U petak, 23. srpnja 2021, održana je 5. sjednica sedmog saziva Savjeta za razvoj civilnoga društva. Podsjetimo, sedmi saziv Savjeta konstituiran je 20. svibnja 2020, no on nikada nije mogao donositi odluke s obzirom da su nedugo nakon toga raspisani nacionalni izbori te je nakon potrđivanja (nove) Vlade RH bilo potrebno imenovati nove predstavnike tijela državne uprave. Do toga je došlo tek 18. ožujka 2021. U međuvremenu su s radom započele Radne skupine za programiranje EU fondova i institucionalnog okvira za korištenje Europskih strukturnih i investicijskih fondova za razdoblje 2021 – 2027, bez predstavnika civilnog društva, osim pozvanog predsjednika Savjeta Danka Relića i ravnateljice Ureda za udruge Helene Beus. Detalji njihova sudjelovanja u procesu nikada nisu javno objavljeni.

Krajem ožujka 2021. odabrani su predstavnici OCD-a u Radnim skupinama za izradu programskih dokumenata za financijsko razdoblje 2021.-2027. Iako su neformalnim kanalima do predstavnika OCD-a dolazile informacije o procesu koji se ne razvija povoljno po civilno društvo, tek je na 5. sjednici Savjeta bjelodan postao položaj OCD-a u odnosu na prethodno razdoblje. Predstavnici organizacija koje je Savjet imenovao u radnu skupinu Solidarna Hrvatska (Svjetlana Marijon, Mirjana Jakovčev, Ivan Buljan), gdje je civilno društvo najviše zastupljeno, izvijestili su Savjet i zainteresirane goste sjednice da su u dosadašnjem radu sudjelovali samo na dva sastanka te da unatoč nastojanjima nije postojalo sluha niti za jednu njihovu intervenciju.

Kao što je već poznato, umjesto prioriteta “Dobro upravljanje” gdje je civilno društvo bilo uključeno kao primarni korisnik programskih sredstava, ono je sada horizontalno uključeno u sve tematske prioritete Europskog socijalnog fonda ESF+ (tržište rada, socijalna inkluzija, obrazovanje, zdravstvo). Strateški ciljevi prioriteta već su bili postavljeni kad je formirana spomenuta Radna skupina. Predstavnici organizacija nemaju uvid u proces alokacije sredstava za novo financijsko razdoblje te postoje naznake da se radi o smanjenju sredstava za OCD-e s predviđenih 700 na 100 milijuna kuna. Također, predstavnici OCD-a istaknuli su da se Vladin Ured za udruge trenutno ne nalazi na popisu Posredničkih tijela razine 1 niti da je uključeno u proces programiranja.

U sklopu Uredbe Europske komisije temeljem koje se propisuju ciljevi ESF+, sredstva za jačanje kapaciteta organizacija civilnog društva uopće nisu predviđena. Načelnica Sektora za programiranje, financijsko upravljanje i provedbu financijskih instrumenata pri Ministarstvu rada i mirovinskog sustava Naida Mekić istaknula je da se razvoj kapaciteta OCD-a može još uvijek uključiti u prioritete. “Moguće je kroz određene kodove decidirati ovaj cilj kroz postojeće prioritete”, istaknula je. O pitanjima otvorenim na ovoj sjednici (iznos alokacije, uključivanje predstavnika OCD-a, sudjelovanje Ureda za udruge, jačanja kapaciteta OCD-a kroz ESF+), predstavnici tijela državne uprave imali su jasan odgovor: proces je u tijeku, još uvijek nije ništa zaključeno, otvorit ćemo raspravu o svim spomenutim pitanjima. U tom je kontekstu indikativna izjava Sonje Žerjav iz Ureda predsjednika Vlade RH da nema saznanja o ovim informacijama niti o namjerama Vlade u pogledu financiranja i uključivanja OCD-a u programiranje.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U srpnju 2019. godine na snagu je stupila nova Direktiva EU o otvorenim podacima i ponovnoj uporabi informacija javnog sektora, a koju su države članice dužne uključiti u zakonodavstva do srpnja 2021. Podudarno s obvezom implementacije Direktive te preporukama za izmjenu Zakona o pravu na pristup informacijama, tijekom rujna i listopada 2020. ured Povjerenika za informiranje organizira niz susreta uživo i online, takozvanih prethodnih rasprava o Zakonu o pravu na pristup informacijama. Rasprave su održane s predstavnicima akademske zajednice (konkretno, dva Pravna fakulteta), s predstavnicima institucija (Agencija za zaštitu osobnih podataka, Ured Vijeća za nacionalnu sigurnost i Ministarstvo gospodarstva), te s predstavnicima trgovačkih društava u državnom vlasništvu. S građanima odnosno organizacijama civilnog društva te medijima i novinarima, najčešćim korisnicima ZPPI, nije se razgovaralo. 

No, zato je 18. prosinca 2020, s rokom 28. prosinca, na stranicama Ureda za udruge objavljen Poziv na predlaganje predstavnika organizacija civilnoga društva za članove Radne grupe za izradu Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravu na pristup informacijama, iz kojeg saznajemo da se “u Ministarstvu pravosuđa i uprave osniva Radna grupa za izradu Nacrta prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravu na pristup informacijama”. Cilj izmjena i dopuna Zakona je usklađivanje sa spomenutom Direktivom te “otklanjanje u praksi uočenih nedostataka u primjeni Zakona o pravu na pristup informacijama”.

O kojim se nedostacima radi, upozoreno je na tribini Gonga povodom Međunarodnog dana prava na pristup informacijama 28. rujna 2020. Među ostalim, Povjerenik za informiranje Zoran Pičuljan priznao je da tijela javne vlasti koriste institut tajne informacije i zaštite osobnih podataka u više od 50% slučajeva bez pravnog temelja. “Vlasti se pozivaju na GDPR, poslovne tajne ili naprosto ignoriraju zahtjeve. Podsjećam da imamo Vladu koja nema redovite tjedne ili mjesečne presice nego prisiljava novinarke da dobacuju pitanja ministrima pred zgradom Vlade, intervjui se daju u kontroliranim uvjetima, biranim i prijateljskim medijima, informacije dijele kako i kome žele, čime Vlada pokazuje neodgovornost prema javnosti”, istaknula je tada Oriana Ivković Novokmet, izvršna direktorica Gonga.

No, nekako sumnjamo da će se novi prijedlog Zakona pozabaviti otklanjanjem baš tih nedostataka. Naime, Rješenjem ministra pravosuđa od 15. siječnja, objavljenim tjednima kasnije, imenovana je Radna skupina za izradu Nacrta prijedloga Zakona, u kojoj nema ni jednog predstavnika medija, te tek jedna predstavnica organizacija civilnog društva, iako se veći broj zainteresiranih OCD-ova koji se bave upravo problematikom pristupa informacijama, transparentnošću postupanja tijela državne uprave i sudjelovanjem građana u donošenju odluka, prijavilo za tu poziciju. 

Odabrana je Davorka Budimir, čelnica udruge Transparency International Hrvatska, udruge koja je pod njenim vodstvom u javnom prostoru poznatija po višegodišnjem sporu s matičnom organizacijom u Berlinu nego stvarnim aktivnostima po pitanju korupcije i transparentnosti. U tom kontekstu važno je spomenuti i potpredsjednika iste udruge, Dona Markušića, koji je rado viđen gost konferencija i festivala koje organizira udruga Vigilare te ima posebno zaslužnu poziciju u “diplomatskoj akciji” slanja javnog pisma protiv “srbijanskih vlasti” koje “namjerno koriste laži i klevete te što je kardinal Stepinac zapravo govorio”. 

U 2015. godini Upravni odbor Transparency International u Berlinu izvijestio je tadašnju članicu u Hrvatskoj o namjeri oduzimanja akreditacije, a konačna odluka priopćena im je u ožujku 2016. godine. Međutim, Davorka Budimir nastavila je koristiti naziv i žig udruge što je dovelo do pokretanja postupka pred hrvatskim sudovima. TI Hrvatska obratio se Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo koji je 10. ožujka 2020. u upravnom sporu presudio da se žig organizacije sa sjedištem u Berlinu proglašava ništavnim jer je organizacija istog imena i žiga osnovana i registrirana 2000. godine u Hrvatskoj te time prethodi i sklapanju Sporazuma s međunarodnom organizacijom i korištenju njihova žiga, odnosno ima pravo prvenstva. 

