskih začkoljica koji su u našim balkanskim podnebljima više nego važni ako se misliš baviti kulturom. Kroz Attack! sam sudjelovao i u osnivačkom timu Saveza udruga Klubtura, a tu je krenula i priča s video aktivizmom. Neposredno pred moje aktiviranje u produkcijskoj kući Fade In (koji je također spin-off Attacka! nastao 1999.), zajedno s Ivom Kraljević i Brankom Vilusom napisao sam projekt za izvedbu radionica i dobio prvih 50 000 kuna od Ministarstva kulture. Ekipa Attacka! je dozvolila da se ta lova prenese u Fade In i tamo je već 2003. aktivno krenuo program Don’t hate the Media, be the Media – serija radionica i projekcija po cijeloj Hrvatskoj. Tijekom 2007. s još pet filmaša osnovao sam Restart i sad sam tu, opet radim sve što treba i moram reći, to me sve još uvijek, iako je ponekad naporno preko svake mjere, ipak zabavlja i što je najvažnije, iza sebe vidim neke rezultate, a na to ne možeš ostati imun.

Radionica, Tabor Film Festival, 2005.

KP: S radionicom videoaktivizma i RAF-om surađivao si s mnogim organizacijama i obišao mnoge gradove i krajeve Hrvatske u kojima nije bilo mnogo sadržaja za mlade općenito, a pogotovo takvih sadržaja. Možeš li kratko opisati neka od tih iskustava, kakvu je ulogu imala suradnja s drugim organizacijama i što te se u tom razdoblju posebno dojmilo?

O.S.: Svaki grad i ljudi u njemu su zaista bili različiti, a skauting gradova i organizaciju smo u samom početku i radili prema kriterijima – raditi tamo gdje postoji manjak sadržaja. Prve projekcije aktivističkih videa, pa poslije toga trodnevne radionice organizirali smo u Belom Manastiru, Križevcima, Vukovaru, Slavonskom Brodu, Hrvatskoj Kostajnici, Šibeniku, Zaboku… pa onda kasnije i u većim gradovima kao što su Zagreb, Split, Dubrovnik i Pula. Meni su te male udruge mladih bile otkrovenje. Za njih inače ne čuješ, niti ih vidiš na nacionalnoj razini. No u mjestima gdje su bile aktivne izuzetno je bilo važno da postoje. Mnogima je to bio prostor za samoaktualizaciju, druženje, informiranje, komad kakve takve tjedne kulture…. Mi smo dolazili s namjerom da ljude upoznamo s nečim novim i damo im neki set znanja i vještina – da predstavimo pozitivne prakse iz svijeta i mogućnost da i sami budu medij, da koriste kamere za svoje aktivnosti, pa makar to za početak bilo samo arhiviranje. No, problem s malim gradovima je kontinuirani nedostatak podrške, kako lokalnih vlasti, tako i okoline, prevelika migracija mladih u veća regionalna središta gdje gube vezu s rodnim gradom, ali i nedostatak organizacijske kulture i strategije. No, vjerujem da smo barem posijali neko sjeme interesa.

Radionice, Zagreb, 7. RAF, 2008.

RAF je imao sličnu putanju. Već od prve godine krenuli smo s programom RAF putuje i prikazivali filmove gdje god smo mogli i gdje nas je netko htio. U prvih četiri ili pet godina prikazali smo izbor filmova u više od 100 gradova po doslovno cijeloj Hrvatskoj, ali i u Sloveniji, Srbiji i Austriji, od kino dvorana, preko knjižnica i prostora udruga do spojena dva kontejnera koji su nazvani klubom mladih u romskom dijelu Belišća. Znaš šta, mene fascinira da se u ovakvom kulturno opustošenom i generalno depresivnom okruženju uopće išta događa, da se ljudima da organizirati nešto, sve ne bi li si život učinili drugačijim. Ni danas nije puno drugačije, ponešto su se razvili regionalni centri, Rijeka i donekle Split i Pula, a drugo je sve na kapaljku. Nije ni čudo da ljudi odlaze, preko Zagreba, pa na zapad. Sve te organizacije bile su (a neke još uvijek jesu) lokalno važne i iako većina njih nije nešto krucijalno promijenila u svojim sredinama, one su oaza jednog trenutka i jedne generacije, a čini mi se ključan formativni faktor za pojedince. I dan danas kad gledam ove etablirane festivale, filmske i glazbene, čak i neke firme, vidim vrijednosti koje su došle s nevladine scene, ali i principe rada iz nezavisne kulture.

Radionica, Vukovar Film Festival, 2008.

KP: Udruga Restart osnovana je 2007. Možeš li reći nešto o njenim počecima – motivaciji osnivanja, ekipi koja je sudjelovala o tome te o ciljevima organizacije?

O.S.: Restart je neka vrsta spin off-a Fade In-a. U jednom momentu više nisam osjećao podršku edukacijskim projektima koje sam radio i odlučio sam potražiti novi radni prostor. Zajedno s Anom Hušman, Nebojšom Slijepčevićem, Brankom Vilusom, Danom Budisavljević i Žarkom Koraćem napravili smo platformu koja je imala cilj raditi isključivo edukacijski program – nastaviti s kraćim radionicama video aktivizma i uvesti nešto duže programe edukacije za dokumentarni film, uz moguće manje produkcijske zahvate. Restart je trebao biti jedan naš zajednički prostor u kojemu, uz sve ostalo što radimo u životu, možemo proizvesti i neki edukacijski program koji nam je važan. Međutim priča se vrlo brzo počela razvijati, i na ljudskom i na programskom i na tehničkom planu.

KP: Produkcija, edukacija, izdavaštvo, distribucija i tehnička pomoć su djelatnosti kojima se bavite. Možeš li ukratko nešto reći o vašem djelovanju do sada na pojedinom polju i na koji način ih financirate?

