Projekt Kvartovska lektira i osobne priče bavi se ponovnim čitanjem i kontekstualizacijom lektirnih i drugih naslova autora po kojima su nazvane ulice u kvartovima Volovčica i Borongaj. Cilj projekta je edukacija, poticanje kreativnosti te povezivanje kvartovske zajednice kroz osvještavanje konteksta, značenja i utjecaja književnih djela (proze i poezije), promocija knjižnice kao riznice znanja, te prikupljanje osobnih i kvartovskih priča u raznim formatima.

U subotu, 22. ožujka u 16 sati, dugogodišnji stanovnik kvarta Miljenko Miki Marinac održat će vođenu šetnju ulicama Borongaja s fokusom na glazbu. Voditelj šetnje usredotočit će se na imenovanje ulica i trgova u naselju koje je inspirirano hrvatskim autorima_cama. Trajanje šetnje je sat i pol, a kreće se s ugla Šimićeve i Borongajske ulice.

Drugi dio programa počinje u nedjelju, 23. ožujka u 16 sati, a radi se o filmskoj radionici fokusiranoj na slike kvarta i kratku formu. Uz podršku mentorice, sudionici_e će montirati svoje kratke video bilješke, fotografije, crteže, tekstove i druge materijale. Drugi termin radionice predviđen je za 30. ožujka, a održava se u isto vrijeme, na istom mjestu, u MO Brune Bušića (Ante Jakšića 29a). Po završetku programa, radovi plaznika_ca bit će predstavljeni početkom svibnja u knjižnici Silvija Strahimira Kranjčevića.

Prijave za radionicu su besplatne, a vrše se putem maila studioartless1@gmail.com ili preko poveznice.

Više detalja pronađite ovdje.

Tim povodom o samom modelu i njegovim uporištima, kao i potencijalima za demokratizaciju kulture i društva razgovaramo s Kristinom Leko, Mašom Štrbac i Sonjom Leboš.

Nastavno na dugogodišnje bavljenje temom participativne umjetnosti i umjetnosti u javnom prostoru, Otvoreni likovni pogon inicirao je pokretanje nacionalne platforme Novi naručitelji. Možete li ukratko pojasniti o kakvoj je platformi riječ i što su zapravo Novi naručitelji?

Kristina: Novi naručitelji su model umjetničke produkcije koji angažira građane/ke kao naručitelje umjetničkog rada za javni prostor u njihovoj zajednici. Model je osmislio i u tekstu Protokol definirao umjetnik François Hers 1990. u Francuskoj, s namjerom da potakne razvoj “umjetnosti demokracije”, dajući ovlasti svakom/oj građaninu/ki da “javno izrazi potrebu za umjetnošću, kao i da ocijeni ono što je proizvedeno u ime umjetnosti”. Prema tom modelu grupa građana tj. “naručitelja” obraća se “medijatoru/ici” (kustosu/ici, producentu/ici u kulturi), uz čiju pomoć formulira narudžbu te koji/a im potom predlaže umjetnika/cu za realizaciju. Kroz razgovore naručitelja/ica i umjetnika/ce razvija se umjetničko rješenje za koje se potom zajedničkim snagama traže sredstva.

Model je do danas, osim u Francuskoj gdje se uspješno i kontinuirano primjenjuje 30 godina, primijenjen u nizu drugih zemalja, ponajviše u zapadnim zemljama EU, s preko petsto na taj način realiziranih umjetničkih djela. U međunarodnoj se komunikaciji za model uvriježio engleski prijevod New Patrons, dok se u francuskom izvorniku model naziva Nouveaux Commanditaires. Nacionalna suradnička platforma Novi naručitelji HR okuplja 24 umjetničke organizacije, ustanove i udruge u kulturi iz različitih krajeva Hrvatske koje u svoje programe uključuju ili žele uključiti lokalnu zajednicu te su zainteresirane za primjenu ovog modela u svome radu.

