Boris Buden, teoretičar kulture i filozof, svojim je uvidima precizno secirao mračne 1990-e, a s krizom se ponovno uprisutnio na domaćoj sceni. Eseje je tijekom devedesetih objavljivao uglavnom u Arkzinu, u kojem je bio i urednik, a kasnije su okupljeni u zbirci Barikade. Na našim su mu prostorima objavljena djela Kaptolski kolodvor, Vavilonska jama, Zona prelaska – o kraju postkomunizma. 

Povodom ovom razgovoru nedavno je objavljena knjiga eseja i razgovor sa Želimirom Žilnikom Uvod u prošlost koja je dio istraživanja Centra za nove medije_kuda.org i suradnika. Istraživanje se temelji na analizi društvenog, kulturnog i intelektualnog nasljeđa bivše Jugoslavije, Vojvodine i Novog Sada, kroz projekte Trajni čas umetnosti, Medijska ontologija i Političke prakse (post-)jugoslovenske umetnosti.

KP: U vašim prethodnim istupima zanimljivim su mi se činile vaše interpretacije tranzicije. Taj mi se termin čini kao izgovor za nedjelovanje i opravdavanje neuspjeha, kako na političkom tako i ekonomskom planu, u postizanju stoljećima žuđenog nacionalnog ostvarenja. Je li se tranzicija uopće dogodila? Možemo li sličnu prividnost pripisati demokraciji i kapitalizmu? 

B.B.: Ne mislim da se tranzicija nije nikada dogodila, naprotiv, ona je nažalost s uspjehom dovršena, pitanje je samo što podrazumijevamo pod tim procesom, njegov normativno ideološki telos ili njegove realne efekte. Dakle, s jedne strane tranzicija je dovršena jer je iscrpljen njen mobilizacijski potencijal, obećanje uspješnog dostizanja Zapada, konačne realizacije liberalne demokracije i sveopćeg ekonomskog prosperiteta pod uvjetima minimalnih ili nikakvih društvenih konflikata. S druge strane dovršena je integracija Hrvatske a u neku ruku i ostalih zamalja regije u evropski odnosno globalni kapitalizam, dovršena je, uglavnom, njihova neoliberalna transformacija, one su zauzele mjesto na periferiji razvijenog Zapada, u društvu losera, u društvu onih politički nemoćnih, kulturno beznačajnih i ekonomski iskorištavanih. U Hrvatskoj, konkretno, dovršen je raspad društva s jedne strane na neuke, sve zatucanije mase jeftine radne snage, mase u procesu represivne lumpenproletarizacije čija je jedina šansa u tome da se njihov rad proda još jeftinije na međunarodnom tržištu i s druge strane na elitu privilegiranih, bilo da je riječ o novoj kompradorskoj eliti koja servisira zahtjeve odnosno izvršava naredbe centra bilo o eliti parazita, rentijera koji legitimiraju svoje privilegije, svoj život na račun države, svojim besmrtnim ratničkim zaslugama, neka novovjekovna replika onog ratničkog plemstva iz kojeg je svojedobno oformljena klasa feudalnih gospodara. 

Naravno sve se je to dogodilo pod uvjetima demokracije, odnosno, kako tranzicijska ideologija to prikazije, pod uvjetima jedne još-ne-demokracije. Ta tranzicijska ideologija još uvijek je naime aktualna u rijetkim liberalnim kritikama hrvatske stvarnosti. Liberalni kritičari hrvatske stvarnosti nastupaju sa stajališta kod nas još neostvarenih liberalno demokratskih ideala. Za njih je nacionalizam na primjer ostatak loše nedemokratske prošlosti koji će se jednoga dana, kada u tranzicijskom razvoju dostignemo Zapad, valjda rasplinuti sam od sebe, odnosno postati društveno marginalni fenomen koji će jaka, demokratska, liberalna građanska javnost s lakoćom kontrolirati. Nacionalizam, ili bolje reći njegova danas kod nas još uvijek aktualna klerofašistička forma, bio je otpočetka sam motor tranzicije, onaj mehanizam koji je omogućio radikalnu promjenu vlasničkih odnosa i uspostavu autoritarne dominacije neoliberalnih vrijednosti odnosno njihovih domaćih političkih zastupnika kako u primitivno hadezeovskoj tako i u sofisticiranijoj narodnjačko esdepeovskoj varijanti. 

