Kako piše u najavi, “projekt urbanih zelenih šetnji umjetnica Nika Radić razvila je u Berlinu, zajedno s umjetnikom Georgom Spehrom“. Tijekom 2024. i 2025. godine druga iteracija programa održana je kao i u Zagrebu, u gradskoj četvrti Črnomerec.

“Šetnjama kroz Trnje trasiraju se nove priče o biljnom svijetu Zagreba i njegovoj važnosti za život grada i njegovih stanovnika. Kroz šetnje sudionici zajednički promatraju i upoznaju gradsko zelenilo, uče primjećivati biljke pored kojih svakodnevno prolaze te uče o njihovom porijeklu, životu i suživotu s ljudima”, piše u popratnom tekstu.

Polazna točka šetnje je MO Cvjetno naselje (Aleja Vlade Antolića 2), a završit će u dvorištu Pogona Jedinstvo gdje će umjetnica kroz razgovor sa sudionicima_ama predstaviti izazove pri sadnji stabala u gradu. Sudjelovanje u šetnjama je besplatno, ali potrebna je prijava putem online obrasca.

Više detalja o programu možete pronaći ovdje, a intervju s umjetnicom koji je vodila Lea Vene na poveznici.

Piše: Filip Bojić

Prije pola stoljeća u Splitu je donesena odluka o izgradnji novog dijela grada kojim je dobiveno jedinstveno urbanističko rješenje za oko 50 000 stanovnika. Na površini od 341ha slovenski urbanisti Braco Mušič, Marjan Bežan i Nives Starc osmisli su treći gradski rajon čiji raspored premreženih ulica, temeljen na antičkoj centurijaciji, povezuje pješačke zone, stambene jedinice, prodajne prostore, podzemne garaže, javne ustanove te trgove i zelene površne. No, ono što je ovom dijelu Splita dalo temeljnu vrijednost i prepoznatljivost prostorna je polifunkcionalnost koja spaja privatnu, odnosno stambenu komponentu s javnom, na način da ulicu koja služi kao neprekinuta pješačka zona pretvara u generator socijalnog života. Ukratko, prije 50 godina u Splitu je počeo nicati heterogeni i humani grad u gradu sa svim za svakodnevni život potrebnim sadržajima, javnosti poznat pod nazivom Split 3.

Danas se pak njegov javni potencijal nedovoljno iskorištava i slabo održava. Za razliku od starog dijela Splita gdje je turizam infiltriran u svaki kvadrat iskoristive površine, unatoč iznimnom urbanističkom nasljeđu noviji dijelovi grada ostaju sadržajno zakinuti, a često se ne poštuju prostorni koncept ni autorsko djelo, zbog čega su životni kriteriji degradirani. No, zahvaljujući pozornosti lokalne javnosti, memorija ovog vrijednog urbanističkog, ali i životnog prostora konačno se počela otkapati. Manifestacijom 50 godina Splita 3 – ulice, kvartovi, stanovnici u organizaciji dr. sc. Višnje Kukoč i urbanistice Jelene Borote, koja je upriličila niz predavanja te stručna vodstva, građanima je približena važnost očuvanja i daljnjeg planiranja razvoja ovog velikog dijela grada koji obuhvaća kvart Split 3 te dijelove Trstenika, Mertojaka i Žnjana.

I dok su Splićani konačno počeli prepoznavati vrijednost zaboravljenih kvartova vlastitog grada, u New Yorku se čekalo otvorenje događaja posvećenog važnim arhitektonskim postignućima na području Jugoslavije među kojima se našao i ovaj dio Splita. Izložba u MoMA-i dala je splitskom urbanističkom čudu zaslužen odjek svjetskih razmjera. No, upravo ono što je Split 3 dovelo do svjetske publike – potencijal njegovih javnih površina, danas je najviše na udaru, a nebriga i loš tretman gradskih institucija odrazila se najviše na pravno i fizički zapuštenim zelenim površinama.

