Iako “gig” angažmani nisu zaobišli ni kulturni i kreativni sektor, unutar navedenih istraživanja nedovoljno se govori o kreativnom radu posredovanom putem digitalnih platformi, koji obično obavljaju “savjetnici u oblaku” i mrežni radnici i radnice u slobodnim zanimanjima, prvenstveno u područjima vizualne umjetnosti, dizajna, fotografije i ilustracije. Upravo ovom iznimno važnom temom za čitav sektor bavi se okrugli stol Kreativni rad kao platformski rad: Infrastrukture i interakcije koji u riječkoj Galeriji Filodrammatica u ponedjeljak, 6. lipnja organiziraju Odjel za kulturu i komunikacije Instituta za razvoj i međunarodne odnose (IRMO) i udruga Drugo more.

S obzirom na to da se kreativni rad često predstavlja kao ogledni primjer načina rada “od projekta do projekta”, pri čemu su upravo gigovi uzeti kao prototip novog načina rada u globalnoj gig ekonomiji, potrebno je, navode organizatori, pitati što je to “novo”, a što “staro” u obavljanju takvog rada na digitalnim platformama. Okruglim stolom želi se otvoriti rasprava o navedenim pitanjima i pozicionirati kreativne radnike i radnice unutar cjelokupne globalne platformske ekonomije. Cilj je i “razotkriti infrastrukturne podloge kreativnog rada posredovanog platformama, te kako se unutar takvog rada (iznova) proizvode radne nejednakosti, kako bi mogli razmotriti postoji li prostor za radničku solidarnost u tom području, te kakve bi javne politike to mogle omogućiti”.

O ovim temama raspravljaju Ana Alacovska, izvanredna profesorica sociologije kulture na Copenhagen Business School u Danskoj i Jamie Woodcock, viši predavač na The Open University te autor knjiga The Fight Against Platform Capitalism (University of Westminster Press, 2021) i The Gig Economy (Polity, 2019). Raspravu će moderirati Valerija Barada (Sveučilište u Zadru), dok će uvodnu riječ ispred organizatora dati dr. sc. Jaka Primorac s Instituta za razvoj i međunarodne odnose. Rasprava će se odvijati na engleskom jeziku, a ulaz je slobodan.

U kontekstu neprekidnog angažmana utjecajnih konzervativnih pokreta u smjeru ograničavanja ženskih prava, jedna od rijetkih ohrabrujućih vijesti bilo je predstavljanje studentske Inicijative za feministički Filozofski, održano u srpnju u zagrebačkoj Močvari. Osim općih uvida u položaj žena u ovdašnjem kontekstu i iskustva s vlastitom nastavnom i vannastavnom svakodnevicom, tom su prigodom kao jedan od legitimacijskih temelja za pokretanje Inicijative njene predstavnice navele rezultate istraživanja Centra za ženske studije o zastupljenosti ženskih/rodnih tema u kurikulumima predmeta odabranih institucija pri Sveučilištu u Zagrebu.

Prvo takvo istraživanje rađeno je 2002., uz očekivano siromašne pokazatelje. Podaci na koje su se pak pozivale predstavnice Inicijative oslikavaju stanje trinaest godina kasnije: riječ je o prvoj fazi analize sadržaja studijskih programa i kolegija u akademskoj godini 2015/2016., koju je je osmislila i vodila doc. dr. sc. Valerija Barada sa Sveučilišta u Zadru. Analizom su obuhvaćene četiri obrazovne institucije (Akademija likovnih umjetnosti, Fakultet političkih znanosti, Tekstilno-tehnološki fakultet i dio Filozofskog fakulteta) odnosno četrnaest organizacijskih jedinica, uzme li se u obzir odluka istraživača da svaki od jedanaest odsjeka FFZG-a zbog programskih i organizacijskih specifičnosti obrađuju zasebno.

Prva je faza analize, ukratko, pokazala da je zastupljenost rodnih tema na značajnom dijelu Sveučilišta u Zagrebu i dalje razmjerno niska. Na najvišoj razini organizacije nastave istraživanje je tako utvrdilo da “programi, moduli, usmjerenja ili dijelovi programa koji bi se bavili ženskim/rodnim temama ne postoje”, ne računajući jednu izvannastavnu iznimku na ALU-u.

