Edukacija je namijenjena osobama u prvim godinama rada u polju kulture i umjetnosti (bilo koje discipline), te onima koji su pri kraju studija umjetničkih akademija ili odsjeka povezanih s umjetnošću i kulturom. Cilj je ponuditi im znanja o odnosu umjetnosti i rada, povijesti i sadašnjosti radničkih borbi, specifičnosti poslova te postojećim alatima zaštite radničkih prava u polju umjetnosti i kulture, kao i osnažiti sudionike i sudionice za pregovaranje boljih radnih uvjeta.

Edukacija uključuje predavanja, zajedničke diskusije i radionice putem kojih se sudionici_e direktno osnažuju i emancipiraju za zajedničku borbu. Ovogodišnji program održava se od 9. do 26. ožujka, a detalje o predavanjima i terminima možete pronaći ovdje.

Prijave se šalju na blok@blok.hr s naznakom “Prijava za Aplauz”, a potrebno je navesti ime i prezime, datum rođenja, područje kulture kojim se bavite i nekoliko rečenica motivacije za sudjelovanje u programu. Osnovni kriterij odabira polaznika i polaznica bit će motivacija, mogućnost redovnog pohađanja programa te spremnost na aktivno sudjelovanje u zajedničkom radu.

Rok za prijavu je 25. veljače.

umjetnički genij još nije mrtav, iako nam to obećavaju barem od 60-ih godina prošlog stoljeća. Na fakultetima sam učila o Smrti autora, o tome da je ideja genijalnosti nešto što je pripadalo drevnim umjetničkim pravcima poput romantizma ili da se njome zanose samo oni najiritantniji kolege napuhani ambicijom, samopromocijom ili naprosto jednom uvjerenošću da su strahovito posebni, a promaklo im je da nisu. Ipak, ta umjetnička genijalnost pokazuje se podmuklijom i žilavijom nego što je to na prvi pogled očito. 

Npr. u svojim radnim situacijama, koje su uglavnom smještene u kontekst kolektivne kulturne proizvodnje, vrlo često svjedočim privatizaciji zajedničkog truda, ideja i kreativnosti pod Nečijim Imenom. Nerijetko primjećujem da prijedlozi koje razni suradnici_e daju za zajedničku stvar kasnije budu pripisani samo jednoj osobi. Često također svjedočim tome da netko nešto kaže, samo da bi kasnije to netko ponovio na upečatljiviji način i pobrao sve zasluge. 

I ta osoba čak ni ne mora nužno biti muška, iako često jest. Ne mora više niti biti zlostavljač_ica klasičnog tipa: ne urla na kolege, ne gađa ih predmetima, ne potplaćuje ih, niti ikoga seksualno uznemiruje – baš naprotiv, često ovoj vrsti privatizacije svjedočim u situacijama koje se vole kititi opisima mekanih struktura, u kojima smo nježni jedni prema drugima, ali i dalje netko iz te mekoće izađe s poenima genijalnosti.  

Tražim li previše? Jesam li naivna ako mislim da bi kolektivno stvorena umjetnost trebala pripadati kolektivu, a ne Geniju? Ima li uopće umjetnosti bez narcizma? Moramo li i za smrt umjetničkog genija također čekati smrt kapitalizma i patrijarhata? Ne da mi se čekati, pa sam htjela zamoliti za savjet kako da se nosim s tuđom genijalnošću kad već svoje nemam. Nekoliko sam se puta poželjela prestati baviti kulturom, ali nažalost ništa drugo ne znam raditi, a i nekako sumnjam da su druge radne okoline pošteđene svojih Genija. Unaprijed hvala na pažnji i nadam se da će moje pismo naći put do tvojeg srca.

Draga antigenijalko,  

uh, teško pitanje. Kako se nositi s ljudima koji se kite tuđim perjem, i pritom uživaju status genijalaca? Takva ponašanja zaslužuju onaj muzički tn-tn-tn-tn! efekt iz ključnih scena meksičkih sapunica, kad se otkrije da je kućna pomoćnica cijelo vrijeme trovala obitelj jer im želi oteti kuću i parkirna mjesta. Međutim, zlikovci iz sapunica budu otkriveni, a ovdje toga nema. Okolina nema pojma što se događa kad na sastanku kolegica ideju koju si joj prethodno iznijela nasamo predstavi kao svoju, ili kad redatelj prisvoji doprinose glumaca ili montažerke bez ikakvog priznanja. 