Na određeni način, možemo zaključiti da je Državni zavod odlučio podatke iz Registra udruga proglasiti temeljnim dokazom u ovom postupku, iako je brojnim organizacijama civilnog društva znano da, naprimjer, u postupku ovjeravanja dokumenata kod javnog bilježnika moraju donijeti Rješenje nadležnog tijela o upisu u Registar jer sam za sebe Registar ne predstavlja pravni temelj za postupanje odnosno ovjeravanje dokumenata. Temeljem odluke Državnog zavoda postupio je i Visoki trgovački sud odbivši žalbu međunarodne organizacije. Odluka Suda pak donesena je 10. prosinca 2020, a odaslana baš na 15. siječnja 2021, dan kad je ministar pravosuđa donio odluku o članovima Radne grupe za izradu Nacrta prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravu na pristup informacijama.

Zakon o pravu na pristup informacijama donesen je 2003. godine, no tek od 2010. pravo na pristup informacijama postalo je dijelom Ustava. Također, tek je 2013. u ZPPI uvedeno nezavisno tijelo za nadzor provedbe tog prava – Povjerenik za informiranje. Deset godina kasnije, taj se ključni alat za nadzor transparentnosti postupanja javnih tijela i informiranje javnosti mijenja praktički iza zatvorenih vrata (građanima), uz sudjelovanje gotovo isključivo predstavnika tijela od kojih se informacije putem Zakona i traže. O načinu odabira radne skupine za sada je dovoljno istaknuti da u proces opet nije bio uključen Savjet za razvoj civilnog društva čija je jedna od temeljnih zadaća izbor predstavnika udruga u povjerenstva, savjetodavna ili radna tijela na zahtjev tijela javne vlasti.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Više od tjedan dana od održavanja konstituirajuće sjednice sedmog saziva Savjeta za razvoj civilnog društva, ne prestaju kritike upućene Uredu za udruge Vlade Republike Hrvatske zbog načina organiziranja i provedbe same sjednice, no iz fokusa javnosti uporno izmiču detalji presudni za daljnji rad toga tijela. Na početku samo kratka crtica o javnosti – konstituirajućoj sjednici u golemom prostoru Nacionalne i sveučilišne knjižnice nisu mogli prisustvovati predstavnici medija (navodno zbog epidemioloških mjera), sjednica nije snimana ni zvukom ni slikom (navodno zbog solidarnosti i obazrivosti oko trošenja proračunskih sredstava), a priopćenje koje je Ured za udruge objavio po održavanju sjednice ne sadrži ključne informacije o odlukama donesenim na sjednici. 

Kronologija je u ovom slučaju zanimljiva stvar. Prvo je iz sudjelovanja na sjednici isključena javnost, potom članovi Savjeta. Ili je bilo obrnuto? Članovi Savjeta dokumente o kojima su trebali raspravljati dobili su svega 24 sata prije održavanja sjednice, a javnost je isključena prije nego što je izglasan Poslovnik koji to omogućuje. Tema kojoj smo posvetili prethodni članak, izbor predstavnika udruga u Europski gospodarski i socijalni odbor (EGSO) koji se mora održati do 1. lipnja, nije se ni našla na dnevnom redu, no zato se na dnevni red, iako se službeno tamo nije nalazio, progurao izbor predstavnika udruga u Upravno vijeće Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Ured za udruge članovima Savjeta poslao je kandidature za EGSO, također 24 sata prije sjednice, da bi 21. svibnja na stranicama Ureda osvanula obavijest o kandidaturama za to tijelo, antedatirana na 20. svibnja, s dodanim još jednim kandidatom. Naposljetku, novi je Poslovnik, predlagatelja Ureda za udruge Vlade RH, osigurao da se odluke o predstavnicima udruga u razna povjerenstva, savjetodavna i radna tijela mogu donositi i bez održavanja sjednica, bez saslušanja kandidata, bez rasprave. Možda je točnije da je iz rada Savjeta za razvoj civilnog društva isključena – procedura. 

Nova procedura za novo doba

Prijedlog novog Poslovnika s više od 450 revizija poslan je članovima Savjeta 24 sata prije održavanja sjednice. Članak 11. i  starog i novog Poslovnika propisuje da se radni materijali dostavljaju elektroničkom poštom barem tri radna dana uoči sjednice, no ni veliki broj revizija ni neprimjeren rok slanja dokumenta nisu obeshrabrili predstavnike tijela državne uprave (TDU) da novi Poslovnik izglasaju. Što je u njemu problematično? Gotovo sve što je izmijenjeno: javnost Sjednica, položaj predsjednika Savjeta, kao i ovlasti Ureda za udruge. Što se javnosti rada Savjeta tiče, ona je praktički izbrisana, dok je istim člankom sva moć donošenja odluka stavljena u ruke predsjednika Savjeta. 

Članak 16. u tom je pogledu proširen stavcima koji dotada nisu postojali: predstavnici organizacija civilnoga društva mogu prisustvovati sjednicama uz odobrenje predsjednika, predsjednik ili Ured za udruge mogu ograničiti broj predstavnika koji prisustvuju sjednici, predsjednik može izreći opomenu, oduzeti riječ i udaljiti sa sjednice u slučaju narušavanja reda na sjednici. Poslovnik prošlog saziva Savjeta ovakve odredbe nije sadržavao, baš zato što takve odredbe ne bismo ni očekivali u dokumentu koji regulira rad savjetodavnog tijela temeljenog na recipročnosti i paritetu. Isto tako, prema novom Poslovniku jedino predsjednik ili član kojeg on ovlasti mogu davati službene izjave o radu Savjeta i održavati konferencije za novinare, dok je prema starom Poslovniku to bilo omogućeno koordinatorima radnih skupina Savjeta u pitanjima ili području iz nadležnosti radnog tijela, uz prethodno informiranje predsjednika Savjeta. Ta je mogućnost sada brisana.

Da se ne radi samo o slutnji, potvrđuje i brisanje iz istog članka odredbe o pozivanju novinara na sjednice, održavanju konferencija, davanju javnosti na uvid izvještaja, prijedloga akata, zapisnika i odluka Savjeta, kao i odredbe koja je propisivala da Ured za udruge nakon sjednice šalje priopćenje o održanoj sjednici, s glavnim zaključcima i najavom datuma sljedeće sjednice. Vijest o održanoj sjednici koju je objavio Ured ne sadrži, naravno, ništa od navedenog. Jer, prema novom Poslovniku, ponovimo još jednom, odluke se mogu donositi i bez održavanja sjednica, bez saslušanja, bez rasprave. Tako je jedan izmijenjeni članak Poslovnika jasno ocrtao ciljeve, planove i percepciju Vlade RH, ne samo u vezi s vlastitim savjetodavnim tijelom, već i civilnim društvom u cjelini.

To potvrđuju izmjene članaka o izboru predstavnika udruga ne samo u savjetodavna i radna tijela, već i u sam Savjet za razvoj civilnog društva. U prethodnom smo tekstu istaknuli neprimjereno kratak rok od tjedan dana za kandidature predstavnika udruga u Europski gospodarski i socijalni odbor (EGSO). Novi je Poslovnik otklonio svaku sumnju u “pravilnost” postupanja: rok za podnošenje kandidatura u pravilu ne može biti kraći od 3 dana, a rok za kandidiranje i izbor u pravilu ne može biti kraći od 7 dana. Ovdje samo usput spomenimo izbor predstavnika udruga u Upravno vijeće HZZ-a, za koji je Poziv početkom travnja bio raspisan s rokom od 3 dana. Da Ured za udruge ozbiljno drži do svog Poslovnika, pokazuje i upravo objavljeni Poziv za predlaganje predstavnika udruga za člana i zamjenika člana ocjenjivačke i upravljačke skupine za Operativni program Učinkoviti ljudski potencijali 2014-2020, ključni program putem kojeg se financiraju projekti civilnog društva, također s rokom od tjedan dana. Postupak glasovanja izmijenjen je utoliko što je glasovanje na sjednicama bilo pravilo, a ne iznimka, dok je sada ta iznimka jednakovrijedna alternativi elektroničkog glasanja. Sve zbog poštivanja rokova, rokova koje je potpuno neprimjereno skratio sam predlagatelj izmjena.