Koliko su ovi, nikad do kraja realizirani prostori, bitni za kvartove Splita 3 kojim dominiraju betonske megastrukture, objašnjava Luka Skansi, profesor povijesti arhitekture na Filozofskom fakultetu u Rijeci te jedan od suradnika na njujorškoj izložbi. “Zeleni prostori u pješačkim ulicama su jedan od onih ključnih elemenata koji čine veličinu Splita 3, za mene jednog od najuspješnijih, ako ne i najuspješnijeg urbanističko-arhitektonskog projekta koji je realiziran u poslijeratnoj Jugoslaviji. Slovenski projektanti osmislili su fantastičan projekt prizemlja, dosta je pomisliti na njegov presjek – prizemni stanovi, njihova teraca, njihov mali vrt, zidići, mala javna zelena površina, ulica – i na mjerilo svega toga. To zelenje ublažilo je impakt velikih betonskih lamela sa zemljom, obogatilo je s klimatskog i vizualnog aspekta pješačke ulice na jedinstven način”.

Iako je element zelenila unutar pješačkih zona Splita 3 iznimno dobro osmišljen kao poveznica između stana i ulice, sustavnim neodržavanjem te malene površine u jednom su dijelu zapuštene, dok su u drugim primjerima poslužile kao ekstenzija privatnih prostora. Tu pojavu, iako nije novijeg datuma, profesor Skansi vidi kao kulturni problem cijele zajednice te fragment većeg problema: otimanja javnog prostora. Samim tim, u krupnijem mjerilu Splita 3, velike javne površine između blokova zamišljene kao zelene zone sa sportsko-rekreacijskim sadržajima, mjestima za odmor ili tržnicom, tako postaju prostori na kojima investitori sumnjivih namjera ili određene vjerske organizacije zamišljaju novoizgrađene kvadrate.

Posljednji primjeri pokušaja okupacije prostora predviđenih za građane oni su iz 2016. godine, kada je tadašnja gradska vlast na predizbornom izdisaju planirala mijenjati GUP. Tim se činom trebala otvoriti prilika tad istaknutom HDZ-ovcu, a danas predsjedniku splitskog HSP-a Hrvoju Marušiću, za izgradnju stambeno-poslovnog objekta na dječjem igralištu, dok bi preko puta, na površini koja služi kao parkiralište, tvrtka Tommy također gradila poslovne prostore. Aktualizirala se tako i planirana izgradnja vjerskog objekta u istočnom dijelu Splita 3 na mjestu prijeko potrebnog parkirališta i jedine tržnice u tom dijelu grada.

Zbog promjene političkih okolnosti, navedeni projekti nisu ostvareni, a i građani su dali svoj doprinos. Upravo te 2016. kada je prijetila točkasta promjena GUP-a, udruga za suvremenu umjetnost Kvart koja djeluje na Trsteniku organizirala je prosvjed koji se odvio na spomenutom igralištu. Boris Šitum, voditelj udruge i konceptualni umjetnik kojem su javne skulpture, to jest prostorne intervencije, najčešći jezik stvaralačke komunikacije, prepričao je kako je ta akcija izgledala. “Građane koji su došli na prosvjed rasporedili smo na način da tijelima kreiraju R1 što je inače oznaka unutar GUP-a za sportsko-rekreacijsku zonu. Time smo željeli upozoriti ne samo na opasnost od izgradnje nego i na potrebu obnove ovih prostora i privođenje njihovoj svrsi”. Osim toga, udruga je proizvela niz radova raspršenih u prostoru, poput natpisa Smisao ili instalacije Moj komad neba, ali i jedinu javnu galeriju smještenu u podzemnoj garaži. Unutar mjesta ispunjenog paučinom, automobilima i umjetnošću Kvartaši su potaknuli izgradnju lokalnog kolektiva u prostoru otvorenom za sve građane.

