Organizacije promatrači svoja će stajališta moći izraziti na sastancima upravljačkih tijela Konvencije koji se održavaju prije sjednica te će biti pozvane da sudjeluju na petom Forumu civilnog društva koji se sastaje svake dvije godine.

Više informacija o proceduri prijave i kriterijima prihvatljivosti dostupno je ovdje.

Prijave su otvorene do 15. prosinca.

Polje znanosti i obrazovanja unatrag zadnjih nekoliko godina nedvojbeno obilježava atmosfera papagajske adoracije STEM-a i povezivanja znanstvenog i obrazovnog sustava s tržištem. Taj novootkriveni entuzijazam praćen je duboko srodnim i po učincima evidentno destruktivnim politikama štednje i komercijalizacije koje će, usprkos nedavno najavljenom povećanju proračuna MZO-a, nedvojbeno diktirati njegov daljnji razvoj.

Među brojnim signalima stanja – a uistinu ih je mnogo – moglo bi se izdvojiti pitanje sustava akademskih stipendija i nagrada. Podređen tiraniji sveprisutnog, ali potpuno ispražnjenog koncepta izvrsnosti, koji je Bandićevom nadrealnom logikom nedavno metastazirao i na projekte uređenja gradskih zelenih površina, sustav je to koji također sve izraženije služi reprodukciji društvenih nejednakosti, ali i asimetrija među znanstvenim područjima. Pritom institucije, umjesto da rade na njegovoj transformaciji u društveno osjetljivom i ravnopravnom smjeru, sustav u dobroj mjeri prepuštaju priljevu korporativnog utjecaja, bilo implicitno kroz ukidanje vlastitih nagrada, bilo direktno kroz suradnje s korporativnim sektorom. Važna pitanja, poput podrške ženama u području znanosti i obrazovanja i ujednačenih i strateški promišljenih potpora tako se prepuštaju predvidivim interesima privatnog kapitala.

Sasvim je jasno da će u takvom kontekstu kao najslabije dijete na igralištu posebno loše proći humanistika koja biva sve više guranom u drugi plan u savršeno intoniranom, difamirajućem dvoglasu neoliberala i konzervativaca. No jedna je vrsta problema kada korporacije svoj PR i porezne olakšice rješavaju u vlastitoj režiji, a druga kada se takvo što odvija pod okriljem i u suradnji s ključnim državnim institucijama. U tom je smislu zanimljiv natječaj za Nacionalni program stipendiranja Za žene u znanosti, objavljen 20. studenog na stranicama Ministarstva kulture. Kako stoji u tekstu, riječ je o natječaju koji raspisuju “L’Oreal Adria i Hrvatsko povjerenstvo za UNESCO pri Ministarstvu kulture, uz pokroviteljstvo Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Rektorskog zbora Republike Hrvatske”, a namijenjen je isključivo ženama mlađima od 35 godina koje su “polaznice doktorskog studija iz područja prirodnih znanosti, medicine i zdravstva, biotehničkih znanosti, uključujući i interdisciplinarna područja”. Dodijeljene jednokratne stipendije iznose 5 000 eura, a natječaj predviđa četiri dobitnice, uz pravo Povjerenstva da dodijeli manji broj stipendija ako ne pristigne dovoljno zadovoljavajućih prijava. Kriteriji za izbor su isključivo formalni, a uvid u prijavni obrazac daje nagovijestiti očekivane preferencije takvog natječaja, poput naglaska na primijenjenim, tržištu zanimljivim istraživanja.

Potreba da se financira rad znanstvenica u navedenim područjima nije sporna, no natječaj ovoga tipa dobiva sasvim drugačije značenje u ovakvom institucionalnom kontekstu. I u drugom bi ministarstvu bilo sporno prihvaćanje natječaja koje iz znanosti isključuje društveno-humanističko područje, a teško se shvatljivim čini da to podržava upravo Ministarstvo – kulture! Nedorečenim se doima i pojašnjenje koje smo dobili iz Ministarstva – naša molba za komentarom isključenja dijela znanstvenica iz natječaja ostala je bez direktnog odgovora; informirani smo tek kako je “Program For Women in Science/Za žene u znanosti, kojeg su 1998. godine pokrenuli L’Oréal i UNESCO, stvoren s ciljem promoviranja žena u svijetu znanosti te mijenjanju predodžbe o njihovoj ulozi u društvu” te da “Program već dvadeset godina nagrađuje znanstvenice s područja prirodnih znanosti, medicine i zdravstva te biotehničkih znanosti uključujući i povezana interdisciplinarna područja, istovremeno ih potičući na provedbu daljnjih istraživanja i znanstvenog usavršavanja”. Fokus na prirodne i biotehničke znanosti opravdan je pak činjenicom “da je L’Oréal kompanija utemeljena na znanstvenim istraživanjima i otkrićima u području prirodnih znanosti”, kao da tu otprilike završava odgovornost institucionalnih aktera uključenih u provedbu natječaja.