Kao što smo upozorili u prethodnom tekstu, izbor predstavnika u EGSO posljednji se put održao u dva koraka – odluku o predlaganju kandidata donosilo je povjerenstvo u sastavu tri predstavnika Savjeta te po jedan predstavnika Ureda za udruge i Ministarstva vanjskih i europskih poslova, koji su tek nakon obavljenih razgovora predlagali Savjetu tri člana o kojima je onda Savjet odlučivao. O aktualnom će pozivu Savjet možda glasati elektronički, bez saslušanja kandidata i bez rasprave, što je višestruko problematično jer će predstavnici tijela državne uprave zapravo odabrati predstavnike civilnog društva u EGSO. 

No, novi je Poslovnik u tom smislu dosegao novu razinu urušavanja autonomije izbora predstavnika udruga jer direktno utječe na proceduru izbora članova Savjeta iz redova udruga. Članak 24. novog Poslovnika tako Uredu za udruge, Vladinom tijelu za komunikaciju i suradnju sa civilnim društvom, dozvoljava da samo, bez dosadašnjeg Povjerenstva koje imenuje Savjet, pregledava prijave, utvrđuje zadovoljenje uvjeta, priprema listu, utvrđuje broj glasova, prebrojava glasove i priprema popis kandidata, dakle bez ikakvog upliva tijela osmišljenog i za tu funkciju. Ignoriranje dobre prakse Savjeta koje je bilo problematično kod izbora članova EGSO-a, novim je Poslovnikom zahvatilo sam izbor predstavnika OCD-a u to tijelo. Računa li se na povjerenje Uredu za udruge? O kakvom bi se tu povjerenju moglo raditi kad je Ured, zapravo sama Vlada RH, predložila te usvojila poslovnik koji de facto onemogućuje civilnom društvu da odlučuje o svojim predstavnicima? Ne postavlja li se ovdje pitanje smisla postojanja takvog tijela? Ne može li Vlada sama donositi ovakve odluke, bez fingiranog sudjelovanja civilnog društva? Nije li ovo kraj procesa započetog 2016. godine?

Kandidati nekih drugih udruga

Savjet za razvoj civilnog društva tako je pretvoren u još jedno Vladino tijelo u kojem za odluke koje određuju smjer razvoja civilnog društva glasaju predstavnici administracije kojima nadležna tijela državne uprave delegiraju izvršenje partikularnih, stranačkih interesa. Jer samo o tome se radi, nikakve vrijednosne pozicije ovdje ne igraju ulogu, ključno je pitanje kontrole raspodjele i trošenja proračunskih novaca. Uvijek je to pitanje i bilo jedino bitno, no dosada ju je Vlada Andreja Plenkovića pokušavala maskirati u ideološka pitanja, huškajući svoje konzervativno-rasističke tihe partnere na predstavnike lijevo-liberalnog civilnog društva. Sada je stranačka mašinerija ubrzala tempo, vremena više nema. Sve institucije treba napuniti svojim ljudima, sad ili nikad, jer ako se provuče i jedan koji nije njihov, cijeli plan pada u vodu.

Zar u tom kontekstu čudi izbor predsjednika Savjeta koji je donedavno koordinirao fantomsko Vijeće za mlade Predsjednice RH i stažirao u Bruxellesu kod Davora Ive Stiera, a u lokalnom mu kontekstu bavljenje civilnim društvom počinje i prestaje pokretanjem i vođenjem udruga mladih liječnika? Zar čudi da je takav predsjednik sam predložio svoju zamjenicu, državnu tajnicu Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije Marka Pavića? Treba li posebno spominjati ešalon Plenkovićevih mladih i manje mladih suradnika kojima je Savjet za razvoj civilnog društva u svom sedmom sazivu napunjen? U tom kontekstu važno je govoriti i pisati i o “kandidatima udruga” za izbor u savjetodavna, radna i stručna tijela, o kojima odluke donosi Savjet. 

Izborom u EGSO više ćemo se moći baviti nakon online predstavljanja kandidata koje organizira civilno društvo, ako se kandidati odazovu i ako rasprave uopće bude, no već je sasvim izvjesno da se njihov izbor neće održati do 1. lipnja kada je Vlada RH obvezna imenovati kandidate prema naputku Vijeća EU kojim Hrvatska do kraja lipnja eto i predsjeda. Ako smo ustvrdili da je ključan trag novca, a novac se bez sumnje nalazi u Europskim strukturnim i investicijskim (ESI) fondovima, nužno je vratiti se na točku koja nije bila uvrštena na dnevni red konstituirajuće sjednice Savjeta za razvoj civilnog društva, no o kojoj se svejedno glasalo, i to bez rasprave.

Kratki podsjetnik: Republika Hrvatska donijela je četiri operativna programa (OP) kojima se detaljnije opisuju i razrađuju mjere i aktivnosti provedbe i korištenja ESI fondova. Za civilno društvo najznačajniji su programi i operacije unutar OP Učinkoviti ljudski potencijali 2014-2020 čija vrijednost iznosi 1,85 milijardi eura, od čega se 1,58 milijardi financira iz Europskog socijalnog fonda. Upravljačko tijelo programa je Ministarstvo rada i mirovinskog sustava, posrednička su tijela razine 1 (raspisuju natječaje i sudjeluju u praćenju) ministarstva rada, kulture, obrazovanja, turizma, zdravstva, demografije i mladih te Ured za udruge, dok su posrednička tijela razine 2 (prati provedbu, kontrolira izvještaje te utvrđuje i odobrava isplatu troškova) Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva, Agencija za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih te Hrvatski zavod za zapošljavanje.

Stoga izbor predstavnika udruga u Upravno vijeće Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, tijela koje kontrolira milijarde kuna državnog proračuna i koje je jedno od ključnih tijela za projekte organizacija civilnog društva u Hrvatskoj, nije tek usputna tehnička stvar. Pristigle kandidature za UV HZZ poslane su članovima Savjeta 24 sata prije sjednice, no izbor predstavnika nije bila točka dnevnog reda. Zabilješku o izboru ne nalazimo ni u priopćenju Ureda za udruge niti na njihovim stranicama, tek na službeni novinarski upit dobivamo popis prijavljenih kandidata i broj glasova koje su ostvarili. 

Kandidature su podnijeli Jelena Ostojić (Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju – BRID), Martin Makarun (Centar za razvoj osobnih kompetencija i zaštitu ljudskih prava), Dubravko Šopar (Udruga za promicanje pozitivne afirmacije mladih u društvu IMPRESS Daruvar), Svjetlana Marijon (Udruga ZAMISLI), dosadašnja predstavnica udruga u UV Jeniseja Fištrek (Savez nezaposlenih Hrvatske) te Iva Jovović (Udruga za unapređenje kvalitete življenja LET). Članovi Savjeta za razvoj civilnog društva glasali su kako slijedi: Iva Jovović dobila je jedan glas, Jelena Ostojić devet, a Martin Makarun 24 glasa. O kandidatima se nije raspravljalo.

Martina Makaruna predložila je organizacija pod nazivom Centar za razvoj osobnih kompetencija i zaštitu ljudskih prava, čiji je on ravnatelj, jedina osoba ovlaštena za zastupanje i likvidator, prema Registru udruga. Udruga nema službenu stranicu, a Facebook profil nema pratitelja ni objavljenih sadržaja. Unatoč tome, udruga prima potporu iz Europskog socijalnog fonda (odluka Ministarstva rada) te proračuna RH (Ministarstvo demografije). Ipak, Makarun je i ravnatelj, osoba ovlaštena za zastupanje te likvidator udruge Institut za stručno usavršavanje mladih, koja ga ipak nije mogla kandidirati na poziciju jer se radi o bivšoj udruzi Marka Pavića, aktualnog ministra EU fondova, te Luke Bogdana, aktualnog zamjenika upraviteljice Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva za programe EU. Na ovom je mjestu svakako važno spomenuti da su se Luka Bogdan i Martin Makarun kandidirali za člana i zamjenika člana za prošli, šesti saziv Savjeta za razvoj civilnog društva u području djelovanja mladih. No, život piše priče, pa iako nisu uspjeli glasovima udruga ostvariti poziciju u Savjetu, Bogdan ju danas zauzima kao zamjenik članice, upraviteljice Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, a Makarun kao predstavnik Savjeta u Upravnom vijeću proračunskog teškaša Hrvatskog zavoda za zapošljavanje.

