KP: S obzirom da ste nedavno održali predavanje u sklopu simpozija Umjetnost kritike, možete li nam u par crta reći gdje se danas, u eri demokratizacije/inflacije kritike na internetu, nalaze kritičari i kritika tradicionalno vezani uz tiskane medije?

N. G.: Medijski gledano, kritika je izrazito “bježna” i nesmiriva vrsta rada. Kao argumentacijski i dijaloški postupak, može se odvijati na gradskim ulicama (Sokrat kao obad atenske demokracije), na Aristofanovoj pozornici (gdje je isti taj kanonski drzak Sokrat kazališnim sredstvima potpuno demontiran kao intelektualni autoritet), baš kao i u pisanim i elektronskim medijima. Kad govorimo o kritici u tiskovnom formatu, o tragu teksta na nekoj vrsti stranice, onda svakako treba imati na umu da su ključni kritički performeri stvorili izrazito heterogeni krajolik vokacije. Govorit ću nasumce: Da Vincijev Traktat o slikarstvu, Didrotov Paradoks o glumcu, Gavellini eseji o radu u teatru, Autobiografija Marka Twaina, baš kao i Adornova Negativna dijalektika, dakako Foucaultov tekst Što je kritika?, ali i dugotrajni rad Viktora Ivančića u Feralu. Hoću reći da kritika od svog početka teče raznovrsnim društvenim kanalima, kao odgovor na različite oblike socijalne arogancije i isključivosti, služeći se veoma različitim strukturama obraćanja. Jasno je da će i umjetnicima i kritičarima biti od koristi formalno obrazovanje u nekoj od akademskih umjetničkih institucija (posebno obrazovanje iz retorike), ali ono neće samo po sebi stvoriti kritički kapacitet nečijeg pisanja ili djelovanja. Krleža je, primjerice, bio paradigmatski autodidakt i uz to izvanredan kritičar. Osim toga, postoje umjetničke osobnosti i skupine koje su mnogo bliže postupku kritike, nego postupku “začaravanja” gledatelja nekim modelom identifikacije (na domaćem terenu to su svakako Vilim Matula i BADco Gorana Sergeja Pristaša). Slobodan Šnajder napisao je vjerojatno najkritičniju dramu ovih prostora, Hrvatskog Fausta, što mu je otprilike u karijeri pomoglo jednako koliko je Marloweu pomoglo stvaranje Doktora Faustusa: odmah se otvorilo veliko ideologijsko propadalište pod njihovim nogama. Tek će recentne teatrološke knjige Snježane Banović – doktorska dizertacija Država i njezino kazalište te najnovije Kazalište krize – donekle objasniti dugoročnu zloćudnost Hrvatskog narodnog kazališta u sprezi s fašizmom NDH. Kritika je u svakom slučaju i u svim medijskim formatima oblik javne refleksije i osobnog nonkonformizma koji gradi vlastiti autorski jezik, posve blizanački umjetnosti. Vraćam se na početak vašeg pitanja: internet se u prvoj dekadi 21. stoljeća pokazao mnogo više kao ‘anything goes’ objavljivačka matica nizvodnih plivača autorstva, negoli kao vrelo subverzivnih jezičnih osobnosti i kritičara. No mi smo jako lucidna vrsta i to će se mijenjati. Čak i u doba interneta postoje vrsni poznavatelji televizijskog spektakla i masovnih medija, poput nedavno preminulog Davida Fostera Wallacea, koji dokazuju da je malignu površnost pop-kultre moguće podvrgnuti i novom kritičkom jeziku i novim vrstama zahtjevnosti.

KP: Prelazi li kritika iz sfere profesije u sferu zanata, putem rastakanja institucionalnog okvira kritike, koji se sastoji od fakulteta koji te obrazuje, medija koji te plaća i publike koja te prati, u slobodnolebdeći hobi blogova, tweetova i facebook postova, te komentara ispod članaka?

N. G.: Ne vidim kritiku ni kao (institucionalno) zasluženu profesiju, ni kao neku vrstu shematiziranog novinarskog zanata, ni kao hobizam piskaranja usputnih komentara. Na isti način ne vjerujem ni u filozofiju kao “profesiju”, s pripadajućom katedrom i metodologijom (institucionalizacija filozofije kao discipline često mi se čini na samom rubu groteske, pogotovo kad se odvija kao niz “doktrinarnih” kolegija), ali vjerujem u filozofiju, kao i u kritiku, kao propitivačke prakse. Slažem se s Mladenom Stilinovićem: jedan plus jedan jednako je – prazno, neispisano mjesto. Ne znamo koliko. Iza očekivanog inputa institucija (1 završeni fakultet plus 1 medij za koji pišemo) i dalje zjapi neizvjesnost. Stvaralačka osobnost ne zna svoj rezultat, ali zna da svemu pristupa ili kroz propitivački ili kroz “tradicionalno priznati” proces. To je jedini relevantni izbor. Konsenzus ili disenzus.

KP: Postoji li adekvatan institucionalni okvir za razvoj kritičke misli? Koji su nedostaci autodidaktičke erudicije?

N. G.: Svaka autorska osobnost u polju umjetnosti i kritike stvorit će kako izvaninstitucionalne, tako i institucionalne okvire za potrebe vlastitog rada. Vlado Kristl je vješao slike po kućnom kokošinjcu. I sigurno je time nadmašio svaki institucionalni okvir za razvoj kritičke misli. Što se tiče autodidaktike – pa svaka čast ako je zbilja u pitanju učenje, ako nije u pitanju isprika za neučenje. Jedini nedostatak doživotnog samoobrazovanja, čiji dio ostajemo bez obzira na to koje smo škole završili, jest mogućnost da pod tim pojmom njegujemo stav “kao, ja sam autodidakt, kod mene je sve čista intuicija i mene se ne tiče što drugi rade u mom polju izričaja”. Naravno da se ovakvim stavom uvaljujemo u ozbiljne nevolje narcizma i intelektualne lijenosti. Ali tako ne nastupaju ljudi koji su ikada imali duboko iskustvo učenja, jer znaju koliko te ono svesrdno mijenja i nagrađuje. Osim toga, autodidaktiki su u stvarnosti često daleko obrazovaniji i po pitanju znatiželje nemirniji, budniji ljudi od onih koji su diplome stekli samo da bi ih objesili na zid i zaboravili. Učenje je stalna disciplina kičme, rekla bih.

KP: U novogodišnjem tekstu u Zarezu, napisali ste da ste doživjeli i zabrane ulaska na pojedine predstave  i apele da vam se na ovaj ili na onaj način zabrani pisanje. Možete li malo podrobnije opisati ta iskustva?

N. G.: Svi vole scene progona, zar ne? S napetom violinskom glazbom u pozadini. Kamera krupno: Zlatko Vitez. Ali zabrane laju i prolaze, kritike i predstave ostaju. Nitko ne može uvesti cenzuru kao trajni princip javnog rada. I u pravilu su gori pritisci koje doživljavam na “suptilnom” polju međuljudske komunikacije, pritisci koji dolaze od prijatelja i bliskih ljudi koji rade u kazalištu, neka vrsta “psihoze straha” pred premijeru i povrijeđenih osjećaja nakon premijere ako sam u problemu s predstavom, nego politička osornost oko toga “smijem li” uopće pristupiti gledanju predstave. Mislim da svatko tko se bavi javnim poslom može upasti u humornu paranoju u stilu Gogoljeva Revizora (“Umiremo, stiže kritičar!”), ali stvar je u tome da je i ta paranoja dio stvaralačkog sazrijevanja. Obično je dio krize pred finalno otkrivanje rada. Meni pomaže kad je ismijem, kad slijedim komediografsku šprancu plesnog, neumjerenog i neukusno pojačanog drhtanja pred vlastitim kritičarima. To opušta.

KP: Mnogi umjetnici doživljavaju umjetničku kritiku kao hegemonijski diskurs koji nad njima primjenjuje teror interpretacije. S druge strane, vi koristite frazu “kritičarski partner” – pretpostavljam, u vidu plodonosnog dijaloga između kritičara i umjetnika. Koliko je, u pravilu, hrvatski “umjetnički partner” otvoren za takav dijalog? 