O.S.: Kako ukratko? ‘Aj da pokušam. U Restartu je trenutno 13 ljudi, imamo četiri osnovna programa – produkcija (profesionalna i Restart Laboratorij – platforma za mlade autore), distribucija, Dokukino i edukacija (Škola dokumentarnog filma i ostali edukacijski programi). Svaki program ima svog koordinatora, koji mu određuje smjernice i operativno se bavi projektima unutar njega. Tu je, naravno, tehnički department koji objedinjuje sve to skupa, kao i asistenti i voditelji pojedinih manjih projekata. U našem uredu je nekad kao u košnici, jer osim uredskih ljudi, kroz Restart svakodnevno prolaze montažeri, redatelji, aktivisti i djelatnici kurirskih službi… 

No, hajde da sažmem aktivnosti. Glavni edukacijski program je tromjesečna Škola dokumentarnog filma. Svake godine primamo do 11 polaznika i nastojimo im pomoći da se profiliraju kao autori dokumentaraca u budućnosti. Radimo i manje edukacijske programe u suradnji s domaćim ili regionalnim organizacijama (trenutno završavamo projekt Zajednica za ljudska prava u srednjim školama Sisačko-moslavačke županije u suradnji s udrugom IKS iz Petrinje, a prošle smo godine radili opsežnije programe s Amnesty Internationalom Hrvatske, Volonterskim Zavodom iz Ljubljane i Omladinskom centrom CK13 iz Novog Sada…), radionice na festivalima ili posebna stručna predavanja na poziv. Edukaciju vodi Ana Hušman, uz asistenticu Anitu Bastašić, dok su na osmišljavanju programa uz Anu i moju malenkost izrazito aktivni i redatelji Igor Bezinović i Nebojša Slijepčević. Koordinatorica produkcije, Restart laboratorija i masterclass programa je Vanja Jambrović. Malo je netipično da je netko koordinator produkcije, ali to je NGO atavizam, šta da radim…  no da, Vanja je zaista producentica tog dijela aktivnosti.

Škola dokumentarnog filma, 2013.

Podijeljena je na profesionalnu produkciju, tj. dokumentarne projekte za koje se radi stabilnije budgetiranje i planiranje, ide se na koprodukcijske forume i razvijaju dokumentarne priče i Restart laboratorij – svojevrsni inkubator za mlade autore i početnike, unutar kojeg rade svoje prve, uglavnom kratke dokumentarne filmove. Prošle godine smo izbacili Blokadu Igora Bezinovića u u koprodukciji s Factumom, a ove godine Gangster te voli Nebojše Slijepčevića i kao manjinski koproducent film Mama Europa Petre Seliškar. Uz to i nekoliko kratkih dokumentaraca. Laboratorij isproducira između tri i pet kratkih filmova godišnje.

Želimir Žilnik u Dokukinu

Koordinatorica Dokukina je Inja Korać. Prošli smo već dva prostora, malo kino u Katančićevoj od 2009. i zadnjih godinu dana, do srpnja 2013. u suradnji s KIC-om u Preradovićevoj. Tu nam je istekao ugovor pa sad radimo virtualno Dokukino po drugim kino dvoranama u Zagrebu i nadamo se dobitku vlastitog prostora od Grada ili države. U listopadu smo počeli surađivati i s Art kinom Grič u Jurišićevoj 6 gdje za sad dva puta tjedno, četvrtkom i petkom, imamo po dvije redovne projekcije uz nekoliko dodatnih termina za predavanja i posebne programe. Dokukino je jedino specijalizirano kino/program za dokumentarni film. Kombiniramo repertoarni i festivalski program, masterclasse i predavanja, predstavljanja autora iz cijelog svijeta i specifične govorne programe, tj. diskusije na temu nakon projekcije filma. U prosincu smo krenuli s besplatnim programom Hall of Fame koji vodi Nebojša Slijepčević, a cilj je prikazati neke od svjetskih dokumentaraca koji su promijenili nešto u svom fahu, a nakon toga razgovarati s hrvatskim i regionalnim filmašima o filmu, metodama i dosezima pojedinog autora ili filma.

Masterclass Madsa Brüggera, 2013.

U 2009. godini pokrenuli smo i distribuciju dugometražnih dokumentaraca na teritoriju bivše Jugoslavije – kroz kino prikazivanje, izdavaštvo DVD-a, prodaju na VOD kanalima te na televizijama. Pokrenuli smo i distribucijsku mrežu u regiji Balkan Documentary Distribution Network – BDDN koju čine distributeri i organizatori festivala u regiji, koji za pojedine filmove preuzimaju distribuciju za svoj nacionalni teritorij. Urednik labela sam ja, kino distribuciju vodi Inja, a koordinatorica ostalih distribucijskih programa je Petra Ivšić.

Od 2012. Restart je jedan od organizatora (uz riječku udrugu Delta) Liburnia Film Festivala, jedinog festivala hrvatskog dokumentarnog filma i najstarijeg dokumentarnog festivala u zemlji. Događa se krajem kolovoza u lučici u Ičićima pored Opatije i upravo smo 2013. odradili 11. izdanje. Kad već spominjem ljude, ne smijemo zaboraviti voditeljicu ureda i asistenticu produkcije Maju Čuljak, te ljudi bez kojih ne bismo mogli – tehniku. Vodi je Vedran Senjanović, uz pomoć Ines Lambert dok je Dejan Oblak savjetnik za ono što mi ne znamo. Martina Kolarić je žena za festivalsku distribuciju naših filmova.

Financiranja su raznorodna, od javnih sredstava do samofinanciranja. U Hrvatskoj naše projekte redovito podržava Hrvatski audiovizualni centar, nešto dobijemo od Ministarstva kulture i Ureda za kulturu Grada Zagreba, a pojedine projekte smo financirali i od Ministarstva obrazovanja, Ministarstva obitelji, Ureda za Invalide i Ministarstva gospodarstva i kulture kroz Poduzetništvo u kulturi. Krajem 2014. godine završava nam i institucionalna podrška Institucionalne zaklade za razvoj civilnog društva, a dobili smo i podršku Zaklade Kultura Nova. Oko trećine prihoda Restarta je distribucija filmova, nešto dobijemo od prodaje ulaznica, najma opreme i tehničkih usluga.