Maša: Međunarodna mreža New Patrons okuplja radnike/ce u kulturi koji zagovaraju model Novih naručitelja kao oblik kulturne demokracije i u njemu sudjeluju kao medijatori/ce između građana/ki i umjetnika/ce. Njemačka podružnica, Neue Auftraggeber, na mrežnim stranicama ističe da naručitelji mogu biti svi, “od srednjoškolaca do sveučilišnih profesora, od poljoprivrednika do izbjeglica (…) bez obzira na obrazovanje, razinu prihoda ili nacionalno podrijetlo”. Može se reći da je “novost” modela Novih naručitelja upravo u toj radikalnoj otvorenosti prema svima kao potencijalnim naručiteljima/icama, koji su novi utoliko što uključuju i osobe koje uobičajeno nisu u poziciji da naručuju umjetnički rad. 

Pritom u Novim naručiteljima nije riječ o bilo kakvoj narudžbi, već o narudžbi za koju naručitelji/ce misle da je od interesa za njihovu zajednicu, da će doprinijeti kvaliteti života u njihovoj sredini, inicirati rješavanje nekog problema ili potaknuti pozitivnu promjenu. Narudžbom se ne definira medij i oblik umjetničkog rada već je ona formulirana široko, kao želja ili potreba (npr. “Želimo u svome mjestu urediti prostor za druženje”, “Želimo komemorirati ovaj događaj”, “Želimo afirmirati naše lokalno nasljeđe”…) a medij i oblik umjetničkog rada profiliraju se u procesu, kroz razgovore između umjetnika/ca i naručitelja/ica. Iako je trenutno najveći dio članica u našoj platformi iz područja vizualnih umjetnosti, narudžbe mogu uključivati i u inozemstvu uključuju podjednako i glazbu, ples…

Sonja: Kroz model Novih naručitelja se do sada u Europi realiziralo stotine najrazličitijih umjetničkih radova, a participativnost kojom se uključuje zajednica u umjetničke procese ponekad je uvelike promijenila okoliš, identitarne postavke zajednice, način komunikacije oko nekog pitanja ili problema koji se tiče svih članova zajednice ili većine. Model Novih naručitelja je kompleksan, ali koristan alat koji se upotrebljava u brojnim zemljama s velikim uspjehom i dobrim rezultatima.

Kako je dosad izgledao rad platforme, koje moguće modele demokratizacije umjetničke produkcije ste detektirali? 

Maša: Platforma je s radom počela u siječnju ove godine, uz potporu Zaklade “Kultura nova”. Članice se sastaju online, zajedno promišljaju različite aspekte modela Novih naručitelja i mogućnosti za primjenu tog modela u sredinama u kojima djeluju.

Kristina: Na sastancima u prvom dijelu godine pojedina je članica prezentirala rad i sredinu u kojoj djeluje s obzirom na potencijal za razvoj projekata prema modelu Novih naručitelja, uz komentare ostalih. Svoje je osvrte uvijek dala  i povjesničarka umjetnosti Željka Miklošević, docentica na Filozofskom fakultetu, koja je od početka uključena u rad platforme kao promatračica-istraživačica, a čiji je znanstveni interes usmjeren različitim oblicima participacije u kulturi. Na temelju tih prezentacija i diskusije s ostalim članicama svaka je članica za sebe koncipirala projektni prijedlog, ideju ili strategiju za projekt prema modelu Novih naručitelja. “Problem” kod Novih naručitelja je da mi, ljudi iz struke, ne možemo početi projekt, narudžba treba doći od samoorganizirane skupine građana, a mi ih možemo potaknuti na samoorganiziranje. Jedan dio organizacija ima dugo iskustvo rada u javnom i socijalnom prostoru i imaju već neke zajednice oko sebe, i upravo tu leži potencijal za Nove naručitelje.

