Polazeći od toga da se umjetnički rad često promatra kao prostor stvaralačke slobode i osobnog ispunjenja, umjesto kao prostor neizvjesnosti, stalnog vrednovanja i egzistencijalne nesigurnosti, organizatori žele otvoriti razgovor o pritiscima, očekivanjima i odgovornostima koje nosi umjetnički poziv.

Bit će riječi o tome kako na umjetnike utječu projektni način rada, neizvjesnost financiranja, roditeljstvo i starenje, gdje prestaje stvaralačka strast, a počinje iscrpljenost te ima li umjetnik pravo na zastoj, neuspjeh ili predah. Tribina se bavi i pitanjem tko brine o ljudima koji pružaju tehničku i producentsku podršku nastanku djela te kakvu odgovornost za uvjete umjetničkog rada snose kulturne institucije, financijeri i društvo u cjelini.

Sudjeluju dramaturginja, spisateljica i savjetodavna terapeutkinja Jasna Jasna Žmak, redateljica i producentica Dana Budisavljević, oblikovatelj svjetla Marino Frankola, skladatelj i oblikovatelj zvuka Hrvoje Nikšić, glumica Maruška Aras, glumac i suosnivač udruge BoliMe Adrian Pezdirc, kazališna redateljica i producentica Nika Bokić, dramaturginja i scenaristica Lucija Klarić te Gestalt savjetodavna terapeutkinja Tihana Gamulin. Razgovor moderira književnica i dramatičarka Monika Herceg.

Ulaz je slobodan.

Panel je posvećen trenju između umjetničkog rada i političkog djelovanja, prostoru u kojem se estetika, angažman i odgovornost susreću, ali ne nužno i usklađuju. Polazeći od izvedbe kao prostora političkog iskustva, sugovornici će razgovarati o tome što se događa kada umjetnički rad publici ne nudi jasnu poruku ni katarzu, nego je zadržava u nelagodi i neriješenoj situaciji, te može li takva pozicija, u kojoj gledatelji postaju svjesni vlastite upletenosti, otvoriti drugačije razumijevanje političkog djelovanja.

Organizatori najavljuju i pitanje može li umjetnički prostor postati mjesto probe za političko djelovanje te mijenja li iskustvo empatije i solidarnosti koje umjetnost proizvodi naš odnos prema strukturama moći ili stvara tek privremen osjećaj sudjelovanja.

Zorka Marián umjetnica je i istraživačica u području izvedbenih umjetnosti, rođena u Budimpešti, a živi i radi u Nizozemskoj. Magistrirala je studij Performance Practices na ArtEZ University of the Arts. U izvedbenim predavanjima i izvedbenim akcijama bavi se društvenim pitanjima i suučesništvom Zapada u postojećim strukturama moći, a radove često usmjerava prema publici sa strukturnim privilegijama, koristeći nelagodu i kolektivne geste kao poticaj na odgovornost i reakciju.

Ulaz je slobodan uz rezervaciju putem poveznice.

Prostor Klaonice, u kojem se razgovor i održao, industrijska je baština u propadanju, a prostor je mjestimično iskorišten za potrebe privatnog sektora. U isto vrijeme, nedostatak radnih prostora za umjetnike_ce predstavlja egzistencijalni problem za nezavisne autore_ice i kolektive. Okupljeni oko inicijative, očuvanje postojeće strukture i osiguravanje stabilnih radnih uvjeta za kulturno-umjetničke prakse vide kao komplementarne ciljeve koji mogu imati zajedničko rješenje.

U ime umjetnika_ica okupljenih oko Inicijative, koja trenutno broji više od 160 članova_ica, Luana Lojić, Predrag Pavić, Nikola Radeljković, Tea Kantoci, Marko Pogačar i Bojan Mrđenović približili su okupljenima prostorne potrebe u različitim područjima umjetničke djelatnosti. Dotakli su se i ankete provedene među članstvom inicijative. Prema rezultatima, njih 85% nema adekvatne uvjete za rad zbog čega su alternativu prisiljeni tražiti u komercijalnim najmovima stanova ili u vlastitom stambenom prostoru. Pritom, najizraženija je potreba za ateljeima i radionama za koje je takav oblik prostora vrlo često neprikladan.

