Slično McLuhanu koji će mišljenje nove, “električke” epohe 1950-ih i 1960-ih utemeljiti i popularizirati jednim nevjerojatnim enciklopedijskim pogledom koji seže od grčke Antike preko kulture Srednjeg vijeka pa sve do suvremenosti, Kittlerovi su interesi kružili u jednako širokom rasponu: od Homera, Goethea i Wagnera do UNIX-a.

Ono što je 1970-ih započelo kao inovacija unutar germanistike gdje Kittler, oslanjajući se ponajviše na Lacana i Foucaulta, bitno proširuje interpretacijski prostor kanona njemačke (post)romantičke književnosti, već ranih 1980-ih na internacionalnoj sceni postaje “njemačka medijska teorija” kao zajednički poduhvat većeg broja istraživača, mahom s njemačkog govornog područja, s Kittlerom kao intelektualnim predvodnikom. Radi se o analitici strogo materijalnih sklopova komunikacije, što će u jednom trenutku Kittler programatski sažeti kao nastojanje da se “duhovnost kao kategorija istjera iz društveno-humanističkih znanosti”.

Kittler kao teoretičar medija stoji na razmeđi u kojoj će analiza masovnih elektronskih medija sve više postajati analiza računalnih, digitalnih sklopova i posebno je stoga važan njegov utjecaj na onu generaciju teoretičara i medijskih aktivista koji će 1990-ih digitalnu infosferu uzeti za svoj primarni objekt promišljanja i bavljenja fenomenima, sada već, umreženog doba.

Kao što je smrt Stevea Jobsa bacila svjetlo na kalifornijsku kontrakulturu hackera i geekova, tako i odlazak Friedricha Kittlera znači kraj jedne “staroevropske” figure intelektualca, veoma slične primjerice gardu Niklasa Luhmanna: istodobno anarhističko-optimističkom i konzervativno-podozrivom. 

McLuhan sa Heideggerom – taj kitlerovski compositum će u posljednoj deceniji života za Kittlera sve više biti “Heidegger”, i Kittler započinje s radom na opsežnim projektima koji ga odvlače od neposrednih fenomena suvremene kulture a istodobno dokumentiraju njegovu fascinaciju starom Grčkom (to prije svega važi za nedovršeno dvosveščano istraživanje Muzika i matematika).

Kao intrigantan dokument i naše lokalne kulturalne povijesti ostaje svezak o D’Annunzijovoj okupaciji Rijeke kojeg je Kittler uredio 1996. godine, a radi se o grupi teoretičara koji su se godinama do rata okupljali u dubrovačkom Interuniverzitetskom centru.