Sonja: Ove godine važan segment rada bilo je međusobno upoznavanje, te predstavljanje projektnih ideja. Intra-sektorske platforme, koje okupljaju raznorodne subjekte kulturnog sektora, od nezavisnih organizacija u kulturi do knjižnica, galerija i muzeja kojima su osnivači država ili gradovi, nisu potpuno rijetkost, ali ih nema dovoljno. Razmjena ekspertiza i znanja u kulturnom polju vodi ka multiplikaciji postojećeg i stvaranju novih znanja, što će biti jasnije nakon simpozija u listopadu 2023.

Pored opisanog modela Novih naručitelja kakav se razvija od 90-ih godina prije svega u zapadnim europskim zemljama, platforma se dotiče i vrijednog domaćeg kulturnog nasljeđa iz jugoslavenskog razdoblja. Možete li se osvrnuti na neke od primjera koje ste uzimali u obzir prilikom razmatranja razvoja modela u domaćem kontekstu?

Maša: Tijekom naših online sastanaka osvrnuli smo se na domaće nasljeđe i prepoznali vrijednost u kulturnoj infrastrukturi razvijenoj prije svega u vrijeme socijalizma (domovi kulture, pučka ili narodna učilišta). Model Novih naručitelja usporedili smo s konceptom samoupravnih interesnih zajednica – SIZ-ova u kulturi 1970-tih i 1980-tih koji su u novije vrijeme postali predmetom znanstvenih istraživanja (Anita Buhin). Može se reći da je u SIZ-ovima ondašnjim “radnicima samoupravljačima” bila dodijeljena uloga naručitelja kulturnih sadržaja, iako oni tu ulogu u praksi nisu uvijek niti u cijelosti ostvarili. Zanimljivo je bilo iz te perspektive i tih iskustava sagledati model Novih naručitelja koji je nastao unutar kapitalističkog sistema.

Tu su i društva “Naša djeca” koja su od 1950. osnivana diljem zemlje i danas su u Hrvatskoj okupljena u Savezu društava “Naša djeca” Hrvatske. Članica platforme Građanska organizacija za kulturu – GOKUL iz Zaboka upravo s Društvom “Naša djeca” Zabok radi projekte u kojima su djeca u ulozi naručitelja te su nam oni inspiracija za druge projekte koje bi prema modelu Novih naručitelja radili s djecom. Danas u centrima za kulturu i društveno-kulturnim centrima prepoznajemo organizacije čiji je rad kompatibilan s modelom Novih naručitelja te smo njihove predstavnike/ce pozvali na simpozij.

Kristina: Nastavljajući se na razgovore i razmjenu mišljenja koje smo vodili tijekom dosadašnjih sastanaka, poželjeli smo promisliti svi zajedno – i to ćemo upravo raditi na simpoziju – u kolikoj mjeri, u kojim aspektima je socijalistička kultura doista bila kulturna demokracija, u kojoj je mjeri radništvo i stanovništvo uopće imalo agency, koji su to formati bili u kojima tzv. struka nije patronizirala kulturu. Naravno, nećemo naći sve odgovore, ali počet ćemo razmišljati o javnoj skulpturi u socijalizmu (predavanje Patricie Počanić) preko umjetničkih kolonija (predavanje Ljiljane Kolešnik), preko povijesti jednog konkretnog Centra za kulturu (KNAP), da bismo došli do promišljanja kako doista stvoriti uvjete da npr. naručivanje umjetničkih radova za javni prostor bude dio jedne šire agende kulturne demokracije. Novi naručitelji su jedna od mogućih strategija i mi bismo željeli svi zajedno, na osnovu lokalne tradicije, pronaći vlastitu situiranu metodologiju za Nove naručitelje. A naručivati se može sve, od stripa, preko arhitekture, urbanističkih intervencija, slikarstva, kazališnih komada… Ja osobno vidim veliki potencijal u području kulture sjećanja. 