Izderati se pred svima: “Ukrao si mi ideju, pička ti materina!” prvi je refleks, ali nažalost ne vodi do željene pravde. Iz mog iskustva, ni suočavanje nasamo nije rješenje. Ljudi koji si pripisuju zasluge za tuđi rad to ne mogu ni priznati sami sebi, i jako su uspješni u tome da nekako na kraju ti ispadneš problem. Jer moglo bi bit’ da je lakše umrit’ nego zastati i osvijestiti što radimo drugima, da parafraziramo dobrog starog Gibonnija. Ovo je, dakle, jedan od onih problema bez rješenja, osim ako rješenjem smatramo usvajanje drugačijeg kuta gledanja koji možda može olakšati. A nema nam druge, pa krenimo. 

Posebno zbunjuje to što se takve nepravde događaju u nominalno fer kolektivima. Međutim, koji radni kolektiv danas nije nominalno fer? I najveći eksploatatori poput Ubera, Wolta i drugih platformi predstavljaju svoj model iz pakla kao odličnu priliku za slobodnjake koji žele raditi fleksibilno i pod vlastitim uvjetima, pa kud ne bi i umjetnički kolektivi posuli stvarnost s malo šećera. Danas će svatko, čak i protiv svoje volje, pokupiti koji mudar izraz iz arsenala površnog političko-psihoterapijski osviještenog govora 21. stoljeća. Ali umjesto da nas sve to dovede do zdravijih odnosa i radnih kolektiva, stekli smo profinjeniji (i često izluđujući) vokabular kojim prikrivamo iste probleme kao i prije par stoljeća. 

Upravo ta tužna činjenica može donijeti malo olakšanja: ako ostaviš retoriku po strani i počneš misliti o svojoj radnoj okolini kao samo jednoj u nizu, umjesto kao o revolucionarnoj ćeliji, bit će malo lakše nositi se s takvim nepravdama. Posvuda ima ljudi pogonjenih željom za društvenim statusom i slavom, čak i u humanitarnim organizacijama i raznim plemenitim zvanjima – zna se da gotovo svaki treći liječnik završi u HDZ-u. Zašto bi kultura bila išta bolja? Da je Barthes umjesto Smrti autora napisao Smrt primarijusa, medicinske sestre bi odmah znale da će tu priča i stati.

Ako je stvarnost uporno u velikom raskoraku od ideala, nije cinično prestati očekivati suprotno. To nipošto ne znači da ideale treba napustiti, nego samo mudrije birati mjesta na kojima ih pokušavamo živjeti. Sigurna sam da nije baš svaki umjetnički kolektiv poligon za uzdizanje genija i da ćeš pronaći takve i prije smrti kapitalizma, ako već nisi. Za ove druge će pomoći da gledaš na njih kao najobičnije poslove, pune najobičnijih kolega, u kojima se nažalost gotovo pa podrazumijeva laktarenje i borba za moć. 

Moj način nošenja s nepodnošljivim ljudima je da se prisilim osjetiti i malo sažaljenja. Ne pomaže puno, ali barem me čuva od ulaska u fizičke obračune, uglavnom u prometu. Kad doživiš da ti netko ukrade ideju ili si pripiše zasluge za zajednički rad, teško je ostati smirena, kao i kad ti se na autoputu brzinom od 270 km/h na milimetar približi nabrijani BMW koji ti još k tome i blica dugim svjetlima jer ne može pričekati da mu se makneš iz trake. Ali što točno takvi imaju od svega toga? U tom autu sigurno se nitko ne zabavlja, nitko ne gleda Velebit kroz prozor, jer od Velebita u toj gramzivoj žurbi ostaje samo mrlja. U glavi nekoga tko toliko vapi za društvenim statusom da prisvaja tuđe ideje isto je kao u tom BMW-u. To je život proveden pod terorom samodokazivanja jer negdje duboko ispod toga zjapi neadresirana crna rupa. Možda takvi stignu od Zagreba do Dubrovnika za dva sata i možda su pokupili lovorike za tuđi rad, ali bijedna je to egzistencija. 

