Zvuči kao papar utemeljena je na individualnom radu izvođača_ica koji_e ulaze u analizu osobnih trenutaka povezanih uz “krikove” empatičnog pogleda na svijet. Izvođači_ce razvijaju dramatrugiju predstave, osim intimnim iskazima, nizom vokalnih igara koje uključuju osluškivanje i odjekivanje u prostoru. “Predstava je atmosferska, zvučno delikatna, kijaroskuro osvjetljena, neverbalno vokalna uz vrlo malo riječi. Izvođači prolaze dvostruki igru – kolektivno promatraju daljinu i blizinu te izvode krhke individualne pripovjesti”, stoji u najavi.

Izvođački tim čine: Silvia Marchig, Dijana Vidušin, Fabijan Komljenović, Filip Lugarić, Lovro Rimac, Urša Raukar, Agota Vitkay Kucsera i Alma Ferović-Fazalić.

Obje izvedbe počinju u 20 sati, a ulaznice po cijeni od devet eura mogu nabaviti se na poveznici ili blagajni ZPC-a.

Više detalja o predstavi možete pronaći ovdje.

Trenutna ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek (HDZ) otvorila je prvi od krugova odgovora na pitanje o položaju nezavisne kulturne scene, s posebnim osvrtom na prostorne uvjete njenog rada. Obuljen Koržinek je istaknula da je jedan dio odgovornosti za taj položaj svakako na središnjoj, dok je drugi na lokalnoj vlasti, pogotovo što se tiče prostora. Za izvaninstitucionalnu kulturu njeno je ministarstvo, kaže, učinilo mnogo: velika sredstva iz europskih fondova uložena su upravo u organizacije nezavisne kulture (iako su istraživanja pokazala da je taj kratkoročni i jednokratni priljev sredstava pridonio upravo njihovoj neodrživosti i posljedičnom smanjenju programa i zaposlenika), dok su izravne potpore dodijeljene upravo umjetnicima, pogotovo u području suvremenog plesa i cirkusa. 

Ministrica nije propustila spomenuti donošenje Zakona o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi (2022) kojim je njeno ministarstvo “stvorilo preduvjete da se na lokalnoj razini mogu donositi posebna pravila o korištenju prostora”. Niti je spomenuti Zakon to omogućio (jedinice lokalne samouprave i prije su donosile pravila i dodjeljivale prostore) niti je ministarstvo Nine Obuljen Koržinek ono koje se njime treba hvaliti. Naime, prema Zakonu, samoupravne jedinice i Ministarstvo kulture odnosno Vlada RH bili su dužni u roku od godine dana (dakle, do 26. srpnja 2023.) donijeti uredbe o kriterijima za dodjelu prostora. Uredba koja uređuje dodjelu državnih nekretnina još uvijek nije izrađena, kamoli da je stupila na snagu, čime ministarstvo Nine Obuljen Koržinek daje primjer upravo jedinicama lokalne samouprave kako ne moraju poštovati Zakon te se agonija neadekvatnih prostornih resursa za rad izvaninstitucionalnog sektora samo produljuje.

Urša Raukar (Možemo) smatra da je nezavisna kultura jedno od najpropulzivnijih mjesta stvaranja umjetnosti i kulture, no uvijek u prekarnim uvjetima rada, financijski i prostorno zapostavljena. “Nezavisnoj kulturi je potrebna održivost, potrebno je značajno ulaganje u programski razvoj, uvjete stvaranja i distribucije, kako bi nezavisna uz institucionalnu kulturu bila dostupna svakom građaninu”. Kao pozitivne primjere istaknula je udvostručenje proračuna za kulturu u Zagrebu, osnivanje ustanove Novi prostori kulture, kao i skoro otvaranje poziva za trogodišnje potpore organizacijama. 

Marija Selak Raspudić (Most) smatra da nezavisna kultura može biti pokretač društvenih promjena, pa stoga treba imati osigurane barem prostorne uvjete. Hrvatska treba slijediti primjer Europske unije u kojoj su se udvostručila sredstva za kulturu. Smatra da je depolitizirati kulturu moguće prvenstveno kod izbora i imenovanja u institucijama – treba razvijati nove modele odlučivanja kroz rasprave u skupštinama, ali i šire, a ne da je sve koncentrirano u odlukama izvršne vlasti, kao što je to sada slučaj, što je dodatno potvrđeno novim Zakonom o kulturnim vijećima.

Dva muškarca u studiju, bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović (sada DP) i Mladen Tarbuk (SDP) bavili su se uglavnom nazivljem: što je to nezavisno u nezavisnoj kulturi? Hasanbegović smatra da je rad u području nezavisne kulture izbor i da samom činjenicom da netko djeluje izvan institucija znači da preuzima rizik dodatnog napora da se pridobije publika i da se živi od svoga rada. Tarbuk smatra da je sva kultura zavisna te da je najveći problem Hrvatske taj da nismo u trideset godina napravili pravo kulturno tržište, nismo ga dovoljno liberalizirali. Također, Tarbuk smatra da Hrvatska ne postoji kao jedinstveni kulturni prostor u kojem postoji suradnja i razmjena između gradova i mjesta. Možda da Tarbuk bolje poznaje termine i nazivlje, tada bi mogao prepoznati i taj tip suradnje koji se razvija već dugih dvadeset godina upravo trudom i zalaganjem nezavisne kulturne scene. 

Unatoč neoliberalnom brbljanju koje si mogu priuštiti pojedinci koji zapravo za svakodnevnu egzistenciju (u polju kulture) ne moraju brinuti, Tarbuk je istaknuo jednu važnu točku kojoj se mora posvetiti buduća garnitura u Ministarstvu kulture, a odnosi se na sustav odlučivanja u kulturi koji mora biti izuzet iz sfere politike. “Kad sam ja bio na čelu jednog kulturnog vijeća, tadašnji ministar ni jedan put nije te odluke pobijao ili mijenjao”, rekao je.

