Et al. je, doznajemo iz uvodnika koji kolektivno potpisuje uredništvo, pokrenut s namjerom da otvori prostor za kritičku refleksiju o izvedbenim umjetnostima koja izlazi izvan estetskih okvira i zahvaća uvjete rada u umjetnosti, radne odnose u obrazovanju i proizvodnju samog diskursa o izvedbi. Autori pritom ne skrivaju ambivalenciju cijelog pothvata: “Pokretati humanistički znanstveni časopis u perifernoj zemlji, u ozbiljno podfinanciranom polju visokog obrazovanja, te se opredijeliti za dvojezičnu, elektronsku i tiskanu verziju, ne zvuči kao sistemski održiva opcija u ovom trenutku.” Upravo zato, pišu urednici, jedini odgovor koji su smatrali primjerenim bio je “rad na stvaranju platforme koja će upravo sistemske značajke postojećeg polja dovoditi u pitanje”.

A o značajkama tog polja i uvjetima u kojima časopis nastaje govorilo se i na samoj promociji, u razgovoru u kojem su sudjelovale teatrologinja Martina Petranović iz HAZU-a, kritičarka i teatrologinja Ana Fazekaš te profesori Odsjeka za dramaturgiju ADU-a Goran Sergej Pristaš, Una Bauer i glavni urednik prvog broja Goran Pavlić. Uz njega, urednički tim čine Agata Juniku (ADU), Nataša Govedić (ADU), Jelena Marković (Institut za etnologiju i folkloristiku), Gabrijela Puljić (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu) i Zrinka Užbinec (nezavisna umjetnica i istraživačica).

Kontekst u koji se Et al. upisuje najiscrpnije je ocrtala Petranović, smjestivši novi časopis u povijest dugog odsustva specijalizirane znanstvene publikacije za izvedbene umjetnosti u Hrvatskoj. Prošavši kroz razvoj polja od kazališnih glasila do danas aktivnih časopisa, zaključila je da ni jedan od njih, neovisno o važnosti i teorijskim ambicijama, nije uspio postati sustavni prostor produkcije teorijskog znanja o izvedbi. No Et al., po njezinu čitanju, nadilazi puko popunjavanje te praznine. 

Opisuje ga kao časopis “s izoštrenom programskom vizijom i specifičnim vidokrugom” te ga, parafrazirajući Anatolija Kudrjavceva, naziva “časopisom sa zadatkom” koji ne proizvodi samo znanje o izvedbenim umjetnostima, nego istovremeno propituje uvjete rada u umjetnosti i uvjete proizvodnje diskursa o njoj. Formalnim ustrojem zadovoljava sve akademske kriterije, no sadržajem, ističe, “subvertira stvari iznutra”.

Goran Sergej Pristaš, bivši urednik Frakcije čiji je prvi broj izašao prije točno trideset godina, ponudio je usporedbu dvaju izdavačkih projekata i dvaju trenutaka. Frakcija je, objašnjava, nastala u poslijeratnoj praznini kad je cijela generacija kazališnih umjetnika ostala izvan institucija, a Hrvatska je bila nevidljiva na europskoj kazališnoj karti – trebalo je skupljati fragmente iz kojih bi se mogla oblikovati nova scena. Et al. nastaje u suprotnim uvjetima, u trenutku kad “svega ima previše, diskurs buja na sve strane i produkcija tekstova je enormna”. Iz te razlike Pristaš izvodi i razliku u njihovoj ulozi: “Ako je Frakcija pokušavala biti izraz svog vremena, biti ‘događaj u papiru’, čini se da ovaj časopis igra jednu danas možda puno važniju ulogu – biti situacija, biti oblik sažimanja mnoštva, oblik iskaza toga što i kako danas živimo.” 

Ana Fazekaš, koja je govorila s pozicije nezavisne kritičarke, manje se bavila samim časopisom, a više strukturnim uvjetima koji određuju tko može sudjelovati u ovakvim projektima. U tom okviru postavila je pitanje privilegije, za koju ističe da postaje opasna kad “kalcificira, kad zaustavlja i strahuje za poziciju koju razumije kao sklisku”, no u ovom poduhvatu prepoznala je onaj tip privilegije koji se doživljava kao poziv na odgovornost i time postaje produktivan.

Postavila je i pitanje kako spriječiti da diskurs koji prožima ovakve projekte ne postane manira, “prazna gesta koja se pretvara da djeluje, ali je sama sebi svrha”. Ta se gesta, odgovorila je, u ovom slučaju ne prazni jer tekstovi polaze od življene prakse – akademske, producentske, kritičarske, zagovaračke i sindikalne, umjetničke, pedagoške i aktivističke – i jer govore o osobnim, intimnim, subjektivnim doživljajima.

