Tekstil, koji je svjedok mnogih životnih situacija, postaje materijal za ovaj rad, a čine ga istrošeni ili odbačeni komadi tkanine koja je pripadala autorici, članovima njezine obitelji, prijateljima, poznanicima, ali i tkanine donirane iz prašnjavih skladišta nekadašnjih pogona za proizvodnju odjeće. Taj je tekstil proživio svoj život postavši višak namijenjen za otpad. Međutim, ovim umjetničkim djelovanjem, tekstil pun iskustava, je recikliran i započinje novi život. Autorica tkanini, što pripada prošlom vremenu, daje novi oblik zbog unutrašnje potrebe da kroz umjetničko djelo pretoči uspomene, svoje ideje, promišljanja odnosno samu sebe: “Ne mogu reći kako sam ja svim tim materijalima bogate povijesti, bogatih iskustava, dala novu šansu, novi život, nego upravo suprotno, tekstil se meni pružio i pomogao mi da zaokružim sva promišljanja i stvorim nešto novo…”.

“Prostorna instalacija/ambijent White Room kopija je autoričine podstanarske sobe te dio slojevitog projekta njenog diplomskog rada. Potaknuta studentskim načinom života koji uključuje razna podstanarska iskustva, česte selidbe, te mnoga dobra kao i loša poznanstva unutar tih kućanstava (u pet godina studiranja), autorica uviđa važnost “doma” kao određenog duhovnog utočišta. Cijelo promišljanje o “utočištu” potiče činjenica kako je “soba” ona u koju ćemo se uvijek vraćati i ona koja će nam pružati utočište kako bismo iz nje kretali u novo sutra. Svakome od nas potreban je kutak, (spavaća soba, ured, radionica, automobil ili pak klupa u parku…) gdje ćemo bar na trenutak osjetiti mir, kako bismo “restartani” krenuli dalje ispunjeni elanom i novim idejama”, stoji u najavi izložbe koja će ostati otvorena do 2. svibnja.

Umjetnica je potaknuta iskustvom studentskog načina života, stalnim seljenjem te dobrim i lošim poznanstvima stvorenima tijekom podstanarstva, uvidjela koliko je bitan “dom” kao određeno duhovno utočište. Ambijent je kopija podstanarske sobe koja je bila takvo utočište, ali od stvarnog prostora razlikuje se materijalom – bijelim pletivom. Kroz proces tkanja niti dočarano je ispreplitanje čovjeka i prostora, dodir tijela s prostorom, pri čemu se taj odnos opisuje kao topao, siguran i uredan – kakva je vizualno i sama soba. Očice pletiva svjedoče o procesu i kontinuitetu rada, ali i životnih faza unutar istog prostora. Ambijent je nastao kao diplomski rad mlade umjetnice te je bio izveden i kao performans.

Valentina Stepan rođena je 1987. u Rijeci. Godine 2011. završila je studij primijenjene umjetnosti na riječkoj Akademiji. Do sada je izlagala na sedam samostalnih i više od dvadeset skupnih izložbi. Dobitnica više nagrada i priznanja, članica je Hrvatskog dizajnerskog društva od 2011. godine.

Od 15. do 30. listopada u prostoru Galerije O.K. u Rijeci posjetitelji su mogli vidjeti djelo koje je svojim bogatim izražajem i iskrenom tematikom blisko svakome. Propitivanje opne dodira tijela i prostora nije prva samostalna izložba ove novopečene magistrice primijenjenih umjetnosti, ali je sigurno najviše odjeknula. Svojim promišljanjem vlastitog životnog puta, veselja i tegoba koje se susreću, autorica je uvidjela značenje doma, konkretno vlastite studentske sobe kao polazne točke, utočišta i mira u životu svakog mladog pojedinca. Kao svoj intimni hommage tom mjestu ”restartanja” kako je naziva, načinila je vlastitu sobu sa svim predmetima u prirodnoj veličini, ali od bijelog pletiva. Pletivo nije slučajan izbor jer zorno svojom teksturom prikazuje od čega je nešto sazdano. Sličnost pletiva i isprepletenosti njegovih niti sa životom, odrastanjem i razvojem čovjeka srž je ove izložbe.