Kao da je osjetila da se treba od takve izjave obraniti, Obuljen Koržinek je u sljedećem krugu izjavila: “Ako je netko pokazao da ne utječe na odluke Vijeća, onda sam to ja!”. Zanimljivo je da su upravo u njenom dvostrukom mandatu, kao što su pokazala istraživanja koja možete pronaći i na stranicama ovog medija, iz financiranja u sklopu Javnog poziva za predlaganje javnih potreba u kulturi Republike Hrvatske iz godine u godinu ispadali kvalitetni projekti koje je Ministarstvo kulture dugi niz godina podržavalo, i to bez obrazloženja. Kao što Zakonom kojim se ministrica pohvalila nije propisana obaveza Vijeća da za svaki predloženi projekt koji zadovoljava formalne uvjete natječaja sastavi kratku evaluaciju i obrazloženje, tako nije propisana ni obveza javne objave ocjena Vijeća. Stoga javnost nikada nije u mogućnosti znati koje je odluke stručnih Vijeća ministrica odobrila, a koje je zakonski omogućenom diskrecijskom odlukom mijenjala. Tako da nam ne preostaje drugo nego vjerovati ministrici.

Bivši ministar Hasanbegović nije se osvrnuo na temu utjecaja na odluke kulturnih vijeća.

Stav aktualne ministrice o izvaninstitucionalnoj, nezavisnoj sceni i potvrda tog stava kroz politike koje je u proteklih osam godina donosila (ili, bolje rečeno, nije donosila) jednostavno je sažeti njenim rečenicama: “Ja sam kao državna tajnica nosila projekt izrade Zakona o Zakladi Kultura nova” te “Nacionalni plan razvoja kulture i umjetnosti pokazao je smjer u kojem se treba dalje razvijati”. Radi se o općem mjestu HDZ-ove kulturne politike od 2016. godine – nezavisna scena ima financiranje iz Zaklade Kultura nova i proračuna jedinica lokalne i regionalne samouprave – koje rijetko biva suočeno s činjenicama da sredstva Zaklade nisu dostatna da održavaju na životu nezavisni sektor jer se radi o nadopunjujućoj mjeri u sustavu financiranja, te da zajedno sa sredstvima lokalnih jedinica ne mogu zamijeniti suvislu kulturnu politiku Ministarstva koja će jednako brinuti o svim dijelovima sektora.

Isto tako, Nacionalni plan u kontekstu izvaninstitucionalne kulture izraziti fokus stavlja na podršku Zaklade Kultura nova te ne uvodi nikakve nove elemente u već izrazito netransparentan sustav upravljanja i odlučivanja u kulturi, dok u pogledu aktivnosti, ciljeva i mjera ne predstavlja odstupanje od regularnih aktivnosti Ministarstva: razvoj sektora prepušten je već isplaniranim pozivima u sklopu programa NPOO i ESF+ te projektima koji se odnose na sudjelovanje različitih društvenih skupina u kulturnom i umjetničkom životu zajednice u sklopu kojih Ministarstvo ne priznaje troškove rada osoba zaposlenih na tim projektima. 

Selak Raspudić je zaključila da prvi postupak nove vlasti u području kulture mora biti temeljita revizija svih troškova obnove kulturne infrastrukture. 

Govorilo se još o knjižnicama i otkupu knjiga, audiovizualnim djelatnostima, spomenuli su se i mediji. Na čitatelju je da zamisli što se sve izgovorilo o tim važnim temama u 20 minuta. Svakako, ovakva je sučeljavanja potrebno organizirati i dulje i češće, no po mogućnosti sa stručnjacima i o temama koje ne zvuče kao sablasti prošlih izbornih ciklusa.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Rad je preuzeo naziv predavanja koje je 1909. godine napisala pedagoginja, pjesnikinja i revolucionarka Giuseppina Martinuzzi (1844 – 1925.). Božena Končić Badurina nastoji političko djelovanje i nasljeđe Giuseppine Martinuzzi sagledati iz dvije perspektive – kroz njezinu privatnu biblioteku darovanu gradu Labinu koja je za vrijeme trajanja  bijenala prvi put bila predstavljena javnosti i izložena u Narodnom muzeju u Labinu, te kroz ostavštinu njezinih brojnih predavanja i govora. 

U sklopu II. bijenala industrijske umjetnosti, osim knjiga  iz muzejskog fundusa bila je predstavljena i zvučna instalacija i koja se obraća u prvom licu u formi političkog govora kakve je Giuseppina Martinuzzi održavala radnicima, mladima i ženama u periodu od 1899. do 1915. godine.

Ovaj konstruirani, dokumentarno-fikcionalni govor Giuseppine Martinuzzi, kolažno sastavljen od fragmenata njezinih sačuvanih govora, iako pisan poetičnim, danas već gotovo arhaičnim stilom, govori o problemima s kojima se i danas susrećemo. U realizaciji rada sudjelovale su glumice Urša Raukar i Aleksandra Stojaković Olenjuk. Kao što je Giuseppina u svojem predavanju iz 1909. preispitivala značenje pojmova jednakosti, bratstva i slobode u kontekstu svojega vremena, tako je i ovaj rad pokušaj da se reaktualizacijom njezinog nasljeđa ove teme iznova razmotre.

Prezentacija i razgovor započinju u 19 sati. 

Piše: Mila Pavićević

Odlazak na predstavu Ljudski glas redatelja Bojana Đorđeva, koja je premijerno izvedena 17. veljače u Zagrebačkom kazalištu mladih, započeo je šumom na telefonskoj liniji. Na predstavu sam došla 18. veljače, dan nakon premijere, i zatražila svoju kartu na blagajni ZKM-a. Ovaj put na popisu me nije bilo. Pitali su me kada sam zvala, koga sam dobila i je li karta ostavljena na mene ili na Kulturpunkt. Uz to su me uvjeravali da sigurno nisam s njima razgovarala baš ja jer bi me, pretpostavljala sam, zapamtili. Zbunjena kao što se to obično dogodi kada nastane neka nepredviđena greška u rutinskoj komunikaciji, bezuspješno sam pokušavala dodatno rasvijetliti cijelu situaciju. Istina je da nisam nazvala ja, nazvao je vjerojatno urednik ili možda netko drugi iz uredništva, a možda nitko i nije nazvao jer su zaboravili… U tom izvjesnom trenutku, nekoliko minuta prije početka pred strahom od propuštanja predstave zbog prepunog postpremijernog gledališta bila sam sasvim spremna da pobliže ilustriram svoju nepostojeću poziciju s druge strane telefonske linije. 