Također, Šitum je dobitnik nagrade ovogodišnjeg Splitskog salona i to za rad Košulja od lišća kojim uokviruje siluetu posječenog čempresa u parku smještenom na rubnoj točki Trstenika, odnosno Splita 3. “Naša prvotna namjera je bila urediti cijelu površinu iza župne crkve kako bi je sadržajno obogatili, ali se ta ideja nije ostvarila zbog imovinsko-pravnih zavrzlama”, objašnjava. Praznina koju uobličava Šitumov čempres privlači pogled na neke nove površine prostorno povezane sa Splitom 3. Splitski Žnjan, očišćen od komunalnog nereda proizašlog iz divljeg ugostiteljstva, čeka transformaciju najavljenu prvonagrađenim projektom, čime bi se ova površina ispunila zelenilom i sadržajima orijentiranim prema građanima.

O mogućnostima primjene modela Splita 3 na geografski povezane ili neke sasvim druge prostore, profesor Skansi rezimira: “Ne poznajem program kojim se osmišljava novi Žnjan. No, ono u što sam uvjeren je da Split 3 više nije model za današnji urbanizam – živimo u drugim vremenima, s drugim potrebama, s drugom vrstom građana, s radikalno drugačijim kapitalom koji upravlja gradom. Gustoća Splita 3 danas je neponovljiva, javnih investicija danas uopće više nema, dok uloga privatne inicijative onemogućava uopće razmišljati o urbanizmu onako kako se provodio u 70-im i 80-im godinama. Tog urbanizma više uopće nema, ne samo u Hrvatskoj. Tako da Novi Žnjan treba osmisliti na bazi današnjih potreba, današnjih međunarodnih praksi, današnjih modela. Nova pravila bi morala postaviti općina, građani i struka – u tom smislu, javni prostor je temelj grada, bio on iskorišten ili ne”.

Dok Grad i dalje ne pokazuje interes za održavanje već izgrađenih javnih površina i to u urbanistički najsređenijem predjelu, a posebno njegovih zelenih dijelova koji su nam ostavljeni u nasljeđe, valja se zapitati kakvo je stanje zelenih površina u ostatku Splita. Generalnu sliku prokomentirao je urbanist i aktivist Jere Kuzmanić: “U Splitu prevladava jak koncept privatnog vrta, što se lako može uočiti u manje urbaniziranim dijelovima grada gdje gotovo svaka kuća ima svoj privatni prostor za sađenje. No i urbano sređeniji kvartovi poput Splita 3, također imaju slične primjere gdje se zaposjeda javna površina kako bi se pretvorila u sobni vrtni prostor. U oba slučaja možemo primijeniti dva kriterija. Zeleni, koji nam govori kako su privatni vrtovi bolje održavani i funkcionalniji, te crveni, odnosno društveni, koji ističe nepostojanje socijalne reprodukcije prostora. Ipak, smatram kako nije glavni problem što ljudi sami zaposjedaju vrtove, jer se i tu mogu prepoznati pozitivne prakse, nego upravo u pitanju socijalne reprodukcije tih površina”.

Načelo otvorenog pristupa kultivaciji pojedinih zapuštenih površina koji u proces uključuje zajednicu, jedan je od ciljeva udruge Permakultura Dalmacija. Iako su u suradnji s udrugom Zelena Spirala svojevremeno dobili na korištenje površinu blizu tvrđave Gripe, Grad nije prepoznao važnost projekta, pa je sada tim prostorom ponovno zavladalo divlje raslinje. U tom smislu Jere Kuzmanić ističe da postoji mnoštvo europskih primjera koji dopuštaju urbano vrtlarenje na javnim površinama čime su one iskorištavaju bez da gube javnu notu. Prema tome, smatra Kuzmanić, “valjalo bi skupiti informacije od građana o percepciji zelenih površina te izraditi mapu kojom bi se kategorizirale zelene površine i u konačnici donijeti model upravljanja koji bi čitavoj zajednici otvorio pristup ovim prostorima”.