KP: Fokus je na dokumentarnom, eksperimentalnom i animiranom film, no najviše ipak na dokumentarnom. Možeš li nešto reći o vašim smjernicama u produkcijskom smislu? Može li se to dijelom opisati kao aktivistički dokumentarni film?

O.S.: Fokus je isključivo na dokumentarnom filmu. Eksperimentalnim i animiranim filmom bave se neki članovi Restarta, ali uglavnom u drugim produkcijama. Naravno, sve hibridne forme su dobrodošle, a od nedavno razvijamo i kratki igrani film Nebojše Slijepčevića. Restart su ljudi i ukoliko netko želi raditi bilo što drugo, bolje je da rade unutar kuće nego negdje izvan nje. No, svakako je kreativni dokumentarac ono što nam je važno i čime se kontinuirano bavimo. Ne bi se nužno zatvarao u nešto sadržajem specifično kao što je aktivistički dokumentarac, ali definitivno nas zanimaju angažirane teme. No prije svega, prihvaćamo i razvijamo dokumentarne projekte koji su kreativni, autorski i originalni u pristupu. Kroz profesionalnu produkciju radimo s “našim” autorima ili nam pristupaju razni drugi autori s idejama od kojih Vanja i ja odabiremo one na kojima nam je zanimljivo raditi. Zajedno s redateljima razvijamo priču, pomažemo im produkcijski i apliciramo za novac. Nakon završetka filma upinjemo se da pronađemo festivalsku nišu te prijavljujemo filmove na festivale.

Restart laboratorij je inkubator za mlade autore koji film rade prvi put. Jedan dio autora generira se nakon naših radionica ili Škole dokumentarnog filma, a drugi nam jednostavno s idejom pokucaju na vrata. Ukoliko imaju zanimljivu ideju za, uglavnom do sad, kratki dokumentarni film, dobiju tehniku i mentorsku podršku, a ako je potrebno i profesionalnog montažera ili snimatelja, te s njima završavamo njihove prve filmove koje kasnije promoviramo na festivalima ili pokušavamo prikazati na TV-u. Aktivističke medijske sadržaje, nastale na radionicama, tretiramo kao aktivistički video, objavljujemo ih na portalima i kroz društvene grupe, a takve video materijali koji su “mišljeni filmski” pokušavamo progurati i kroz festivale.

Premijera Blokade na Filozofskom fakultetu

KP: U posljednje vrijeme organizacija se snažno razvija, pogotovo u produkcijskom smislu – filmovi se prikazuju na festivalima diljem svijeta. Što je bilo presudno za ovaj razvoj i kakvi su budući planovi?

O.S.: Ima tu više razloga. Jedan je da smo usustavili sistem promocije, šaljemo filmove na festivale i svakome pokušavamo pronaći festivalsku nišu, tj. prostor gdje bi mogao biti prikazan. Meni je drago da relativno dobro prolazimo. Samo, da ne mistificiramo taj uspjeh, filmovi nam prođu na svaki četvrti ili peti festival na koji je prijavljen i oko svakog filma treba izgraditi poseban plan. Godišnje se u svijetu proizvedu tisuće dokumentarnih naslova, neki s ogromnim budgetima i promocijskom podrškom i uvrštenje filma na festival, a pogotovo u konkurenciju, već je veliki uspjeh. Za kratke filmove su nam olakšali i servisi kao što su Reelport i Short Film Depo na kojima samo jednom uploadaš film i upišeš podatke, a prijavljuješ ih jednim klikom. Svaka ta prijava košta, ali smo barem pošteđeni bespreglednog popunjavanja prijavnica i troškova poštarine. Dosta polažemo i na promociju, štampamo kataloge, redovito obnavljamo web sajt, fejsbučimo, dosta putujemo i promoviramo Restart na festivalima ili po radionicama i pitching-forumima. Tako gradimo neku prepoznatljivost pa festivalski selektori obrate pažnju na nas. Puno pomaže i natječaj za međunarodnu suradnju HAVC-a, koji nam omogućuje da otputujemo na festivale i osobno predstavimo film. Tamo upoznajemo druge selektore i producente… 

Naši dugometražni dokumentarci kao što su Blokada, Gangster te voli i naša koprodukcija Mama Europa otvaraju put i drugim filmovima. Ustvari je najvažnije da selektori znaju za film prije nego je završen, a ako ubodeš par jačih prikazivanja na početku, onda to krene gotovo samo. Npr. Blokadu je na predstavljanju Docu-Talents From The East u Karlovim Varima primijetio direktor Jihlava Film Festivala, a Rada Šešić, selektorica Sarajeva ga je preporučila DOK Leipzigu, jednom od najvećih europskih festivala. Kad smo se službeno prijavili na Jihlavu, tamo su već znali za nas, ušli smo u konkurenciju i osvojili posebno priznanje žirija. U Jihlavi ga je vidio selektor American Documentary FF-a koji nas je na proljeće doveo u Palm Springs… Gangster je već na premijeri na ZagrebDoxu osvojio nagradu publike, a internacionalnu premijeru imao je na velikom HotDocsu, pa u konkurenciji Karlovih Vary. Mislim da ovih dana broji već skoro 30-ti festival, dogovaramo kino distribuciju u nekoliko zemalja. 

Planovi… Hm, do kraja 2013. godine završiti još tri kratka filma, a u montažu ulaze srednjemetražni Hudo vreme Anje Strelec i Tomislave Jukić te dugometražni NLO Vedrana Senjanovića i Dejana Oblaka. U predprodukciji, tj. razvoju su nam dugi dokumentarci Apnea Bojane Burnać i Dani Ludila Damiana Nenadića te kratki doks Iz mraka Nebojše Slijepčevića.

KP: Spomenuta Blokada još uvijek se prikazuje. Kakvu je važnost ovaj film imao i ima za vas i za publiku, u Hrvatskoj i u inozemstvu? Koji bi film izdvojio kao prekretnicu za vas kao organizaciju?

