Tri sam ti zime šaptala ime – 1. dio

Godinu sam započela tradicionalnim odlaskom na Siječanjsku akciju u Teatar &TD, na prekrasnu igru Anje Đurinović, Selme Sauerborn i Marijane Matoković pod nazivom Pozdravi Pozdravima, nastalu prema motivima Pozdrava Eugenea Ionesca i Kazališne radionice Pozdravi i u počast istoimenoj legendarnoj predstavi u režiji Ivice Boban nastalu prije više od 50 godina. Zadovoljstvo je bilo pratiti uvježbani trio u zaista igri u punom smislu te riječi, a pogotovo osjetiti duh “pozdravljanja” koji se prenio iz jedne generacije u novu i biti dijelom barem jedne od tih generacija “pozdravljenih”.

Prošle sam godine istaknula tribinu Poetomat pjesnikinje Lare Mitraković s gošćom Marijom Skočibušić. Ove ću godine opet istaknuti Poetomat, ali ovoga puta u izdanju Lare same sa sobom. Je li do iscrpljenosti zbog rotiranja gostiju ili do epizode egotripa, to ću morati pitati Laru. Neopisivo smiješno mi je bilo pratiti kako Lara na projekcijskom platnu postavlja pitanja Lari koja sjedi na kauču i ozbiljno odgovara na njih. Zanimljivo, duhovito, reći ću inspirativno, s primjesom nelagode (više kao efekt začudnosti nego aktivne neugode), baš u poetomatskom stilu. 

Konačno sam ulovila balet Hamlet u režiji i koreografiji Lea Mujića u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu nakon premijere sad već davne 2023. Spajanje kanonskog književnog djela i plesne forme? Kupljena sam u treptaju. Znam da mi je predstava zapečaćena u moždanoj riznici kada glasnije udahnem u trenutku gledanja, što se na Hamletu i dogodilo, u sceni (spoileri) Ofelijinog ludila i posljedično utapanja, koju je na toj izvedbi fantastično-tragično iznijela Rieka Suzuki. 

U Petom kupeu imali smo priliku uroniti u čari ballroom scene na So You Wanna Be A Model Ball u organizaciji Nine Unbothered Cartier, Borisa 007 i Ivane 007. Na ballovima imam osjećaj da se približavamo civiliziranijoj verziji Hrvatske, onoj u kojoj queer zajednica i nebijele osobe nisu pod dežurnim strahom crne okoline. Prostor je to slobode, fenomenalnih izvođačica i izvođača, umjetnosti, mode, talenta i hrabrosti. Ali i vraški dobre zabave.

Prvi dio zime okrunila je predstava Gorke suze bradate Venere Teatra K., kazališne sekcije Kluba studenata komparativne književnosti “K.” zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Upravo su mi oni the favoriti 2025., a razloge zašto pročitajte ovdje.

Proljeće je, a u meni nemir

Na početku proljeća u pešćeničkom Kazalištu KNAP očarao me miris Dalmatinske kuhinje u režiji Hrvoja Korbara. Mjesto radnje predstave je Split, ali sam unatoč tome osjetila miris maminih pohanaca koji se širi zagrebačkim ulicama. Ovo gostovanje splitskog kazališta PlayDrama kroz dijalog Mame i Sina (Nadežda Perišić Radović i Zdravko Vukelić) na intiman i duhovit način odašilje “ljubav ide kroz želudac” u svemir. Ne samo ljubav, već i razumijevanje. A fali nam i jednog i drugog čini mi se.

U svibnju se održao i prvi festival štampe i samoizdavaštva – Štampić! Ovaj hvalevrijedan pothvat porinuće je doživio u Studiju-galeriji Klet (gdje djeluje organizator festivala, tiskarski kolektiv Smak Press) te u Galeriji Sivoj i AKC Attacku te je kroz tri dana posjetiteljicama i posjetiteljima ponudio bogat program u vidu alternativnog izdavaštva, umjetničke štampe, stripa, fanzina, glazbe, hrane, ma nema čega nije bilo. Divno je bilo prošetati festivalom, gledati kako se rađaju nove stvari talentiranih i upornih pojedinaca i slušati smijeh posjetitelja, onih više alternativnih, ali i onih manje.