Došlo mi je da objasnim kako zbog niza životnih odluka više ne stanujem u Zagrebu, kako sam samo večeras ovdje, kako sam rad Bojana Đorđeva prvi i jedini put gledala 2014., kako se radilo o audio-ambijentalnom cruising performansu Protok žudnje realiziranom, doduše, u kontekstu nezavisne scene, ali koji je započeo vožnjom u taksiju, baš tu – u neposrednoj blizini ovoga institucionalnog kazališta; kako se također radilo u suradnji s dramaturgom Goranom Ferčecom i kako je taj rad na mene onda ostavio snažan dojam i kako zbog toga nikako ne bih htjela propustiti večerašnju izvedbu. S druge strane, već je do mene došao glas da je predstava dosadna, zastarjela i krajnje nezanimljiva, pa ako se, zaista, radi o višoj sili, o nesporazumu, provest ću svoje vrijeme negdje drugdje. No u svakom slučaju nije bilo potrebe za ovakvim melodramatskim iskazom jer je u maloj dvorani Miško Polanec bilo neobično mnogo praznih mjesta. Stoga sam prošla preko scene, zajedno s regularnom publikom, i zauzela svoju poziciju u gledalištu. 

Određeno se vrijeme u relativno osvijetljenom gledalištu čuo glasan žamor, vrata dvorane su ostala otvorena. S druge strane, na mjestu gdje inače sjede gledatelji nalazili su se napušteni objekti; cijevi koje ne vode nigdje, telefoni, faksovi i drugi aparati koji danas izlaze iz mode bili su vidljivo izloženi unutar postavljenog kazališnog aparata – prazno gledalište, ljestve, stolice i praktikabli (scenografija: Siniša Ilić). Postav neko vrijeme ostaje na sceni ispražnjen od izvođača dok hostese šetaju uklanjajući nekoliko praznih i nepotrebnih stolica sa scene, a gledatelji, koje nitko ne adresira, ne moli da isključe mobitele ili da ne fotografiraju za vrijeme predstave, neometano nastavljaju ležerni razgovor započet u foajeu kazališta unatoč činjenici da se sada nalaze na sceni i da je u njih upereno scensko svjetlo (oblikovanje svjetla: Aleksandar Čavlek).

Ove dvije početne situacije – slučajni nesporazum na liniji između kazališne blagajne i korisnika i namjerno zanemareno gledalište na početku predstave – čine mi se simptomatičnim za razumijevanje ovog rada redatelja Bojana Đorđeva i njegovog autorskog tima. Naime, ova predstava je vjerojatno i najzanimljivija upravo s obzirom na načine kako tretira gledatelja. Ona se sastoji od triju različitih tekstualnih predložaka koji jedan iza drugog slijede linearno, odijeljeni jasnim formalnim rezovima. Tekstovi su: poetski monolog La Voix humaine Jeana Cocteaua s kraja dvadesetih godina dvadesetog stoljeća, fragmenti epistolarno-ispovjednog romana I Love Dick američke spisateljice i filmske redateljice Chris Kraus iz 1997. te odabrani dijelovi proze Testo Junkie Paula B. Precaida, pisca i filozofa s posebnim interesom za teoriju roda i seksualnosti, iz 2008. godine.

Tekstualni predlošci ravnopravno su podijeljeni između izvođačica iz ansambla Zagrebačkog kazališta mladih: Hrvojke Begović, Nataše Dorčić, Barbare Prpić, Urše Raukar i Lucije Šerbedžije. I premda bismo nakon letimičnog čitanje gornjeg paragrafa mogli zaključiti da se radi o feminističkoj ili queer estetici ili nekoj od srodnih inačica, tri snažna teksta izvedbi koje autorski tim ostvaruje na podlozi tih predložaka nude obilje estetskih kodova i registara ne zadovoljavajući se s estetskim ili ideološkim jednoumljem.

Prvi dio predstave polazi od Cocteauova teksta Le Voix humaine (“ljudski glas”) koji je s francuskog prevela glumica Urša Raukar. Pet izvođačica izlaze na scenu odjevene u jednostavne crne siluete (kostimografija: Maja Mirković), te zaogrnute kazališnim mrakom i dim mašinom uzimaju svaka svoj telefonski aparat. Jednostavni tableau u koji se slažu izvođačice podsjeća na kabaretsku točku u noćnom klubu iz nekog drugog desetljeća. Međutim, ono po čemu se postupak Bojana Đorđeva razlikuje od zabavne forme s kojom estetski koketira je činjenica da izvođačice ni na koji način ne adresiraju gledatelje, ne podilaze im niti ih imaju namjeru zabaviti. Njihov objekt žudnje nalazi se daleko od svjetla pozornice, s druge strane telefonske linije. Taj objekt i izvođačica, koja se u ovom slučaju umnogostručuje u svojoj samoći, povezani su isključivo telefonskom žicom. Pritom on neprestano izmiče, veza se prekida pa se ponovo uspostavlja, da bi na kraju taj objekt potpuno nestao. “Tvoj aparat,” kaže jedna od njih, “kao da ima jeku, kao da nije tvoj aparat.”

U tom ekstremnom slučaju nedostajanja konvencionalnog glumačkog partnera u jednom konvencionalnom gradskom kazalištu zanimljivo je kako autori prednost daju akustičkom u odnosu na optičko. “Čujem te,” kako sami kažu, postaje “vidim te,” a gledatelj postaje aktivnim suučesnikom u toj akciji. Mi, gledatelji, umjesto da se zadovoljimo ponuđenim i viđenim, odjednom imaginiramo toga muškarca – adresata poziva koji se nalazi izvan nas samih, negdje drugdje u odnosu na prostor izvedbe. Oštri rez. Promjena. Drugi dio predstave.  