KP: Za gotovo sve zemlje regije se čini kao da opstaju u limbu statusa quo. Stvarni problem gurnuti su pod tepih, dok se politika provodi na razinama koje su isključivo u interesu elita, dakako sinergijskom interesu političkih i tržišnih. Što ta “društva” još uvijek održava na životu? 

B.B.: Na životu ih drži stara thatcherovska logika: there is no alternative. Nitko na ovim prostorima ne vjeruje da je uopće moguće živjeti bolje i dostojanstvenije. Čak i kada su ljudi svjesni prava koja su izgubili, ili bolje reći, kojih su se sami odrekli, čak kad su svjesni toga da su danas odrasle generacije koje žive gore od generacije svojih roditelja, oni misle da nije bilo i da nema alternative. Sve što se dogodilo bilo je nužno kao što je i sve što im se događa jednako tako nužno. Riječ je o potpunoj nemoći, nekoj vrsti epohalne apatije, fatalizma koji je paralizirao ne samo kritičko mišljenje odnosno volju za promjenom nego i sam osjećaj za stvarnost. Riječ je o apatiji i nemoći koji premda performativno strukturiraju samu realnost, sami su duboko nerealni, a to znači u osnovi ideološki.

KP: Proteklu je godinu ponajviše obilježio referendum o definiciji braka kao zajednice muškarca i žene. To vrijednosno pitanje snažno je polariziralo društvo. Dok su se u raspravi desno i lijevo krilo jasno pozicionirali, srednja je struja cijelu priču pokušavala relativizirati kroz financijske aspekte i troškove referenduma u vremenu krize. To relativiziranje užasa klerofašističkih zahtjeva, kao što je referendum o braku ili pak nadolazeća opasnost referendumskog odlučivanja u pravima nacionalnih manjina, možda je i najopasnije u tim iskonstruiranim sukobima. Pritom je političko pitanje par excellence prevedeno u sferu građanske odgovornosti. 

B.B.: Problem s tim stavovima upravo i jest u tome da oni politiku svode na pitanje građanske odgovornosti, tako da se činjenica sveopće povijesne regresije, činjenica koja se na području ekonomije, kulture odnosno u cjelini društvenog života ne može više poricati, percipira kao nedostatak te iste građanske odgovornosti, tj. posljedica zaostalosti u razvoju građanske kulture, odnosno, kako se to često u najgorem vulgarnomaterijalističkom smislu tumači kao nerazvijenost takozvane srednje klase, za koju se automatski pretpostavlja da je društveno otjelovljenje liberalne demokracije, vladavine prava i takozvane zapadne ili evropske kulture. Teza ukratko glasi: kada bismo imali razvijenu srednju, građansku klasu u društvu bi vladale liberalnodemokratske, evropske, zapadne vrijednosti pa bi valjda na referendumu pobijedila tolerancija prema LGBT zajednici a na paradama ponosa sudjelovale bi široke građanske mase uživajući u dobroj zabavi. Nažalost nemamo je, odnosno preslaba je da bi nametnula svoje vrijednosti primitivnim narodnim masama, zbog čega opća razina kulture ostaje ispod zapadnog, evropskog nivoa. Čitav se problem potom ukazuje kao kulturni problem, tj. problem kulturne razlike između Hrvatske i evropskog zapada, odnosno čitav problem postaje problem još nedovršene tranzicije, dakle potrebno je još vremena, još dostizanja zapada, kulturnog usavršavanja, odgoja i edukacije za demokraciju, itd. Ukratko, problem se uopće ne pojavljuje kao politički, odnosno njegova politička logika svedena je na pitanje identitetske razlike, na kulturnu logiku onoga što se zove identity politics. 