O imenu časopisa kao programatskoj gesti govorila je Una Bauer, koja je ujedno i jedna od inicijatorica projekta. Skraćenica et al. – “i drugi” – upućuje na one koji ostaju u pozadini, čiji se rad podrazumijeva, ali rijetko imenuje. U akademskom kontekstu, objašnjava Bauer, sustav citiranosti i vidljivosti tradicionalno počiva na isticanju velikih autorskih imena, dok kolektivni i suradnički oblici rada ostaju u sjeni, i upravo taj nevidljivi pogon časopis želi učiniti vidljivim.

Na tom tragu, urednik Goran Pavlić u završnom je izlaganju zahvalio onima bez kojih časopis ne bi bio moguć – knjižničarki Ivani Marinković Zenić, koja je bila ključna podrška u administrativnim zahtjevima projekta, dizajnerici Rafaeli Dražić, autorici vizualnog identiteta i prijeloma, te lektorici Ivi Klobučar Srbić, koja je doprinijela razvoju terminologije na hrvatskom jeziku s razumijevanjem za specifičnosti teorijskog pisanja o izvedbi. Stvaranje teorije na malim jezicima, ističe Pavlić, “emancipacijski je i subjektivacijski moment” koji omogućuje da se izbjegne uloga pukih prenositelja terminologije koju diktiraju bogatije i snažnije institucije s duljom tradicijom.

Časopis izlazi dvojezično, na hrvatskom i engleskom, u tiskanom i mrežnom izdanju u otvorenom pristupu. Kako je u razgovoru više puta istaknuto, i pokretanje ovakvog časopisa i njegovo čitanje podrazumijevaju određenu privilegiju, no iz samog projekta razvidno je da otvorenost i dostupnost uredništvo razumije kao sastavni dio vlastite misije. Odluka da Et al. bude besplatan dio je te logike, jednako kao i inzistiranje da teorijsko promišljanje izvedbene umjetnosti ostane ukorijenjeno u živoj praksi i kontekstu iz kojeg izrasta.

Riječ je o časopisu koji je pokrenula Akademija dramske umjetnosti s namjerom širenja polja refleksije o izvedbenim umjetnostima na pitanja rada u umjetnosti, kao i umjetničke pedagogije.

“Transformacija akademskih institucija uslijed ekonomskih pritisaka trajni je proces suvremenog visokog obrazovanja, a te promjene očituju se kako u umjetničkoj pedagogiji, tako i umjetničkoj produkciji. Specifičnosti, proturječja i izazovi takvih okolnosti predmet su znanstvenih i kritičkih analiza u ovom broju, a bit će u fokusu i u narednim brojevima”, stoji u najavi.

Na promociji će sudjelovati Martina Petranović (HAZU), Ana Fazekaš (kritičarka i teatrologinja), te profesori Odsjeka za dramaturgiju ADU-a Goran Sergej Pristaš (ADU), Una Bauer i Goran Pavlić.

Kao uvod u predstavljanje časopisa, bit će izveden rad Eksperiment s povezom koreografa Marka Marića u suradnji s izvođačicom Minom Ugrin. Izvedba je nastala u sklopu kolegija Koreografija 2.

Program Inkluzivno obrazovanje dio je inicijative ADU-a posvećene promišljanju odnosa nastavnika_ca i studenata_tica u suvremenom umjetničkom obrazovanju, s naglaskom na raznolikost i specifičnosti umjetničkog pedagoškog rada. Voditeljice programa su Una Bauer i Jasna Žmak.

Program uključuje jutarnji baletni sat za profesionalne plesače u ZPC-u i večernje predavanje s projekcijom dokumentarnog filma u Klubu MaMa. Događanja su temeljena na dugogodišnjem radu Pyle i njezine baletne kompanije Ballez, koja promiče inkluzivnost i afirmaciju trans, nebinarnih i kvir izvođača u baletnoj umjetnosti.

Pyle je 2011. godine osnovala Ballez nakon rada s renomiranim koreografima poput Xaviera Le Roya i Young Jean Lee, s ciljem da preoblikuje tradicionalni balet u prostor otvorenosti, raznolikosti i otpora mizoginim, rasističkim i transfobnim praksama.