Naravno, treba se izboriti za to da budeš plaćena i potpisana za svoj rad. Ali u situacijama koje si opisala možda je najbolja taktika prisjetiti se da smisao ionako nije u aplauzu, promocijama i nagradama, nego u samom procesu rada, u tome da je ideja odabrala baš tvoju glavu da u njoj sine. To ti nitko ne može oduzeti. Kao ni to da svaki put kad publika osjeti nešto dok gleda predstavu ili film koja je plod kolektivnog rada, istinska zasluga ide kolektivu, tko god bio slavljen kao genijalni redatelj. Kad ti kolegica otme ideju i netko je pohvali, zapravo hvale tebe. 

Znam da sve ovo može zvučati pomalo kršćanski i da te okretanje drugog obraza možda ne tješi, pa dugujem barem jedan konkretan savjet. Nećeš biti prva ni zadnja ako odlučiš bijes i osvetu pretvoriti u motor umjetnosti i napisati dramu ili scenarij inspirirana svim tim Genijima oko sebe. Predviđam dobar odjek kod publike, jer sam iz istraživanja na ovu temu stekla dojam da malo tko ne dijeli tvoje frustracije. 

Sretno! 

Želite Dorin savjet? Pošaljite pismo o svojem problemu putem anonimnog formulara na linku. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Riječ je o autorskom konceptu Sonje Švec Španjol, koji polazi od umjetnosti kao radu koji nudi “potencijal oslobađanja od jednoznačnih odgovora”. Kako stoji u tekstu poziva, u kapitalističkoj svakodnevici “glas umjetnika se najmanje čuje, a šira javnost je nedovoljno educirana o relevantnosti i ulozi umjetnosti. Satnica likovnog odgoja smanjena je još 90-ih godina XX stoljeća, a umjetnički predmeti tijekom obrazovanja oduvijek su percipirani kao manje važni u komparaciji s ostalima. Istovremeno, u društvu ne postoji zajednica koja tijekom svog života nije konzumirala veći broj različitih umjetničkih izraza od filma, glazbe i književnosti, preko plesa pa sve do likovnosti”.

Putem ovog javnog natječaja pozvani su likovni umjetnici_e da prijave maksimalno do tri rada koji najbolje opisuju ili definiraju srž njihovog bića kao umjetnika_ce “u sebi svojstvenom likovnom mediju i izričaju. Uz prijavljeni rad/ove, autori su obavezni priložiti artist statement (izjavu) o svom radu uz odgovor na pitanje zašto stvaraju i zašto smatraju da je umjetnost bitna?”, stoji u pozivu.

Na natječaj je moguće prijaviti maksimalno tri rada u različitim medijima, a svi radovi moraju biti dovršeni i opremljeni za izlaganje. U prijavi je potrebno priložiti osobne podatke autora_ice, životopis, podatke o prijavljenim radovima i njihove reprodukcije u elektronskom obliku. Materijali se šalju isključivo e-mailom na obje e-mail adrese: razvid@pouz.hri sonja@spanjol.com. Puni tekst natječaja i detalje o uvjetima za prijavu možete pronaći ovdje.

Rok za prijavu je 25. siječnja.

Ovim programom obilježavaju se brojne aktivnosti Atelijera Žitnjak, a na rasporedu su radionice, otvorenje studentske izložbe i prezentacije radova. U 16 sati počinju radionice Figure iza stakla u vodstvu Hrvoja Mitrova i Intervencije na LP pločama sa Zoranom Pavelićem. Nakon toga, u 17:30 održavaju se radionice šećernog stakla Jelene Petric i izvedbe u javnom prostoru s Katom Mijatović.

Večernji blok počinje u 19 sati otvorenjem izložbe studenata APURI u suradnji s Mihaelom Gibom i polaznicima programa Početnica likovne kritike. U 19:15 odvija se prezentacija rada Ovdje i sada Kate Mijatović i Mihaela Gibe, a u 19:30 prezentacija umjetnica Teute Gatolin i Jiao Guo.

Više detalja pronađite ovdje.