No prihvatimo li čak i za potrebe eksperimenta navedeno pojašnjenje Natječaja, sve i ako pristanemo na to da je riječ o problemu koji proizlazi iz slučajnog institucionalnog zapetljaja jer je Unescov djelokrug naprosto širi od Ministarstva kulture pod kojim njegova lokalna ispostava djeluje, svejedno ostaje i više nego dovoljno prostora za skepsu pred ovim potporama. Govoriti o tome kako jednokratne stipendije od 5 000 eura “promoviraju žene u svijetu znanosti te mijenjanju predodžbe o njihovoj ulozi u društvu” djeluje kao prazno korporativno fraziranje, dok je i sam iznos problematičan kao godišnja potpora ozbiljnom znanstvenom radu – ako dobitnice same financiraju studij, što je najčešće slučaj, on nije dostatan ni za pokrivanje školarine i najosnovnijih životnih troškova.

Ukratko, ovaj je natječaj sporan i kada je riječ o znanstvenicama kojima je namijenjen, a prema njihovim kolegicama iz društveno-humanističkih područja, ionako obilježenih sve manjih budžetima i potporama u odnosu na prirodne i biotehničke znanosti, on je naprosto – diskriminatoran i kratkovidan. Da se, primjerice, pionirski rad naših doktorandica u tako propulzivnim područjima kao što je digitalna humanistika ne može poduprijeti projektom u čijoj provedbi sudjeluju UNESCO i Ministarstvo kulture čini se uistinu potpuno neobjašnjivim i udaljenim od realnosti znanstvenog polja.

Osuđenost humanistike na životarenje njezina je vrlo jasna sudbina već nekoliko godina, a kada na njezinu guranju u zadnji plan, a u korist promocije korporativnog kapitala kontinuirano djeluju i institucije koje bi se o njoj najviše trebale brinuti, situacija se počinje doimati krajnje obeshrabrujućom. Znanstvenicama koje se pak svakodnevno moraju nositi s podcjenjivanjem – i akademskim, i financijskim, i infrastrukturnim, i javnim – vlastitog rada takav dojam, nažalost, teško da je ikakva novost. Uzevši u obzir politiku aktualne ministrice znanosti i obrazovanja Blaženke Divjak, nikoga neće začuditi ako i MZO odluči slijediti hrabri primjer Ministarstva kulture i usprkos najavljenim povećanjima proračuna prepusti ova “neozbiljna” područja uobičajenim mrvicama koje zbog svoje nepopravljive tržišne neisplativosti nedvojbeno i zaslužuju.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Piše: Diana Magdić

Kada je za mandata Milanovićeve Vlade objavljen štur i manjkav popis državne imovine pa onda još i natječaj Projekti 100 za prijedloge prenamjena, koncesioniranja i prodaje nekretnina – što nije jedina imovina – činilo se da država napokon počinje kontrolirano i kontrolabilno upravljati svojim vlasništvom. Par godina poslije, DUUDI je pretvoren u Ministarstvo, a karakter tog upravljanja opet podsjeća na rane devedesete: društveno je državno, a država, to je “državotvorna” Vlada. Pretvorba i privatizacija sada su samo fokusiranije na prostor, kako to već deindustrijaliziranoj državi i rentijerskoj ekonomiji i priliči.

Sam taj korak u državnu iz društvene, općenarodne imovine – koncepta koji je u međuvremenu praktično sveden na protuhrvatski – bio je nužan uvjet za ono što benevolentno nazivamo “tranzicijom”. Zajednička dobra prikladno su postala “ničija”, besplatno ili gotovo besplatno dostupna svakome dovoljno drskom da ih prisvoji, bilo da se radilo o tvornici, stanu, komadu trga, ulice, pomorskog dobra, izvoru vode ili poljoprivrednom zemljištu, a postala su i praktično sredstvo zadovoljavanja apetita i onih najvećih nekretninskih igrača, poput Crkve. Podvučemo li crtu nakon više od četvrt stoljeća, čitava Hrvatska još uvijek, na ovaj ili onaj način, uglavnom parazitira na toj nekad društvenoj imovini. I to radi jako loše, konstantno umanjujući vrijednost golemom naslijeđenom bogatstvu. Odnosno, radi to odlično za manjinsku skupinu profitera, odričući se planiranja i upravljanja pod motom “država je loš gospodar”.

Visoku složenost sustavnih nepravdi vezanih uz vlasništvo i nered u zemljišnim knjigama i katastru sjajno je dokumentirala Silvana Menđušić za subverzivni serijal Stambeno pitanje, još uvijek dostupan na zahtjev na servisu državne televizije. U okviru vlastite poetike, teme se dotakla još jedna TV serija, Betonski spavači, pa se ne može više reći da razmjera štete šira javnost uopće nije svjesna. U međuvremenu, od 2011. godine, prema Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima moguće je i temeljem dvadesetgodišnje dosjelosti upisati se na državno vlasništvo, što je umjesto da rezultira uređenjem knjiga, napravilo novi kaos na sudovima. Slijedio je Zakon o legalizaciji kojem se danas smiješi novi krug. Zatim, ovrhe. Zatim, porez na nekretnine. Zatim, izmjene zakona o pomorskom dobru. A sve još u kontekstu ulaska u Europsku uniju, što znači i primjenu serije EU direktiva vezanih uz prostor, a i dalje neuređene zemljišne knjige te bijedno kapacitiran pravni sustav. Ukratko, ogroman prostor za lov u mutnom. 

