Kako najavljuju organizatorice, akcija se sastoji od polaganja kamena temeljca s reljefnim natpisom inspiriranim projektom radničkog naselja koje su gradske vlasti planirale podići na području Bubare u 19. i ranom 20. stoljeću. Natpis je i svojevrsni hommage radnicama, s obzirom na to da su poslove u nekadašnjoj tvornici svile obavljale pretežno žene. U vrijeme kada se radničko stanovanje “rješavalo” tržišnim mehanizmima, od naselja se odustalo. Danas, kad je zemljište u privatnom vlasništvu, može se naslutiti kakav tip “investicije” bi se tu mogao dogoditi.

Iako predstavlja jedan od zanimljivijih primjera industrijske arhitekture u gradu, kompleks nije upisan u Registar kulturnih dobara niti je dio zaštićene povijesne cjeline. Danas u privatnom vlasništvu tvrtkeTaksi-remont, prostor Bubare atraktivno je zemljište za izgradnju i špekulaciju, na što se ovom akcijom skreće pažnja.

Rafaela Dražić doktorirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Varšavi. U svakodnevnoj praksi djeluje isključivo na području kulture i nevladinih organizacija dok dizajn kao medij često koristi i u hibridnim projektima ili onima smještenim na rubnim područjima struke.

Simone de Beauvoir, The Coming of Age, 1970.

Kada su 2013. godine počeli izvoditi predstavu Sokol!, Iztok Kovač i Janez Janša vratili su se davno otplesanom Kovačevom solu Kako sam uhvatio Sokola. Ipak, izvedba nije bila ista, ne samo jer su tijela plesača obremenjena godinama, pokojim kilogramom i nedostatkom mladenačkog elasticiteta, već zato što bi to bilo besmisleno. Umjesto očitog ukazivanja na (ne)mogućnosti ostarjelog tijela, predstava je dekonstruirala izvedbu iz 1991. kako bi  istaknula sadašnju poziciju plesača u godinama koji, uvriježenim stereotipima usprkos, još uvijek pleše. U prvom planu se našlo pitanje o utjecaju starenja na plesača čije tijelo kao osnovni alat njegova izražavanja sve češće odbija uvježbanu poslušnost. Kroz pronalaženje granica tijela, plesači se dotiču i granica umjetničke scene koja tijelo u pokretu uvelike određuje bilo dominantnim temama bilo adekvatnim financijama.

Uostalom, starenje je stigmatizirano bez obzira na profesiju jer, kako piše kritičarka Margaret Morganroth Gullette, za suvremenu zapadnu okolinu postoje samo dva društveno prihvaćena narativa o starenju: priče o napretku ili o propasti. Time je starenje svedeno na jadikovanje o ili slavlje starosti, pri čemu ga niti jedan princip ne doživljava dijelom života. Zbog takve percepcije društva, starije osobe ostaju na margini kulturno-društvene, pa i ekonomsko-političke reprezentacije što odudara od statistike prema kojoj je u dobi od 60 i više godina danas gotovo četvrtina stanovnika Hrvatske.

Upravo ta drugost i nevidljivost starijih osoba u fokusu je serije fotografija od 9 do 12 Marine Paulenke, predstavljenoj na izložbi koju je moguće pogledati do 19. travnja u BAZI na Trešnjevci. Izložena serija snimljena je analognom kamerom, a obuhvaća šesnaest portreta štićenika Doma za starije osobe Trešnjevka. Nasuprotno postavljeni nizovi crno bijelih portreta u dva izložbena prostora ovećim dimenzijama dominiraju prostorom pri čemu promatrača/icu suočavaju s inače neprimjetnim detaljima. Upravo zbog snimanja lica izbliza, te predimenzioniranog uvećanja, izrazi portretiranih daju naslutiti sijaset različitih emocija od borbenosti, prkosa, sjete, tuge, pa i smušenosti. Ipak, portretirani ostaju anonimni, fotografije nisu naslovljene, osim njihovog lica, niti jedan označitelj ih ne smješta u neki osobit prostor. Zbog toga bismo ih s lakoćom mogli zamijeniti s bilo kojim seniorom s Trešnjevke. Jedino u naslovu izložbe moguće je razabrati lokaciju, doduše prilično apstraktnu jer je definirana vremenom. Premda označava vrijeme u kojem se u Domu za starije odvijaju stvaralačke aktivnosti poput crtanja, pletenja i slično, kao i vrijeme unutar kojeg je umjetnica posjećivala štićenike, naslov je moguće shvatiti dvojako – kao kontrolirano vrijeme koje određuje institucija ili kao aluziju na zadnju četvrt života.

