Šetnja Tajni grad, osmišljena je za Haustor-galeriju LiberSPACE, te kombinira glazbenu i urbanističku referencu: album grupe Haustor i zagrebačke podzemne tunele. Na ovaj način, otkrivaju se zamaskirani slojevi grada, urbane legende, povijest, zone (ne)pristupačnosti, svakodnevica i vlastito sjećanje, a sve s ciljem dubljeg upoznavanje okoline

Bunjevac se, kao voditeljica urbanih šetnji u Zagrebu od 2017. godine, bavi istraživanjem tema urbanih transformacija, kolektivne memorije i odnosa građana prema prostoru, s fokusom na manje poznate gradske četvrti i alternativne obilaske. Šetnja će trajati sat i pol, a obuhvatit će centar grada između Tkalčićeve, Dubravkinog puta, Mesničke, Ilice i Jurišićeve ulice.

Lana Bunjevac diplomirala je sociologiju i novinarstvo u Zagrebu, te magistrirala sociologiju i socijalnu antropologiju na Central European University u Budimpešti. Od 2010. do 2020. radi kao novinarka u redakciji kulture Jutarnjeg lista i tjednika Globus, a od 2020. djeluje kao freelance novinarka.

KP: Što je točno Actopolis? Možeš li nam reći nešto o povijesti i razvoju projekta? 

A.D.B.: ACTOPOLIS, kako i njegovi podnaslovi kažu ART AS ACTION, ART AS URBAN PRAXIS, dakle Umjetnost djelovanja, odnosno Umjetnost urbane prakse, transnacionalni je umjetnički laboratorij koji propituje aktualnu situaciju i budućnost urbanoga života u gradovima jugoistočne Europe i Turske, te Rurske oblasti u Njemačkoj. U platformi su povezani gradovi obilježeni izrazitom nestabilnošću – gospodarskom, političkom, te migrantskom, izbjegličkom krizom – a riječ je o Ankari i Mardinu, gradu koji je svega 40 kilometara udaljen od sirijske granice, zatim Ateni, Bukureštu, Beogradu, Sarajevu i Zagrebu, te postindustrijskom Oberhausenu u Rurskoj oblasti. Ključno za platformu ACTOPOLIS je etabliranje proizvodnog laboratorija koji nadilazi granice gradova, i država, radi razmjene strategija i metoda umjetničkoga interveniranja u gradsku stvarnost.

Kustosica Angelika Fitz, današnja ravnateljica Az W-a (Architekturzentrum Wien) Arhitektonskog centra u Beču, ovaj je projekt koncipirala za Goethe-Institut 2014. godine te je zajedno s Katjom Aßmann iz organizacije Urbane Künste Ruhr i njegova umjetnička voditeljica. Trenutačnno u svakom gradu timovi sastavljeni od umjetnika, urbanista, aktivista i kustosa rade na realizaciji intervencija u urbanom prostoru. Za neke od njih migracija i progonstvo, ali i događaji u parku Gezi ili na trgu Sintagma nisu samo svjetske aktualnosti, već sastavni dio njihovog osobnog iskustva. 

KP: Možeš li predstaviti program zagrebačkog segmenta ACTOPOLIS-a i tko su ljudi uključeni u izvedbu?

A.D.B.: Zagrebački segment ACTOPOLIS-a, promišljajući postojeće i moguće urbane konflikte kao posljedice masovnih migracija stanovništa, propituje koncepcije pripadanja u suvremenome društvu neizvjesnosti, a fokusiran je na produkciju pet autorskih radova u javnome prostoru grada. U skupini umjetnika i aktivista sudjeluju Selma Banich, Nikola Bojić, Lightune.G (Bojan Gagić i Miodrag Gladović), Tonka Maleković i Saša Šimpraga.

KP: U najavi stoji: “Reagirirajući na migracije stanovništa s Bliskoga istoka i iz Afrike te urbane transformacije s kojima je suočena današnja Europa, ACTOPOLIS-ov tim u Zagrebu posebno istražuje mogućnosti novih koncepcija ‘urbanog građanstva’ koje su izvan kategorija nacionalnih država.” O čemu se točno radi?

