“Riječ je o istraživačkom radu i prostornoj instalaciji koja polazi od stvarnog istraživanja pri kojem je utvrđeno da oko 7 % ispitanika u anketi američke mljekarske industrije vjeruje da čokoladno mlijeko dolazi od smeđih krava.

Kutleša kroz eksperiment preokreće logiku samog mita, intervencijom u prehranu krave Bistre istražuje mogućnost promjene okusa njenog mlijeka, vraćajući u fokus ono što se u suvremenoj komercijalnoj proizvodnji hrane često zanemaruje – odnos između načina proizvodnje, troškova prehrane životinja i svojstava konačnog proizvoda.

Tako dobiveno mlijeko čokoladnog okusa istodobno je stvarni prehrambeni proizvod i umjetnički eksperiment koji propituje granice između činjenica, interpretacije i marketinške fikcije”, stoji u najavi.

Otvorenje izložbe odvit će se uz live stream mužnje krave Bistre te degustaciju svježeg, prokuhanog mlijeka. Izložba ostaje otvorena do 23. rujna, kad je u 18 sati zakazan i razgovor s umjetnikom. Za vrijeme trajanja izložbe moći će se svakodnevno degustirati Bistrino mlijeko u radno vrijeme KONTEJNER-a. Ulaz na izložbu je besplatan.

Antonio Kutleša diplomirao je grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2018., s nagradom Akademskog vijeća za najuspješnije diplomante. Od 2024. radi kao umjetnički suradnik u polju kiparstva na istoj Akademiji, a djeluje u proširenom polju grafike, izlažući u Hrvatskoj i inozemstvu.

“Pet godina kamera prati svakodnevni život Ane Vukmir, umirovljenice koja živi na svom imanju u Puli — razgovore, poslove oko imanja, brigu za životinje, ponavljanje malih rituala. Nakon smrti supruga, Ana i sama počinje snimati mobitelom, pa dokumentiranje postaje uzajaman proces: tko oblikuje priču, ona ili umjetnica koja je snima?

Izložba taj filmski materijal prevodi u prostor — umjetna trava, tekstil spušten sa stropa kao patchwork fotoalbum, cigle na koje su prenesene fotografije s Anina mobitela. Rad o domu kao nečemu što se stalno iznova proizvodi kroz odnose, rutine i sjećanja”, istaknuto je u popratnom tekstu Tene Bakšaj.

Marlen Ban multidisciplinarna je umjetnica koja kroz instalaciju, tekstil, arhivsku građu i video istražuje sjećanje, identitet i emocionalne tragove proživljenih iskustava. Preddiplomirala je na ALU i Pravnom fakultetu u Zagrebu, trenutno je na diplomskom studiju pri HKU u Utrechtu.

Kako pojašnjava autorica kustoskog teksta, Katerina Jovanović: “U središtu rada nalazi se slika koja označava prostor stalne preobrazbe. Projekcije nastale pomoću grafoskopa pojavljuju se i iščezavaju u realnom vremenu, nastajući iz susreta crteža, svjetla i neposredne situacije. Oblici izranjaju, dodiruju se i rasplinjuju, odupirući se pogledu koji ih pokušava zadržati.

Flora, fauna i fragmenti tijela pritom se stapaju u hibridne cjeline bez čvrste podjele između organskog, ljudskog i vizualnog. Slika tako ne ostaje zatvorena pred promatračem jer njegovo tijelo ulazi u projekciju, sjena presijeca prizor, a svaki pomak mijenja ono što se pred njim otkriva. Gledanje više nije udaljena radnja. Postaje tjelesno iskustvo u kojem položaj tijela, kretanje i blizina mijenjaju sam čin percepcije.”

Više detalja o izložbi dostupno je ovdje.

Izložba Slika s konkretnom uputom otvara se u organizaciji udruge Drugo more u četvrtak, 10. rujna, a otvorenju će prethoditi razgovor s umjetnikom koji će s početkom u 19 sati voditi povjesničarka umjetnosti, kustosica i muzeologinja Morana Matković.

