Razdoblje obilježeno pandemijom korona virusa, ratovima koji su izazvali velike migracije stanovništva, porastom cijena i slabljenjem javnih usluga nanovo je definiralo područje rada pa se stoga šest epizoda bavi radom umirovljenika, migranata, infulencera, studenata, platformskim radom i outsourcingom. U njima autorski tim pred svoje kamere postavlja ljude koji u prvom licu, iz osobnih perspektiva progovaraju o vlastitom iskustvu rada u navedenim područjima: kako ono utječe na njih, njihov život te što mogu očekivati od svojega rada. 

Iznimno važna i informativna, na trenutke i potresna, dokumentarna serija pruža vrijedan uvid u svakodnevicu ljudi koji nas okružuju – umirovljenice koja radi u trgovini, radnika koji za nevjerojatno malu plaću obnavlja naše gradove ili dostavljača koji nam bez ugovora o radu dostavlja ručak – bila je povod za razgovor s redateljem Filipom Peruzovićem i jednim od scenarista Jakovom Kolakom.

Kako ste došli na ideju snimanja serijala koji se bavi radom i suvremenim problemima rada? 

Filip: Upoznali smo se na portalu Radnička prava. Jakov Kolak i Tea Radović uređivali su tekstove, a Dunja Kučinac, Matea Grgurinović i Ivana Perić radile su istraživanja, pisale tekstove i bile dio uredništva. Ja sam za portal uglavnom pisao filmske recenzije kroz radničku perspektivu i povremeno snimao dokumentarne priloge. 

Jakov: Svi smo zajedno razvijali portal i nastojali da njegova poanta bude stavljanje radničkog glasa i radničke perspektive u prvi plan; kada pišemo o nekoj temi, da prenosimo priče onih kojih se ta tema tiče. To je bila naša novinarska ideja i to smo radili dosta entuzijastično. Filip je isto bio dio ekipe i dolazio na sastanke. Jednom je došao i rekao da nas premalo ljudi čita, da do jako malo ljudi uspijemo doprijeti, a tekstovi su tako dobri (to su Filipove riječi, nisam ja to rekao). Predložio je da ovo što imamo probamo prilagoditi i prijaviti na HRT, da te priče koje smo napisali na portalu čuje i šira publika. To je bilo 2020., čak možda krajem 2019.

Filip: Prije šest i nešto godina. A ja imam TV pozadinu jer sam radio kao vanjski suradnik za HRT i završio sam režiju pa mi je to pomoglo spojiti te dvije stvari. 

Jakov: Da, mi smo se zakačili za to. Bilo nam je dosta neobično jer smo morali prvi put u životu pisati scenarij, ali ipak smo se odlučili za novi format koji je bio bliži svijetu iz kojega Filip dolazi. On nas je povukao u taj svijet i zajedno smo napisali prijedlog emisije. Četiri smo je godine prijavljivali dok nismo dobili na javnom natječaju HRT-a. 

Dakle htjeli ste popularizirati tekstove koji su se objavljivali na portalu Radnička prava?

Jakov: Ne tekstove, cilj je bio ispričati priče i teme iz radničke perspektive i staviti ih na HRT. Da se govori o novim oblicima rada iz deromantizirane perspektive. Da osoba priča o dobrim i lošim stranama svoga posla, kako on konkretno utječe na njezin život. Nismo se htjeli baviti brojkama i statistikama, nego uvidom u to kako izgleda radni dan osobe koja radi u novim i drugačijim oblicima rada. 

Čini li vam se da su te priče danas izvan fokusa javnosti i zašto je tomu tako? 

Jakov: Jesu, rekao bih i namjerno i slučajno. Nije mi iznenađujuće da oni preko čijih se leđa prelamaju sve nedaće i greške ovog sustava nisu u prvom planu na televiziji. Na kraju krajeva, mediji su u vrlo koncentriranom vlasništvu. Od postojećih medija, HRT je državni servis, a s druge su strane komercijalni mediji, firme čija je poanta da zarade pare, i vlasnici tih firmi sigurno neće educirati ljude o njihovim radničkim pravima ili kako da se izbore za bolje uvjete rada; to im nije ni u interesu jer oni sami potplaćuju radnike. Tako da motivacija od strane vlasnika medija neće doći. Motivacija od onih koji sponzoriraju medije isto neće doći. Motivacija od strane države da nas uči tome kako da kritički analiziramo ili kako da se povezujemo ili borimo protiv nekih stvari isto neće doći. Ne znam tko bi bio taj koji bi radničku perspektivu gurao u medije. 

U sustavu si obrazovanja 12 ili 17 godina, nigdje ni u jednom trenutku nisi čuo nijednu stvar oko radničkih prava, oko sindikata. To nije slučajno. Nije slučajno da će 90 % nas postati radnici, a kada dolazimo na tržište rada, ne znamo ništa o našim radničkim pravima. Nigdje nismo uspjeli to čuti. U medijima ne čujemo nikad ništa pozitivno o radničkom organiziranju, o sindikatima. Čujemo eventualno tragične priče radnika, njihove tužne sudbine koje su individualizirane, a ne gleda se sustavno koji je tomu uzrok. Ili su mediji prisiljeni nešto pokriti kada se radnici organiziraju, kad imamo štrajkove ili neke radne akcije, onda radnici  mogu doći u medijski prostor, ali samo kad se nametnu; sami od sebe neće dobiti prostora. 

Filip: Realno vrlo mali broj radnica čita neprofitne portale, njihove tekstove i istraživanja. Ali mnogi od njih gledaju HRT i zato nam je bilo važno da oni sami sebe mogu vidjeti. Da radnici sami sebe vide i da shvate da su njihove priče legitimne, da ih vrijedi ispričati, da se njihov glas treba čuti i da je važno otvoreno i hrabro progovarati o tome. Sve dok se šuti, onda im se može svašta raditi.

Jakov: Ljudi prvo moraju početi razgovarati, a na nama je da im damo prostor za to.

Filip: To smo htjeli napraviti, ali smo svjesni da će teško neka radnica ili radnik doći do mikrofona ili kamere. Tako da je na nama, koji smo u toj poziciji da možemo proizvoditi sadržaje, da ih stavimo pred kamere. Čak mislim da to je neka naša zadaća. Umjesto da radimo šećerleme i sadržaj koji govori kako je sve divno i krasno, treba reći da neke stvari nisu dobre, kritično nisu dobro. Stanje je jako loše, ljudi jedva preživljavaju i jedva preživljavaju iz tih razloga.

Kako je tekao taj proces adaptacije novinarskih tekstova u audiovizualni medij? Gdje ste snimali? Kako ste dolazili do radnika? Kako su oni reagirali na vas?

Filip: Najduže je trajalo traženje protagonista, čime su se novinari bavili, to je bio njihov zadatak. Oni su se međusobno podijelili po temama i interesima i onda su u širem krugu ljudi tražili radnike i radnice. Nakon prve selekcije našli smo se s tim ljudima i na to smo potrošili dosta vremena jer smo se sa svima htjeli naći uživo, popričati, vidjeti ih, čuti, ali i da oni čuju nas, da im objasnimo što želimo i što možemo. Također smo im htjeli objasniti da su u svakoj epizodi tri protagonista, da priča nije samo o njima, kako bismo bili maksimalno transparentni oko toga u što se oni upuštaju. 

Jakov: Da, bilo je jako teško naći ljude koji će stati pred kameru i ispričati svoje probleme, svoju priču, i riskirati pritom ne samo sadašnji posao nego i buduće angažmane. Puno nas je ljudi otkantalo zbog toga. Neke od najboljih priča nisu ispričane sigurno zbog toga što su se ljudi bojali pričati o svojim poslovima na televiziji, djelomično s razlogom. A mi nismo htjeli ljudima prikrivati lica jer se serijal zove Nova lica rada, jer nam je bilo važno da netko stoji iza toga svojim imenom i prezimenom. Makar ta priča bila manje dramatična, bilo nam je važnije imati stvarne ljude koji stoje iza onoga što pričaju. 