Panel raspravu koja je uslijedila moderirao je Filip Pračić, istraživač i programski suradnik u udruzi Pravo na grad, i u uvodu istaknuo da je velika prednost Klaonice ta da je potpunom u vlasništvu Grada i to kao strateška razvojna cjelina, a ne skupina pojedinačnih parcela. Iz toga proizlazi drugi veliki cilj inicijative – osmišljavanje modela upravljanja Klaonicom kao urbanim dobrom namijenjenom kulturno-umjetničkom radu i proizvodnji kako bi se izbjegla ¨stihijska uporaba prostora, gentrifikacija uzrokovana komercijalizacijom, a ponajviše institucionalna obnova i prenamjena¨.

Sven Janovski u ime Operacije grad i Jana Šarinić, sociologinja sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu, na panelu su predstavili programske, odnosno sociološke smjernice koje smatraju ključnima na temelju zasebno provedenih analiza.

Analiza praksi dodjele prostora za kulturu koju su 2025. godine mreža Clubture i Mreža društveno-kulturnih centara (DKC-HR) proveli i u Zagrebu, pokazala je, sumira Janovski, da se kao glavni problem izdvaja imovinsko-pravna neizvjesnost. Razlog tomu su neriješeno vlasništvo velikog broja prostora, ali i sporadični zahtjevi za povratom prostora od strane države. Također, analiza je pokazala da su resorni gradski odjeli s jedne strane preopterećeni po pitanju količine zahtjeva koju trebaju obraditi, ali im jednako tako nedostaje kadar koji bi procijenio iskoristivost prostora i potrebe korisnika_ca. 

Šarinić je 2021. izradila sociološku studiju Gradski projekt Zagrepčanka u Heinzelovoj ulici u kojoj zaključuje da projekt mora podmiriti potrebe svakodnevnog života u vidu zelenog prostora i prostora konzumacije kulturnog sadržaja s obzirom na to da gradska četvrt Trnje i dalje nema kulturni centar. Istaknula je da je za ostvarenje tog cilja nužna rekonstrukcija po fazama kako bi se prostor postepeno afirmirao, a građani stekli naviku korištenja. Također podsjetila je na skvot u Zagrepčanki kao ¨samoniklu kulturu¨ koju treba jednako čuvati kao zelenilo i baštinu.

Preostale sudionice panel rasprave, Ana Boljar iz Društva arhitekata Zagreb, Nataša Milutin Naglić kao predstavnica Gradskog ureda za gospodarstvo, ekološku održivost i strategijsko planiranje te Kornelija Mlinarević, predsjednica Razvojne agencija Grada Zagreba, iznijele su operativno-praktičnu perspektivu o budućnosti Klaonice.

Iz prostorne i urbanističke perspektive, Klaonica ispunjava značajne preduvjete za izradu programa gradskog projekta. Boljar prije svega izdvaja lokaciju i dobru prometnu povezanost zbog čega Klaonica ima potencijal biti kulturni produžetak centra grada. Nadalje, na tom prostoru mikrourbanizam već postoji (zgrade, prometnice, zelenilo) i u budućnosti se ne bi mijenjao po pitanju izgrađenosti i namjene, odnosno radni prostori naslijedili bi radne prostore. Nažalost, neosjetljivost i rigidnost standardnih gradskih procedura usporavaju proces transformacije prostora za javnu namjenu zbog čega Boljar smatra da je propitivanje tih procedura imperativ u daljnjem bavljenju ovim kompleksom.

Nastavno na protokole, Milutin Naglić poručuje da je problem birokracije neizbježan, a procedura kompleksna i dugotrajna, no kao takva je propisana GUP-om pa prostora za tumačenje i propitivanja nema mnogo. Podsjećajući da je Zagrepčanka dio usvojenog urbanističkog plana uređenja Heinzelova-Radnička-željeznička pruga (2006.) te da se aktivnosti oko kompleksa nisu pokretale dijelom i zbog toga što konzervatorski elaborat iz 2023. nije uspio proći revalorizaciju, Milutin Naglić poručuje da Grad iskazuje interes i da unatoč komplikacijama postoje zadovoljeni uvjeti da se krene u postupak pripreme gradskog projekta.

S obzirom na obujam, značaj i kompleksnost cjelokupnog prostora nekadašnje Klaonice, Mlinarević konstatira da je projekt proizvodno-umjetničke infrastrukture moguće izdvojiti i kao zaseban zbog brže provedivosti, ali podsjeća i da Europska unija pozdravlja takav tip regeneracijskih, teritorijalno i sektorski integriranih projekata kakav bi bio cjelokupni zahvat rekonstrukcije i revitalizacije zone Zagrepčanka.