U svom radu, Hrvoje Spudić polazi od ideje “arheologije medija”, istražujući temeljne elemente filmskog, fotografskog i audiomedija te načine na koje njihove tehnologije oblikuju snimanje i prikazivanje stvarnosti. Analizirajući njihove tehničke i perceptivne mehanizme, eksperimentira s njima i autorski ih modificira, otvarajući prostor za nove načine stvaranja i doživljaja slike i zvuka.

Kako umjetnik navodi u najavi riječke izložbe, “ovog puta, instalaciju čine dva preparirana 16 mm projektora i njihova preklopljene slike dva filmska loopa vidljivog svjetlosnog spektra. Oba projektora preparirana su kako bih dobio kontrolu nad aspektima koja su prije bila tehnološki i proizvodno ‘zaključana’ – kontrola motora, tj. brzine kretanja filmske trake, intenzitet svjetla, te oštrine i fokalne duljine objektiva”.

Hrvoje Spudić diplomirao je 2015. na Arhitektonskom fakultetu, gdje od 2017. radi kao asistent, a kasnije i docent na Kabinetu za crtanje i plastično oblikovanje pri Katedri za arhitektonsko projektiranje. Od 2012. godine prezentira svoje umjetničke radove, istraživanja i kolaborativne projekte kroz performanse, projekcije, te više grupnih i samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu.

Uz slobodan ulaz, izložbu je nakon otvorenja moguće posjetiti do 2. listopada, radnim danima od 11 do 13 i od 17 do 20 sati, te subotom od 17 do 20 sati. Više o instalaciji pronađite na ovdje.

Kako piše u najavi, ova izložba obuhvaća “tri instalacije u različitim medijima koje, služeći se ironijom i hiperbolom, problematiziraju moć kulturno-umjetničkih institucija i status quo u umjetnosti. Polazeći od vlastitih iskustava percepcije i recepcije umjetničkih radova u institucionalnom i javnom prostoru, osobito u odnosu na njihove medijacijske tekstove, autor uprizoruje srodno iskustvo inscenirajući lažnu perspektivu preuveličavanjem činjenica do apsurda”.

Kustosica izložbe, Dora Križnik, u popratnom tekstu ističe: “Radovima, postavom i samom medijacijom izložbe posjetiteljima se istodobno nudi niz istinitih i lažnih informacija. U većini slučajeva lako je razlučiti o kojoj se vrsti informacija radi, no ključ odgonetavanja izložbe leži u onima koje stoje na međi zbilje i fikcije i potiču posjetitelje da preispitaju valorizacijsku moć i pouzdanost (umjetničkih) institucija.”

Dominik Višnjić (Varaždin, 2000.) sveučilišni je magistar likovne pedagogije. Bavi se umjetničkom grafikom gdje kroz eksperiment istražuje netoksične tehnologije izrade i mogućnosti prostornosti iste kao ambijenta. U radu propitkuje identitet i osobnost što se očituje u umjetničkim instalacijama koje nastaju istraživanjem etnologije i antropologije kao spoj suvremene grafike i tradicionalnog rukotvorstva.

“Riječ je o umjetničkom istraživanju suvremenih rituala i nakupljanja skrivenog, industrijskog otpada koji ostaje iza navodno ‘čiste’ verzije pušenja. Od osobnog impulsa nakupljanja istrošenih TEREA umetaka, Ida u prostoru stvara živu, procesnu skulpturu.

U četiri dana susreta, od 21. do 24. lipnja od 16:30 do 20 sata posjetitelji su pozvani da se pridruže autorici u razgovoru i kavi i donesu svoje istrošene Terea umetke, te na taj način njihov otpad i navike automatski postaju gradivni materijal i dio samog projekta”, stoji u najavi.

Ida Mihaica je vizualna umjetnica i dizajnerica čija se interdisciplinarna praksa kreće između grafičkog dizajna, kolaža, keramike i prostornih instalacija. U radu eksperimentira s različitim materijalima i tehnikama, težeći povezivanju snažnih koncepata s medijem koji najbolje prenosi njihovu poruku. Studira New Media Design na RIT Croatia u Zagrebu.