Ideja je bila spojiti lice radnika s novim licem rada, ali ono što prikazujemo kroz taj serijal je to da se ne radi ni o kakvim novim poslovima. Nešto u njima je novo, ali dosta problema dijele sa starim oblicama rada. Odnosno, novi oblici rada često su samo smokvin list ili lijepa fasada za normaliziranje uvjeta rada koji su gori od standarda – uvjeta rada koji se nazivaju fleksibilnima, inovativnima i koji tobože daju puno slobode, ali se to u praksi često izvitoperi pa znači puno slobode za poslodavca; on tvojim vremenom raspolaže kako želi, a pri tome ima jako malo odgovornosti za tvoja radnička prava. Nadamo se da će to potaknuti razumijevanje ljudi koji gledaju emisiju, a koji su isto šljakeri i rade u raznim profesijama, da shvate da su to praktički isti ljudi koji rade u sličnim uvjetima, čak možda i još gorim u nekim aspektima. 

Znate li što se događalo s radnicima i radnicama koje ste snimali? Mogu li imati neke negativne posljedice zbog pojavljivanja u serijalu?

Filip: Znam konkretno za jednog protagonista iz epizode Strani radnici, Chiringa Galea – on je nepalski radnik koji je, nažalost, morao napustiti zemlju zbog toga što mu je poslodavac lagao da ga je prijavio za produženje radne dozvole. Shvatio je da mu dozvola ističe u trenutku kad su mu preostala još dva tjedna ostanka u zemlji. Mi smo mu svi pokušali raznim sredstvima naći posao i nismo uspjeli, što doživljavam kao osobni poraz. On je sada u Španjolskoj.

Jakov: Što se tiče reperkusija za radnike u emisiji, mislim da ih neće biti jer je Filip jako pazio na to da se poslodavcima objasni što mi snimamo. 

Filip: Da, to je bio jedan od velikih izazova: kako biti kritičan i progovarati otvoreno i iskreno o nekim stvarima, kako u isto vrijeme i zaštiti ljude i ne dovesti ih u probleme jer se jednostavno iz moralnih razloga nismo htjeli dovesti u takvu poziciju i čini mi se da smo uspjeli naći neki put. Ne spominju se direktno poslodavci, ne spominjemo u kojim firmama ti ljudi rade, ne spominju se imena.

Na primjer, imali smo slučaj gospođe koja radi u jednoj trgovini. Dobili smo dozvolu tog lanca trgovina da ju snimimo u trgovini i snimili smo njezin radni dan, montirali smo cijelu epizodu, ali dogovor je bio da ćemo poslati snimku na autorizaciju. To je bio uvjet da dobijemo mogućnost snimanja u trgovini, a mi smo znali da gospođa ne priča loše i negativno o tom poslodavcu, nego da je njezina životna priča teška. Kada su oni pogledali emisiju, odgovorili su nam da nisu očekivali da će biti toliko depresivna i da njih smeta što se oni prikazuju kao zadnja slamka nade, a zapravo trgovački lanac njoj i svim umirovljenicima diljem Hrvatske pruža priliku da si povećaju primanja i da je to zapravo pozitivna priča. Za tu gospođu u trgovini nismo dobili dozvolu, ali smo njezinu priču ostavili u epizodi jer je vrlo moćna priča, ali bez dućana. 

Jakov: Iz perspektive trgovačkih lanaca država je grozna i mirovine su male, što je točno, a oni su tu da te ljude spase, pruže im stimulativno radno okruženje prilagođeno njihovim potrebama. U penziji tako i tako nemaju što raditi, evo mi im dajemo mogućnost da malo zarade. Prešućuje se da su ljudi koji tamo rade stari, siromašni i da ne moraju, ne bi tamo radili.

Oblici rada se mijenjaju, pogotovo to vidimo od pandemije koronavirusa, pojave umjetne inteligencije, ratova i migracija… Kojim oblicima rada se bavite i zašto baš njima? 

Jakov: Naravno da smo htjeli pokriti platformski rad – riječ je o jednom od najbrže rastućih oblika rada, iako se ne smatra radom. Uzeli smo rad umirovljenika, jer imamo veliki porast umirovljenika koji rade. Bavili smo se influencerima, koji su isto rastuća industrija, ali i da učinimo serijal malo popularnijim. Tu je i outsourcing, iako nije nova pojava, ali je ovdje i neće nestati, a zbog nesigurnosti sličan je ovim prethodnim oblicima rada. Dakle, neko je zajedničko obilježje tih poslova da su nesigurni. Strani radnici su sve prisutniji na našem tržištu rada, sve je više i studenata koji rade. Napravili smo analizu našeg tržišta rada i gledali koji su rastući oblici rada, a koji ne spadaju u one klasične. 

Još je jedna karakteristika većine poslova da oni ne ovise o klasičnim ugovorima o radu, nisu zaštićeni zakonom o radu i nekim klasičnim formatom radničkih prava. Nalaze se u nekom obliku prekarnosti, odnosno nesigurnosti radnih uvjeta. Dok radiš u nesigurnim radnim uvjetima, puno ćeš se teže organizirati, puno ti je veći trošak ulaska u bilo kakav tip solidarne akcije nego za nekog tko ima ugovor o radu. Tako da su oni već od početka stavljeni u poziciju iz koje će se teže izboriti da im bude bolje. Ali znamo da uspijevaju.

Dobar su primjer platformski radnici koji su radili razne akcije i štrajkove, države su bile prisiljene donijeti neki tip regulacije, prisiliti platforme na to da reguliraju status tih ljudi kao radnika. Kod nas se isto organizira inicijativa Rewolt i oni također pronalaze načine kako da poboljšaju svoje položaje. Prekarnost na kraju nije ništa novo, ona je standard. To što imamo ugovore o radu, godišnje odmore, vikende, radno vrijeme, plaćene prekovremene, to je povijesna anomalija u kapitalizmu, a nesigurnost, nadničarenje i danas jesi – sutra nisi, na tome je sustav stasao.

Filip: Kod svih su se tih poslova i oblika zapošljavanja dogodili neki novi momenti u zadnjih deset godina. Mogu umirovljenici već neko vrijeme raditi, ali u zadnjih nekoliko godina zaista se dogodio velik porast umirovljeničkog rada. Isto je sa stranim radnicima. Otkad su ukinute kvote, dovoljno je izaći na ulicu i susreti se s njima.

Sve te poslove ujedinjuje i promjena ideje poslodavca koji više ne postoji u klasičnom smislu. Agregatori i aplikacije loptaju se s odgovornošću za radnike koji su izgubili mogućnost protesta jer više ne znaju pred kim protestirati, kome se obratiti. Aplikacija tvrdi da ne zapošljava te radnike i da su zaposleni kod agregatora. Agregator kaže da oni rade za aplikaciju, ona diktira uvjete rada, cijene i ostalo, a da oni nemaju veze s tim. Radnici ne znaju pred kim protestirati, kome se obratiti i mislim da je to pozicija koja jako odgovara ovima koji su s druge strane jer čim ne postoji jasno definirani protivnik, puno je lakše manipulirati radnicima. 

Jakov: Ali te ni ne zapošljava, nije odgovoran za tebe, a platforma samo daje brand i aplikaciju, dođe i uzme velik dio zarade.

Filip: Također nam je bilo važno u jednoj sezoni pokriti sve takve oblike rada. Često se o njima govori zasebno, ali mi smo ih htjeli objediniti da dobijemo širu sliku situacije na tržištu rada. 

Je li riječ o ugroženim društvenim skupinama – migranti, umirovljenici, studenti?

Filip: Nismo tražili ugrožene skupine i onda gledali kojim se poslovima one bave, ali ono što ih sve povezuje, čak i influencere, jest to da se radi o privremenim zanimanjima. Nitko od influencera ne smatra da će cijeli radni vijek provesti bivajući influencerom. I oni su potrošna roba. I oni su naučeni da i sami sebe promatraju na taj način. Svjesni su da imaju nekoliko, recimo, dobrih godina u kojima trebaju skupiti što više kapitala da bi mogli nakon toga raditi nešto drugo jer kratko traju, mnogo kraće od sportaša.

Koliki onda dio stanovništva u Hrvatskoj koji živi relativno dobro ili barem bolje od ljudi kojima se vi bavite u serijalu, ovisi o migrantskim radnicima koji obnavljaju zgrade nakon potresa, umirovljenicima koji rade po trgovinama i skladištima i na taj način rasterećuju mirovinski sustav i ostalim protagonistima vaših emisija?

Filip: Svi ovisimo, a ljudi zaboravljaju da je iz ove zemlje iselilo 400.000 ljudi, a tu grupu na tržištu rada nadomještaju strani radnici, studenti i umirovljenici. Tako da bez tih istih ljudi koje sada napadaju naše društvo ne bi funkcioniralo. Mi svi ovisimo o većini ovih zanimanja koja se pojavljuju u emisiji.