Ako je izostanak cjelovitog studijskog programa koliko-toliko poznata stvar, detaljniji uvid donosi neke možda manje očekivane, razočaravajuće podatke. Osobito u tom pogledu porazno djeluje nepostojanje kolegija u cjelini posvećenog rodnoj tematici na Fakultetu političkih znanosti, u čemu mu se pridružuju i ALU i TTF. Istom neželjenom društvu (doduše, s različitim organizacijskim kapacitetima) pripadaju i odsjeci za germanistiku, kroatistiku, povijest umjetnosti i anglistiku Filozofskog fakulteta, dok romanistika, povijest, sociologija, komparativna književnost, filozofija, psihologija i pedagogija nude bar po jedan takav kolegij.

Činjenica da nijedan od njih pritom nije obavezan, iako djeluje loše, nije uvijek sasvim indikativna zbog specifičnosti programa pojedinih studija. Primjerice, dok na komparativnoj književnosti postoje predmetna područja iz kojih su studenti obavezni birati određeni broj kolegija, svi su kolegiji izbornoga karaktera. Slično vrijedi i za druge studije, na što je dijelom u istraživanju i upozoreno. Također treba uzeti u obzir vanjsku izbornost na Filozofskom fakultetu, zbog čega se odgovornost za postojanje specijaliziranih kolegija ne može sasvim svaliti na pojedine odsjeke – u planiranju studijskoga programa, odsjeci nužno računaju i s ukupnom “ponudom” kolegija izbornih na razini čitavog fakulteta.

Zanimljiva je i tema znanstveno-nastavne identitetske “specijalizacije”, koju dijelom opisuje podatak da, primjerice, na Filozofskom fakultetu sve cjelovite kolegije o rodnim temama drže – žene. Vrijedilo bi doznati i u kojoj mjeri iste nastavnice drže kolegije iz drugih područja, što bi moglo ukazati na sistemsko ograničavanje njihove znanstvene legitimacije na polje roda i ženskog identiteta.

Iako je gdjegod teško razlučiti o kakvim se udjelima radi, treća i najniža razina istraživanja, posvećena nastavnim cjelinama unutar kolegija, pokazuje da stanovita proširenost rodnih tema ipak postoji – ponajprije na Filozofskom fakultetu. Naime, od 129 kolegija na proučavane četiri institucije, čak 112 otpada na izdvojene odsjeke FFZG-a. Zanimljivo, uz Odsjek za povijest, najviše kolegija s rodnim tematskim cjelinama – njih 18 – moguće je pronaći na odsjecima za kroatistiku i anglistiku, što donekle korigira njihovu raniju sliku.

Kroki stanja koji počinju ocrtavati ovi podaci odnedavna dopunjuje izvještaj iz druge faze istoga istraživanja, izrađen u lipnju i objavljen 23. kolovoza na stranicama Centra za ženske studije. Dovršena u sklopu projekta Za aktivnog građana/građanku – obrazovanje mladih o rodnoj ravnopravnosti, ova faza na isti način obrađuje studijske programe, kolegije i nastavne cjeline kao i prva, no ovoga puta na drugom uzorku: obuhvaća ukupno 26 studija i studijskih grupa pri Akademiji dramske umjetnosti, Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu, Hrvatskim studijima te Medicinskom, Pravnom i Učiteljskom fakultetu, uz dodatak specijalističkih studija na UFZG-u.

I u ovom slučaju cjelovitih je kolegija posvećenih rodu razmjerno malo, uz neočekivan podatak da na Pravni fakultet otpada njih čak 6 od 22, dok, očekivano, Hrvatski studiji nose 9 takvih kolegija. Isti fakulteti pokazuju se kvantitativno vodećima i u slučaju nastavnih jedinica, koje se još jednom pokazuju nešto brojnijima: već kolegiji na studijima prava i socijalnoga rada pri FPZG-u zajedno sadrže 86 od ukupno 260 jedinica otkrivenih na svim obrađenim institucijama, a primat, očekivano, nose Hrvatski studiji s više od polovine ukupnoga broja.

U drugom izvještaju posebno se ističe slučaj Medicinskoga fakulteta koji je jedini tijekom obje faze istraživanja odbio Centru za ženske studije dostaviti ikakve podatke. Iako razlozi za takvo što nisu ponuđeni, čini se nepažljivim da u jeku ugrožavanja reproduktivnih prava žena i konzervativnih pritisaka na zdravstveni sustav najvažnija znanstvena i obrazovna institucija u zdravstvu odlučuje ignorirati istraživanja ovakvoga tipa.

Pokuša li se generalno ocijeniti eksplanatornu upotrebljivost ovoga istraživanja, nedvojbeno je da opća skica koju ono prezentira omogućuje elementarno informiranu raspravu o društvenom položaju rodnih tema. Primjerice, uzevši u obzir malen broj i status cjelovitih kolegija posvećenih rodu, uistinu se besmislenom čini teza o bilo kakvoj hegemoniji “rodne ideologije” koju proziva desnica. Čak i u institucijama koje u konzervativnom imaginariju predstavljaju njene bastione, rodne su teme još uvijek uglavnom osuđene na fragmentarna spominjanja, rijetko gdje se uvrštavaju u osnovni tematski i teorijski korpus studija i do studenata prije dopiru putem neizbježne teorijske literature, ali i edukacijskog rada aktivističke scene.