Na kraju rasprave pred okupljene je stala i Suzana Dobrić, članica Vijeća GČ Trnje i zastupnica u Gradskoj skupštini, kako bi pročitala prijedloge koje je Vijeće dalo 2024. godine u sklopu gradskog projekta revitalizacije prostora Zagrebačke Klaonice. Prijedlog uključuje prenamjene dijela prostora u kulturno-umjetničke svrhe i utoliko se podudara se s ciljem Inicijative kojoj je Vijeće izrazilo punu podršku.

Dok se raspravlja o budućnosti Klaonice, prazni i nekorišteni dijelovi kompleksa nastavljaju propadati, iako nisu svi pod istim stupnjem zaštite ili podjednako nedostupni za korištenje već danas. Upravo zato inicijativa zagovara postepeno stavljanje u funkciju onih dijelova koji ispunjavaju elementarne uporabne uvjete. Takav pristup ne predstavlja zamjenu za sustavnu obnovu, nego način da prostor ostane živ i relevantan te da se oko njega gradi zajednica korisnika.

Kada jednom dođe vrijeme za opsežnije zahvate, postojanje aktivne i organizirane zajednice moglo bi biti presudno za daljnje zagovarnje javnog interesa i održivog razvoja kompleksa. Dok je postupno korištenje prostora jedan od načina izgradnje zagovaračke zajednice, inicijativa prepoznaje komplementarne formate artikulacije zajedničkih stavova i interesa u obliku prikupljanja potpisa podrške putem formulara i javnog susreta Forenzika Klaonice najavljenog za rujan, kao jednako važne oblike umrežavanja i jačanja.

Tekst je objavljen u sklopu projekta Kulturni hodogram, sufinanciranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba za proizvodnju i objavu programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama.

Edukacija je namijenjena osobama u prvim godinama rada u polju kulture i umjetnosti (bilo koje discipline), te onima koji su pri kraju studija umjetničkih akademija ili odsjeka povezanih s umjetnošću i kulturom. Cilj je ponuditi im znanja o odnosu umjetnosti i rada, povijesti i sadašnjosti radničkih borbi, specifičnosti poslova te postojećim alatima zaštite radničkih prava u polju umjetnosti i kulture, kao i osnažiti sudionike i sudionice za pregovaranje boljih radnih uvjeta.

Edukacija uključuje predavanja, zajedničke diskusije i radionice putem kojih se sudionici_e direktno osnažuju i emancipiraju za zajedničku borbu. Ovogodišnji program održava se od 9. do 26. ožujka, a detalje o predavanjima i terminima možete pronaći ovdje.

Prijave se šalju na blok@blok.hr s naznakom “Prijava za Aplauz”, a potrebno je navesti ime i prezime, datum rođenja, područje kulture kojim se bavite i nekoliko rečenica motivacije za sudjelovanje u programu. Osnovni kriterij odabira polaznika i polaznica bit će motivacija, mogućnost redovnog pohađanja programa te spremnost na aktivno sudjelovanje u zajedničkom radu.

Rok za prijavu je 25. veljače.

umjetnički genij još nije mrtav, iako nam to obećavaju barem od 60-ih godina prošlog stoljeća. Na fakultetima sam učila o Smrti autora, o tome da je ideja genijalnosti nešto što je pripadalo drevnim umjetničkim pravcima poput romantizma ili da se njome zanose samo oni najiritantniji kolege napuhani ambicijom, samopromocijom ili naprosto jednom uvjerenošću da su strahovito posebni, a promaklo im je da nisu. Ipak, ta umjetnička genijalnost pokazuje se podmuklijom i žilavijom nego što je to na prvi pogled očito. 

Npr. u svojim radnim situacijama, koje su uglavnom smještene u kontekst kolektivne kulturne proizvodnje, vrlo često svjedočim privatizaciji zajedničkog truda, ideja i kreativnosti pod Nečijim Imenom. Nerijetko primjećujem da prijedlozi koje razni suradnici_e daju za zajedničku stvar kasnije budu pripisani samo jednoj osobi. Često također svjedočim tome da netko nešto kaže, samo da bi kasnije to netko ponovio na upečatljiviji način i pobrao sve zasluge. 