Jakov: Svi međusobno ovisimo o radu jednih i drugih. Migrantski radnici došli su i popunili neke rupe u tržištu rada. Postoji i moment zamjene radne snage, ne stanovništva, nego radne snage. Stari primjer toga su HT i studenti. HT je otpuštao ljude koji su radili u call-centrima ili na sličnim pozicijama, i zamijenio je jednog solidno plaćenog radnika sa stabilnim zaposlenjem za dva studenta. Shvatili su da im je jeftinije, lakše ih je mijenjati, ne moraju dizati plaću, nisu pokriveni kolektivnim ugovorom. Radilo se strateško restrukturiranje radnog mjesta kako bi se smanjili troškovi rada.

Slično je s taksi uslugama. Prije je taksi bio cehovski zaštićen, bio je užasno skup, i to sve stoji, ali onda su ga deregulacijom i liberalizacijom tržišta učinili vrlo jeftinim i slabo plaćenim radom, troškovi rada su se jako smanjili za takvu profesiju. Umirovljenici, koji rade u zaštitarstvu i sličnim poslovima, oni rade za minimalac. Mislim da sustav jako dobro koristi položaj ljudi koji moraju prodati svoju radnu snagu u vrlo nesigurnim i jeftinim uvjetima, ali ne samo da koristi one pozicije koje već postoje nego stvara nove. 

U epizodi koja se bavi platformskim radom opisujete kako su radnici koji dostavljaju ili voze taksi izrabljivani, ne priznaje im se status radnika pa nemaju nikakva prava, a pritom agregatori koji ih zapošljavaju državi ne plaćaju porez i ne smatraju se odgovornima za njih. Zašto uopće postoji takav sustav i kome on odgovara? 

Jakov: Vrlo je indikativno da je u izradi zakona o liberalizaciji taksi tržišta sudjelovao predstavnik Ubera za Hrvatske. Platforme imaju ogromni kapital za sebe, kapital veličine BDP-a drugih država, te dolaze na tržište kako bi ga preuzeli. Njihova je strategija da radnici počnu raditi, a da se tek onda stvori pravni okvir za njihov rad. Oni su na početku radili u dereguliranoj situaciji u kojoj su praktički kršili zakon, ali postojali su. Stvorili su situaciju u kojoj postoji alternativa taksijima i ljudi su se ubrzo naviknuli na Uber, htjeli su se voziti njime, radnici su htjeli voziti za Uber i onda su išli mijenjati zakone. Iza njih stoji ogromna količina novca i utjecaja kojim mogu prilagođavati državna zakonodavstva svojim potrebama.

Druga se epizoda bavi umirovljenicima i njihovom radu. Zašto umirovljenici rade i o kakvom je radu riječ? 

Filip: U našoj emisiji spominje se podatak da je 75 % umirovljenika izjavilo da radi isključivo iz materijalnih razloga. Smatram da je taj broj nešto veći jer se ljudi nekada srame reći da rade iz potrebe i onda navode da rade kako bi se socijalizirali. Dakle rade iz čiste nužde, ne rade jer bi htjeli raditi, ne rade jer su sanjali tako provesti penziju, za blagajnom, nego rade jer moraju.

Jakov: Ali čak i da pristanemo na ovo da oni rade kako bi se socijalizirali, zar to nije isto porazno? Stari ljudi toliko su izolirani i nemaju mogućnosti sudjelovati u javnom životu da odlaze na posao da bi imali kontakt s ljudima. Oni koji rade, rade nisko plaćene poslove na pola radnog vremena. Njih 20 % radi u maloprodaji, to su teški fizički poslovi i ljudi ih ne rade zato jer to vole, nego zato jer moraju.

Filip: Da se razumijemo, mi to ne spominjemo u emisiji, ali naravno da većina njih radi puno više od ovih četiri sata. 

Jakov: Da, skoro svi ljudi s kojima sam pričao, a da rade u mirovini, rade više od 20 sati tjedno. Poslodavci to iskorištavaju jer su oni radna snaga, a njima je u interesu isto jer žele raditi više od 20 sati.

Filip: Umirovljenici su u specifičnoj poziciji na radnom mjestu, za razliku od nekih drugih kategorija. Oni dolaze uglavnom na dvije, tri godine i neće se sindikalizirati. Slično je i sa studentima koji su prilično heterogena skupina. Čini mi se da je svim ljudima koje prikazujemo teže protestirati i boriti se za svoja prava jer je situacija na tržištu užasno mutna. I nama je na početku bilo mutno i mislim da ta mutnost, taj manjak fokusa, zapravo jako dobro odgovara onima na čijim računima završava višak profita.

Jakov: Imamo porast troškova života i nekakav rast plaća, a penzije to nimalo ne prate. Sad smo pali na razinu da je prosječna penzija 35 % prosječne plaće, što je najgori podatak u Europskoj uniji. Država gleda mirovinski sustav i umirovljenike kao trošak i pokušava ih na različite načine prisiliti da ostanu na tržištu rada i da se o njima ne mora brinuti.

Osim produljenja dobi za odlazak u mirovinu i generalno niskih mirovina koje ne prate porast životnih troškova, imamo i drugi stup kojim smo privatizirali četvrtinu naših izdvajanja i dali ih iz državnog budžeta u privatne bankarske fondove, i to već 20 godina ne saniramo, iako smo jedini u Europskoj uniji koji smo to zadržali. To je također jedan oblik nemara za mirovinski sustav ili poslušnosti prema interesima nekih puno većih igrača. U našem slučaju to su četiri najveće banke kojima smo pristali davati četvrtinu svojih izdvajanja za penziju pod obećanjem da će nam to povećati mirovine. To se nije dogodilo. Umirovljenici su možda najveći gubitnici u svemu što se događalo u posljednjih pet godina.

Serijal je prilično političan, bavite se odnosima moći između radnika i poslodavaca, eksploatacijom radnika, interesima korporacija. Hoće li on imati utjecaja na društvo koje djeluje kao da je prilično nesklono takvim temama? 

Jakov: Ne mislim da su ljudi neskloni radničkim temama, nego nisu izloženi radničkim temama. Nemaju ni priliku biti. Mislimo da će ovaj serijal gledati ljudi koji će prepoznati sebe, svoje živote i svoje probleme, i da im to neće biti nezanimljivo. 

Filip: Tu se mi malo razlikujemo. Ja sam možda naivno optimističan. Mi smo nastojali prenijeti osjećaj kako je to kad ti moraš raditi taj posao, kad se na tvojim leđima prelamaju odluke. Kako je to biti ta osoba. Stalno se barata i razbacuje statistikama, ali mi smo htjeli da ti ljudi dobiju priliku prenijeti svoje iskustvo, a mislim da ljudi koji su u poziciji moći, u poziciji donošenja odluka, toga često nisu svjesni. Tako da malo optimističnije gledam na mogućnost da se nakon ovog serijala, nakon susreta sa stvarnošću, dogode ipak neke pozitivne strukturne promjene. 

Mislite da će serijal imati neki pozitivan učinak? 

Jakov: Ja ne vjerujem da ova emisija može potaknuti ikakvu strukturnu promjenu, kao prvo mislim da je njen djelokrug mali. Šest emisija u mjesec dana, usred svega ostaloga što se događa, neće napraviti strukturnu promjenu. Također ne vjerujem da se strukturne promjene događaju tako što smo mi nekoga informirali i onda on uvidi da to što radi nije dobro i pomisli da bi mogao nešto promijeniti. Ne vjerujem da tako stvari funkcioniraju. 

Međutim, mislim da ovaj serijal može doprinijeti međusobnom razumijevanju radnika iz različitih pozicija i različitih poslova. Može li raskrinkati neke negativne prakse koje u medijima nisu bile zastupljene, a koje se tiču tih novih oblika rada? Mislim da može. Može li doprinijeti organiziranju radnika Wolta i povećati razumijevanje javnosti za to što radnici Wolta prolaze? Mislim da može. U tom smislu, mislim da je serijal jedan dio mozaika i da je svakako nešto pozitivno u javnom prostoru, i u tom smislu nisam ciničan, naravno, ali mislim da se ponašanje poslodavaca ne mijenja informiranjem javnosti, nego organiziranjem.

Kako je bilo surađivati s Hrvatskom radiotelevizijom?