Već na proljeće dobili smo nastavak spomenutih Gorkih suza Teatra K., i to urnebesnu i pomalo suludu Grozomiru, o kojoj također više možete pročitati ovdje (nećete uspjeti pobjeći ovoj poveznici). 

Na Akademiji dramskih umjetnosti skoro me do suza nasmijao režijski ispit Ivana Dragičevića Oplakivanje forumašica ili Tko je bila Tina-Martina. Dragičević je uspio publiku skupa s pozornicom vratiti dvadesetak godina unatrag u doba kad je Toše Proeski žario i palio, kad je T-Mobile imao svoju prepoznatljivu rozu boju i kad je Forum.hr bio the place to be. Dragičevićevo pomno istraživanje, osjećaj za komično tempiranje i lucidno-luckasto pisanje puno mi obećavaju za njegovu kazališnu budućnost.

Ako nešto volim, to su predstave na nekazališnim mjestima. U zadnjem izdisaju proljeća (po temperaturi početku ljeta) u Tehničkom muzeju Nikola Tesla u sklopu Eurokazovog festivala Eurijala 2025 održala se neverbalna predstava Biom u režiji i izvedbi Ene Jagec i Josipa Bišćana. Mogla bih se probati praviti pametna i špekulirati o čemu se radi, ali neću jer nema ni potrebe. U gledanje njihove igre i kroz upijanje mračnih kutaka Tehničkog muzeja upisala sam priču o postajanju, nastajanju, rastajanju i sastajanju, i to mi je bilo dovoljno od traganja značenja.

Ljeto ide, kako si mi ti

Ljeto je započelo na najbolji mogući način: jednom od najboljih predstava koje sam u životu pogledala. Riječ je o Anđeli u Americi u Slovenskom mladinskom gledališču u režiji Nine Rajić Kranjac, komadetini od 6 i pol sati vrhunskog teatra. Jedno od najznačajnijih djela modernog kazališta ansambl SMG-a i hrvatske snage Adrian Pezdirc i Jerko Marčić izvode kako tom djelu i priliči – monumentalno i strastveno. Uzevši u obzir svoju čangrizavu netoleranciju svega što traje dulje od sat i 15 te preučestalo spavanje po predstavama, shvatila sam nakon 100 % koncentracije i uživanja u 6 i po sati Anđela da možda nisam ja problem.

Kao najsmješniju činjenicu ove godine moram navesti da sam bila na koncertu Seana Paula na Jarunu. Bilo je okej, ništa posebno, sladak je.

Hajde konačno da i hrvatski film stigne na moju ljestvicu! Na kratkom i slatkom izletu u Karlovac posjetila sam Four River Film Festival i pogledala Zečji nasip redateljice Čejen Černić Čanak, nastao prema scenariju Tomislava Zajeca. Red tuge, red bijesa zbog dirljivog prikaza nemoguće i zabranjene ljubavi dvojice mladića u nekoj hrvatskoj vukojebini te činjenica da je poveći broj prijavljenih na audiciju odustao od nje zbog tematike filma. Zečji nasip i Dalmatinsku kuhinju u lektire da se malo učimo spomenutim apstraktnim pojmovima ljubavi i razumijevanja.

Da s gorčine pređem na veselje – Kulturpunkt je proslavio velikih 20 godina postojanja! Ako sam se na nekom događaju zabavila (čitaj: napila k’o prasica), to je zasigurno ovaj. Tribina, koncerti, predstava, roast i after u prostorima Močvare i Pogona Jedinstvo, Kulturpunkt ekipa i Kulturpunktove prijateljice i prijatelji recept su za događaj za pamćenje. Ili prisjećanje, kako kome.

Stigao rujan, a s njime i PIF (Međunarodni festival kazališta lutaka), na kojem su me dvije predstave izule iz cipelica: slovačko gostovanje Ruke veličine oraha Tamare Kučinović i zadarsko gostovanje Misto di raste lavandulilili Vanje Jovanovića. Na Rukama nije bilo suhih obraza u cijelom Kulturnom centru Travno, s razlogom. Kao luk na nas je djelovala priča o djevojčici Tamari i njezinoj baki, ali i neočekivanoj gošći Gospođi Demenciji koja je promijenila početnu skladnu, dječju i toplu dinamiku bake i unuke, ali na kraju napravila zaokret prema toplom, čak i još toplijem.