Kako poboljšati kvalitetu upravljanja zelenim površinama otkriva osnivač i predsjednik udruge Permakultura Dalmacija Ivan Rako: “Bilo bi poželjno ne razmišljati samo o dizajnu i nacrtu prostora, nego o potrebama korisnika, a po iskustvu koje imamo u udruzi postoji velik broj zainteresiranih građana. No prije svega trebalo bi krenuti s edukacijom, u što sam se uvjerio prilikom izrade voćnjaka kod osnovne škole Lučac koji je bio vandaliziran prvu večer nakon sadnje. Upravo zbog toga pokušavamo od Grada na duži period dobiti površinu koju bi pretvorili u voćnjak unutar kojega bi uzgajali hranu, ali i prenosili znanje čime bi građanima približili veliki dio njihovog svakodnevnog okruženja”.

Nedvojbeno je da grad bez prostorne i socijalne dinamike gubi svoja obilježja te stagnira i odumire. Sve promjene Splita, dobre i loše, ukazuju na njegov živi karakter, a razvoj i degradacija prostora poput stare gradske jezgre ili Splita 3 mogu poslužiti kao podsjetnici na jedne i druge tendencije. Njihovi trgovi, šetnice i zelene površine mjesta su za razvoj kolektiva i izgradnju zajednica koja definira grad u danom vremenu. “O Splitu 3 poslije 50 godina još uvijek pričamo, i mi i Amerikanci, isključivo radi bogatstva njegovog javnog prostora. Taj ostaje za vijeke vjekova, i ne smije nas oslijepiti to što ga mi danas ne znamo upotrebljavati. Živimo u dobi eksponencijalnog individualizma, ali ne mora značiti da će to trajati zauvijek”, ističe Skansi.

Problematika promišljanja novih dijelova Splita na njegovim istočnim i sjevernim rubovima sve je važnija tema. Izgradnja tehnološkog parka i stambenih jedinica na Dračevcu te premještanje željezničkog i autobusnog kolodvora na Kopilicu polako postaju realnost. Prema tome, nužnost je i potreba promišljati neki novi Split ne samo kao mjesto za posao, stanovanje i turizam, nego kao zajednički prostor za suživot građana u kojem važnu ulogu ima i njegova priroda.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Na međunarodnom natječaju Reinventing Paris kojim se trebaju revitalizirati određene lokacije Pariza prema potreba njegovih građana, pobijedili su projekti koji uključuju “zelene krovove”, urbano vrtlarstvo i energetski održive građevine. Cilj natječaja koji je počeo u studenom 2014. godine, osmisliti je rješenja za dvadeset tri gradske lokacije na temu stanovanja te ostalih čimbenika s time povezanih,  prvenstveno gustoćom naseljenosti, desegregacijom, energijom i održivosti. Gradonačelnica Anne Hidalgo kaže kako bi “projekti trebali dati naznake i smjernice izgleda Pariza i načina života njegovih građana u budućnosti”.

Jedan od pobjedničkih projekata kompleks je stambenih zgrada koje formiraju mrežu povišenih vrtova povezanih mostom, a uključuju i tržnice, trgovine, školu urbane hortikulture i zajednički prostor rada. Kompleks je osim toga dizajniran na način koji omogućava nadogradnju i prirodnu evoluciju prostora. Drveni toranj Line Ghotmeh, smješten na prostoru bivše željezničke stanice također promiče održivi poljoprivredni ciklus, djelujući kao platforma progresivnog istraživanja kroz umjetnost i kulturu. Na krovu građevine nalazit će se vrt na kojem će se moći saditi povrće, dok će edukativne radionice omogućiti korisnicima dijeljenje i učenje novih ekoloških metoda proizvodnje.