O.S.: Blokada je prvi dugometražni film koji smo napravili i sadržavao je sve lijepo i gadno što ti se može dogoditi u produkcijskom procesu. Između početka snimanja i premijere stajale su gotovo tri godine. To je Igoru prvi dugometražni film, meni kao producentu također i moram reći da sam jako puno naučio radeći ga. Završili smo ga u koprodukciji s Factumom, a Nenad Puhovski nam je između ostalog puno pomogao u snalaženju među hrpom materijala. To nam je prvi film koji je igrao na zaista važnim europskim festivalima. No, ono što je nama silno važno je da su film prihvatili studenti po cijelom svijetu i prikazuju ga kao dio svojih protestnih pokreta za besplatno obrazovanje. U Rumunjskoj je projekcija zabranjena, od vijeća fakulteta ako se ne varam, a u Beogradu su se uslijed žučne rasprave na Filozofskom fakultetu potukli “student anarhista” i “student liberal” – takav je bio naslov u novinama. Prikazan je u više od 20 zemalja, između ostalog i u Litvi, Moldaviji, na Kosovu, Kanadi i SAD-u, na mjestima gdje smo se najmanje nadali. Gangster te voli sada je u festivalskoj žiži i otvara nam vrata i za duge projekte u predprodukciji jer su nas zbog velikog uspjeha filma počeli drugačije percipirati u moru produkcija. 

Radionica, Galerija Miroslav Kraljević, 2009.

KP: Koja je bila motivacija za bavljenje edukacijskim programima o kojima si i ranije govorio i kakvi su dosadašnji rezultati?

O.S.: Dio ovoga sam već odgovorio ranije. Prvotna motivacija bila je NGO-ima i aktivistima u što više hrvatskih gradova ponuditi neko znanje i vještine za izradu videa kao aktivističkog alata, nešto što je jako falilo kod nas. Naime, vizualna kultura bila je jako niska, a gledanje filmova na internetu tek u povojima jer je naprosto bio prespor. Uz to ide i lokalna depresija, niska motivacija da se išta može promijeniti, pretjerana migracija prema Zagrebu… pa je uvjeriti ljude da sami mogu stvarati svoje medijske sadržaje bio itekako zanimljiv i ne baš lak zadatak. Kako su u edukacijski tim dolazili novi ljudi, tako nam se ponešto promijenio i fokus. Danas nam je glavni program Škola dokumentarnog filma, koja traje 3 mjeseca, a tijekom godine radimo i nekoliko partnerskih edukacijskih programa i manjih radionica na festivalima u regiji. Mislim da radimo korisnu stvar. Naravno, uz dosta samokritike, popravljamo se po putu. Rezultati, hm… Ja se nadam da smo uspjeli barem obavijestiti ljude o mogućnostima što znači “biti medij” i ohrabriti ih da je to ustvari jednostavno. Škola svake godine generira nekoliko izuzetnih talenata kojima pomažemo da iskristaliziraju ideje i da eksperimentiraju. Film je umjetnost i pravila su tu samo smetnja. Neki viđeniji domaći autori su se kroz naše ranije radionice prvi puta ozbiljno susreli s dokumentarcem. To su prije svega Igor Bezinović i Đuro Gavran. Lidija Špegar je upisala Akademiju u Zagrebu, Sanja Marjanović u Edinburghu, a Anja Strelec, koja nam je došla s idejom na vrata, nakon završena dva laboratorijska filma Važno je zvati se Kovačević i Starci upravo s Tomislavom Jukić završava profesionalnu srednjemetražnu produkciju Hudo vreme. Mnogi su ostali u video produkciji ili se vrte oko filma kao PR-ovci ili festivalski producenti… 

Radionica, Novi Sad, 2009.

KP: Kako je došlo do suradnje s Liburnia Film Festivalom, jedinim festivalom posvećen hrvatskom dokumentarnom filmu?

O.S.: Festival je 2003. godine osnovao Igor Bajok, koji živi u Ičićima i tada je bio aktivan u udruzi Moji Ičići, pa se za ta imena vežu počeci festivala. Namjera mu je bila donijeti neki kulturni sadržaj u svoje mjesto, pa je najlakše bilo nabaviti domaće dokumentarce i prikazivati ih sumještanima. No, s obzirom da ga energija nije napuštala, festival je počeo rasti, posjećenost je bila veća iz godine u godinu, a kako je i hrvatska dokumentarna produkcija napredovala, tako je i festival sadržajno bolji. Na zadnjem, 11. izdanju, koje je trajalo 5 dana, prikazano je 25 filmova, od toga 18 u konkurenciji za glavne nagrade (najbolji film, nabolja režija, najbolja kamera, najbolja montaža, najbolji sound design i nagrada publike) plus još nekoliko filmova u konkurenciji za najbolji regionalni film. Imali smo dvije radionice i jedan masterclass, 5 članova međunarodnog žirija i ukupno oko 60 gostiju, ne samo autora, već i festivalskih selektora iz regije. Broj posjetitelja projekcija popeo se na 3000, dok je ukupno s glazbenim programima i afterima, to oko 4000 ljudi. Priča sa mnom i Restartom ide nekako ovako – na 3. LFF-u 2005. sam s Fade In-om radio radionicu, na 4. sam u programu imao film Hrvatska (k)raj na zemlji, a godinu poslije su me zvali da budem selektor festivala. U 2007. kad je osnovan Restart, postali smo partneri festivala, a od 2012. godine i službeni organizatori i to na poziv Igora Bajoka koji se pokušao malo odmoriti. Ali mislim da nije uspio… 

Planovi za iduću godinu su festival dovesti na razinu regionalno važnog mjesta za hrvatski dokumentarni film, nabaviti ozbiljnije pare za nagrade i kao goste dovesti barem 20 festivalskih selektora iz cijelog svijeta te na taj način otvoriti put hrvatskom dokumentarcu u svijet.

Solar Cinema, Rijeka, 2010.