Hensche će na predavanju predstaviti svoj umjetnički rad u kojem se bavi istraživanjem društvenih aspekata suvremenog tehnološkog razvoja, kako pojašnjava najavni tekst, “u vrijeme kada su chatbotovi dio svakodnevice, a tech kompanije zalaze u našu intimu”. U kontekstu vlastitog rada, umjetnik će posebnu pozornost pridati vizualnim materijalima koji se bave temama digitalne intimnosti, te psihologijom umjetne inteligencije i algoritama.

Na radionici u Ateljeu Jagoda Hensche će prezentirati metodu iz svog projekta Vježbe za digitalno doba kojom angažira sudionike_ce i poziva ih na eksperimentiranje sa skiciranjem odnosa fizičkog i online prostora.

Broj mjesta je ograničen, razgovor će se održati na engleskom jeziku, a rezervacije se vrše putem e-maila info@j-a-g-o-d-a.com.

Više detalja pronađite ovdje.

Rezidencije će trajati po tjedan dana, a za vrijeme njihova trajanja osiguran je smještaj, doprinos za putne troškove, prostor za rad u potpuno opremljenoj dvorani i mogućnost javne prezentacije.

U prijavi je potrebno predstaviti dosadašnju umjetničku praksu prijavitelja_ice, iskustvo i projekte na kojima je osoba radila u kratkom video formatu uz popratne poveznice na službenu ili Instagram stranicu. Prijedlozi za projekt koji će umjetnik_ca razvijati tijekom rezidencije trebaju biti konceptualno razrađeni, a u opisu treba navesti produkcijske potrebe, motivaciju, umjetničku disciplinu, istraživački rad i format u kojem se izvodi.

Više detalja o pozivu možete pronaći ovdje.

Rok za prijavu je 12. studenog.

Eškinja se ovom izložbom po prvi put predstavlja publici Atelijera Žitnjak kao i umjetnicima koji u tom prostoru inače rade i stvaraju. S obzirom na jedinstvenost ovog prostora koji se koristi za izlaganje i rad, izložba Prije zadnje ruke koja “priziva” građevinski rad upotpunit će uobičajenu atmosferu Atelijera Žitnjak. Naziv izložbe inspiriran je posljednjim stadijem u procesu ličenja prostorije, a ogleda se i u odabiru materijala poput gleta i knaufa.

“Ovu izložbu, stoga, možemo čitati i kao svojevrsnu kontemplaciju o umjetničkom procesu, o odgađanju konačnosti ili završenosti kroz stvaranje. Sirovošću građevinskog materijala koji, Igorovom intervencijom, dobiva umjetnički predznak, fokus se s gotovog rada seli na njegovu produkciju, tj. na rad kao glagol – kako onaj misaoni koji prethodi izradi, tako i na samu realizaciju umjetničkog djela. Istovremeno, stavlja u jukstapoziciju i grubost materijala koji se koristi u svakodnevnom životu prilikom renovacije interijera i kontemplativan umjetnički proces koji, transformacijom banalnog u poetsko, uzmiče kanonima”, stoji u predgovoru Mirne Rul.

Igor Eškinja (Hrvatska, 1975.) živi i radi u Rijeci. Diplomirao je slikarstvo u klasi prof. Carla Di Raca, 2002. godine na Accademia di Belle Arti u Veneciji. Izlagao je na brojnim grupnim međunarodnim i samostalnim izložbama te osvojio niz priznanja i nagrada za svoj rad.

Više detalja pronađite ovdje.

Radničko sveučilište otvoreno je kao “drugi dom za radnike”. Pod nazivom Radničko (i narodno) sveučilište Moša Pijade, tijekom 1960-ih i 1980-ih godina postaje mjestom njihova obrazovanja, kulturnog uzdizanja i druženja te su u njemu organizirani brojni susreti, javne tribine, filmske projekcije, radionice, izdavaštvo i druge kulturne aktivnosti koje su doprinosile demokratizaciji javnog prostora.

Zgrada Pučkog otvorenog učilišta predstavlja izniman primjer socijalističkog modernizma u poslijeratnoj arhitekturi, u kojem se prožimaju umjetnost, dizajn i društvena uloga ustanove. Arhitektonski koncept  izražava ideju javnog, dostupnog prostora u kojem se brišu granice između rada, obrazovanja i slobodnog vremena. 