N. G.: Već od osnovne škole imate djecu koja će trpjeti jaku evaluacijsku nelagodu čak i onda kad stoje pred drugom djecom, svojim prijateljima, sudjelujući u igri. A imate i mališane koji će dobro podnijeti i peticu i jedinicu i sutra s guštom otpočeti neki svoj novi pohod na zadani zadatak ili neko novo bacanje u izazov igre. U odrasloj dobi je dosta slično. Jedan dio scene vedro riskira i skače na glavu, drugi dio scene proizvodi paranoju i obično se ne miče s mjesta. Dobro, ima i onih koji su talentirani za oboje (recimo Lars von Trier). Nezgoda, međutim, koja prati rad u doslovce svim stvaralačkim profesijama tiče se fusnote o heroizmu. Ili barem o izdržljivosti nošenja s teškim zadacima. Kad god umjetnici osjete prevelik strah od izazova, lakše je sav stres svaliti na kritičara. Ali negdje u dubini srca svi znamo da je pogled koji ostaje uz nas i pažljivo nas prati i ne odustaje od toga nam poklanja svoje vrijeme i dijaloški potencijal definitivno saveznik, a ne neprijatelj. Kad radim s druge strane rampe, dakle kao izvođačica ili dramaturginja ili spisateljica za djecu, jako pažljivo slušam svoje kritičare. U autorskim vodama u najtežoj su poziciji oni koji ne dobivaju kritike, a ne oni koji ih izazivaju i odgovaraju na njih.

KP: Postoji li prešutna podjela posla među kazališnom kritikom u Hrvatskoj i gdje je nestala kultura polemike? Razmjena iskrenih stajališta kao da je migrirala u privatni diskurs, dok je javni očišćen od proturječja.

N. G.: Ne mislim da u polemikama ima ičeg kulturnog. One su dio trgovački insceniranog, surovog, gladijatorskog medijskog spektakla i služe podizanju tiraže, a ne kvalitete promišljanja neke situacije. Svatko tko pristane na polemiku obično je medijski multipno zlostavljan. Kasnije nitko više ne zna oko čega je bila polemika, ali svi pamte da je u pitanju bila “neka svađa”, što je krunski dokaz o disfunkcionalnosti polemike kao argumentacijske prakse. Osim toga, kritičari svih umjetnosti koji danas rade u medijima toliko su malobrojni da bih ih trebalo zaštititi nekom “Poveljom o rijetkim i ugroženim analitičkim vrstama”, a ne forsirati da se oni još dodatno međusobno zavade. Osim toga, posve je vjerno kodeksu struke da kritičar sve što ima za reći o nekom djelu napiše u svom tekstu (iskrenom ili neiskrenom, ali svakako samopredstavljačkom), tolerirajući da neki drugi kritičar ima posve drugačije iskustvo s predstavom i posve drugačiji stil javnog samopredstavljanja kritikom. Nikada ne “discipliniram” niti ne “prozivam” kritičare koji o predstavama imaju različito mišljenje od moga, premda to razni umjetnici traže od mene. Dapače, presretna sam što još uvijek negdje mogu čitati kritike Ivane Slunjski, Nenada Obradovića, Igora Kralja, Igora Ružića, Ive Nerine Gattin, Pavla Heidlera, Mime Simić, Trpimira Matasovića, Katarine Luketić, Borisa Postnikova, Igora Lasića…

KP: Često kritizirate institucionalizirano kazalište kao poprište konformizma i lake zabave. Međutim, ne pati li i tzv. nezavisna scena od boljki malih sredina, gdje se svi poznaju i gdje aplauz postaje valuta simboličke trgovine, po principu – aplauz tebi je zalog za budući aplauz meni?

N. G.: Nezavisna scena u Hrvatskoj pati od nečeg još goreg, a to je lažna solidarnost. Solidarnost s figom u džepu. Kad god je, primjerice, netko od nezavisnih aktera izigran od strane vlasti, zajedništvo oko toga da se toj osobi ili kompaniji pomogne jako je kratkog daha. Nema javne potpore Ivanu Kralju kad ga na natječaju za ravnatelja “mrtve institucije” pod nazivom Centra za kulturu Travno prešiša osoba bez ikakve institucionalne vizije, ali u konačnici podobna, samo zato što vlast neće umjetnost u Travnom; vlast hoće “prazne prostore” i njihove činovnike. Kad Ivan Kralj ponudi promjene i prilike za rad cijeloj nezavisnoj sceni, naprosto nitko ne prepoznaje da je to važno podržati, jer svima otvara prostor slobode. No jedni već znaju da će svoju malu produkciju (jednu jedinu godišnje, u iznimno teškim uvjetima) skrpati u Pogonu, drugi u Teatru &TD, a treći u Tali, ZKM-u ili ZPC-u. Svako ima svoju prćijicu, svoju “zasluženu dupljicu”. I u tome je problem. Jer nema rada na zajedničkom mjestu kvalitetnog, a ne kronično potplaćenog i produkcijski zatrtog stvaralaštva. Problem je u tome što nezavisna scena u Hrvatskoj nije motor zajedničkog okupiranja Hrvatskog narodnog kazališta, niti je spremna zahtijevati preuzimanje kontrole nad izvedbenim prostorima Muzeja suvremene umjetnosti. Umjesto toga, gledam već godinama kako svi biraju sitnu korist i poslušnost kulturnoj politici koja je već dovela do toga da nema sustavnog razvoja plesne scene, da nema nezavisnih izdavača, da svi koji radimo u nezavisnim medijima radimo volonterski. Jedan dio umjetnika zbog toga će sigurno otići u egzil i tamo ostati. A to je puno veći problem nego što misli Linićev kabinet. Žalosno je što Sanju Iveković kao umjetnicu trenutno bolje poznaju Njujorčani od Zagrepčana. Austrija je odavno shvatila da se kultura i umjetnost mogu pretvoriti u državnu valutu, pa i u turističku meku, dok je stav naše vlasti prema umjetnosti (i znanosti) potpuno pomanjkanje čak i ekonomskog, a kamoli nekog drugog interesa. No ni nezavisna scena ne može samo čekati da joj promjene padnu s neba. Ne smijemo si dozvoliti ni sljedećih pet minuta, a kamoli sljedećih pet godina inercije i apatije.

KP: U jednom tekstu citirate francuskog koreografa Jérômea Bela koji navodi kako je središnji mit suvremenog plesa sadržan u iluziji “kako je političkom, povijesnom i socijalnom sedimentiranju naših tijela moguće nekako pobjeći, moguće se rastati s tradicijama pokreta, moguće je iskoračiti iz drila u slobodno kretanje”. Koliko je taj trend u suvremenom plesu zahvatio Hrvatsku?

N. G.: Suvremeni ples je od svog nastanka u utopijskoj misiji potrage za slobodnim pokretom, tijelom izvan režima, “autentičnim” vokabularom geste, razdiscipliniranom izvedbom. Tko god je sklon suvremenom plesu, a ja sam recimo poklonica njegovih ekscesa, bit će i sam zadojen tom ideologijom odrješenja tijela od svih potrošenih označavanja. Plesna predstava je stoga kao zapinjanje Herzogovih protagonista iz filma Fitzcarraldo u džungli: imamo brod koji treba prebaciti preko planine. Nemoguće, dakle ‘ajmo! Ne samo improvizacija na rubu katastrofe, nego i ogromna disciplina nastavljanja putovanja u teškim uvjetima. Čak će nas i “naša” ekipa (svo naše akumulirano znanje) sigurno tijekom ekspedicije napustiti. Ali pomoći će neki posve nepoznati čimbenici, neki urođenici i njihove neshvatljive divljine. Istina, stvorit ćemo putem i novu kartu označavanja, od koje na kraju nitko ne uspije pobjeći – tu je Jérôme Bel u pravu. Zato se ne treba bojati onoga što sa sobom donosi ekspedicija plesnog brodoloma u džungli.  I onda kad se u prvi mah čini da netko na plesnoj sceni postiže samo amorfnost i mistifikaciju pokreta, vremenom stiže na neočekivano i vrijedno odredište, u ekspresivnu zonu koja zbilja jest posljedica dugotrajnog, predanog eksperimentiranja. Mislim da tu i publika i kritičari prelako odustaju od partnerstva s plesačima. A gradska i državna tijela ni nakon trideset godina uspjeha domaćeg suvremenog plesa u inozemstvu, dakle sve od francuskih uspjeha Milane Broš do europske popularnosti Matije Ferlina, još uvijek nisu shvatila ni o čemu je ta umjetnost, ni zašto je toliko zdušno prepoznata izvan naših granica, ni zašto bi vrijedilo u nju uložiti daleko veća financijska sredstva.