Nadalje, umjetničine posjete Doma za starije postale su okosnica njenog rada na terenu i temeljem tih razgovora i fotografskih zapisa isproducirana je serija od 9 do 12. Čitav projekt dio je znatno šireg programa Umjetnici za kvart koji tematizira različite aspekte stanovanja na Trešnjevci i do sada je podržao brojna umjetnička istraživanja, među ostalim, Božene Končić Badurine, Bojana Gagića, Bojana Mrđenovića i Ane Kuzmanić. Program je započet još 2016. u organizaciji [BLOK]-a kao svojevrsni nastavak Urban Festivala, prvenstveno zbog interesa za društveno politička pitanja u javnom prostoru specifične lokacije, dok ga razlikuje tematski fokus isključivo na Trešnjevku. I dalje se, što je dosta važno za umjetničku scenu u Hrvatskoj, inzistira na novim umjetničkim produkcijama, samo što one nastaju na temelju višemjesečnog, pa i godišnjeg istraživanja. Takva istraživanja u  kvartu imaju potencijal misliti kvart kao zajednicu na drugačiji način zahvaljujući podjednako umjetnicima i stanovnicima.

Na neki način ovaj projekt može se shvatiti kao nastavak Paulenkinog ranijeg rada Drugi dom iz 2015. godine u kojem se bavila životom, odnosno uvjetima života zatvorenica u požeškoj kaznionici. Polazeći od feminističkih teorija o obiteljskom domu kao “središnjem društvenom poprištu u kojem je žena istovremeno subjekt i objekt nadzora” zanimalo ju je kako promišljati dom zatvorenica, odnosno zatvor. Slično je i u staračkim domovima jer postoji određeni nadzor, koji se uglavnom odvija kroz skrb i njegu, ali sva pravila u domu dolaze odozgo, od institucije same, baš kao i u zatvoru. Iako u domu ne završavaju zbog izvršavanja kazne, dolazak u dom znači priznati ograničeni vijek vlastitog tijela, odnosno nemogućnost brige o sebi, kao i odsustvo nekog drugog skrbnika.

Drugi dom intrigirao je ponajviše zbog načina na koji je autorica o zatvorenicama progovorila. Umjesto ilustrativnih fotografija, umjetnica ih je prikazala kroz njihov životni prostor, motive, osobne i druge predmete koji čine scenografiju njihove zatvorske svakodnevice. Iako je začudni narativ djelomično nastao zbog zakona koji “određuje da je fotografiranje ili snimanje zatvorenika dozvoljeno samo na način u kojem im se ne otkriva identitet”, čini se da drugačija reprezentacija zatvorenica ne bi imala smisla jer bi se fokus sveo na njih same, a ne na prostor koji diktira i kontrolira njihov životni ritam.

Zašto je onda autorica u seriji fotografija koja za polazišnu točku uzima “preispitivanje politike institucionalnog stanovanja u trećoj životnoj dobi u vremenu intenzivnih transformacija socijalne države” umjesto o instituciji progovorila o njezinim štićenicima? I zašto iz polja kamere izostavlja upravo taj problematičan okvir njenih protagonista – Dom za starije? Umjesto stanovanja u domu, umjetnica portretiranjem izbliza važnost daje stanovanju u ostarjelom tijelu doživljavajući štićenike kao vlastitu budućnost. S druge je strane istaknula da “njihov uzvraćeni pogled u vlastitu prošlost postaje njihova poveznica i iskra koja se u umornim tijelima inati vremenu”. Time je fokus njenog istraživačkog projekta, barem u ovom segmentu javne reprezentacije, sveden na protok vremena, a ne okvir institucije, kao mehanizam kontrole tijela. Upoznavši se sa štićenicima Doma za starije Trešnjevka, odustala je od početnih pitanja o politikama stanovanja u koje bi se s lakoćom ucrtale liste čekanja, ekonomska ograničenja, privatizacija, potezanja veza, skromni uvjeti života.