Trend “pošumljavanja” urbanih površina europskih metropola time se nastavlja i s Parizom. Ranije smo pisali o transformaciji urbanih površina u Madridu, gradu koji se suočava sa sve ozbiljnijim posljedicama globalnog zatopljenja, a nove intervencije zelenilom smatraju se najboljim rješenjem sve češćih toplotnih udara i poplava uzrokovanih prejakim oborinama. Vidljiva je i težnja za energetski učinkovitim građevinama kao što je buduća zgrada Manala Rachidija i Soua Fujimota u Parizu. Zgrada koja bi trebala biti dovršena do 2022. godine napajat će se kombinacijom solarne, geotermalne i energije vjetra. “Energetska petlja” spajat će sve različite dijelove građevine, što će omogućiti da višak energije, koji na primjer proizvede restoran, koriste uredi ili kućanstva iznad njega. 

Na primjeru Pariza i Madrida vidljivo je na koji se način gradovi danas suočavaju s klimatskim promjenama, kao i novim potrebama stanovanja i boravka u urbanom prostoru. Istovremeno, politike intervencija koje se trenutno provode, u nekoj mjeri će zasigurno oblikovati način života u gradovima u budućnosti.

U Madridu, gradu koji se zbog klimatskih promjena sve češće suočava s vrlo vrućim danima, teškom sušom, ali i velikim poplavama kada pada kiša, sav neiskorišteni gradski prostor trebao bi uskoro postati prekriven biljem.

Dvadeset i dvije neizgrađene parcele u gradu pretvorit će se u urbane vrtove, asfaltirani trgovi postat će parkovi radi iskorištavanja kišnice, a prostor uz rijeku koja teče kroz grad, gdje je nekad prolazio autoput, zazelenjuje se sadnjom stabala. Grad troši velika sredstva na proširenje postojećih parkova, ali i na pokrivanje što više krovova i zidova zelenilom. S obzirom na to da je grad zabranio promet u centru, Gradski ured za okoliš razmatra ideju pretvaranja nekih od ulica u linearne, drvećem zasađene parkove, a sve je to dio većeg plana koji bi trebao pomoći prilagodbi na sve veće izazove s kojima se grad suočava, prenosi Co.Exist.

“Ideja je da se s vremenom, kako se intervencije budu povećavale – u kombinaciji sa svim drugim projektima – izgradi vitalna otpornost na klimatske promjene na većoj razini od gradske” kaže Tom Armour, direktor dizajnersko-građevinske tvrtke koja s gradom Madridom radi na pronalaženju načina integracije prirode i izgradnje grada.

U Madridu su uobičajeno ljeta vruća, no postaju sve toplija. Val vrućine koji se znao dogoditi jednom u dvadeset godina, sada se događa svakih pet godina. Do 2050. godine očekuje se i do dvadeset posto više neuobičajeno toplih dana ljeti, kao i do dvadeset posto manje kiše.

Svaka od planiranih krajobraznih promjena može pomoći u zacrtanim ciljevima. Sadnja krovnih i vertikalnih vrtova po fasadama pomaže izolaciji zgrada i očuvanju energije, te istovremeno reducira uličnu buku. Osim toga, sjena od vegetacije pomaže snižavanju lokalne temperature, a isparavanjem vode nastaju oblaci. Pilot projektom kojim se u nekim kvartovima u Madridu vršila sadnja krovnih vrtova, temperatura se spustila za više od četiri stupnja. 

U Madridu, jednom od najzagađenijih gradova Europe, promet je djelomično zabranjen, a javni prijevoz besplatan tijekom najzagađenijih dana, no sadnja vegetacije učinkovitija je u rješavanju problema smoga. Spuštanjem temperature, biljke pomažu sprečavanju nastanka ozonskog onečišćenja. 