I ta osoba čak ni ne mora nužno biti muška, iako često jest. Ne mora više niti biti zlostavljač_ica klasičnog tipa: ne urla na kolege, ne gađa ih predmetima, ne potplaćuje ih, niti ikoga seksualno uznemiruje – baš naprotiv, često ovoj vrsti privatizacije svjedočim u situacijama koje se vole kititi opisima mekanih struktura, u kojima smo nježni jedni prema drugima, ali i dalje netko iz te mekoće izađe s poenima genijalnosti.  

Tražim li previše? Jesam li naivna ako mislim da bi kolektivno stvorena umjetnost trebala pripadati kolektivu, a ne Geniju? Ima li uopće umjetnosti bez narcizma? Moramo li i za smrt umjetničkog genija također čekati smrt kapitalizma i patrijarhata? Ne da mi se čekati, pa sam htjela zamoliti za savjet kako da se nosim s tuđom genijalnošću kad već svoje nemam. Nekoliko sam se puta poželjela prestati baviti kulturom, ali nažalost ništa drugo ne znam raditi, a i nekako sumnjam da su druge radne okoline pošteđene svojih Genija. Unaprijed hvala na pažnji i nadam se da će moje pismo naći put do tvojeg srca.

Draga antigenijalko,  

uh, teško pitanje. Kako se nositi s ljudima koji se kite tuđim perjem, i pritom uživaju status genijalaca? Takva ponašanja zaslužuju onaj muzički tn-tn-tn-tn! efekt iz ključnih scena meksičkih sapunica, kad se otkrije da je kućna pomoćnica cijelo vrijeme trovala obitelj jer im želi oteti kuću i parkirna mjesta. Međutim, zlikovci iz sapunica budu otkriveni, a ovdje toga nema. Okolina nema pojma što se događa kad na sastanku kolegica ideju koju si joj prethodno iznijela nasamo predstavi kao svoju, ili kad redatelj prisvoji doprinose glumaca ili montažerke bez ikakvog priznanja. 

Izderati se pred svima: “Ukrao si mi ideju, pička ti materina!” prvi je refleks, ali nažalost ne vodi do željene pravde. Iz mog iskustva, ni suočavanje nasamo nije rješenje. Ljudi koji si pripisuju zasluge za tuđi rad to ne mogu ni priznati sami sebi, i jako su uspješni u tome da nekako na kraju ti ispadneš problem. Jer moglo bi bit’ da je lakše umrit’ nego zastati i osvijestiti što radimo drugima, da parafraziramo dobrog starog Gibonnija. Ovo je, dakle, jedan od onih problema bez rješenja, osim ako rješenjem smatramo usvajanje drugačijeg kuta gledanja koji možda može olakšati. A nema nam druge, pa krenimo. 

Posebno zbunjuje to što se takve nepravde događaju u nominalno fer kolektivima. Međutim, koji radni kolektiv danas nije nominalno fer? I najveći eksploatatori poput Ubera, Wolta i drugih platformi predstavljaju svoj model iz pakla kao odličnu priliku za slobodnjake koji žele raditi fleksibilno i pod vlastitim uvjetima, pa kud ne bi i umjetnički kolektivi posuli stvarnost s malo šećera. Danas će svatko, čak i protiv svoje volje, pokupiti koji mudar izraz iz arsenala površnog političko-psihoterapijski osviještenog govora 21. stoljeća. Ali umjesto da nas sve to dovede do zdravijih odnosa i radnih kolektiva, stekli smo profinjeniji (i često izluđujući) vokabular kojim prikrivamo iste probleme kao i prije par stoljeća. 

Upravo ta tužna činjenica može donijeti malo olakšanja: ako ostaviš retoriku po strani i počneš misliti o svojoj radnoj okolini kao samo jednoj u nizu, umjesto kao o revolucionarnoj ćeliji, bit će malo lakše nositi se s takvim nepravdama. Posvuda ima ljudi pogonjenih željom za društvenim statusom i slavom, čak i u humanitarnim organizacijama i raznim plemenitim zvanjima – zna se da gotovo svaki treći liječnik završi u HDZ-u. Zašto bi kultura bila išta bolja? Da je Barthes umjesto Smrti autora napisao Smrt primarijusa, medicinske sestre bi odmah znale da će tu priča i stati.

Ako je stvarnost uporno u velikom raskoraku od ideala, nije cinično prestati očekivati suprotno. To nipošto ne znači da ideale treba napustiti, nego samo mudrije birati mjesta na kojima ih pokušavamo živjeti. Sigurna sam da nije baš svaki umjetnički kolektiv poligon za uzdizanje genija i da ćeš pronaći takve i prije smrti kapitalizma, ako već nisi. Za ove druge će pomoći da gledaš na njih kao najobičnije poslove, pune najobičnijih kolega, u kojima se nažalost gotovo pa podrazumijeva laktarenje i borba za moć. 