Na natječaj se mogu prijaviti umjetnici_e, državljani_ke RH, moguće je prijaviti samo jedan prijedlog, a predajom prijavnice prijavitelj_ica jamči da je prijavljeni prijedlog autorsko djelo.

Medij umjetničkog rada nije zadan – prihvaćaju se prijedlozi radova u medijima slike, zvuka, pokreta i/ili teksta, privremene umjetničke intervencije u prostor, radovi trajnog karaktera, kao i radovi koji aktiviraju prostor i njegove korisnike ili uključuju suradnju s građanstvom. Odabranom umjetniku_ci će na raspolaganju biti arhiva učilišta kao dodatni izvor podataka i slikovne građe.

Prijave razmatra stručni žiri koji čine Josipa Bubaš, Sonja Leboš i Maša Štrbac.

Prijave se vrše putem online obrasca, do 20. lipnja.

Godina je 2022., nas devetero gužva se u privatno iznajmljenom prostoru (“ateljeu”) bez ugovora već četvrtu godinu. Povisuju nam najamninu, zovemo Gradski ured za kulturu prvi put s pitanjem kada se možemo nadati natječaju za zakup gradskih prostora za našu djelatnost. Još malo jer mapiraju se prostori, kažu. Jesen iste godine, povisuju nam najamninu treći put od tog poziva, šaljemo mail i zovemo Gradski ured za kulturu s istim pitanjem drugi put. Uskoro će, ponove. Koji mjesec kasnije, iscrpljeni od razgledavanja prostora s Njuškala gdje nas svaki put odbiju jer “nismo profitabilno zanimanje”, odlazimo u Gradski ured. Kažu nam da se piše natječaj.

Mi nastavljamo potragu. U ožujku 2023., neizmjerno zahvalni, smještamo se u stan slikarice i kustosa u mirovini s ugovorom na dvije godine. Devetero ubrzo postaje sedmero jer prostor u stambenoj zgradi sa susjedima ne odgovara svim praksama, posebno ne onima koje svakodnevno koriste cirkular, stolnu bušilicu, manji tokarski stroj, audio opremu, plinsku bocu i plamenik za obradu stakla.

Godina je 2025. Jedna je u Madridu na umjetničkoj rezidenciji, a Druga radno u Splitu. Grad Zagreb objavljuje Javni natječaj za zakup gradskih prostora fizičkim osobama koje djeluju u području kulture. Jedna prekida Madrid, kupuje avionsku kartu, jer ovo moramo vidjeti, ovo čekamo tri godine. I mi smo izmapirale prostor u glavi, treba imati: grijanje, vodu, struju, prozor, pristup za unos teških materijala i objekata, dozvoljenu buku, minimalno tri prostorije – WC, skladišni dio za pohranu radova i materijala te veći radni dio u koji po potrebi stanu prostorne medijske instalacije. Jasno nam je da su naše umjetničke prakse i mediji koje koristimo uvjetovani i mjestima gdje se izvode. Spremne smo i na kompromise – može pojedinačno, može ekipno, može daleko, ali treba biti sigurno i treba pružiti okvir za napredak uvjeta rada. 

Otvaramo link na natječaj, pregledavamo PDF tablicu dostupnih prostora s naznačenim datumom i vremenom predviđenim za njihovo razgledavanje. “Križanićeva 27.1., Martićeva 24.1., Miljackina 28.1.”

Čekaj.
Tablica ne slijedi kronološki red razgledavanja.
Tablica ne slijedi ni topološki red.

“Prostori pod rednim brojevima nisu u posjedu Grada Zagreba.”

a) Drum rolls – otvaramo novi dokument i radimo svoj kronološki ispravan red razgledavanja

2. Administrativna intuicija
U ovom poglavlju nastaviti s oprezom.

U tekstu javnog poziva izlistano je i kvadraturom opisano 28 prostora koji se ugovaraju na pet godina. Od 28 prostora 3 su namijenjena mlađima od 35 godina. Od tih 28 prostora, 22 nisu u posjedu Grada. Od 6 “slobodnih” prostora, 2 su namijenjena mlađima od 35, a 1 je “predmet naknade sukladno odredbama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine” te stoji napomena kako ugovor može prestati i prije isteka roka. 