KP: Nije li oličenje “bijega od političkog, povijesnog i socijalnog” sada već kultni performans Marine Abramović The Artist is Present u Newyorškoj MoMi? Na trenutke, kao da se radilo o sekularnoj misi za agnostičke njujorčane, čije su afektacije često bile nalik religijskoj ekstazi ili katarzi, s Abramović kao centralnim mistikom. 

N. G.: Da, cijeli taj film je montiran poput dugačkog i dizajnerski bljutavog glazbenog spota, s elementima melodrame i sentimentalne biografije. Komercijalizacija rada Marine Abramović toliko je jaka da na neki način poništava njezine autorske materijale koji su nastali prije snimanja filma i koji su zalog čitavog filma, a i dio izložaka u MoMi. Nastavak priče je također parodija religijske ekstaze: Lady Gaga tijekom prošle godine “prakticira metodologiju Marine Abramović” i “uspijeva se skinuti s ovisnosti o marihuani”, sve se to filmski dokumentira i prikazuje, pri čemu se Abramović javno odriče svakog savezništva s mladom pjevačicom i otvoreno priznaje Lady Gagi da ju je vukla za nos. “Satirizirala”. Jasno je da se Abramović u ovoj fazi svog rada prvenstveno bavi nasiljem publiciteta i da joj je namjera ismijati medijski senzacionalizam, ali bojim se da pri tom više nitko ne vjeruje u protestni naboj njezinih izvedbi. Dapače, jedva da ih je moguće razlikovati od reklamnih kampanji za Chanel ili za novi, raskošni yoga-centar u našem susjedstvu.

KP: S druge strane, u svojoj knjizi Ideja kulture Terry Eagleton piše kako inflacija ljevičarske zaokupljenosti kulturom dovodi do posvemašnjeg raskida s politikom, pri čemu teorija diskursa, semiotike i psihoanalize služi kao otklon od revolucionarne politike, koja se povlači u sigurna korita kulturne prakse. U kojoj mjeri su umjetnik i njegov “kritičarski partner” politički akteri, a u kojoj je sfera umjetnosti samo autistični simulakrum političke borbe?

N. G.: Vaše pitanje sadrži niz pretpostavki o kojima možemo beskonačno raspravljati i ne stići čak ni do točke u kojoj se slažemo oko toga što za vas ili mene ili Žižeka ili Zuppu ili Borisa Groysa znači “ljevica” ili “marksizam” ili “psihoanaliza”. Zato ću odgovoriti na posljednju rečenicu, koja i jest jedina okončana upitnikom: sfera umjetnosti nikad nije bila i teško da će postati autistična. Jer umjetnici se, za razliku od autista, nekome svjesno obraćaju i nose se s odgovorom koji dobivaju od javnosti. Čak i nabizarniji oblik umjetničkog protesta nekome poklanja dozvolu misliti svojom glavom, što se ne može reći za političke kampanje i političke aktere, koji nisu ni na koji način ni dostupni ni odgovorni, pa time stvaraju istinski simulakrum komunikacije s građanima. Čak i najkomercijalnija umjetnička gesta jest oblik kontaktnog djelovanja, što se ponovno ne može reći za politiku. Zato treba jako paziti da politika ne kooptira umjetnost kao svoju govornu protezu.

KP: U istoj knjizi spominje se migracija književnih kritičara u sferu kritike kulture, pa i političke kritike, pa tako imamo slučaj da npr. stručnjak za Prousta analizira semiotiku znakovlja političkih stranaka. S druge strane, politička analitika u mainstream medijima rijetko propitkuje svoju vlastitu teoretsku superstrukturu: ekonomski neoliberalizam, politiku identiteta i parlamentarnu demokraciju. Ako je kultura postala gramatika autentične političke borbe, koje su implikacije za samu borbu, koje za umjetnost i koja je tu pozicija kritičara?

N. G.: Jedan od razloga zašto kapitalistička logika diljem svijeta nastoji ukinuti katedre za humanistiku i društvene znanosti, podržavajući profitna sveučilišta (posebice prirodne i medicinske znanosti u službi korporativne zarade), treba tražiti upravo u toj sposobnosti mislilačkih profesija (komparatista, filozofa, sociologa, psihologa, antropologa, klasičnih filologa, etnologa itd.) da iz Lukijana ili Prousta čitaju, pa onda i razumiju nasilje nad europskim imigratima i azilantima ili da iz Fanona promišljaju retoričke floskule Baracka Obame. Naravno da se ni političarima ni trgovcima ne sviđa kad ih netko intelektualno secira i etički diskvalificira. Još manje im se sviđa kad par milijuna gledatelja na You Tubeu prati kako Pussy Riot svira protiv Putina. Pozicija spomenutog punk-benda definitivno je kritička i borbena u najklasičnijem značenju frontalnog sukoba s državnom vlasti, sudstvom i zatvorskim upravama. Implikacije te svirke sasvim sigurno uključuju ohrabrivanje sugrađana da prestanu s ropskom poslušnošću režimu. Sličnu misiju izravne prozivke političkog nasilja na prostoru bivše Jugoslavije ima Oliver Frljić, čiji rad smatram odličnom lekcijom iz prodornosti i nesmiljenosti umjetničkog postupka: treba uzvratiti pogled svemu što je zazorno. Zadržati i izdržati pogled. Čini mi se da je krucijalno važno da Frljić nastavi otvarati svoje i naše “necenzurirane oči”. Ali najviše se slažem s ruskim umjetnikom Iljom Kabakovim koji je jednom prilikom napisao da između tih šarenih političkih šatora koji se zovu Rusija, Amerika i Europa vlada mnogo veći prostor ogromne intelektualne pustoši i praznine, kojima se umjetnik mora baviti ako zaista želi doprijeti do drugog čovjeka. Nije dosta da se bavimo samo zastavicama u šatorima i prozivkom uprave. Nego i da njegujemo interes za običnu, emocionalno poharanu, bljutavu prazninu i mrtvilo naše svakodnevice. Postoji mnogo mikrokozmosa u toj pustoši.

KP: Na koji način npr. strukovna kazališna kritika može oplemeniti politički diskurs?

N. G.: Na isti način na koji sporo pripremljena hrana može izliječiti čitav niz bolesti izazvanih tvorbom misli na način junk food serijalnosti.

KP: Je li vokabular visoke umjetnosti i strukovne kritike dorastao zadatku artikulacije provincijalnog očaja i frustracije prosječnog hrvatskog građanina, koji se često izražava jednim potpuno drugim jezikom?