Nećemo se ovdje zamarati potencijalnim sukobima interesa jer su oni bjelodani i vladajući ih niti ne skrivaju. Pitanje važnosti i smisla sudjelovanja predstavnika udruga u ovakvom Savjetu za razvoj civilnog društva posebna je tema, kojom se ovdje ne možemo baviti. No, pitanje procedure i transparentnosti postupanja tijela državne uprave ostaje otvoreno i neodgovoreno, pogotovo sada kada je mogućnost odlučivanja udruga o vlastitim predstavnicima praktički ukinuta. Sustav institucionalne potpore civilnom društvu u Hrvatskoj i njegova tri stupa (Ured za udruge Vlade RH, Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva, Savjet za razvoj civilnog društva) od 2000-ih razvijali su se kao primjeri dobre prakse prepoznati izvan granica države. U posljednjih je pet godina taj okvir izmijenjen i gotovo sa sigurnošću se može reći da on, iako u njegovom oblikovanju i dalje sudjeluju legitimni predstavnici organizacija i mreža civilnog društva, ne funkcionira više kao mjesto upliva nevladinih aktera na politike Vlade prema civilnom društvu. No, gdje je to mjesto sada?

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Upravo objavljeni Poziv za predlaganje kandidata za članove Europskog gospodarskog i socijalnog odbora iz reda organizacija civilnoga društva, u odnosu na prethodni poziv objavljen 2012. godine, savršeno ocrtava putanju koju je organizirano civilno društvo u Hrvatskoj prošlo od snažne pozicije i sudjelovanja u odlučivanju u tijelima Vlade RH u godini pred ulazak u članstvo Europske unije, do godine kad Hrvatska predsjeda tom Unijom, a od civilnog se društva očekuje tek raspoloživost i motivacija, doslovno – da se ne trudi previše.

Strategijski vakuum

Istoga dana kad je objavljen Poziv na predlaganje kandidata za članove Europskog gospodarskog i socijalnog odbora iz reda organizacija civilnoga društva, iz Ureda za udruge najavljena je prva sjednica sedmog saziva Savjeta za razvoj civilnoga društva. Koronakriza je, pokazat će se dobrodošlo, prekinula njegovo konstituiranje i – s obzirom na nevjerojatno slab odaziv sustava da osigura nebrojene usluge koje organizacije u svojim lokalnim sredinama svakodnevno proizvode – potrebnu komunikacijsku liniju između predstavnika OCD-a i Vladinog ureda za njih. 

Novi se Savjet tako prvi put sastaje 20. svibnja, s dnevnim redom usvajanja poslovnika, izbora predsjednika i zamjenika Savjeta te točkom Razno. Prije no što se pozabavimo točkom koja se ne nalazi na Dnevnom redu, potrebno je posvetiti koji redak prošlom sazivu Savjeta koji je imao nezahvalnu zadaću – osigurati da se izglasa Nacionalna strategija stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnoga društva od 2017. do 2021. godine. Njen je Nacrt bio spreman tek u ljeto 2017. jer je godinu prije prva vlada HDZ-a i MOST-a odlučila nimalo suptilno ugasiti dijelove organiziranog civilnog društva. Druga vlada, predvođena Andrejem Plenkovićem, ipak je bila temeljitija.

Strategija razvoja civilnog društva ključni je dokument za unapređenje postojećeg i stvaranje novog pravnog, financijskog i institucionalnog okvira potpore razvoju civilnoga društva u Republici Hrvatskoj. Strategija za razdoblje 2017. – 2021. izrađena je u participativnom procesu u kojem je sudjelovalo više od 70 predstavnika organizacija i tijela javne vlasti, institucija i akademije, a u strateški dokument uvedeni su pojmovi i mjere poput civilno-javnog partnerstva, medija zajednice, sustavnog istraživanja o stanju razvoja civilnoga društva te prikupljanja i čuvanja arhivske građe civilnoga društva, podupiranje odgojno-obrazovnih sadržaja kroz neformalne obrazovne programe OCD-a i njihovo certificiranje, osiguranja poticajnog okvira za razvoj društvenog poduzetništva, zakladništva i organizirane filantropije.

Nakon što je Nacrt Strategije prošao javnu raspravu, poslan je na očitovanje tijelima državne uprave (TDU). Gotovo dvije godine od izrade Nacrta, Ministarstvo rada i mirovinskog sustava Marka Pavića nije se o njemu očitovalo te je cijeli proces zaustavljen. Protekom vremena postalo je očigledno da Nacrt Strategije treba revidirati. Iako je Savjet na tome inzistirao, do prve rasprave među dionicima došlo je tek na jednom dijelu konferencije u organizaciji Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva u listopadu 2019., na kojem nisu sudjelovali svi članovi Savjeta. U studenom 2019. Strategija postaje Plan za razdoblje 2020. – 2026., jer ga je prema očitovanju Ministarstvu regionalnog razvoja i fondova Europske unije Marka Pavića trebalo uskladiti sa Zakonom o sustavu strateškog planiranja. Tako revidirana Strategija morala bi proći još jedan krug usuglašavanja s TDU, a prema riječima ravnateljice Ureda za udruge Helene Beus, njeno se donošenje očekivalo do ožujka 2020. Sredinom svibnja potpuno je jasno da od te Strategije ili takvog Plana neće biti ništa.

U tom je kontekstu posebno važno naglasiti da se rad predstavnika TDU u Savjetu tijekom cijelog mandata šestog saziva svodio na čekanje da istekne trogodišnje razdoblje predviđeno za donošenje i provedbu dokumenta. Kako drugačije objasniti izostanak njihove koordinacije s tijelima koje predstavljaju, nedostatak informacija s njihove strane, rasprave koje su se vodile oko nagađanja što koje ministarstvo ili pak Vlada misli o procesu donošenja Strategije? Predstavnici OCD-a u Savjetu u međuvremenu su gotovo isključeni iz procesa donošenja Uredbe o raspodjeli prihoda od igara na sreću te planiranja i upravljanja natječajima iz Europskog socijalnog fonda, iako se radi o tijelu koje za svoj rad ima mandat 601 organizacije civilnog društva, koliko ih je sudjelovalo u glasovanju za šesti saziv Savjeta.

I nova Strategija odnosno Plan tek je privid kretanja jer je organiziranom civilnom društvu, barem onom stasalom u posljednjih desetak godina, nošenom valom europskih ideja bez granica i protučinidbi donatorima koji osiguravaju njihovu egzistenciju, u međuvremenu poljuljana pozicija partnera i pregovarača. Zatrpano je administracijom i birokracijom primjerenom tijelima javne uprave, umjesto ažuriranja Uredbe kojom bi se njihov rad proglasio od interesa za opće dobro – taj je rad donekle kriminaliziran, te je paralelno aktualna vlast organizirala “svoje” civilno društvo s ciljem oduzimanja reprezentativnosti i legitimiteta. Kakva Strategija! Takvom dojmu, a za dojam je osim istraživačkih tekstova dovoljno čitati zapisnike sjednica Savjeta, kao svojevrsna potvrda dolazi poziv za prijedlog članova u EGSO iz redova udruga.

Proceduralni vakuum

Europski gospodarsko-socijalni odbor (EGSO) savjetodavno je tijelo Europske unije koje uključuje predstavnike socijalnih i gospodarskih skupina. Kandidate za članove EGSO-a u Hrvatskoj predlažu organizacije socijalnih partnera, krovne organizacije poduzetnika te druge organizacije civilnoga društva, na poziv Ministarstva rada i mirovinskoga sustava koje je odgovorno za koordinaciju cijelog procesa predlaganja i imenovanja. Temelj za raspisivanje poziva je Odluka o postupku imenovanja članova donesena 2013. godine, a koja općenito definira uvjete i kriterije koje kandidati moraju ispunjavati te proceduru odlučivanja o njima.

Do sada, Hrvatska je na razini EGSO-a prepoznata kao država članica s izuzetno transparentnom procedurom izbora članova jer poštuje Zakon o reprezentativnosti, ali istodobno vodi i računa o raznolikosti zastupljenih interesa s obzirom na područja djelatnosti. Tako udruge poslodavaca predstavljaju HUP, HOK i HGK, sindikate predstavlja SSH, NHS i Matica hrvatskih sindikata, dok se predstavnici civilnog društva biraju izravno i predstavljaju različite mreže i tematska područja građanskog djelovanja – u aktualnom sastavu to je ruralni razvoj (Lidija Pavić-Rogošić), zaštita okoliša (Toni Vidan) i demokratizacija i zaštita ljudskih prava (Marina Škrabalo). Spomenuta Odluka iz 2013. provedena je međusektorskom suradnjom putem Savjeta za razvoj civilnoga društva u dva koraka, što je u skladu s uobičajenom dobrom praksom odabira predstavnika civilnog društva u domaćim i međunarodnim savjetodavnim i radnim tijelima.