Izvođačice svlače crne haljine otkrivajući gola tijela – točnije, otkrivajući body suit s plošno iscrtanim golim ženskim atributima da bi se upustile u novi monolog usmjeren prema novom objektu žudnje. Golotinja ženskog tijela u ovome slučaju je konceptualna. Ovaj put objekt žudnje je Dick – idealizirani model kauboja-intelektualca kojeg izvođačice adresiraju deklamirajući niz neposlanih pisama upućenih njemu. Za razliku od neimenovanog muškarca broj 1, Dicka ne zamišljamo kao stvarnu osobu s druge strane poziva, nego kao nekog hipotetskog muškarca kojeg je umjetnica Chris Kraus izmaštala kako bi pobudila svoj zamrli umjetnički drive. U ovome konkretnom slučaju, “ševa je,” kako same izvođačice govore, “samo konceptualna”. I iako Dickova pisma izvođačice ponekad eksplicitno upućuju gledateljima, ovaj konceptualni objekt žudnje postaje još udaljenijim od njih. Pitanje koje postavljaju pritom glasi: “Imamo li pravo nametati svoje maštarije?” To pitanje nije, čini mi se, samo pitanje o seksualnoj maštariji, nego i pitanje o kazališnom aparatu koji, u ovom radikalnom slučaju, kao da odustaje od proizvodnje slika na sceni otvarajući neke druge prostore rada i mišljenja o kazalištu.

Sasvim je logično stoga da je posljednji dio predstave, također odijeljen oštrim estetskim zaokretom, najudaljenija maštarija. Filozofski esej Paula B. Precaida problematizira kapitalističke odnose moći i procesa proizvodnje fokusirajući se posebice na konstrukciju spolnih i rodnih konvencija. Izvođačice se transformiraju iz homogenih uniformi u modificirane oblike različitih održivih čudovišnosti: od gorile s ljudskim licem do genetski modificirane sirene i testosteronskog ovisnika. Maštarija se rasipa u slike ne toliko udaljene distopije u kojoj transformativni potencijal kazališta postaje konkretan (sirena postaje sirenom kada na sceni odjene rep), ali i beskoristan – ne pogađa unaprijed udaljenog gledatelja jer, kao što to kaže jedna od izvođačica: “Neću vas uvjeravati da samo ravnopravni.”

U vremenu u kojem smo odavno prevazišli ideju emancipiranog gledatelja ovakav rad koji namjerno inzistira upravo na tim neravnopravnim i neravnomjernim odnosima moći i proizvodnje u kazalištu – dobrodošao je eksperiment. Opaska s početka teksta o tome da je predstava dosadna razumljiva je iz perspektive očekivanja koje uspostavlja programska logika jednog gradskoga kazališta u centru Zagreba, koja u prvom redu ima za namjeru zabaviti, provocirati i naposljetku očarati svojega gledatelja.

Ova predstava, naprotiv, svojeg gledatelja distancira od vlastitog tijela kao objekta žudnje u kazalištu; tjerajući ga da se, umjesto opuštenog odmaranja u naslonjaču, dosađuje, luta, putuje i, na kraju krajeva, da radi, imaginira i proizvodi vlastiti, intimni materijal predstave: neke muškarce koji odbijaju žene koje su u njih zaljubljene, neke koncepte nekih feminističkih umjetnica, neke ljude koji mijenjaju spol, neku mrežu odnosa u distopijskom svijetu… Pritom je šteta da ovakva “mala predstava” s nekoliko redova praznih mjesta dan nakon premijere figurira kao eksperiment na rubu repertoarne politike. Čini mi se da institucionalna kazališta trebaju više upravo ovakvih eksperimenata koji ne zagovaraju proizvodnju konsenzusa s onu stranu kazališne rampe, već proizvode otpor, nesporazume, nerazumijevanja kao nekontrolirana višeglasja, ali unatoč tome zagovara stav da nas “vežu isti lanci ugljika i da smo svi u istim govnima”.

Izborom Zlatka Hasanbegovića za novog hrvatskog ministra kulture dovedene su u pitanje temeljne demokratske vrijednosti u državi, prodorom ekstremističkih stavova u politički i društveni mainstream i potrebno je stoga ujediniti se te zajedničkom prosvjednom akcijom stati u obranu umjetničkih i ljudskih sloboda, poručili su na konfereciji za medije 25. veljače u Hrvatskom novinarskom domu predstavnici inicijative Kulturnjaci2016 čija peticija u trenutku pisanja ovog teksta ima 4210 potpisa. 

Glumica Urša Raukar podsjetila je na samoorganizirano skupljanje potpisa netom nakon izglasavanja vlade u kojoj je ministar kulture postao Zlatko Hasanbegović. “Prvih 1000 potpisa za smjenu ministra Hasanbegovića s mjesta ministra kulture smo odnijeli 4. veljače u Vladu i nakon toga nikakav odgovor nismo dobili. Nakon toga smo 17. veljače odnijeli naš javni poziv gospodinu Oreškoviću, premijeru, da nas primi kako bismo mu osobno argumentirali naše razloge zašto gospodin Hasanbegović ne može biti ministar u Vladi RH. Za sada još uvijek odgovor nismo dobili, mi smo i dalje spremni otići kod gospodina Oreškovića i konkretno mu objasniti naše razloge. Smatramo da gospodin Orešković nije dovoljno upoznat sa situacijom u Hrvatskoj, sa situacijom u kulturi Hrvatske jer zbog svog života i životopisa nije boravio u Hrvatskoj i mislimo da nema dovoljno informacija i zbog toga se nadamo da će nas gospodin Orešković ipak primiti”. 

Smatra da teza o tekstu Zlatka Hasanbegovića iz časopisa Nezavisna država Hrvatska iz 1996. kao “mladenačkom ispadu” naprosto ne stoji budući da postoje pisani zapisi i njegove izjave tijekom posljednjih dvadeset godina gdje se apsolutno konzekventno drži svojih ekstremističkih, ideoloških stavova. Također, Raukar je istaknula da su diskurs i način na koji je ministar Hasanbegović napao inicijativu Kulturnjaci 2016 i sve potpisnike, “sasvim sigurno ispod nivoa onoga što bi jedan ministar trebao držati. Ponavlja se u štampi da je izložen linču i harangi jer upravo je ministar Hasanbegović započeo linč i harangu, i to ne samo inicijativu Kulturnjaci 2016, već kulturnjaka općenito jer mi svjedočimo da u emisijama o gospodarstvu i hrvatskom dugu, građani pišu ‘maknite te kulturnjake sa sise pa će se hrvatski dug riješiti’. Ne moram vas podsjećati kolika su minimalna izdvajanja sramotna u ovoj državi i da se time neće spasiti dug, ali smo došli do toga da su kulturnjaci kao takvi na crnoj listi upravo zahvaljujući napadima ministra Hasanbegovića”. 