Nagrađivana Misto di raste lavandulilili još je jedan od razloga zašto je Vanja Jovanović jedan od jačih redatelja mlađe generacije. Tekst koji potpisuju on i Patrik Gregurec svojom duhovitošću, brzinom, kreativnošću savršeno je prilagođen za mlađu publiku, ali uz istup i prema onim starijima – sve u svemu, za sve je. Lutkarsko-glumački tim Kazališta lutaka Zadar Irena Bausović Tomljanović, Lino Brozić, Ana Cmrečnjak i Juraj Aras prepušteni su fantaziji Mista i toliko uvjerljivi da mi se učinilo par puta da, ha, pomalo naivno osjetim miris lavandulililija.

Jesen u mom gradu + Tri sam ti zime šaptala ime – 2. dio

Jesen sam dočekala u Hrvatima dragoj Ljubljani u kojoj sam se smjestila do kraja zime. Balkanska dijaspora, jeftinije namirnice, fantastične predstave, sve o čemu jedna djevojka može sanjati. Osim zabranjenog pušenja u svim zatvorenim prostorima, o tome djevojka ne želi sanjati.

Prvog me tjedna dočekalo gostovanje španjolske predstave MOTO – Membra Jesu Nostri u režiji Lucíe Astigarrage, iliti “bajkerske pederíce” kako mi je drag prijatelj rekao kad me nagovarao da dođem. Bio je u pravu s opisom, ali bih dodala uz njega i salve suza, božansku glazbu, dramski tekst koji se bojim pročitati jer to nužno znači proživjeti opet protagonistovo bolno nošenje sa smrću svojeg bajkera ljubavnika. Jednog ću dana pročitati, obećajem, stavit ću u kalendar pod napomenom Katarza. 

Nakon što sam se u lipnju oduševila Slovenskim mladinskim gledališčem, bilo je očito da ću na svojem višemjesečnom izletu probati pogledati što više njihovih predstava, što sam i učinila. Kolokvijalno sam nazvala “Razarajući trio” predstave Inkubator Olivera Frljića, Boško i Admira Žive Bizovičar i 55. članak Tjaše Črnigoj.

Za Inkubator (preporučam tekst Gordana Duhačeka) je jasno u kojem smjeru emocionalnog razaranja idem kad kažem da je podnaslov predstave Uspavanka za djecu koja su prije nego što su progovorila naučila gramatiku smrti i da je jedna od centralnih tema razaranje bolnice Al Shifa u Gazi. Dan danas me jeza prođe kada se prisjetim scene u kojoj Lina Akif glumeći vojnikinju IDF-a palestinskoj bebi u inkubatoru priča nehumane i odvratne viceve na račun genocida te cca 8 minuta isključivo urliče od smijeha.

Povezana, nažalost, s temom smrti je i predstava Boško i Admira, temeljena na stvarnom paru ustrijeljenom 1993. na mostu Vrbanja nakon pokušaja izlaska iz okupiranog Sarajeva. Ova dokumentaristička predstava o “sarajevskom Romeu i Juliji” dokaz je nečovječnosti, strahota naroda koji su nekada naizgled bili skladni, boli koja će živjeti zauvijek, ali i snazi ljubavi, čak i ako je ona tragična. Nisam u životu bila u publici koja je u jednom trenu grupno ridala. Neka nas te suze potaknu na ljubav i razumijevanje, još jednom. 

Tračak nade i pozitivnih emocija donosi 55. članak, predstava koja se bavi slovenskim ustavnim pravom na pobačaj i povijesnim pregledom pokušaja narušavanja tog prava, feminističke borbe protiv i očuvanja prava. Posebno emocionalno bilo je rušenje četvrtog zida i proslava činjenice da je na dan izvedbe Odbor za prava žena i rodnu ravnopravnost Europskog parlamenta usvojio nacrt rezolucije kojom podupire Europsku građansku inicijativu My Voice, My Choice za siguran i dostupan pobačaj. Nakon kraja predstave posebno me dojmio aplauz jer smo gromoglasno pljeskali odličnim glumicama Tamari Avguštin, Anji Novak, Katarini Stegnar i Mirandi Trnjanin, ali i spomenutim feministicama koje su nas, sada u starijoj dobi, gledale s videoprojekcije.