Da je otimačina i danas sistemska praksa, pokazuje i jedan jednostavan recentni slučaj, gdje u petnaestak kvadrata formalno općenarodne imovine kojom upravlja Grad Split, privatni investitor pokušava nasilno ući, a naknadno ih od države, kad se ona na njih upiše, i otkupiti. Okolnost da se uz to radi i o kulturnom dobru s UNESCO-ove Liste svjetske baštine, svega nekoliko koraka od Peristila, samo podcrtava razinu nezajažljivosti, ali i nefunkcioniranja institucija koje su zakonski obavezne štititi takve prostore. Spor iz splitske Dioklecijanove ulice, koji ne predstavlja neku naročitu iznimku u modelu, raspliće se samo zahvaljujući nestrpljivosti (gluposti?) investitora koji na tuđe vlasništvo pokušava proširiti “hotel” čije mu uređenje financira HBOR, i neposrednom posjedniku, umjetničkoj udruzi Adria Art Annale (AAA) koja se, napuštena od institucija, odlučila glasno boriti protiv otimačine i koristiti legalnim institutom dopuštene samopomoći. 

Darko Miladin, bivši nogometaš, danas poduzetnik, na prijevaru je, “privremeno, za potrebe adaptacije hotela”, ušao u jednu od soba koje je koristila udruga i između nje i ostatka prostora izbetonirao pola metra debeo zid, ispunivši ga dijelom i kamenim ulomcima, najvjerojatnije nekadašnjim okvirima prozora palače koju “obnavlja”. Prema već spomenutom Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, članak 27., “tko ima pravo na zaštitu posjeda može svoj posjed zaštititi (…) i silom od onoga tko mu posjed samovlasno oduzme (…) ako je to nužno jer bi sudska pomoć stigla prekasno, a opasnost je neposredna”. Rok je mjesec dana od otkrića upada u posjed, a tijekom tih mjesec dana rasvijetlio se niz izvjesno kaznenih radnji, ne samo “poduzetnika” koji je provalio u državno vlasništvo i oštetio kulturno dobro, već i niza vezanih institucija, pa je stoga ovaj slučaj zgodan, čisti primjer kako sustav funkcionira na ovih 15 kvadrata, a tako onda i na 15 ili 150 tisuća kvadrata. 

Potka na kojoj se pokušava dovesti u pitanje karakter ove sasvim banalne krađe jest ideja da su umjetnici “niškoristi i neradnici, sisači proračuna” koji u gradskom prostoru ostvaruju manji profit Gradu od onog koji bi ostvarivao hotel. Kada se radi o splitskoj gradskoj jezgri, jedinstvenoj upravo po tome da je “živi spomenik”, mjesto u kojem ljudi rade i obitavaju najmanje 1700 godina, takva je percepcija vrlo kratkovidna i nategnuta – korist koju gradu može donijeti još jedan hostel, hotel ili nakupina apartmana trebala bi se gledati u kontekstu UNESCO-ova brenda koji ipak predstavlja temeljnu turističku ponudu, ne samo Splita već i njegove šire okolice. Izgubi li kulturno dobro autentičnost i integritet, skida se s Liste. Treba li do tog doći da se netko dosjeti da nije bilo baš pametno potjerati sve stanare i korisnike gradskih prostora? 

Politike dodjeljivanja gradskih i državnih prostora udrugama uglavnom su nedosljedne i netransparentne u čitavoj zemlji, iako postoji načelni okvir za razvoj civilnog društva koji onim udrugama koje obavljaju socijalne funkcije koje država neće ili ne može, daju izvjesne povlastice pri najmu. Slično, i svim onim udrugama najrazličitijih profila koje obavljaju druge društvene i kulturne funkcije, a koje konačno doprinose zajednici i olakšavaju funkcioniranje lokalnih samouprava. Paušalni pregled korisnika gradskih i državnih prostora gotovo u svakom gradu u zemlji, jasno ukazuje na to da kriterij društvene korisnosti, radilo se o polju djelovanja ili o novcu koji udruga povlači iz, primjerice, EU fondova, ili o zapošljavanju, nije ključan faktor pri dodjeljivanju prostora, dok je s druge strane redovit natječajni uvjet – prostor za obavljanje djelatnosti. Uvjeti najma bitno određuju budžete pa su tako udruge u nezavidnom položaju ako se za prostor bore po pojednostavljenim “tržišnim” uvjetima – isključivo ponuđenoj svoti za mjesečni najam – a bez financijskih i ostalih elemenata poslovanja. 

Udruge koje djeluju u polju kulture naročito su opterećene anakronom percepcijom kulture kao potrošača ili društvene nadgradnje, nečega što bi se trebalo financirati samo iz viškova, ako uopće. Naročito u kontekstu hrvatske ekonomije koja ogroman dio budžeta kroz turizam vuče upravo iz kulture i kulturne ponude, gotovo svako proračunsko izdvajanje za kulturu je – investiranje. Tako je i prepoznato u nacionalnim strategijama Ministarstva kulture, no opet velik dio svih novaca i preko te linije vuče Crkva, ionako pošteđena “tržišta”. Sve one ustanove i udruge iz spektra nezavisne kulture, uz vlastitu snalažljivost, ovise i o hirovima upravitelja prostorima te raznim političkim okolnostima. U splitskom slučaju, ovise i o sposobnosti plivanja u potpunom neredu.  