Protutežu politikama stanovanja, kojom se autorica pozabavila, čine politike tijela, tijela koje sputava i koje je sputano. Na neki način, postaje nevažno radi li se o štićenicima Doma za starije Trešnjevka, ili samoorganiziranom domu feministica Babayaga u Francuskoj ili pak samoorganiziranom elitnom domu Santa Clara u Španjolskoj, jer bez obzira na politiku institucije u kojoj borave svi se konstantno suočavaju s ograničenjima doma koji im ujedno omogućava dugi život, odnosno s ograničenjima iznemoglog tijela. Međutim, za razliku od Iztoka Kovača i Janeza Janše koji se vlastitim tijelom služe kako bi javno raspravljali o starenju i što ono znači za tijelo, ali i za njegovo društveno-političko okruženje, kod ciklusa Marine Paulenke nedostaje upravo taj segment društvenog koje regulira umorno tijelo. I zato nastale fotografije dostojanstveno portretiraju osobe starije životne dobi ukazujući prije svega na njihovu dob čime vidljivim čine njihovu drugost više nego li okolnosti uslijed kojih se starost percipira kao strano tijelo.

Polazišna točka jednogodišnjeg terenskog rada Marine Paulenka bilo je preispitivanje politike institucionalnog stanovanja u trećoj životnoj dobi u vremenu intenzivnih transformacija socijalne države. Kako se organizira briga za starije u vrijeme mjera štednje i snažne retradicionalizacije društva? Što znači biti stara i nemoćna? Ova pitanja umjetnica istražuje kroz neposredno iskustvo subivanja u kolektivno organiziranoj zajednici skrbi – jedinom javnom domu na području Trešnjevke. Mikrolokaciju posjećuje u vrijeme odvijanja programa socijalizacije i kreiranja kvalitetne svakodnevice, u jutarnjem terminu od 9 do 12 sati kada se u Domu vježba, svira, plete, crta… Svojim prisustvom u zajednici Paulenka obogaćuje postojeće umjetničke aktivnosti te u krhkom procesu zbližavanja sa štićenicima sluša njihove (mnogo puta ispričane) priče.

Nakon istraživačkog procesa, svoje kazivačice i kazivače umjetnica portretira njima bliskom analognom kamerom velikog formata čije tehničko ograničenje dugih, višeminutnih ekspozicija koristi za close up snimku lica. Tom gestom reafirmira fenomen starosti, koji se u našem društvenom i kulturnom kontekstu tretira kao “slijepa pjega”, tabu i drugost koju radnije prikazujemo, pa ni u suvremenoj umjetnosti. “U seriji Od 9 do 12 Marina Paulenka slijedi put onih umjetnika i umjetnica koji nisu prihvatili ovu prešutnu zabranu i donosi seriju direktnih, upečatljivih prikaza žena i muškaraca lišenih patetike i sažaljenja”, stoji u najavi izložbe.

Izložba se može pogledati do 12. travnja 2018.

Kako stoji u službenoj najavi, Kerr i Wudtke su umjetnici koji u samo središte svog umjetničkog interesa i političkog angažmana stavljaju stambeno pitanje. U svom radu dali su se u potragu za uzrocima i posljedicama stambenog problema na lokalnim primjerima Glasgowa i Berlina, povezujući stambenu krizu s procesima urbane transformacije koji otkrivaju njezine duboke političke i ekonomske korijene.

Nasuprot još uvijek dominantnom stavu kako se stambeno pitanje može riješiti malim pomacima u upravljačkim politikama, radovi ovo dvoje umjetnika pokazuju kako njegova politička i ekonomska pozadina zahtijeva radikalan odgovor. Stoga poseban naglasak stavljaju na klasnu dimenziju stanovanja, pozivajući na organiziranje stanara u borbi za kvalitetno i široko dostupno stanovanje u javnome vlasništvu.