U tom kontekstu treba shvatiti i onaj poziv da se okrenemo pravom pitanju, a to je pitanje ekonomije. Naime, taj poziv također počiva na pretpostavci da ekonomija nije sfera političkog, pretpostavci koja je ugrađena u sam temelj građanske ideologije. Okrenuti se ekonomiji tu ne znači politizirati tu sferu, razotkriti u njoj sukobljene interese i ući u politički sukob oko tih suprotstavljenih interesa, zauzimajući jednu ili drugu strane. Naprotiv, ekonomski problem izgleda kao neka smetnja ili bolje reći kvar u sistemu koji treba otkloniti pa da sve bude u redu. Kao da je na primjer pokvaren kotlić u zahodu, voda curi i treba nam kvalificirani vodoinstalter da to dovede u red. Konkretno, trebaju nam valjda kompetentni ekonomski stručnjaci, takozvani profesionalci koji će ekonomiju popraviti tako da ona dobro funkcionira i donosi boljitak društvu.

Kao što se to okretanje ekonomiji ne zamišlja kao pokretanje političkih sukoba oko ekonomskih pitanja, recimo sukoba oko pitanja vlasništva, oko radničkih prava, ili što je naročito aktualno, oko uloge banaka u podjarmljivanju ljudi, u njihovom satjerivanju u dužničko ropstvo, tako se i u pitanju prava LGBT zajednice odnosno prava manjina cijelo vrijeme izbjegava otvoreni sukob s političkim subjektima koji ugrožavaju ta prava, s logističkim, institucionalnim, ukratko strukturnim nositeljima antimanjinske propagande i politike, u prvom redu s Hrvatskom katoličkom crkvom odnosno udrugama dragovoljaca koji su u oba slučaja financirani od države. Doista valja postaviti pitanje: ako je već svakome jasno da se Crkva bavi politikom, zašto se onda i mi ne bismo politički bavili Crkvom. Lakše je međutim jednom godišnje, zaštićen policijom, prošetati se s jednom od manjina na nekoj od parada ponosa, kao hodajuće, da ne kažem paradirajuće domaće otjelovljenje zapadnih liberalno demokratskih vrijednosti, nego se otvoreno politički suprotstaviti Crkvi, dovesti u pitanje njenu legitimaciju u ideologiji hrvatskog nacionalizma, njene društvene privilegije, njenu pogubnu ulogu u obrazovanju mladih generacija, njen kulturni primitivizam, njenu sveprisutnost u državnoj politici. Riječ je o tome da treba jednostavno i otvoreno reći da je Crkva politički protivnik i pozvati na otvoreni sukob s tim protivnikom. Treba tražiti izbacivanje crkve iz škola, iz državnog proračuna, iz kulturne identifikacije, itd. Da skratim, problem nije u nedostatku građanske odgovornosti, nego u ideološkom uvjerenju da je građanska odgovornost bez radikalne politizacije društvenih problema u stanju promijeniti danu realnost.  

KP: Fašizam kao pojava sve je prisutniji u zapadnim evropskim društvima. Matija Babić će biti priveden na ispitivanje, a nogometaš Joe Šimunić skandira pred 30 000 ljudi ustaški pozdrav nakon čega slobodno šeće gradom. Mainstreamski mediji se uglavnom bave raznoraznim trivijalnostima, s jedne strane se deklarativno bore za zaštitu ljudskih prava, dok ih istodobno na praktičnoj razini unutar sebe dokidaju. Sve u svemu čini se da politika i nasilje u Hrvatskoj ostvaruju dosta uspješnu suradnju. Da malo preoblikujem Močnikovo pitanje – koliko i do kada fašizam?