Postaje nam jasno da nam ništa nije jasno.

U nastavku točaka popisani su kriteriji i mjerila za dodjelu ateljea. Kratki presjek mjerila: boduje se umjetnički status prijavitelja, pri čemu prednost imaju samostalni umjetnici, kao i broj i razina osvojenih nagrada i priznanja. Vrednuje se samostalna ili selektirana grupna izložba ili nastup u posljednjih pet godina, značaj dosadašnjeg djelovanja za kulturu grada, kao i planirani intenzitet korištenja prostora i kvaliteta prijavljenih aktivnosti. Boduju se investicijska ulaganja u prostor koji je predmet natječaja u posljednjih 5 godina, te ako ga planira koristiti više osoba u partnerstvu. Za prijavitelje mlađe od 35 godina uzimaju se u obzir završena umjetnička akademija, nagrade osvojene tijekom ili nakon studija te dosadašnje umjetničke aktivnosti.

Kriteriji kvantitete i kvalitete preneseni su u bodove. Uočavamo sljedeće omjere: ako ste primili maksimalni broj nagrada (10 bodova) dobit ćete jednak broj bodova kao što biste dobili u slučaju da vas u prostor ulazi četvero ili više. Ako vas u prostor ulazi četvero ili više dobit ćete dvostruki broj bodova od onog koji biste dobili ako ste u prostor već uložili više od 5000 eura.

Natječaj se na prvi pogled čini dobno osjetljiv prema mlađima s posebnim kriterijima, no pitamo se na koji način su prepoznati stariji autori_ice? Zbraja se broj izložbi i nastupa isključivo u posljednjih 5 godina. Pet godina si fresh ako si kao fizička osoba u području kulture izlagao_la ili nastupao_la. Pitamo se i što je sa scenografkinjama i kostimografkinjama, montažerkama i snimateljicama, arhitekticama, dizajnericama, književnicama, animatoricama, redateljicama, dramaturginjama i scenaristicama, ilustratoricama, itd.? Kako se sva kultura uspjela kondenzirati u izložbu i nastup?

Tu nije kraj količinske hiperfiksacije. Od 8 mjerila, čak 2 se bave aktivnostima u radnom prostoru koje nigdje nisu definirane i nose maksimalno 15 bodova. Teško je ne podići obrvu iznad oka koje gleda kroz okular projektne ekonomije i hiperprodukcije.

b) Drum rolls – vježbe intuitivnih nagađanja

Mi, Jedna i Druga, 34, potencijalne zakupnice koje udovoljavaju uvjetima natječaja razmišljamo – jer nam je nametnuto – o tome:

ރ s kime se i kako uspoređivati, je li bolje da konkuriramo s ostatkom ekipe 35+ gdje s obzirom na životopis nemamo puno šanse, ali ćemo potencijalno moći reaplicirati na isti atelje za 5 godina?

ރ što naše godine govore zapravo o našem radu i što ako smo prekasno upisale Akademiju?

ރ je li ovaj natječaj usuglašen s gradskim statistikama za demografiju kojima se utvrđuje postotak mladih u odnosu na starije od 35?

ރ kad sve zbrojimo i oduzmemo, jesmo li stvarno došli do 3 “slobodna” prostora od 28 (ili 10.7 %)?

3. Prostorni putopis
U ovom poglavlju niste zaboravili upaliti kameru.

Prvi dan razgledavanja, Jedna dolazi na Jarun, na adresu Antuna Štrbana. Grupica od dvadesetak ljudi okupila se ispred zgrade. Osoba Imovina 1 iz Grada poziva nas da uđemo unutra, uzima svoj popis prostora poredanih po abecedi. Osoba Imovina 2 ostaje ispred ulaza kako bi ljudima koji dolaze kasnije mogla otvoriti vrata zgrade. Penjemo se na 5. kat zgrade bez lifta. Pitamo se kako ćemo ovdje dići bocu od 60 litara kisika ili vreću 25 kila gipsa? Bacamo pogled kroz prozor u stubištu. Možda možemo napraviti pomoćni lift s vanjske strane? Redmi smartphoneom kupljenom na promociji za 0 kuna na pretplatu palimo vertikalni kadar.