Suprotno objavljenim interpretacijama u nekim medijima, udruga Adria Art Annale po zakonu ima sva prava posjeda bez obzira što joj je ugovor s Gradom istekao, a za prostor kojeg je ta oteta prostorija dio, uredno, prema primljenim uplatnicama, mjesečno plaća najam već petnaestak godina. Natječaj za gradske prostore raspisan u ljeto 2015. godine, poništen je na zahtjev 58 splitskih udruga jer u nizu stavki nije bio u skladu s Odlukom o kriterijima, mjerilima i postupku dodjele nekretnina u vlasništvu Republike Hrvatske na korištenje organizacijama civilnog društva radi provođenje projekata od interesa za opće dobro. Odluka jasno navodi niz kvantitativnih i kvalitativnih kriterija, od godina djelovanja i broja zaposlenih i volontera, preko kvalitete prethodnih aktivnosti i urednosti financijskog poslovanja, pa sve do relevantnosti planiranih programa za širu zajednicu. Jedini kriterij poništenog gradskog natječaja bio je financijski, a programska usmjerenost udruga sasvim irelevantna. Da nepovjerenje u pravednost provedbe takvog natječaja bude potpuna, Grad Split natječajem nije definirao ni povjerenstvo za ocjenu pristiglih prijedloga. 

Do danas je tako mnogo splitskih udruga bez potpisanih ugovora u prostorima koje su i ranije koristili, izloženih na milost i nemilost nekolicine ljudi u gradskoj upravi. U međuvremenu je Grad Split raspisivao nove natječaje istog ili sličnog sadržaja, iselio niz udruga i prodao dio nekretnina, a prema svemu sudeći, s tom se praksom misli i nastaviti. Jer, “grad je loš gospodar”. U slučaju prostorije udruge AAA, kojoj je Grad posredni posjednik, on zaista to i jest, s obzirom da nije poduzeo ništa da zaštiti imovinu kojom upravlja. No, to ne znači da njome ne treba upravljati. Možda samo treba promijeniti upravljače.

Ivica Pavić, kojem su članovi udruge i njihovi podržavatelji simbolično na radno mjesto isporučili oko kubik šute iskopane iz ilegalnog poduzetnikova zida, upravlja i “upravlja” gradskim prostorima već preko dvadeset godina. Nešto od njegove rabote postalo je čitljivije zahvaljujući nekolicini novinara i stranci Pametno koja je na početku svojeg prvog mandata uspjela popisati i javno objaviti barem dio nekretnina za koje je nadležan Grad Split, no dobar dio podataka još uvijek je nedostupan javnosti, pa čak i onima koji već više od deset godina pokušavaju napraviti Plan upravljanja starom gradskom jezgrom. Naime, iako je splitska jezgra jedan od najranije upisanih lokaliteta na Listu svjetske baštine, još uvijek ne postoji ni konzervatorska podloga za cijelu zaštićenu zonu, a još manje jasna i transparentna ideja što se s tom baštinom planira. Odnosno, samo je odabranim parovima očiju poznato što je uopće (zasad) u javnom vlasništvu, što u povratu, što namijenjeno prodaji, jednako kao što je samo odabranim parovima očiju poznato koliko Grad, a koliko ostali uključeni prihoduju od državne i gradske imovine sve ove godine. O nekoj javnoj cost/benefit analizi nema riječi, čak ni za najatraktivnije lokacije. 

Grad Split je u slučaju Dioklecijanove ulice poduzetniku prvo dozvolio da privremeno uđe u prostor udruge – pod tu je suglasnost potpisan sam Pavić – a zatim mu po prijavi provale od strane udruge naložio da je vrati u prvobitno stanje. Nalog do danas navodno nije uručen investitoru, pa on i dalje “obnavlja”, a srušeni je zid zamijenio čeličnom pločom. Nepoznato je je li provalu, građenje bez građevinske dozvole i oštećenje kulturnog dobra Grad posljednjih dana možda ipak prijavio policiji, građevinskoj inspekciji i konzervatorima. Legitimno je pitati se zašto nije odmah, bilo bi lijepo da se upita i DORH. 

Slično, samo u drugom i daleko opasnijem mjerilu ponaša se i država koja je isto “loš gospodar”. Ta je država zakonom obavezala i ovlastila Konzervatorski odjel Ministarstva kulture RH i pročelnika Radoslava Bužančića da brinu o kulturnom dobru. Gotovo punih mjesec dana od prve prijave nezakonitih radnji na neprocjenjivoj srednjovjekovnoj Palači d’Augubio – koja uopće nije dio dozvole izdane investitoru, prema Pravilniku o jednostavnim građevinama i konzervatorskoj suglasnosti, jer se nalazi na drugoj katastarskoj čestici od one na kojoj je njegov budući “hotel u zraku” – nitko iz tog ureda ili iz konzervatorske inspekcije nije zatvorio gradilište, što su obavezni, niti se udostojao građanima po Zakonu o pravu na pristup informacijama dati bilo kakav traženi dokument prema kojem se tamo gradi i/ili nalaz inspekcije. Trenutno su navodno svi ili na bolovanju ili koriste godišnji odmor, a nije nebitno ovdje pripomenuti da su svi institucionalni akteri u ovom skandalu daleko izdašnije plaćeni iz državnog proračuna od bilo koje udruge.