Nakon višemjesečnog reklamiranja po ljubljanskim busevima, u Cukrarnu je konačno stigla izložba ART VITAL – 12 let tandema Ulay / Marina Abramović. Kao što ime govori, izložba je presjek 12 godina zajedničkog djelovanja legendarnog dua performansa, Ulaya i Marine Abramović. Barem u krugovima ljudi s kojima sam razgovarala mišljenja su podijeljena, ali imam osjećaj da je to općenita situacija s mišljenjima o Marininom stvaralaštvu. No, mišljenje je kao khm, svi ga imaju. Voljeli, ne voljeli, kraterski utjecaj koji je ostavio njen, kao i njegov i njihov rad na umjetnost, činjenica je kao takva. 

Nakratko sam pobjegla iz Ljubljane u malo mjesto zvano Stockholm jer imam najbolje prijatelje koji su mi za rođendan kupili kartu za Lady Gagu i njen maestralni Mayhem Ball. Nakon koncerta sam se porječkala s najboljim prijateljem jer sam tvrdila da koncert nije počeo s Gaginom Bloody Mary (iako znam da tako počinje), pa sam nakon svih dokaza samo prihvatila činjenicu da sam ušla u maleni trans čim sam na svoje oči ugledala ovu, u kontekstu značaja ženetinu veću od života.

Zimske praznike dočekala sam u Zagrebu, a osim tone francuske salate i svih mogućih vrsta kolača, obilježio ih je i mladi drag queen kolektiv House of Ambicía koji je u četiri nedjelje na četiri lokacije (Backstage, Ro&Do, Melin i Kolaž) održao Adventski bingo. Presladak događaj na kojem se uistinu igra bingo, ponekad i kviz, spid dejta se, pjevaju se božićne pjesme, čita se dirljiva priča i tko je na popisu zločeste djece i zašto. Ovaj opušteni i nepretenciozni format podsjetio nas je na to koliko nam takvih događaja i atmosfera fali.

Mogu ja iz Ljubljane na praznike u Zagreb, ali ne može slovenska predstava ne pred moje oči. U Zagrebačkom plesnom centru godinu mi je slavodobitno zatvorio Wetware Jana Rozmana, za kojeg sam nakon predstave prokomentirala da je “Matea Bilosnić na steroidima” (za oboje u najboljem mogućem smislu). Žicanje Instagram followa, laseri, scroll, trčanje, stand-up za koji mi se čini da je više apokaliptičan nego duhovit, bacanje, scroll, presvlačenje, perike, scroll: najbolja riječ koju imam u rukavu je “haos”. Hvala ti Jane što si nam donio dašak svoje genijalnosti i dao mi vjetar u leđa za 2026. godinu.

A što sad?

Sad mi preostaje strpiti se do studenog i koncerta oličenja strahopoštovanja, velike Seke Aleksić, dočekati predstave Nine Rajić Kranjac i Olivera Frljića u Zagrebačkom kazalištu mladih, vratiti se u Ljubljanu na dramski balet Doktor Živago, ove godine konačno otići na koncert Ki Klopa, pogledati Čelične magnolije FAKin Teatra, otići na Žensko svjetsko prvenstvo u hokeju na ledu, po mogućnosti uloviti Doju Cat negdje bliže od Stockholma, pogledati što više filmova, učiti tjedan dana neku novu vještinu, govoriti najbližima svaki dan koliko ih volim i ići dan po dan. Do sljedeće godine, u potpisu Vaša posvuduša.

Autorski projekt Mala zabava mladih redatelja Vanje Jovanovića i dramaturginje Petre Pleše potaknut je, kako stoji u najavnom tekstu, “našim osjećajem bačenosti u svijet koji smo naslijedili od svojih roditelja. Kom opanci, kom obojci, uglavnom se svede na to kako vam grah padne. Nasljeđe nije uvijek vikendica u Baranji, uglavnom je ono što od nas društvo očekuje. Pitanje je kako i možemo li se uopće nositi s time.”