B.B.: Sve sam skeptičniji prema upotrebi pojma fašizma. To mi se čini previše optimistički. Počiva naime na naivnom uvjerenju da je protivnik s kojim se suočavamo onaj stari jednom već potučeni neprijatelj. A što ako je riječ o fenomenu koji bi upravo zato što je nov i još neviđen mogao biti i puno opasniji od onoga što još uvijek zovemo fašizam? Pogledajte na što smo sve u međuvremenu šutke pristali, štoviše, smatramo to sastavnim dijelom demokratske normalnosti – najrazvijenije zemlje zapada, a u njihovoj vojnoj alijansi i Hrvatska s njima, kao šegrt u radionici velikog rabijatnog gazde vode ratove bez ikakve politički smislene logike, ratove koji ne samo da se ne mogu dobiti nego za sobom ostavljaju pustoš odnosno čine stvarnost gorom nego je bila. Pogledajte Afganistan i Irak, odnosno nesagledive posljedice neuspjelih ratničkih avantura zapadne vojne alijanse, koje su, da ne zaboravimo, dobile takozvanu demokratsku legitimaciju na osnovi najbrutalnije manipulacije i obmanjivanja javnosti. Zapadne intervencije ostavljaju za sobom pustoš, smrt, uništavaju koliko toliko funkcionirajuće države na čijim ruševinama niču getoizirane identitetske zajednice u ratovima do međusobnog istrebljenja.

Tu se kod nas netko uzbuđuje zbog onoga što je Udba činila po Njemačkoj prije tridesetak godina. A ekstralegalne likvidacije ljudi na stranim teritorijama, likvidacije koje uključuju stravične kolateralne žrtve, danas su normalna praksa u takozvanom ratu protiv terora. Kad u Pakistanu ili Jemenu dronovi pogode svatove umjesto nekog terorista Al qaede, pa pobiju pedesetak nevinih ljudi, žena, djece, onda nikome ne pada na pamet da je riječ o zločinu. Zašto Pakistan ili Jemen nemaju pravo tražiti izručenje direktora CIA-e, da mu se sudi zbog onoga za što je optužen Perković – nelegalnih likvidacija na teritoriju strane zemlje? Naravno svi se smiju već pri samoj pomisli na tu mogućnost. Pa ipak to je realnost na koju smo pristali šutke, realnost ne vladavine prava nego zakona jačeg, realnost koju, ne znam na osnovu čega, nazivamo ne samo demokratskom nego je proglašavamo svojim povijesnim uzorom. Ili, Hrvatska je postala članica Evropske unije na čijim krvavim granicama ginu tisuće ljudi. Zašto ti ljudi riskiraju svoj život da bi došli u Evropu? Zato što im je uskraćeno pravo na slobodno kretanje, pravo koje stanovnici zapadnih zemalja svojataju kao nešto samorazumljivo, nešto što im gotovo prirodno pripada. Pa ipak, to što drže svojim pravom uskraćuju drugima. I ponovo, nitko se ne uzbuđuje. Sve je to normalno i samorazumljivo. I zove se ne fašizam nego demokracija. I nije se dogodilo prije trideset ili sedamdeset godina, nego se događa svaki dan pod našim nosevima. I nikome ništa. 

KP: Tvrdite da je fašizam “nova internacionala”, prepoznajete ga i u predgrađima Berlina gdje čak postoje “oslobođene zone”. Možete li malo približiti stanje u tom gradu? 

B.B.: Živim kao i mnogi drugi u prostoru i vremenu punom proturječja i ambivalentnih stanja. U jednom dijelu grada suživot ljudi najrazličitijih kulturnih i drugih identifikacija činjenica je trivijalne svakodnevnice, nešto što uopće ne primjećujete jer je postalo neprepoznatljivi dio normalnosti, dok u drugom dijelu grada veliki broj sugrađana iz onog prvog kvarta nema pristupa, odnosno treba računati s tim da će, kroči li u taj dio, biti izloženo šikaniranju ili nečemu još gorem. Riječ je o takozvanim nacionalno oslobođenim zonama u okolini Berlina odnosno u dijelovima tog grada u kojima bande skinsa zavode red i čiste kvartove od stranaca svih vrsta. Ali to nije nikakva specijalnost Berlina ili Njemačke, koji su u usporedbi s nekim drugim dijelovima Evrope primjer tolerancije i mirnog suživota razlika. Sjetimo se samo što se dogodilo u Mađarskoj odnosno što se događa u Hrvatskoj. Ono, međutim, što je važno upravo je nemogućnost da čovjek kaže da živi u nekom društvu jer taj iskaz više nema nikakvu realnu vrijednost – čovjek živi u ovom ili onom segmentu onoga što je nekada bilo društvo, a za što još uvijek nismo našli adekvatno ime.