Filip: Suradnja s HRT-om iz naše perspektive tekla je vrlo bezbolno. Imali smo odličnog urednika, Stipu Alfiera, i on je cijelo vrijeme bio uz nas. Ni mi nismo bili sigurni, kad smo se upustili, kako će to funkcionirati, ali nije bilo nikakve intervencije u sadržaj, to moram reći. Mogli smo raditi što smo htjeli. HRT-ova PR služba zapravo je napravila super posao, dosta je dobro oglasila emisiju. Tako da smo zadovoljni. Ja sam sretan što postoje ljude na HRT-u koji imaju hrabrost odabrati ovakav serijal, a zatim ga pustiti i dati mu ovaj termin. Za to isto treba neka vrsta hrabrosti i to je razlog zbog kojeg nisam potpuno ciničan, ogorčen i defetistički raspoložen, ipak se može. Po meni je to već dovoljno da radnici čuju sami sebi, da shvate da je validno pričati o tim stvarima, da su njihove priče validne, da ih vrijedi čuti i da se ne trebaju bojati razgovarati o tome. I čim se počne komunicirati, to je već neka vrsta organiziranja.

Jelisaveta nije primila škare i četku u ruke prvi put sa zrakama nježnog, proljetnog sunca nego apokaliptične 2020. godine kad se činilo da svijet kakav poznajemo nestaje. Tad si je odlučila postaviti krucijalno pitanje: “Kad bi sutra bio kraj svijeta, koja bi mi želja ostala neostvarena?” Odgovorila je samoj sebi: “Biti frizerka.” I tako je sve počelo, u tajnosti studentske sobe gdje je radila tada ono nezamislivo: dok su se drugi frizerski saloni zatvarali, ona je otvorila svoj i ulazila u neposredan kontakt s drugim ljudima. 

Od tad pa do sad oblak apokalipse se raspršio, i kao što svaki put zaboravimo sumornu i mračnu zimu jednom kad ju zamjene mekani bijeli oblaci dugog proljetnog dana, život se vratio “u normalu” i aktivnosti poput odlaska u frizerski salon više nisu začudne. No, Jelisavetina frizerska karijera se nastavlja u novim oblicima, u prostorima galerija, u sklopu umjetničkih sajmova i festivala (The Others, Torino, 2024.; Salon Jelisaveta – True Hell Comes from Within, PAF galerija, Olomouc, 2023.; KONTAMINÁCIE, Telocvičňa Nová Cvernovka, Bratislava, 2022.; Dům kultury a únavy, HaDivadlo, Brno, 2021.; Group Therapy, SNG – Schaubmarov mlyn, Pezinok, 2021.) te poprima neke druge konture. 

Osim što omogućava umjetnici da živi svoj frizerski san, usudit ću se reći da (bilo to namjerno ili slučajno) i dalje intenzivno subverzivno djeluje i u sadašnjem kontekstu koji je možda na prvi pogled tako udaljen od pandemijskog. U svojoj umjetničkoj praksi Jelisaveta se voli koristiti humorom i tropima svakodnevnice koje na određeni način aproprira i pretvara u kritičko oružje kojim problematizira manjkavosti sustava brige u zajednici, a koja uglavnom ponovno postaje individualna odgovornost i način klasne diferencijacije – možeš se pobrinuti za sebe onoliko koliko tvoj džep dopušta.

Sjedim u frizerskoj stolici Jelisavetinog pop-up salona i ćakulamo. Saznajem da je stolica u koju me smjestila splet sretnih okolnosti, neka scenografska ostavština koja srećom spava na Ribnjaku i dobro će poslužiti za današnju akciju. I inače, ovaj jednokratni salon poprima oblike prostora u kojem se nađe i gotovo je organski da baš na Ribnjaku uživa silnu ostavštinu raznovrsnih programa koji tamo žive. 

Umjetnica / frizerka mi pokazuje svoje alate među kojima je i njen novi uređaj za oblikovanje kose koji opisuje kao “najbolju investiciju” koju je u posljednje vrijeme napravila i koja joj je stigla čak iz Njemačke. Uživam slušati o tom naprednom i elegantnom sušilu za kosu koje zbilja, o čemu je posvjedočila i moja kosa poslije, efikasno i nježno suši i još pritom formira vlasi. Ne mogu se pohvaliti da sam jedna od onih spretnih žena koje se znaju same fenirati ili uopće ulažu vrijeme u tu vještinu pa mi je gotovo smiješno koliko sam uživljena u razgovor o nečemu tako ovozemaljskom i sporednom.

I dok moja kosa postaje mekana i lepršava, razmišljam koliko rijetko si dopustim tako nešto uvrstiti u raspored i koliko se u tom trenutku dobro osjećam jer su moje muke po petljanju kose gotove. Nakratko sam, napokon, otpustila samonametnuti pritisak da “ova dva sata” trebam iskoristiti za nešto “korisnije” i samo sam se opustila. Postavljam si iskreno pitanje: je li sve to skupa doista toliko banalno? 

Jelisaveta svoju poetiku pozicionira u očitom i banalnom, gdje istražuje mogućnosti političkog diskursa i odnos između individualne i kolektivne odgovornosti te tanku granicu koja ih dijeli. U pomanjkanju socijalne sigurnosti, kapitalizam nam nudi različite tipove wellnessa i wellbeinga oblikovane u lijepe proizvode ili usluge koje će nam pomoći da se napokon opustimo, osjećamo bolje i napunimo baterije do sljedećeg puta kada izgorimo i ponovno ih zatrebamo.

Pitam se zašto se zbog jedne frizure toliko dobro osjećam jedno cijelo popodne? Jesam li i ja samo nasjela na trik? Ili je možda ključ u onom da u krizi prvo stavljaš masku za kisik sebi prije nego što možeš pomoći drugima? Ali, osjećam se ugodno u Jelisavetinom društvu pa ne upadam u egzistencijalnu krizu nego pričamo dalje.

Koliko puta ste sami izašli iz salona ili ste slušali priču o frizeru_ki koja je upropastila nečiju kosu ili napravila nešto što je dijametralno suprotno od želje mušterije? Budući da postoji tolika skepsa prema stvarnoj vještini nekoga sa škarama, zanimam se kako je Jelisaveta kao amaterka uspjela izvještiti se u tom osjetljivom zanatu. Ispada da postoji neka kritična masa koja je i tad i sad gladovala za time da si priušti taj mini luksuz i tako su se “mnogi dobri ljudi”, kako kaže umjetnica, našli u njenim rukama i povjerili joj svoju kosu za vježbanje. 

Onda mi umjetnica / frizerka spomene jednu ključnu stvar koja kao lakmus papir očitava društvene okvire s kojima se naoko borimo, ali neprestano perpetuiramo. Potpuno usputno, Jelisaveta spominje otpor njene okoline ideji da ona kao “akademska građanka” postane frizerka jer im je nezamislivo da netko tko je visoko obrazovan radi, i još uživa u poslu koji je zanat i koji obnašaju ljudi iz nekog drugog socijalnog sloja.

Da bi se odvažila na to da se iskuša u nečemu što je oduvijek htjela, trebala je samo apokalipsa pokucati na vrata i urušiti cijeli sistem na način da samo studiranje postaje najsporednija moguća stvar na svijetu, a opstanak društva u kojem je umjetnost prisutna – upitan. Srećom, kao što proljeće odnosi zimu, godine su zatrle i prebrisale iskustvo pandemije i ja mogu otići na “besplatno” šišanje kao dio kulturnog programa u potpunosti legalno i bez bojazni.

Jesam li već spomenula kako s Jelisavetom uživam? Srećom imam i dovoljno dugu kosu da cijelo iskustvo može potrajati. Sve je to dodatno ispunjavajuće u odnosu na moje uobičajeno iskustvo salona gdje se eventualno nađem jednom do dvaput godišnje i dolazim oboružana knjigom i spuštenim pogledom jer nemam volje još jednom objašnjavati što je to točno dramaturgija i kako od nje zarađujem. I dok mi Jelisaveta odjednom rasvjetlava frizerski zanat kao nešto izrazito intimno – ipak mi već izvjesno vrijeme dodiruje glavu i lice o čemu uopće nisam razmišljala dotad na taj način – naš razgovor spontano klizi u još osjetljivija i privatnija područja.