No, iako je iz zapisnika posljednjih sjednica Savjeta očigledan bio interes predstavnika OCD-a da o toj temi raspravljaju, s obzirom na naputak Vijeća EU da je Vlada RH obvezna imenovati kandidate najkasnije do 1. lipnja 2020., predstavnici Ministarstva rada, Ureda Premijera te Ureda za udruge odbijali su raspravu i interpretirali moguću proceduru i kriterije odabira: “ima vremena”, “to je kompleksna tema koja zahtjeva stručna i pravna mišljenja”, “kad se uspostavi GSV pokrenut će se postupak izbora za sve tri grupe”, “ima dosta zainteresiranih i svima treba dati jednaku šansu, ne treba brzati”… Riječima Luke Bogdana, zamjenika članice, upraviteljice Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva: “Nema mjesta panici. Savjet treba pričekati prvi korak, a to je da onaj tko koordinira proces započne sve”. Onaj je Ministarstvo rada i mirovinskog sustava, za kojeg je Bogdan uvjeren da će se “obratiti Savjetu”. Tako je upitnost (već utvrđene) procedure postalo ogledni primjer funkcioniranja šestog, a izgledno i sedmog saziva Savjeta za razvoj civilnog društva.

Istoga dana kad je objavljen Poziv na predlaganje kandidata za EGSO, najavljena je i konstituirajuća sjednica sedmog saziva Savjeta za razvoj civilnoga društva. No, na njenom Dnevnom redu nisu rasprava i utvrđivanje uvjeta i procedure izbora kandidata, što cjelokupan proces stavlja u nevjerojatnu utrku s vremenom. Poziv je raspisan 12. svibnja 2020. s rokom od tjedna dana, iako Poslovnik Savjeta propisuje rok koji u pravilu ne može biti kraći od 15 dana. Uslijed nedorečenosti Poslovnika Savjeta, dosadašnja dobra praksa po kojoj se proces odabira predstavnika udruga u povjerenstva, savjetodavna ili radna tijela odvija u dva kruga mogla bi biti preskočena, što će zapravo omogućiti da predstavnici TDU odabiru predstavnike civilnog društva, odnosno da Vlada RH može imenovati u EGSO svoje kandidate i direktno narušiti autonomiju izbora predstavnika udruga u to tijelo.

Tako pretpostavljeni okvir potvrđuju i dvije ključne sastavnice ovogodišnjeg poziva: kandidature i proces odabira. Uputa iz 2013. propisuje sljedeće uvjete i kriterije koje kandidati moraju ispunjavati: “iskustvo u području djelokruga EGSO-a, profesionalni iskustvo, osobna motivacija, poznavanje stranog jezika i komunikacijske vještine, raspoloživost za sudjelovanje na sastancima, poznavanje institucija Europske unije”. U suradnji sa Savjetom za razvoj civilnog društva, 2012. ti su uvjeti precizirani: najmanje 3 godine aktivnog djelovanja u udruzi, poznavanje engleskog jezika u govoru i pismu (prednost kandidatima s poznavanjem još jednog ili više ostalih službenih jezika EU), poznavanje tematike europskih integracija (prednost kandidatima sa završenom izobrazbom na tom području), iskustvo suradnje s krovnom europskom mrežom na svom području (prednost kandidatima koji već sudjeluju u radu europskih mreža udruga) te posjedovanje komunikacijskih i socijalnih vještina. No, osim očiglednog izostanka definiranijih profesionalnih i osobnih vještina za poziciju koja predstavlja most organiziranog civilnog društva prema institucijama Europske Unije, ovogodišnji je poziv višestruko problematičan iz drugog spomenutog aspekta: procedure izbora.

Dok je kandidata 2012. mogla istaknuti samo mreža odnosno koordinacija udruga na nacionalnoj razini, poziv iz 2020. ne traži takav tip reprezentacije: kandidata ističe organizacija koja u do 100 riječi mora opisati, bez prilaganja ikakve dokumentacije, ispunjava li kandidat uvjete i kriterije. Koliko takva procedura odudara i od usustavljenog procesa izbora članova i članica Savjeta, čije kandidature mora pisanim putem potvrditi što veći broj organizacija iz njihova područja djelovanja, sasvim je očigledno. Nadalje, za razliku od prijašnjeg poziva koji je propisivao dva koraka odlučivanja – odluku o predlaganju kandidata donosi povjerenstvo u sastavu tri predstavnika Savjeta za razvoj civilnog društva, te po jedan predstavnika Ureda za udruge i Ministarstva vanjskih i europskih poslova, koji tek nakon obavljenih razgovora predlažu Savjetu tri člana o kojima onda Savjet odlučuje – aktualni poziv tek propisuje da će o izboru članova “glasati Savjet za razvoj civilnoga društva”. Savjet ima važnu ulogu jer zajedničkim glasanjem članova iz redova udruga i TDU formalizira i daje legitimitet kandidatima koje predlažu udruge, no on ni u kojem slučaju ne bi smio dovesti to tijelo u situaciju u kojoj se glasovima predstavnika TDU utječe na odabir između više predloženih kandidata udruga. 

Nema mjesta panici?

Proces ovaj put koordinira jedino tijelo državne uprave koje je više od dvije godine odbijalo izjasniti se o Strategiji razvoja civilnog društva. U tom je kontekstu zanimljivo istaknuti detalj iz poziva za predlaganje kandidata za isto tijelo iz 2012., a koji u pozivu iz 2020. ne postoji. “Sukladno obvezi iz Nacionalne strategije stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnoga društva usvojene na sjednici Vlade Republike Hrvatske 12. srpnja 2012., Ured za udruge dužan je u suradnji sa Savjetom za razvoj civilnoga društva provesti postupak odabira predstavnika udruga odnosno organizacija civilnoga društva u članstvo EGSO-a”, u novom je pozivu zamijenjeno formulacijom “Ured za udruge u suradnji sa Savjetom za razvoj civilnoga društva provest će postupak odabira predstavnika organizacija civilnoga društva”. Da se ne radi o slučajnosti, potvrđuje i uvod u područje IV. nikada donesene Strategije koji dotadašnju praksu historizira i ne uvodi u novi dokument kao obavezu, niti se EGSO-om bavi detaljnije. Nema Strategije koja bi međusektorsku suradnju propisivala pa stoga nema ni potrebe da se slijedi primjer vlastite dobre prakse.

Transparentnost u postupanju, jasne procedure izbora i sudjelovanja, reprezentacija i paritet te općenito javnost postupanja, neki su od ključnih preduvjeta stabilnog funkcioniranja sustava institucionalne potpore civilnom društvu u Hrvatskoj, koji se od 2000-ih godina razvija kao primjer dobre prakse prepoznat i izvan granica države. No, odluke koje nositelji vlasti donose u posljednje četiri godine te partnerstva koja sklapaju mimo za to predviđenih tijela jednako tako pomalo, ali stabilno urušavaju sve što je građeno proteklih desetljeća. Koronakriza se u kontekstu razvoja civilnog sektora ispostavlja kao opravdanje za neučinjeno, ali i kao mogućnost da se brže i učinkovitije dovrši posao nimalo suptilno započet 2016. godine.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

“Kao što su epidemiološke mjere potrebne kako bi se očuvalo zdravlje i životi građana, tako su i mjere koje predlažemo nužne da bismo nakon zdravstvene krize imali zdravo društvo i žive zajednice”, istaknula je Inicijativa Za snažno civilno društvo u dopisu koji je uputila Uredu za udruge Vlade RH, Ministarstvu rada i mirovinskog sustava, Ministarstvu regionalnog razvoja i europskih fondova te Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnog društva. 

Udruge djeluju na području cijele Hrvatske, a prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u organizacijama civilnog društva zaposleno je oko 18.000 osoba. Inicijativa je ispitala potrebe tih organizacija upitnikom na koji je odgovorilo 156 organizacija. Iz upitnika je vidljivo da su se organizacije uspjele u kratkom vremenu prilagoditi novim uvjetima i razviti odgovore podrške zajednici za ublažavanje mjera pandemije, ali i potresa u Zagrebu i okolici, no da je potrebna snažnija podrška nadležnih tijela kako bi se sačuvala radna mjesta i osigurao nastavak provođenja različith aktivnosti i usluga u zajednici – od direktne podrške korisnicima, naročito ranjivim skupinama, preko praćenja transparentnosti i osiguravanja građanskog sudjelovanja u odlučivanju do organizacije edukativnih i kulturnih aktivnosti.  

