Nakon što je svoj rad zagrebačkoj publici predstavila u Pogonu krajem siječnja gdje je održana njena pop-up izložba, Forouhar gostuje u Ateljeu Jagoda. S Rojiom Forouhar, ususret njenoj izložbi u Pogonu gdje je predstavila svoj rad Život s gradnjom, za Kulturpunkt je razgovarala Karla Crnčević.

Ovog puta, Forouhar će predstaviti svoj rad Never Say Goodbye, fragmentarnu poemu koja se sastoji od upliva glasova svakodnevice i nasilja. Na susretu u Ateljeu, publika će s Forouhar pročitati njenu pjesmu i razgovarati na koji se način ona uklapa u postojeći rad ove umjetnice.

Za sudjelovanje u programu potrebna je prethodna najava koja se vrši putem e-maila info@j-a-g-o-d-a.com.

Više detalja pročitajte ovdje.

S Rojiom smo razgovarali pred sam kraj njezina tromjesečnog boravka u Zagrebu, gdje je boravila kao rezidentica u okviru međunarodne suradnje Pogona i Akademie Schloss Solitude. Tijekom boravka razvijala je drugo poglavlje svog dugotrajnog istraživačkog rada Život s gradnjom – urbana (po)vijest koji spaja arhitekturu, umjetnost i dokumentaristički pristup svakodnevici da bi fokusirao živote afganistanskih migranatskih radnika na teheranskim gradilištima. Forouhar pritom promatra gradilišta ne samo kao mjesta izgradnje gradske infrastrukture, nego i kao privremene domove; složene prostore u kojima ljudi improviziraju svoju svakodnevicu u okviru nedovršenih zgrada na kojima rade. 

Rad će predstaviti izložbom koja funkcionira kao prostorni arhiv, inovativni katalog i filmski eksperiment, u kojem se fragmenti stvarnog života: zatečeni predmeti, uhvaćeni zvukovi i geste radnika koji te prostore nastanjuju, slažu u cjelinu koja omogućuje drugačiji pogled, onaj koji upućuje na detalje, ritmove i živosti svakodnevice te se na taj način odupire nevidljivosti. Kroz ovu prizmu, Forouhar propituje kako gradovi nastaju i tko stoji iza njihove izgradnje, otvarajući prostor za promišljanje o migracijama, izmještanju, radu i eksploataciji. 

Uskoro otvaraš izložbu i predstavljaš rad u nastajanju, drugo poglavlje Života s gradnjom, u Zagrebu. Kako se ovo poglavlje uklapa u kontekst dosadašnjeg istraživanja i što novo donosi? 

Izložba predstavlja fragmente drugog poglavlja projekta Život s gradnjom, koji razvijam kao eksperimentalni filmski esej; urbanu (pri)povijest koja je još uvijek u nastajanju. Umjesto prikazivanja dovršenog filma, otvaram sam proces rada. Publika će se susresti s materijalima koji će na kraju oblikovati film: intervjuima, slikama, zvukovima i predmetima prikupljenima s gradilišta na kojima afganistanski radnici bez papira istodobno žive i rade. 

Riječ je o građevinskim radnicima koji nastanjuju zgrade koje sami grade. Njihovi se životi odvijaju unutar privremenih, improviziranih prostora ugrađenih u nedovršenu arhitekturu grada. Stavljajući u prvi plan te živuće prostore, alate, namještaj, mjesta za spavanje, kuhinje i svakodnevne geste ovom izložbom predlažem alternativan način čitanja grada. Postavljam pitanje kako se gradovi grade i po koju cijenu. 

Formalno, rad se oslanja na kolažnu, cikličku naraciju. Fragmenti ne čine jednu linearnu priču, već odražavaju repetitivni ritam života radnika: migraciju, rad, izmještenost i povratak. Ti elementi naginju prema filmu koji je jednako o nevidljivosti i brisanju koliko i o otpornosti, znanju i djelovanju, o načinima na koje se radnici organiziraju, prilagođavaju i stvaraju osjećaj zajednice unutar prostora koji nikada nisu bili zamišljeni za življenje.

Dolaskom u Zagreb, već sam na aerodromu vidjela migrantske radnike iz Nepala i Filipina kako stoje u redu s dokumentima i čekaju. Desilo se trenutačno prepoznavanje koje se možda ne bi desilo prije nego što sam započela ovaj projekt. Iako je Život s gradnjom smješten u Teheran, njegova pitanja nisu geografski ograničena. Mehanizmi današnje urbanizacije zapanjujuće su slični posvuda. Gradove grade migrantski radnici čija prisutnost uglavnom ostaje nevidljiva u javnom prostoru, iako su ključni za njegovu transformaciju.

Studirala si i živjela u Londonu, a potom se vratila u Teheran. Kako se odnosiš prema procesu rada i produkciji u ta dva konteksta, jezika i sistema (proizvodnje) znanja?

Ono što me vratilo u Teheran i ono zbog čega sam na kraju ostala bio je moj sve veći interes za margine arhitekture i urbanizma. U Iranu su te margine snažne, aktivne i duboko utjecajne, dok je ono što bi se moglo smatrati mainstreamom relativno usko i manje dominantno. To je stvorilo prostor u kojem su se mogli pojaviti alternativni oblici prakse; projekti koji se ne uklapaju u postojeće okvire pojedinih disciplina, ali izravno govore o proživljenim stvarnostima. 

Nakon povratka iz Londona donijela sam svjesnu odluku da radim na projektima koji se mogu proizvesti samo u Teheranu, koristeći uvjete, ograničenja i materijale koji su tamo dostupni. Za razliku od Ujedinjenog Kraljevstva, pristup formalnim arhivima, knjižnicama i organiziranim resursima u Iranu često je ograničen ili otežan. Umjesto da to doživljavam kao prepreku, počela sam to shvaćati kao metodološki pomak: onaj koji je moj rad usmjerio prema terenskom istraživanju, intervjuima, dugotrajnom promatranju i alternativnim oblicima arhiviranja.

Mnogi se moji projekti oslanjaju na materijale prikupljene izravno iz grada: razgovore, predmete, geste i prostorne tragove. U nekim je slučajevima to značilo okretanje neočekivanim izvorima, poput iranskih filmova iz prethodnih desetljeća, koje sam čitala kao svojevrsne nenamjerne arhive lokalnog prostora i svakodnevnog života. U drugim je pak uključivalo bilježenje i pažljivo opisivanje kao alate dokumentiranja urbanih okruženja, oblike terenskog rada i istraživanja koji se nalaze negdje na granici arhitekture i umjetnosti.

Jezik igra ključnu ulogu u načinu na koji se krećem između tih konteksta. Perzijski je izrazito poetičan i književan jezik, a to bogatstvo snažno oblikuje način na koji ljudi misle i komuniciraju. Iako je taj poetski modus duboko ukorijenjen, kulturno značajan i meni osobno iznimno važan, u praksi mi je često predstavljao izazov. Oslanjanje na metafore, zagonetke i aforizme ponekad može usporiti ili zaustaviti razvoj ideja prema dugotrajnijim procesima ili jasnijim kritičkim okvirima. Povratkom iz Londona postala sam svjesnija načina na koji jezik funkcionira kao alat mišljenja, a ne samo kao sredstvo izražavanja. U konačnici  poetičnost po mom mišljenju proizlazi iz pažnje, a ne iz apstrakcije: iz jasnog gledanja, zadržavanja uz činjenice i povjerenja u to da materijalno i prisutno može nositi značenje. Upravo se tu, za mene, pojavljuje poezija. To je nešto što je vidljivo i u ovom projektu, Život s gradnjom.

Možeš li govoriti o svom procesu i metodama rada s prikupljenim materijalom? Čini mi se da mu pristupaš kao arhivu, iz kojeg izdvajaš i transformiraš detalje kako bi proizvela nove načine gledanja. Kako ove odluke oblikuju tvoj rad? Također, odabrala si pričati priče – ili fragmente priča – o eksploataciji i migraciji kroz predmete pronađene u kućama koje grade i nastanjuju upravo radnici koji ih konstruiraju. Zanima me i odnos slike i teksta, odnosno poezije i materijalnosti u tvom radu. Kako doživljavaš i razvijaš taj odnos?

U Životu s gradnjom moj je proces utemeljen na tretiranju prikupljenog materijala kao aktivnog arhiva – onoga koji se neprestano reorganizira, a ne kao fiksnog repozitorija iz kojeg se jednostavno preuzima. Projekt proizlazi iz dugotrajnog terenskog rada na više gradilišta, gdje provodim intervjue te prikupljam fotografije, zvukove i svakodnevne predmete ugrađene u privremena životna okruženja radnika. Ti se materijali ne koriste kako bi ilustrirali unaprijed zadani narativ, već kako bi ga konstruirali kroz pažljivo promišljeno suprotstavljanje.

Konceptualno, ovaj je pristup oblikovan radovima Waltera Benjamina (The Arcades Project), Abyja Warburga (Mnemosyne Atlas) i Jean-Luca Godarda (Histoire(s) du cinéma), koji montažu i konstelaciju koriste kao načine mišljenja. U tim djelima značenje ne proizlazi iz linearnog objašnjenja, već iz postavljanja fragmenata jedan uz drugi, pri čemu se veze formiraju kroz različite vremenske, prostorne i iskustvene razine. Ta je logika središnja za Život s gradnjom: arhiv postaje metoda mišljenja, a ne tek mjesto pohrane. 

Recimo, u prvom poglavlju ta se arhivska metoda artikulira kroz cjeline poput Textures. Odabrani niz fotografija krupnih planova vodi kroz interijere gradilišta u kojima se istodobno radi i živi. Slike prate prostore za spavanje, vlažne zone poput toaleta i tuševa, improvizirane kuhinje, istrošene površine i geste radnika koji ih nastanjuju. Prikazane kao printovi veličine razglednice, naglašavaju intimnost i prolaznost, prizivajući ideju razglednice poslane kući s privremenog radnoog mjesta; one nose fragmente svakodnevice, ali nikada cjelovitu sliku. 

Ovaj vizualni sloj prati drugi, nazvan Lists: popisi predmeta koji se pojavljuju u krupnim planovima. Alati, odjeća, prehrambeni proizvodi i improvizirani komadi namještaja katalogizirani su i izdvojeni iz svoje uobičajene nevidljivosti. Kroz čin popisivanja ti se svakodnevni predmeti uzdižu u nositelje proživljenog iskustva, otkrivajući načine na koje radnici unutar nedovršene arhitekture grade osjećaj doma. Popisi pritom funkcioniraju i kao dokumentacija i kao apstrakcija: imenuju ono što je prisutno, a istodobno ostavljaju prostor gledatelju da zamisli živote koji se okupljaju oko tih predmeta.

Zajedno, ove metode oblikuju način gledanja. Fragmentiranjem, katalogiziranjem i preslagivanjem materijala, Život s gradnjom opire se jedinstvenom, autoritativnom narativu i umjesto toga gradi slojevitu ali otvorenu strukturu. Odluke o radu s krupnim kadrovima, inventarima i montažom pomiču pažnju s grandioznih urbanih slika prema najmanjim jedinicama svakodnevnog života: onima u kojima društvene, političke i prostorne stvarnosti rada postaju vidljive kroz detalj, ponavljanje i blizinu.

Ovaj projekt funkcionira kao istraživanje za budući film. Kako vidiš odnos između prostorne sekvence i pokretne slike koju planiraš dalje razvijati? Namjeravaš li snimati novi materijal ili ćeš nastaviti raditi s fotografijama?

Ovaj se projekt vrlo namjerno nalazi između instalacije i filma, a taj se međuprostor pokazao i produktivnim i zahtjevnim. Život s gradnjom započeo je kao prostorni arhiv, a sama je instalacija već nosila snažan filmski impuls, ne samo zbog pokretnih slika, već radi sekvenci, ritma riječi i kretanja gledatelja kroz prostor. Rad se ne doživljava odjednom; on se razvija fragment po fragment. Gledatelji postaju svjedoci, sastavljajući značenje tijekom vremena kroz supostavljanje slika, riječi i predmeta. U tom smislu, instalacija već funkcionira prema filmskim principima trajanja, montaže i temporalnosti.