Operna pjevačica Dunja Vejzović smatra da je neophodno da kulturnjaci sami pred javnošću izraze mišljenje o području kojim se bave. “Javnost naše zemlje kao članice EU nadilazi naše nacionalne granice, a da se ne izgubi ili se odrekne vlastitog nacionalnog lica. To je tradicijski otvoreno i slobodno lice hrvatske kulture, koje ne počinje 1990, kako kaže gospodin Hasanbegović. Mnogi potpisnici uživaju veliku reputaciju u inozemstvu i činjenica je da nas naš ministar i njegova zamjenica nazivaju ‘takozvanim kulturnjacima’. Nije prihvatljivo da se u ministarstvu omalovažavajuće govori o ovolikom broju umjetnika”. Istaknula je da javnost uopće ne bi bila upoznata s postojanjem problema da nisu pokrenuli apel: “Na našim ćemo tribinama pokušati detaljno objasniti i argumentirati o čemu se radi. Naime, da se borimo da područje kulture ne bude vođeno političarima kroz prizmu ekstremnog političkog nazora. Pozivamo istomišljenike da nam se pridruže, a one koji to nisu pozvat ćemo u okviru javnih okruglih stolova ako to još uopće bude moguće. Dok još imamo slobodu govora, govorimo. Već sada ljudi šapću i okreću se da vide može li još netko čuti što su rekli. Ne šapćite nego nam se pridružite i istupite”. 

Naima Balić, dugogodišnja djelatnica ministarstva kulture u području međunarodne suradnje i kulturne politike, predstavnica Republike Hrvatske u Vijeću Europe, u području obrazovanja 4 godine i 14 godina u području kulture, ponovila je riječi koje joj je jednom prilikom uputio Predrag Matvejević: “Teško je osvajati sadašnjost ako nismo prethodno ovladali prošlošću”. Smatra da je ta maksima dobra karakterizacija rada ministra Hasanbegovića. “Čini mi se da nije sam sa sobom raščistio Drugi svjetski rat i stvaranje RH. Zaboravlja se na kongres kulturnih radnika u Topuskom 1944. i jedini živući sudionik toga je gospodin Šime Šimatović, koji je rekao da su na tom mjestu postavljeni temelji kulturnog razvitka RH i ono što će se dogoditi”. Ministrovu izjavu da će imati svoju kulturnu politiku protumačila je ovako: “Ne može se imati svoja kulturna politika, to je davno prevladano i u suvremenoj Evropi tako nešto ne postoji. To je izuzetno dugotrajan proces, sjetite se Andrea Malrauxa koji je došao 1958, u vrijeme Charlesa de Gaullea, na mjesto prvog ministra kulture Francuske republike, deset godina se pripremala kulturna politika da bi zapravo bila objavljena tek 1988. kao prva kulturna politika u Europi. Mi smo to učinili 1998., tada je objavljen izvještaj o kulturi na kojem je napravljena strategija. Znači to je dugotrajan proces i ne može biti osobna kulturna politika. Pa je iz te osobne kulturne politike očito proizašlo i njegovo smjenjivanje Stručnog povjerenstva za neprofitne medije, i mene je snebila rečenica da ono ne treba i da će ukinuti fond. Fond ne postoji. Vjerojatno znate da je 860 milijuna kuna budžet u 2015. godini, od toga su budžetska proračunska sredstva 660 milijuna, a 200 milijuna dolazi što iz Lutrije, što iz europskih fondova, vanjskih sredstava, proračunske rente. Za neprofitne medije su to bila 3 milijuna iz Lutrije koje određuje Vlada. Možda s tim ministar Hasanbegović nije upoznat jer ne zna upravljanje kulturnim institucijama”. 

Ono što ju je zaprepastilo nakon ukidanja Povjerenstva jesu portali na kojima anonimni ljudi govore izrazito ružne riječi o uhljebljenju kulturnjaka: “To zapravo stvara potpuno krivu sliku kulture. Kultura je dobit, kultura je ulog, kultura je razvojna, kultura nije trošak, ne može biti na tržištu i to su izrazito opasne rečenice ako se govori da su kulturnjaci trošak. Jedna uložena kuna u kulturu vraća dvije kune. I ne može biti na tržištu i tržišni zakoni potpuno drugačije valoriziraju kulturu. Prema podacima kompendijuma Vijeća Europe o kulturnim politikama, 1,95 je zaposlenih u kulturnim institucijama, a 16 posto je nezavisna kultura. To je izuzetno velik broj. Kultura stvara radna mjesta, to su kulturne industrije. O tome se mora voditi računa”. Kultura znači demokratičan proces, jednakost, pravdu, snošljivost, razumijevanje, bogatstvo, antifašizam – skup vrijednosti koji omogućuje opstanak demokracije, zaključila je.

Redatelj Zvonimir Jurić smatra da je ministar sam vrh ledene sante desne ekstremističke sile koja ulazi u javni prostor, i “sasvim je jasno da je došao na mjesto ministra kulture zbog svojih svjetonazorskih stavova”. Ivica Buljan, kazališni redatelj i ravnatelj Drame HNK Zagreb, kaže da politička elita računa na smanjenje i nestanak najsnažnijih valova otpora. “Nakon izbora građani nijednoj političkoj stranci nisu dali da u njihovo ime kreira kulturne poltike, a Hrvatska mora nasljedovati i neka pozitivna iskustva koja smo učili o kulturi demokracije. Patriotizam za kakav se mi zalažemo i za koji se vrijedi boriti su temeljni demokratski postulati koje svaka generacija mora dalje nadopunjavati. Naši prethodnici su za nas izborili različite vidove sloboda i mi smo ih dužni štititi, pa i širiti”. 