Zateknem se kako joj se odjednom ispovijedam o svom sindromu policističnih jajnika, razgovaramo o posjetima ginekologu i strahu od bolesti, a negdje između redaka priznajem i da se panično bojim starenja. Obzirom na dugotrajnost njenog frizerskog djelovanja, ne znam je li Jelisaveta razvila određene taktike “razvezivanja jezika”, u pozitivnom smislu te fraze, ali negdje duboko vjerujem da se sve to događa spontano baš zato što je sa svojim salonom započela kako bi prvenstveno stvorila sebi prostor sigurnosti i slobode, a onda se on sasvim prirodno prelio i zahvatio i nas druge.

Ne govorim joj to, ali cijelo vrijeme razmišljam o tome što je to za nas, “akademske građanke” koje mogu (ako to žele) derivirati programske opise s referencama na Benjamina ili Agambena i uzvisiti bilo kakvu akciju ili socijalnu situaciju do apstrakcije teorijskog jezika, dozvoljena tema razgovora? Možda još bitnije od toga – s čime nam je dozvoljeno baviti se i što je to što bismo mi kao akademkinje trebale proizvoditi i raditi? 

Iskustvo pokazuje da je bez nekog formalnog akademskog obrazovanja danas teško uopće zakoračiti u svijet umjetničke produkcije ili se legitimizirati kao osoba koja pripada tom sustavu. Kao društvo stigli smo do visoke formalizacije apsolutno svakog procesa na način da i za otvaranje frizerskog salona trebaš licencu jednako kao što trebaš diplomu određene akademije da bi nešto mogla podvesti kao umjetnički rad (pa tako i proglasiti čin friziranja dijelom svoje umjetničke putanje). Važno mi je reći da time ne dovodim u pitanje (umjetničku) vrijednost Jelisavetinog šišanja (dapače, prilično sam sretna svojom proljetnom frizurom) nego želim naglasiti koliko i sama umjetnička proizvodnja koja je naoko nesputana, zapravo perpetuira rigidnosti koje definiraju koje radnje i koje teme pripadaju kojem društvenom sloju.

Tako razgovor o najboljim uređajima za oblikovanje kose potencijalno ne bi trebao interesirati dvije akademske građanke koje mogu osvijestiti da je to manipulacija kasnog kapitalizma temeljena na seksističkoj pretpostavci da ženska kosa treba biti uređena za muški pogled kojem ona reprezentira ženstvenost i biološku plodnost. Isto kao što često, priznali to mi ili ne, ne očekujemo da ćemo sresti frizerku iz susjedstva na otvorenju pojedine izložbe nekog muzeja suvremene umjetnosti. 

Kao i ja, Jelisaveta ima akademsko, umjetničko obrazovanje koje nas je naučilo ne samo da razumijemo umjetnost nego i da znamo kakvu umjetnost trebamo stvarati tj. da znamo kako ono što nas zanima oblikovati u umjetnički proizvod. Vještina je to baš kao i znati kako nekome dobro ošišati šiške ili predložiti cut koji će odgovarati njenom tipu lica. Kako sam i sama potekla iz društvenog sloja čiji se obiteljski prethodnici nikad nisu zatekli na otvorenju neke izložbe suvremene umjetnosti, dugo mi je trebalo da počnem razumijevati mehanizme i kodove akademskog obrazovanja te očekivanja koja se pred mene postavljaju ukoliko želim pripadati zajednici koja radi (visoku) umjetnost.

Nakon što sam odradila tu dugotrajnu inicijaciju, a potom stupila u stvarni svijet umjetničkog života, jedna od prvih stvari koja me počela zabrinjavati je – što ako mene ne zanima ono što su me naučili da umjetnost jest i što ako ne želim perpetuirati socijalna raslojavanja zbog kojih svoju frizerku ne mogu i nikad neću moći pozvati da dođe pogledati jedan moj rad? 

Iako je Jelisavetin salon nastao organski i spontano, način na koji je postavljen i kroz odnose koje posreduje, on djeluje subverzivno baš zahvaljujući svojoj neposrednosti i iskrenosti, otvarajući niz pitanja o tome gdje potencijalno možemo umjetnost i njenu vrijednost tražiti danas.

Da to subotnje prijepodne nisam u WeAreOpen salonu završila po zadatku, nisam sigurna kad bih si priuštila tih dva sata vremena da napokon ošišam vrhove koji mi se već mjesec dana petljaju o češalj. Ništa drugačije od moje frizerke u susjedstvu koja je i po deset sati na nogama, uvijek prioritiziram projekt, planiranje sljedećeg, sitne angažmane i sve što će mi dozvoliti da živim od rada u kulturi, više nego brigu za sebe – od ispucalih vrhova do kroničnih i akutnih zdrastvenih problema koje odgađam za sutra jer se nemam vremena s njima baviti danas.

Iako sam svjesna da živim u društvu koje počiva na logici eksploatacije do te razine da je ona masovno internalizirana, svejedno češće nego rjeđe i sama upadam u obrazac u kojem moja “umjetnička karijera” ima vječnu prednost nad svim drugim, pa i pred mojim blagostanjem. Mnogo puta sam razmišljala o tome kako je moja majka koja je obavljala i dužnosti kućanice, i osmosatno radno vrijeme i odgajala troje djece, “gubila vrijeme” jer bi dan prije posla stavljala viklere u kosu i odlazila raditi “lijepo odjevena”. Sama uživam češće nego rjeđe odjenuti se funkcionalno i uvijek sam mislila da je ta slika “sređene žene” nešto što je teret generacije žena koje se još nisu izborile za to da na sebe samo nabacaju neku odjeću i pokažu slobodno izrast.

Međutim, danas se pitam je li sve tako jednodimenzionalno ili je taj način uređivanja za moju majku bio trenutak nekog otpora, neko vrijeme koje će izdvojiti samo za sebe i da je to što je sama sebi lijepa neki kontrast tome da u kući uvijek trebala biti “funkcionalno sređena”? Zato možda više nego ikad prije cijenim rad kao što je Jelisavetin – praktičan, direktan i jednostavan. Izmještajući neko naoko banalno iskustvo kao što je odlazak na frizuru iz njegove realnosti, umjetnica uspijeva svoj rad impregnirati značenjem koje podsjeća koliko su prisutnost i njega krucijalni elementi u društvu koje se raspada i koliko bez njih ne možemo.

Dok se svi oblici socijalne podrške pretvaraju u nemilosrdni business, lako je zapasti u cinizam pa time odluka umjetnice da ubaci svog “campy trojanskog konja s cvjetnim uzorkom” u polje angažirane umjetnosti pokušavajući bar djelomično ukazati na sve disparatnosti ovog sustava, postaje još kompleksnija i vrijednija. Možda je trenutak za naučiti još neku vještinu koju smo oduvijek željeli imati i podijeliti je kao kulturno dobro – potencijalno u zamjenu za neki vid protuusluge kao alternativu kapitalizmu.

Tako sam i ja obećala svoje dramaturške usluge Jelisaveti jednom kad će ih trebati kao kompenzaciju za svoju novu frizuru. U svakom slučaju, Jelisavetin rad preporučila bih kao iskustvo i frizerki iz svog salona u susjedstvu.

Pandemijski valovi stranih neizvjesnosti i stranih produkcija

U prvom mandatu suočio se s nepogodama koje su utjecale na puno širi kontekst od samog Centra – pandemijom i potresom. Podsjetimo kako je velika većina filmskih radnika koji nisu bili članovi strukovnih udruga i nisu imali vlastite obrte tijekom pandemije ostala na cjedilu i čekala nekoliko mjeseci kako bi se njihov neregulirani status prepoznao i kako bi im se odobrila neka vrsta novčane potpore, s obzirom da su sva snimanja bila obustavljena i nije se znalo kad će se situacija vratiti u normalnu. Radnice i radnici koji nisu mogli dokazati da su u prethodnim godinama imali dovoljno visoke prihode ostali su bez potpore. U ovom slučaju strukovne udruge, HAVC i Ministarstvo kulture pokazali su svoje pravo lice i manjak brige za one koji su u sektoru cijelo vrijeme najnezaštićeniji.

Ipak, bez obzira na ove činjenice, ravnatelj svoj prvi mandat ocjenjuje uspješnim: “U prvom mandatu morali smo staviti dio planova na stranu da bi se nosili s pandemijom, pa onda potresom. Mislim da smo se dobro snašli, održali sve redovite javne natječaje, te sufinancirali dodatne troškove proizvodnje uzrokovane COVID mjerama. Uveli smo i do-financiranje za pojedine projekte čija je financijska konstrukcija bila ugrožena zbog prekida rada nekih inozemnih filmskih centara.”