N. G.: Mnogi mladi dramatičari danas govore užasno oskudnim jezikom ulice, njezinih psovki i vapajnih udaraca po sebi i drugima. I to uopće nije djelotvorno. Ne može se nasilje “razobličiti” njegovim doslovnim citiranjem. Znatno revolucionarnije danas djeluje povratak integralnoj verziji Hamleta kao slojevitog jezika koji se izgovara sporo i temeljito, kao Shakespeareova Knjiga mrtvih, podsjećajući nas na temeljni luksuz čitanja. Za mene je to važnije od uprizorenja sms-situacija i sveopće jurnjave plus površnosti. Kad bi se pustoš i frustracije običnog građanina mogle riješiti jezikom “ispušne ogorčenosti”, onda bi birtija odavno zamijenila sve oblike umjetničkog, filozofskog i kritičkog rada. Kao što znamo, to se ne događa. Malen je doseg birtijaškog pravaštva. Čak i gledateljima televizije treba neka druga medijska ekologija; program koji nadilazi lutriju, kvizove i sapunice. Masa ljudi koju znam sluša radio i ne želi u svom domu TV prijemnik. Zato je ono što me smeta u diskurzu suvremene ljevice vezano upravo za to stalno paternaliziranje i podcjenjivanje publike, umjesto njezinog upoznavanja i priznavanja da, eto, čak ni u 21. stoljeću još uvijek nije došlo do kolektivne amputacije mozga svjetskog stanovništva. Mislim da ću zauvijek ostati čehovljanka ili osoba koja u 948. nijansi sive još uvijek vidi i svjetlost i muku i dostojanstvo i napor svakodnevlja, a ne samo sivilo asfalta ili hit roman na temu pornografije. Što se tiče pitanja o tome je li umjetnost dorasla očaju stvarnosti: a što nam drugo preostaje osim umjetnosti i stvarnosti?! Naravno da je dorasla, u posve jednakoj mjeri u kojoj je to i Eshilova replika iz Agamemnona, napisana za grčku publiku neposredno nakon Perzijskih ratova: “Tko god uči mora stradati./ Čak i u snu, bol ne zaboravlja bol/, bol kaplje na srce kaplju po kaplju/ i preplavljuje nas očajem,/ protiv naše volje,/ kao što protiv naše volje stiže i mudrost kroz milost bogova.” Posebno je zanimljivo da između očaja Eshilove vojne prijestolnice i očaja današnje hrvatske provincije, da se poslužim vokabularom koji predlažete, ima više sličnosti no što bi helenska samodopadnost ma koga od nas ikada voljela priznati. Svako mjesto na zemaljskoj kugli je istovremeno i provincija i centar svijeta. I povijesna ruševina i grad budućnosti. Jedino što po mom mišljenju zbilja ne postoji je “prosječnost”. Postoji osam milijardi singularne ludosti, od kojih su neke (srećom) realizirane, a neke loše glume krajnu suzdržanost i normalnost.

Thierry Chervel i Anja Seeliger pokrenuli su portal za kulturu Perlentaucher (u prijevodu: lovac na bisere) postavljajući presedan što se elektroničkih medija tiče. Specifična pozicija tog online časopisa temelji se na pristupu objave sažetaka tekstova iz njemačkih tiskovina primarno s područja književne kritike, kulturalnih studija i kulturnih politika, kao i u spremnosti da se uz takav tip djelatnosti i dalje angažirano okreće prema velikim temama u širem europskom kulturnom i društvenom kontekstu. U sklopu kolokvija Umjetnost kritike, u organizaciji udruga Kulturtreger i Kurziv, jedna od sudionica bila je i Anja Seeliger te smo s njom razgovarali o osobitostima tog medija.

KP: Što je Perlentaucher i koja je njegova uloga u njemačkom medijskom kontekstu?

A.S.: Jedan od glavnih razloga zbog kojeg smo započeli s radom jest to što smo htjeli biti nezavisni medij. Ideja da imamo vlastiti časopis nas je fascinirala, odnosno da radimo za druge ljude, ali i za sebe same. Vjerujem da je naša glavna funkcija ta da smo most između ljudi koji čitaju stranice o kulturi u velikim tiskovinama, tradicionalne publike koja je zainteresirana za kulturu, te korisnika interneta. Postoji velik broj ljudi koji nisu pretjerano vični internetu, no koriste ga – upravo je njima ovakav tip medija veoma zanimljiv. 

KP: Perlentaucher je započeo s radom 2000. godine, što je u kontekstu internetskih medija rani stadij. Kako su u to doba općenito funkcionirali drugi online mediji?

A.S.: Praktički smo postojali samo mi. U to vrijeme još nisu postojali blogovi kao danas, no mediji sličnog formata su uglavnom bili zainteresirani za tehničke i tehnološke aspekte interneta. Novinarstvo u pravom smislu još nije imalo svoje mjesto. Ono što sam naučila u periodu prije osnutka Perlentauchera jest da se na Internetu odjednom moglo čitati: mogla sam čitati The New York Review, New York Times i Atlantic Monthly. Postojao je taj cijeli novi svijet sjajnih članaka. I nikada nisam razumjela zašto ljudi uvijek smatraju Internet mjestom gdje se može čitati samo kratka forma, pogotovo kada je riječ o američkim medijima koji i danas nude besplatan pregled sadržaja. Internet je veliko mjesto i većina velikih medijskih igrača ima svoje mjesto na njemu. No upravo zbog toga što je toliko velik, potrebni su svojevrsni usmjerivači koji će čitateljima pomoći da pronađu ono što ih zapravo zanima.

KP: Kakva je tematska struktura portala, radi li se samo o književno-kritičkom sadržaju?

A.S.: Književne kritike su svakako naš glavni fokus. Uz njih, imamo i filmske kritike koje nisu sažeci već su naši vlastiti tekstovi. Osim kritika, u većini slučajeva objavljujemo polemičke tekstove. Ponekad preuzmimamo s različith blogova teme i sadržaje za koje smatramo da tradicionalni mediji marginaliziraju. Na primjer, potencijal Interneta za nadziranje korisnika tema je o kojoj se uvijek raspravlja. Kao i spektar tema koje se negativno odražavaju na tradicionalne medije, a pozitivno na nove medije, te se u prvima ignoriraju. Što, naravno, ne znači da ne sudjelujemo u diskusijama koje se pokreću u velikim tiskanim medijima. Tako smo pokrivali teme poput islama u Europi ili razvitka e-book tržišta, da nabrojim neke.

KP: Kako biste opisali svoj odnos s velikim tiskanim medijima i medijskim kućama, pogotovo u kontekstu tužbe Frankfurter Allgemeine Zeitunga i Süddeutsche Zeitunga koja vas je pratila dugi niz godina?

A.S.: To je zapravo komplicirana priča. Tužba nije potekla od urednika i novinara iz tih medija, već od samih izdavačkih kuća. Vjerujem da to ima veze s time što su oni vjerovali da imamo veliki poslovni model koji nam privređuje ogromne količine novca. Ono što su saznali možda ih je ponešto i deprimiralo – zarađujemo nešto novca, no ne u količinama koje su zamislili. Ideja da se u online medijima može zaraditi bajoslovan iznos novca je smiješan, nikada se to neće moći mjeriti s profitom tiskanih medija. Rekla sam da je komplicirano upravo zbog toga što nas sami urednici i novinari čitaju. Čitaju nas jer pružamo korisne informacije o tome što se piše u različitim medijima, i to sve na jednom mjestu. Naravno, kada su bili upitani o tome, rekli su da je to teška situacija jer postoji mogućnost da čitanje Perlentauchera znači da će se smanjiti čitanost tradicionalnih medija, odnosno tiskovina, što je po mom mišljenju dosta smiješna situacija jer praćenje našeg portala nipošto ne znači da će ljudi prestati pratiti tiskovine – mi samo pružamo dodatne informacije o tome što je još zanimljivo van vidokruga pojedinačnih tiskovina. Tužba je pokrenuta 2005. godine, a okončana je tek nedavno. Tako da sada napokon imamo nekakav osjećaj mira.

KP: Na koji način portal akumulira kritike i tekstove? Što je zapravo specifično za vaš medij?

A.S.: Ranih dana portala svakodnevno smo pratili stanje u tiskovinama jer nije bilo mnogo medija prisutnih na Internetu, kao što je već rečeno. Većina medija slala nam je svoje tiskovine besplatno, a neke smo sami kupovali. Danas je situacija takva da je većina tiskovina prisutna na vlastitim web stranicama, bilo s potpuno slobodnim pristupom, bilo s paywall sustavom. Doduše, situacija je pomalo zbunjujuća s velikim tiskovinama. Naime, došlo je do toga da postoje zasebne redakcije za istu rubriku: primjerice, jedna kulturna redakcija zaposlena je samo za tiskano izdanje, dok druga radi samo na online izdanjima, što je poprilično loše sa kvalitativnog stajališta. Bilo je veoma važno da pri samom početku pažnju posvetimo tehničkom aspektu priče, dakle, da se u pregledniku mogu pretraživati članci o knjigama i kritike, odnosno da se može pretraživati po datumima, temama, imenima, zemljama itd. Na isti način se mogu pretraživati i članci posvećeni časopisima i feljtonima. Tako se vrlo lako može provjeriti tko je rekao što i kada. 

