Tekst je izvorno objavljen na portalu Radio Rojc, a prenosimo ga uz dozvolu autora i redakcije.

Znate onaj vic o tome koliko je pandura potrebno da zavrnu žarulju? A koliko je pulskih gradskih pročelnika potrebno da napišu i potpišu ugovore za Rojc? Više od deset kroz tri mandata, punih osam godina i nebrojeno mnogo radnih skupina, povjerenstava, jalovih nacrta i ispraznih obećanja. I još ih nisu “zavrnuli”. Dok se na Forumu smjenjuju gradonačelnici, pročelnici i njihove političke strategije s rokom trajanja do prvih idućih izbora, u divovskoj zgradi na Monte Zaru vrijeme stoji u administrativnom limbu, dok u stvarnom životu pulsira najvitalniji organizam ovog grada.

Zgrada Društvenog centra Rojc već je gotovo cijelo desetljeće u pravnom vakuumu. Više od stotinu udruga i organizacija funkcionira bez važećeg ugovora, u ponižavajućem statusu takozvanog “toleriranog posjeda”. I dok iz gradskih ureda redovito demonstriraju kroničan manjak kapaciteta, vizije i elementarnog razumijevanja o tome što ova kuća uopće jest, svako malo izbije nova birokratska prijetnja: čistke, revizije, natječaji, izbacivanja i svođenje četvrt stoljeća mukotrpnog rada na puke hladne kvadrate.

Pritom se sustavno ignorira tko sve u Rojcu radi i što ta zajednica zapravo nosi. To odavno nije samo kulturni inkubator. Rojc je paralelni grad u malom, sustav javnih i društvenih usluga koje je gradska vlast odavno prepustila slučaju. Ovdje svakodnevno djeluju udruge osoba s invaliditetom koje pružaju prijeko potrebnu rehabilitaciju, stručnu podršku i dostojanstvo, zdravstvene organizacije koje educiraju i pomažu oboljelima, socijalne i humanitarne inicijative koje krpaju goleme rupe socijalne države, sportski klubovi koji okupljaju stotine djece i rekreativaca, uz desetke bendova u podrumima, glazbene studije, kazališne i plesne dvorane, likovne atelijere, koncertne prostore i nezavisne medije. Rojc je društvena mreža solidarnosti u kojoj marginalizirane skupine nalaze utočište, a mladi i stari prostor za stvaranje.

Ekonomski i društveni otisak Rojca

Posebno je licemjerna teza o udrugama kao pukim “korisnicima gradske milostinje”. Rojčani nisu ušli u novouređene urede s klimom i parketima. Ovu napuštenu vojarnu, punu smeća, vlage i razbijenih prozora, sami su korisnici vlastitim radom i novcem pretvorili iz ruševine u funkcionalne prostore. Uredili su ih vlastitim sredstvima, znajući unaprijed da im taj novac nitko nikada neće vratiti. To je jedan od rijetkih i najfascinantnijih primjera u ovoj zemlji u kojem građani i građanke izravno ulažu u javne gradske prostore i podižu im vrijednost.

Prema slobodnoj procjeni, kroz sve ove godine udruge su u zgradu na Monte Zaru uložile više od milijun eura, a i to je iznimno skromna računica. K tome, nitko zapravo ne zna koliko novca te iste organizacije kroz poreze i prireze, kroz autorske honorare i plaće zaposlenih svakog mjeseca ulijevaju natrag u lokalni proračun, jer se nijedna gradska garnitura nije potrudila izračunati stvaran ekonomski i društveni otisak Rojca.

Kada bi se pritom primijenili standardni europski modeli ekonomskog vrednovanja volonterstva, stotine tisuća neplaćenih sati uloženih u rad s ranjivim skupinama, kulturu i sport pretvorile bi se u vrijednost koja se bez ikakve sumnje mjeri u milijunskim iznosima. Rojčani time ne crpe gradske resurse, nego zajednici svakodnevno isporučuju ogroman društveni i ljudski kapital koji se ne može kupiti nikakvim proračunskim novcem.