KP: Iako je nemoguće izolirati jedan, jedini problem kao temeljni, ipak me zanima koji biste izdvojili u kontekstu recentne političke zbilje u Hrvatskoj? 

B.B.: Tko sam ja da definiram taj problem. Pa postoji u Hrvatskoj već oformljenja grupa mladih kritičara hrvatske stvarnosti, koja ne samo da su u stanju jasno artikulirati probleme nego su se već i sami politički artikulirali u srazu s tim problemima. U najmanju ruku od trenutka studentske pobune prije par godina, Hrvatska ima novi subjekt ideološke, kulturne i političke kritike svoje stvarnosti, subjekt koji govori jezikom suvremenosti, koji je svjestan epohalnog konteksta ovih bijednih hrvatskih prilika i koji se više nikada neće dati ušutkati. Dakle umjesto da ja tu natucam o tome što je glavni problem poslušat ću njih što o tomu kažu. Oni su svakako bolje informirani od mene.  

KP: Unatoč doista radikalnim situacijama, odnosno uvjetima u kojima ljudi žive, puno će se prije suprotstaviti kritici koja to stanje prepoznaje i na njega ukazuje. Nju će opisat kao “radikalnu”, “neumjerenu”, namjesto da takvim opisuju proizvođača te iste situacije. 

B.B.: Jednom, prije skoro dvadeset godina napisao sam da su Hrvati oportunisti iz strasti. To je danas još aktualnije kad je logika života bez alternative uobličila suvremenu hrvatsku stvarnost. Svi ulažu ogromne napore u to da prepoznaju mainstream kako bi mu se priključili očekujući ne samo da će dobro naplatiti svoju servilnost nego i da će tek u tom mainstreamu uspjeti napraviti nešto smisleno. Sjećam se tada sam kritizirao jedno važno ime hrvatske kulture, intelektualca koji je opisao svoj navodno kritički, subverzivni stav u odnosu na onu jadnu hrvatsku stvarnost nemogućom metaforom: plutati uzvodno. Riječ je o ideji da te, kad uhvatiš glavnu maticu, ona nekim čudom vuče uzvodno, drugim riječima da su kritika, otpor i pobuna mogući naprosto na taj način da se jednostavno prepustiš matici da te nosi, dakle iz apsolutne pasivnosti, tromosti, iz čistog oportunizma. Do danas ta metafora najprecizije opisuje kritičku aktivnost tipičnog hrvatskog intelektualca. On je čudo fizike doduše bez ikakva kritičkog efekta.

KP: Nedavno ste objavili knjigu eseja i razgovor sa Želimirom Žilnikom, Uvod u prošlost, u kojoj se, između ostaloga, bavite životom u SFRJ, pokušavate dati odgovor na pitanje je li Tito bio diktator, a tu je i pregršt zanimljivih detalja o Žilnikovom fascinantnom filmskom opusu. Zanimljiva mi je bila vaša teza da se kultura “ne zbiva u nekakvom unaprijed zadanom ekonomskom, političkom i društvenom kontekstu; ona je kao takva uvijek već i ekonomska činjenica i politički faktor i društveni proizvod”. Kakva je kulturna paradigma samostalne Hrvatske?

B.B.: Tradicionalni pojam kulture kao samostalne sfere unutar društva, recimo autonomne, kako se to slavodobitno ističe, još uvijek je sveprisutan i samorazumljiv u Hrvatskoj. Dakle nije problem u Hrvatskoj nekakva tradicionalna kultura, nego upravo tradicionalno shvaćanje kulture kao te samostalne sfere. Ostalo je tek niz logičnih odnosno neizbježnih nesporazuma, bilo da je riječ o nekim takozvanim kapitalnim kulturnim projektima kao što je skupi MSU koji očigledno nije u stanju razviti djelatnost u skladu sa svojim infrastrukturnim kapacitetima, pa guta pare umjesto da ih donosi, mjesto je kulturne potrošnje umjesto da je mjesto proizvodnje.  