Ulaznice po cijeni 8 eura moguće je kupiti online na ovom linku, a više informacija o predstavi potražite ovdje.

“Autorski projekt Mala zabava redatelja Vanje Jovanovića i dramaturginje Petre Pleše potaknut je našim osjećajem bačenosti u svijet koji smo naslijedili od svojih roditelja. Kom opanci, kom obojci, uglavnom se svede na to kako vam grah padne. Nasljeđe nije uvijek vikendica u Baranji, uglavnom je ono što od nas društvo očekuje. Pitanje je kako i možemo li se uopće nositi s time”, stoji u najavi.

Predstava traje gotovo dva i pol sata s pauzom i podijeljena je na dva čina. Prvi čin funkcionira kao ekspozicija likova i radnje tijekom koje se nastoji graditi napetost polaganim razotkrivanjem stvarne prirode male zabave i njezinih sudionika. Domaćin zabave je Nikša (Ivan Simon) koji je pozvao društvo u svoju vikendicu u Orlovom gnijezdu u Baranji, a sudionici te zabave su Tina (Zdenka Šustić), Jakov (Luka Knez), David (Tin Rožman) i neočekivana gošća Petra (Tea Harčević) koju su izgubljenu i pijanu skupili po putu. Vani bijesni snježna oluja i temperatura zraka nezaustavljivo pada do minus stotinu stupnjeva, što će se kroz trajanje dočarati gomilanjem cjepanica koje glumci izvlače iz svakog kuta ili elementa scenografije (Matej Kniewald), što otežava njihovo kretanje po sceni, a postaje sve izraženije kako predstava odmiče. Tako se Nikšina vikendica nagomilavanjem cjepanica pretvara u pakao, samo što on u ovoj varijanti nije mjesto vječne vatre nego leda i užasne hladnoće.

Pridošlica Petra kod ostatka grupe izaziva sumnju. Razotkrivaju njezino glumljeno pijanstvo te pod prijetnjom izbacivanja na hladnoću otkrivaju motivaciju za takvo ponašanje. Radi se o tome da se ona osjeća odgovornom i krivom za samoubojstvo svoje sestre koja je pijana bila silovana pred njenim očima (čak i na njezin poticaj) pa tako Petra svoje iskupljenje vidi jedino u tome da ona sama prođe isti horor – da bude silovana. Preko autsajderskog lika Petre otkrivamo pravo stanje stvari i dinamiku grupe; ostatak se upoznao preko Facebook meme stranice posvećene šalama o samoubojstvu i “nihilističkim” forama čiji je admin David. Stranica im je pomogla da se bolje nose sa svojim situacijama i traumama jer su se međusobno mogli iskreno nasmijati i pronaći razumijevanje, a ne sažaljenje. Dok ostali prepričavaju svoje razloge za suicid (impotencija uzrokovana dijagnosticiranom multiplom sklerozom, preuranjeno majčinstvo, krivnja i žalovanje za izgubljenim prijateljem) pasionirano brane jedni druge od Petrinih pokušaja pomoći.

Ona ih isprva pokušava odgovoriti od samoubojstva, trudi se razumjeti ih i savjetovati im da potraže profesionalnu pomoć, ali nailazi na odbijanje i napade ostalih likova, koji napadaju i Petrinu struku (psihologiju) zbog prethodnih loših iskustava. Nakon što su se svi izredali i izložili svoje razloge za suicid, Petra se također odlučuje na okončanje vlastitog života. Slijedi pojedinačno i grupno fotografiranje koje inicira Tina, koja je željela postati profesionalna fotografkinja, ali kako to nije uspjela ostvariti zbog neplaniranog majčinstva, odluči napraviti izložbu fotografija čija će autorica i modeli u vrijeme izlaganja biti mrtvi.