Štoviše, ni na potonjoj ne prestaju opravdana pitanja o rodnoj ravnopravnosti. Tako je povodom objave programa Festivala alternative i ljevice Šibenik, na isti dan kada je objavljen i drugi dio istraživanja, više aktivistkinja upozorilo na izrazitu podzastupljenost žena na popisu njegovih sudionika. Kada je riječ o fakultetima, uz angažman pojedinih nastavnica i nastavnika, odgovornost za zagovaranje veće prisutnosti rodnih tema na ovdašnjim sveučilištima očito moraju preuzeti angažirane studentice i studenti, poput onih okupljenih u Inicijativu za feministički Filozofski. Drugi dio istraživanja na koje su se njene predstavnice pozivale na predstavljanju samo je dao na dodatnoj težini njihovim inicijalnim tezama.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Studija “Osvajanje prostora rada. Uvjeti rada organizacija civilnog društva na području suvremene kulture i umjetnosti” autora Valerije Barade, Edgara Buršića i Jake Primorac donosi sveobuhvatnu analizu svakodnevnih praksi i uvjeta stvaranja, koja daje važne uvide u sustav civilnog sektora u suvremenoj kulturi i umjetnosti. Podaci su prikupljeni kroz kvantitativno i kvalitativno istraživanje, a obrađeni su zahvaćajući sektorsku, organizacijsku i individualnu razinu. Vrlo važan aspekt publikacije odnosi se na uvjete rada u kulturnom i kreativnom sektoru na međunarodnoj razini gdje se pokazuje da je svijet rada također nesiguran i nestabilan, a na razmatranje su ponuđene i preporuke koje mogu poslužiti daljnjim unapređenjima institucionalnog i zakonodavnog okvira za podršku razvoju umjetnosti, kulture i civilnog društva.

Istraživanjem je zaključeno da su organizacije i zaposlenici u ovom sektoru osjetljivi na ekonomski i socijalni kontekst u kojemu djeluju, iako se često materijalno i sadržajno uspijevaju donekle održavati unatoč ograničenjima zbog okolišnih zadatosti. Postojanje institucionalnih i projektnih mogućnosti financiranja iz javnih izvora omogućava njihovo djelovanje, premda ih istovremeno trajno zadržava unutar domene atipičnih oblika zaposlenosti. Iako strukturno ograničeni, samoizrabljivani i umorni, radnici u OCD-ima su zadovoljni poslom i mogućnošću djelovanja u ovom području suvremene kulture i umjetnosti. 

Nitko od zaposlenika nije procijenio svoj životni standard znatno iznadprosječnim. S financijskom i produkcijskom nesigurnošću su se naučili nositi, premda je ona izvor nelagode i latentno prisutne trajne zabrinutosti. Iako nije eksplicitno izrečeno, fleksibilnost i fluktuacija se uzimaju kao sastavni dio poziva koji obavljaju. Inherentno prekarni rad u ovom sektoru ima lojalne i predane radnike koji ponekad nemaju optimistične vizije za budućnost sektora, ali bi u slučaju promjene posla, preko trećine njih ipak i dalje ostalo u sektoru civilnog društva. 

Međutim, nameće se zaključak da rad u ovom sektoru donosi osobne troškove, ali i veliko zadovoljstvo pripadnošću i mogućnošću rada u njemu. Rad u ovom sektoru je nesiguran na svim razinama i podržava oblike samoizrabljivanja bilo da su posredovani okolišnim uvjetima, bilo da zaposlenici pristaju na njih reproducirajući ih vlastitim svakodnevnim praksama. Stalna uključenost u radni proces, osjećaj pripadnosti zajednici i organizaciji, neprekidna produkcija i prijavljivanje na projekte iziskuju prekovremeni rad. Iako se rutina s vremenom pojavljuje na produkcijskoj razini razvitkom znanja, sposobnosti i vještina, dominantna je u administrativnom dijelu vođenja projekata i organizacija. Zaposlenici rade više od osam sati dnevno, rade noću, vikendom, kao i tijekom godišnjeg odmora koji ponekad uzimaju samo formalno. Treba istaknuti da izvanredni oblici rada uglavnom nisu plaćeni.