Sonja: Komemorativna praksa, politika pamćenja i kultura sjećanja važan su segment promišljanja ideologizacije i upliva etičko-estetskih standarda u javni prostor. Socijalistička kultura Jugoslavije iznjedrila je mrežu antifašističkih spomenika jedinstvenu u svijetu. Valorizacija takvih praksi je također nešto o čemu smo dosta razgovarali, no potrebno je još rada da bi se konsolidirali neki stavovi i uputili nadležnima neki zahtjevi u svezi rada na kvaliteti javne plastike te višim standardima njene izvedbe. 

Neke od ovih tema zastupljene su i na Prvom simpoziju nacionalne platforme Novi naručitelji RH. Što će sve publika imati priliku vidjeti i čuti?

Kristina: Cilj je simpozija upoznati širu javnost s modelom Novih naručitelja te kroz niz diskusija i radionica razmotriti mogućnosti njegove primjene u Hrvatskoj. Predavanja će dati okvir za diskusiju i odnosit će se na povijest umjetnosti u javnom prostoru u Hrvatskoj, na suvremene projekte umjetnosti u zajednici u nas te na primjere projekata Novih naručitelja u inozemstvu.

Branka Cvjetičanin iznijeti će iskustva iz projekta 27 susjedstava – EPK Rijeka 2020, Gerrit Gohlke će predstaviti metode rada Novih naručitelja u ruralnim i deindustrijaliziranim regijama Njemačke, Patricia Počanić će dati pregled modela i naručivanja umjetničkih djela u javnom/društvenom prostoru u Hrvatskoj od 1945. do 1980-ih, Željka Miklošević će razlike između demokratizacije kulture i kulturne demokracije ilustrirati kroz nekoliko konkretnih, praktičnih primjera participacijskih praksi u području umjetnosti i kulturne baštine. Ljiljana Kolešnik će dati obrise povijesnog razvoja umjetničkih kolonija, naznačiti njihovu tipizaciju, metode i strukture te pokušati odgovoriti na pitanje intencija koje stoje iza različitih primjera tj. primjena modela kolonija. Ivana Meštrov će dati prikaz rada Galerije Događanja 1980-ih, čija je specifičnost bila zagovaranje proširenog pojma kulture koja se ostvaruje u snažnom dijalogu s radnim organizacijama i na javnim gradskim površinama. Anja Planinčić će predstaviti današnji rad Centra kulture na Peščenici – KNAP, a Željka Tonković će otvoriti pitanje komparativnih razlika i podudarnosti kulturnih centara i društveno-kulturnih centara unutar paradigmi demokratizacije kulture i kulturne demokracije. Ana Dana Beroš će govoriti o projektu uz bivše Dječje lječilište u Krvavici na kojem surađuje niz lokalnih i međunarodnih arhitekata/ica, umjetnika/ca i interdisciplinarnih kolektiva te kako izgleda suživot prošlih, sadašnjih i budućih zajednica u odnosu na arhitekturu. Judith Laister (Graz) u svom predavanju promišlja model Novih naručitelja i njegov potencijal za transformaciju i demokratizaciju društva i zajednice, nudeći koncept prijevoda tj. socijalnog prevođenja za razumijevanje procesa participacije i suradnje u javnom prostoru i prostoru zajednice. 

Sonja: Između predavanja i radionica članice platforme će kratko predstaviti projekte koje su koncipirale ili razradile prema modelu Novih naručitelja tijekom 2023. godine, i koje planiraju pokrenuti u sljedećoj godini. Simpozij ćemo zaključiti u subotu, 14. listopada javnim čitanjem smjernica za primjenu modela Novih naručitelja RH, uz nastup zbora Ružmarinke.

Kakvi su daljnji planovi platforme? U kojem smjeru vidite njezin razvoj i koji su uvjeti za to potrebni?