Prvi dio ovog izložbenog diptiha, Dužničko ropstvo, donosi izbor stripova i ilustracija Davida Kerra: tri priče iz Kerrova opusa obuhvaćaju dugi period od prvih podstanarskih štrajkova u Škotskoj tijekom Prvog svjetskog rata do danas. Prolazeći kroz širok vremenski luk autor propituje povijesno nasljeđe radničkih borbi i njihovu vezu sa suvremenim organiziranjem, a aktualne mehanizme komodifikacije stanovanja, upogonjene velikim kulturnim i sportskim manifestacijama, stavlja u prošireni historijski kontekst: kapitalistički razvoj i njegov duboko destruktivni karakter.

Drugi dio diptiha, The Fine Art of Living Ine Wudtke zasijeca u specifični istočnonjemački kontekst: privatizaciju javnog stambenog fonda nakon pada Zida i gentrifikaciju koja je uslijedila. Mehanizme istjerivanja siromašnijeg stanovništva kako bi se zgrade mogle adaptirati u luksuznu robu na nekretninskom tržištu umjetnica je osjetila na vlastitoj koži, a svoje iskustvo koristi kao ulaz u problem berlinskog stanovanja na sistemskoj razini.

Na zadnji dan izložbe, u petak, 3. studenog, u 19 sati Ina Wudtke će održati predavanje pod naslovom Poetska agitacija: o revolucionarnim komunističkim radnicima piscima u Weimarskoj republici.

Kustosice izložbe su Ivana Hanaček i Ana Kutleša.

“U kakvim su stanovima Ljubljančani stanovali zadnjih sto godina? Koliko su veliki bili ti stanovi, kako su prostorno planirani i tehnički opremljeni? Kako su se razvijali lokalni stambeni standardi? Kakva je bila kvaliteta života, a kakve navike gradskih stanovnika? Koliko su stanovi bili dostupni?

Izložba prikazuje razvoj stanova i stanovanja od početka 20. stoljeća do danas, organizaciju stambene politike, primarne oblike rješavanja stambenog pitanja i karakteristične stambene zgrade. Predstavlja stanove iz razdoblja od potresa 1895. do Prvog svjetskog rata, međuratno razdoblje, socijalizam i razdoblje od osamostaljenja Slovenije do danas. Uključuje stanove pripadnika svih društvenih slojeva, stanove koje su gradili privatni investitori, zadruge, financijski zavodi, državne ili gradske institucije te radničke stanove i kuće, građanske stanove, vile, stambena naselja i kvartove.

Pregled sto godina stambene gradnje prilika je da se prikaže povijesni razvoj ljubljanskih stanova, kao i da razmislimo o današnjoj situaciji. Kvaliteta i broj socijalnih stanova sve su manji, država štedi na investicijama u javnu infrastrukturu i stambenu gradnju, regulacija iznajmljivanja i unajmljivanja stanova praktički ne postoji. Institucije koje su nekada pomagale najosjetljivijima i realizirale ambiciozne građevinske projekte danas u velikom luku zaobilaze područje stambene politike. Zato nam se kroz povijesni pregled postavlja pitanje: Što nas o sadašnjoj situaciji nepostojanja stambene politike može naučiti povijest stambene gradnje?”, ističe se u najavi izložbe. 

Produkcija: Trajekt – Zavod za prostorsko kulturo; autori projekta i kustosi izložbe: Martina Malešić, Anja Planišček, Klemen Ploštajner; suradnici: Katja Martinčič, Mojca Mlinar, Ambrož Bartol, Laura Klenovšek, Jure Kolenc, Dominik Košak, Primož Pavšič, Rok Primažič, Janja Šušnjar, Blaž Babnik Romaniuk i Vesna Skubič.

Projekt je realiziran uz podršku Odjela za kulturu Grada Ljubljane i Ministarstva kulture Republike Slovenije. Prvi puta je predstavljen 2016. godine u ljubljanskoj galeriji DESSA. Izložba u BAZI dio je projekta Umjetnici za kvart koji se odvija uz potporu Zaklade “Kultura nova”, Ministarstva kulture RH i Grada Zagreba.

Izložba je otvorena do 9. travnja.