KP: Gotovo da nema posla na području filma u kojem nisi radio – od organizatora, voditelja radionica, poslova odnosa s javnošću, distributera, producenta… Koje ti je od ovih polja bilo osobno najizazovnije i u kojem poslu najviše uživaš?

O.S.: To je manija čista. Ja sam započinjao raditi stvari ili jer su mi bile uzbudljive, kao što su odnosi s javnošću ili one za koje sam mislio da ih treba napraviti jer ih nitko ne radi, kao što je npr. distribucija dokumentaraca. Još uvijek radim sve pomalo, u nekom trenutku nešto više, nešto manje, ali još uvijek volim to što radim. To nefokusiranje može biti kontraproduktivno za određene stvari, ali na svu sreću radim sa sjajnim ljudima u Restartu i na festivalima, pa možemo zajedno pridonositi jednoj zajedničkoj priči.

KP: Također, redatelj si dokumentarnog filma Nabij koji je u predprodukciji. O čemu film govori i kada ga možemo očekivati?

O.S.: E kad bi to znao, bio bi Einstein. Nisam ja nikakav redatelj. Imao sam ideju za dokumentarac koju nikad nisam do kraja razvio. Još uvijek se kuha u mojoj glavi i traži neko vrijeme da se napravi. Završit ću ga jednom, sigurno, samo ne znam kad.

Naslovna fotografija: Radionica, Hrvatska Kostajnica, 2004.

Refineri je inicijativa udruge Ukus poznate po produkciji dokumentarnih filmova Kamo?, Marijine i Zimsko čudo, koja je ovom prilikom nadovezana na poznatu međunarodnu radionicu Ex Oriente Film posvećenu razvoju i financiranju dokumentarnog filma s područja središnje i istočne Europe.

Radionica za filmske profesionalce u okviru Ex Oriente Filma prvi će put biti održana u Hrvatskoj te će i onima koji nisu njeni polaznici, a bave se filmom profesionalno ili amaterski, omogućiti da kroz dio programa otvorenog za javnost – projekcije, predavanja, master class i izložbu – uče i druže se s ključnim osobama europskih filmskih organizacija i festivala. Uz odabranih četrnaest dokumentarnih projekata koji će se tijekom cijele godine razvijati kroz seriju Ex Oriente Film radionica, kroz javni poziv za radionicu Refineri odabrana su i četiri projekta hibridnih i neautoriziranih filmskih formi, među kojima i jedan riječkog redatelja Igora Bezinovića.

S autorima osamnaest projekata radit će glavna tutorica radionice u Rijeci, nizozemska konzultantica Marijke Rawie, danski producent i voditelj European Documentary Networka Mikael Opstrup te češki redatelj i producent Filip Remunda. U Rijeku kao predavač dolazi i Martin Schweighofer, među inim i direktor Austrijske komisije za kinematografiju, umjetnički savjetnik ZFF-a i bliski suradnik Michaela Hanekea. Predavanja će održati i mladi skandinavski redatelj Thomas A Østbye, slovački redatelj Peter Kerekeš, hrvatska Nizozemka Rada Šešić, među ostalim i selektorica Sarajevo Film Festivala, talijanski producent Georg Tschurtschenthaler te projektna menadžerica kopenhaškog festivala CPH:DOX Patricia Drati Ronde. Među predavačima je i ravnatelj Muzeja za modernu i suvremenu umjetnost u Rijeci Slaven Tolj, zatim nagrađivani producent Siniša Juričić iz Nukleus Filma, producentica zagrebačkog Restarta Vanja Jambrović te redatelj i producent iste kuće Nebojša Slijepčević. Sve će njih u Rijeci ugostiti bračni i umjetnički par Aleš Suk i Željka Suková koji stoje iza inicijative Refineri.

Nakon riječke radionice, sljedeća Ex Oriente radionica bit će održana na međunarodnom filmskom festivalu u Jihlavi, a završno predstavljanje projekata na East European Forumu u Pragu.

Predavanja se održavanju na engleskom jeziku a filmske projekcije imaju engleske titlove. Ulaz na navedene projekcije i predavanja je slobodan. Više informacija potražite ovdje.

Izvor: Ukus

Dalmatinske premijere imat će i film njemačkog redatelja Wolframa Hukea Love Alien koji govori o otuđenju karakterističnom za društvo 21. stoljeća i ljubavnim avanturama jednog tridesetogodišnjaka, film Sutra u režiji Andreyja Gryazeva govori o ruskom umjetničkom kolektivu Vojna (rat), te škotski film Šišanje iza rešetaka autora Finlayja Pretsella i Adriana McDowalla koji govori o najopasnijim škotskim zatvorenicima koji svoju novu životnu priliku vide u – šišanju. Posljednja dalmatinska premijera ovogodišnjeg festivala je film The Punk Syndrome autora Jukke Kärkkainena i J.P. Passija koji govori o punk bendu čiji članovi boluju od autizma ili Downova sindroma.

Svoju hrvatsku premijeru imat će film Another Night on Earth redatelja Davida Munoza koji govori o vozačima taksija u Kairu, u širem kontekstu demonstracija na Trgu Tahrir, simbolu arapskog proljeća. Film je osvojio dvije nagrade na uglednom DOK Festivalu u Leipzigu. Dvije regionalne premijere dolaze iz slavenskih zemalja. Češki film Novi život obiteljskog albuma osobna je priča autora Adama Ol’he koji prati raspad svoje obitelji kroz stari foto-album svog oca. Exit Point poljske redateljice Jagode Szelc govori o pitanju osobne slobode i žrtvovanja na primjeru osobe koja se bavi ekstremnim sportom.

Film Gangster te voli Nebojše Slijepčevića osvojio je nagradu publike na ovogodišnjem ZagrebDoxu te je ubrzo postao miljenik festivalske publike diljem Hrvatske. Film je komedija o bračnom posredniku koji je prije 25 godina ostavio posao parketara kako bi se posvetio spajanju usamljenih srdaca. Film je prikazan na kanadskom festivalu Hot Docs, te na festivalu u Karlovim Varyma.