Početkom lipnja je Bužančiću, inače prvom susjedu sporne lokacije, dostavljen na radno mjesto arheološki materijal nađen u poduzetnikovu zidu. Nakon svega, nije vjerojatno ni da će ga protokolirana spolija potaknuti na djelovanje, kad već nije Zakon o zaštiti kulturnih dobara koji sadrži i odredbu o njegovoj kaznenoj odgovornosti, ni prijava DORH-u, no vrijedi pokušati. Vrijedi pokušati i s peticijom ministrici Nini Obuljen Koržinek, a svi su pozvani pridružiti se apelu. Iz solidarnosti, principa, odgovornosti, poštovanja ideje pravne države, ideje socijalne države, pa i iz klasičnih slobodno-tržišnih pretpostavki, svejedno. Pristanemo li na ovo pogodovanje i ovu krađu, pristajemo na sve.

Ovih 15 spornih kvadratnih metara samo su simbol odsustva kontrole, prvenstveno pravne i političke, i možemo spekulirati o kakvim se pogodovanjima radi u slučajevima značajno veće vrijednosti. S druge strane, čak i ako prostor u vlasništvu RH gledamo u sasvim tržišnim okvirima, treba jasno odrediti vrijednost i perspektivu tog resursa prije nego se njime krene trgovati. Tu i tamo se nešto parcijalno obradi, ponekad se digne i buka pa i spriječe neke štete, ali dok se ne uredi popis državne imovine i proizvedu strategije njenog upravljanja, gubitak je neminovan. S treće strane, razne društvene i financijske štete nepotrebno proizvode netransparentnost i neprimjenjivanje kriterija dodjele državnih prostora krajnjim korisnicima, a to je u ovom skupu problema jedino rješivo odmah. Ne samo da je rješivo, isključivo političkom voljom, već bi generiralo i popravljanje ostalih slojeva danas bolesnog sustava. Organizirani pritisak u tom pravcu itekako onda ima smisla, ako je među civilnim akterima za njega ostalo snage.           

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Nakon što je vojska sirijskog predsjednika Bashar al-Assada nedavno preuzela antički grad Palmiru koji je od svibnja 2015. godine okupirala Islamska Država (IS), stručnjaci su počeli procjenjivati štetu na spomenicima nastalu ratnim razaranjem i planskim uništavanjem boraca IS-a. Palmira je arheološko nalazište u centralnoj Siriji s najstarijim slojem iz neolitskog doba, a od 1980. godine pod zaštitom je UNESCO-a. Kad su borci IS-a okupirali nalazište internetom su se proširile snimke zvjerskog uništavanja antičkih spomenika, među kojima je i miniranje Trijumfalnog luka Septima Severa. Snimke su napravili i plasirali sami sudionici uništenja, a savršeno inscenirani kadrovi i akcije očito su konstruirani s ciljem izazivanja šoka i osude međunarodne kulturne zajednice.

I prije ulaska u Palmiru borci IS-a kao dio svoje ratne propagande objavljivali su snimke razbijanja takozvanih poganskih spomenika, ali i intencionalnog granatiranja neiskopanih lokaliteta kako bi se uništili arheološki slojevi i onemogućila daljnja istraživanja. Svoje akcije pravdali su borbom protiv lažne vjere i idolopoklonstva, no upitan je postao razlog uništavanja sekularnih građevina i spomenika, kao što je na primjer već spomenuti Trijumfalni luk u Palmiri, i povrh svega, zašto su te akcije tako pažljivo dokumentirane i interaktivno prezentirane. 

Ulaskom IS-a u Palmiru međunarodna se zajednica posebno uzbudila, no vrlo brzo je postalo očito kako UNESCO u ovom, kao ni u drugim slučajevima, nema nikakvu mogućnost utjecaja na spomenike koji bi trebali biti pod njegovom izravnom zaštitom. Osim na propitivanje uloge UNESCO-a i smisla njegova postojanja, otvorila su se i puno važnija moralna pitanja o vrijednosti spomenika nasuprot ljudskog života, te suosjećanja koje međunarodna zajednica pokazuje prema kulturnoj baštini, a izostaje u slučajevima ljudskih žrtava rata. Michael D. Danti, profesor arheologije na Bostonskom sveučilištu i direktor inicijative fokusirane na dokumentiranje i zaštitu kulturne baštine Sjevernog Iraka i Sirije, komentirao je da IS računa na ljutitu međunarodnu reakciju upravo kako bi nepravdu brige za spomenike umjesto za ljude mogli prikazati lokalnom stanovništvu kao dio svoje propagande. 

Ipak, čini se da je upravo lokalno stanovništvo utjecalo na smanjenje uništavanja u Palmiri. Maamoun Abdulkarim, ravnatelj Sirijskih starina, rekao je kako su vojnici vjerojatno namjerno usporili napade na lokalitet, bojeći se pobune lokalnog stanovništva. Nakon uništenja Trijumfalnog luka u listopadu, IS je počela takve prakse smatrati potencijalno opasnom provokacijom stanovništva za koje je antički grad ne samo dragocjenost, nego i centralni fokus lokalne ekonomije. Nakon osvajanja područja Palmire, borci IS-a zarobili su, a potom i javno pogubili Khalida al-Asada, osamdesetdvogodišnjeg arheologa koji je desetljećima radio kao ravnatelj lokaliteta. Al-Asad je u vrijeme približavanja IS-ovih boraca sa sinom i unukom relocirao oko četiristo antičkih artefakata, a smatra se da je pogubljen zato što je odbio otkriti gdje se nalaze.