KP: Nekoć ste imali i web stranicu na engleskom, Sign and Sight. Zašto je stranica bila pokrenuta te zašto je prestala s radom? 

A.S.: Stranica je pokrenuta 2005. te je bila aktivna tri godine. Moram priznati da smo veoma razočarani što nismo mogli nastaviti s radom zbog nedostatnog financiranja. Iza osnutka stranice bila je izvrsna ideja o radu na stvaranju kvalitetne javne sfere. I to bok uz bok s mnogim drugim manjim web stranicama koje se na isti način svakodnevno bore za opstanak. Vezano uz to, čak i danas mi se čini da smo među rijetkima koji pokušavaju pronaći nešto što bi se moglo nazvati europskim javnim prostorom. Strahovito je teško pronaći načine financiranja za takve projekte. Inače, fondacije jednostavno ne vole dijeliti novac za projekte koji funkcioniraju na državnoj razini – pitaju se “što će ovaj projekt značiti za Švicarsku ili Italiju”, primjerice. Tri godine smo primali dotacije od Savezne zaklade za kulturu (Kulturstiftung des Bundes), no nakon te tri godine više nismo mogli pronaći način financiranja te smo morali ugasiti stranicu. Bio je to pokazatelj da ukoliko se zanimljivi članci prevedu na engleski, postat će zanimljivi ne samo njemačkoj, već i široj publici iz drugih europskih zemalja. Na stranici nismo samo ustupljivali članke s Perlentauchera, već smo i prevodili i objavljivali članke autora koji pišu za razne njemačke medije. 

KP: Na koje načine financirate rad na portalu, pribjegavate li alternativnim načinima financiranja poput crowdfundinga?

A.S.: Jednom smo bili prisiljeni pribjeći crowdfundingu. Prije nekoliko godina financije su nam bile kaotične jer se je naglo smanjilo oglašavanje u medijima. Za sve je to bila teška financijska situacija, no za nas je bila izrazito prijeteća. Inače se financiramo prodajom sažetaka, no ipak najvećim dijelom prodajom prostora za oglašavanje. Većinom je riječ o raznim izdavačkim kućama. Za jednu izdavačku kuću to nije pretjerano velik trošak, no kada se stvar stavi u kontekst nekolicine s kojima surađujemo tada je taj model održiv. Jedina fondacija preko koje bi bilo moguće dobiti dotacije je Europski fond za kulturu, no tu se ne radi o brojci većoj od 10 000 eura, dakle o iznosu s kojim se ipak ne može učiniti mnogo. Osim već spomenutih dotacija koje dolaze iz savezne fondacije, još je moguće i da grad – u našem slučaju Berlin – izdvaja određene fondove za kulturu. 

KP: Kritika u medijima izravno utječe na sadržaj vašeg portala. Kakvo je stanje te kritike te kako zamišljate budućnost Perlentauchera?

A.S.: Čini se da je književnost u nekoj lošoj fazi. Trenutno, uz silnu digitalizaciju knjiga, izgleda kao da proza dosta stagnira. Svakako, ljudi i dalje čitaju, no ipak se o tome mnogo ne govori ili piše. Možda jednostavno u ovome trenutku nemamo nekakvo ‘zlatno doba’, što se umjetnosti tiče. Što ne znači da je suvremena književna produkcija podbacila. Dapače, i dalje se izdaju mnoge izvrsne knjige, to je činjenica. No, možda je problem u samim kritičarima. Dobivam neki neodređeni osjećaj kao da se knjige više ne ‘iščekuju’ kao nekada.

Općenito, vjerujem da ćemo se promijeniti. Vjerojatno ćemo se više i više odmicati od tiskanih medija, budući da na neki način i nema pretjerano mnogo smisla u tome da ljudima sugeriramo što mogu čitati, a da se to zapravo i samo ne nalazi na Internetu. Tako da u zadnje vrijeme pokušavamo sve više integrirati online medije u cijelu priču. Tako bismo svakako mogli i na dnevnoj bazi imati i međunarodni zahvat. Posebnu pažnju pokušat ćemo dati i podcastovima i video sadržajima, što već i započinjemo stvaranjem Teletauchera koji će u video obliku sažimati sve zanimljivosti u kulturi određenog dana. Prilagodba je to čitateljima te je ideja iza toga da svakome omogućimo da nakon radnog dana može skupljati informacije na user-friendly način.

Hrvatski prijevod Bourriaudovog djela predstavljen je u sklopu kolokvija Umjetnost kritike u organizaciji udruga Kurziv i Kulturtreger. Sam kolokvij bavio se umjetničkom kritikom i autoritetom kritičara u promjenjivom medijskom i društvenom okolišu, a organiziran je kako bismo, nakon uspješnog projekta Criticize This!, nastavili propitivati značenje i mogućnosti kritike u suvremenom društvu.

U kontekstu aktualnih društvenih zbivanja nemoguće je ne zapaziti da je čovjek zapao u određenu krizu analize i promišljanja. Sada kada smo detektirali cijeli niz kriza koji potresaju društveno polje, od krize tržišne ekonomije do krize medija, i kada znamo da je naša stvarnost potpuno uronjena u te krize, koje nam mogućnosti preostaju za progresivno razmišljanje i djelovanje? Upravo tu, u ovom shizofrenom trenutku, potreban je navigacijski sustav koji bi nam omogućio bolje snalaženje u stvarnosti ispremreženoj zbunjujućim znakovima. Nazovimo taj sustav kulturom, a njegovim ključnim vrijednostima kritiku i umjetnost.

Nicolas Bourriaud nudi jednostavna rješenja za sve one koji su posumnjali u moć i značenje umjetnosti, a tako i kritike, u suvremenom društvu. Baveći se prije svega suvremenim umjetničkim praksama, Bourriaud tvrdi da kriza u koju zapadaju ‘’ranjivi’’ stanovnici internetskih međuprostora, ne snalazeći se tako dobro u razmjeni iskustva koju im omogućuje posjet izložbi, proizlazi iz toga što se značaj suvremenih umjetničkih praksi ne može pojmiti analizom koju smo naslijedili od predaka. Potrebno je usvajanje novih modela opažanja koji će nam omogućiti da ne zastanemo na osuđivanju, nego da uspostavimo dijalog. Prema Bourriaudu, svako nas umjetničko djelo poziva da iskažemo svoje stavove, želi pokrenuti interakciju među ljudima i uspostaviti odnose. Slika ne postoji kao umjetnička forma u mraku galerije. Tek kada upalimo svjetlo, kad se dogodi interakcija djela s čovjekom, slika postaje umjetničkom formom koja svoje značenje dobiva našim komentarima.

Kao takva, relacijska umjetnost je duboko društvena. Oslanjajući se na Althusserov ‘materijalizam susreta’, relacijska umjetnost zna da se napredak ne ostvaruje pozivanjem na sukob, već kroz otkrivanje novih relacija i uspostavljanjem zajednica. Intersubjektivnost, ili jednostavnije rečeno, osjećaj za empatiju i odgovornost spram drugoga, sadržana je u samoj formi umjetničkog djela koju Bourriaud slikovito zamišlja kao lice. Za razliku od svakodnevnih urbanih situacija gdje su naši odnos regulirani, gdje izbjegavamo poglede nepoznatih ljudi, umjetnost pruža prostor slobode i mogućnost za direktnu komunikaciju, dijalog i razmjenu iskustva. Čovjek se često zapita zašto je zapravo došao na neko umjetničko događanje. Može nas privuči način na koji se u pozivnici uspostavlja odnos s nama. Šarmira nas i ideja da prestanemo biti pasivni, da uspostavimo neki novi odnos. Došli smo po neko novo iskustvo.