Osim pandemija i potresa, Marchichev prvi mandat obilježio je uvođenje kategorije financiranja mikroproračunskih dugometražnih igranih filmova (do milijun i pol kuna ili dvjesto tisuća eura) i snažan val stranih produkcija koje snimaju u Hrvatskoj. Po podacima koje nam je ustupila Tanja Blažević, rukovoditeljica Odjela za poticanje ulaganja u audiovizualnu proizvodnju (Filming in Croatia) godina 2022. bila prilično je uspješna, ali će 2023., za koju još uvijek ne postoje kompletni podaci, oboriti sve rekorde, te prelazi dostupne mogućnosti – „kako u smislu financiranja, tako i dostupnosti ekipa”, napominje. “Trenutno se u sklopu programa snima finska serija Ride Out, njemačka serija Der Kroatien Krimi, američka serija FBI International, te po prvi put češka serija On the Waves of the Adriatic. Intenzivne pripreme traju za 3 projekta koji u snimanje kreću u svibnju i lipnju, a traju i pretpripreme za projekte koji sa snimanjem kreću u rujnu.“

Tko prvi, njegovo snimanje (a radni uvjeti zadnji)

Filming in Croatia je HAVC-ov program kojim se javnim poticajima stvara iznimno pogodan kontekst snimanja u Hrvatskoj za sve međunarodne i lokalne servis produkcije u vidu 25 % povrata poreza, plus dodatnih 5 % za produkcije koje snimaju u područjima ispodprosječnog razvoja. Program poticaja provodi se prema načelu prednosti prijave (en. first come, first served). Povrat se obračunava na ukupni iznos opravdanih troškova, bez uračunatog poreza na dodanu vrijednost, i isplaćuje se izravno na hrvatski bankovni račun podnositelja zahtjeva. Opravdani trošak sastoji se od cijene robe i usluga kupljenih u Hrvatskoj i honorara isplaćenih hrvatskim poreznim rezidentima (članovi filmske ekipe i glumci) za usluge izvršene u Hrvatskoj. Vijeće koje odlučuje o dodjeli sredstava sastoji se od dva člana Hrvatske udruge producenata, predstavnika Ministarstva kulture, Ministarstva financija i predstavnika HAVC-a.

U isto vrijeme, unatoč oprečnim tvrdnjama, kategorijom kroz koju se financiraju mikroproračunski dugometražni igrani filmovi stvaraju se izrazito nepovoljni radni uvjeti za hrvatske radnike. Iako je ta kategorija financiranja predviđena za filmove koji su scenarijem i produkcijskim planom prilagođeni malom budžetu, prema svjedočenjima producenata koji takve projekte pokušavaju provesti do kraja, uz sve napore taj budžet jednostavno ne može biti dovoljan za dugometražni igrani film. Netko u toj cijeloj priči ostane prikraćen za pošten honorar i normalne radne uvjete. Tu dolazimo do osnovne razlike između stranih i domaćih produkcija – visine budžeta kojima se raspolaže, uvjeta rada i tretmana radnica i radnika, te važnog pitanja: u što se ulažu prihodi od snimanja stranih produkcija, jer ih ne vidimo u budžetima filmova domaćih autora ili plaćama domaćih filmskih radnika.

Tko je odgovoran za regulaciju filmskog rada?

Iz više razloga zanimljiva je opaska koju možemo pronaći u dokumentu HAVC-ovog Godišnjeg plana provedbe nacionalnog programa za 2023. godinu koja glasi kako je “važno osigurati da hrvatske većinske produkcije mogu financijski izdržati pritisak na visine naknada lokalnih djelatnika, a koje su neminovna posljedica visokih proračuna stranih produkcija.”

Činjenica da ne postoji kolektivni alat koji se može koristiti kod pregovaranja cijena rada upućuje da to uglavnom ovisi o dobroj volji poslodavca i na kraju visini budžeta audiovizualnog djela na kojem se radi. Strukovna udruga HDFD ima prijedlog cjenika rada za sve sektore no on se rijetko poštuje i koristi. Na pitanje o poziciji HAVC-a kao institucije koja financira audiovizualnu proizvodnju, te koja bi natječajima mogla uvjetovati regulaciju rada u sektoru i razgovarati o tome i s Ministarstvom kulture, Marcich odgovara kako po njegovom mišljenju “postoje strukovne udruge koje bi, ako bi postojala svestrana volja mogli detaljnije urediti rad u filmskoj industriji. Jedan limitirajući faktor je zasigurno nedostatnost sredstava na raspolaganje sektoru. To je na strukama da odluče”.

Većina strukovnih udruga ne bavi se previše pravima radnika – s izuzetkom Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela (SPID) te  Društva hrvatskih audiovizualnih prevoditelja (koje se prošle godine aktiviralo i osnovalo podružnicu pri Sindikatu novinara Hrvatske). Udruge ponekad dodatno fragmentiraju filmske radnike s obzirom na odjele u kojima rade, služe za ostvarivanje poreznih olakšica ali rijetko za recimo pravnu pomoć ili savjet, a kamoli ozbiljnije organiziranje.

Jedna filmska radnica koja balansira između domaće proizvodnje i stranih produkcija ovako opisuje trenutnu situaciju u sektoru: “Rad na hrvatskom filmu je puno ugodniji od rada na velikim stranim projektima. Novci su sve bolji; ali i dalje dosta manji nego na koprodukcijama i radi se po formuli 6+1. To je najveći problem, jednostavno je nehumano raditi 6 dana u tjednu na dulji period, ali bar ne ideš raditi s grčem u želucu. Razina stresa na stranim servisnim produkcijama je nenormalna, ljudi doživljavaju psihičke slomove (svjedočila sam dvama ove jeseni), a samo zato što je to užasan hijerarhijski sustav u kojem smo mi roblje bogatih stranaca. Jako se pazi na političku korektnost, harassment i redovite uplate, ali mikro agresija svakodnevna, bullying od strane nadređenih… Sve to košta puno više od onog što nas plaćaju. Također, kad se sagledaju ukupni budžeti i na što sve odlazi lova uzalud i bezveze, dođe ti slabo kad shvatiš da je tvoj rad minimalno plaćen. Plus, rad na hrvatskom filmu i dalje ima veze s filmom, sve su to filmski profesionalci koji rade taj posao godinama, a najčešće ga i vole, kao i sam film. U servisnim produkcijama rade ljudi koji nemaju veze s filmom, osposobljeni su za taj ‘korporativni’ filmski rad, ali ne znaju ništa o kadru, procesu rada, scenariju, postprodukciji…“

Ovo je samo jedan primjer kroz koji jasno možemo vidjeti kako je većina profesionalnih filmskih radnika prisiljena raditi na stranim produkcijama zbog manjka drugih ili zbog nešto boljih uvjeta. Samo po sebi to ne bi bilo loše kada bi se rad regulirao, i kada bi se stvorili bolji uvjeti za domaću proizvodnju. Institucije bi trebale shvatiti kako bez filmskih radnika proizvodnje ne bi bilo i prestati prati ruke od odgovornosti, pravdajući sve brojkama prihoda.

(Ne)očekivani planovi za budućnost

Marchich kao svoje planove za naredne godine mandata navodi posvećivanje provedbi i realizaciji strateških ciljeva definiranih u Nacionalnom programu promicanja audiovizualnog stvaralaštva 2023.-2027. koji je trenutno u proceduri usvajanja. “Prvi i glavni cilj je osigurati kontinuitet i rast nacionalne proizvodnje, te daljnji razvoj izvoza filmskih usluga i edukaciju novih djelatnika. Slijede jačanje sustava promocije, razvoj publike i filmske pismenosti, očuvanje baštine, rodna ravnopravnost, i pozicioniranje hrvatskog stvaralaštva u europskom okruženju te osiguranje bolje usklađenosti europskih pravnih instrumenata i programa s hrvatskim interesima”, izjavljuje.

Pri izvozu filmskih usluga misli se na daljnje outsourcanje domaće radne snage bez zakonske regulacije njihovih radnih prava, a naučeni stagniranjem visine budžeta i cijena rada domaće proizvodnje, bez obzira na priljeve stranog kapitala koji su u povećanju, ne možemo se oteti dojmu da je cilj osiguranja proizvodnje domaće kinematografije slučajno na prvom mjestu.