Iako je šteta, prema procjeni profesora Dantija, teška i velika, Abdulkarim tvrdi da je osamdeset posto Unescovog lokaliteta svjetske baštine koje uključuje ruševine iz doba Rimskog carstva, ostalo netaknuto. Stoga se ponovno otvara pitanje zašto su prikazi destrukcije koje plasira IS puno veći nego je to stanje na terenu. U medijima su se pojavile tvrdnje da je prodaja kulturnih artefakata na crnom tržištu, nakon nafte, drugi najveći prihod IS-a. Prema sirijskom arheologu Amru al-Azmu, preuzevši nadzor nad regijom, IS je preuzela i postojeću praksu ilegalnog iskapanja. Do 2014. godine, takve su aktivnosti provodile razne naoružane skupine, pojedinci ili sirijski režim, no s dolaskom IS-a pljačkanje je institucionalizirano, prenosi Guardian.

Zadnjih godina UNESCO i druge međunarodne organizacije pokušavaju upozoriti javnost, prvenstveno zapadnih zemalja kakav poguban utjecaj crno tržište umjetnina ima na razvoj globalnog terorizma. Unatoč tome vlade zemalja koje su konačna destinacija prokrijumčarenih artefakata oklijevaju s donošenjem zakona koji bi onemogućili takvu trgovinu. Pljačkanje će se nastaviti sve dok postoji tržište, a kolekcionarima posobno odgovara divljačko uništavanje kulturne baštine, koja se tako može proglasiti uništenom i za njom nitko neće tragati.

Organizacija Freemuse objavila je izvještaj Art Under Threat s podacima o cenzuri umjetnosti i progonima umjetnika u svijetu tijekom 2015. godine, prema kojem su se oni gotovo udvostručili u odnosu na prijašnju godinu. Istraživanje i prikupljanje podataka fokusirano je na glazbu, vizualne umjetnosti, kinematografiju, kazalište, književnost i ples, a statistički podaci obuhvaćaju umjetnike koji su bili fizički ili pravno napadani zbog svojeg rada ili je njihova umjetnost na bilo koji način cenzurirana. Velik porast registriranih slučajeva djelomično je razlog poboljšanih metoda dokumentiranja koje Freemuse provodi s partnerskim organizacijama, ali i činjenica da problem umjetničkih sloboda dobiva sve više pažnje javnosti. 

Politički motivirani napadi i dalje dominiraju u mnogim zemljama, no sada je vidljiv porast i religijski motiviranih napada. Čak i u zemljama s razvijenim mehanizmima zaštite ljudskih prava umjetnici su izloženi napadima militanata ili udruga civilnog društva povezanih s političkim ili vjerskim organizacijama. Na Vijeću UN-a za ljudska prava u studenom 2015. godine naglašeno je kako umjetnost pokušavaju ograničiti samo oni koji se boje transformacije na koju ona utječe. “Odlučni smo u zaštiti i promicanju slobode izražavanja, uključujući umjetničko i kreativno izražavanje. Uz to što je integralni dio ljudskih prava, umjetničko i kreativno izražavanje ključno je za ljudski duh, razvoj vitalnih kultura i funkcionalnih demokratskih društava. Umjetničko izražavanje sve nas povezuje, nadilazi granice i prepreke, te nas može izazvati i promijeniti način na koji gledamo svijet”, poručio je tom prilikom Janis Karklins, predstavnik Latvije, stoji u izvješću Art Under Threat.

Izvješće također navodi neke zemlje koje su u većoj mjeri kršile slobodu umjetničkog izražavanja. Jedna od njih je Kina, o kojoj smo pisali ranije, gdje je tijekom prošle godine zabilježeno 146 incidenata ograničavanja umjetničke slobode, prvenstveno cenzuriranja glazbe. U Rusiji, glavni motivi cenzure bili su religijska konzervativnost i politički nacionalizam, a velik broj kulturnih institucija bio je pod pritiskom zbog povezanosti s opozicijom. Progon i cenzura opozicijskih umjetnika iz političkih razloga, ponekad u kombinaciji s religioznim ili kulturnim referencama, nastavila se i u Turskoj. Tamo je velik broj umjetnika i ostalih građana uhićen tijekom prosvjeda, no zbog prirode uhićenja Freemuse to ne bilježi kao napade na umjetničko izražavanje. Unatoč tome moramo biti svjesni kako se takve taktike koriste kao način zastrašivanja i usmjeravanja “ispravnog” djelovanja.

Problematičan aspekt ovog izvješća nedostatak je podataka o poticanju ili ograničavanju umjetničkih sloboda u zemljama Zapada. Iako su zabilježeni pojedinačni slučajevi cenzure, nedostaje šira analiza političko-ekonomskog aspekta u kojem djeluju umjetnici u tim zemljama. Podsjetimo, Europska unija prema konvenciji UNESCO-a iz 2005. godine ima zakonsku obavezu štititi i promovirati različitost kulturnih izraza, no upitno je koliko je takva politika uspješna u zemljama sa snažnim nacionalističkim težnjama stvaranja jedinstvene kulturne slike. Istovremeno, umjetnost Sjedinjenih Američkih Država koje nisu ni potpisale spomenutu konvenciju, potpuno ovisi o tržištu na kojem umjetnici moraju naučiti kako preživjeti, a samim time njihova sloboda je upitna. 