U svom djelovanju umjetnika na sličan način vodi želja za uključivanjem u stvarnost u pokretu. Ako se svijet neprestano mijenja, i to pred našim očima, zar je moguće ustvrditi da je sve već viđeno? Čak se i Heraklitovom idejom o nemogućnosti da dvaput zagazimo u istu rijeku možemo poigrati na nešto suvremeniji način. Ako se ukrcamo na vlak za Rijeku, nemoguće je praviti se da nas put nije doveo drugdje. Prema tom se iskustvu možemo odnositi na različite načine. Aktivni potrošač u ovom trenutku započinje prisvajanje, ili ono što Bourriaud naziva prvim stupnjem postprodukcije. Istu stvar misli i de Certeau kada kaže da se djelo može nastaniti kao unajmljeni stan. Zapravo, to je početak igre. I umjetnost i kritika su suvremeni oblik te igre u kojoj DJ, surfer ili sempler ne prezaju od novih tehnologija, koriste sve što im je dano za proizvodnju novih značenja. Uostalom, kako kaže Bourriaud, tehnološkim i kulturnim napretkom šokirala nas je još i pećinska umjetnost.

Otpor može izazvati ono mjesto gdje Bourriaud kaže da se nismo dovoljno potrudili ako umjetničko djelo kod nas ne potakne nikakvu emociju. Možda ću i pristati na takvu “ludu” komunikaciju koju mi umjetničko djelo nudi. Mogu se “praviti da vidim tog narančastog zeca na ramenu”. Jesam li čudna ako takva komunikacija u meni neće izazvati neku reakciju? Odgovor je vrlo izgledno potvrdan. Međutim, problem je što Bourrioud svakako želi isključiti mogućnost da suvremena umjetnost loše komunicira sa svojim potrošačem. Sve po cijeni toga da od pasivnog potrošača izvuče što više energije i razumijevanja za umjetnost. Srećom, upravo se ovdje otvara mjesto za kritiku koja bi bila nastavak naše komunikacije s umjetničkim djelom. Kritikom bismo, dakle, odgovorili na pitanje kako ovo djelo komunicira sa mnom?

Relacijska estetika i Postprodukcija sjajan su self-help za one koji se ozbiljno približe polju suvremene umjetnosti. Zapravo bi jednako dobar učinak postigli i kod šireg čitateljstva koje muče dileme spomenute na početku ovog teksta. Valja zapamtiti: na umjetnička događanja ne odlazimo po dodatni razlog za plakanjem zbog nedobivenih rješenja za vlastite probleme. Isto tako vrijedan savjet glasi da se treba okaniti razmišljanja o utopijskom učinku umjetnosti. Utopija se temelji na nemogućnosti i uzaludnosti djelovanja, a kao takva nije progresivna. Igra ide dalje i traži od nas da se aktivno u nju uključimo. Utoliko je šteta da se ova knjižica zasad ne nalazi na šarenim policama naših najvećih knjižara, ali ju svakako možete pronaći u muzejskom dućanu Muzeja suvremene umjetnosti.

Tekst je nastao u sklopu neformalnog obrazovnog programa Kulturpunktova novinarska školicaSvijet umjetnosti, ciklus 2013-14, udruge Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva.

Kao i u drugim ekonomskim domenama, i u kulturi postoje više i manje profitabilne djelatnosti. Poezija i književna kritika, ma koliko ih afirmirani autori pisali, ni po kojim se financijskim parametrima ne mogu mjeriti s organizacijom koncerata. O uspoređivanju s vankulturnim poduzetništvom da ne govorimo. Nedavno sam u mjesto nedaleko od Zagreba otišla staviti zimske gume na auto. Razgledavala sam kuće izgrađene uz cestu, veselila se zajedno s vlasnicima koji nemaju fasadu, ali imaju prinovu u obitelji, proučavala ograde. Bilo je svega, a upućenog sam vozača pitala čime se bave ljudi čije su se kuće veličinom, zelenilom živice ili vrtnim patuljcima isticale od ostalih. Nasumični odabir pokazao je da su stanari bili vlasnici farme pilića, proizvođači prozora, ali nikad, nikad, nikad, recimo: književni kritičari. I to je tako. Međutim, stvari se događaju, ljudi se nekim aktivnostima naprosto žele baviti i u danim okolnostima napraviti stvari najbolje moguće. O tome i još ponečemu, u ponedjeljak, 25. studenog u Goethe-Institutu, u sklopu kolokvija Umjetnost kritike, govorila je osnivačica njemačkog sajta za kulturu Perlentaucher, Anja Seeliger.

Budući da za internetske časopise ne treba toliko financija i koordinacije koliko za papirnata izdanja, 2000. godine Anja Seeliger zajedno s kolegom Thierryjem Chervelom pokrenula je Perlentaucher (u prijevodu: lovac na bisere). Ime je indikativno za koncept koji su osmislili: časopis objavljuje sažetke tekstova iz njemačkih novina s područja književne kritike, kulturalnih studija i kulturne politike. Ovime se smanjuje “buka u komunikacijskom kanalu”, odnosno uvodi red u kaotični sustav raznoraznih dnevnih, tjednih, mjesečnih izdanja s različitim rubrikama i informacijama koje je teško pronaći nakon što izdanje prestane biti aktualno. Čitatelj tako na jednom mjestu može naći sve relevantne komentare i novosti iz kulture, pretraživati ih po autorima, imenima koja se spominju, temama. Prednost je i u informativnosti članaka na stranici s obzirom na to da se ne objavljuju integralne verzije ponekad dosta dugačkih tekstova, nego se izdvaja ono najbitnije, a zainteresiranima se nudi link na punu verziju članka. Trenutno postoji online izdanje na njemačkom jeziku. Od prevođenja članaka na engleski i projekta Signandsight se odustalo zbog zahtjeva koji nisu mogli biti financijski kompenzirani. 

Time dolazimo i do pitanja koje ne zahtijeva manju kreativnost od osmišljavanja samog koncepta: kako dobiti novac za svoj posao? Perlentaucher koristi klasičan sustav naplaćivanja reklama koje se objavljuju na stranici. Osim toga, njihovi članci sami po sebi mogu funkcionirati kao reklame kada linkovi na cjelovite tekstove vode na plaćene sadržaje pa se i tu može nešto zaraditi. Ipak, kao što Anja Seeliger kaže, takav model poslovanja ne može vrijediti za svakoga, a i reklame se sve manje naplaćuju. Drugi vid financiranja koji je spomenula jest onaj koji primjenjuju neki francuski časopisi za kulturu, a temelji se na plaćanju pretplate za sadržaje. Pitanja publike na kraju predavanja ticala su se upravo ove teme i tada su se spomenuli i modeli poput crowdfundinga i traženja sredstava od države i različitih zaklada (Anja Seeliger kaže da su one švedske i nizozemske tome sklonije od drugih). Dakako, za ovakve su poduhvate potrebni strpljenje, ozbiljan pristup, energija, snalažljivost, optimizam, vrijeme… S obzirom na relativnu jednostavnost pokretanja projekta očekivalo bi se više časopisa o kulturi na internetu. Međutim, stanje se po ovom pitanju ne razlikuje osobito u Hrvatskoj i u ostatku europskih država. Osim egzistencijalnih problema koji se ne daju samo tako riješiti pisanjem o kulturi, Seeliger je kao razloge za pustoš na planu online kritike navela još neke elemente. Jedan od tih jest činjenica da knjige, glazbu, filmove možemo međusobno preporučivati i na društvenim mrežama. U tom slučaju prijatelji s Facebooka dođu nešto kao nelojalna konkurencija kritičarima. 