U sklopu Retrospektive koju je za ovogodišnje izdanje (ponovno) odabrao Đelo Hadžiselimović bit će predstavljeno pet dokumentarnih filmova domaće produkcije koji su nastali unutar posljednjeg desetljeća. U programu će biti prikazani filmovi Kralj Dejana Aćimovića, Lastovski fumari Branka Ištvančića, druga epizoda serijala Kič Nane Šojlev, Sudbina br.13 Irene Škorić i Život Matije Vukšića. Supetarski festival poznat je po svojoj gostoljubivosti i ugodnoj atmosferi, u kojoj podjednako uživa domaće stanovništvo, turisti i gosti festivala, a svoj dolazak već su najavili Dragan von Petrović, Jagoda Szelc, Wolfram Huke, Adam Ol’h, Dejan Aćimović, Nebojša Slijepćević, Kaja Šišmanović, Vanja Jambrović i Irena Škorić. Svi autori predstavit će svoje filmove supetarskoj publici u tradicionalnim Q&A sesijama.

Festival će i ove godine predstaviti raznolik glazbeni program, koji će predstaviti bračke, ali i filmske snage. Nakon festivalskih projekcija, moći ćete uživati u sjajnim partyjima koje će organizirati DJ Kid’Va iz Voi’Sa kolektiva koji organizira festival urbane glazbe početkom kolovoza, te Batice sa Savice, balkanski dj-vj megatrio u sastavu DJ Sero, VJ Paor i VJ Citizen koji će organizirati već tradicionalnu Feštu Balkaniku. Uz njih, nastupit će i supetarski rock bendovi, sada već kultni rap-raggae-dance duo Kuzma i Shaka Zulu, te Kopito čija je glazba opisana kao pravi otočki rock. Glazbeni program održat će se u supetarskom klubu Havana.

U sklopu popratnih programa biti će organiziran razgovor s Đelom te radionica Dokumentarna reportaža za sve uzraste koju će voditi Ivana Todorović, srpska redateljica čiji su kratki filmovi prikazivani na festivalima u Berlinu i Cannesu, te Zlatko Zlatković, montažer više televizijskih emisija i filmova koji je radionicu uspješno vodio i prošle godine.

Više potražite ovdje.

Dokumentarni film Nebojše Slijepčevića Gangster te voli svoju će međunarodnu premijeru imati upravo na tom najvećem i najvažnijem festivalu dokumentarnog filma u Sjevernoj Americi, u popratnom programu World Showcase. Radi se o programu u kojem će biti prikazana 32 dugometražna dokumentarna filma iz čitavog svijeta kao kanadske, svjernoameričke ili internacionalne premijere. Festival Hot Docs sastoji se od filmskog programa, konferencija i sajma, a njegovo prošlogodišnje izdanje ostvarilo je rekordnu posjećenost od 165 000 gledatelja i filmskih profesionalaca.

Gangster te voli premijerno je prikazan na ZagrebDoxu, gdje je osvojio i HT nagradu publike, a skraćena verzija filma u trajanju od 58 minuta emitirana je i na renomiranoj televizijskoj kući ARTE. Gledatelji u Njemačkoj i Francuskoj još ga uvijek mogu pogledati na platformi ARTE +7, gdje ga je u proteklih tjedan dana vidjelo 9048 gledatelja koji su ga ocijenili prosječnom ocjenom od 4,84 od mogućih 5,00.

Gangster te voli dokumentarni je film o Nedjeljku Babiću, bračnom posredniku iz Imotskog koji već godinama spaja samce iz Hrvatske i inozemstva. Nebojša Slijepčević na filmu je radio kao redatelj i snimatelj, scenarij supotpisuje s Vanjom Jambrović, koja je ujedno i producentica filma, a montažu s Ivom Kraljević. Film je nastao u produkciji Restarta i Fade In-a.

Izvor: havc

Vanja Jambrović pjesnikinja je i filmska producentica rođena u Zagrebu 1980. godine. Osvojila nagradu Josip Eugen Šeta Hrvatskog književnog društva za najbolji neobjavljeni pjesnički rukopis za zbirku Pjesme za vunene noći 2011. godine, 2010. bila je jedna od pobjednica HAZ-ova natječaja Zbirka studentske poezije, a prema njenoj pjesmi Moj tata plače u kinodvoranama cijela zbirka dobila je i naslov. Objavljivala je na Knjigomatu te u časopisima Poezija, Agon i Re. Kao producentica do sada potpisuje desetak filmova, a u suradnji s redateljem Nebojšom Slijepčevićem nedavno je osvojila nagradu prestižne europske TV-kuće ARTE koja je njihovu filmsku ideju odlučila koproducirati. 

KP: Pjesnikinja si i filmska producentica. Što je bilo prvo? Rekla si jednom da inspiraciju za poeziju upravo najviše dobivaš iz filma i vizualnih umjetnosti, a tek onda iz književnosti?

V.J.: Mislim da svatko od nas posjeduje više paralelnih identiteta i da se oni odvijaju posve istovremeno. No, problem je kako ostvariti njihov balans i kako odgovoriti na egzistencionalno pitanje s kojim se svi kad-tad susreću: na koji način organizirati vlastiti život da ostvarim primarnu funkciju čovjeka, uspješne svakodnevnice, da budem funkcionalna, ukorijenjena i realizirana, a da i dalje ulažem u ono što istinski volim koliko god to možda bilo na društvenoj margini? Zato je produciranje filmova moj svakodnevni posao, nešto što mi omogućuje da zaradim kruh i uvjerljivo odigram ulogu odgovorne odrasle osobe koja plaća račune i aktivno doprinosi državnom proračunu, a poezija je intelektualni i emotivni izbrisani prostor u kojem ne postoje niti te, niti  druge kategorije. Ili kako Tomaž Šalamun kaže u zbirci Metoda anđela – “Ja sam bijeli, brisani prostor. Što se dogodi, dogodi se”. Taj je citat za mene polazišna točka svakog pisanja jer ističe njegovu neukorijenjenost i neuvjetovanost. Tu smo samo ja, moje sveopće ljudsko iskustvo i ograničenost, te bijeli papir, odnosno prazni word dokument. Produciranje filmova se sastoji od potpuno različitih postupaka, duboko ukorijenjenih u izvanjski život, uvjetovanih najrazličitijim faktorima, od ekonomije, kulturne politike, klimatskih uvjeta, filmsko umjetničkih tržišnih trendova… Time naravno nikako ne želim reći da je pisanje poezije neozbiljna, djetinjasta rabota, rezervirana za dokone hobiste, kao što to također ne znači da produciranje filmova ne može biti kreativno, nepredvidivo i izražajno iskustvo. No, da bih pisala o životu i njegovim fenomenima, moram se izdvojiti iz njega i promatrati ga sa strane, kao da me se pretjerano ne tiče. A da bi producirala film moram mu se potpuno prepustiti i objeručke zgrabiti svaku priliku koja se unutar njega pruža.    