 Video nema stabilizaciju, ali ako:

ރ hodamo dovoljno sporo i uspijemo zaobići tridesetak tijela u prostoru od četerdesetak kvadrata,

ރ obiđemo kuteve i margine prostora

ރ ne spotaknemo se na umjetnička djela usred prostora

uspjet ćemo snimiti dobru dokumentaciju za Drugu.

Nekoliko pojedinaca započinje razgovor s trenutnom korisnicom prostora, koja je u njemu od 80-ih. Čuje se kako je natječaj ovakvog tipa prvi u povijesti države.

Postaje nam jasno da ateljei nisu samo evidentirani kao zakupljeni već se oni trenutno koriste i to u originalnoj namjeni ovog natječaja – kao prostori za stvaranje umjetnosti. Prostori sa slikama, objektima, skicama, flekama od boje i vlage. Sa svim tragovima bivanja, rada, razvlačenja, preslagivanja, formiranja, skladištenja i ukrašavanja. Ulazimo u atelje, u radne prostore ljudi koje prepoznajemo, i oni sudjeluju u cijeloj toj nespretnosti, pričaju najčešće o prokišnjavanju i saniranju krova i stropa.

Razmišljamo o tome kako uopće preuzeti nečiji prostor u koji je uloženo jako puno truda i novca, a onda se pitamo i kako ćemo se mi osjećati za samo 5 godina kad istekne ugovor?

Iz nekih prostora korisnici žele sami izaći zbog financijskih ili strukturnih razloga, a neki su sasvim zadovoljni. Neki pak ovaj natječaj vide kao priliku za napredovanje u prostoru. Žele veći, prostraniji i bolje održavan prostor za rad. Možda žele iskoristiti ovu priliku za poboljšavanje radnih uvjeta. Nažalost, takvih je prostora u ovom natječaju tek nekoliko. I to su, naravno, oni prostori koji se koriste preko 10 godina s očitim investicijskim ulaganjima a koja Grad, podsjeća nas Osoba Imovina 1, neće kompenzirati. Kako je, tako je, tko hoće neka uzme.

Četvrti je dan obilazaka. Ni Jedna ni Druga nisu dobro razumjele javni poziv. Svaka reagira drukčije na šok. Jedna gleda isključivo kroz kameru mobitela, a Druga izlazi nakon manje od minute. Imamo 15 minuta za pogledati prostor. Prisjećamo se izmapiranog prostora dok se opet penjemo na peti kat bez lifta u prostore koji bi na Njuškalu bili nazvani garsonjerama i studio apartmanima u potkrovlju. Imaginarna vreća od 25 kila gipsa koju nosimo stepenicama postaje sve teža.

Sjećate se onih 6 “slobodnih” prostora? U samo jednom je radila voda, struju nigdje nismo mogle “dobiti” Najbolji od ponuđenih prostora imao je rupu samo u prozoru, najbolji jer je najviše sličio našem izmapiranom opisu. Eh, investicijska ulaganja. 

Ispred ulaza pitamo Osobu Imovina 2:

ރ kako u ovih 15 minuta možemo doznati nešto više o prostoru, znate li u kakvom su stanju cijevi, ima li struje i vode?

ރ što znače aktivnosti iz poziva, odnosi li se to na našu autorsku praksu i očekivani razvoj ili na aktivnosti za javnosti poput izložbi, izvedbi ili radionica u ateljeu? Ako je ovo drugo,

ރ što ako nam sustanari ne budu dali održavanje javnog programa jer recimo tridesetak posjetitelja ide kroz zgradu na zadnji kat?

Uputio nas je da dođemo u ured da dobijemo odgovore.

ރ Ako treba obnoviti svu stolariju, zamijeniti cijevi, možda podove, riješiti zidove, uvesti grijanje, kako kao samostalne umjetnice možemo dići kredit za prostor koji nije u našem vlasništvu?

c)  Drum rolls – primamo i vaše odgovore na zadnje pitanje.

U pozivu samo stoji “Za vrijeme uređenja gradskog prostora da bi se priveo namjeni, u trajanju do 3 mjeseca, zakupnik nije dužan plaćati zakupninu za zakup gradskog prostora.” Možda ga oni planiraju urediti?