Gotovo je nemoguće dokumentirati samocenzuru u slučajevima kada umjetnici osjećaju socijalni ili politički pritisak na izostanak izražavanja ili pristanak na kompromis. Toga su svjesni i u organizaciji Freemuse u kojoj naglašavaju kako navedeni statistički podaci predstavljaju samo “opreznu procjenu”, a ne i stvarno stanje umjetničkih sloboda u svijetu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Krajem 2014. godine u Potsdamu, u sklopu Mreže europskih community medija (Community Media Forum Europe, CMFE), održana je konferencija posvećena religijskim emiterima kao community medijima. U Deklaraciji Vijeća ministara EU o ulozi community medija u promicanju društvene kohezije i interkulturalnog dijaloga iz 2009. godine, mediji koje vode religijske institucije eksplicitno su isključeni iz definicije community medija zbog svoje snažne ovisnosti o Crkvi. Kao što je na konferenciji istaknuto, crkveni radiji u određenim zemljama veoma jednostavno dobivaju koncesije za emitiranje, a u nekim zemljama, poput Ujedinjenog Kraljevstva, Južnoafričke Republike ili Australije, religijske radio stanice službeno pripadaju community sektoru. U zemljama poput Mađarske i Poljske, ovi emiteri dominiraju nad drugim formama community medija, kako su istaknule Gabriella Velics sa Sveučilišta Zapadna Mađarska i Urszula Doliwa sa Sveučilišta Warmińsko-Mazurski.

U Mađarskoj je novo razdoblje za community medije započelo nakon izglasavanja medijskog zakona 2011. godine. Definicija, kriteriji i osnovni principi funkcioniranja community medija formulirani su drugačije no u spomenutoj Deklaraciji što je rezultiralo time da većina community medija nije uspijevala pronaći sredstva financiranja, a medijska je scena preplavljena religijskim emiterima na lokalnoj i nacionalnoj razini. Katolička i Protestantska crkva osnovale su community radije diljem cijele zemlje tako što su s jednom licencom za emitiranje koristile nekoliko frekvencija u različitim područjima.

Sličan je primjer u domaćem kontekstu, prema istraživanju o medijskom integritetu u zemljama Jugoistočne Europe, mreža Total FM koja emitira na nacionalnoj razini, no ni jedna radiopostaja koja tvori tu mrežu nema nacionalnu koncesiju te stoga plaća nižu naknadu Agenciji za elektroničke medije. Inače, u Hrvatskoj od oko 150 registriranih radiopostaja, šest ih ima licencu za nacionalno emitiranje: javni servisi HR 1, HR 2 i HR 3, te tri komercijalne postaje – Hrvatski katolički radio, Narodni radio, Otvoreni radio. Od 103 radijske kuće u privatnom vlasništvu, 32 su vlasništvo osam osoba, što znači da one posjeduju trećinu cjelokupnog privatnog radijskog tržišta u Hrvatskoj.

Treći sektor medija u Poljskoj, takozvani “društveni sektor”, aktivno i ekskluzivno koriste religijski radio emiteri, istaknula je Doliwa. Nakon što je 2001. legalno prepoznat kao medijski sektor, od njega su profitirali isključivo religijski emiteri – isključenje društvenih medija iz oglašavanja kombinirano s nepostojanjem državne potpore rezultiralo je manjkom interesa, primjerice, organizacija civilnog društva za takav tip medija. U Poljskoj postoji samo osam društvenih medija i svi su vezani uz Crkvu – sedam ih emitira lokalno, a jedan je nacionalna radiostanica Radio Marija. 

U domaćem kontekstu nije prošla nezapažena odluka Vijeća za elektroničke medije iz rujna prošle godine koja je koncesiju za obavljanje djelatnosti radija na području gradova Rijeke i Opatije dodijelila na vrijeme od 11 godina udruzi Radio Marija s obrazloženjem da Radio, “s velikim iskustvom u medijskoj prezentaciji sadržaja, svojom najnovijom ponudom kao i do sada zadržava postignutu kvalitetu programa” jer se Radio obvezao “na visoko sudjelovanje slušatelja neovisno o njihovom svjetonazoru”. 

Iako ne postoji jedinstveni europski zakonodavni okvir koji bi definirao što točno community radio jest, UNESCO ga tretira kao “radio stanicu koja nastaje u zajednici, za zajednicu, vodi je zajednica i bavi se problemima zajednice” s time da ta ista zajednica uopće ne mora biti geografski omeđena već jednostavno okupljena oko zajedničkog interesa. Na konferenciji je istaknuto da su religijske radio stranice okrenute zajednici, no “zajednica” se ne nalazi u upravljačkim strukturama medija niti osmišljava njihov program. Također, zakonska je regulacija vezana uz community medije iznimno nepovoljna, od zabrane oglašavanja do nepostojanja državne potpore, što ove medije stavlja u nepovoljan položaj nasuprot onima s jakom i moćnom infrastrukturom, ali i budžetnom potporom države.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Europska unija u svojim dokumentima naglašava važnost medijske pismenosti u ostvarenju strategije ekonomskog razvitka i društvene kohezije Europe do 2010. godine pri čemu se fokus stavlja na nužnost promišljanja nacionalnih javnih politika medijskog opismenjavanja građana. Građani Europe, bez obzira na dob i spol trebaju biti medijski pismeni da bi mogli aktivno sudjelovati u razmjeni kulturnih dobara i digitalnim ekonomskim procesima. Na planu ljudskih prava i sloboda, medijska pismenost treba pridonijeti širenju slobode u društvu, političke kulture i demokracije, jačanju novog ekonomskog poretka i kreativnog diskursa. 