No, odmaknimo se zasad od toga što kritika može učiniti za nas i prijeđemo na ono što mi možemo učiniti za kritiku. Anja Seeliger postavila je pitanje – što napraviti a da kritika danas u svijetu kakav već jest bude nova, zanimljiva, privlačna? Jedan put prema rješenju je onaj prilagođavanja novim tehnologijama i iskorištavanju njihovih mogućnosti. Tablete, e-čitače, pametne telefone u ruke i dajmo se na razmišljanje. Osim mogućnosti koje nude po pitanju prezentacije sadržaja, tu je i olakšana mogućnost razmjene između zemalja i jezika. Ne treba posebno objašnjavati da je lakše pretraživati internet nego naći tiskano izdanje iz druge države na drugom jeziku. Anja Seeliger spomenula je nekoliko ilustrativnih primjera. Slovački Salon u izdanjima na engleskom i slovačkom jeziku je kao i Perlentaucher agregat eseja s naglaskom na sadržaj s područja središnje Europe. Eurozine s kojim surađuje i hrvatska Booksa je kulturni časopis koji pokriva teme iz čitave Europe objavljujući bilo originalne članke, bilo prijevode s linkovima na originalne tekstove svojih suradnika. Lyrikline je također njemački časopis za poeziju s međunarodnom aspiracijom – može ga se čitati na devet jezika, a pjesme sa svih strana svijeta prevedene su na barem jedan strani jezik, obično engleski. Ono što je specifično za ovu stranicu jest i to da daje audiozapis s autorovom recitacijom pjesme na materinjem jeziku. Pjesme su organizirane prema različitim parametrima – jeziku na kojem su napisane ili na koji su prevedene, temi, obliku, vrsti pjesme… U svakom slučaju, stranica nudi mnogo mogućnosti za pretraživanje recentne pjesničke produkcije jednog dijela svijeta, i to ne samo onog Zapadnog. Ono na što se fokusiraju svi ovi časopisi razmjena je iskustava i prezentiranje različitih pogleda na svijet iz različitih dijelova Europe i svijeta. 

Dakako, samo razgovori o problemima, najčešće onima financijske naravi, neće donijeti kritičarima, esejistima ili pjesnicima okućnicu iz snova ni vrtnog patuljka kakvog su oduvijek željeli. Anja Seeliger u ovom je predavanju podijelila svoje iskustvo u organizaciji kulturnih časopisa, ali i pokušala ohrabriti publiku da sama nešto napravi bez obzira na probleme koji postoje. Jer, kaže ona, budućnost je na Internetu, a za stvaranje sadržaja danas je potrebno mnogo manje nego prije. Treba se samo odvažiti i uložiti vrijeme. A možda i vjerovati u to da nas računica prema kojoj je vrijeme novac neće iznevjeriti. 

Tekst je nastao u sklopu neformalnog obrazovnog programa Kulturpunktova novinarska školicaSvijet umjetnosti, ciklus 2013-14, udruge Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva.

Kriza medija proizvela je krizu svih novinskih žanrova ili barem promišljenu realizaciju istih, što zbog fluktuacije uvjeta na ekonomskom tržištu, što zbog potpunog rasapa ideoloških polarizacija kojeg proizvodi neoliberalni kapitalizam. U toj su se situaciji novinari za pomoć, kaže slovenska medijska teoretičarka i aktivistkinja Sandra Bašić Hrvatin, umjesto čitateljima, obratili svome “prirodnome” neprijatelju – političarima. Onima koji spremno javni novac ulažu u dokapitalizaciju banaka, onima koji su spremni rasprodati sve što je javno i zajedničko, onima koji nisu niti pokušali od propasti spasiti Vjesnik i dati mu šansu da postane javni medij dostojan tog prefiksa.

Kritika je, u tom kontekstu, prva morala biti nasilno premještena na periferiju žanrovskoga polja. Fizički prostor stranica u dnevnom i tjednom tisku godinama je postajao sve skučeniji, specijalizirane priloge za kulturu istisnuli su oni koji pod krinkom promoviranja “kulture življenja” tvore besplatni oglasni prostor za dizajnerske proizvode, a kritika – temeljito očišćena od bilo kakvog hermeneutičkog poniranja u materiju i artikuliranog esejističkog promišljanja strukture djela – egzistira još samo kao lauda s pripadajućom impresijom i kratkim sadržajem.

Tako se na stranicama srednjestrujaških medija kultura i umjetnost, jednako kao i politika i životi bogatih i slavnih pa čak i crna kronika, problematiziraju kroz optiku spektakla, ekscesa i skandala. Tu se, dakako, u prednji plan gura zašto se politika ne može dogovoriti oko toga tko će biti intendant Hrvatskog narodnog kazališta, a ne kritička analiza godišnje produkcije toga kazališta, transparentnosti poslovanja ili inkluzije građana čijim se novcem financira to kazalište. Ističe se tko je knjigu napisao i koji ju je izdavač plasirao na tržište, umjesto što i kako je to napisano, u kojim uvjetima nastaje te zašto košta toliko koliko košta, a njezino je izdavanje na više razina financirano javnim sredstvima.

U nekim se medijima, kao u Jutarnjem listu, gdje su kao društveni kroničari angažirani popularni pisci Miljenko Jergović, Ante Tomić i Jurica Pavičić, književna kritika njihova djela ne može niti objaviti. Osim ukoliko ju, primjerice, ne piše Davor Butković. Konfirmacija književnoga teksta iz pozicije političkog, a ne kulturnog arbitra, pretendira – i  to otvoreno – njegovom instantnom ustoličenju u sam panteon nacionalne književnosti, direktnom ulazu u kanon i obaveznu lektiru. Dakle, bez obzira na to što taj medij formalno ima stalno zaposlenog književnog kritičara, u hijerarhiji suvremenih hrvatskih medija ipak postoji nadređena instanca, taj neprikosnoveni nadintelektualac koji će donijeti konačni sud i o ekonomskom, i o političkom, i o kulturnom.

Jer književni kritičar, čini se, svojim radom operira tek suženim polje estetičkog, dok onaj kojemu je posao minuciozno secirati to dijabolično političko koje upravlja našim životima, onaj koji vidi i dalje od horizonta hirovitog umjetničkog, tek on ima legitimaciju da uistinu kaže – santo subito. Književni kritičar, dakle, bez obzira na kvalifikacije, bez obzira na habitus i kompetencije, ima biti svjestan da uvijek postoji netko čija je analiza teksta superiornija ili, bazično, da postoji netko tko njegov posao može raditi bolje od njega. Funkcija umjetničke kritike u medijskome polju, kao i onoga koji se njome bavi, ovdje nije korektivna refleksija, poticanje artikulirane rasprave ili pozicioniranje djela naspram dominantnih stilsko-poetičkih strujanja. Konkretno, knjiga ovdje više nije estetičko iskustvo, ono je proizvod koji konkurira na tržištu. Činjenica da je njezin autor slučajno zaposlenik medijske korporacije u čijoj se novini objavljuje panegirik, najjednostavnije rečeno, dobra je i za tiražu, a i za legitimaciju medija u hijerarhiji stvari gdje, logikom neoliberalne ideologije, prolaze samo “prvi”, “jedini” i “najveći”.

Instrumentalizacija javnog života kulture i umjetnosti, kao i njihovih pratećih, korektivnih, odnosno kritičkih medijskih žanrova, tog neizmjerno politički nabijenog područja rada i djelovanja, pokazuje se kao jedan od ključnih strategema u prikrivanju stvarnog stanja društva i vremena u kojemu živimo. U doba ekspanzije novih medija, potreba za takvim tipom cikličke legitimacije korespondira s grčevitom borbom za očuvanje elitističke pozicije korporacijskih medija u primatu na proizvodnju simboličkog kapitala, odnosno dominacijom nad područjem ukusa, utjecaja i moći.

Da ne bismo zaglavili u kakvoj nostalgičnoj odi boljoj prošlosti, koja je ionako samo iskrivljeno sjećanje zaglavljeno u nesigurnoj kolektivnoj memoriji, treba reći da ozbiljna, “profesionalna” umjetnička i kulturna kritika živi i dalje, ali na marginama: na stranicama neprofitnih internetskih medija, manjinskih tjednika, časopisa za kulturu i društvo, kao i na trećem programu javnog radija. Dakle, tamo gdje je doseg bitno sužen činjenicom da se radi o medijima koji se percipiraciju kao specijalizirani, a itekako svojim angažmanom progovaraju o relevantnim općedruštvenim problemima. No, uvjeti rada u tim i takvim medijima teško da se mogu smatrati održivima i opstanak tih medija, kao i kritičara koji u njima rade, teško da se može smatrati sigurnim. Za opstanak sustavnog bavljenja ozbiljnom, promišljenom umjetničkom i kulturnom kritikom možda je i najtužnija činjenica što ovisi upravo o prekarnim uvjetima koje im tržište rada nameće kao svakodnevicu.