Kristina: Okosnica rada platforme u 2024. bit će iniciranje i provedba projekata koje smo razrađivali u 2023., zatim razmjena iskustava na mjesečnim online sastancima te Drugi simpozij platforme u Sinju i Splitu u listopadu kojeg će domaćini biti članice Udruga Culture Hub Croatia i Gradska galerija Sikirica. Model Novih naručitelja ćemo s članicama platforme promovirati kroz kampanju u lokalnim zajednicama u Zagrebu i u gradovima članica. Očekujemo do kraja godine formiranje naručiteljskih grupa te iniciranje projekata prema modelu u Zagrebu, Požegi, Zaboku, Koprivnici, Vinkovcima, Kninu, Osijeku, Splitu i Sinju.

Sonja: Na simpoziju će se promišljati i uloga medijatora, osobe koja, pojednostavljeno rečeno, facilitira i moderira interakciju između naručitelja i umjetnika/ce. Važno je razmišljati o mogućnostima financiranja: njemačka platforma je izuzetno dobro financirana, radi se o milijunima eura, ali su i rezultati vrlo dobri. Kod nas još vlada zastarjelo vjerovanje da umjetnik mora biti gladan i siromašan, žrtvovati se za svoj rad, dok model Novih naručitelja radi na tome da se umjetnike/ce percipira kao vrijedne članove/ice zajednice čija je uloga bitna za kvalitetu života u toj zajednici.

Otvoreni likovni pogon – OLP je neprofitna umjetnička organizacija koja djeluje na području društveno angažirane umjetnosti i demokratizacije kulture, s težištem na umjetnosti u zajednici, umjetnosti u javnom prostoru te participativnoj umjetnosti.

Među programima udruge nalazi se i E-katalog umjetnosti u javnom i socijalnom prostoru u Hrvatskoj. E-katalog funkcionira kao otvorena online zbirka koja okuplja zapise o projektima iz područja društveno angažirane umjetnosti, s fokusom na one koji se provode uz sudjelovanje građanstva i publike. U E-katalog od njegovog pokretanja 2019. godine do danas uključeno je 30 projekata koje možete razgledati ovdje. Najnoviji su prilozi E-katalogu objavljeni nedavno i uključuju tekst povjesničarke umjetnosti Patricije Počanić te razgovor s multimedijalnom umjetnicom Katerinom Dudom.

U tekstu Umjetničke Intervencije u javnom prostoru u Hrvatskoj od kraja 1960-ih do početka 1980-ih – recepcija i refleksije, Patricia Počanić sagledava umjetničke intervencije u javnom prostoru s obzirom na dva ključna momenta intervencionističke prakse – odnos prema javnom prostoru i odnos prema publici.

U intervjuu koji potpisuje Maša Štrbac, Katerina Duda o javnom prostoru i izazovima koje on postavlja govori iz vlastite perspektive, na primjeru odabranih radova i temeljem istraživanja koje je 2014. godina provela u okviru diplomskog rada na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakuteta u Zagrebu. Razgovor možete pročitati ovdje.

E-katalog funkiconira kao otvorena, work-in-progress zbirka te se prilozi za nju se i dalje prikupljaju, pa tako svi čiji se projekti uklapaju u opis područja mogu predložiti svoj prilog putem upitnika koji je dostupan na linku.

U liftu zgrade u Hvarskoj 11 u Zagrebu, gdje i sami žive, na mjestu koje obično zauzimaju reklame, Jelena Pašić i Matija Kralj svaka dva tjedna predstavljaju novo izdanje Kulturnog Lifta. Žele, kako kažu, “raznolike umjetničke prakse približiti neprofesionalnoj publici s ciljem de-elitizacije i demistifikacije umjetnosti”.