Sudeći po podatcima Filming in Croatia, lokalne produkcije koje servisiraju strance rade punom parom, dok se domaće bore završiti filmove čiji budžeti uvelike ovise o koprodukcijskim suradnjama s bogatijim zemljama i drugim fondovima, a mogućnost ostvarenja istih ovisi o kapacitetima produkcijskih kuća s kojima autori rade. Upravo zbog toga se čini da je na prvom mjestu, što god pisalo u strateškom planu, brendiranje Hrvatske kao atraktivne snimajuće lokacije te promidžba iste u korist najraširenije industrije – one turističke. Podsjetimo da je recimo turizam grada Dubrovnika otkad je postao Kraljev grudobran, u periodu od 2012. do 2015. godine posjetilo više od 245.000 gostiju samo zbog Igre prijestolja, a ostvareno je više od 1.440.000 dodatnih noćenja te 126 milijuna eura dodatnog prihoda. Dubrovačko-neretvansku županiju je tako u razdoblju od 2012. do 2015. svake godine posjetilo u prosjeku 60 tisuća turista više.

Kao glavnu prepreku u ostvarivanju ovih ciljeva, Marcich vidi u nedostatku sredstava: “Glavna prepreka je i dalje financijske naravi, odnosno nedostatnost sredstava usprkos ostvarenom znatnom porastu tijekom zadnjih četiri godine. Za potrebe nacionalnog programa (tj. isključujući poticaje za strana snimanja) potrebno je osigurati porast od najmanje realnih pedeset posto. Time bi se osigurala adekvatna sredstva za proizvodnju hrvatskih audiovizualnih djela i potrebne popratne aktivnosti”.

HAVC je ove godine prvi put postao i korisnik lutrijskih sredstava. Za programe audiovizualne djelatnosti dodijeljeno mu je 6.38 %, odnosno oko 856 847 eura. U prijedlogu Uredbe o kojem se raspravljalo na sjednici Savjeta za razvoj civilnog društva HAVC se nije nalazio među korisnicima, stoga je ova novost stigla na neki način nenajavljeno. Na pitanje o tome ravnatelj odgovara: “Sredstva iz lutrije tražimo već neko vrijeme jer smo smatrali, što je sada i potvrđeno, da HAVC dodjeljuje sredstva nekim entitetima koji spadaju upravo u kategoriju aktivnosti koje su predviđene Zakonom o igrama na sreću. Po ovom pitanju, kako i po mnogim drugima, imamo odličnu suradnju uz zdravu raspravu s Ministarstvom kulture i medija.“

Videoigre kao zlatna koka

Osim mikrobužetnog filma, u Marchichevom mandatu je otvorena je još jedna kategorija u financijskom okviru za AV proizvodnju – razvoj i proizvodnja videoigara. Videoigre se u financiranje kroz Javne pozive HAVC-a uvodi u kategoriji “razvoja i proizvodnje videoigara” 2021. godine s najvećim budžetom od oko 30 000 eura. O uvjetima rada u gaming industriji opširno je pisala kolegica Lucija Klarić ističući na više mjesta kako ista nema puno dodirnih točaka s filmskom proizvodnjom. Ona je mnogo dublje uvučena u tržište, ulaganja privatnog kapitala, zbog toga bilježi veći rast te se u HAVC-ovom dokumentu ističe kako na globalnoj razini čine najveći segment audiovizualnog sektora. U tom smislu HAVC kao jednu od strategija za 2023. godinu vidi poticanje što bolje integracije industrije videoigara s ostatkom audiovizualnog sektora. Budžeti koji se dodjeljuju kroz ove javne natječaje, u usporedbi s budžetima koji su zaista potrebni kako bi se jedna videoigra razvila i proizvela, iznimno su mali, što pridonosi cjepkanjima većih budžeta i dodjeli “sitnih poticaja” s kojima se ne može mnogo. Stoga se postavlja pitanje koliko su pojedine odluke HAVC-a korisne, a koliko su tu kako bi poslužile usklađivanju s europskim smjernicama za razvijanje audiovizualne proizvodnje.

Marcich se dotiče i toga: “Naš glas, a šire i glas manjih država članica EU, mora doći do snažnijeg izražaja u Bruxellesu. Na tome sam posebno u zadnje vrijeme angažiran. Europski zakonodavni okvir uvelike određuje našu budućnost. Moramo biti ne samo prisutni nego i jasni o našim potrebama i stavovima. To radimo poglavito u suradnji s aktivnim europskim filmskim centrima. Bit će potrebno i doraditi hrvatske zakone koji su nama najrelevantniji. Tako da nas u narednom razdoblju čekaju veliki izazovi, ali i prilike da nastavimo i potaknemo dalje poboljšanje stanje našeg sektora.”

Između domaće kinematografije i stranog kapitala

Odluka o otvaranju dviju novih kategorija u financijskom okviru proizvodnje AV sadržaja pridonijela je stagniranju i smanjenju budžeta za proizvodnju u dosadašnjim kategorijama, a količina prijava se povećala. Na tržištu rada svake godine sve je više mladih ljudi kojima često preostaje jedino angažman na velikom setu servis produkcije. Svi ti radnici su jedan od elemenata kojim institucije i agencije naš kontekst brendiraju. Na web-stranici Filming in Croatia lijepo piše: “Hrvatske filmske ekipe visoko su kvalificirane, pouzdane i učinkovite, dorasle i najzahtjevnijim produkcijama. Kao česta destinacija međunarodnih produkcija, Hrvatska nudi značajan i raznolik izbor iskusnih filmskih ekipa i glumaca sa znanjem engleskog jezika. Kvalificirane tvrtke te nezavisni kreativni i tehnički djelatnici poslove izvršavaju stručno, pravovremeno i unutar budžeta.”

Filmskoj industriji definitivno nedostaje snažnija radnička organizacija koja bi vodila prema sindikalizaciji i kolektivnim ugovorima koji bi obvezivali poslodavce na poštivanje osnovnih radnih prava poput: ograničenog radnog vremena, definiranih pauza, obaveznih plaćanja prekovremenih radnih sati za sve sektore i sve radnike bez iznimke. Iako se navodi kako se od prihoda generiranih stranim kapitalom stvaraju bolji uvjeti za domaću kinematografiju – brojke govore drugačije. Budžeti stagniraju, za manje novaca proizvodi se više filmova, što se odražava na kvalitetu. Definiranje pozicija i lociranje onih kojima radnička organizacija nije u interesu svakako je prvi korak u tom procesu.

Preostaje nam vidjeti što će HAVC u sljedeće četiri godine, kao krovna filmska institucija, raditi po pitanju plasmana te povećanja cijena rada i generalnih budžeta u domaćoj kinematografiji koji su u usporedbi s budžetima njihovih europskih kolega ponekad smiješno niski. Hoće li Hrvatska nastaviti rasti samo kao isplativa lokacija za strance, ili ćemo u skoro vrijeme ipak vidjeti veće brojke u domaćim budžetima i cijene rada koje će biti zadovoljavajuće za sve radnice i radnike u sektoru?

Tekst je objavljen u okviru projekta Kinemaskop i uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.

Iako strukturno ograničeni, samoizrabljivani i umorni, radnici u organizacijama civilnog društva u području suvremene kulture i umjetnosti zadovoljni su poslom i mogućnošću djelovanja u ovom polju. Pokazala je to studija Osvajanje prostora rada, autora Valerije Barade, Edgara Buršića i Jake Primorac, koju je 2016. godine objavila Zaklada Kultura nova, a čiji su podaci prikupljeni kroz kvantitativno i kvalitativno istraživanje te obrađeni zahvaćajući sektorsku, organizacijsku i individualnu razinu. 

Ukratko, s financijskom i produkcijskom nesigurnošću zaposlenici tih OCD-a naučili su se nositi, premda je ona izvor nelagode i latentno prisutne trajne zabrinutosti. Iako nije eksplicitno izrečeno, fleksibilnost i fluktuacija se uzimaju kao sastavni dio poziva koji obavljaju. Stoga je lako zaključiti da inherentno prekarni rad u ovom sektoru ima lojalne i predane radnike koji ponekad nemaju optimistične vizije za budućnost sektora, ali bi u slučaju promjene posla, preko trećine njih ipak i dalje ostalo u sektoru civilnog društva. 