Inicijativa je najavila protestnu tribinu koja će se održati u Hrvatskom novinarskom društvu u utorak, 1. ožujka, u 18 sati. Na toj će tribini ponovno objasniti svoje razloge za traženje smjene ministra kulture, a bit će pozvani svi potpisnici apela da kažu zašto su potpisali. Nakon toga kreće se u organizaciju niza tematskih tribina pod nazivom U kontekstu koje će iz raznih uglova sagledavati i problematizirati ovu situaciju. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U četvrtak, 4. veljače u 9.30 pred zgradom Vlade RH, inicijativa kulturnjaci2016 održala je press konferenciju povodom predaje peticije za smjenu ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. Novinarima su se obratili istaknuti kulturni radnici i umjetnici koji se protive novoj paradigmi koju, kako svojim prethodno iznesenim stavovima i ideološkim pozicijama koje zastupa, tako i prvim potezima, najavljuje ministar Hasanbegović. 

Novinarima se obratila glumica Urša Raukar ističući kako “Hasanbegović nema nikakvog iskustva u vođenju bilo kakve kulturne institucije, ne poznaje mehanizme lokalne ni međunarodne suradnje niti iskorištavanja evropskih fondova, ne poznaje vrlo kompliciran i suptilan sustav kulturnih institucija i svih segmenata kulturne proizvodnje. No, iznad svega Zlatko Hasanbeogović je svojim mnogobrojnim izjavama svjedočio i svjedoči o svojim ekstremističkim ideološkim stajalištima koja su u suprotnosti sa temeljnim odredbama Ustava RH i prema tome je neprihvatljiv da vodi bilo koje ministarstvo, a kamoli ministarstvo kulture. Ideologija koja negira antifašizam je loša ideologija, zla ideologija, i ne želimo da takva ideologija vodi ministarstvo kulture jer je ona u suprotnosti sa svim elementarnim civilizacijskim i demokratskim postignućima, ideologija koje se odrekao cijeli demokratski kulturni svijet”, napomenula je Raukar.  

Novinarima se obratila i operna pjevačica Dunja Vejzović ističući kako svoj potpis na peticiji vidi kao moralnu obavezu “ne samo kao djelatnika kulture već kao građanke Republike Hrvatske. Ovim se očitujem na nešto što me jako iziritiralo i uznemirilo otkako je naša nova vlada konstituirana i imenovala svoje ministre. Taj osjećaj je pojačao nelagodu koju sam imala još od referenduma o braku, ne zbog rezultata, već zbog agresivnog načina s kojim je klerikalno dominirana grupa promovirala svoje interese. Grupa koja izrabljuje vjeru naroda i koristi ju za svoje interese koji su nazadni i protiv slobode pojedinca. Do tog trenutka nisam smatrala tu grupu opasnom za budućnost demokratske Hrvatske, u ovom trenutku sada vidim jasno da tadašnja bojazan poprima oblike straha. Lista izdajnika, hm, to me podsjeća ne samo na nacional-socijalizam nego i na neki loši film o srednjem vijeku. Mi umjetnici moramo biti senzibilni na pitanja slobode i moramo imati ministra koji nam tu slobodu garantira. Netko tko antifašizam osuđuje kao nešto prevaziđeno, taj prihvaća fašizam, a fašizam ne dozvoljava slobodu mišljenja. Zar je netko tko ima svoje mišljenje izdajnik? Ministar kulture mora biti otvoren prema svijetu, tolerantan i ne smije biti ekstremistički usmjeren. I još na kraju, ako ste mog mišljenja, nemojte sjediti kod kuće i kukati. Sada je vrijeme i još nije kasno”, rekla je Vejzović u svom obraćanju javnosti.  

Pisac i urednik Dražen Katunarić smatra kako je vlada najavljivala da će postaviti na tako osjetljivo mjesto jednu stručnu osobu, no da se tu stvar izjalovila. “Postavila je osobu koja je polarizirala hrvatsku javnost, hrvatske kulturnjake i napravila je neku vrstu partijske diferencijacije između onih koji su poštena inteligencija i onih koji su nepodobni i to je osoba koja već u prvim koracima sprovodi neku vrstu kulturne revolucije. Mislim da je svaki demokrat antifašist, ali nije svaki antifašist demokrat. Gospodin Hasanbegović nije ni demokrat ni antifašist, a uz to je i nekompetentna osoba”, zaključuje Katunarić.

Tihomir Milovac u svom je obraćanju istaknuo kako je kao povjesničar umjetnosti imao izrazitu potrebu reagirati na izjave i ponašanje gospodina Hasanbegovića, njegove izjave prije preuzimanja mandata, a i za tijekom posljednjih desetak dana otkako je ministar kulture. “Gospodin Hasanbegović kao povjesničar ne daje nam pouzdanje da će posao ministra kulture obaviti dobro. Njegova izjava da Hrvatska treba odrediti nultu točku otkud kreće nova paradigma, a to je ’90. godina prošlog stoljeća kad se Hrvatska osamostaljuje, pokazuje da on ne razumije područje kulture, a kultura je kontinuitet. Bila ona dobra ili loša, ona je uvijek prisutna i ne možemo je izdvojiti. Ono što on zagovara je izdvajanje dijelova kulture koji odgovaraju toj novoj paradigmi. To završava obično loše, povijest nas je o tome naučila, 1930-ih godina, govorim iz područja vizualnih umjetnosti, nacisti su napravili nešto što je ostalo zabilježeno kao neopisiva greška i jedna velika potvrda avangardnoj umjetnosti. Izdvojili su ono što nije bilo u suglasju s nacističkom politikom, zvali su to entartete kunst – izopačena umjetnost – bojim se da ovakvi stavovi koje pokazuje ministar Hasanbegović ide prema tome. Da li ćemo mi u budućnosti izdvojiti Ivana Picelja, grupu Exat 51, Sanju Iveković ili nekoga tko je ostvario svoje ponajbolje rezultate upravo prije ’90-e godine i koji su hrvatsku umjetnost podigli na svjetske razine, da li ćemo ih od sada nadalje brisati, da li će nam gospodin Hasanbegović dati gumice kojima ćemo brisati povijesna razdoblja? Ja se bojim da to neće ići i mi ćemo se tome ozbiljno i žestoko suprotstaviti”, napominje Milovac. 

