Izložbom Snake Bites, udruga MAVENA – 36 njezinih čuda otvara 14. ciklus programa NMG@PRAKTIKA. Butumović se u ovom radu bavi asocijacijama na povijest ženske reprezentacije u zapadnjačkoj kulturi.

Kako piše u predgovoru Natashe Kadin, naslov izložbe “funkcionira kao semantičko čvorište koje povezuje teologiju, tehnologiju i supkulturnu tjelesnost. Na simboličkoj razini, on priziva ‘Zmijske ugrize’ (snakebites) – popularni dvostruki pirsing donje usne koji u alternativnoj kulturi 2000-ih oponaša zmijske očnjake, pretvarajući ranjivost lica u znak opasnosti i otpora.

Na tehničkoj razini, ‘ugriz’ (bite) označava ključni trenutak dubokog tiska kada kiselina nagriza metalnu ploču. Autorica izlaže same matrice – cinkane i bakrene ploče koje u grafičkoj terminologiji nose nazive ‘klišeji’ i ‘stereotipi’. Shvaćajući te termine doslovno, Butumović stvara snažnu metaforu: kiselina koja grize metal postaje čin nagrizanja i rastakanja društvenih stereotipa o ženama.

Više detalja o izložbi pronađite ovdje.

Ulaz u Galeriju smještenu u zgradi Ine odvojen je kratkim segmentom zida od glavnine prostora. Na toj pregradi smještena je rozeta, crna poput zida, koja u sredini ima zalijepljenu distorziranu sliku leptira na rozoj podlozi. Druga, bijela ukrasna rozeta s malo drugačijim profilacijama nalazi se na desnom zidu šireg dijela Galerije. Zidovi su tamni, izložba je relativno slabo osvijetljena, a galerija je otvorena od 16 sati, što s obzirom na doba godine znači da se može vidjeti samo noću. Taj mračni ambijent uspio je zatomiti efekt kiča koji bih od ovih ukrasa od stiropora s imitacijama antičkih dekoracija očekivao. Nasuprot bijele rozete nalazi se predmet izrađen od čvrste pjene koji oblikom podsjeća na spljoštenu piramidu čiji je uži dio fiksiran na zid tako da je baza okrenuta prema promatraču_ici. Rupičastom strukturom i organskim oblikom podsjeća na morsku spužvu, a svjetlucanje prozirnih niti spužvastog predmeta pod reflektorom najljepši je dio izložbe. Ovaj je predmet napravljen s namjerom, ali čini mi se da bih mogao prošetati gradilištem kada radnici odu i poput traženja školjaka na plaži, pronaći predmete koji ovako bliješte. 

Na zidu je jedan okrugli komad crvenog pleksiglasa na čijem je rubu crnom bojom ispisano: “Izjednačavanje tisuća godina potrebnih za stvaranje, razumijevanje i pripitomljavanje vatre s neodređenim razdobljem poigravanja, ispitivanja ljubavi”. Ova usporedba ljubavi i vatre nastavlja se na pravokutnoj ploči koja prikazuje fotomontažu crno-bijelih erotskih fotografija, preko koje je ispisan tekst. Nakon opisa večere uz svijeće, u tekstu se izjednačava seks s izgaranjem jer oboje zahtijevaju energiju, toplinu i materijal. Na izložbi je još jedna pravokutna ploča istih dimenzija, a tekst na njoj upućuje promatrača_icu kako da se ponaša pri susretu s materijalom, u ovom slučaju fosilnim gorivom, tamnom masom organskog podrijetla koja na visokim temperaturama pod zemljom postaje sve čišća i čišća. Uputa je vrlo jednostavna za pratiti, dovoljno je izabrati prave riječi za opisivanje susreta našeg tijela i petrokemijskih proizvoda kako bi on postao erotičan, jer susret se već događa. Zapaljene svijeće raspršuju po zraku parafin, na kožu mažemo slojeve vazelina ili nekog njegovog derivata, a mikroplastika teče u krvi svakog od nas. 

Na podu u sredini prostora nalazi se sivi sloj materijala koji djeluje kao da je izliven pa stvrdnut. Oko njega i na njemu su različiti predmeti od plastike – ljudski dlanovi, otisci školjki, kukaca i drugih organskih oblika. Tu su još osušeni cvjetovi, plohe prozirne plastike i okruglo ogledalo na kojem su poslagani parfemi i jedan upaljač. Ovi predmeti otvaraju puno mogućnosti za promatranje, istraživanje, igranje, i mirisanje. Čitava izložba se ne doživljava samo vizualno, nego senzualno u punom smislu – ona je mirisna, hrapava, glatka i mekana. 

Iako je materijal korišten na izložbi gotovo u potpunosti nastao od naftnih proizvoda ona svejedno pokazuje jako širok spektar boja, oblika i tekstura. Gotovi predmeti poput bočica parfema, ali i oni izrađeni, svojom teksturom pobuđuju asocijacije na nešto poznato. Time se pokazuje da je naš svijet u golemoj mjeri određen naftom. Prerada nafte je postala neka vrsta suvremene alkemije koja može proizvesti gotovo sve što možemo zamisliti i ispuniti našu civilizaciju nepojmljivom energijom. No, nekada je kamen mudraca bio samo dio mašte, a sada je upravo obrnuto. Možemo proizvesti gotovo sve, ali kao da smo zaboravili maštati o toj tvari koja nas određuje. Možda nafta nije samo materijal za praktičnu uporabu nego entitet koji nas koristi da bi se proširio, da bi se kretao? Možda nafta želi nas jednako koliko i mi nju? U svakom slučaju nije samo funkcija nego je pojavna i prisutna. Valentina Butumović odijeva je u ruho umjetnosti, dogovara sastanak u samoj zgradi naftne kompanije i pušta nas da se pod prigušenim svjetlima prepustimo osjetilima.

Rad Mrtva priroda Valentine Butumović nastajao je kroz dulji vremenski period eksperimentiranjem voskom te istraživanjem fementacije u ovom prilagodljivom materijalu. Riječima autorice proizašao je iz proučavanja materijalnosti i kreativnosti mikroorganizama, neovisnoj o ljudskoj intervenciji. Izložbu je u Galeriji VN moguće pogledati do 6. ožujka.
Kroz koncept projekta i izložbe provela nas je sama autorica, a podcast je snimila i pripremila Martina Kontošić.

Kulturpunkt.hr u sklopu rubrike Podcast predstavlja audiovodiče kroz izložbe suvremene umjetnosti u organizaciji aktera koji djeluju na nezavisnoj kulturnoj sceni.

Vizual: Klasja Habjan