Neki od uvjeta rada u sektoru uključuju osobne troškove, nesigurnost na svim razinama, stalnu uključenost u radni proces, dok prekovremeni rad, rad noću, vikendom i tijekom godišnjeg odmora uglavnom nije plaćen. S druge strane, studija je pokazala da visoka motivacija za rad u ovom sektoru nije ni utemeljena u stjecanju novca i potrebi za društvenim prepoznavanjem i priznanjem već radnike najčešće pokreću vlastiti ideali i mogućnost društvene promjene i osobnog razvoja. 

Vrlo važan aspekt studije odnosi se na uvjete rada u kulturnom i kreativnom sektoru na međunarodnoj razini gdje se pokazuje da je svijet rada također nesiguran i nestabilan. Radnici u kulturi imaju visok stupanj predanosti radu koji je često fragmentiran i nepredvidiv, dok u usporedbi s drugim sektorima zarađuju skroman dohodak od svog primarnog posla u kulturi, pa im sekundarni poslovi pomažu u osiguravanju vlastite egzistencije. Mnogima je unatoč tomu zajednička nadprosječna motivacija i upornost. To je potvrdilo i istraživanje Međunarodne organizacije rada (ILO) autora Gijsberta van Liemta koji je gostovao na Zakladinom seminaru o radu u organizacijama civilnog društva u kulturi, održanom 13. listopada.

Podrška kulturnim radnicima može biti ostvarena u polju kulturnih, socijalnih, radnih ili pak ekonomskih politika određenog društva. Osim predstavljanja najvažnijih točaka istraživanja, van Liemt je domaću javnost upoznao s četiri konkretna primjera mjera u području radnog zakonodavstva kojima su podržani kulturni sektor odnosno kulturni radnici. Ipak, kao što se pokazalo, te su različite odredbe namijenjene uglavnom umjetnicima, a gotovo nikada “ostalim” kulturnjacima – producentima, menadžerima u kulturi, koordinatorima ili operativcima u organizacijama civilnog društva. 

Nizozemski Zakon o radu i prihodima umjetnika, na snazi od 2005. do 2012. godine, osiguravao je dodatni prihod nedavno diplomiranim umjetnicima (od kipara i slikara preko glumaca do plesača i koreografa) te etabliranim umjetnicima koji se suočavaju s privremenim padom prihoda. U 2010. godini, 3500 profesionalaca koristilo je pogodnosti zakona koji je 2012. ukinut jer je Vlada zaključila da nema razloga razlikovati umjetnike od ostalih društvenih skupina kojima je dostupna socijalna pomoć.

Njemački sistem socijalnog osiguranja za samozaposlene umjetnike i novinare, poznatiji kao KSK, osigurava zdravstveno i mirovinsko osiguranje za preko stotinu različitih samozaposlenja, profesionalce koji zarađuju minimalno 3900 eura godišnje. Sistem financiraju sami korisnici (50 posto), federalna vlada (20 posto) te organizacije i poslodavci koji koriste usluge umjetnika i novinara (30 posto). Nizozemski SOD pak pomaže savjetima i financijskom podrškom plesače koji se nalaze na kraju svojih karijera, a program je financiran javnim sredstvima i prilozima aktivnih plesača te kompanija koje ih zapošljavaju. 

Socijalno osiguranje za freelancere u izvedbenim umjetnostima vezano je uz tri umjetnička saveza u Švedskoj: glazbeni, glumački i plesni. Savezi profesionalnim umjetnicima aktivnim u javno financiranom sektoru osiguravaju socijalno i financijsko osiguranje tako što ih “zapošljavaju”. Mjesečna je plaća u iznosu između naknade za nezaposlene i honorara uobičajenog na tržištu. Kada umjetnik potpiše ugovor s nekim poslodavcem, bez obzira na njegovo trajanje, prestaje biti “zaposlenik” saveza. Po isteku ugovora, vraća se u “radni odnos” savezu. Uz to, savezi osiguravaju radionice, treninge, seminare za svoje zaposlenike, ali i profesionalce koji nisu članovi saveza.

Sve je spomenute programe osim švedskog pokrenula država odnosno javna vlast, vođena nekakvim osjećajem socijalne pravednosti. Švedske su saveze, iako u potpunosti financirane javnim sredstvima, pokrenula dva glumačka sindikata. Pitanje sindikalnog organiziranja u području umjetnosti i kulture u domaćem je kontekstu poznato u slučaju Hrvatskog sindikata djelatnika u kulturi čiji su članovi zaposlenici ustanova kulture te samostalni umjetnici. To nas dovodi do pitanja mogućnosti organiziranja sindikata u sektoru civilne kulture.

Godine 2015, pet partnerskih organizacija civilnog društva, K-zona (Zagreb), LORI (Rijeka), Zora (Čakovec), Pobjede (Osijek) i Bonsai (Dubrovnik), provelo je istraživanje koje se bavilo vrednovanjem i zadovoljstvom rada u organizacijama civilnoga društva, s naglaskom na rodnu ravnopravnost. Istraživanje o radnim pravima u civilnom sektoru pokazalo je da udruge imaju velikih problema sa zatvaranjem financijskih konstrukcija, da radnici i radnice u udrugama imaju previše posla u odnosu na plaću te da je takozvani burn out postao gotovo pravilo – 56% ispitanika doživjelo ga je jednom ili nekoliko puta. 

Tom je prilikom Gabrijela Ivanov iz K-zone istaknula da je ključno početi od vlastite organizacije i razgovora s kolegama o njihovom radu i preopterećenosti poslom. Potom, u razgovor treba uključiti i tijela nadležna za financiranje i reguliranje civilnog sektora, te naposljetku, sindikate. “Zašto ne razmišljati o nekoj vrsti sindikata u civilnom sektoru ili bar jasnom okviru koji će regulirati i kontrolirati uvjete rada i radna prava u ovom sektoru?”, upitala je Ivanov.

Isto je pitanje postavljeno u razgovoru sa stručnjacima iz radnog prava na spomenutom Zakladinom seminaru. “Došli smo do zaključka da zbog specifičnosti organizacije rada u civilnom sektoru na male radne jedinice (udruge i umjetničke organizacije), nestalnosti financiranja i nejasne razdjelnice između poslodavca i radnika, klasična sindikalizacija nije moguća i radno-pravnu problematiku bi trebalo rješavati kroz neke druge modele. No, naravno, istovremeno treba uzeti u obzir da su sindikalizam, civilni sektor, rad u kulturi i slično – dinamične kategorije, pa tako i pitanje organiziranja radnika u organizacijama civilnog sektora u suvremenoj kulturi i umjetnosti ne treba staviti ad acta”, kazao je Mario Kikaš, suorganizator i koordinator seminara.

Možda nam u ovom slučaju na ponešto može ukazati specifičan poljski primjer organiziranja sindikata u umjetnosti i kulturi, koji danas postoji kao jedan od ogranaka nacionalnog sindikata Radnička inicijativa (Inicjatywa Pracownicza). Inicijativa je sindikat koji je nastao iz jednog od poznatijih anarhističkih kolektiva u Poljskoj, Anarhističke federacije iz Poznańa. Prvi sindikalni odbor Inicijative formiran je unutar metalurške industrije, a sindikat ima jasan anifašistički, feministički, klasni i demokratizacijski profil. 

Organiziran je kao savez autonomnih odbora, no registriran kao samostalni sindikat koji na raspolaganju ima instrumente pritiska specifične baš za te organizacije. Također, Inicijativa je poznata po suradnjama s različitim sektorima koji se uobičajeno ne povezuju sa sindikalnim organiziranjem, poput polja ponajviše pogođenih prekarizacijom – logistike, usluga i umjetnosti, kao i s različitim društvenim pokretima koji obrađuju pitanja stanarskih prava, migracija i izbjeglištva, ženskih prava i antifašističke borbe.

Unutar takvog sindikata osnovan je 2014. Odbor radnika u kulturi i umjetnosti, čiji začeci sežu u 2009. godinu. Tada je pokrenuta neformalna inicijativa umjetnika i kritičara umjetnosti pod nazivom Građanski forum za suvremenu kulturu (OFSW) s idejom da umjetnici čine autonomnu društvenu grupu s posebnim mjestom unutar cjelokupne kulture te potencijalno u konfliktu s (politički postavljenim) voditeljima kulturnim institucija i organizacija. Ta se neformalna inicijativa istaknutih poljskih kulturnih radnika etablirala tijekom godina u borbama za radna prava umjetnika i kulturnjaka, no njihova nastojanja da demokratiziraju odnose unutar kulturnih institucija nisu prepoznale ni te ustanove niti utjecajniji poljski sindikati.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.