Za one koji žele istražiti više, isječak iz Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora, čl. 8 (2): “Ako ugovorom nije utvrđeno u kakvom stanju zakupodavac predaje zakupniku poslovni prostor smatra se da je poslovni prostor predan u stanju prikladnom za obavljanje djelatnosti predviđene ugovorom.”

Long story not so short, nismo otišle u ured, nismo se prijavile. 

4. Prešli ste nepoznati broj koraka
U ovom poglavlju voljeli biste biti konstruktivni.

Nismo se prijavile iz nelagode da potencijalno preuzmemo već zauzete prostore onih kolega_ica koji u njima žele ostati, jer nemamo na računu para za ulaganja za one “slobodne”,  jer nam se natječaj činio testnim (npr. nejasnoća oko aktivnosti, također imamo dojam da je Grad htio raščistiti situaciju prošlih uprava), jer smo već u stambenom radnom prostoru i, najbitnije, jer za atelje tražimo i trebamo nešto drugo. 

Naziv “Prvi natječaj ikada u povijesti države” se najviše odnosi na pokušaj njegove prilagodbe strukovnim kriterijima što svakako pozdravljamo.

ރ Voljele bismo imati revizije kao temelj za produžetak ugovora na dodatnih 5 godina, iste one koje prolazimo u HZSU da bismo zadržale status slobodnih umjetnica. Odnosno, revizija umjesto ponovnog tržišnog natjecanja kompetencija (legalno po čl. 6., stavak 7 i 8 Zakona o zakupu koji predviđa čak **x + 10 + 10 godina**). 

ރ Voljele bismo vidjeti tri, četiri dobne kategorije ako već trebamo ići u ageism (-35, 35-59, 60+). No, ovdje bacamo ideju definiranja kategorija po godinama autorskog djelovanja jer ljudi postaju mladi, svježi autori i sa 40, 50 godina. 

ރ Ne tražimo besplatne ateljee već sređene i pripremljene za rad, s prilazima i mogućnošću proizvodnje buke. 

ރ Ne tražimo atelje u kojem ćemo se obećati s programskim aktivnostima, a posebno ne ako ga same moramo adaptirati i osposobiti za obavljanje osnovne djelatnosti. 

ރ Voljele bismo da se kriteriji sljedećeg natječaja razrade u komunikaciji sa umjetnicima_ama, potencijalnim zakupnicima_ama, ako se već sam natječaj usko specijalizira. 

ރ Voljele bismo ponovno istaknuti – neadekvatnost pozicije radnog prostora je jedna tema, roh bau druga, a potencijalno “izbacivanje” prvih zakupnika_ca, naših kolega_ica, treća. Tuđa (ne)ugovorena nesigurnost je i naša nesigurnost. 

Želimo vjerovati da će neki/mi/vi naših generacija imati radni vijek u kojem su 30 godina bili u istim i adekvatnim radnim uvjetima koji će podupirati njihov/naš/vaš umjetnički rad.

Riječ je o drugom u nizu online susreta u sklopu umjetničkog istraživanja koje zajednički provode Kolektiv Igralke i redateljica Rajna Racz. Istraživanje je vezano za novu dokumentarnu predstavu Majke koja se bavi odlukama žena o majčinstvu, a premijeru će imati u srpnju ove godine.

“Ovaj kružok poziva sudionice_ke na dijeljenje priča i perspektiva pomoću kojih možemo steći vrijedne uvide, izazvati postojeće strukture i promisliti o načinu na koji se majčinstvo i umjetnička praksa isprepliću”, stoji u pozivu. Lucija Lunder ovom se temom bavi posljednje dvije godine, a na susretu će podijeliti uvide u svoja istraživanja koje temelji na intervjuima s umjetnicama različitih umjetničkih grana u Sloveniji, Litvi i šire. Iznijet će i primjere praksi umjetničkih kolektiva iz Češke, Njemačke i Litve koje integriraju majčinstvo u svoju umjetničku praksu, a istovremeno djeluju kao grupe podrške.

Predavanje i razgovor održat će se na engleskom jeziku. Broj mjesta je ograničen, a prijave se primaju na e-mail igralke.kolektiv@gmail.com.