“Fokusirani smo na umjetnost operativnog karaktera koja nije nužno galerijskog/muzejskog tipa. Razlog tome je što takva umjetnost često ostaje osuđena na komunikaciju kroz sada već tradicionalne načine prezentacije. Istovremeno zbog ustaljenog problema elitizacije umjetnosti, koja se događa zbog koncepta galerije kao foucaultovskog ‘drugog prostora’, ona komunicira uglavnom samo s uskim krugom publike. Ta publika najčešće posjeduje određeno umjetničko predznanje i u većini je slučajeva prethodno makar približno upoznata s problematikom koju umjetnici iznose te s modelima njezinog predstavljanja. Unutar zgrade Hvarska 11, osim nas, živi 43 obitelji/zajednice s vrlo šarolikim interesima i profesijama. Jedna od namjera ovog projekta stoga je i sagledavanje umjetničkog djelovanja kao nečega što ne odudara od svakodnevice, kao nečega što je, naprotiv, upravo njezin sastavni dio. Dakle, cilj Kulturnog Lifta pozicioniran je između proširivanja publike s jedne strane, te promocije operativnijih umjetničkih intervencija, radova, kustoskih koncepata i izložbi s druge strane”, rekli su nam Pašić i Kralj.

Stanari zgrade, kojima su ideju o Kulturnom Liftu predstavili na jednom od redovitih sastanaka, njihov su prijedlog vrlo lako prihvatili, a koliko projekt istovremeno smatraju “svojim” možda najbolje svjedoči intervencija nekog od njih u rad Umjesto spomenika autora Saše Šimprage na koji je nadopisano: “Kad će nastavak?!”.

Do sada su predstavljena četiri izdanja kojima su autori, uz njih, već spomenuti Šimpraga i Katerina Duda: “Matijin broj je bio prvi zbog planirane tematske sheme, kako bi se stanari zgrade upoznali s projektom relativno sličnog cilja unutar jedne druge zagrebačke zgrade. Matija je pisao o grupi LIGNA i njihovom projektu Radio Mamutica. Jelenin broj govori o percepciji grada kroz film, pozivajući se na Tadićev Ritam zločina, koji je snimljen u neposrednoj blizini kvarta. U Sašinom broju predstavljen je njegov projekt Virtualni muzej Dotrščina, kojeg Saša istovremeno nudi i kao primjer jednog pristupa temi novih načina evociranja sjećanja. Katerina je u svojem KL-u pronašla način da postavi pitanje ‘Što se proizvodi radom u Radničkoj’ kroz pristup kakav i inače koristi u svojim radovima, ali prilagođen formatu Kulturnog Lifta“. 

Iako je projekt praktički tek u razvojnoj fazi, suradnja je već dogovorena s dvadesetak umjetnika i umjetnica – što domaćim, što stranim – a za narednih je pet brojeva dogovorena suradnja s [BLOK]-om, Sanjom Horvatinčić, Davorom Konjikušićem, Bojanom Muckom i Darkom Masnecom. Istovremeno, kao poligon za virtualnu prezentaciju projekta koriste svoju internetsku stranicu gdje će, prvenstveno što se stranih autora tiče, biti izložene originalne verzije njihovih radova dok će u Kulturnom Liftu stajati one na hrvatskom. 

I entuzijazam zajednice i već prilično impresivna lista autora koji čekaju da se uključe u projekt, pokretačima Kulturnog Lifta daju poticaj da o njemu razmišljaju dugoročnije, pa tako planiraju širenje na više zagrebačkih zgrada, a na kraju godine bi sva izašla izdanja mogla biti predstavljena u jedinstvenoj publikaciji. 

“Kao što smo već gore spomenuli, susjedi su uz dosta entuzijazma prihvatili našu ideju; štoviše, neki od njih već su načelno dogovorili suradnju s pojedinim autorima/icama. Naime, neki suradnici/ce planiraju upravo kroz Kulturni Lift stvoriti prostor u kojem bi, kroz direktnu komunikaciju sa susjedima, inicirali njihovo aktivno uključivanje u oblikovanje ideje svog umjetničkog rada. Tako, primjerice, Antonija Bačić trenutno radi na broju koji, kroz razgovor, uključuje mlađe djevojke iz zgrade u stvaranje ideje za intervenciju u jednom dijelu kvarta Sigečica. Takvi oblici suradnje pridonose drugačijem pogledu na proces stvaranja umjetničkog rada, kao i na njegovu ulogu unutar zajednice”, ističu Pašić i Kralj.