“Umjetnost pletenja, jedna je od najstarijih tehnika ‘stvaranja’ tkanine. Pošto svojim radom propitujem dodir tijela i prostora, a to propitivanje je u najvećoj mjeri taktilno te se odvija na površini kože, tkaninu smatram najboljim izborom materijala. Bijela (ne)boja je idealna kako bi se njome opisalo željeno, prepušta obliku i teksturi neka “govori” petlju po petlju…”, naglašava umjetnica.

Oblačenjem cijele sobe u pletivo namjera je ukazati na utjecaj tog osnovnog životnog prostora na pojedinca koji je koristi. Uz izložbenu stranu poseban naglasak je stavljen na performativni i interaktivni dio čime su samo djelo i misao zaokruženi. Prilikom otvaranja “sobe” autorica je sama postala njezinim dijelom, obučena u bijelo pletivo naglašavajući povezanost čovjeka i njegovog prostora. No pletivo kao takvo  uvijek ostavlja mogućnost nadogradnje, nastavka pletenja kao daljnjeg napretka i samokreacije. Tako je i umjetničina odjeća bila u procesu nastanka, dovršavanja samoga sebe svjesno naglašavajući da se tu ne radi o gotovom činu već o procesu koji traje dok čovjek živi.

S interaktivne strane svi zainteresirani posjetioci mogli su ući u taj intimni prostor i nastaviti pletenje, bez obzira vladaju li za to potrebnim vještinama, što je dodatno obogatilo ovo djelo. Pripuštanjem stranaca u svoju sobu/život, umjetnica daje potvrdu da nitko nije otok i da nas naša zajednička iskustva oplemenjuju i grade.

U siječnju će izložba Propitivanje opne dodira tijela i prostora biti postavljena u splitskom NUS-u, a krajem 2012. u zagrebačkoj Galeriji Događanja.

Marijan Pap

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove i Booksine novinarske školice koja je dio međunarodnog projekta World of Art. Models of training and collaboration in contemporary arts kojeg KURZIV – Platforma za pitanja kulture, medija i društva realizira u suradnji s pratnerima SCCA, Zavod za sodobno umetnost (Ljubljana, Slovenija); Schnittpunkt Verein für Ausstellungstheorie und Praxis (Beč, Austrija) i Podyplomowe Muzealnicze Studia Kuratorskie w zakresie sztuki najnowszej, Uniwersytet Jagielloński, Instytut Historii Sztuki (Krakov, Poljska). 

Projekt se realizira uz financijsku potporu za Partnerstvo Leonardo da Vinci u okviru Programa za cjeloživotno učenje Europske komisije. Školica se realizira u partnerstvu sa Zagrebačkim centrom za nezavisnu kulturu i mlade – Pogon. 

Kulturpunktova i Booksina novinarska školica dio je projekta Prostori govora kojeg partnerski provode organizacije Kurziv – platforma za pitanja kulture, medija i društva te Udruga za promicanje kulture Kulturtreger. Projekt je financiran sredstvima Ministarstva kulture RH i Grada Zagreba – Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport. 

Ova publikacija se financira uz podršku sredstava Europske komisije. Ova publikacija odražava isključivo stajalište autora publikacije i Komisija se ne može smatrati odgovornom prilikom uporabe informacija koje se u njoj nalaze.   

Potka gradnje, tj. predenja, tkanja sobe u ambijentalnu instalaciju Bijela soba u Galeriji OK, zasnovana je na spletu metafora klupka, niti i utočišta. Arhetipskoj simbolici sobe kao slike vlastite unutrašnjosti, Valentina Stepan pridodaje metaforu tkanja duše, jastva, najintimnijeg “interieura” osobe same. Postoji skrivena nit koja povezuje umjetničinu fascinaciju “bijelom pletenom sobom” sa sublimnim aspektom estetike šutnje u Slave Raškaj, koja je također bila zaokupljena motivom klupka i tajnom niti namotane u klupko. O svom radu umjetnica kaže:  “Prostorna instalacija – ambijent je zapravo kopija moje podstanarske sobe u kojoj sam napokon pronašla utočište. Izrađena je u realnoj veličini, a ono što je razlikuje od prave sobe jeste materijal iz kojeg je napravljena – bijelo platno”.

Izložba će biti otvorena 15. listopada u 21 sat u riječkoj Galeriji OK.  

Foto: Valentina Stepan: Bijela soba