Kada sam tek počela razmišljati o filmu, upravo sam se s tim borila. Svaki izravan prijelaz prema snimanju djelovao je, paradoksalno, manje filmski od same arhivske instalacije. Instalacija stvara alternativni prostor, gotovo suspendirano stanje, u kojem slike, popisi i glasovi zadržavaju gledatelja u stanju pojačane pažnje. Prevesti taj intenzitet u konvencionalni filmski oblik činilo mi se nedostatnim. Tu je napetost bilo važno priznati i prihvatiti, umjesto da je se prerano pokuša razriješiti. 

Danas izložbu vidim kao poligon za testiranje. Izmještanjem materijala izvan sebe, prostorno i javno, mogu promatrati kako sekvence funkcioniraju, gdje se pažnja zadržava i kako se značenje postupno akumulira. Na taj način izložba postaje svojevrsna proba ili alat koji aktivno gura film naprijed. Omogućuje mi da ponovno promislim film ne kao jedinstveni kanal, već kao nešto što može proizaći iz prostornog slaganja, fragmentacije i ponavljanja. Voljela bih da film nastavi tu logiku. Neću napustiti fotografije; naprotiv, izgradit ću dijalog između mirovanja i kretanja. Arhivske fotografije krupnih planova, inventari predmeta i govorni fragmenti koegzistirat će s novim snimljenim materijalom: dugim kadrovima gradilišta, sporim promatračkim snimkama i ambijentalnim zvukom. 

U tom smislu, Život s gradnjom tretira film kao porozno polje, a ne kao fiksnu formu. Projekt se kreće između arhiva, instalacije i filma s određenom estetskom tvrdoglavošću.

U polju društveno i politički angažirane umjetnosti nameće se pitanje kome se ona zapravo obraća. Kako ti danas vidiš kulturne institucije u Europi i mogućnost da umjetnost govori o nepravdi i nasilju koje nas okružuje?

Da, u pravu si. To jest jedan od problema i ne mislim da postoji jednostavan ili konačan odgovor. Vrlo sam svjesna te kontradikcije. U tom smislu, nelagoda na koju upućuješ stvarna je u umjetničkim krugovima. Sve više o tome razmišljam kao o načinu da određene teme „stavim za stol“, o tome da budem killjoy, koristeći termin Sare Ahmed, da prekidam ugodu, a ne da stvaram užitak. Od početka projekta, osobito jer se oblikovao kao instalacija i istraživački arhiv (tako je predstavljen u Akademie Schloss Solitude), često sam razmišljala o načinu na koji materijal može cirkulirati i biti dostupan. Razmatrala sam mogućnost da treće poglavlje bude vrlo kratki film koji bi mogao cirkulirati izvan institucionalnih prostora. Nešto dovoljno malo da se može poslati natrag radnicima koji su sudjelovali u projektu i putem WhatsAppa, ako ih je još uvijek moguće pronaći, i podijeliti kroz njihove kanale ako bi to željeli. Taj impuls proizašao je iz osjećaja nelagode oko toga gdje rad završava i kome je u konačnici namijenjen.

U ovom trenutku nisam uvjerena da umjetnost može funkcionirati kao izravan alat za borbu protiv nepravde ili čak za njezino artikuliranje, niti da može smisleno intervenirati u nasilje kojem globalno svjedočimo. Niti mislim da umjetnost izravno mijenja sustave. Ali također ne vjerujem da ikada može biti neutralna. Čak i kada ne uspije kao alat za borbu, ona ostaje politična po onome što želi pokazati, po onome što odbija zagladiti i po načinu na koji zahtijeva vrijeme, pažnju i maštu. Što se tiče kulturnih institucija u Europi, naravno da je u tom kontekstu izazovno raditi, osobito zbog načina na koji su strukturirane i kome se obraćaju. Dovoljno je podsjetiti na koji način su utišani propalestinski glasovi u umjetničkim i kulturnim krugovima. 

Moram reći da sam, otkako sam stigla u Zagreb i zahvaljujući Pogonu se našla na “pravim mjestima”, shvatila da ovdje ipak postoji važna infrastruktura, formalna i neformalna, koja podržava umjetnike i kulturne radnike na načine koji u Iranu jednostavno ne postoje. Čak i ako su te mreže manjkave ili spore, sama činjenica da postoji struktura koja se može koristiti, koja je tu, stvara osjećaj sigurnosti i nade. U Teheranu gotovo da ne postoji održiva mreža umjetničkih organizacija, što umjetničku praksu čini izoliranom, i materijalno i društveno.

Kako se tvoje prakse arhitekture i umjetnosti isprepliću u svakodnevnom radu? Je li moguće, po tvom iskustvu, živjeti samo od umjetničkih projekata, i kako ti arhitektonsko znanje oblikuje pristup umjetnosti?

Za mene arhitektura i umjetnost nisu odvojene prakse. Često o Životu s gradnjom razmišljam kao o arhitektonskom projektu, samo što nije namijenjen gradnji. Arhitektura me naučila raditi s onim što već postoji, a taj način gledanja, promatranja, mapiranja i slaganja izravno oblikuje moju umjetničku praksu. Manje me zanima reprezentirati neku temu, a više me zanima pronaći formu koja joj odgovara; sadržaj može doći do izražaja tek kad se pronađe prava forma, ona djeluje kao jezik kroz koji se pojavljuje značenje. U praktičnom smislu, iznimno je teško preživljavati samo od umjetnosti, pa čak i od arhitekture.

Na kraju, možeš li se osvrnuti na iransku kulturnu i umjetničku scenu danas? Postoje li specifične reference, tradicije ili prakse iz tog konteksta koje utječu na tvoj rad?

Kulturna i umjetnička scena u Iranu neodvojiva je od svakodnevnog života. Izrazito smo svjesni života jer smo stalno blizu njegovog gubitka, neizvjesnosti i strukturnog nasilja. To nije vezano uz jednu krizu ili trenutak, već je stalno prisutno stanje; u ovom trenutku ono je možda čitljivije ostatku svijeta dok gleda svu krv i tijela na ulicama Teherana. Ta blizina gubitka izoštrava osjetila: znate tko su vaši drugari, tko su vaši saveznici. Tako odnosi postaju oblik preživljavanja. Te društvene veze nisu samo emocionalni sustavi podrške; one su i mjesto gdje se oblikuje i održava kreativna imaginacija. Iz tog konteksta moj rad izranja kao ranjiv čin istraživanja, usmjeren na nevidljive i efemerne aspekte gradova, na ono što je zanemareno, izbrisano ili smatrano nevažnim unutar arhitektonskog diskursa.

Posljednjih devet godina provela si u kolektivu Ministarstvo prostora, organizaciji koja se najšire rečeno bavi demokratizacijom urbanog razvoja. Kako se pitanje priuštivog stanovanja uklapa u širu borbu za pravo na grad i na sudjelovanje u odlučivanju o prostoru koji nas okružuje?

Ako pravo na grad shvatimo kao pravo na učešće u odlučivanju o tome kako je grad organizovan i oblikovan prema potrebama svih zajednica, onda je stanovanje jedna od ključnih tačaka gde se to pravo potvrđuje ili negira. Stanovanje ne podrazumeva samo fizički prostor stana, već i dostupnost školama i zdravstvenim ustanovama ili zelenim površinama, kvalitet infrastrukture, sigurnost, pa tako predstavlja i materijalni preduslov političkog angažmana. 

U kontekstu razvoja grada koji je pretežno organizovan tržišnom logikom, pristup stanu postaje pitanje ekonomske moći, a ne društvene potrebe. Time se sužava i prostor demokratije – ljudi koji žive u prekarnim stambenim uslovima imaju manje vremena, energije i resursa da se organizuju i da učestvuju u odlučivanju. U tom smislu, pravo na stanovanje je direktno povezano sa pravom na grad.

Demokratizacija urbanog razvoja zato ne znači samo učešće u procedurama, već otvaranje pitanja kako se distribuiraju resursi u gradu i ko ima pravo glasa u tom procesu. 

Pitanje stanovanja danas se sve češće prepoznaje kao ključno političko pitanje, i globalno i lokalno – od rasprava o regulaciji najma do toga da je socijalno stanovanje postalo jedna od glavnih tema izbornih kampanja u gradovima poput New Yorka. Kako vidiš te globalne trendove i kako nam mogu pomoći u razumijevanju stambene krize?

Ono što danas zovemo “stambenom krizom”, premda ona nije nikakva anomalija, već logična posledica načina na koji tretiramo protorne resurse, definitivno nije pitanje nekih izolovanih lokalnih pojava. Ona je rezultat komodifikacije prostora (ne samo stambenog) – prioritizacije razmenske vrednosti prostora nad njegovom upotrebnom vrednošću – i globalni je proces svih savremenih kapitalističkih društava. Zbog toga se isti obrasci pojavljuju u veoma različitim kontekstima – od prenapregnutog tržišta najma u Berlinu, preko borbi za pravo na stanovanje u Barceloni, do pitanja socijalnog stanovanja u New Yorku. Lokalni konteksti mogu imati svoje specifičnosti, ali strukturna logika je ista, a posledice se prelamaju kroz socijalne i prostorne nejednakosti.

Govorimo o složenom sadejstvu ekonomskih i političkih procesa koji grad u krajnjem ishodu otuđuju od svojih stanovnika i njihovih potreba – kroz urbanisitčko planiranje se reguliše vrednost zemljišta tako da pogoduje privatnim investicijama, zakonima omogućavaju uslovi za lakše i brže investiranje, a kapital masovno ulaže ili parkira u nekretnine – stanove, šoping centre, stadione… Možda se svaki od ovih elemenata na drugačiji način organizuje u različitim zemljama, ali mnogi akteri (od banaka, do investicionih fondova i firmi) koji učestvuju jesu internacionalni.

Zbog toga zaista govorimo o globalnom procesu, u kojem otpor može biti samo delimično lokalni. To svakako ne znači da je lokalna borba uzaludna, već da ona ima svoj domet, a da je za drastičnije promene neophodno tu borbu povezivati između različitih polja (od borbe za radna prava, do borbe protiv ekstrakcije prirodnih resursa) i internacionalizovati, jer je reč o otporu prema logici kapitalističkog sistema koji daleko prevazilazi granice pojedinačnih država ili regiona.

Na konferenciji Prava na grad o priuštivom stanovanju vidjeli smo konkretne primjere umrežavanja različitih aktera i inicijativa. U Beogradu je prije nekoliko godina također postojao pokušaj povezivanja kolektiva i inicijativa koje su se bavile pitanjem doma i stanovanja. Kako gledaš na te procese umrežavanja, koje vrste promjena ili pomaka takvi oblici suradnje mogu proizvesti?

Da, mi smo u Beogradu pokušali, mislim da je to bilo 2019. ili 2020. godine, da ukrupnimo pojedinačne borbe organizacija koje su se bavile pravom na stanovanje iz različitih perspektiva. Tada smo osnovali ono što je, rekla bih, bio pokušaj začetka jednog šireg pokreta, koji se zvao Pokret za stambenu jednakost. On je u tom trenutku okupljao pet organizacija – Ko gradi grad, A11 Inicijativa za ekonomska i socijalna prava, Housing centar, Združena akcija Krov nad glavom i kolektiv Ministarstvo prostora. Neki od njih se bave stambenim zadrugama kao alternativom za priuštivo stanovanje, neki borbom za socijalno stanovanje, otporom prisilnim deložacijama, neki pravednijim stambenim politikama. U svakom slučaju, to su bile komplementarne perspektive i delili smo jednu jasno zajedničku političku poziciju o tome kako stanovanje treba da bude tretirano.

Moram da priznam da, nažalost, osim tog udruživanja, do sada nije bilo šire mobilizacije oko pitanja stanovanja u Srbiji, premda mislim da se to može reći i za ceo region. Za razliku od drugih borbi, poput onih protiv ekstrakcije prirodnih resursa, koje su u regionu bile masovnije, stambene borbe ostaju manje vidljive, iako to po mom mišljenju svakako ne odražava stepen krize u oblasti stanovanja. Mi smo se i sami kroz različita preispitivanja često pitali zbog čega je to tako i zašto se to ne dešava. Mogući odgovori su brojni i ne isključuju jedan drugog – za razliku od ekoloških borbi, gde je neprijatelj često vidljiviji (npr. Rio Tinto u Srbiji), u stambenim borbama neprijatelj je više strukturalan – tržište, politika zemljišta, razvojna paradigma, što otežava izgradnju neposrednog političkog afekta i masovne mobilizacije; dok u drugim zemljama Evrope imamo korporativne vlasnike stotitina hiljada stanova u režimu najma, privatizacija u našem regionu ostavila je za sobom fragmentiranu strukuru vlasništva nad stambenim prostorom, barem još uvek, pa postoji tendencija da se individualizuje percpecija odnosa najmodavac/podstanar; ekonomska prekarnost većine stanovnika sprečava mobilizaciju i usmerava pažnju na osiguravanje puke egzistencije; i sigurno ih ima još.