Ali s druge strane nije to ništa nelogično u zemlji u kojoj je Ivan Aralica akademik. U zemlji u kojoj se izložba Vojina Bakića proglašava kulturnim događajem godine dok u isto vrijeme nitko ne postavlja pitanje odgovornosti – ne samo konkretne, individualne nego upravo ideološke – za uništavanje njegovih spomenika. U toj istoj zemlji Crkva legitimira svoje društvene privilegije ne činjenicom sveprisutne vjere, nego svojim kulturnim poslanjem, kulturnim dakako u identitetskom smislu. Ako ne ideš u crkvu nisi pravi Hrvat – to dakako nema nikakve veze s vjerom u boga nego s kulturnom identifikacijom. Crkva je kulturna pojava i to ona sama priznaje. U tome je ujedno i njena politička legitimacija, kao i opravdanje za njenu kulturnu destruktivnost.

Uostalom sama hrvatska država je također kulturna tvorevina, legitimira se takozvanom tisućljetnom hrvatskom kulturom. Kultura je dakle najvažniji ideologem hrvatske stvarnosti. I to je ono što treba imati na umu kad govorimo o kulturi. Ona je dakle sve prije nego neka samostalna autonomna sfera u društvu. Tek kad toga postanemo svjesni možemo otvoriti važna kulturna pitanja. Najvažnije od svih je hegemonija konzervativnih kulturnih vrijednosti, odnosno pitanje razornog djelovanja tih vrijednosti na kulturnu proizvodnju u užem smislu. Evo baš danas su novine prenijele vijest CNN-a o najružnijim spomenicima na svijetu. Na slici je Džamonjin spomenik u Podgariću, a onda su naše novine dodale još i slike srušenog Bakićeva spomenika, Bogdanovićevog spomenika u Jasenovcu, dakle najkvalitetnije radove jugoslavenske apstraktne plastike, jedinstvene u svijetu, klasika našeg visokog modernizma, ono estetski najvrijednije što imamo i čime se možemo ponositi. I onda se uz pomoć CNN-a pljuje po tome kao nečemu ružnome, štoviše najružnijem na svijetu još jednom se pljuje po Bakićevu spomeniku koji je već jednom uništen, na neki način CNN opravdava one dinamitaše koji se također nisu dali fascinirati nikakvom ljepotom apstraktne umjetnosti nego su je držali bezvrijednom. To je taj kolonijalni mentalitet u kojem se poništavaju vlastita kulturna i umjetnička dostignuća, obezvrijeđuje vlastito kulturno nasljeđe dok se istodobno lupeta o tisućljetnoj kulturi. A naslov je bio, da podsjetim: “Jugoslavenski spomenici koje je naručio Tito među najružnijima u svijetu”. Savršena koordinacija između zapadnog kulturnog primitivizma i domaćeg antikomunističkog barbarstva. Uostalom Džamonjin spomenik u Podgariću u svojoj estetskoj vrijednosti neusporediv je s kičom američkog Mount Rushmorea, skulpturom američkih predsjednika uklesanih u stijenu. 

Ali pitanje koje bismo trebali postaviti je načelno hrvatska nacionalistička mržnja prema modernizmu. To je kulturna paradigma samostalne hrvatske države, točka u kojoj ona pada daleko ispod za nju nedostižnog dometa jugoslavenske kulturne proizvodnje. To je danas klasika, ono najviše što je uopće u hrvatskoj kulturi stvoreno i što ona danas nema snage ponoviti. 

Fotografija: FOSM

Vizualni kolegij Multimedijalnog instituta i kuda.org, u suradnji s Kulturom promjene Studentskog Centra u Zagrebu, organiziraju razgovor o Uvodu u prošlost, koji će se održati 3. veljače u 19 sati u MM centru (Savska 25). Razgovor s autorima moderiraju Branka Ćurčić (kuda.org) i Petar Milat.