U drugom se činu odnosi grupe zapliću: naizgled srdačna prijateljska dinamika pretvara se u nezaustavljivu agresiju čim se među njima osjeti i najmanja naznaka premišljanja i odustajanja od samoubojstva. Zaplet i tenzije u grupi nastaju kada Jakov pokaže znakove predomišljanja, a ostatak ekipe svu agresiju, koja je ranije bila usmjerena prema Petri zbog laganja i muljanja, usmjerava prema njemu da bi konačno otkrili zbog čega se točno želi ubiti. Za razliku od ostalih, koji su svoje pozadine ispričali nadugo i široko, pokazujući čak zadovoljstvo tijekom izvedbe monologa, Jakov je u svega nekoliko neodređenih riječi dao svoje razloge za samoubojstvo. Grupni linč kojem je Jakov podvrgnut nema veze s razumijevanjem ili podrškom koje mu ostali navodno pružaju, više se stvara dojam kako se ekipa osjeća zakinutom jer njegova pozadinska priča nije bila cjelovita i dramatična kao druge.

Dinamika grupe pretvara se u vršnjačko pritiskanje (peer pressure) na samoubojstvo jer ostali smatraju da ukoliko se netko predomisli, ideja posljednje večere gubi smisao. Nakon što Jakov prođe “katarzu”, odnosno inscenira pozadinsku priču u cjelovitosti i konačno se odluči na smrt, nastavljamo gledati pojedinačne detaljne retrospektive svakog lika koje ne daju nove informacije od krucijalne važnosti za njihove narative, djeluju kao dramski umetci koji samo produžuju trajanje izvedbe. Kako se predstavi napokon bliži kraj, u posljednjoj retrospektivi, u čijem je fokusu admin David, otkrivamo da su na kraju svi sudionici zabave umrli od smrzavanja zbog ledene oluje. Nejasan je točan trenutak smrti likova u odnosu na odvijanje inscenacija, koje u stvari više funkcioniraju kao delirični posljednji osvrti na njihove živote, kao i čimbenike koji su ih doveli do ove situacije.

U suštini, Mala zabava mogla je svoj kraj pronaći već u prvom činu jer je sav drugi čin posvećen ponavljanju već prepričanih narativa i radnja se takoreći ne miče s točke ekspozicije. Pažnja se ne posvećuje produbljivanju situacije same zabave, nego se zadržava i stalno vraća na dramsku prošlost koju se još k tome uprizoruje, što čini drugi čin dodatno redundantnim. Sve što smo trebali znati o psihološkim profilima likova dovoljno je bilo čuti jednom, ali što komad ide dalje, to se više inzistira na dodatnom cijeđenju dramske prošlosti i smanjuje napetost izgrađenu na početku predstave, kada su se likovi postepenije otvarali. U inzistiranju na pretjerano psihološkom portretiranju likova, iscrpljivanju njihove motivacije za samoubojstvo i gomilanju motiva svake pojedine pozadinske priče, predstava se pretvara u trauma dumping talk show gdje se likovi nadmeću čiji je život bio teži, tko među njima ima najtragičniji storyline razloga za suicid. Primjerice, Nikšu je ostavila majka narkomanka koja je s njim ostala trudna nakon što je bila silovana, a sada zbog dijagnoze MS-a mora prekinuti svoju boksačku karijeru i boji se da ga žena ne počne varati zato što mu bolest uzrokuje impotenciju.

Kompleksne pozadinske priče suvišne su za strukturu predstave; razvodnjavaju radnju i zasipaju gledatelje nepotrebnim detaljima u svrhu šokantnosti. Jedina scena koja odskače od opisanog emotivnog stanja likova grupno je fotografiranje na kraju prvog čina, kada svi zajedno stoje ispred objektiva, jedni pored drugih, bez pravljenja grimasa i kerefeka. Ta mirnoća i staloženost u poziranju, dok im se na blago nasmiješenim licima čita sjeta za vlastitim životom i spokoj spram odluke koju su donijeli, vjerodostojno zrači boli i tugom koju su samoubojice, nažalost, sposobne vješto kriti. Završetak drugog čina, koji uključuje policijsko fotografiranje smrznutih, mrtvih tijela likova, utoliko je u direktnom kontrastu spram prethodne jednostavnije i iskrenije fotografije gdje se, za razliku od ostatka komada, vidi zajedništvo i razumijevanje za kojima su čeznuli.