Ipak, čini mi se da je u Srbiji, posebno u posljednjih godinu dana, koji su bili dosta burni u smislu opšteg otpora režimu, u pojedinim trenucima došlo do toga da tema stanovanja ponovo izađe u javni prostor. To je i dalje prilično stidljivo u odnosu na obim problema, ali je možda to jedan talas na kojem vredi ponovo pokušati širu mobilizaciju oko ove teme, jer kriza sigurno ne jenjava. Pitanje je samo, u kontekstu svih tih višestrukih kriza, gde i kada će pitanje stanovanja i prostorne borbe dobiti na značaju. 

Ono što je važno reći je da su u Srbiji, za razliku od ekoloških borbi koje su bile brojnije i u kojima su ljudi snažno reagovali, na primer protiv ekstrakcije litijuma u dolini Jadra, prostorne borbe i dalje uglavnom partikularne, ali nisu malobrojne. Građanke i građani se učestalo samoorganizuju protiv urbanističkih planova koji ne odgovaraju na potrebe lokalne zajednice, protiv investitorskih i bahatih prostornih intervencija. Taj otpor postoji i sve je jasnije politički artikulisan, samo još uvek nije agregirao u neku veću i masovniju borbu.

U tom kontekstu, Ministarstvo prostora nastoji djelovati kao podrška različitim skupinama građana koje se organiziraju u borbi za prostor. Kakva su iskustva s tim pristupom i kako on funkcionira u praksi?

Ono što kolektiv Ministarstvo prostora pokušava jeste da na neki način pruži podršku tim samoorganizovanim borbama kroz “Krizni štab za urbanističko planiranje”. Ta podrška ima različite oblike. Nekada je to rad na tome da zajedno protumačimo šta se zapravo sprema u planovima i da pripremimo neki formalni odgovor – bilo u formi primedbi, bilo u dodatnoj argumentaciji za javnu sednicu. Dugo je taj rad bio fokusiran na institucionalni odgovore, na pokušaje da se kroz formalne procedure pruži otpor. 

Međutim, s obzirom na to da te procedure pod ovim režimom u Srbiji nisu davale mnogo rezultata, jer su institucije u velikoj meri okupirane, postalo je jasno da takav pristup ima svoja ograničenja. Onda se otvaraju i drugi oblici otpora – protesti, javne akcije, medijske kampanje. Videli smo iz više primera koliko javni pritisak van institucija može biti značajan i učinkovit. Recimo, grupa građana iz naselja Stjepan Filipović u Beogradu sprečili su pre par godina izgradnju dodatnih stambenih zgrada na nestabilnom zemljištu i ponovo pokrenuli pitanje značaja mesnih zajednica kao demokratizacije političkog odlučivanja. Pa i poslednje privremeno zaustavljanje planova za rušenje Generalštaba može biti još jedan od primera. U tim pojedinačnim borbama pokazuje se da ipak postoji suženi prostor za pritisak, kroz i van institucija.

Dakle “Krizni štab” unutar Ministarstva prostora funkcioniše kroz različite formate i taktike, ali uvek sa ciljem da se osnaže samoorganizovane grupe građana i da se, kada je to moguće i kada ima smisla, te borbe i međusobno povezuju, kako bi se dodatno intenzivirale.

Jedan od vaših pokušaja da utječete na odluke o prostoru bio je i format građanskih skupština. Kako je to izgledalo u praksi i što ste vi iz toga naučili?

Participacija u prostornom razvoju je u Srbiji – mislim slično kao i kod vas – svedena na pro forma učestvovanje i građana i stručne javnosti, premda se u poslednje vreme i ta puka forma, minimalni uslovi propisani zakonom, narušavaju. Materijal koji se izlaže na ranom javnom i javnom uvidu je često nepristupačan za većinu građana, primedbe se najčešće odbijaju bez adekvatnog obrazloženja, javne sednice su struktuirane (u poslednje vreme uvodeći i online format) tako da otvoreno nipodaštavaju pokušaje građana da razumeju šta se dešava u njihovom okruženju i da na to utiču. To, naravno, vodi frustraciji i nepoverenju u institucije, što može uticati i na smanjenje motivacije za učešće u formalnim participativnim mehanizmima. Naravno, to je odlična vest za vlast. 

Međutim, mislim da je važno opet podvući da to nije isključivo lokalni problem. Možda se kod nas ovaj trend intenzivnije manifestuje, ali reč je o jednom širem talasu autoritarnog upravljanja, pa onda i autoritarnog urbanizma, koji kroz različite taktike deregulacije i isključivanja, polako ali sigurno centralizuje i zatvara procese planiranja i oblikovanja grada. 

Građanske skupštine koje smo organizovali tokom 2021. i 2022. godine za četiri konkretna urbanistička plana na teritoriji Beograda, naš su pokušaj da promislimo i zagovaramo kvalitativno drugačiji pristup participaciji. Inspirisani smo bili deliberativnim modelima koji polaze od toga da građani mogu da donose informisane odluke ukoliko dobiju adekvatno znanje, ravnopravan tretman i siguran prostor za razgovor. Delovalo nam je da upravo takav pristup odražava naše višegodišnje uverenje da su građani itekako stručni i kompetentni da kroz sopstveno iskustvo i uz pomoć tehničkih informacija dođu do kvalitetnih i legitimnijih prostornih rešenja za komšiluk ili grad u kom žive.

Naravno, naše eksperimentisanje služilo je i tome da vidimo kako taj format funkcioniše u okvirima sistema urbanstičkog planiranja, ali i kako brojni akteri uključeni u taj proces – stručna zajednica, građani, predstavnici institucija, reaguju na njega. Sa ove vremenske distance mogu da kažem da smo puno naučili o tom pristupu i svaki naredni put pokušali da unapredimo njegove pojedinačne elemente – od regrutacije, do strukture diskusije. Takođe možemo reći da, iako predstavnici institucija nisu želeli da učestvuju, građani i predstavnici stručne zajednice jesu imali vrlo pozitivna iskustva, kao i da se kroz učestvovanje izgradilo i poverenje u ovakav proces. 

Međutim, iako taj pristup ima emancipatorski potencijal, nailazi i na ozbiljna ograničenja kada se primeni u autoritarnom kontekstu. Svi koji učestvuju u zajedničkom procesu odlučivanja mogu biti osnaženi, a predlozi do kojih dođu kvalitetni, ali najčešće bez uticaja na stvarni proces izrade plana. Na duže staze, to može biti i obeshrabrujuće, pa i kontraproduktivno. To je otvorilo dilemu – da li nastavljati uprkos ograničenjima ili čekati povoljniji politički trenutak. Podizanje kapaciteta svih nas koji smo deo takvih procesa jeste dugoročno ulaganje u političku transformaciju društva, tako da građanske skupštine jesu potentan format, ali ostaje ključno pitanje u kakvom se kontekstu i u kakvoj postavci one implementiraju. 

Vezano uz kontekst, prošlu su godinu u Srbiji obilježili veliki prosvjedi potaknuti padom nadstrešnice na kolodvoru u Novom Sadu, što je tragična posljedica urušavanja javne infrastrukture i zanemarivanja zajedničkih dobara. U jednom ranijem intervjuu si istaknula kako smatraš da su prosvjedi protiv projekta Beograd na vodi bili prekretnica u osvještavanju pitanja prava na grad. Koliko ta borba danas rezonira u javnom i političkom životu Srbije?

Ono što mi se čini vrlo očiglednim, jeste da borbe oko Beograda na vodi, ali i najnoviji protesti, imaju zajedničku nit – one otvaraju i podvlače pitanja koja su dugo bila depolitizovana. Tada je to bio konkretno projekat Beograd na vodi (odnosno ono što sad znamo da je bila tek njegova prva faza), sada je to pad nadstrešnice, ali su se na tom talasu nadstrešnice otvorile i razne druge teme – nepriuštivosti stanovanja za mlade, održavanja postojeće javne infrastrukture, politike javnih ulaganja i mnoge druge. 

Zapravo, kao da broba protiv Beograda na vodi kontinualno traje, i figurativno i fizički. Sa jedne strane, bunimo se protiv istih principa planiranja i oblikovanja grada – od deregulacije do ekstrakcije javnog prostora za privatne interese, izgradnje luksuznih stanova u vremenu produbljujuće stambene deprivacije, isključivanja građana i stručne javnosti iz procesa planiranja. Sa druge, mnoge prostorne borbe danas, kao što je recimo pitanje Beogradskog sajma, rezultat su fizičkog širenja projekta Beograd na vodi. Prostorni plan područja posebne namene koji je usvojen krajem prošle godine i predviđa drastično širenje Beograda na vodi na teritoriju koja zalazi u nekoliko opština, ponovo je paradigmatičan primer legalizacije kršenja standarda i normativa planiranja, de facto privatizacije javnih resursa, kakav je obala reke Save, narušavanje prirodnih resursa grada (poput Ade Ciganlije) i zaštićenog arhitektonskog nasleđa. Sve ono o čemu danas kritičke urbane studije pišu kada govore o neoliberalnom urbanom razvoju, u Beogradu na vodi se dešava ili se planira desiti – on je kao svojevrsni pokazni poligon, ilustracija svih procesa koji se i inače, manje ili više eksplicitno, dešavaju u svim gradovima.

Tu prvu bitku protiv inicijalnog projekta Beograd na vodi smo izgubili – on je izgrađen. Ali ono što je ostalo, čini mi se, jeste šira politizacija urbanog razvoja i prostornih politika, i mislim da je to ireverzibilno. Pitanje je da li bi danas bilo otpora rušenju Generalštaba ili transformaciji Beogradskog sajma, da nije bilo protesta i akcija 2015. Ono što mi se takođe čini važnim u ovom trenutku jeste nešto što nije bio slučaj u prvom talasu otpora, a to je reakcija stručne zajednice – inženjera, urbanista, istoričara umetnosti, arhitekata. Za razliku od tadašnje tišine, danas su vrlo glasni i u velikoj meri ujedinjeni sa drugim organizacijama i inicijativama. Možda nam se razlikuju taktike i narativi, ali više niko nema dilemu da se savremeni urbani razvoj strukturno mora menjati. Kako tačno i u kom smeru, tek treba da raspravljamo (a to bi bila jedna teška, ali uzbudljiva diskusija). Sve dok se taj krug ljudi i aktera širi, mislim da ipak postoji šansa da smo na dobrom putu.

Na tom tragu širenja kruga aktera, zašto je važno da se pitanja stambene pravde i urbanog razvoja ne promatraju samo tehnički ili tržišno, nego kroz različite discipline i perspektive?

Zato što stanovanje, urbanističko planiranje ili upravljanje zemljištem nikada nisu neutralne tehničke, “racionalne” operacije, iako svedočimo snažnom trudu da se tako predstave. One direktno određuju uslove socijalne reprodukcije: gde ljudi žive, kakav im je pristup uslugama, koliko vremena troše u prevozu, ko brine o kome, kako se formiraju zajednice i kako se održava gradski život. One su takođe uvek u određenoj meri i arbitrarne, odnosno stvar dogovora između aktera koji imaju moć, oblikovanog u zavisnosti od njihove političke pozicije. A svaki dogovor se može promeniti, što nam i istorijsko iskustvo pokazuje.

Toj promeni, nema nikakve sumnje, važno je pristupiti mnoštvom disciplinarnih i među-disciplinarnih znanja koje imamo. Ta su znanja generisana kroz svakodnevni život, borbu, učenje, teoriju, praksu. Ona su komplementarna i ravnopravno značajna. Od sopstvene putanje obrazovanja, do iskustva rada u različitim kolektivima, to je uverenje kod mene opstajalo i jačalo. 