A.D.B.: Zagrebački projekt naziva Invisible Belonging, polazi od ideje ”urbanog građanstva”, odnosno pripadanja gradu kao nove kategorije ljudskoga pripadanja koje je neposrednije, prirodnije od pripadanja naciji. U nekoj ustaljenoj hijerarhiji pripadanja, prvo pripadamo samima sebi, pa obitelji, kvartu, gradu… Primjerice, u gradu Zagrebu, prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine živi 93,14 posto Hrvata. Daju li službeni podaci stvarnu sliku grada Zagreba ili je ipak riječ o obrambenoj društvenoj mimikriji? U doba golemih demografskih promjena koja sva današnja europska društva prolaze s migracijama stanovništva iz Afrike i Bliskoga Istoka, ključno je pronaći poveznice između ”novih” i ”starih” građana Europe, kao i ”novih” i ”starih” Zagrepčana, koja nadilaze nacionalna obilježja, a uvažavaju kulturološke različitosti. Stoga je grad, kao i ideja pripadanja gradu, savršen teritorij za takva sociološka propitivanja i umjetnički eksperiment.

KP: Gdje će se održavati program i zašto baš tamo?

A.D.B.: Prva umjetnička intervencija Saše Šimprage Povezivanje postavljena je na Stossmayerovom šetalištu na Gornjem gradu (i otvorena je do 9. travnja; op.a.). Riječ je o privremenoj instalaciji montažnog stubišta koja će ukazati na nužnost stvaranja novih komunikacijskih veza i odnosa u gradu. Izabrana je točka povijesne fortifikacije kraj zgrade Državnog hidrometerološkog zavoda, budući da je ove godine najavljena obnova toga bedema, čak i njegovo povišenje, čime bi bila ukinuta i vizualna komunikacija između javnih površina parka Bele IV. i niže šetališne akse. Rad nosi simboličku poruku povezivanja, prelaženja zidina u vrijeme jačanja tvrđave Europe.

Rad Selme Banich Zajednice skrbi odvija se u zajednici u Folnegovićevu naselju, i kroz radioničku formu stvaranja privremene autonomne zone, propituje sa stanarima Folke kako misliti skrb iznova,  skrbeći jedni o drugima, budući da centralizirani, državni instrumenti skrbi nikad neće skrbiti o građanima holistički. Folnegovićevo naselje je izabrano kao jedno od prvih nevidljivih multietničkih naselja u gradu Zagrebu, te zbog osobnog iskustva odrastanja autorice u toj zajednici.

Nikola Bojić u svome radu Klopka, umjetničkoj instalaciji i performansu u javnome prostoru bavi se pojmom granica, prostornih i mentalnih. Rad propituje arbitrarnost granica kao linija koje iscrtavamo kako bi se nominalno zaštitili, formirali identitet naspram drugoga i naposlijetku odredili vlastitu ideju pripadnosti. Klopka će svoju koreografiranu izvedbu “lebdeće granice” doživjeti u Novom Zagrebu, na području nerealizirane zagrebačke Plave potkove, pandanu Zelene potkove, pojasu javnih parkovnih površina u Donjem gradu.

Rad Full Range Society, umjetničkog dvojca Lightune.G poznatog po luminoakustici, koji čine Bojan Gagić i Miodrag Gladović, algoritamska je kompozicija oblikovana demografskom strukturom društva stvarnog ili kreiranog kvarta, grada, države, regije… Osim kao web projekt, kao algoritamski prijevod statističkih podataka u zvuk, koji će se moći primijeniti na bilo koji teritorij i period ljudske povijesti,  rad će se predstaviti u obliku interaktivne audio instalacije stvaranja osobne kompozicije, jedinstvene zvučne slike, koju kreira svaki posjetitelj u Tunelu Grič.

Tonka Maleković u istraživačkom radu Spaces Between Living Places – SBLP  kroz vlastito iskustvo ekonomske migracije i kroz seriju razgovora s drugim protagonistima sa sličnom recentnom biografijom, proučava zajednički fenomenološki fundus migrantskog iskustva; uzroke recentnih masovnih odlazaka iz vlastite zemlje, ali i procese konstruiranja osjećaja identiteta i pripadanja novom mjestu/kulturi/zajednici. Rad će biti izmješten izvan istraživačkog područja grada Stuttgarta i njegove okolice, kao kolaž audio isječaka, tekstova i razgovora, u obliku multimedijalne instalacije u Galeriji SC.

KP: Kako će se u budućnosti razvijati projekt?  