“Svaki gubitak radnog mjesta nosi za sobom ne samo gubitak za tu osobu i njenu obitelj, već u slučaju udruga i za zajednicu u kojoj radi i ljude s kojima surađuje”, ističu iz Inicijative. Stoga je temeljni prijedlog upućen nadležnim tijelima proširenje mjera za zadržavanje radnih mjesta i na organizacije civilnog društva te isplatu već ugovorenih sredstava za društveno korisne projekte civilnoga društva kako se negativni učinci krize ne bi prelili na suradnike bez stalnog zaposlenja.

“U dosadašanjim obraćanjima predstavnika Vlade do sada nismo čuli što će biti s programima i kalendarima najava za organizacije civilnog društva, koje svojom širokom lepezom aktivnosti, korisnika i volontera obuhvaćaju skoro sve segmente društva”. Ministar rada Marko Pavić u petak je objavio da se preraspodjelom unutar postojećih operativnih programa Konkurentnost i kohezija te Učinkoviti ljudskih potencijali pronašlo dodatnih 400 milijuna eura za nabavku medicinske opreme, za kreditiranje poduzetnika te HZZ-u za mjere zadržavanja radnih mjesta. No, za organizacije civilnog društva još uvijek nema jasnih mjera niti postoji dojam da netko brine o već ugovorenim aktivnostima od javnog značaja. O tim projektima i programima ovise brojne aktivnosti koje udruge pružaju, ali i radna mjesta velikog broja ljudi. 

Incijativa predlaže da Vlada revidira odluku o ograničavanju korištenja sredstava predviđenih iz državnog proračuna koja se odnosi na financiranje organizacija civilnog društva i hitno objavi rezultate natječaja iz Europskog socijalnog fonda i drugih fondova koji su u procesu evaluacije, ali i raspiše  predviđene natječaje. Također, traže da Ured za udruge Vlade RH i jedinice lokalne i područne samouprave osiguraju sredstva za sufinanciranje projekata koje su organizacije civilnog društva već osigurale iz fondova Europske unije. Podsjetimo, Grad Zagreb, jedinica lokalne samouprave u kojoj djeluje najviše udruga, 9. travnja je odgodio objavu Javnog poziva za sufinanciranje EU projekata, što je odluka koja dolazi povrh neisplate sredstava za istu svrhu za proteklu godinu.

“Vlada je dužna misliti na sve usluge koje bi nestale kada udruga ne bi bilo i zadržati višegodišnji oblik financiranja socijalnih i drugih usluga za podršku ranjivim društvenim skupinama, posebno vodeći računa o ženama žrtvama obiteljskog nasilja, osobama s invaliditetom, osobama u riziku od siromaštva, djeci i mladima te starijim osobama. Tako treba osmisliti potpore za odgovor organizacija civilnog društva na krizu uzrokovanu epidemijom COVID-19 i potresom u Zagrebu i okolici. To je moguće kroz podršku projektima koji su usmjereni na direktnu pomoć i podršku ugroženim skupinama stanovništva zbog epidemije i potresa te omogućiti popravak štete nastalu potresom kako bi mogli nastaviti rad nakon krize”, istaknuli su iz Inicijative.

Podsjetimo, Inicijativa Za snažno civilno društvo pokrenuta je 2016. godine kada je tadašnja Vlada Uredbom o kriterijima za utvrđivanje korisnika i načinu raspodjele dijela prihoda od igara na sreću donijela političku odluku o drastičnom rezanju sredstava civilnom društvu. Nakon što su predsjednica i nekoliko članova Savjeta za razvoj civilnog društva podnijeli ostavku, pokrenuta je Inicijativa koja je akcijom urudžbiranja apela Vladi RH prikupila preko 430 potpisa organizacija civilnog društva iz čitave zemlje. Nakon što je početkom ožujka 2020. proglašena opasnost od epidemije COVID-19 za cijelo područje Hrvatske, a 19. ožujka odlukom Stožera civilne zaštite RH zabranjena sva javna okupljanja i donesene obavezne mjere zaštite i održavanja distance, Vlada RH je gotovo 90 posto od preraspoređenih 2,1 milijardu kuna u Državnom proračunu namijenjenila provedbi mjera očuvanja radnih mjesta kod poslodavaca kojima je narušena gospodarska aktivnost. Organizacije civilnog društva nisu obuhvaćene tom mjerom, niti se o važnosti i nužnosti takve mjere izjašnjavaju nadležna tijela.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Savjet za razvoj civilnog društva jedan je od tri stupa institucionalne potpore civilnom društvu u Hrvatskoj, koja se od 2000-ih godina razvijala kao primjer dobre prakse prepoznat i izvan granica države. Osmišljen je s ciljem čvršćeg prepoznavanja i uvezivanja zajedničkih interesa javne vlasti i civilnog društva. Takav tip potpore osigurava da akteri civilnog društva u svojoj misiji, a to je javna dobrobit – jer partikularni, individualni interesi znače ili biznis (profit) ili hobi (slobodno vrijeme) – imaju podršku cijelog društva. Uz Savjet za razvoj civilnog društva, druga su dva stupa institucionalne potpore Ured za udruge Vlade RH i Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva. Predstavnici ta dva tijela također su članovi Savjeta, uz ostale predstavnike javne vlasti, pa je održiv zaključak da je Savjet, posebno s obzirom na činjenicu da predstavnike udruga za određeni podsektor dopisnim glasanjem biraju druge organizacije, zaista legitiman predstavnik interesa civilnog društva u Hrvatskoj.

Ili mu je takva zadaća bila namijenjena kada je osnovan 2002. godine, kao i tijekom dugog desetljeća uspješnog sudjelovanja u kreiranju politika i programa koji su utjecali na razvoj civilnog društva u Hrvatskoj kao sektora koji najuspješnije povlači sredstva iz europskih fondova, sektora koji pregovara o pravima i obvezama svih uključenih strana i sektora koji zagovara bolji položaj organizacija i njihovih korisnika. Na kraju, i kao sektora koji, da nabrojimo samo neke uspješne akcije, pokreće prikupljanje potpisa protiv monetizacije autocesta, organizira prosvjed Hrvatska može bolje ili osniva jedinu kulturnu ustanovu u regiji temeljem civilno-javnog partnerstva, zagrebački Pogon. Upravo je sposobnost mobilizacije civilnog sektora ono što je spasilo budžet Zaklade za razvoj civilnog društva kada je vlada premijera Tihomira Oreškovića i potpredsjednika mu Bože Petrova i Tomislava Karamarka odlučila više nego prepoloviti izdvajanja za civilno društvo 2016. godine. I upravo je ta snaga trajna opasnost za sve vladajuće strukture u Hrvatskoj.

Odluku o osnivanju Savjeta za razvoj civilnog društva, od njenog prvog donošenja 2002., mijenjali su i dopunjavali svi predsjednici vlada, kako je kome u kojem času odgovaralo. Od Ivice Račana i 21 člana Savjeta do Andreja Plenkovića i 37 članova Savjeta, od jednakog broja predstavnika javne vlasti i organizacija tijekom 2000-ih, i kod Račana i kod Sanadera, do prevlasti predstavnika javne vlasti tijekom i nakon mandata Zorana Milanovića. Zadaće Savjeta mijenjale su se od inicijalnog “donoše­nja odluke o izboru i raspodjeli financijske potpore programima i projektima udruga u tekućoj godini, na teme­lju prijedloga stručnih radnih skupina” – do “sudjelovanja”, “suradnje” i “izvršavanja zadaća” u 2017. Među najvažnijim zadaćama Savjeta trenutno su praćenje izvršavanja Nacionalne strategije stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnog društva te sudjelovanje u programiranju i utvrđivanju prioriteta u korištenju fondova Europske unije. Upravo u (ne)mogućnosti obavljanja tih zadaća ogleda se (ne)moć ovoga tijela u sadašnjem trenutku. 

Naime, Nacionalna strategija poticanja razvoja civilnog društva za razdoblje od 2017. do 2021. izrađena je nakon velikih potresa 2016., u naizgled participativnom procesu u kojem je sudjelovalo više od 70 predstavnika organizacija i tijela javne vlasti, institucija i akademije. Nakon što je Nacrt Strategije prošao javnu raspravu, poslan je na očitovanje tijelima državne uprave. Gotovo dvije godine od izrade Nacrta, jedno se državno tijelo još uvijek nije o njemu očitovalo te je cijeli proces zaustavljen. Radi se o Ministarstvu rada i mirovinskog sustava Marka Pavića, no zapravo se radi o Vladi Republike Hrvatske. Na sjednici Savjeta održanoj 29. ožujka, ravnateljica Ureda za udruge Helena Beus istaknula je da je tek nedavno od Ureda premijera dobila usmeni naputak da Nacrt Strategije pošalje Ministarstvu regionalnog razvoja i fondova Europske unije na ocjenu usklađenosti sa Zakonom o sustavu strateškog planiranja, kao i da je očitovanje Ministarstva rada (napokon) stiglo no da ne može sa Savjetom podijeliti njegov sadržaj. 