Iako se ponekad čini da ne možemo zamisliti drugačije prostorne politike u ovom trenutku, modeli iz naše neposredne prošlosti, a tu mislim na samoupravljanje i društvenu svojinu nad stambenim prostorom i zemljištem, ali i principe urbanističkog planiranja i projektovanja stanova, mogu biti inspiracija. Danas se takođe eksperimentiše sa kolektivnim, neprofitnim oblicima stambenog zadrugarstva, zajedničkim prostornim dobrima, modelima nespekulativnog upravlajanja zemljištem…to su sve razlozi za dalju borbu. Alternative možda nisu gotove i savršene, ali eksperimentisanje zahteva strpljenje i poverenje. To je način da se grade drugačiji proizvodni, prostorni, društveni odnosi.

Tekst je objavljen u suradnji s udrugom Pravo na grad.

Program je otvorila Charlotte Malterre-Barthes, arhitektica, istraživačica i profesorica na EPFL-u u Lausanni te voditeljica istraživačkog laboratorija RIOT, usmjerenog na sistemske promjene u arhitekturi i građevinskoj industriji. Polazeći od svoje knjige A Moratorium on New Construction, Malterre-Barthes je temu priuštivosti smjestila u širi okvir političke ekonomije gradnje, ekološke krize i odnosa moći koji određuju tko gradi, što se gradi i za koga.

U središtu njezina izlaganja bio je prijedlog privremenog moratorija na izdavanje dozvola za privatnu novogradnju – svojevrsne “pauze” nužne da bi se redefiniralo kako gradimo i s kojim posljedicama. Malterre-Barthes upozorava da je građevinski sektor među glavnim generatorima materijalne eksploatacije i emisija ugljikova dioksida (oko 40 % globalnih emisija), te da gradnja proizvodi štetu koja se u pravilu eksternalizira, društveno i ekološki. Umjesto ideje da će se stambena kriza riješiti dodatnom izgradnjom, zagovara preusmjeravanje fokusa na postojeći fond: aktivaciju praznih prostora, politike protiv dugotrajne nepopunjenosti, održavanje i prenamjene, kao i snažnije reguliranje rušenja.

Takav zaokret povezuje s konceptom “kritičke prostorne prakse” (critical spatial practice), kroz koji se arhitektonsko djelovanje širi izvan projektiranja – prema aktivizmu, edukaciji i participaciji u oblikovanju javnih politika. Kroz primjere iz studija koje je vodila na Harvardu i EPFL-u, Malterre-Barthes pokazala je kako bi “stanovanje bez nove gradnje” moglo izgledati u praksi: od istraživanja pravnih okvira vlasništva, očuvanja i najma do prijedloga prenamjena praznih zgrada, kolektivnog upravljanja nekretninama i novih modela zajedničkog stanovanja.

U tom okviru Malterre-Barthes moratorij vidi kao politički alat, a arhitekturu kao jedno od ključnih polja borbe za društvenu i ekološku pravdu. Bez promjene vrijednosnog sustava u arhitekturi i urbanizmu, smatra, teško je odgovoriti i na stambenu krizu i na klimatske izazove. 

Drugog dana online konferencije predavanje je održao Murray Cox, istraživač i aktivist iz New Yorka te osnivač projekta Inside Airbnb. U izlaganju o regulaciji najma Cox je govorio o dugogodišnjoj borbi protiv štetnih učinaka kratkoročnog najma, ali i o politički složenoj povijesti regulacije najamnina u jednom od najskupljih gradova na svijetu.

Cox je pokazao kako su se mehanizmi regulacije kratkoročnog i dugoročnog najma razvijali kroz višegodišnji rad aktivističkih i istraživačkih mreža koje koriste podatke, tehnologiju i javno zagovaranje kako bi utjecale na stambene politike. Podsjetio je da su modeli kratkoročnog najma cijelih stanova u New Yorku bili nezakoniti i prije pojave Airbnba, no da je njihov masovni rast bio moguć zbog izostanka provedbe i odbijanja platformi da preuzmu odgovornost. Istraživanja Inside Airbnba razotkrila su razmjere ilegalnog najma, ali i njegove šire društvene posljedice – od smanjenja dostupnog stambenog fonda do ubrzavanja gentrifikacije i produbljivanja rasnih nejednakosti.

Zaključno predavanje konferencije održala je Julieta Perucca, pravnica i zamjenica direktorice organizacije The Shift, koja djeluje između Ottawe i Barcelone. Perucca je dugogodišnja stručnjakinja za ljudska prava s iskustvom rada uz Posebnu izvjestiteljicu UN-a za pravo na stanovanje, a u predavanju se bavila financijalizacijom stanovanja i njezinim posljedicama za stambene politike, društvenu nejednakost i klimatske izazove.

Financijalizaciju stanovanja opisala je kao ključni globalni proces koji duboko mijenja način na koji se stanovanje proizvodi, koristi i regulira. Riječ je o strukturnoj promjeni u kojoj se stanovanje sve više tretira kao sredstvo akumulacije profita, a sve manje kao društveno dobro i temeljno ljudsko pravo. Polazeći od primjera iz SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva i europskih gradova, pokazala je kako financijalizacija zahvaća gotovo sve oblike stanovanja – od vlasničkih i najamnih stanova do socijalnog, studentskog stanovanja i domova za starije.

Na društvenoj razini, istaknula je, financijalizacija dovodi do rasta cijena i najamnina, smanjenja sigurnosti stanovanja, pogoršanja kvalitete života te povećanja deložacija i raseljavanja. Ti učinci nisu nuspojava, nego sastavni dio modela koji se temelji na maksimizaciji profita. Zaključno je naglasila da politike utemeljene na ljudskom pravu na stanovanje zahtijevaju više od deklarativnih ciljeva: bez jasnih mjera, provedbe i kontinuiranog pritiska odozdo, lako ostaju samo mrtvo slovo na papiru.

Kroz tri tematski povezana predavanja konferencija je ponudila komparativni i kritički okvir za promišljanje stambenih politika, ističući važnost snažne regulacije, provedbe zakona i uloge civilnog društva. Bez obzira na različite perspektive, zajednička poruka izlagača_ica je bila jasna: stambena kriza nije iznimka, nego posljedica razvojnih modela koji stanovanje tretiraju kao robu, a ne kao pravo. Konferencija je time ponudila važan okvir za promišljanje aktualnih reformi stambenih politika, ali i jasno pokazala da bez promjene razvojnih logika i odnosa moći, priuštivo stanovanje ostaje isprazan buzzword, bez ikakvog stvarnog učinka.

Tekst je objavljen u suradnji s udrugom Pravo na grad.

Njezina aktualna samostalna izložba 1/3 u Zbirci Richter spekulira o mogućem ublažavanju klimatskih promjena kroz transformaciju trećine svih prometnica u šume. S Nikom Radić razgovaramo o njenom umjetničkom radu u polju ekologije, pristupima oblikovanju slike prirode, umjetničkom ispitivanju granica ljudske komunikacije te aktualnom pedagoškom radu na Akademiji likovnih umjetnosti.

Kako komentiraš rastući problem eko anksioznosti i pesimistični ton u mnogim umjetničkim projektima u polju ekologije? Kod tebe prepoznajem dozu optimizma, poleta i posvećenosti mogućim opipljivim rješenjima. Možeš li predstaviti svoje modele rada i kako te vode prema konkretnim umjetničkim projektima i intervencijama?

Pesimizam je, na žalost, u današnjem svijetu razumljiva reakcija. Teško se oduprijeti apokaliptičnom osjećaju i vjerojatno svi različito reagiramo. Većina se ne želi suočiti s činjenicama i puno ljudi zapada u rezignaciju. To je sve razumljivo. Ni ja nisam baš optimistična, ali mi se čini, da kad već živim na svijetu, mogu pokušati napraviti najbolje što mogu. Ne znam ima li to neke prave koristi po svijet ili  se radi o vlastitom eskapizmu u kojem se osjećam malo bolje ako posadim barem jedno stablo. Meni je samoj lakše živjeti kad pokušam zamisliti neko rješenje i vjerojatno i dalje gajim nadu da možemo svijet promijeniti na bolje.

Teško mi je opisati neki model vlastitog rada jer, iako već desetljećima radim projekte, izložbe i intervencije, svaki put imam osjećaj da je prvi put. Zbog toga mi je i zanimljivo raditi to što radim.

Kad se radi o prostornoj intervenciji, polazim od samog prostora. Gledam nacrte tog prostora, šećem se po njemu, ako mogu, i dugo razmišljam prije nego počnem s konkretnim, opipljivim radom. Zapravo tako radim i na projektima koji nisu nužno vezani uz neki prostor. Treba mi vremena u kojem bi se moglo reći da ne radim ništa, čak ni ne razmišljam baš koncentrirano o tom projektu, ali ga imam negdje u podsvijesti pa mi ipak svako malo padne na pamet neko moguće rješenje. Puno čitam i tekstovi me isto vode do novih ideja, iako ne direktno. To je više kao kad nam u razgovoru padne na pamet sljedeća rečenica kao odgovor na to što je sugovornica rekla.

U svakom projektu postoji ta prva faza u kojoj teško mogu reći da postoji proces, ali na kraju se stvari ipak iskristaliziraju te je sama konačna produkcija relativno brza i efikasna. Nikad nisam bila ona vrsta umjetnice koja svaki dan redovito ide u atelje i tamo provodi određeni broj sati fizički stvarajući. Pokušala sam tako raditi nakon akademije, no postalo mi je puno lakše kad sam shvatila da ja nisam takva i da mi je bolje biti u miru sa samom sobom i vlastitim načinom rada. 

Zanima me kako pristupaš oblikovanju slike? Primijetila sam da se u tvom radu često isprepliće nekoliko različitih vizualnih registara – od kolažnog pristupa, arhitektonskih crteža do prostornih instalacija u kojima slike imaju definirajuću ulogu.

Vizualna manifestacija je rezultat razmišljanja. U dosadašnjem sam radu koristila valjda sve medije osim slikarstva. Studirala sam kiparstvo i oduvijek me nešto prostorno više zanimalo, ali je slika često čitljivija. Kad kažem slika, mislim na pojam koji se na engleskom prevodi kao image, a ne na nešto naslikano. Zapravo bih rekla da izbjegavam “ruku” u radu. Ne želim pokazivati vještinu pa mi je draže stvari odliti, fotografirati i koristiti znak kao indeks, a ne kao simbol ili ikonu, ako znakove definiramo prema Peirceu.

Možda zapravo samo hoću izbjeći dopadljivost ne bih li bila više objektivna. Naravno da nije moguće raditi objektivnu umjetnost i, čak i ako nešto nije dopadljivo, sve vizualno što napravimo toliko je duboko ukorijenjeno u kulturi da ne možemo izbjeći kategorije lijepog ili ružnog. Svejedno bih voljela kad to ne bi bio prvi sloj čitanja, nego nešto što nam to čitanje omogućava.

Nastavno na ranije pitanje zamolila bih te također da se osvrneš na uloge koje priroda zauzima u tvojim projektima. Konkretno, možeš li komentirati reprezentacije prirode za kojima posežeš i kako one progovaraju o odnosu s tzv. “više-nego-ljudskim” ekologijama?

Fokus na prirodu razvio se u zadnjih pet, šest godina. Krenulo je s hipnozom i mojom frustracijom općim pesimizmom. To vjerojatno ima veze i s prvim pitanjem. Dosadilo mi je stalno biti protiv nečega pa sam tako napravila projekt Sve je bilo zeleno u kojem sam devetnaest ljudi hipnotizirala da vide dan u budućnosti u kojem su potpuno sretni. Neočekivano se dogodilo da je većina opisala prizore u prirodi. To je sigurno i zato što je stanje prirode trenutno najveća opasnost, što je i mene potaklo da prirodu pažljivije pogledam.

U međuvremenu je došla i pandemija pa smo se kolektivno sjetili da nam je priroda potrebna. Georg Spehr, umjetnik i prijatelj iz Berlina, radio je performativne šetnje po gradu i predložio da zajedno nešto pokrenemo.  Predložila sam da spojimo njegovo poznavanje Berlina s mojim interesom za biljke i tako je krenuo projekt Berliner Pflanze koji traje do danas. Radi se o šetnjama u kojima Georg govori o povijesti Berlina, a ja o biljkama, i na taj način povijest grada pričamo iz jedne drugačije perspektive, iz perspektive prirode.

Ono što nam uspijeva i što je meni jako važno, jest da sudionici tih šetnji i kasnije počinju primjećivati biljke kojima smo okruženi, a da ih ne vidimo. U biologiji čak postoji pojam “sljepoće na biljke” koji ukazuje na to da biljke smatramo neživima, ako ih uopće primjećujemo. Morali bismo ih, međutim, primjećivati jer bez njih ne možemo živjeti.