Moj način nošenja s nepodnošljivim ljudima je da se prisilim osjetiti i malo sažaljenja. Ne pomaže puno, ali barem me čuva od ulaska u fizičke obračune, uglavnom u prometu. Kad doživiš da ti netko ukrade ideju ili si pripiše zasluge za zajednički rad, teško je ostati smirena, kao i kad ti se na autoputu brzinom od 270 km/h na milimetar približi nabrijani BMW koji ti još k tome i blica dugim svjetlima jer ne može pričekati da mu se makneš iz trake. Ali što točno takvi imaju od svega toga? U tom autu sigurno se nitko ne zabavlja, nitko ne gleda Velebit kroz prozor, jer od Velebita u toj gramzivoj žurbi ostaje samo mrlja. U glavi nekoga tko toliko vapi za društvenim statusom da prisvaja tuđe ideje isto je kao u tom BMW-u. To je život proveden pod terorom samodokazivanja jer negdje duboko ispod toga zjapi neadresirana crna rupa. Možda takvi stignu od Zagreba do Dubrovnika za dva sata i možda su pokupili lovorike za tuđi rad, ali bijedna je to egzistencija. 

Naravno, treba se izboriti za to da budeš plaćena i potpisana za svoj rad. Ali u situacijama koje si opisala možda je najbolja taktika prisjetiti se da smisao ionako nije u aplauzu, promocijama i nagradama, nego u samom procesu rada, u tome da je ideja odabrala baš tvoju glavu da u njoj sine. To ti nitko ne može oduzeti. Kao ni to da svaki put kad publika osjeti nešto dok gleda predstavu ili film koja je plod kolektivnog rada, istinska zasluga ide kolektivu, tko god bio slavljen kao genijalni redatelj. Kad ti kolegica otme ideju i netko je pohvali, zapravo hvale tebe. 

Znam da sve ovo može zvučati pomalo kršćanski i da te okretanje drugog obraza možda ne tješi, pa dugujem barem jedan konkretan savjet. Nećeš biti prva ni zadnja ako odlučiš bijes i osvetu pretvoriti u motor umjetnosti i napisati dramu ili scenarij inspirirana svim tim Genijima oko sebe. Predviđam dobar odjek kod publike, jer sam iz istraživanja na ovu temu stekla dojam da malo tko ne dijeli tvoje frustracije. 

Sretno! 

Želite Dorin savjet? Pošaljite pismo o svojem problemu putem anonimnog formulara na linku. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Riječ je o autorskom konceptu Sonje Švec Španjol, koji polazi od umjetnosti kao radu koji nudi “potencijal oslobađanja od jednoznačnih odgovora”. Kako stoji u tekstu poziva, u kapitalističkoj svakodnevici “glas umjetnika se najmanje čuje, a šira javnost je nedovoljno educirana o relevantnosti i ulozi umjetnosti. Satnica likovnog odgoja smanjena je još 90-ih godina XX stoljeća, a umjetnički predmeti tijekom obrazovanja oduvijek su percipirani kao manje važni u komparaciji s ostalima. Istovremeno, u društvu ne postoji zajednica koja tijekom svog života nije konzumirala veći broj različitih umjetničkih izraza od filma, glazbe i književnosti, preko plesa pa sve do likovnosti”.

Putem ovog javnog natječaja pozvani su likovni umjetnici_e da prijave maksimalno do tri rada koji najbolje opisuju ili definiraju srž njihovog bića kao umjetnika_ce “u sebi svojstvenom likovnom mediju i izričaju. Uz prijavljeni rad/ove, autori su obavezni priložiti artist statement (izjavu) o svom radu uz odgovor na pitanje zašto stvaraju i zašto smatraju da je umjetnost bitna?”, stoji u pozivu.

Na natječaj je moguće prijaviti maksimalno tri rada u različitim medijima, a svi radovi moraju biti dovršeni i opremljeni za izlaganje. U prijavi je potrebno priložiti osobne podatke autora_ice, životopis, podatke o prijavljenim radovima i njihove reprodukcije u elektronskom obliku. Materijali se šalju isključivo e-mailom na obje e-mail adrese: razvid@pouz.hri sonja@spanjol.com. Puni tekst natječaja i detalje o uvjetima za prijavu možete pronaći ovdje.