Zbog spriječenosti, na press konferenciji nije mogla sudjelovati Naima Balić, dugogodišnja djelatnica ministarstva kulture u području međunarodne suradnje i kulturne politike, a njezinu izjavu koju prenosimo u cijelosti, pročitao je glumac Adrian Pezdirc: “Od 1981. do 2004. radila sam u Ministarstvu kulture RH uz ministre/ice: prof. Božidara Gagru, akademika Milivoja Solara, akademika Vlatka Pavletića, akad. glumca Zlatka Viteza, dr. Vesnu Girardi Jurkić, mr. Božu Biškupića i dr. Antuna Vujića, prepoznatih osoba iz kulturnog, umjetničkog i javnog života. Svi su oni dolaskom na taj odgovoran položaj neko vrijeme proveli upoznavajući se s radom svog prethodnika i nikome od njih nije bio prvi potez razrješenje nekog odbora ili vijeća. Novoimenovanom ministru dr. Hasanbegoviću to je bio prvi potez. On očito dolazi s unaprijed određenom misijom – zabranama, ukidanjima vijeća, odbora savjetodavnih tijela Ministarstva, prijetnjama organizacijama civilnog društva, nezavisnoj kulturi… a uz sve to još relativizira antifašizam, što je za mene apsolutno neprihvatljivo. Želim nastaviti živjeti među ljudima različitog podrijetla, vjere, nacije u kojem će se i dalje nastaviti razvijati demokratsko društvo temeljeno na zasadama modernog antifašizma, koje će štititi prava manjina, drugačijost u različitosti, a to je bogatstvo društva, pravo na slobodu govora, za sve ono što stoji u Ustavu RH i što smo potpisali u dokumentima kada smo postali članicom EU”.

Na samom kraju press konferencije, okupljenima se obratio dramaturg i profesor na Akademiji dramskih umjetnosti Sergej Pristaš upozoravajući kako je hrvatska kultura kultura raznolikosti te kako joj “ne treba jedna nacionalna paradigma koja će pod jednom kapom postrojiti sve što se u hrvatskoj kulturi događa, a i isključiti veliki dio toga. U hrvatskoj kulturi mora biti mjesta i za Anju Šovagović i za Olivera Frljića, jednake prilike i jednake uvjete moraju imati i Histrioni i Montažstroj. U hrvatskoj kulturi trenutno se četiri grada natječu za prijestolnicu kulture. Istupi ministra kulture, njegova retorika, ozbiljno ugrožavaju njihove prilike da to i ostvare. Ono što mi tražimo je ministar kulture koji je pročitao barem povelje UNESCO-a, temeljne političke strategije u Evropi, sve one koje su i do sada pisane u Hrvatskoj, koji poznaje kulturu, koji poznaje kulturnu scenu i koji nema namjeru nikoga isključiti. Ako ministar kulture i premijer misle da će na ovaj način zaustaviti jedan dio kulturne produkcije u Hrvatskoj, varaju se. Mi ćemo se u sljedeće četiri godine baviti još i više kulturom, a prije svega onda njima, ako to traže”, zaključio je na kraju.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Piše: Matko Botić

Hrvatska kazališta uglavnom zaziru od značajnijih produkcijskih iskoraka i poslovnih rizika, većinom ignorirajući paradigmatski saltomortale kojim je domaći teatar iz stabilno dotirane socijalističke prošlosti doskočio u tržištu okrenutu džunglu velegrada. U tom višnjiku velikih kazališnih kuća, koji će po svoj prilici ionako uskoro cijeli na bubanj, sve je gotovo isto kao i prije trideset godina, ne mijenjaju se bez prijeke potrebe ili sile prirode, ni ljudi ni navike. U takvom okruženju užitak je vidjeti predstavu Zagrebačkog kazališta mladih Elza hoda kroz zidove koja, iako je dio stalnog repertoara, nije tek jedan od odrađenih naslova u godišnjem planu, već je prije svega neplanirani “labour of love” nezavisnog producenta.

Elza hoda kroz zidove, naime, diplomski je projekt Jure Matulića, momka koji je vlastiti studentski zadatak na Odsjeku produkcije Akademije dramske umjetnosti očito shvatio ozbiljno, pa je umjesto da sklepa neku alternativnu izvedbu i zadovolji formu, u isti prostor na nekoliko mjeseci zatočio naizgled nespojive sastojke: teški, pomalo staromodni spleen romana Unterstadt Ivane Šojat Kuči, monodramu koju je ista autorica napravila po motivima vlastite proze, dvije iskusne glumice različitih umjetničkih habitusa, Zagrepčanku Uršu Raukar i Osječanku Radoslavu Mrkšić, te vrlo mladi autorski tim predvođen redateljem i dramaturgom Ivanom Planinićem, studentom i debitantom u profesionalnom teatru. Uz to, Matulić je za vlastiti projekt izboksao i koprodukcijsku suradnju zagrebačke Akademije dramske umjetnosti i Zagrebačkog kazališta mladih, s pristojnim brojem unaprijed dogovorenih repriznih izvedbi, pa se Elza polako udaljila od studentske obaveze i u petak, 29. svibnja na sceni “Miško Polanec” predstavila se kao ozbiljna dramska premijera, sa svim pravima toga statusa, ali i s ponekom obvezom.