Još donekle govorimo o klimatskim promjenama jer primjećujemo oluje, poplave i suše, ali stravično izumiranje vrsta nije česta tema. Moramo prestati vjerovati da smo mi najpametniji na svijetu i moramo postati ponizniji prema vlastitoj okolini. Teško je, međutim, poimati biljke kao živa bića. Biologija je zadnjih desetljeća došla do ogromnih otkrića, ali je nama svejedno teško zamisliti život toliko drugačiji od našeg. Granice komunikacije su me uvijek zanimale, stoga mi je interesantan i odnos s vrstama s kojima ne komuniciramo, ali živimo zajedno, međusobno se hranimo i istovremeno ništa ne znamo jedni o drugima… Možda biljke o nama znaju nešto više, ali mi ni to ne znamo.

Spominješ granice komunikacije kao bitnu referentnu točku svojih istraživanja pa me zanima detaljnije čuti kako se ta tema provlači kroz tvoj umjetnički rad?

Dugo sam se bavila pitanjem koliko se uopće možemo razumjeti. Svjesna sam ograničenja komunikacije i ljudske zadivljujuće sposobnosti da ipak komuniciramo, stoga sam promatrala koje su to minimalne poruke za koje možemo biti sigurni da ćemo ih uspješno poslati i primiti. Taj se interes godinama provlačio kroz naizgled vrlo različite radove i vjerojatno kulminirao radom Poruka. U njemu sam počela od pretpostavke da pojedinci, gledajući umjetničko djelo, u njegovu interpretaciju uključuju barem isto toliko vlastitog iskustva i očekivanja, koliko i novih doživljaja izazvanih djelom koje promatraju. Da bih to ispitala, napravila sam eksperiment gradeći instalaciju u koju sam uključivala interpretaciju promatračica i promatrača tijekom godine dana.

Na početku sam napravila prilično jednostavnu geometrijsku konstrukciju, sličnu prvim radovima koje sam radila nakon akademije, te sam, jednog po jednog, zvala razne ljude koji se profesionalno bave umjetnošću. To su bile umjetnice i umjetnici, kustosice, galeristi, kolekcionari, dakle ljudi čije mišljenje se odražava na razvoj diskursa koji nazivamo suvremenom umjetnošću. Svakog posjetitelja zamolila sam da pogleda instalaciju i prepriča mi svoju interpretaciju. Nakon razgovora sam instalaciju promijenila, nešto  joj dodala ili oduzela, tako da više odgovara tome što je zadnja posjetiteljica rekla.

Dogodilo se nešto zanimljivo, što sam zapravo i htjela dokazati: posjetitelji bi iskazali da ih instalacija podsjeća na nešto, a kad sam ih pitala čime se oni trenutno bave, onda bi mi rekli da se bave upravo time što su vidjeli u mom radu. Taj proces se ponavljao tridesetak puta, uz tridesetak sudionica i sudionika, a završio je kad se zadnjih troje složilo da se radi o instalaciji koja se bavi privatnim i javnim životom te da prostor postavlja kao pozadinu za performativni čin. Njihova interpretacija odražavala je aktualne teme u suvremenoj umjetnosti pa su svi sudionici pomogli da se rad pretvori u presjek ondašnjih umjetničkih interesa. Na kraju, instalacija je izgledala bitno drugačije, a s dokumentacijom sam napravila film i knjigu.

Sint Art je serija izložbi s vrlo specifičnim zadatkom: ne radi se samo o prostoru nego i o Vjenceslavu Richteru i njegovim radovima s kojima sam ja, kao i prijašnje umjetnice i umjetnici, ušla u dijalog. U ovom slučaju, dugo sam razmišljala i o privatnom odnosu s tim prostorom jer je moja majka, Anela Đukan, bila arhitektica i prvi joj je posao bio upravo u toj kući kod Richtera. Nisam iz toga htjela raditi sentimentalnu priču, ali sam razmatrala kako da i na to ukažem pa sam, konačno, sve nacrte na izložbi izložila na stolovima koji izgledaju poput crtaćih dasaka u arhitektonskim biroima. Prostor bivšeg biroa je na taj način opet poprimio izgled kakav je nekad, barem djelomično, morao imati.

S Vesnom Meštrić (op.a. ravnateljica MSU-a i prijašnja dugogodišnja voditeljica Zbirke Richter) sam puno razgovarala o biljkama, Richterovim ziguratima koje je on nazivao Sinturbanizmom i prostoru, te se iz tih razgovora, razmjene literature (ona meni o Richteru, a ja njoj o biljkama) razvila i ova izložba. Mene je u ovom kontekstu najviše zainteresirala baš ta Richterova utopijska ideja Sinturbanizma, izvjesne forme zigurata koja ukupni urbani život koncentrira u jednu megastrukturu u kojoj se živi i radi, a puno prostora oko te piramide prepušta prirodi. Zapitala sam se što bi bilo kada se ne bi odijeljivali, nego bi tu prirodu ponovo uveli u grad.

Mnogi tvoji radovi funkcioniraju kao site-specific odgovor na lokalne probleme koje detektiraš te su u direktnom dijalogu s prostorom i izazovima okoliša u kojem radiš. U Sint Art 19 zanimala te transformacija trećine svih prometnica u šume na području Zagreba, dok si u projektu Berliner Pflanze (s Georgom Spehrom) vodila ture po Berlinu iz perspektive biljaka. Kako pristupaš site-specific radovima i kako oni definiraju tvoju praksu?

Svaki rad je site-specific u smislu da je uvijek negdje postavljen. Modernistička ideja bijele kocke (white cube) kao idealnog izložbenog prostora je ideal koji kao prvo ne postoji, a kao drugo je nerazuman, jer ne živimo u bijelim sterilnim prostorima. Živimo u prljavom svijetu u kojem vrste izumiru i ljudi se guraju. Ne želim isključiti okolinu iz rada i, dapače, baš mi je zanimljivo kako rad i okoliš reagiraju jedan na drugoga.

Ipak, pristupi u  Berliner Pflanze i izložbi u Zbirci Richter bitno su različiti. U Berliner Pflanze nismo ni na koji način intervenirali u prostor. U Zbirci Richter sam itekako mijenjala prostor, ali je sam prostor bitan dio rada. Ta bi izložba izgledala potpuno drugačije da ju se postavi, primjerice, u Umjetnički paviljon… U tom slučaju drugačije bih je napravila. Dakle, izložba je site-specific jer je rađena za taj prostor i s tim prostorom. Prostor je dio rada.

U slučaju Zbirke Richter također mi je vrlo važno stablo koje raste kroz zgradu, odnosno dio zgrade koju je Richter sagradio oko stabla koje i dalje tamo raste. Moje fotografije debala raznih stabala koja se protežu kroz izložbu su direktna reakcija na to stablo. Zamisli da kroz kuću rastu stabla! Za vrijeme izložbe to se stablo može vidjeti, dok je deblo inače u skladišnom prostoru. Ovo je i moj apel da se stablo sačuva jer je u prvom projektu obnove Zbirke predviđeno da ga se posječe. To me užasava.

Spomenula si mi da tekst igra bitnu ulogu u tvojim radovima i da često sama pišeš tekstove koji prate vizualnu praksu. Možeš li se malo osvrnuti na taj aspekt djelovanja? Koliko ti je pisanje važno za artikulaciju umjetničkih istraživanja?

Pišem svako malo, iako ne baš rado. Teško mi se prisiliti i teško mi je postići kvalitetu s kojom sam zadovoljna. Vjerojatno zato što pišem sporadično i puno čitam, pa mane vlastitih tekstova vidim, ali teško ih popravljam. Unatoč tome, stalo mi je da sama artikuliram  što mislim i zato sam često pisala tekstove za kataloge vlastitih izložbi. To je zanimljiva pozicija jer ne mogu i ne želim pisati tekst uz svoju izložbu, tako da se pravim da sam druga osoba koja se kritički osvrće na mene samu. U tom slučaju tekst postaje još jedan dio izložbe, izvjesna kombinacija još jednog rada i vodstva kroz izložbu.

Odnedavno predaješ na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, na kiparskom odsjeku. Zanima me kako se tvoja umjetnička praksa pretače u predavački rad? Kako pristupaš radu sa studentima?

Tek sam počela, stoga mi je još teško reći. Pokušavam upoznati studente i vidjeti što svakom pojedinom treba. To je na ALU-u moguće jer se radi u malim grupama i suradnja je vrlo osobna. Vodim klasu, što znači da su moji najmlađi studenti na trećoj godini, već su prošli prve zadatke i trebaju postepeno razviti vlastite ideje. Mladim ljudima danas nije lako koncentrirati se jer žive u svijetu mnoštva distrakcija. Svejedno rade zanimljive stvari, uzbudljivo mi je gledati što im pada na pamet i  nadam se da ću im moći pomoći da ideje dobro i artikuliraju.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Autorica šetnje bavila se naseljem Kamen u okviru programa Skriveni grad koji se bavi urbanim i prostornim planiranjem Grada Splita. Program teži otkriti i pokazati nove i odbačene, alternativne mogućnosti grada kao drugačijeg mjesta za život, onog koje je “krojeno po mjeri čovjeka”.

Motivacija autorice za odabirom naselja Kamen proizišla je iz otkrivanja prostora Gradine, kamene gromade koja stoji na istočnom ulazu Splita. U podnožju Gradine nalaze se kamene kuće čiji “raspored i obrada kamena svjedoče o ruralnoj arhitekturi prilagođenoj terenu i svakodnevici. Na južnoj strani, između stijene i polja, nalazi se prostor današnje zajedničke upotrebe: balotaško igralište, dječje igralište i košarkaški teren. Nekadašnja strateška pozicija danas je prostor igre i boravka. Promjena funkcije ne briše slojeve, već ih nadograđuje”, ističe Svaguša.

Autorica poziva svu zainteresiranu publiku na “zajedničko čitanje prostora, dijeljenje priča i zajedničko otkrivanje Kamena – jer čitanje Kamena istovremeno je čitanje grada.” Tura kreće u 11:30 sati, a sudjelovanje se potvrđuje putem e-maila mirjanasvagusha@gmail.com do 5. studenog.

Mirjana Svaguša posljednjih godina posvećena je istraživanju splitskih kvartova i njihovih priča. Kroz to istraživanje otkriva kako se grad mijenjao i pokušava razumjeti gdje se nalazi danas. Svoje ture vodi izvan užeg centra, u dijelove Splita koji na prvi pogled nemaju priču, ali u sebi čuvaju slojeve života, sjećanja i promjena.

Više detalja pronađite ovdje.

Umjetnik je na projektu Tri mosta započeo s radom 2024. godine, a tijekom ovog jednogodišnjeg razdoblja Gagić je bilježio zvučne i vizualne materijale s tri lokacije, kroz različita godišnja doba i dnevne situacije. Kako pojašnjava tekst najave, pri stvaranju zvučnog materijala korišteni su “hidrofon, geofon, usmjereni, širokopojasni i indukcijski mikrofoni, čime su zabilježeni kako protoci rijeke Save, tako i odazivi materijala mostova, ambijenti i elektromagnetske anomalije prostora.

Dobiveni zapisi obrađeni su i komponirani u šestokanalnu izvedbu, u kojoj je raspored zvučnika određen topografijom samih mostova. Video materijali snimani paralelno naglašavaju atmosferu obalnog prostora Save.”

Bojan Gagić autor je velikog broja izložbi, instalacija i performansa u Hrvatskoj i inozemstvu. Sustavno se bavi raznim oblicima zvučne umjetnosti. Gagić je objavljivao poeziju u književnim časopisima i radio kao tehnički voditelj različitih kazališnih, filmskih i glazbenih festivala. Autor je i nekoliko eksperimentalnih videa, skladao je glazbu za kratke eksperimentalne i animirane filmove uglavnom hrvatskih autora te dizajnirao svjetlo i zvuk za mnoge kazališne predstave.

Više detalja pronađite ovdje.

Otvorenje festivala obilježit će projekcija filma Fiume o morte! Igora Bezinovića, ovogodišnjeg hrvatskog kandidata za Oscar nagrađenog s čak šest Zlatnih arena. Projekcija će se održati u četvrtak, 18. rujna s početkom u 18:30 u Centru za kulturu Korčula.