U trenutku kada se i suvremena umjetnost i kultura okreću kritičkom promišljanju uvjeta na tržištu rada i mogućnosti života i preživljavanja u brutalnom sustavu nereguliranog kapitalizma, a kritika, i sama uhvaćena u taj vrtlog ekonomsko-političke shizofrenije, diskurzivno ne može ostati slijepa i gluha na te promjene. U tom smislu, kritika i teorija bi s umjetnošću i kulturom trebala zajednički činiti sustav koordinata koji nam omogućava interpretaciju, čitanje i navigaciju kroz stvarnost premreženu političkim i ekonomskim nasiljem. To bi moglo biti jedino nam preostalo oružje kojim kao pojedinci, radnici i građani raspolažemo.

Foto by Jared Rodriguez / truth-out.org

“Želite li izbjeći kritiku – ne govorite ništa, ne činite ništa, budite ništa”

 Aristotel

U jesen 2009. Academia Moderna i Eurokaz pokrenuli su kolokvij Critica criticae, niz razgovora o predstavama i njihovim kritikama, a svrha tih susreta kratkog daha bila je otvoriti raspravu unutar koje bi se zahvatili osnovni problemi hrvatskog glumišta, vezani, dakako, uz kritičku misao koja ih prati. Pritom, kolokvij je isticao kritičku misao kao značajnog pratitelja hrvatskoga glumišta i njegovih institucija. Upravo ova uloga kritike čini se dobrim razlogom da se tom pitanju posveti neko sustavnije i predanije vrijeme. 

Aforizam prema kojem je prvi zapis koji je čovjek ikada ostavio bio prije je bilo bolje, čini se zajednički svim povijestima. Pušući u tu trubu mogli bismo krenuti od teme i razlaganja propasti medija. Dakako, onih tradicionalnih jer novi mediji više i nisu tako novi, a tehnološki razvoj sve ih više unapređuje. Za pitanje o stanju kritike danas i njezinim perspektivama obje su ove platforme bitne. Kada razmišljamo o kritici umjetničke produkcije primarno je asociramo uz tradicionalne tiskane medije i gledamo kroz zapadnjačku sliku kritičarskog masterminda kojem je dana moć da neko djelo uzdigne u nebesa ili ga pak pošalje u predvorje Hada. Takvom tipu kritike po svoj se prilici nazire upravo ona sudbina koju je često namjenjivao samoj umjetnosti. 

Komercijalizacija medija proizvela je deprofesionalizaciju medijskih sadržaja, devalvaciju njihove vrijednosti, nestanak čitavog niza formi. Tako se, prisjećajući se davnih dana i velikih timova ljudi koji su radili na istraživanjima, pitamo što je danas istraživačko novinarstvo. Novinare reportere danas više gotovo nema nijedan medij u Hrvatskoj, a po raznim blogovima i internetskim kanalima često se pojavljuju žalopojke stranih reportera o nemogućim uvjetima u kojima rade. Sličnu sudbinu doživljava i kritika – njezino mjesto zauzimaju izvještaji sačinjeni od izjava publike nakon događanja praćeni bogatim fotogalerijama o večernjima toaletama poznatih osoba iz publike. Kritičar pak danas rijetko koji živi samo od pisanja kritike, i vrlo često obavlja ili druge novinarske poslove ili pak pripada akademskom svijetu. No, isto tako, malo je i umjetnika koji žive samo od umjetnosti, pa zašto bi to mogli kritičari.

Ovdje nije namjera baviti se pitanjem “kako živi čovjek?”, već kako i gdje živi kritika. U tekstu Crisis, what crisis? o stanju kazališne kritike u britanskim medijima, objavljenom krajem listopada ove godine na portalu Nachtkritik.de, Andrew Haydon navodi kako se već od 2007. primjećuje trend seljenja kritike na blogove, no on krizu detektira i puno ranije. “Prije rasta blogova, britanska se kazališna kritika već suočavala s potpuno drugačijom ‘krizom’: krizom ukusa i repezentacije. Jednostavno rečeno, većina ‘glavnih’ kritičara bili su stari, bijeli muškarci i često su iskazivali duboko konzervativan ukus. Kao rezultat toga, neki od naboljih radova ili predstava u Britaniji nisu prihvaćeni aplauzom. To je pak izazvalo ozbiljne probleme kazališnim upravama koje su pokušavale uvesti nove kazališne prakse i grupe odmaknute od kiča 1960-ih ili pak klasika kojima se pristupa s potpunim udivljenjem. Pojavom bloga, prevlast ovih kritičara je dokinuta”. Haydon tako nudi pozitivan aspekt “propasti kritike”, barem one tradicionalne. 

Phillys Tuchman u The Brooklyn Railu, mjesečniku za kritiku umjetnosti, politike i kulture, ističe važnost društvenih mreža, Twittera i Facebooka, kao ključnih izvora informacija o događanjima u umjetničkom polju sa svih strana svijeta. Ove mreže omogućuju nam da izborom prijatelja, praćenjem različitih fan pageva i grupa, pratimo odmah i sada događanja iz čitavog svijeta. No, osim događanja tu su i časopisi, stručne publikacije, neprofitni, marginalni i manjinski mediji. A kritika je u tim medijima našla svoj prostor. Riješila se “starih, bijelih mudraca” i usmjerila se na neke druge autore, neke druge forme i neke profilirane publike. Kritičke osvrte u medijima često pišu korisnici, a takav je slučaj i s Guardianom. 

No, vratimo se ponovno pitanju čemu služi kritika? To “neugodno, ali nužno promišljanje” ima za svrhu prepoznati i ukazati na nedostatke i slabosti stvari, u našem slučaju konkretno umjetničke produkcije. Kritika je jedan od temeljnih alata posredovanja umjetničkog djela široj publici, njezina smještanja u kontekst, analize i propitivanja. Osobno, ne doživljavam kritiku kao a priori negativnu formu, upravo suprotno, od kritike očekujem da ponudi “dobronamjernu”, moguću interpretaciju djela s ciljem da bi ponudila svoje, primarno učeno čitanje s razumijevanjem nekog djela široj publici i otvorila daljnju raspravu o njoj u javnosti.

Ako tako definiramo kritiku, upisujemo joj nužnost postojanja. Da je za umjetnost kritika nužnost pokušavao je ukazati i kolokvij Critica Criticae, no i dovesti u pitanje koliko ona danas ispunjava tu svoju svrhu. Odatle i poriv da se bavimo kritikom umjetnosti u suvremenom dobu. Pitanja koja nam se otvaraju i kojima ćemo se baviti u narednom periodu, za početak kroz kolokvij Umjetnost kritike, jesu: Gdje se danas kritika krije? Koja je njezina prošlost, a koja budućnost? Kome se obraća i što komunicira? Kakva nam je uopće kritika potrebna? Jesu li još uvijek validni i prikladni formati kritike koje poznajemo iz nekih prošlih, “herojskih” vremena?

Čini mi se da poseban naglasak leži na ovom zadnjem pitanju uzimamo li u obzir suvremene umjetničke prakse koje su napustile kamen i platno i otisnule se u neke druge prostore umjetničkog izričaja. Kakvim metrom ih mjerimo i što nam znače stari parametri uz pomoć kojih se umjetnost vrednovala dok je stanovala u nekim fiksiranim materijalima? Možemo li uopće suvremenu umjetnost promatrati bez konteksta i što joj time oduzimamo? Možda smrt kritike znači upravo novi život kritike.

Foto by Chim (David Seymour) (1911–1956)

Na simpoziju će govoriti Thierry Chervel (glavni urednik njemačkog portala Perlentaucher.de), Arien Meyer i Lanval Monrouzeau (istraživači medija pri Centre Pompidou u Parizu) te Nataša Govedić (kazališna kritičarka i sveučilišna profesorica). 

Simpozij će se održati 25. i 26. studenog u Goethe Institutu u Zagrebu, a ostali detalji o rasporedu bit će objavljeni uskoro.

Fotografija: Karyn Christner