Uz sve navedene elemente nužno je dodatno naglasiti kako visoka motivacija za rad u ovom sektoru nije utemeljena u stjecanju novca i potrebi za društvenim prepoznavanjem i priznanjem. Zaposlenike u OCD-ima pokreću vlastiti ideali i mogućnost društvene promjene i osobnog razvoja. Stoga se stalna uključenost u nekoj mjeri ne osjeća kao nužna i nametnuta, zaposlenicima ne ograničava osobni život, upravo zato jer je taj aspekt neraskidivo isprepleten profesionalnim. U tome se krije i dio objašnjenja zašto je ulazak u sektor novim, mlađim članovima otežan, a sektor donekle zatvoren. 

Osvajanje prostora rada temeljna je i neodvojiva osobina djelovanja u civilnom sektoru na području suvremene kulture i umjetnosti. Organizacije civilnog društva, kao i njihovi osnivači i zaposlenici materijalno su i simbolički u trajnom procesu stvaranja i samodefiniranja prostora vlastite životne i profesionalne aktivnosti. Kako je ovim istraživanjem pokazano, ograničeni institucionalni i osobni resursi čine to osvajanje zahtjevnim, ali i vrijednim neprekidnoga zalaganja. Studiju su recenzirale izv. prof. dr. sc. Jasminka Lažnjak i doc. dr. sc. Marija Brajdić Vuković.

Publikacija “Krojeno po mjeri? Prakse i tendencije kulturnog obrazovanja u Hrvatskoj” autorice Ane Žuvele bavi se obrazovanjem u kulturnom sektoru u Republici Hrvatskoj s fokusom na obrazovne programe koje provode ili u koje ulažu organizacije u kulturi u javnom i civilnom sektoru, a kojima se razvijaju i/ili dodatno nadograđuju kreativne vještine trenutačne i buduće publike ili profesionalni kapaciteti umjetnika i kulturnih profesionalaca, zaposlenih u svim djelatnostima organizacije. Problematika obrazovanja i kulture zahvaćena je široko, od razumijevanja uloge i značaja kulture u suvremenom društvu, kao i kulturnog i umjetničkog obrazovanja, do analize politika i primjera dobre prakse u Europi te uvida u hrvatski sustav kulturne i obrazovne politike, ispitujući pritom prednosti, ali i slabosti razvojne kulturne politike u primjeni na obrazovanje i zagovarajući važnost umjetničkog i kulturnog obrazovanja za održivi razvoj kulturnog sektora.

Obrazovanje i kultura toliko su fundamentalno isprepleteni da bi se kulturna politika i obrazovna politika trebale, u određenim dijelovima, tumačiti kao sinonimi, piše Ana Žuvela. U Hrvatskoj, kultura i obrazovanje dva su zanemarena područja nacionalnog javnog interesa što se dokazuje razinom proračunskih izdvajanja za kulturu i obrazovanje. Oba sektora su stiješnjena između neodlučnog državnog aparata o kojem su ovisni te tržišta koje nudi neizvjesne ishode po kvalitetu, dostupnost i opstojnost oba sektora.

Ipak, zadnje desetljeće u hrvatskom kulturnom sektoru obilježeno je pokušajima uspostave obrazovanja za razvoj kulturnog sektora, posebno u području upravljanja u kulturi namijenjenog ustanovama u kulturi te uspostavi suradnje s međunarodnim partnerima te putem intersektorskih suradnji. Rezultati istraživanja također su pokazali da organizacije civilnog društva (udruge i umjetničke organizacije) provode širok raspon obrazovnih programa. Zanimljiva je činjenica da udruge u kulturi i umjetničke organizacije, koje imaju znakovito manji broj zaposlenika od javnih ustanova, organiziraju toliko više obrazovnih programa za svoje zaposlenike i vanjske suradnike.

Prijedlozi za buduće korake u pozicioniranju kulturnog obrazovanja koji se mogu podvući iz ove studije svakako polaze od preporuke za žurnim uključivanjem kulturnog obrazovanja u propozicije kulturne politike. Plansko uključenje kulturnog obrazovanja – u svim formalnim, neformalnim i informalnim oblicima – u propozicije kulturne politike pomoglo bi i u kvantitativnom praćenju dostupnih programa i projekata kulturnog obrazovanja. Sadašnje stanje raspršenosti programa kulturnog obrazovanja otežava informiranost o mogućnostima izbora za kulturne radnike, umjetnike i ostale aktere uključene u polje kulture. 