Kao povod ovogodišnjem tematskom usmjerenju festivala organizatori_ce ističu izazovno okruženje sloma međunarodnih odnosa, prodor nasilja, legitimizaciju ideje etničkog čišćenja, te defenzivu ljevice u Europi. Istaknuto mjesto čine i krize stanovanja kao i perspektive novih generacija “koje ne vide odgovore u onome što nudi ljevica”, te velike građansko-studentske demonstracije u Srbiji.

Među govornicima_cama organizatori ističu: Borisa Budena, Igora Bezinovića, Tonija Pruga, Dejana Atanackovića, Sennu Šimek, Nebojšu Blanušu, Hrvoja Klasića, Natku Badurinu, Anu Hofman, Teu Trutu, Jerka Bakotina, Jelenu Grobenski, Dragana Markovinu i druge.

Festivalski slogan objedinjuje niz tema o kojima će se raspravljati u korčulanskom Ljetnom kinu. Ovogodišnje tribine okupljene su pod tematskim naslovima:

• Odnos prema antifašizmu u Hrvatskoj danas
• Revizionizam i simboličko prisvajanje Domovinskog rata te kultura sjećanja
• Antifašizam, revizionizam i kultura sjećanja u regiji
• Nova geopolitička situacija u svijetu: raspad poslijeratnog poretka
• Studentsko-građanski protesti u Srbiji i oblici uličnog i institucionalnog otpora
• Zadruga za etično financiranje (ZEF) i zadružno stanovanje
• Zadružno stanovanje: planiranje i izvedba
• Proizvodnja, jednakost i solidarnost
• Može li postojati pravo na stanovanje, mogući mehanizmi i prepreke.

Tribine se održavaju od petka do nedjelje s početkom u 18 sati. Više detalja pronađite ovdje.

“Gredelj – sočni mišung velikih potencijala, monopoly partija velikih pretendenata, nostalgija pod velom prašine poput uspomena u kutijama na bakinom tavanu, vječna želja za osvajanjem novih no sada već i gotovo nepostojećih neosvojenih gradskih prostora, korov nastanjen u porama betona kao plodna podloga za ‘konkretnu’ budućnost. No prije svega ili istovremeno sve u jednom, velika gradska prostorna rezerva. I stoga ne trebamo žuriti obećavajući superlative na tom prostoru. Dajmo si vremena, upoznajmo ga postupno, saživimo se s njime, cijenimo prazninu i odsustvo. Upustimo se u drugačije promišljanje prostora, neka ono postane mjesto procesa i simbioze planiranog i slučajnog, ljudskog i prirodnog, istraživačko-eksperimentalnog i ludičkog. Jer jednoobraznost u ovom slučaju zagarantirani je autogol.”
Tomislav Soldo, Gredelj – stanje između, 2015.

Park Radovana Ivančevića, Trg Lelje Dobronić ili Šetalište Arsena Dedića neki su od mogućih naziva javnih površina u budućem zagrebačkom kvartu Gredelj. Imenovanje ulica tema je koja neće tako skoro doći na red – prethode joj brojne druge odluke koje će najprije oblikovati novo suvremeno središte grada. Pritom, novi kvart neće određivati samo studije i planovi, već će budućnost u određenoj mjeri trasirati i sam proces transformacije na terenu. Zato je važno da očekivanja od prostora budu dio tog procesa od samog početka.

S rušenjem najvećega dijela objekata u sklopu Gredelja značajno su se promijenile i neke od tema koje to ogromno gradsko zemljište otvara. Primjerice, smještaj fundusa Hrvatskog željezničkog muzeja u neku od gredeljskih hala više nije nužno opcija jer hala praktički nema. Obrat na terenu nudi nove perspektive i nove zadatke. Već sad je očito da budući kvart neće biti “industrijski” u onoj mjeri u kojoj je to možda mogao biti ili je inicijalna razina zaštite kulturnih dobara tako sugerirala. Od toga fonda ostalo je premalo, ali – ukoliko sve preživi – i dalje može biti dovoljno da prostoru da karakter. Gradovi koji zadrže povijesnu slojevitost su u pravilu bogatiji i bolji jer nude raznolikost.

Iako je Grad preuzeo vlasništvo nad kompleksom prije više od desetljeća, dosadašnje razdoblje postindustrije nije iznijelo nikakve zahvate u prostoru koji bi podržali buduću društvenost i urbanitet te ključne zagrebačke parcele. Zasad Grad na Gredelju nudi samo veliko parkiralište koje se dodatno proširuje i time umanjuje druge opcije, poput velike javne zelene površine (prijedlog o kojem možete čitati u prethodnom tekstu). 

Dok je s jedne strane raščišćavanja derutne gradnje znak buđenja i može predstavljati korak naprijed, s druge strane, izostankom bilo kakvih drugih sadržaja, prostor se zapravo značajno degradira. Takva situacija je sada polazišna točka. Aktivnosti i sadržaji koji će se – ili neće – dogoditi svojevrsni su uvod u grad. Pritom, kroz privremene upotrebe i sadržaje mijenjamo odnos prema mjestu jednako kao što mijenjamo i samo mjesto.

O potezima koji bi mogli uslijediti u oblikovanju prostora govori arhitekt David Kabalin, asistent-istraživač na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani, koji je magistrirao zaštitu spomenika i lokaliteta: “Za sve, a posebno za gradske projekte veličine i značaja Gredelja, neophodno je uvesti međukorake. To se odnosi na proces definiranja projektnog zadatka kroz otvaranje teme, informiranje javnosti i pokretanje kvalitetne i uključive javne rasprave, pa i nekog prednatječaja kroz koji bi se definirao projektni zadatak. Istodobno su dobrodošli i međukoraci u samom korištenju. Nužan prvi korak je otvaranje dosad zatvorenog, a zbog toga i javnosti nepoznatog prostora. Ono može biti povremeno, ali još bolje bi bilo da je barem dio otvoren trajno.“

Otvaranje je, smatra Kabalin, važno upravo zato što se njime otvara mogućnost aproprijacije novog javnog prostora: “Prostor ne postaje javnim preko noći, niti tek kad se čitav projekt osmisli i izgradi, nego na početku procesa. Sljedeći je korak privremeno korištenje, koje je također i nužno zbog duljine čitavog procesa i izrazito korisno u smislu aproprijacije tog prostora i njegove transformacije u javni prostor. Ti koraci nisu niti komplicirani niti skupi, a nisu čak niti novi – korišteni su još krajem 19. stoljeća kod postepene izvedbe Lenuzzijeve potkove. I to nije jedini primjer, kazališni je trg prije prethodno bio prostor stočnog sajma, i tako zaživio u svijesti građana kao javni prostor da bi tek kasnije postao reprezentativnim trgom kakvim ga danas poznajemo.“

Zaključuje da je “kod tih privremenih korištenja bitno širiti perspektivu, nuditi raznolike potencijalne scenarije, misliti bolji i drugačiji grad, jer upravo iskustva i ideje iz te faze pružaju dragocjen uvid za osmišljavanje i programiranje budućeg trajnog korištenja.“

Riječima Alda van Eycka, što god prostor i vrijeme značili, mjesto i prilika znače više. Njegova dječja igrališta po Amsterdamu transformirala su niz mjesta koja su bila zapuštena ili s drugim namjenama (npr. parkirališta), a upravo Gredelj bi mogao postati prostor igre s mogućnostima. Ono što je jasno mnogima, nije nužno i mjerodavnim gradskim uredima i upravama koje do danas nisu ponudili doslovno ništa na terenu, osim najava i bezbroj utrošenih radnih sati na programe koji se nikad nisu ostvarili, poput onoga što se nazivalo Zagrebački kreativni klaster Gredelj.

Docent na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu i teoretičar arhitekture Maroje Mrduljaš kaže da bi “bilo dobro da privremeno korištenje prostora Gredelja u sebi sadrži i neke elemente vrijednosti koje očekujemo od budućnosti tog prostora. Ako se taj prostor želi aktivirati kroz parkiralište, sigurno bi vrijedilo razmisliti i o prisustvu prirode, te o drugim javnim sadržajima namijenjenima raznolikim socijalnim skupinama. Radi se o velikim površinama, pa se može ispitati i mogućnosti za sadržaje koji sad nedostaju u širem centru, možda i u čitavom gradu ili šire. Zašto ne bi već sada empirijski počeli iskušavati i programsku strukturu te zone koja bi sigurno morala biti višefunkcionalna?

Primjerice, s obzirom na to da odnedavno više nema velodroma u Kranjčevićevoj, a koji je bio jedini u Hrvatskoj, mogla bi se postaviti montažna konstrukcija, s tendencijom da ona trajno i ostane na toj centralnoj lokaciji. Kroz testiranje mozaika privremenih programa, mogli bismo dobiti važan dio strukture trajnog rješenja s time da, naravno, grad nikada ne smijemo vidjeti kao potpuno dovršen.“

Arhitekt i postdoktorand na Sveučilištu Harvard, Igor Ekštajn, navodi da je od “Gredelja danas malo ostalo” pa se “više ne radi o postindustrijskoj rehabilitaciji i prenamjeni industrijskog naslijeđa, već o budućoj praznini koja svoju funkciju još traži, a koje će svoj industrijski karakter očuvati samo u imenu i kroz prisutnost starog vodotornja i jedne ili dvije očuvane hale.”

Ekštajn podsjeća i da “dok još ne znamo što od Gredelja želimo, možda znamo što ne želimo. Sve objekte u prostoru Gredelja koje nećemo štititi niti obnavljati odmah treba ukloniti, objekte koje treba čuvati zaštititi dok se ne donesu odluke o daljnjim koracima, a tako oslobođen prostor – oslobođen nažalost i od svoje industrijske povijesti – odmah ponuditi provizorno građanima kao slobodni otvoreni prostor.” Kao primjer takve privremene aktivacije navodi slučaj iz Berlina, gdje je prostor na kojem je stajala Palača Republike nakon njezina rušenja 2008. privremeno pretvoren u travnjak otvoren građanima – i to prije no što su finalizirani planovi za rekonstrukciju nekadašnjeg Berlinskog dvorca, koji je u međuvremenu dovršen.

“Kao što je već mnogo puta rečeno, Gredelj treba otvoriti građanima kako bi mogli stvoriti mišljenje o dijelu grada koji je zasad potpuno izvan njihovog urbanog imaginarija. Parkiralište nikako nije najpoželjnija funkcija, ali možda pomogne ‘dovući’ ljude u Gredelj, pogotovo otvaranjem veze s kompleksom Paromlina preko obnovljenog pothodnika.“

Poželjni smjer je, čini se, prilično jasan. No, može se reći da primjer Gredelja pokazuje suprotno – primjerice dokument “Program za provedbu urbanističkog natječaja za novo gradsko središte na lokaciji Gredelj” iz travnja 2021. godine (godina smjene gradske uprave) oblikovan je bez prethodne javne rasprave, participacije ili elementarnog upoznavanja javnosti s lokacijom. Otvaranje prostora i teme pogrešno je započeti s gotovim programom ili natječajem: bolji početak – onaj koji može dati više – trebalo bi biti samo otvaranje prostora, uključujući i testiranje privremenih sadržaja na lokaciji. Sve to zasad izostaje.

Kakva god budućnost Gredelja bila, ona će odražavati snagu, širinu očekivanja i sustav vrijednosti Grada. U tom procesu, možda se upravo u ranim koracima krije prilika da se barem približimo idealu onog što bi Gredelj jednom mogao postati.  

Tekst je nastao u sklopu stipendijskog programa projekta Come Together, a izvorno je objavljen na portalu Eurozine.

U središtu Bukurešta gori požar. Dvanaest hektara drveća i vegetacije nestaje, prijeti im brisanje s karte grada. se događa u parku Alexandru Ioan Cuza, poznatom pod lokalnim imenom IOR, zelenoj površini s pedesetogodišnjom poviješću. To je jedino mjesto u Bukureštu koje neprekidno gori – bez obzira na godišnje doba.

Oko transformacije parka formirala su se dva suprotstavljena tabora. Dok se predstavnici civilnog društva bore za to da bude priznat kao javni prostor, gradske vlasti i institucije, zajedno s građevinskim investitorima, očito imaju drukčije planove. Nedostatak službene odgovornosti i sustavnog provođenja zakona potpiruju zabrinutost lokalnog stanovništva. Iza kulisa svakodnevnog života grada – iza njegovih ulica, kuća, drveća i prometa – odvija se razbuktali sukob na mnogim razinama: između građana i vlasnika zemljišta, zakupaca i države.