Pri tome ključnu ulogu imaju javni medijski servisi i regulatorna tijela te obrazovne institucije koje se pozivaju da se uključe i omoguće javnosti “bolje razumijevanje i svijest o medijskim sadržajima, procesima, tehnologijama i sustavu regulacije” tradicionalnih medija kao što su radio, televizija, tiskani mediji jednako kao i interneta i konvergiranih medija.

Konferencija Medijska pismenost u digitalno doba – kulturna, ekonomska i politička perspektiva održava se 6. i 7. lipnja na Hrvatskim studijima u Zagrebu, a izloženi radovi bit će tiskani u specijalnom tematskom broju znanstvenog časopisa Medijska istraživanja/Media Research (Sociological Abstracts (SA), u Linguistic and Language Behavior Abstracts (LLBA) i Social Planning/Policy & Development Abstracts (SOPODA), Current Index to Journalsin Education (CIJE) i SCOPUS).

Više informacija potražite ovdje. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Dostupnost javnih dobara u demokraciji koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Izvor: HRSTUD

Cilj je konferencije razmotriti i analizirati kulturnu raznolikost kao glavni izazov u 21. stoljeću. “Integriranje kulturne raznolikosti u široki krug javnih politika, ne samo kulturnih, daje novi poticaj međunarodnoj zajednici u ostvarivanju fundamentalnih ciljeva – izgradnji mira i razvoju, sprečavanju sukoba, demokraciji i ljudskim pravima. UNESCO-va Konvencija o zaštiti i promicanju raznolikosti kulturnih izraza, koju su prihvatile zemlje-članice UNESCO-a 2005. godine, bit će u središtu programa. Konvencija zagovara promjene u međunarodnoj suradnji koje će pridonijeti prevladavanju razvojnog jaza i smanjivanju zavisnosti u svijetu, odnosno stvaranju razvojnog partnerstva. Osobiti naglasak bit će na njenoj provedbi i doprinosu uspostavljanju inovativnih pristupa međunarodnoj suradnji”, stoji u najavi događanja na kojem će uz izlagače iz Hrvatske sudjelovati i predstavnici ministarstava, međunarodnih organizacija i nevladinih organizacija te stručnjaci i istraživači iz Albanije, Austrije, Bosne i Hercegovine, Bugarske, Kanade, Češke, Francuske, Njemačke, Italije, Makedonije, Crne Gore, Nizozemske, Rumunjske, Srbije, Švicarske i Turske. 

U sklopu konferencije bit će održana i četiri okrugla stola s temama integriracije kulturne raznolikosti u politike održivog razvoja, promicanja kulturnih politika, jačanja raznolikosti kulturnih izraza te mobilnosti i angažmana civilnog društva. 

Program i sadržaj konferencije na engleskom jeziku provjerite na istaknutoj poveznici. 

Izvor: Culturelink

Maja Klarić dobila je dvomjesečnu stipendiju za kreativno pisanje koju će iskoristiti u travnju i svibnju ove godine u Institutu Sacatar na otoku Itaparica pored Salvadora, u kulturno najrazvijenijoj saveznoj državi, Bahiji.

Maja Klarić radi kao književnica i prevoditeljica. Njena poezija i proza objavljivane su u časopisima Zarez, Quorum i Poezija. Osvojila niz značajnih književnih nagrada na natječajima od kojih je najvažnije izdvojiti Međunarodni pjesnički natječaj Castello di Duino i Međunarodni natječaj za kratku priču Sea of Words. Organizatorica je međunarodnog festivala aktivističke poezije Art Attack koji će se ove jeseni održati  četvrti put.

Fotografija:Vladimir Končar / Izvor: UNESCO 

Nelofer Pazira afganistansko-kanadskog je podrijetla i zagovornica odgovorne kinematografije. Svoj rad temelji na  iskustvima odrastanja u Kabulu tijekom 10 godina sovjetske okupacije. Godine 1989. pobjegla je s obitelji u Pakistan, a odatle u New Brunswick u Kanadi. Zauzima se za to da umjetnost, kao čimbenik društvene promjene, mora propitkivati definicije društvenih normi i istovremeno promovirati humanost. Kroz  svoj rad potiče kritičko mišljenje, toleranciju i raznolikost. Nastoji prikazati kompleksnost ljudskih iskustava bez obzira na geografske i kulturološke granice.

Glumila je u hvaljenom filmu Kandahar, koji se temelji na njenoj osobnoj životnoj priči. Dobila je nagradu Prix d’interprétation na filmskom festivalu u Montrealu. Njen  rad na području filma obuhvaća još i film Povratak u Kandahar,  koji je dobio nagradu Donald Brittain na Gemini Awards 2003. godine, zatim Divovski Bude i Audicija. Njen najnoviji film, Nečasni čin, bavi se problematikom ubojstava iz časti. Nelofer je radila za televiziju i radio CBC te je objavila više radova. Godine 2006. njena je knjiga A bed of red flowers: In search of my Afghanistan dobila nagradu Drainie-Taylor Biography.