Ako nas pritom zanima način funkcioniranja kulturnog polja u tom kontekstu, onda je logično pitanje: a što nakon 1945.? Odnosno: kako se dalje radilo na kulturi, njezinoj političkoj, a onda i fizičkoj infrastrukturi s obzirom na tekovine samoupravnog socijalizma u proizvodnom sektoru? Iskoristivši dva datuma: sedamdeset i prvu obljetnicu zasjedanja Kongresa kulturnih radnika Hrvatske (Topusko, 25-27. lipnja 1944.) i osamstotu godišnjicu potpisivanja najznačajnijeg pravnog dokumenta zapadne tradicije – Magne Carte, temu ‘kulturne politike i naroda’ iz trenutnosti Drugog svjetskog rata širim na temu demokracije i organizacije kulturnog i umjetničkog rada. 

Poriv za takvim korakom ne proizlazi samo iz potrebe za revalorizacijom ili re-revizionizmom određenog povijesnog perioda, nego i za drugačijom interpretacijom naših suvremenih ‘izazova’ i tema, odnosno pogotovo paradigmi europske kulturne politike poput kulturne participacije, inkluzije, integracije, razvoja publike, kulture kao zajedničkog dobra i sl. U skladu s već prisutnim interesom za spajanjem demokratskog iskustva samoupravnog socijalizma i suvremenom potrebom za drugačijim upravljanjem, odnosno korištenjem zajedničkim dobrom, ovim izlaganjem kanim naznačiti fusnotu na tu raspravu iz rakursa pitanja kulture”, stoji u najavi predavanja.

Mario Kikaš je kazališni kritičar, aktivist Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju i urednik časopisa RAD. 

Predavanje će biti održano u utorak, 30. lipnja, u parku Tuškanac, pored spomenika Vladimiru Nazoru, s početkom u 19 sati.