Baletni sat Pro Ballez, koji se održava 30. lipnja od 10 do 11:45 sati u bijelom studiju ZPC-a, osmišljen je za profesionalne plesače i plesačice. Sat spaja tehniku i igru kroz razigrano izvođenje baletnih formi, uz poseban naglasak na oslobađanje od štetnih obrazaca i izražavanje autentičnog rodnog identiteta. Prijave su obavezne putem adrese info@zagrebackiplesnicentar.hr.

Istoga dana, 30. lipnja u 19 sati u Klubu MaMa održat će se predavanje Katy Pyle uz projekciju dokumentarnog filma Travesty. Film u režiji Courtney Powell prati članove Balleza tijekom stvaranja nove verzije baleta Coppélia, istražujući teme roda, kontrole, slobode i kritike nasilnih pedagoških struktura, a nakon projekcije slijedi razgovor s publikom.

Više informacija pronađite ovdje.

U razgovoru sudjeluju teatrologinja, kritičarka i terapeutkinja Una Bauer, novinarka, urednica i feministica Hana Sirovica, arhitektica, feministica i istraživačica Armina Pilav te Karla Crnčević, autorica filma Zemlja za nas koji se prikazuje u prostoru izložbe Miris svježe nacijepanih drva.

Razgovor će se kroz različite prakse i teorije baviti konfliktom i pitanjem je li on neizbježan u različitim vrstama zajednica i kolektiva, kao i načinom na koji se s njim (ne) nosimo. Sudionice će se dotaknuti i pitanja što je univerzalno svakom konfliktu i zašto ga doživljavamo tako osobno, te može li on poslužiti kao alat politizacije i emancipacije.

Više detalja možete saznati ovdje.

Riječ je o predstavi autorice Ksenije Zec te suautorice i izvođačice Une Štalcar Furač koja progovara o zastrašujućoj i invazivnoj brzini kojom tehnologija i digitalizacija utječu na živote vrlo mladih ljudi.

Predstava je inspirirana slučajno pronađenim videom djevojke u trenutku kad “nije sasvim svoja”, Alter(N)acija predstavlja scensko traganje za nečim neodređenim što se manifestira u vidu praznine i odsustva, ali i svojevrsnog nasilja nad nama.

Suradnica Una Bauer o predstavi kaže sljedeće: “Bavljenje neartikuliranim kretnjama zahtijeva duboku kinestetičku osviještenost unutarnjih smjerova kretanja i tjelesnih konekcija kao i područje off-balansa i suspenzije čime se mijenja percepcija prostora i ostvaruje porast vrijednosti dinamike kretanja. Strukturiranje drukčijeg tijela izmiče apsolutnu kontrolu interpretacije i svaka izvedba ostvaruje mogućnost novog gledanja.”

Uz plesačicu Unu Štalcar Furač, u predstavi se pojavljuje i Šimun Stankov u ulozi DJ-a koji intervenira u glazbu Nenada Sinkauza.

Ulaz je slobodan, a više o predstavi možete pročitati ovdje.

Alter(n)acija je plesna predstava koja progovara o zastrašujućoj i invazivnoj brzini kojom tehnologija i digitalizacija utječu na živote vrlo mladih ljudi. Teatrologinja, kritičarka i profesorica na Odsjeku za dramaturgiju pri Akademiji dramske umjetnosti, Una Bauer o predstavi piše: “Alter(N)acija je izrasla iz slučajno pronađenog videa, snimke djevojke izložene invazivnom pogledu kamere u trenutku kad nije ‘sasvim svoja’, kad nije ‘pri sebi’, iako nije jasno što joj se događa. Sam kontekst je bilo nemoguće rekonstruirati, niti se to pokušavalo, jer on pripada nekoj drugoj razini stvarnosti. Video je poslužio kao ‘okidač’ za scensko traganje za nečim specifično nespecifičnim, što se pojavljuje u vidu praznine i odsustva, dislociranosti i iskorijenjenosti, ali i kao neko neodređeno nasilje nad nama.”

Ulaz na predstavu je slobodan.

Više informacija o predstavi možete pročitati na društvenim mrežama umjetničke organizacije 21:21.

U razgovoru sudjeluju članica kustoskog kolektiva BLOK Ana Kutleša te arhitekt, istraživač i aktivist Antun Sevšek, a moderira teatrologinja Una Bauer. Razgovor će se usmjeriti na primjere inicijativa koje se odupiru dominantnim trendovima spektakularizacije, komodifikacije i koncentracije resursa u užem centru Zagreba, konkretno na projekt Muzej susjedstva Trešnjevka i na promišljanje i afirmaciju kompleksnosti i alternativne povijesti urbanistički nedovršenog Trnja. Njihovi projekti, stoji u najavi, obavljaju društveno iznimno relevantan posao “za koji bi se trebale brinuti daleko veće i stabilnije institucije nego što su to njihove nezavisne udruge i inicijative.”