Ivan Planinić u svom profesionalnom debiju suočio se s dramskim materijalom koji bi predstavljao izazov i puno iskusnijem redatelju. Roman Unterstadt Ivane Šojat Kuči sjajno je ispisan psihogram jedne osječke obitelji, svojevrsno esekersko vježbanje života koje je Zlatko Sviben 2012. pretvorio u dojmljiv totalni teatar, napravivši predstavu o bolnim suočavanjima s prošlošću jednog grada i njegovih stanovnika, gradeći je fino nijansiranim akcentima melankolije, koja je na pozornici osječkog HNK-a, Krležinom metaforom rečeno, često iz čovjeka provaljivala kao lava. Monodrama koju je Ivana Šojat Kuči pod nazivom Elza hoda kroz zidove ispisala po motivima svoga romana računajući na sličan emotivno povišen kazališni tretman, predstavlja destilat razgranate proze i svođenje na bitno kroz lik Klare Meier, folksdojčerice koja u paklu Drugog svjetskog rata ostaje bez djeteta, muža, ali i identiteta, pa se na samom kraju života provalom sjećanja pokušava pomiriti s vlastitom prošlošću. Elza koja hoda kroz zidove njezina je trogodišnja kćer stradala u partizanskom logoru za Nijemce, u vremenu kojem se Klara vraća da bi s gotovo nepodnošljivom izravnošću pobrojila strahote koje bi slomile i cijelu četu ljudi, a ona je, eto, ostala na nogama zbog vlastite djece koja nekim čudom nisu stradala u tim okolnostima. Unterstadt je u vlastitoj strukturi osim te životinjske patnje koja prodire do bjeline kostiju sadržavao i čitanje grada i melodramsku dinamiku odnosa unutar obitelji i manjinsko pitanje i magnetski privlačnu povijest koju, fabrijevski rečeno, čine ljudi i njihove zloće i njihova ludila i njihove smrti. U monodramskom rekvijemu za život Klare Meier ništa od nabrojanog u znatnijoj mjeri ne olakšava surovost fragmenata jedne mučeničke sudbine, pa bi konvencionalna režijska postavka tako strukturiranog teksta, pogotovo ako doslovno slijedi didaskalijski priložene upute, nužno rezultirala predstavom koja pati od povišenog šećera i patetike uzrokovane nerazblaženim i nagomilanim užasom nepodnošljivo tužne životne priče. Srećom, redatelj i dramaturg Planinić imao je sasvim drugačije planove.

Mladi redatelj, student četvrte godine zagrebačke Akademije dramske umjetnosti, vlastito pismo namjere u profesionalnom teatru započinje temeljitom dramaturškom pripremom u najboljoj maniri Gavelline jednadžbe po kojoj je režija = dramaturgija. Planinić osjeća i prihvaća temu i atmosferu komada, ali ne i njezinu jednoobraznu fakturu, koju dramaturški prilagođava jednostavnim, ali efektnim postupkom. Umjesto bujice realističnog iskaza usmjerenog didaskalijskim uputama, tekst predstave postaje i jedno i drugo, i to kroz suigru dviju glumica koje sjećanja Klare Meier interpretiraju kao (po)(u)dvojena ličnost, neprestano meandrirajući između ispovijesti i pripovjedačkog diskursa, prvog i trećeg lica jednine, muke iskaza i neke mračne ljepote izraza. Sjećanje kao stvarni protagonist drame u prvi je plan izmješteno i redateljskom odlukom o praznom prostoru scene, u kojem se namještaj imenuje i pokazuje, ali se ne vidi, pa mučno prisjećanje junakinje od publike traži suučesničku pomoć u rekonstrukciji materijalnih obrisa prostora o kojima se priča. Naposljetku, sjećanje u središte zbivanja definitivno postavljaju natpisi koje same glumice tijekom cijele predstave grozničavo ispisuju flomasterima po bijelim papirima, vizualno nalik davnašnjim akcentima iz pjesme Subterranean Homesick Blues Boba Dylana u dokumentarcu Don’t Look Back D. A. Pennebakera. Sjećanje želi otrgnuti uspomene iz zaborava, a bilježenje je najmoćnije oružje pamćenja, pa su upravo papiri, čije ispisivanje iziskuje vrijeme koje izvođačice mudro koriste za gradnju emocionalnih stanja, osnovno tkivo za uspostavu atmosfere predstave. Natpisi na papirima preuzimaju ulogu koju je u Svibenovu Unterstadtu imao kontekst i politički okvir zbivanja; papiri su zajedno sa svojim mučnim sadržajem rekviziti potrebni za glumačku igru, apsurdni plakati za totalitarne zablude dvadesetog stoljeća te, na samom kraju, začudne, beketovske hrpice nagomilanog i materijaliziranog sjećanja koje više nikome ne treba.

Dvije glumice, članica ansambla Zekaema Urša Raukar i gošća iz osječkog HNK Radoslava Mrkšić, vlastite su doprinose u najvećoj mjeri prilagodile redateljskoj ideji, u kojoj nije bilo mjesta za široku gestu i rastezljiv dinamički raspon emocionalnih stanja. Suha i stišana izvedba Urše Raukar, maksimalno koncentrirana na bešavna i vješta prelaženja iz opisa u ispovijesti, skladno se sljubila s nešto zvonkijom i pjevnijom glasovnom manirom Radoslave Mrkšić, da bi u pomno uvježbanoj zajedničkoj igri ostvarile uvjerljiv i slojevit dvostruki karakter protagonistkinje, bez psihologiziranja, bez realističkog patosa, i bez suvišnog mizanscena. Uz zamišljenu, praznu scenografiju i do krajnosti reducirane kostime, jedini stvarni rekviziti uz papire i flomastere su bočni prozor i stražnja vrata dvorane u kojoj se predstava igra; oni se nekoliko puta repetitivno otvaraju i zatvaraju, u tijesnoj vezi s introspektivnim stankama između replika i vijugajućom, atmosferičnom glazbom Matije Dedića koja dolazi i odlazi u nekom čudnom, nasumičnom ritmu. Svakog puta kada se otvori prozor, u prostoriju nakratko uđe svjetlo, a kada se otvore vrata, u daljini se nazire izlaz – taj gotovo banalni mehanizam u ovakvom sadržajnom mraku funkcionira začuđujuće uvjerljivo i pogođeno.

Da je Elza hoda kroz zidove režirana drugačije, plakatski i s naglaskom na politički kontekst narativa, vjerojatno bi krajnji rezultat bio usklađen s aktualnim političkim trenutkom koji obilježavaju bizarne inicijative za revizionizmom i nasilna izvrtanja povijesnih činjenica. Tragična sudbina nevine i slobodoumne Njemice mučene u partizanskom logoru zvuči kao naručena od nekog think tanka s desne obale hrvatskog političkog spektra, no zahvaljujući Planinićevim etičkim i estetskim invektivama u režijskom postupku, predstava je prije svega punokrvna i univerzalna manjinska storija, nezainteresirana za etiketiranje i razigrana u formi. U priči u kojoj se s jednakom gorčinom na papire upisuje ime najvećeg nacističkog logora i tematizira poslijeratna kalvarija domaćih Švaba, jasno je i dojmljivo pokazao neuobičajeno zreli redateljski početnik, nema neupitnih istina i ne postoje pobjednici,. Postoje samo – sjećanja.