Olomouc je češki grad u kojem se razdoblje značajnog umjetničkog procvata u urbanim prostorima pojavilo početkom 20. stoljeća, uglavnom u formi monumentalnih kipova koji obilježavaju povijesne osobe. Upravo ta umjetnička postignuća, koja Olomoucu daju osebujni karakter i prepoznatljiv kulturni identitet, čine središnju temu festivala SAFE Olomouc.

Ovaj festival, koji je već dugo posvećen poticanju dijaloga između grada, umjetnosti i njegovih stanovnika, ove će se godine fokusirati na promišljanje i reinterpretaciju suvremenih i povijesnih umjetničkih intervencija koje su oblikovale lice grada.

“Nažalost, posljednjih smo godina sve češće svjedoci umjetničkih djela koja zanemaruju ovaj princip – narušavaju sklad svojeg okruženja umjesto da ga nadopunjuju. Ovaj je trend nadahnuo festival da 18. izdanje Olomouc Street Art Festivala posveti kritičkom promišljanju postojećih, pa čak i izgubljenih umjetničkih intervencija u javnim prostorima grada”, objašnjavaju organizatori_ce festivala.

Odabranim umjetnicima_ama bit će osiguran smještaj, sredstva za prijevoz i materijal, te će biti nagrađeni_e s 1.200 eura.

Prijave se vrše putem online obrasca, a više informacija možete pronaći ovdje.

Rok za slanje prijave je 1. lipnja.

Koncipiran kao hibrid ambijentalnog teatra, instalacije i performansa, na proširenju dijagonale Ulice Ruđera Boškovića određenog fontanom – postojećoj (i već ranije korištenoj) pozornici – propitat će prostorni, društveni i kulturni rast Grada kroz arhivski filmski i fotografski materijal projiciran u javnoprostorni kontekst Splita III. Cilj je kritički ispitati kontinuum urbaniteta jednog drevnog grada alatima dvadestog i dvadeset i prvog stoljeća te vizualnom senzacijom potaći širi društveni dijalog o temeljnim odrednicama tog urbaniteta. Izvedva je najavljena za 4. kolovoza u 21 sat.

Grozničavo traganje za identitetom nije samo stvar stručne i/ili splitske publike, a postav komunicira jezikom razumljivim i lokalnim stanovnicima i gostima grada. Prikazivanje rijetkog i slabo poznatog arhivskog filmskog i fotografskog materijala na samoj koži arhitektonske strukture potcrtat će značaj nasljeđa, a možda posljedično inicirati i trajnu reinterpretaciju konkretne lokacije izvedbe.

Projekt [treći korijen iz minus split] bit će zaključni u nizu Cybercine projekata koji su do sada izvedeni u Zagrebu, Dubrovniku, Rijeci, Beogradu, Pragu, Korčuli, Buenos Airesu i Dresdenu. Cyberkinematografija već niz godina priređuje jedinstvene mediascape instalacije, a ovaj niz završava upravo splitskim postavom, nakon čega će uslijediti rad na publikaciji koja će objediniti i problematizirati imaginarij svih ‘obrađenih’ gradova. Radi se o pionirskom radu takve vrste koji ujedinjuje medijsku arheologiju s mediascapeovima.

Ovogodišnje izdanje Cybercinea realizirano je u suradnji s arhitekticom Višnjom Kukoč za kojom je niz godina prikupljanja vrijednih arhivskih i terenskih podataka s cijelog područja Splita III što uključuje Smrdečac, Križine, Mertojak, Žnjan, Dragovode i Visoku. Udruga za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja (UIII) osnovana je u Zagrebu 2002. otkada djeluje u području intermedijacije, povezujući kulturne teorije i prakse na različitim projektima, istražujući ulogu institucija u javnom i nevladinom sektoru, kao i vox populi in situ, te stvarajući interdisciplinarne metode i platforme koje se bave artikulacijom kompleksnih kulturoloških, humanističkih, društvenih, etičkih, estetičkih i ekoloških pitanja. Udruga TESERAKT za interdisciplinarna istraživanja djeluje u Splitu i Trogiru od 2011, baveći se prvenstveno pitanjima javnog prostora, a s UIII je u sklopu Trogirskog ljeta 2011. godine surađivala na koncipiranju i izuzetno uspješnoj izvedbi projekta Trogirska kronotopija, djelu šireg višegodišnjeg projekta Cybercine, podržanog od Ministarstva kulture RH te lokalnih zajednica.

Višnja Kukoč, dipl. ing.arh., rođena je u Splitu. Diplomirala je na Fakulteti za arhitekturo Univerze v Ljubljani 1979. godine. Radila je na projektima društvenih i stambenih zgrada u biroima u Ljubljani i Splitu. Od 2002. godine zaposlena je kao viši predavač na Sveučilišnom studijskom centru za stručne studije Sveučilišta u Splitu. Kao vanjski suradnik učestvuje u nastavi na Građevinsko-arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Sudjelovala je na znanstvenoistraživačkom projektima Znanstvenega inštituta Filozofske fakultete i Fakultete za arhitekturo Univerze v Ljubljani. Na istoj instituciji je i kandidat za doktora znanosti s temom Metoda za planiranje javnih gradskih prostora u doba tranzicije na primjeru Split III.