Ova krizna situacija u parku otkriva složenu priču u kojoj se isprepliću nerazriješene traume iz nedavne komunističke povijesti (povezane sa sukobima oko vlasničkih prava), korupcija u javnim institucijama, neregulirani urbani razvoj i loše provedene politike zaštite okoliša. Posljedice ilegalne deforestacije u ovom prirodnom okruženju upućuju na često zanemarenu, ali ključnu temu: važnost zelenih urbanih prostora.

Tragovima vlasništva

Propadanje parka IOR kao javnog dobra započelo je mnogo prije nego su se pojavili požari. Od pada komunizma 1989. godine, Istočna Europa se suočava s pitanjima vezanim za politiku sjećanja. Pojavila su se pitanja kako se novija povijest bilježi i komunicira s javnošću – što se govori, a što prešućuje. Zemlje regije usvojile su različite metode za rješavanje ovog pitanja, uključujući financijske i simbolične reparacije za pojedince koji su progonjeni zbog svojih političkih stavova, sudsku rehabilitaciju političkih zatvorenika, ponovno pisanje povijesnih knjiga i redizajniranje muzeja.

Važan aspekt demokratizacije bio je povrat imovine koja je nacionalizirana tijekom komunističkog razdoblja. Šira javnost, osobito oni koji su bili izravno pogođeni, doživljavala je taj proces kao svojevrsnu ispriku i preuzimanje odgovornosti u njihovo ime. Rumunjski je parlament 2001. donio Zakon 10, kojim se regulira pravni status nekretnina koje su prešle u javno vlastništvo između 6. ožujka 1945. i 22. prosinca 1989. godine. Iako je tim zakonom otvorena mogućnost povrata imovine u Bukureštu, način na koji je taj proces proveden i danas opterećuje rumunjsko društvo, kao i sudbinu samog grada.

Dio parka IOR koji je često u plamenu povezan je s ovim okolnostima. Povijest parka smještenog u četvrti Titan, u 3. okrugu, u samom srcu glavnog grada, otkriva da je početkom 20. stoljeća to zemljište bilo dio velikog imanja u vlasništvu bugarskog zemljoposjednika I.B. Grueffa, koji ga je kupio na dražbi 1903. godine. U to je vrijeme Grueff bio vlasnik gotovo cijelog današnjeg naselja Titan i većeg dijela okruga. Političke promjene u Rumunjskoj preokrenule su sudbinu tog imanja: proces nacionalizacije doveo je 1945. do toga da velik dio Grueffove imovine prelazi pod kontrolu države.

Četvrt Titan bila je jedno od najvećih radničkih naselja u Bukureštu. Tijekom 1960-ih, arhitekti inspirirani Le Corbusierovim idejama razvili su prostorne urbanističke planove koji su uključivali i veliki park zamišljen kao mjesto povezivanja ljudi. Park je dovršen 1970. godine i nazvan IOR, prema kratici obližnje tvornice Întreprinderea Optică Română (Rumunjsko optičko poduzeće). Tvornica, koja je proizvodila široku paletu optičkih proizvoda kao što su naočale, kamere i teleskopi – bila je simbol lokalne industrijske snage. Nakon pada komunizma, ime parka je promijenjeno u Alexandru Ioan Cuza, ali ga ljudi i dalje od milja zovu IOR.

Devedesetih godina prošlog stoljeća cijeli je park u urbanističkoj dokumentaciji još uvijek bio naveden kao javna površina. No, 2005. godine, Grueffov nećak – njegov zakonski nasljednik – ustupio je dio parka i njegova sporna vlasnička prava Mariji Cocoru, ženi u osamdesetim godinama čije je pravo na zemlju i dalje nejasno. k – njegov zakonski nasljednik – prepustio je dio zemljišta unutar parka, zajedno s osporavanim vlasničkim pravima, Mariji Cocoru, starijoj ženi u osamdesetima, čije pravo na tu zemlju i dalje ostaje nejasno.

U tom trenutku, Gradska uprava Bukurešta izvršila je restituciju dijela zemljišta parka IOR u korist Cocoru, temeljem Zakona 10/2001, čime se pravni status zemljišta promijenio iz javnog u privatno vlasništvo. Ime Marije Cocoru pojavljuje se ne samo kao vlasnice tog osporavanog dijela parka, već i kao vlasnice nekoliko drugih zelenih površina u Bukureštu, uključujući park Constantin Brâncuși, nazvan po poznatom rumunjskom kiparu. Park Brâncuși je već oko pet godina zapušten, izvan funkcije i – prepušten zaboravu.

Planiranje kao korupcijska kategorija

Dan Trifu, voditelj Zaklade EcoCivica i stručnjak za zakonodavstvo o zelenim površinama i urbanističko planiranj, prati povijest rumunjske privatizacije urbanih zelenih površina do 2000. “Kada je izrađivan Generalni urbanistički plan Bukurešta (PUG), mnoge zelene površine i parkovi u dokumentu su označeni kao građevinska zemljišta, što znači da su tamo dopušteni potencijalni građevinski projekti, iako su ta područja trebala biti kategorizirana pod uobičajenim kodom koji se koristi za zelene površine ili parkove. Dvanaest hektara parka IOR u dokumentu je biolo označeno šifrom CB3 koja dopušta lokalnim vlastima da razviju građevinske projekte poput administrativnih, kulturnih i društvenih ustanova na tom području”, kaže Trifu.

Zaklada EcoCivica podnijela je desetke tužbi, uglavnom zbog zelenih površina u gradu koje su bile predmet povrata imovine, baveći se onim što Trifu opisuje kao “nekretninsku mafiju koja je preuzela dijelove grada”. Ukazuje na vezu između investitora i političara koji imaju zajedničke interese za nekretnine i profit koji će donijeti. U nekim slučajevima investitori su sami bili članovi političkih stranaka ili su izravno s njima surađivali. Dijelovi zemljišta gotovo svih bukureštanskih parkova u PUG-u su registrirani pod šiframa koje omogućuju izgradnju. Zelene površine između stambenih blokova i trgova već su izgrađene.

Parkovi su ili nestali pod pritiskom građevinskih interesa ili su prepušteni propadanju. Prema navodima lokalnih medija, čak 609 hektara šume Băneasa – najveće zelene površine unutar administrativnog područja Bukurešta – vraćeno je u privatno vlasništvo, a uz gradnju u šumi povezana su imena političara i poduzetnika. Cjelovitost tog šumskog prostora sve je više ugrožena širenjem stambenih naselja, ilegalnom sječom, krivolovom i fragmentacijom.

Ova situacija odražava širi obrazac lošeg upravljanja društvenim sustavom nakon komunizma, gdje privatni interesi često prevladavaju nad javnim interesima i kvalitetom života. Prema istraživačkom portalu RiseProject, siva zona spornih vlasničkih prava donosi profite usporedive s crnim tržištem droga. Fenomen je u Rumunjskoj poznat kao “mafija denacionalizirane zemlje”.

U obranu javnog prostora

Prošlo je otprilike osam godina prije nego što je većina lokalnih posjetitelja parka IOR shvatila da 12 hektara prostora koji smatraju svojim više nije u javnom vlasništvu. Ljudi su i dalje dolazili jer su osjećali da to mjesto pripada njima, da je dio njihove povijesti, njihovog kolektivnog sjećanja koje se prenosi kroz generacije. Neki su tamo dijelom odrasli, neki su tu odgajali svoju djecu.

Maria, 68-godišnja žena koja živi u naselju od njegova osnutka, s nostalgijom se prisjeća posebnih trenutaka koje su ona i njezina kći provodile šetajući stazama koje su sada postale privatno vlasništvo: : “Moja je kći naučila hodati u parku. Kad je porasla, vodila sam je tamo na rolanje. Bio je pun platana i grmova ruža. Taj dio parka za mene je bio čudo. Nedostaje mi.”

Godine 2012. Vijeće gradske četvrti odlučilo je tužiti Mariju Cocoru, s ciljem da se taj dio parka vrati u javno vlasništvo. Uslijedio je desetogodišnji sudski proces, tijekom kojeg je prostor bio u pravnoj neizvjesnosti. Upravo tada javnost saznaje za stvarni status parka. Na kraju, Vijeće gradske četvrti nije uspjelo predočiti potrebne dokaze da je predmetno područje ikada službeno bilo park, primjerice da je bilo razvijeno kao rekreacijski prostor ili da je sadržavalo druge komunalne sadržaje od lokalnog interesa. Izgubili su spor u korist vlasnice pred Visokim kasacijskim sudom i pravosuđem u listopadu 2022.

Prema svjedocima suđenja, među kojima su Dan Trifu i lokalni vijećnici, na sudu nije izneseno nijedno svjedočanstvo ni dokument koji bi pokazao da je gradska uprava ikada investirala u uređenje tog dijela parka. Dan Trifu smatra da nedostatak dokaza dovodi u pitanje legitimitet suđenja.

Piknik na zgarištu

Povremeno građanske inicijative organiziraju piknike na dijelu parka koji je vraćen u privatno vlasništvo – na zemlji prekrivenoj pepelom, crnoj i spaljenoj. Ta okupljanja nisu zamišljena kao prosvjedi u klasičnom smislu, već kao simbolično ponovno povezivanje s mjestom koje bi trebalo pripadati svima. To je način da se lokalni stanovnici okupe i uključe u zajedničke aktivnosti: jedu, razgovaraju, fotografiraju – sve usred te pustoši. Piknici su oblik alternativnog otpora; aktivisti ne žele samo prihvatiti postojeće stanje zapuštenosti, već žele ponovno osmisliti i zamisliti potencijal tog prostora. Barem na nekoliko sati, vraćaju privatiziranom dijelu parka funkciju rekreacije i zajedničkog uživanja.

Povezani su s inicijativom Ovdje je bila šuma / Ovdje bi mogla biti šuma (Aici a fost o pădure / aici ar putea fi o pădure) koju su 2023. pokrenuli umjetnici, a njima su se pridružili nezadovoljni stanovnici tog područja. Počeli su organizirati redovite prosvjede u blizini parka. Zahtijevaju da se 12 hektara nezakonito privatiziranog zemljišta vrati u javno vlasništvo, tvrdeći da su vlasti “zažmirile” pred nepravdom koja se dogodila parku. Osjećaju da se potrebe lokalnog stanovništva na uzimaju u obzir pri planiranju urbanog razvoja.

Andreea David, koja organizira prosvjede, kaže da su članovi grupe s vremenom organski preuzeli svoje uloge. Neki se bave dokumentiranjem i istraživanjem zakonodavnih pitanja i arhiva vezanih uz povijest parka, drugi pišu zahtjeve i šalju predstavke javnim institucijama poput Komunalne policije i Vijeća gradske četvrti, pozivajući ih da hitno reagiraju. Grupa također izdaje online i tiskane novine Titani ne spavaju, koje dokumentiraju cijeli slučaj. Imaju i web stranicu koja djeluje kao digitalna informacijska platforma za sve koje zanima povijest parka i njegova denacionalizacija, jer smatraju da je važno pratiti sjećanje na park i bilježiti faze njegova uništenja.

Idući korak dalje, Građanska inicijativa IOR-Titan, jedna od najdugovječnijih skupina koja se zalaže za očuvanje parka, u svibnju 2024. pokrenula je tužbu protiv odluke Gradske skupštine Bukurešta o povratu dijela parka iz 2005. godine. Članovi inicijative nadaju se da bi ovaj pravni postupak mogao biti presudan za budućnost parka. Ako na sudu uspiju dokazati da je IOR nezakonito vraćen u privatno vlasništvo, Grad bi mogao ponovno preuzeti zemljište i vratiti ga u javnu upotrebu.

Temeljem iscrpnog istraživanja gradskih arhiva i katastarskih dokumenata iz 1980-ih i 1990-ih, grupa tvrdi da je cijelo područje IOR-a od samog početka bilo park, te da njegov status javne površine nikada nije službeno promijenjen sve do povrata 2005. godine, zbog čega smatraju da je izvršen nezakonito.

Kako pojašnjava Dan Trifu, dokazivanje nezakonitosti restitucije zelenih površina i parkova na sudu dugoročno je održivije rješenje od izvlaštenja jer je vrlo malo slučajeva eksproprijacije provedeno uspješno. “Većinu puta kad smo zagovarali izvlaštenje, gradske vlasti su odgovarale da za to nemaju dovoljno sredstava. Rekao sam im da ponovno pogledaju kako su donesena rješenja o povratu: imaju li ti ljudi zapravo pravo vlasništva nad tim zemljištima?”