Nekoliko je puta ravnateljica Beus istaknula da je Ured tijelo Vlade te da je u stalnoj komunikaciji s Vladom, da je svojevrstan Vladin glasnogovornik. Iz tog se opetovanog isticanja nije nažalost moglo zaključiti ništa drugo osim da Vlada želi proces donošenja Strategije odgoditi koliko god je to moguće. Implicitno je to potvrdila i predstavnica Ureda premijera u Savjetu, Ana Balaband, koja je zaključila da dokument koji toliko dugo stoji u ladici ne može biti usvojen bez temeljite revizije. Isto je implicirala i predsjednica Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, Cvjetana Plavša-Matić, koja je istaknula da Nacrt mora proći sadržajnu reviziju jer su određene aktivnosti već odrađene ili su u procesu. Izostanak predstavnika Ministarstva rada, ujedno i nadležnog tijela za upravljanje operativnim programima Europske unije, ključnog izvora sredstava za financiranje programa i projekata organizacija civilnog društva, poslalo je odgovarajuću poruku. Poruku da Savjet više nije relevantan akter na čijim se Sjednicama donose odluke i zaključci koji usmjeravaju razvoj civilnog društva u cjelini.

Savjet je na spomenutoj sjednici usvojio prijedlog svoje Radne skupine o žurnom donošenju Strategije kroz kraći proces usklađivanja u okviru participativne metodologije, korištene i pri njenoj izradi, uz razuman rok za očitovanje Ministarstva regionalnog razvoja. “Već nekoliko godina postoji tendencija omalovažavanja civilnog sektora, ostavljaju nas po strani i ne promatraju nas kao ravnopravne partnere”, rekla je za Kulturpunkt Mira Anić, predsjednica udruge Zvono, predstavnica sektora za skrb o osobama s invaliditetom. “Pored borbe za opstanak i razvijanja svojih ideja i planova, sada moramo braniti stečene pozicije, načela i vrijednosti za koje se zalažemo”, zaključuje Anić. Iris Beneš, voditeljica Brodskog ekološkog društva, zamjenica predstavnice sektora za zaštitu okoliša i održivi razvoj, smatra da se na ovaj način urušava dugo stvarano povjerenje između javne vlasti i civilnog društva. “To se ponajviše vidi u pomanjkanju komunikacije, odnosno u nemogućnosti da kao Savjet možemo doći do nekih osnovnih informacija”. 

Na sjednici Savjeta postalo je evidentno da tijela javne vlasti – ona upućena u problematiku, dok je većina nezainteresirana i samo odrađuje svoj posao sjedenja na sjednicama – na sve načine pokušavaju gorući problem prebaciti u sferu psihologizacije i moraliziranja savjetujući predstavnicima organizacija kako trebaju samo biti strpljivi te da će se sve odraditi u što je moguće kraćem roku. Nakon frontalnog i agresivnog napada na civilno društvo u 2016. godini, izgledno je da je ova Vlada odlučila polaganim, ali sigurnim taktikama ignoriranja i nedjelovanja, te istovremenim zatrpavanjem administrativnim poslovima i nametanjem neprimjerenih obaveza praćenja i izvještavanja potplaćenom i potkapacitiranom sektoru ugušiti i sve buduće pokušaje borbe.

No, kao što je za Kulturpunkt istaknula Iris Beneš, “To nije stvar strpljenja. Moramo inzistirati na transparentnosti”. Transparentnost bi u ovom slučaju značila skidanje rukavica i traženje od Vlade Republike Hrvatske da se javno i jasno očituje što želi od civilnog društva u predstojećem periodu. Želi li servisere javnih potreba, pružatelje usluga koje sama ne može osigurati, tihe i radišne organizacije koje nemaju ni vremena niti mogućnosti pobuniti se protiv sustava koji im nameće odrađivanje nepregledne administracije za europske projekte, a ostavlja sve manje prostora za obavljanje njihove temeljne misije? Organizacije koje nemaju ni volje niti kapaciteta zagovarati demokratizaciju sustava, transparentno upravljanje i građansku participaciju u svim segmentima javnog? Izgledno je da je tako. No, također je izgledno i da je ova Strategija, donesena ili ne, u obliku u kojem jest ili u skraćenoj verziji, možda posljednja šansa da se dogodi mobilizacija spomenuta na početku ovog teksta. Jer ako ju netko može organizirati, onda je to civilno društvo u Hrvatskoj.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Razgovarala: Matija Mrakovčić

Kao što je istaknuto na službenim stranicama Ureda za udruge, Savjet za razvoj civilnoga društva savjetodavno je tijelo, posrednik između Vlade i organizacija civilnoga društva. Djeluje na provođenju Nacionalne strategije stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnoga društva, razvoju filantropije, socijalnog kapitala, partnerskih odnosa i međusektorske suradnje. Savjet za razvoj civilnoga društva jedno je od triju tijela koja osiguravaju institucionalnu infrastrukturu ovog sektora, uz Vladin ured za udruge i Nacionalnu zakladu za razvoj civilnog društva. 

U travnju 2016. godine Vlada je Uredbom o kriterijima za utvrđivanje korisnika i načinu raspodjele dijela prihoda od igara na sreću donijela političku odluku o drastičnom rezanju sredstava civilnom društvu. Nakon što su predsjednica i nekoliko članova Savjeta podnijeli ostavku, pokrenuta je inicijativa Za snažno civilno društvo! koja je akcijom urudžbiranja apela Vladi RH prikupila preko 430 potpisa organizacija civilnog društva iz čitave zemlje. Istovremeno ravnatelj Ureda za udruge daje ostavku na poziciju. Sustav institucionalne potpore civilnom društvu dolaskom Plenkovićeve Vlade navodno je krenuo u oporavak. Uredbom o raspodjeli lutrijskih sredstava za 2017. razvoju civilnog društva dodjeljeno je malo više sredstava, nakon višemjesečnih peripetija izabran je i s radom je krenuo novi Savjet za razvoj civilnoga društva, dok je Ured za udruge vršitelja dužnosti ravnatelja imao čak do svibnja 2018. 

Nova Strategija poticanja razvoja civilnog društva 2017-2021 bila je na javnoj raspravi do rujna 2017., i otada se nije dogodilo – ništa. U području “Institucionalni okvir za podršku razvoju civilnoga društva” navedene Strategije, ističe se potreba provođenja vanjskog vrednovanja postojećeg institucionalnog okvira te izrade i provođenja preporuka za poboljšanje djelovanja i unapređenje suradnje Ureda za udruge, Savjeta za razvoj civilnoga društva i Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva.

O svemu tome razgovaramo s Eminom Bužinkić, predsjednicom Savjeta za razvoj civilnog društva.

KP: U 2016. svjedočili smo nevjerojatnom umanjivanju pozicije i važnosti Savjeta za razvoj civilnog društva, prvenstveno kod izglasavanja Uredbe o raspodjeli lutrijskih sredstava, ali i u drugim slučajevima. Za početak: u kakvom je danas položaju Savjet u odnosu na izvršnu vlast?

Situacija u kojoj se danas nalazi Savjet za razvoj civilnoga društva nije sasvim ista kao 2016., ali je neposredna posljedica stava kakav je naložio marginalizaciju i izolaciju Savjeta kada se radi o donošenju odluka o civilnome društvu. Postupak odcjepljivanja Savjeta od Vladinih odluka o civilnom društvu režiran je smjer sasvim jasne destabilizacije i postavljanja prepreka pred one aktere civilnoga društva koji koračaju ka sve otvorenijim i transparentnijim modelima odlučivanja, demokratsko-participativnim modelima upravljanja, zaštiti ljudskog dostojanstva i prava na izbor, artikulaciju kritičkoga spram Vladina djelovanja i slično.