Bit će zanimljivo vidjeti što iz pojedinih projekata, a izvan lokalnog konteksta Zagreba, možemo naučiti o urbanom građanstvu, te području napetosti novih nacionalizama i života u interkulturnim društvima. ACTOPOLIS-ov laboratorij nije obilježen jednim velikim pojedinačnim događajem, već zajedničkim razvojem refleksivnih i intervencionističkih alata u urbano tkivo gradova.  Pojedinačne projektne ideje razmijenjene već 2015. godine tijekom njihova nastanka, dakle, prije njihove realizacije tijekom 2016. godine u lokalnim intervencijama u Ateni, Beogradu, Bukureštu, Ankari, Mardinu, Oberhausenu, Sarajevu i Zagrebu.  U 2017. godini, tj. u trećoj godini projekta, lokalni će se rezultati objediniti u nadregionalnoj putujućoj izložbi koja će gostovati u svim gradovima koji su sudjelovali u ovom projektu.

ACTOPOLIS-ov zagrebački segment, Invisible Belonging – Nevidljivo pripadanje, započeo je 2. travnja i trajat sve do rujna 2016. godine.

Urbano istraživanje i fotografiranje ruševina suvremeni je pokret istraživanja napuštenih, često industrijskih građevina, ali i druge infrastrukture u trenucima zapuštenosti i propadanja. Pokret koji često uključuje ulaske u opasne i nestabilne prostore, te neovlašteno ulaženje na privatne posjede, posebno je postao popularan u postindustrijskim društvima, a manje ili više ozbiljni “istraživači” najčešće su motivirani isključivo znatiželjom. Fotografije ruševina nastale u tom procesu posebno su popularne zbog čega ih se ponekad naziva “pornografijom ruševina” (ruin porn), kako bi se naglasila njihova nepostojeća estetska ili društvena vrijednost, unatoč kojoj ih volimo gledati, pritom se osjećajući malo posramljeno. Upravo to problematizira izložba Više od pornografije ruševina (Beyond Ruin Porn), trenutno predstavljena u newyorškoj Front Room galeriji. 

Fotografije ove grupne izložbe sadrže sve elemente “pornografije ruševina”, ali i “socijalno relevantne, povijesne i povijesno umjetničke reference, kao i veća filozofska i kulturna pitanja”, stoji u opisu izložbe. Ističe se također kako ne postoji prikladan popularan naziv kojim bi se opisale socio-kultourno, politički i umjetnički vrijedni radovi ovog žanra, nastali u nekoliko proteklih desetljeća. 

Da fotografije urbanog propadanja, kao i proces njihovog nastanka, nisu samo “lijepe slike” romantičnih entuzijasta, pokazuje i na izložbi predstavljen rad Paula Raphaelsona. On je istraživao tvornicu šećera u Brooklynu, nekad najveću rafineriju šećera na svijetu, čija bi se jedina preostala zgrada trebala transformirati u elitne stanove. Veliku transformaciju svoje sredine bilježe i neki detroitski umjetnici, kao što je Seph Lawless, koji fotografiranjem urbanog odumiranja grada upozorava na posljedice propadanja industrije i svih socijalnih problema koji iz toga proizlaze. U hrvatskom kontekstu, neki od autora koji se bave ovim problemom su Nela Laptoš i Goran Kerić, dvojac koji svoje fotografije objavljuje na stranici Abandoned Croatia, Josip Kovač Levantin, Mihovil Pirnat i Matija Pucak, koji su se predstavili izložbom Urbano istraživanje u galeriji Greta 2015. godine, te mladi umjetnik Pavle Kocanjer koji se predstavio videom Abandoned Karlovac. Radovi svih spomenutih autora predstavljaju specifičan dokument procesa urbanog propadanja, te osim sadržaja koji prezenitaju, daju uvid u socijalan kontekst u kojem su nastali, te kao takvi zaslužuju kritičku afirmaciju.

“Kuće, tuneli, bolnice i tvornice primjeri su propadajućih objekata koji su nerijetko imali veliko značenje u trenutku gradnje i korištenja, ali promjene u društvu i ljudskim potrebama dovele su do zaborava njihovog značaja. U njima vrijeme leži zamrznuto u trenutku kada ih je čovjek napustio te predstavlja priliku posjetiteljima da upoznaju ili se prisjete prošlosti vlastitog okruženja. Dodir sa takvim mjestima širi horizonte posjetitelja i mijenja pogled na svijet, potičući nas da, njegujući osjećaj znatiželje, proživimo pustolovine na neočekivanom mjestu – našem svakodnevnom okruženju”, stoji najavi izložbe.

Izložba je otvorena do 6. lipnja.