Centar za kulturu Trešnjevka također je dom galerije Modulor u kojoj je pokojni urbanist i teoretičar arhitekture i urbanizma Fedor Kritovac godinama organizirao male, nepretenciozne, ali iznimno značajne izložbe čija je stalna tema (u različitim inkarnacijama) bila rapidna i nezaustavljiva promjena urbanog pejzaža Trešnjevke i ostatka Zagreba, ogledana u naoko banalnim i sitnim detaljima kojih više nema (primjeri iščezle urbane opreme, nekih kultnih kvartovskih lokaliteta, i sl). Izložba fotografija Jadrana Bobana, Trešnjevka u kvadratu, nastavlja u tom smjeru, ali bez kritičkog aparata oštroumnog analitičara, već s istančanom intuicijom pedantnog umjetnika. Boban je izložio petnaestak fotografija uvećanih na kvadratni format od otprilike 50 x 50 cm, a na njima dominiraju detalji trešnjevačkih derutnih fasada, oronuli izlozi malih radnji, divlje oglašivačke površine… Ljudskih lica nema, osim ako su reproducirana na plakatu ili naljepnici koji su ušli u Bobanove kadrove, i od tamo nas gledaju distancirano, zamagljeno, poput lica iz obiteljskih albuma kojima više ne pamtimo imena. Stari primjeri industrijskog dizajna i komercijalne grafike – logotipi na reklamama, plakatima, te na firmama obućara i postolara – postaju, u začudnoj igri svjetlosti i sjene, gotovo fosili jednog društva na izdisaju, koje se mora povući pred blještavijim i glasnijim oblicima bespoštedne promidžbe. Nameće se zaključak kako su upravo ovi bezbrojni industrijski otpatci neki od bitnih činitelja urbanog pejzaža, a kad budu prekriveni trenutačnom ljudskom intervencijom – gestom (tragom spreja ili flomastera), to je neizbježan korak u pretvorbi našeg okoliša koja uslijed novih tehnoloških promjena postaje sve brža. Premda su Bobanove fotografije kompozicijski vrlo statične, zbijene, i prigušenog kolorita, kada ih promatramo u nizu čini nam se da ostaci ostataka života pred nama protječu poput velike, trome rijeke – ona jest spora, ali ju je svejedno nemoguće zaustaviti. Jedna od najupečatljivijih fotografija donosi detalj praznog, išaranog izloga s čijeg nas stakla gleda oštećena i potpuno izblijedjela naljepnica slavnih ‘vatrenih’, domaće nogometne reprezentacije iz ’98. godine (‘dana ponosa i slave’), podsjećajući nas kako se i ono u što smo se u tadašnjem crnilu društva zaklinjali – nije dugo potrajalo. Izgrebani logotipi dičnih domaćih poduzeća poput Francka mogu nam izmamiti melankoličan osmijeh te nas podsjetiti na dane kada njihova kava na tržištu nije imala konkurenciju; međutim, Boban perspektivu obrće, i prisiljava nas na gotovo nadrealan obrat u promatranju. Miljenko Stančić u svojim je ranim slikarskim snoviđenjima također koristio motive masovne kulture, a Boban na sličan način prikazuje motive karakteristične za kolektivno sjećanje nas Zagrepčana, ali slatkasti okus djetinjstva obrće u oporu gorčinu nepodnošljive zrelosti ljeta. Vrijeme, kako rekosmo, teče vrlo sporo, gotovo da stoji, a mi smo okruženi osamljenom pustoši na čijem smetlištu leže sitnice koje su nekad činile grad u kojem živimo. Pri tome bi bilo pogrešno misliti kako Boban izriče neki definitivan sud – promjena nije uvijek nužno loša, ali ona se naprosto događa. Bitno je, međutim, očuvati određene ostatke tradicije makar u malim zakutcima gdje oni, ako dođe vrijeme, mogu ponovno proklijati. Izložbe poput Bobanove mogu potaknuti dirnutog posjetitelja da se i sam upusti u zanimljivu pustolovinu prikupljanja ostataka naših nekadašnjih identiteta – bilo na urbanim zgarištima, bilo u nekom drugom kontekstu. U svakom slučaju, značajno je što se ovakve izložbe održavaju tamo gdje umjetnikova poruka može imati nekakvog učinka – kulturološkog, sociološkog, a možda i političkog. Ispunjena knjiga dojmova svjedoči kako se dijalog sa sugrađanima dogodio, a barem djelić napora mjesne zajednice ubire plodove tamo gdje se to i treba dogoditi – u neposrednom sujedstvu.

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa ‘Kultura 2007-2013’ Europske Komisije. Ova publikacija se financira uz podršku sredstava Europske komisije.
Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost organizatora projekta Criticize This! i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske Unije.