Na dobro poznatom terenu, multimedijalni umjetnik/dizajner zvuka i rasvjete Bojan Gagić možda djeluje sigurnije i uvjerljivije negoli na području velikih tema prožetih političkim notama – za razliku od vrlo zanimljivog koncepta bilježenja zvuka minskih polja na magnetofonskim vrpcama čiji je rok trajanja istekao 1990-ih, recentni rad dua Lightune G. Full Range Society predstavljen u sklopu projekta ACTOPOLIS Zagreb pati od nedorečenosti pomalo prvoloptaškog pristupa. U takvom kontekstu, rad Zvukovi u nestajanju odskače kao sasvim nepretenciozan, suvisao i upečatljiv.

Moglo bi se također reći da Zvukovi u nestajanju odskaču i od vjerojatnih prvih asocijacija na projekt Umjetnici za kvart u organizaciji Lokalne baza za osvježavanje kulture – [BLOK], u kojem su ove godine uz Bojana Gagića sudjelovali još Marko Gutić Mižimakov, Božena Končić Badurina, Selma Banich i Bojan Mrđenović. Posvećenost programa stanovanju na Trešnjevci i uz njega vezanim procesima nije ograničila uključene umjetnike i umjetnice isključivo na pristupe karakteristične za društvenu praksu; čak i nenametljivo privatan rad kao što je Gagićev inherentno je društven i neraskidivo povezan s tematskim kvartom.

Vlastite interese, u posljednje vrijeme fokusirane na ispreplitanje pojmova prostora, tijela, zvuka i sjećanja, Gagić ovdje istražuje u mikrokozmosu čije su granice definirane kretanjem njegove kćeri u periodu ranog djetinjstva. U zvučnoj se slici jasno razabiru zvukovi poput onih dječjeg vrtića i igrališta, no ne radi se tek o sladunjavoj posveti odrastanju.

Opisan kao “audio tura na kotačima”, rad se sastoji od slušanja snimke za vrijeme vožnje kombijem u trajanju od dvadesetak minuta, što na prvi dojam može pogrešno navesti na očekivanje da će prolazak specifičnim područjem biti popraćen auditivnim prikazom istoga – vožnja Trešnjevkom garantira prisutnost u zadanom prostoru iako ne (nužno) identičnom onome u kojem je zvuk snimljen. Smještenost posjetitelja/slušatelja u kombiju u točno određenom vremenskom trajanju ipak nema niti funkciju prisile na aktivno slušanje: baš kao i u bilo kojoj drugoj vožnji, neminovno ostaje dovoljan individualni prostor za misaono lutanje drugim putevima. Snimljeni zvukovi javljaju se i nestaju u pukotinama koncentracije na auditivni materijal i vanjske podražaje zadane automobilske rute. Tako postavljeno, samo slušanje zabilježenog zvuka počinje djelovati kao vožnja uspomenama koje blijede već u sljedećem trenutku prepoznavanjem novih asocijacija – bili to prodavači duhana na Trešnjevačkom placu, sportske aktivnosti, tramvaji, šetnje između određenih točaka kvarta, lijep dan ili nevrijeme…

Zvukovi u nestajanju osobna je zvučna mapa Trešnjevke koja bilježi zvukove kvarta u određenom vremenskom kontekstu, čiji izvedbeni dio pak potiče posjetitelje i na vlastito mapiranje kako područja kojim prolaze u specifičnom trenutku – možda prethodno poznatog, a možda i sasvim nepoznatog – tako i osobnih uspomena koje ne moraju imati nikakve veze s ovim dijelom grada. Dječja perspektiva ionako je zamišljena, ono što čujemo i vidimo autorovo je upisivanje zapravo tuđih uspomena.

Na taj način, postavljajući tek pitanja poput onoga što će to njoj značiti za desetak godina, rad ne funkcionira samo kao posveta Gagićevoj kćeri već nudi šire asocijativne mogućnosti i načine čitanja. Tome pridonosi i suptilna dramaturgija lišena očekivanih kronoloških i dinamičkih poredaka, kao i različiti termini vožnji, doba dana, vremenskih uvjeta. Ukratko, u pitanju je izuzetno poetičan rad koji iako možda ne navodi na dugotrajno i sveobuhvatno promišljanje prostora odrastanja ili življenja, pruža upečatljiv trenutak kontemplacije prostorno-životnih navika i kretanja.