Nakon više od godine i pol dana od početka mandata novog saziva Savjeta, a u usporedbi s dva saziva u kojima sam bila članica između 2006. i 2012. godine, zaključujem kako ne samo da ne postoji institucionalni mehanizam koji bi poticao aktivan savjetodavni rad 37 članova/ica, nego je Savjet gurnut u sistem koji operira kočnicama i crvenim zastavama. Primjerice, niti ovogodišnja Uredba o raspodjeli lutrijskih sredstava nije raspravljana niti joj je podrška izglasana u Savjetu bez obzira na ranije jasno postavljena načela participativnog i partnerskog. Nacionalna strategija za stvaranje poticajnog okruženja za razvoj civilnoga društva još uvijek nije usvojena unatoč opetovanom traženju da se ista stavi na dnevni red Vlade. Informacije o provedbi ESF-a, a osobito njegovih financijskih aspekata mjesecima su se držale podalje očiju i ušiju Savjeta te su neke od tih informacija tek nedavno podijeljene.

Na primjeru Strategije kao i na primjeru upravljanja natječajima ESF-a, jasno se vidi koliku važnost aktualna vlast pridaje civilnome društvu. Sasvim je jasno kako će ulogu Savjeta treba redefinirati i snažnije institucionalizirati njegove zadaće kako bi se mijenjajuća postava Vladinih predstavnika/ica ozbiljno pripremala i uzimala u obzir rasprave i odluke Savjeta. 

KP: Kako danas funkcionira odnos između tri stupa institucionalne podrške sektoru: Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, Ureda za udruge Vlade RH i Savjeta?

Čini mi se kako je spomenuta situacija 2016., a koja se nastavila i godinama poslije, utjecala na međusobne odnose između ovih triju institucija te narušila povjerenje i suradnju kakva je postojala ranije. Ulaskom u Savjet u prvoj polovici 2017. godine bilo mi je jasno kako će se tenzije oslikavati u redovitom radu Savjeta i preslikavati na inicijative koje će uključivati sva tri tijela. U konačnici, jasno je kako su sva tri tijela u ovoj ili onoj mjeri na meti političkih utjecaja koji nisu konstruktivni i stabilizirajući za današnju situaciju.

Moje je profesionalno stajalište da Zaklada, Ured i Savjet trebaju imati mnogo jaču vezu i skupno se zalagati za kvalitetniji i inkluzivniji pristup civilnome društvu, za onaj pristup koji će osnaživati aktere civilnoga društva koji nedvosmisleno unaprjeđuju stanje demokracije, vladavine prava, nekoruptivnog načina javnog djelovanja i transparentnog upravljanja te onaj pristup koji će težiti dekriminalizirati rad civilnoga društva i utjecati na stvaranje pozitivnog ozračja u javnosti za djelovanje civilnih aktera. Imamo još otprilike godinu i pol dana vremena u ovome mandatu da unaprijedimo odnose i činimo ono sto je potrebno i ono sto je kritički zamah u odnosu na sadašnje stanje. 

KP: Strategija poticanja razvoja civilnog društva za period 2017-2021 još uvijek nije izglasana, iako je rasprava o njoj završena prije dvije godine. Možeš li nas uputiti u proces njenog donošenja, koliko je Savjet imao utjecaja na njega te što se trenutno događa sa Strategijom?

Točno je kako Nacionalna strategija za stvaranje poticajnog okruženja za razvoj civilnoga društva nije donesena već gotovo puno dvije godine. Tekst Strategije prošao je kroz postupak javnog savjetovanja i očitovanja tijela državne uprave, izuzev jednoga, nakon sto je golema radna skupina izradila prijedlog teksta. Ministarstvo rada i mirovinskog sustava je dugo oklijevalo poslati svoje očitovanje. Iako smo neformalno saznali da je očitovanje ovoga ministarstva stiglo u Ured za udruge, nismo imali prilike dobiti službenu informaciju niti vidjeti tekst očitovanja ovoga tijela.

Zatražila sam uvid u očitovanja TDU-a na tekst Strategije i vjerujem da će mi ih Ured za udruge dostaviti u dogledno vrijeme. Trenutno smo u procesu rasprave između Ureda i Savjeta o prijedlogu Ureda da se organizira sastanak na kojemu bi se ažurirao tekst Strategije s obzirom na to da je prošlo mnogo vremena. Ažurirani bi tekst išao od 2019. do 2021. Prijedlog nije jednostavno podržati jer bi ažuriranje teksta moglo odgoditi usvajanje Strategije na još nekoliko mjeseci s obzirom na to da bi sadržajne izmjene u tekstu morale ponovno ići u postupak javnog savjetovanja i očitovanja tijela državne uprave. 

KP: Savjet za razvoj civilnog društva također je ili bi trebao biti važan akter u programiranju i osmišljavanju Europskog socijalnog fonda u Hrvatskoj. Što možemo očekivati za civilno društvo i od civilnog društva s obzirom na dosadašnju provedbu natječaja iz fonda i približavanje roka programiranja novog?

Posljednjih smo godinu i pol dana u Savjetu doista imali fokus na temi upravljanja Operativnim programom “Učinkoviti ljudski potencijali” i provedbom Europskog socijalnog fonda. Izrazili smo zabrinutost povodom nekoliko strukturnih problema: kašnjenje operacija i potencijalni gubitak financijskih sredstava (veliki broj natječaja je odgođen), loša kvaliteta pripreme natječaja, smanjenje natječajnih sredstava, promjena kriterija operacija, te nedostatak informacija o vremenu i proceduri revizije programa. Pored toga, informacije o stanju fondova razmatraju se na zatvorenim sjednicama Vlade te se drže tajnima u uskom krugu suradnika bezrazložno.

Sve ovo je suprotno Nacionalnom planu reformi iz 2017. gdje je sama Vlada istaknula kao problem preveliku administraciju u prijavi i provedbi EU projekata i kao cilj postavila olakšavanje procedura. Nije li svrha povećati broj prijava na natječaje i bolje iskorištavanje fondova? Još sredinom 2017. smo pozvali Vladu Republike Hrvatske da tematske rasprave o europskim fondovima učini javnima i transparentnima. Osim toga, pozvali smo i sva TDU da objave Sažetke za građane o korištenju europskih fondova, partikularno ESF-a za 2015. i 2016. godinu i to do sada ugovorenim operacijama, projektima i sredstvima ESF-a. Tražili smo i godišnji izvještaj Odbora za praćenje krajem godine i plan realizacije ESF-a u narednom razdoblju. Moram li spomenuti da godinu i pol dana nismo dobili odgovor na tražene zahtjeve izuzev sažete usmene informacije o nekim od pitanja vezanih uz provedbu i reviziju ESF-a na posljednjoj sjednici Savjeta. 

S obzirom na to da se približava rok novom programiranju, ključnim smatram da MRMS i Vlada RH osiguraju sljedeće korake: usvoje Nacionalnu strategiju za stvaranje poticajnog okruženja za razvoj civilnoga društva, korigiraju sve loše i nedostatne prakse vezane uz provedbu natječaja ESF-a, unaprijede efikasnost rada Nacionalnog odbora za praćenje i položaj članova/ica iz redova civilnoga društva u tome tijelu, objave sve izvještaje Odbora za praćenje te unaprijed, pazeći na principe participativnosti, uključivosti i partnerstva, pripreme konzultativni proces programiranja.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Pravilima se određuju kriteriji i postupak kojim će Ured izabrati i sufinancirati projekte ugovorene u okviru programa Europske unije raspoloživih organizacijama civilnoga društva u Republici Hrvatskoj. Sredstva za sufinanciranje osigurana su u Državnom proračunu iz dijela prihoda od igara na sreću u proračunskom razdjelu Ureda za udruge. Internetsko javno savjetovanje otvoreno je do 21. veljače, a svi zainteresirani mogu slati svoje primjedbe i komentare putem obrasca za sudjelovanje u savjetovanju. 

Objava Javnog poziva za podnošenje zahtjeva za sufinanciranje projekata organizacija civilnog društva ugovorenih u okviru programa Europske unije za 2014. godinu očekuje se krajem veljače.

Ministarstvo financija objavilo je Nacrt prijedloga Zakona o igrama na sreću, zabavnim i nagradnim igrama i otvorilo javnu raspravu koja će trajati do 5. veljače. Zainteresirana javnost može sudjelovati davanjem mišljenja, primjedbi i prijedloga u pisanom obliku na Prijedlog iskaza o procjeni učinaka propisa i Nacrt prijedloga Zakona o igrama na sreću, zabavnim i nagradnim igrama.

Primjedbe, prijedlozi i mišljenja mogu se dostaviti na adresu elektroničke pošte.

Ministarstvo financija / Ured za udruge / Fotografija: truthout.org