“Prezentirana poboljšanja praktična su i učinkovita i mogu se primijeniti duž grada na mnogim drugim lokacijama“, tvrdi Armour, “a što se događa u Madridu, trebalo bi se primjenjivati svugdje. Promjene bi se trebale prilagoditi specifičnim potrebama svakog grada i klime, ali mnoga od ovih rješenja su univerzalna. Trenutna istraživanja pokazuju kako ekološka rješenja poput ovih mogu pozitivno utjecati na zdravlje, ekonomiju, društvo i okoliš, a time najčešće predstavljaju efikasnija i jeftinija rješenja od tradicionalnih pristupa”.

“Pripremamo za naše sugrađane dvadesetak ploha diljem grada ukupne površine oko 100 tisuća četvornih metara. Parcele će biti površine između 40 i 50 četvorna metra, imat će dovod tehnološke vode, bit će ograđene, a sve uz unaprijed definirana pravila igre”, kazao je gradonačelnik, dok na službenim stranicama Grada Zagreba zasad tek stoji kako će se “vrtovi dodjeljivati na temelju javnog poziva, Grad će s građanima potpisivati ugovor o korištenju, a vrtovi će se moći koristiti do konačnog privođenja namjeni zemljišta”.  

Građanska inicijativa Parkticipacija, koja već godinu dana javno zagovaran urbane vrtove i uzgoj hrane u urbanim sredinama, nakon ovog posjeta parcelama izrazila je svoju zabrinutost gradonačelnikovim izjavama te reagirala pismom medijima.  

Smatrajući kako ovaj “novi gradski projekt” marginalizira i isključuje građane i građanske inicijative koji su Gradu davali prijedloge i ideje zajedničkih vrtova kojima se osiguravaju ekološka održivost i građanska participacija, Parkticipacija upozorava kako je “jedna od karakteristika zajedničkih vrtova da bi oni trebali biti zajednički projekt građana i Grada, projekt nastao ‘odozdo’, a podržan od tijela gradskih vlasti”. 

Također, za Parkticipaciju je problematična i nova nomenklatura: “Gradski” vrtovi, kako ih gradonačelnik naziva, trebali bi već u nazivu biti označeni primjerenijim terminom – zajednički vrtovi, vrtovi zajednice. Vrlo je nejasna gradonačelnikova izjava po kojoj je Grad zamišljen kao subjekt koji će regulirati ‘pravila igre’: od uvjeta korištenja, kriterija dodjele parcela za obrađivanje, potpisivanja ugovora, upućivanja javnoga poziva, definiranja potrebne infrastrukture i izvođača radova na pripremi tla do veličine dodijeljenih parcela. Gradonačelnik ovime pokazuje kako nije shvaćen bit koncepta zajedničkih vrtova koje su Parkticipacija i druge inicijative te sami građani komunicirali i zagovarali u više navrata prema Gradu unazad u zadnjih godinu dana”.

Pitajući se “A gdje su građani?”, iz Parkticipacije su još jednom naglasili kako zagovaraju participaciju građana i samoorganizaciju zajedničkih vrtova i to mahom onih građana koji potječu iz neposredne blizine vrta, izgradnju i organizaciju različitih modela korištenja vrta, a sve to kroz rad na zemlji i uzgoj zdrave hrane u neposrednoj blizini stanovanja. “Zagovaramo upravo takve zajedničke vrtove u Zagrebu – kao javne prostore za građane u čijem planiranju, uspostavljanju i održavanju građani sami aktivno sudjeluju u svim fazama”. 

Budući da su građani isključeni iz daljnje organizacije i planiranje gradskih vrtova, slobodno možemo kazati kako je ovaj potez zainteresirane urbane povrtlare sveo tek na unajmljivače gradskog prostora, po principu “plati pa imaj”. Pod geslom ‘fer pleja’, a radi jeftinih političkih bodova, javni prostor tako je još jednom monetariziran, dok je ideja o samoorganiziranom uživanju zajedničkog dobra odbačena već u startu. 

PN