U knjizi o njoj Buden navodi slijedeće: “Ova knjiga nije napisana nikakvim jezikom amaterizma, nego, naprotiv, svojevoljno odabranim amaterizmom jezika, kako u disciplinarnom tako i u lingvističkom smislu. Ne samo što nije napisana nikakvim jezikom historičara ili filmskih teoretičara, ona nije napisana ni hrvatskim jezikom. I u tome nije mogla naći boljeg uzora od redatelja Želimira Žilnika i njegovog filmskog opusa. Za njega, više no za bilo koga na ovim prostorima, vrijedi poučak koji bismo svi trebali upamtiti – Svi mi smo započeli kao amateri. Samo najbolji među nama to su i ostali.”

Program Vizualnog kolegija Multimedijalnog instituta podržavaju Hrvatski audiovizualni centar i Ured za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba.

“Ovo nije knjiga o prošlosti. Ona je uvod u problem zvan prošlost”.

Knjiga Uvod u prošlost dio je istraživanja Centra_kuda.org i suradnika koje provodi analizu društvenog, kulturnog i intelektualnog nasljeđa bivše Jugoslavije, Vojvodine i Novog Sada, kroz projekte Trajni čas umetnosti, Medijska ontologija i Političke prakse (post-)jugoslovenske umetnosti. Ovim projektima uspostavlja se novo čitanje progresivnih praksi neoavangarde i otvara se novi put komunikacije između ovih praksi i suvremene umjetničke produkcije. Žiga Testen grafički je oblikovao knjigu koju je Centar za nove medije_kuda.org tiskao u petsto primjeraka. 

Boris Buden napisao je tekstove i vodio razgovore sa Želimirom Žilnikom, o kojima u predgovoru piše: “Konkretno, kada se u ovoj knjizi govori o kulturnoj proizvodnji bivše Jugoslavije, o filmovima, odnosno o takozvanom filmskom jeziku redatelja Želimira Žilnika, kada se u njoj raspravlja o sukobima u kulturi, njihovim akterima, odnosu politike i umjetnosti, o ekonomskim pretpostavkama filmske produkcije i njenim društvenim efektima, onda se o tome ne govori u disciplinarnom smislu jedne, recimo, povijesti jugoslavenskog filma, odnosno, individualnog filmskog djela određenog redatelja, pri čemu kategorije društva, politike i ekonomije služe kontekstualizaciji jednog po sebi čisto kulturnog narativa. Kultura se ne zbiva u nekakvom unaprijed zadanom ekonomskom, političkom i društvenom kontekstu; ona je kao takva uvijek već i ekonomska činjenica i politički faktor i društveni proizvod. Ona nam ne govori o tome kakva je prošlost doista bila, nego jest ta prošlost u njenoj prisutnosti, aktualnosti, neizvjesnosti, otvorenosti. Ona je prošlost s onu stranu njene razlike spram sadašnjosti i budućnosti…”.

Jedna je od glavnih intencija ove knjige, navodi se u predgovoru, “pružiti otpor autoritarnoj kanonizaciji kao bogomdanom pravu institucionalizirane kulturne prakse, sabotirati projekt nacionalne baštine, ukazati na njegova imanentna proturječja, falsifikacije i manipulacije kulturnim i društvenim vrijednostima, na njegovu ideološku funkciju i političku zloporabu”. 

Publikacija je objavljena u okviru projekta Individualne utopije nekad i sad – Diskontinuitet generacijskog dijaloga ili šta nam je zajedničko? koji je podržao Švicarski kulturni program na Zapadnom Balkanu. Objavljivanje publikacije je dodatno podržao Sekretarijat za kulturu i javno informisanje Pokrajine Vojvodine.

Knjiga Uvod u prošlost objavljena je u izdavačkoj ediciji kuda.read koja je posvećena istraživanju kritičkog pristupa novim medijima, politici, novim odnosima u kulturi i u umetničkoj teoriji i praksi.

Knjigu u pdf formatu možete besplatno preuzeti ovdje, a sva izdanja Centra_kuda.org dostupna su za besplatno preuzimanje ovdje.