Vrhunac je cinizma što je Grad Pula povukao preko tri milijuna eura za energetsku obnovu zgrade upravo i isključivo na račun postojanja, rada i društvene vrijednosti tih istih udruga, a ne na račun ljepote i šarma svojih pročelnika. Naravno, u čitavoj gomili slavodobitnih medijskih objava u kojima se vlast hvalila povlačenjem europskih milijuna, gradski oci niti u jednoj jedinoj rečenici nisu našli za shodno spomenuti da tog novca bez rada, programa i postojanja udruga ne bi bilo ni u tragovima.

Zbog svega toga, u pulskom eteru napokon treba naglas postaviti pitanje koje se predugo gura pod tepih: Je li došlo vrijeme da Rojc prestane moliti za milostinju i postane autonomni centar?

Autonomne oaze solidarnosti

Ono što je u Puli “nerješiv problem”, moderna sociologija i europska praksa prepoznaju kao nužan povijesni proces. Slovenski sociolog Rastko Močnik, analizirajući nastanak i tridesetogodišnji opstanak ljubljanske Metelkove, postavio je preciznu dijagnozu zašto ovakva središta nastaju diljem Europe, od Portugala do Rumunjske, od Italije do Skandinavije:

Prvo, kriza nacionalne kulture i emancipacija subkultura. Tradicionalna nacionalna kultura normativna je i kanonska i građanima dopušta samo da je pasivno troše, dok proizvodnju čuva kao privilegij uskih elita. Alternativne prakse, subkulture i civilne inicijative demokratizirale su samu produkciju: omogućile su svakome da postane kreator. No, kako ih kapitalistička logika i državni aparati guraju na marginu, one su prisiljene same izboriti prostore svoje društvenosti.

Drugo, borba za gradski prostor i otpor deindustrijalizaciji. U gradovima u kojima kapital špekulira nekretninama, a birokracija rasprodaje javna dobra, prenamjena napuštenih vojnih objekata politički je čin obrane javnog interesa. Metelkova je nastala kroz mirovni pokret i građansku neposlušnost kojom su vojni objekti preoteti asocijalnom kapitalu kako bi služili općem dobru. Rojčani su na Monte Zaru dokazali isto: da zajednica prostorom upravlja odgovornije, pravednije i kreativnije od bilo kojeg gradskog upravnog odjela.

Treće, obrana od getoizacije i odumiranja gradova. Dok se gradska središta, što Pula itekako osjeća na vlastitoj koži, pretvaraju u mrtve kulise za ubiranje turističke rente, puste ulice s luksuznim lokalima u kojima lokalno stanovništvo nema što tražiti izvan sezone, centri poput Rojca ostaju jedina stvarna žarišta društvene kohezije, susreta i sprečavanja društvene isključenosti.

Isti taj model desetljećima živi i s druge strane Jadrana. Talijanski koncept centri sociali, samoupravnih društvenih centara koji postoje u gotovo svakom talijanskom gradu, nastao je upravo iz odbijanja zajednice da ovisi o političkim strukturama koje nemaju sluha za stvarne potrebe građana. Ti su centri postali autonomne oaze: u njima se beskompromisno staje u obranu prava migranata i obespravljenih, nude se besplatne pravne, jezične i zdravstvene klinike, organiziraju pučke kuhinje, prostori za probe bendova, radionice i forumi za javni dijalog. Oni ne čekaju da im gradski referent u nekom prolaznom političkom mandatu odredi smiju li postojati; njihova snaga i legitimnost proizlaze iz rada, solidarnosti i stvarne društvene baze.

Kraj vazalskog odnosa

Rojčani na Monte Zaru već četvrt stoljeća vode paralelni sustav koji ovaj grad drži živim i civiliziranim. U hodnicima ove zgrade ima više upravljačkog znanja, stvarne socijalne osjetljivosti i programske snage nego u svim uredima pulske komunalne palače zajedno.

Ponižavajuće je vječno stajati u redu pred gradskim šalterima i čekati da oni koji osam godina ne znaju sročiti običan ugovor arbitrarno odlučuju o sudbini zgrade u koju su građani uložili milijune eura vlastitog novca, rada i zdravlja. Ako gradska vlast nije sposobna prepoznati da unutar ovih zidova kuca samo srce pulske zajednice, onda je jedini dostojanstven iskorak prekidanje tog vazalskog odnosa: samoorganizacija, zahtjev za autonomijom i preuzimanje punog samoupravljanja nad zgradom koju je stvorila, obranila i u život vratila sama zajednica.

Uskoro u našem gradu – Autonomni centar Rojc!