Naziv izložbe proizlazi iz temperature lemilice koju Dožić koristi prilikom izrade strujnih krugova. Kako piše u predgovoru Mirne Rul, radi se o “jednostavnim elektroničkim sustavima u kojima se funkcija klasične tiskane pločice premješta na papir kao nosivu i električki aktivnu podlogu.

Multipliciranjem i ‘otiskivanjem’, ovi jednostavni elektronički sustavi postaju svojevrsne grafike, odnosno crteži vodljivih linija u kojima se vizualna kompozicija i električni tok poklapaju te rezultiraju procesom u kojem se gubi jasna granica između vizualne strukture i električnog vodiča. Naime, grafika i strujni krug u Tinovim radovima predstavljaju istu strukturu: linija je istodobno crtež i vodljivi put struje. Tin Dožić u Atelijerima Žitnjak svoje strujne krugove spaja na zvučnike, uslijed čega se električni signal pretvara u zvučne impulse, proizvodeći ritmične klikove i repetitivne zvučne obrasce”.

Tin Dožić završio je studij psihologije na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu i studij novih medija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. U svojoj praksi često polazi od medija zvuka, a bavi se terenskim snimanjem, radijem, eksperimentalnom glazbom i multimedijalnim instalacijama. Svoj rad temelji na istraživanju medija. Izlagao je i nastupao na raznim platformama u Hrvatskoj i inozemstvu, samostalno i u kolaborativnim projektima.

Više detalja o izložbi pronađite ovdje.

Pored grupne izložbe finalista_ica s radovima jedanaest umjetnika_ca, iste večeri u MSU Zagreb otvaraju se četiri samostalne izložbe umjetnika_ca: Julie Béne, Kevina Osepe, Sare De Brito Faustino i Paule Tončić.

“Ovogodišnje izdanje Organa Vida, Happy Spiralling / Sretno u vrtlogu, nastoji pronaći smisao u svakodnevici prezasićenoj slikama: podražaji nas bombardiraju, ali ništa nas ne dira. Festival propituje kako suvremena vizualna kultura odražava stvarnost, ali i kako je aktivno proizvodi, kako oblikuje načine na koje se vidimo, razumijemo svijet i stvaramo umjetnost. Zastupljeni radovi hvataju se u koštac s prezasićenim digitalnim svijetom: prokazuju kako nas manipulira i iscrpljuje, ali ga i destabiliziraju subverzijom: poigravaju se njime, ismijavaju ga ili iz njega bježe.

Umjetnica Aurélie Bayad kroz autoportrete propituje voajerizam i samoizlaganje u online prostoru, izloženost tijela i emocija postaju gesta otpora, način da se preuzme kontrola nad vlastitim narativom. Hiiona Choi gradi monumentalne skulpture i fotografije kao fiktivne forenzičke tragove, pozivajući publiku da rekonstruira živote i sudbine žena čija imena nose njezini radovi. Jaana-Kristiina Alakoski uranja u fandom junakinje iz filma Okus krvi, Sookie Stackhouse, istražujući eskapizam, užitak i mehanizme djevojačke identifikacije.

Umjetnica Gedvilė Tamošiūnaitė u svom radu tematizira tjeskobu online interakcija, s posebnim fokusom na kontinuirani nadzor kojem su izložene. U središtu instalacije Jamea St. Findlaya eksperimentalni je film u kojem pratimo paranoičnog pojedinca uvjerenog da je pod stalnim nadzorom, a imperativ stalne produktivnosti razotkriva se kao glavni uzrok njegove tjeskobe i raspada. Irma Name koristi format sitcoma kako bi kritički sagledala logiku reprodukcije slika, ponašanja i narativa u automatiziranim sustavima: glumci ponavljaju scene pisane uz pomoć umjetne inteligencije sve dok ih ne istroše, dok priča i istina postupno ne nestanu, a gledatelji_ce ostaju suočeni_e s kompletnim raspadom značenja.