Rok za prijavu je 25. siječnja.

Ovim programom obilježavaju se brojne aktivnosti Atelijera Žitnjak, a na rasporedu su radionice, otvorenje studentske izložbe i prezentacije radova. U 16 sati počinju radionice Figure iza stakla u vodstvu Hrvoja Mitrova i Intervencije na LP pločama sa Zoranom Pavelićem. Nakon toga, u 17:30 održavaju se radionice šećernog stakla Jelene Petric i izvedbe u javnom prostoru s Katom Mijatović.

Večernji blok počinje u 19 sati otvorenjem izložbe studenata APURI u suradnji s Mihaelom Gibom i polaznicima programa Početnica likovne kritike. U 19:15 odvija se prezentacija rada Ovdje i sada Kate Mijatović i Mihaela Gibe, a u 19:30 prezentacija umjetnica Teute Gatolin i Jiao Guo.

Više detalja pronađite ovdje.

Hensche će na predavanju predstaviti svoj umjetnički rad u kojem se bavi istraživanjem društvenih aspekata suvremenog tehnološkog razvoja, kako pojašnjava najavni tekst, “u vrijeme kada su chatbotovi dio svakodnevice, a tech kompanije zalaze u našu intimu”. U kontekstu vlastitog rada, umjetnik će posebnu pozornost pridati vizualnim materijalima koji se bave temama digitalne intimnosti, te psihologijom umjetne inteligencije i algoritama.

Na radionici u Ateljeu Jagoda Hensche će prezentirati metodu iz svog projekta Vježbe za digitalno doba kojom angažira sudionike_ce i poziva ih na eksperimentiranje sa skiciranjem odnosa fizičkog i online prostora.

Broj mjesta je ograničen, razgovor će se održati na engleskom jeziku, a rezervacije se vrše putem e-maila info@j-a-g-o-d-a.com.

Više detalja pronađite ovdje.

Rezidencije će trajati po tjedan dana, a za vrijeme njihova trajanja osiguran je smještaj, doprinos za putne troškove, prostor za rad u potpuno opremljenoj dvorani i mogućnost javne prezentacije.

U prijavi je potrebno predstaviti dosadašnju umjetničku praksu prijavitelja_ice, iskustvo i projekte na kojima je osoba radila u kratkom video formatu uz popratne poveznice na službenu ili Instagram stranicu. Prijedlozi za projekt koji će umjetnik_ca razvijati tijekom rezidencije trebaju biti konceptualno razrađeni, a u opisu treba navesti produkcijske potrebe, motivaciju, umjetničku disciplinu, istraživački rad i format u kojem se izvodi.

Više detalja o pozivu možete pronaći ovdje.

Rok za prijavu je 12. studenog.

Eškinja se ovom izložbom po prvi put predstavlja publici Atelijera Žitnjak kao i umjetnicima koji u tom prostoru inače rade i stvaraju. S obzirom na jedinstvenost ovog prostora koji se koristi za izlaganje i rad, izložba Prije zadnje ruke koja “priziva” građevinski rad upotpunit će uobičajenu atmosferu Atelijera Žitnjak. Naziv izložbe inspiriran je posljednjim stadijem u procesu ličenja prostorije, a ogleda se i u odabiru materijala poput gleta i knaufa.

“Ovu izložbu, stoga, možemo čitati i kao svojevrsnu kontemplaciju o umjetničkom procesu, o odgađanju konačnosti ili završenosti kroz stvaranje. Sirovošću građevinskog materijala koji, Igorovom intervencijom, dobiva umjetnički predznak, fokus se s gotovog rada seli na njegovu produkciju, tj. na rad kao glagol – kako onaj misaoni koji prethodi izradi, tako i na samu realizaciju umjetničkog djela. Istovremeno, stavlja u jukstapoziciju i grubost materijala koji se koristi u svakodnevnom životu prilikom renovacije interijera i kontemplativan umjetnički proces koji, transformacijom banalnog u poetsko, uzmiče kanonima”, stoji u predgovoru Mirne Rul.

Igor Eškinja (Hrvatska, 1975.) živi i radi u Rijeci. Diplomirao je slikarstvo u klasi prof. Carla Di Raca, 2002. godine na Accademia di Belle Arti u Veneciji. Izlagao je na brojnim grupnim međunarodnim i samostalnim izložbama te osvojio niz priznanja i nagrada za svoj rad.

Više detalja pronađite ovdje.