Zaklada Kultura nova je 2014. godine pokrenula Program istraživanja u okviru Razvojnih programa i projekata Zaklade kako bi se prikupile informacije na temelju kojih će biti moguće učiti, donositi odluke i generirati podlogu za daljnje djelovanje, nova promišljanja i tumačenja postojećih uloga i značenja kultura te na taj način doprinositi održivom kulturnom razvoju. Zaklada je tada započela istraživanja o uvjetima rada organizacija civilnog društva na području suvremene kulture i umjetnosti te o obrazovanju u kulturnom sektoru, koja je provela u suradnji s vanjskim stručnjacima. Urednica publikacija je Dea Vidović, a izvršna urednica Tamara Zamelli, dok dizajn potpisuju Dario Dević i Hrvoje Živčić. Studije su ustupljene pod Creative Commons licencom Imenovanje – Dijeli pod istim uvjetima 3.0 Croatia te ih je moguće preuzeti sa službene stranice Zaklade u elektroničkom formatu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Proces deindustrijalizacije i turistifikacije Splita te cijele Dalmacije doveo je do situacije u kojoj je svaki drugi radno sposobni stanovnik Splita nezaposlen, dok su oni zaposleni većinom prekarni radnici u sezonskim turističkim poslovima. Iako je ova situacija alarmantna kako u ekonomskom, tako i u društevnom kontekstu, u javnom se diskursu o ovim problemima vrlo malo govori. Ako se takvi procesi nastave u Dalmaciji, a posebice u Splitu, slika Južne Europe kao mediteranske periferije koja je prošla ili prolazi kroz iste procese može zaista poslužiti kao upozorenje. Kao što i sam naziv govori, nakana je festivala  intervenirati u javni diskurs, upozoriti na negativne posljedice i potaknuti javnu raspravu o mogućim rješenjima.

U sklopu Intervencija bit će održana tribina Žene, rad i ekonomska kriza posvećena položaju žena u Hrvatskoj danas, s naglaskom na dalmatinski kontekst. Rijetko dostupni poslovi u Dalmaciji uglavnom su prekarni, a time i sve manje na raspolaganju ženama, čime  se dodatno perpetuiraju tradicionalne rodne obrasce ponašanja zbog ekonomske ovisnosti žena. O pitanjima napretka u položaju žena u obitelji, na radnome mjestu i društvu općenito u posljednja dva desetljeća te utjecaju ekonomske krize na povratak u tradicionalne patrijarhalne rodne uloge govorit će sudionice tribine Valerija Barada, Tihana Rubić, Jagoda Milidrag Šmid i Suzana Kunac. Tribinu moderira Antonija Primorac.

U suradnji sa Subversive Festivalom u jednodnevnom splitskom druženju i razmatranju situacije na Mediteranu sudjelovat će i Costas Douzinas, redoviti profesor na Sveučilištu Birckbeck u Velikoj Britaniji. Douzinas će održati predavanje o situaciji na europskoj periferiji, Mediteranu, nakon kojeg će uslijediti projekcija filma Katastroika redatelja Arisa Chatzistefanoua i Katerine Kitidi te rasprava o filmu koju moderira Maja Miše.

Intervencije će biti održane u petak, 17. svibnja u Gradskom kazalištu mladih s početkom u 18 sati.

Izvor: Intervencije

Valerija Barada (Odjel za sociologiju Sveučilišta u Zadru) govoriti će o istraživanju o radnom iskustvu dizajnerica vizualnih komunikacija u Hrvatskoj, Erik van Blokland (Royal Academy of Art, Den Haag) pričati će o ulozi novih razvojnih alata u oblikovanju pisama, a Michael Smyth (Centre for Interaction Design, Edinburgh Napier University) govoriti će o tome što to čini grad “pametnim”, tj. o dizajnu interakcija i hibridnim gradovima budućnosti. Također će u sklopu predavanja biti promovirane i dvije knjige u izdanju Odsjeka dizajn vizualnih komunikacija: knjiga Gerrita Noordzija Potez: teorija pisanja i Dizajniranje novih medija – Dizajn i novi mediji – hrvatski kontekst (1995–2010) Ivice Mitrovića.

Odsjek za dizajn vizualnih komunikacija pokrenut je 1997. godine, paralelno s osnivanjem Umjetničke akademije u Splitu. Program i obrazovni pristup Odsjeka je primarno orijentiran na kontekstualizaciju dizajnerskog rada u širi medijski, društveni i kulturni kontekst. Stoga se i u značajnom broju studentskih radova iščitava naglasak na društvenoj osviještenosti i angažmanu. Nastavni sadržaji preddiplomskog i diplomskog programa uključuju široki raspon specijalizacija, od ilustracije, plakata, vizualnog identiteta, layouta, ambalaže, informacijskog dizajna do oblikovanja pisma i dizajna interakcija.