Umjetnice_i Madeleine Andersson, Maja Bojanić i Brin Žvan parodiraju proizvodnju znanstvenih činjenica dok Rafael Roncato istražuje njihovu manipulaciju u suvremenom političkom diskursu, a Hertta Kiiski odbacuje klasične epistemološke okvire, okrećući se afektivnim i intuitivnim načinima razumijevanja stvarnosti”, istaknuto je u najavnom tekstu.

Također, osim izložbenog, u petak, 12. lipnja, u Galeriji SKD Prosvjeta održat će se i diskurzivni program festivala s predavanjima, razgovorima i predstavljanjem nove festivalske publikacije The Vibes Are Off koja tematizira humor, ružnoću i online estetiku kao kritičke pristupe u vizualnoj umjetnosti i kulturi.

Izložbe u MSU Zagreb ostaju otvorene do 6. rujna. Više detalja o finalistima_cama i festivalskom programu doznajte ovdje.

Tim povodom iz HGZ-a pozivaju scenografe i kiparice, likovne umjetnike i dizajnerice, vizionare i kreativke da pošalju prijedloge scenografske instalacije za pozornicu Velike dvorane HGZ-a koja je vidljiva tijekom koncerata, konferencija, panela i ostalih događanja.

Cilj natječaja je odabir najboljih idejnih rješenja tipskih scenografskih instalacija za pozornicu Velike dvorane Hrvatskog glazbenog zavoda koja zamjenjuje scenske dekoracije cvijećem koje se tradicionalno raspoređuju na prednjoj fronti pozornice, a s ciljem doprinosa smanjenju negativnog učinka na okoliš i jačanja umjetničkih praksi.

Natječajnim zadatkom traži se “modularno” rješenje mobilne scenografske instalacije za pozornicu Velike dvorane širine devet metara. Dubina pozornice je promjenjiva od tri do devet metara ovisno o tipu programa koji se izvode. Mobilna scenografska instalacije postavlja se u prednjoj fronti pozornice, ne zauzimajući više od jednog metra dubine.

Visoko će se vrednovati natječajna rješenja temeljena na materijalima niskog ugljičnog otiska, funkcionalnih karakteristika koje će omogućiti jednostavno korištenje, s naglaskom na čim manji volumen elemenata scenografije pri skladištenju.

Moguće je poslati samostalnu ili grupnu prijavu. Puni tekst natječaja nalazi se ovdje.

Rok za dostavu natječajnih rješenja je 20. lipnja.

Otvorenje izložbe zakazano je za četvrtak, 28. svibnja s početkom u 20, a isti dan u 19 sati održat će se razgovor s umjetnikom koji će moderirati Tereza Teklić. Ovom prilikom, Marušić Klif će predstaviti višekanalnu video instalaciju koja je sastavljena od 48 crno-bijelih CRT ekrana preuzetih iz starih sustava video portafona.

“Instalacija funkcionira kao složeni sustav video matrice u kojem svaki ekran prima zaseban vizualni signal – prijenos uživo s kamera, sadržaj generiran video sintesajzerom ili unaprijed pripremljene višekanalne sekvence. Sustav omogućuje sinkronizirane promjene slike na svim monitorima, stvarajući dinamične koreografije vizualnog toka u kojima sadržaj kruži, premješta se, raspada i ponovno uspostavlja kroz mrežu uređaja.

Klif pritom u fokus postavlja i sam proces nastanka rada. Umjesto skrivanja neizvjesnosti, tehničkih prilagodbi i pogrešaka koje prate produkciju, instalacija ih uključuje kao sastavni dio umjetničkog procesa, otvarajući prostor za promišljanje odnosa između sustava, improvizacije i značenja koje nastaje tijekom rada”, istaknuto je u najavnom tekstu.

Ivan Marušić Klif jedan je od istaknutijih autora hrvatske eksperimentalne i medijske umjetničke scene. Diplomirao je 1994. na School of Audio Engineering u Amsterdamu, a u svom se radu bavi izradom kinetičkih, svjetlosnih i video instalacija, te povremeno performansom. Izlagao je i nastupao u Europi, Aziji i SAD-u te je dobitnik više relevantnih priznanja.