Razgovor se odvija u okviru projekta PEN za Grad voditeljice Sibile Petlevski.

Na tribini pod nazivom Kako (ne) govorimo o smrti sudjeluju Una Bauer, profesorica na Odsjeku za dramaturgiju Akademije dramske umjetnosti, koja se bavi pitanjima žalovanja i smrti u izvedbenim umjetnostima, sociologinja Karin Doolan, koja je završila edukaciju za doulu za umiruće, te Goran Pećanac, autor knjige Kapitalizam i smrt i jedan od koordinatora Inicijative za slobodnu Palestinu. Razgovor će moderirati Lana Pukanić.

Ovaj susret tematizira smrt ne samo kao neizbježan kraj života, nego i kao relevantno pitanje u suvremenom društvenom kontekstu. Kroz raspravu o konceptu nekropolitike, društvenoj podršci umirućima te umjetničkim praksama žalovanja, gosti tribine pružit će različite perspektive na ovu temu. Ideja je, kažu organizatori, otvoriti prostor za konstruktivnu raspravu o smrti koja, iako u društvu često marginalizirana i tabuizirana, zaslužuje mjesto u javnom diskursu.

Turbina – turbo tribina serija je javnih predavanja i interaktivnih razgovora koji promišljaju alternativne pristupe životu, politici i umjetnosti. Program je oblikovan aktualnim događajima i interesima publike Močvare, koja svojim pitanjima i komentarima aktivno sudjeluje u raspravama te pomaže u usmjeravanju budućih tribina.

Na taj način polazišno pitanje u uvodniku je formulirala glavna urednica časopisa Pia Brezavšček, naglasivši i kako određene pozicije, posebno pozicije onih koji su zbog svog roda ili seksualne orijentacije na vlastitoj koži iskusili nepravdu i nezadovoljstvo prevladavajućim načinima djelovanja, nose veću osjetljivost na ove teme i, često iz sasvim egzistencijalnih razloga, imaju veći potencijal za preosmišljavanje rješavanja problema, uvjeta suradnje i suživota.

Upravo zbog toga, broj se uvelike naslanja na queer i feminističke perspektive, istražujući kroz osam tekstova riznicu ideja o tome kako djelovati drugačije. O takvim pristupima pisala je teoretičarka Eve Kosofsky Sedgwick, nazvavši ih reparativnima. Riječ je o terminu koji, kako objašnjava Brezavšček, u svojim tekstovima koristi dio autora_ica ovog broja časopisa, a koncept reparativnosti također je polazište međunarodnog projekta Testing Ground (koji zajednički razvijaju Maska, Krytyka Polityczna i Kulturpunktov nakladnik udruga Kurziv) u čijem okviru izlazi ovaj broj.

Izdanje otvara prilog zagrebačke teatrologinje i profesorice Une Bauer koja polazeći od vlastitog iskustva promišlja postupanje s prijavama seksualnog nasilja unutar institucija. Koreograf_kinja Gry Tingskog piše o parazitskim protu-strategijama i mikropolitičkim intervencijama u institucijama, dok kolektiv prekarnih radnica_ka u kulturi Systering opisuje pregovore unutar svoje grupe. Metodama kolektivnog rada posvećen je i tekst publicistice i socijalne pedagoginje Klare Otorepec, koji se nadovezuje na njeno dugogodišnje iskustvo u feminističkom čitalačkom kružoku Sestrinstvo ponosnog delfina.

Kustos i umjetnik Gyula Muskovics u svom tekstu istražuje kreativne principe eksperimentalne drag grupe Blacklips Performance Cult, dok je razgovor glumice i izvedbene umjetnice Line Akif s burlesknom izvođačicom Peekaboo Pointe posvećen reparativnoj moći užitka. Užitkom se bavio i istraživač Slavčo Dimitrov u tekstu o analnim tijelima i politikama. Broj zaključuje prilog kazališne redateljice Tjaša Črnigoj koja otkriva metodologije razvijene kroz proces istraživanja i stvaranja zapažene serije performativnih predavanja Spolni odgoj II.

Maska je časopis koji istražuje izvedbene umjetnosti u vezi sa širim područjem suvremene umjetnosti, multimedijskim praksama, društvenom teorijom i filozofijom. Časopis izlazi tri puta godišnje u dvojezičnom izdanju.

Broj Metodologije, taktike, strategije, kao i sva ostala izdanja Maske, možete naručiti na njihovoj stranici.