Planirano uništavanje

Važno je napomenuti da postoji zakon koji bi, barem teoretski, trebao zaštititi zelene površine u Bukureštu. Hitna uredba 114/2007 zabranjuje promjenu namjene zelenih površina, bez obzira na to kako su one kategorizirane u urbanističkim dokumentima, bilo da su u javnom ili privatnom vlasništvu.

Ova uredba, zajedno sa Zakonom o zelenim površinama, trebala bi onemogućiti investitorima da dobiju građevinske dozvole na zelenim površinama. Ipak, u praksi se često pokazuje neučinkovitom – parkovi se i dalje sustavno uništavaju. Kada priroda stane na put profitu, investitori jednostavno brišu svaki trag da je neko zemljište ikada bilo zeleni pojas tako da ga zakon više ne može zaštititi. Sve dok na zemljištu raste drveće i bilje, ondje se ne može graditi. Požari su zato brutalna metoda ubrzavanja procesa dobivanja građevinske dozvole.

Stručnjaci, lokalno stanovništvo, aktivisti i nekolicina političara koji su javno progovorili o uništavanju IOR-a opisali su podmetanje požara kao strategiju vlasnika da očiste teren za gradnju visokih stambenih zgrada. Zbog toga je toliko hitno ukloniti sve drveće – i cijeli ekosustav na tom prostoru. Vlasnici zemljišta već su krenuli u “aktivaciju” prostora, daju ga u najam raznim interesentima, a na spaljenoj zemlji počinje nicati lunapark. Usred apokaliptičnog krajolika pojavili su se napuhanci, vrtuljci, vlakići i autići za djecu. Pojavljuju se niotkuda, bez dozvola, bez imena investitora, bez službenih najava i bez roka završetka.

Do danas je spaljeno 90 % denacionaliziranog područja parka IOR. Prizor je zastrašujuć: hrpe pocrnjelog drveća leže jedno na drugom; zemlja je toliko spaljena da na njoj više ništa ne raste. Regeneracija se čini nemogućom. Ideja je, čini se, da se na kraju građani više neće imati za što boriti i da će utihnuti. Ovu pretpostavku potvrđuje i Eugen Matei, vijećnik 3. okruga: “Oni su posjekli drveće kako bi mogli tvrditi da zapravo nema zelene površine. To je ista taktika kao s zaštićenim kućama – puste ih da propadnu do urušavanja, a onda traže dozvole za rušenje i gradnju zgrada s deset katova.“

Slično razmišlja i Ana Ciceală, predsjednica Odbora za okoliš Gradske skupštine. Ističe da je kazna za ilegalnu sječu, ako se plati u roku od dva tjedna, samo 5 do 100 leja po stablu (oko 4 eura). Ciceală je jedina političarka koja je predložila donošenje odluke kojom bi se kazna znatno povećala – na 1000 eura po stablu. No, njezin je prijedlog zapeo u Skupštini zbog niza suzdržanih i onih koji su glasali protiv. Ciceală objašnjava: “Vijećnici su rekli da ne mogu odobriti ovaj prijedlog jer Gradska skupština Bukurešta ne izdaje dozvole za sječu šuma dovoljno brzo. Njihov je argument, zapravo, da ne bi trebalo uvoditi visoke kazne – iako nezakonito dopuštaju sječu stotina stabala – zbog toga što postoji usko grlo u izdavanju dozvola.“

Budući da se dozvole često zaobilaze, ne postoje jasni podaci o tome koliko se stabala u Bukureštu siječe s opravdanim razlogom. Ne vodi se transparentna evidencija o tome koliko se stabala godišnje posiječe, na temelju kojih odluka, niti koliko ih je posađeno za obnavljanje zaliha. Posljedično, u medijima se pojavljuju brojni izvještaji o ljudima koji su uhvaćeni s motornom pilom u ruci kako sijeku stabla između stambenih blokova, u parkovima ili na zelenim igralištima – sve su to površine koje su u procesu denacionalizacije vraćene u privatno vlasništvo.

Da stvari budu još gore, na očuvanje stabala u Bukureštu utjecala je i izmjena Šumarskog zakona. Do 2020. sva su stabla bila klasificirana kao vegetacija i njima se gospodarilo prema propisima o šumarstvu. Čupanje, sječa ili oštećivanje stabala na bilo koji drugi način smatralo se šumarskim prekršajem i protiv počinitelja se mogao pokrenuti kazneni postupak. Danas to više nije slučaj.

Osim toga, na lokalnoj razini ne postoji funkcionalni registar zelenih površina. Takva bi evidencija omogućila javan i digitalno dostupan uvid u sve javne zelene površine u Bukureštu. Iako je registar izrađen 2013. godine na zahtjev Europske unije, s ciljem utvrđivanja i praćenja ukupnog indeksa zelenih površina po stanovniku, on nikada nije ažuriran, što onemogućuje stvarnu procjenu stanja javnih zelenih površina u gradu. Osim toga, registar nikada nije službeno usvojen od strane Gradske skupštine, pa samim time nema nikakvu pravnu snagu.

Sukob oko zaštite

Od 17. siječnja 2022., kada je zabilježen prvi požar u parku IOR, reakcija nadležnih institucija bila je nedosljedna. Zapovjednik lokalne policije do danas nije dao nijednu javnu izjavu o situaciji, unatoč višestrukim pozivima aktivista da se očituje.

Aktivist i stanovnik četvrti Titan Beniamin Gheorghiță objašnjava koliko je mukotrpan proces angažiranja vlasti oko zaštite prostora. Bilo je potrebno mnogo uvjeravanja prije nego što su u denacionaliziranom dijelu parka postavljene nadzorne kamere – od kojih trenutno radi samo 3 od ukupno 12.

Prema odgovoru koji je Gheorghiță zatražio od Regionalne uprave za izvanredne situacije (ISU Bukurešt-Ilfov), između 17. siječnja 2022. i 26. kolovoza 2024. u tom je dijelu parka zabilježeno 28 požara. Ipak, mogućnost da isto mjesto toliko puta izgori isključivo zbog nemara vrlo je mala. Za preostalih osam slučajeva nije objavljeno tko ih je izazvao ni zašto. Neki od mještana, uključujući Benjamina, redovito dolaze na sastanke vijeća na kojima iznose svoja pitanja i zabrinutosti vezane uz slučaj, no unatoč tome nema daljnjih konkretnih koraka ni reakcije institucija.

U srpnju 2024., tijekom šetnje parkom, Gheorghiță je zatekao dvojicu mladića sa sjekirama u rukama kako udaraju podnožje nekoliko velikih platana, najvjerojatnije s namjerom da ih oslabe kako bi brže pale. Sve se to događalo pred očima policije. Kada je Gheorghiță intervenirao, privlačeći njihovu pozornost, dobio je prijetnju smrću od stanara koji se pojavio na mjestu događaja i oslovio ga imenom, iako se nikada prije nisu sreli. Zbog tog incidenta počeo je strahovati za vlastiti život; sada ima video kameru u autu, na ulazu u stambenu zgradu u kojoj živi i nosi kameru sa sobom kako bi zabilježio svaki mogući napad.

Požari se nastavljaju unatoč prosvjedima i prijavama. Nakon dvije godine prijavljivanja incidenata, do sada je samo jedna osoba privedena. Mjesec dana nakon njezinauhićenja u kolovozu 2024. godine, 9. rujna izbio je još jedan veliki požar, dok je osumnjičeni muškarac još uvijek bio u istražnom zatvoru, što je kod lokalnog stanovništva pobudilo sumnje da u podmetanje požara nije umiješana samo jedna osoba.

Bio je to jedan od najsnažnijih požara do tada, u kojem su uništena dva hektara raslinja. Dim je bio toliko gust da je sezao do ulaza u podzemnu željeznicu u blizini parka, koju svakodnevno koriste tisuće ljudi. Stanovnici tog dijela grada osjećaju se terorizirano. Osim zagađenja, nelagode i štetnog utjecaja dima na zdravlje, strahuju da bi sljedeći požar mogao uzrokovati ljudske žrtve.

Zdravlje i blagostanje

Prema izjavi za medije koju je prošlog ljeta dao gradonačelnik Bukurešta Nicușor Dan, grad je od 1990. godine izgubio 1600 hektara zelenih površina. Oko 300 hektara vraćeno je u privatno vlasništvo. Vrtovi, obale jezera, dvorišta i trgovi, dijelovi parkova i urbane šume pretvoreni su u stambene zgrade, parkirališta, trgovine i trgovačke centre. Preostalim zelenim površinama prijeti nestanak jer ih postojeći zakoni ne štite dovoljno.

Na lokalnoj razini, Grad Bukurešt nema konkretnu politiku ni zakonodavni okvir koji bi obuhvatio pitanja biološke raznolikosti, upravljanja zaštićenim prirodnim područjima i očuvanja prirodnih staništa, flore i faune.

Više institucija i organizacija civilnog društva pozvalo je na hitnu izradu Registra zelenih površina. Nacionalna inspekcija za zaštitu okoliša čak je 2021. kaznila Gradsku upravu Bukurešta s više od 20.000 eura, no unatoč tome, takav javni alat za evidenciju i upravljanje podacima o urbanim zelenim površinama još uvijek ne postoji.

Ekološke politike EU-a stavljaju sve snažnije ističu važnost vraćanja prirode u gradove, kroz stvaranje bioraznolike i dostupne zelene infrastrukture. Strategija EU-a za bioraznolikost do 2030., primjerice, naglašava potrebu izrade planova ozelenjavanja u većim gradovima i općinama, potičući lokalne dionike u svakoj zemlji članici da u urbanističko planiranje uvode rješenja temeljena na prirodi, s ciljem postizanja otpornosti na klimatske promjene. Klimatske promjene, loše isplanirana urbanizacija i degradacija okoliša učinili su mnoge gradove ranjivima na katastrofe, a ovakve bi politike mogle biti ključne za život u urbanim područjima.

Prema izvješću o stanju okoliša u Bukureštu za 2022., grad ima manje od 10 četvornih metara zelene površine po stanovniku. To znači da je količina kisika u gradu podržana s manje od jednog stabla po osobi, čime se Bukurešt svrstava među europske gradove s najmanje urbanih zelenih površina. Podaci o ukupnoj površini zelene infrastrukture u Bukureštu variraju, no prema studiji Europske agencije za okoliš (EEA) iz 2018., gradske zelene površine pokrivale su oko 26 % urbanog područja, što je znatno manje od prosječnih 42 % u 38 zemalja članica EEA.

U Rumunjskoj je visoka razina onečišćenja zraka povezana s rastućim brojem bolesti, poput respiratornih infekcija, srčanih udara i moždanih udara. Prema studiji Europske komisije iz 2021., onečišćenje zraka doprinijelo je približno 7 % svih smrtnih slučajeva (preko 17 000 umrlih) u Rumunjskoj, što je iznad od europskog prosjeka od oko 4 %.

Slučaj uništavanja stabala i urbane prirode u Bukureštu, koji svoju najagresivniju manifestaciju nalazi upravo u parku IOR, pokazuje kako ekološki i urbanistički problemi ne postoje u vakuumu. Oni su izravni odraz načina na koji korupcija utječe na ljudske živote i nagriza odnos između ljudi i prostora u kojem žive.

Bez plana upravljanja, investitori nekontrolirano grade, pridonoseći smanjenju urbane bioraznolikosti. Trenutna situacija jasno pokazuje hitnu potrebu za jasnom regulacijom i zaštitom prirodne baštine Bukurešta. Ujedno razotkriva nedostatke zakonodavnog okvira, nisku razinu ekološke svijesti u javnim institucijama i dominantan interes za brzom i kratkoročnom zaradom, na štetu građana i održivosti grada – posebno u vremenu klimatskih promjena koje traži otpornost.

Ono što se događa u IOR-u mogla bi biti priča bez kraja koja će se iznova i iznova ponavljati na drugim mjestima, ako se ne promijene temeljni obrasci birokratskog nemara i pohlepe za profitom. Unatoč slabim izgledima, ljudi se i dalje bore da prostor vrate u javnu domenu. Njihova nada ostaje.

Prijevod: Marina Kelava, Voxeurop

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.