KP: Upravo si od ARTE-a – jedne od prestižnijih europskih televizijskih kuća – dobila” zeleno” financijsko svjetlo za produkciju svog prvog internacionalnog filma? Reci nam nešto o tom projektu. Kako je došlo do njega, s kim radiš?

V.J.: Riječ je o dokumentarnom filmu Gangster te voli kojeg radim zajedno s redateljem Nebojšom Slijepčevićem. To je do sada moj najizazovniji producentski angažman i prvi internacionalni film na kojem sam glavni producent, a u projekt su ušli i koproducenti iz Rumunjske i Njemačke, Florin Iepan i Stefan Kloos. S projektom smo započeli točno prije dvije godine kada sam dobila stipendiju od HAVC-a za sudjelovanje na međunarodnoj trotjednoj školi za producente dokumentarnih filmova Eurodoc. Na Eurodocu mi se otvorio čitav jedan novi profesionalni svijet europskih fondova, koprodukcija, pitchinga i festivala, pa smo redatelj Nebojša i ja iduće dvije godine posvetili pokušavajući naučenu teoriju pretvoriti u praksu stvarnosti. To je financijski bilo vrlo rizično, pogotovo zato jer su produkcijski novci na HAVC-ovom natječaju za taj film bili dobiveni još 2008. godine kada su dotacije za dokumentarne filmove bile još uvijek apsurdno male, pa je recimo moj čitav hrvatski  produkcijski budžet iznosio trećinu budžeta koji su moji europski kolege imali na raspolaganju samo za “development” tj. razvoj svojih dokumentarnih projekata prije nego što bi uopće ušli u snimanje. No, ipak se pokazalo da je HAVC počeo redovito održavati i natječaje za međunarodnu suradnju na kojem smo mogli dobiti dodatnu financijsku potporu za međunarodni razvoj projekta, a redatelj Nebojša, ja kao producentica i moja produkcijska kuća Restart uložili smo vlastiti novac u projekt, iako je to protivno svim profesionalnim pravilima filmske produkcije. To nam je sve skupa omogućilo da konkuriramo na vrlo dinamičnom i zasićenom europskom tržištu dokumentarnih filmova u nastajanju koji tragaju za koproducentima i financijerima, no nije bilo garancije da ćemo uspjeti u ičemu što smo priželjkivali. Stvari su se postepeno počele događati. Prvo je film dobio potporu na Rumunjskom filmskom fondu, onda smo ga uspješno prodali (tzv. “presale” – prodaja filma u razvoju) na osam europskih televizija, osvojili smo nagradu IDFA Forum za najbolji projekt na East European Forumu u Češkoj, a posljednji i najveći događaj je to što nam je televizija ARTE ušla u film kao koproducent. Strast prema filmu kojeg radimo, uvjerenje da je riječ o univerzalnoj priči koja ne poznaje granice, te Nebojšin redateljski talent, na kraju su ipak prepoznati i nagrađeni.                                         

KP: Što možemo očekivati od filma Gangster te voli? I s obzirom da se ne baviš  onim filmovima mišljenima za nedjeljna popodneva, koja je po tebi uloga filma danas? 

V.J.: Film prati Nedjeljka Babića, bračnog posrednika iz Imotskog. Prije 25 godina ostavio je posao parketara kako bi se posvetio spajanju usamljenih muškaraca i žena. Brzo se proslavio, zahvaljujući uspješnosti i nadimku – Gangster. U filmu pratimo glavnog junaka u pokušaju da pronađe muža 35-godišnjoj Bugarki i samohranoj majci i da oženi 44-godišnjeg zidara koji je uvjeren da ga ni jedna žena ne bi mogla poželjeti. Gangster te voli bit će observacijski dokumentarac s vrlo malo intervjua, dugih kadrova koji dopuštaju radnji da se razvije i mirne kamere. Sukob između dva vremena i suprotstavljenih tradicionalnih i suvremenih svjetonazora vrlo je očit u Imotskoj krajini, no i vrlo je univerzalan. Svugdje u zapadnom svijetu zadnjih desetljeća potpuno se redefiniraju uloge muškarca i žene; no u provincijama poput Imotske krajine taj proces doveden je do krajnosti. Zato je to sjajno mjesto za priču o odnosu muškarca i žene u suvremenom društvu. Gangster je kao protagonist vrlo filmičan: pred kamerom je sasvim spontan i opušten, upravo onakav kakav je i inače, a i inače je rječit i temperamentan, osebujnog i slikovitog rječnika. Najava za film može se pogledati ovdje. 

Da se kratko osvrnem na drugi dio tvog pitanja o ulozi umjetničkog filma danas nasuprot filma za nedjeljna popodneva –  čini mi se da danas nema mjesta za takve stroge podjele. Posve je jasno da je većina filmskih zapisa producirana u službi banalne industrije zabave  i svode se na beskonačno, neinventivno multipliciranje stereotipa, no to zaista ne znači da svi komercijalni filmovi spadaju u tu kategoriju. Baš sam nedavno čitala knjigu Olliviera Pourriola Filmozofija u kojoj on preispituje Descartesovu i Spinozinu filozofiju preko komercijalnih američkih filmova dokazujući da gledanjem blockbustera zapravo razmišljamo o istini, volji i slobodi. A što se tiče mojih razmišljanja o ulozi filma ili općenito umjetnosti danas, zanimljivo je da me to pitaš jer je to tema kojom se i sama dosta opterećujem s obzirom da sam kulturna i filmska radnica, a svakog ponekad uhvati sumnja u potrebnost i smislenost onog čime se bavi. Mislim da rijetko koji filmaš može zaista reći da je njegov film promijenio svijet ili neki njegov djelić, iako postoje takvi primjeri pogotovo u dokumentarnom filmu (prvi primjer koji mi pada napamet je dokumentarac Presumed Guilty Geoffreya Smitha koji je direktno utjecao na oslobođenje krivo optuženog doživotnog zatvorenika u Meksiku). No, ono što po meni predstavlja suštinsku razornu moć koju filmska i druge umjetnosti s pravom prisvajaju je potencijal za transformaciju, pomak i promjenu pojedinca, odnosno individualnog umjetničkog konzumenta kojeg umjetnost može duboko obilježiti, a ponekad čak i spasiti. Upravo o toj moći umjetnosti napisala sam pjesmu pod nazivom Moj tata plače u kino-dvoranama, posvećenu mom tati koji uvijek plače u susretu sa razorno snažnim filmskim klasikom. I te njegove suze zapravo govore sve o “ulozi filma danas koji nije za nedjeljno popodne”.                             

KP: Kažu da odskačeš od tekuće pjesničke produkcije  u Hrvatskoj, međutim,  što to uopće znači, što to znači tebi? Kakav je tvoj odnos prema našoj “produkciji poezije”? Što čitaš? Tko te “inspirira”? 

V.J.: U mojoj zbirci nalazi se pjesma Bila sam nizašto posvećena mom prvom susretu sa zbirkom Tatjane Gromače Nešto nije u redu?. To je zbirka koja je na mene imala duboki utjecaj i nikako mi nisu jasna neka tumačenja koja pomalo omalovažavaju Gromačinu poeziju zbog njene izrazite narativnosti. Ne mogu se složiti s ikakvim formalnim pravilima za pisanje poezije, za mene ne postoji unaprijed osuđeni ili hvaljeni koncepti, ono što je kod poezije presudno je da sadrži nepresušnu dozu iskrenosti, da vješto zaobilazi banalnosti i stereotipe i da se hrabro hvata u koštac s najjasnijim i najskrivenijim temama, tako da ono privatno profunkcionira kao ono opće i prepoznatljivo. Kao čitateljica sam pravi verbalni fetišista jer najviše uživam u rečenicama u kojima je sve poredano baš kako treba, no nikako ne podupirem isprazni verbalizam ili neutemeljeni hermetizam kojeg u hrvatskoj poeziji ima dosta. Iako osjećam poseban ushit kada u pjesmama naiđem na neku divnu vratolomiju jezika, stih kojeg je pjesnik sročio kako sama ne bih znala, maštovitije i osebujnije od literarnog prosjeka, ne volim kada jezik sam sebi postane dovoljan i poezija izgubi svaku komunikativnost. Upravo zato najviše se inspiriram onim autorima koji sjajnom spisateljskom vještinom uspješno kombiniraju i jedno i drugo poput Mirka Kovača, Charlesa Simića ili klasika Daniela Dragojevića, Miroslava Mike Antića i Leonarda Cohena. Od novijih poetskih autorica izdvajam Aidu Bagić, Asju Bakić, Olju Savičević Ivančević, a posve nedavno me oduševila Beograđanka Milena Marković.                        

KP: Kako bi definirala svoj “poetski koncept”? Kakva je uloga pjesnika i umjetnika u društvu koje te uloge ne ohrabruje, osim ako svojim djelovanjem ne podilazi dominantnom diskursu– i i ekonomskom i intelektualnom?

V.J.: Počela sam ozbiljnije pisati i raditi na zbirci Pjesme za vunene noći prije tri godine kada sam u kasnim dvadesetima oboljela od vodenih kozica. Prisilna višetjedna izolacija u kojoj sam ležala doma u krevetu, natjerala me da skupim mentalne koncentracije i od razbacanih pjesama počnem stvarati knjigu. Pišem teško i mukotrpno, dugo radim na svakoj pjesmi prije nego što dozvolim zaključak da je nešto završeno. Po meni bolje je izdati dvije poštene knjige u životu nego opterećivati svijet nedovršenim poluproizvodima, pa u skladu s tim mislim da je jedina uloga pjesnika u društvu da napiše nekoliko dobrih pjesama, onoliko koliko može, ali onakvih pjesama koje će nekome zbilja značiti, tako da osjeti kako je umjetnost fizički osjetljiva. Ne volim kada se umjetnost mistificira i kad joj se dodjeljuju božanski atributi uzvišenosti i izabranosti.  I kada me pitaš koji je moj poetski koncept najradije bi odgovorila da želim pisati pjesme o biseksualnosti, ateizmu, strahu od smrti i strahu od bliskosti koje će sa zadovoljstvom čitati i krovopokrivači u pauzi dok čekaju da se poslože redovi crjepova, kako bi mogli krenuti postavljati oluke. No, to bi bilo jako pretenciozno, a ja naravno ne želim ispasti kao da to mislim ozbiljno, pa ću jednostavno reći da namjeravam nastaviti pisati pjesme u slobodnom stihu i pjesme u prozi, hladnokrvnim i smirenim izrazom iz najintimnije perspektive, začuđena stanjem i okolnostima. I još samo da dodam da za sljedeću zbirku razmišljam kako bi pjesmama bilo odlično pridružiti i strip, odnosno kako bi mogla udružiti snage s nekim strip crtačem ili crtačicom, pa da spojimo crtež i stih u poetski strip. 

Izvor: HAVC / Fotografija: Dianina lista (Hulahop)