Vratimo li se na kontekst programa Umjetnici za kvart, za Gagićev bi se rad moglo reći da pruža opipljive dimenzije životu na Trešnjevci. Osim viđenog polazišta istraživanja urbanih mehanizama ili povijesti konkretnih prostora, nadahnutog kritičkog pristupa stambenim politikama i konvencionalnim nastojanjima preispitivanja istih, te potencijalno pokroviteljsku poziciju aktiviranja pojedinih područja kvarta, za nekoga tko doista ima osobnu vezu s tim kvartom bilo je donekle poželjno da projektu pristupi iz vrlo osobne perspektive, što rad ne čini ništa manje propitujućim.

Blago romantiziranje trešnjevačke svakodnevice Gagićevih Zvukova u nestajanju elegantno se transformira u prostorno-vremenski dokument koji nije nužno sasvim osoban, ali i u ljubavno pismo drugim mjestima i vremenima stanovanja. Nestajanje i zaborav samo otvaraju prostor za nastajanje novih zvukova, utisaka, uspomena.

“Pitanje birokratske brige za radnika i (ne)mogućnosti stjecanja stanarskog prava u pojedinim društveno-ekonomskim uređenjima središnje su točke zadnje projekcije filmskog ciklusa Kolumbovo jaje.

Kratak dokumentarni film sarajevskog autora Petra Ljubojeva, Stanarsko pravo lagumaša Safera, dio je Sarajevske škole dokumentarnog filma nastale u okviru produkcijske kuće Sutjeska filma, koja se 1960-ih i 1970-ih godina posvetila komentiranju socijalnih tema kroz istraživanje pojedinih aspekata jugoslavenskog društva i njegove obećane utopije. Ljubojev prati rudara Safeta Korlakovića i njegovu obitelj koji su napokon ostvarili pravo na dodjelu državnog stana, komentirajući pritom kritički britko i duhovito klasnu raslojenost i rad državnih birokratskih struktura.

Televizijska drama Cathy Come Home [Cathy, vrati se kući] britanskog redatelja Kena Loacha donosi puno tamniju sliku potrage za stanom u socijalnoj državi (welfare state). Pitanje ženskih prava, nezaposlenosti, siromaštva i beskućništva na način na koji ih Loach ocrtava sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća u Engleskoj pritom su jednako bliski i suvremenim (domaćim) zbivanjima, a iz vizure mladog bračnog para Loachove drame Ljubojevljevo kritičko preispitivanje jugoslavenskog rješavanja stambene krize poprima bitno drugačije obrise”, piše u najavi programa kustosica Petra Belc.

Filmski program Kolumbovo jaje dio je [BLOK]-ova projekta Umjetnici za kvart. Izložba Umjetnici za kvart, kojom se završava sezona umjetničkih produkcija u 2016., može se pogledati u BAZI, Adžijina 11, svakim danom od 14 do 21 sat do 20. srpnja.

Film se sastoji od dijelova teksta ‘Epohe trešnjevačkih desetljeća’ Drage Kastratovića iz knjige Crvena Trešnjevka objavljene 1982. godine u izdanju Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske te vizualne refleksije tog teksta u ambijentu suvremene Trešnjevke. Pitanje je na koji način se od tada do danas razvijala ideja razvoja crvene, radničke Trešnjevke. Na koji način se zamišljala tada, a na koji način se danas zamišlja i planira budućnost Trešnjevke? Čije Trešnjevke?”, piše Bojan Mrđenović.

Bojan Mrđenović rođen je 1987. u Virovitici. Završio je preddiplomski studij povijesti umjetnosti i informacijskih znanosti te preddiplomski studij filmskog i TV snimanja na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Bavi se filmom i fotografijom. Živi u Zagrebu.

“Film Čija Trešnjevka posljednja je u nizu produkcija u programu Umjetnici za kvart u 2016. godini. U prvoj godini programa temu stanovanja sagledali smo iz različitih perspektiva. Istraživali smo specifične trešnjevačke mikrolokacije: Naselje Istrana i invalida, novopodignuto naselje zapadno od Selske ceste, kao i “našu” Adžijinu. Božena Končić Badurina, Marko Gutić Mižimakov, Bojan Gagić i Bojan Mrđenović u svojim su radovima stambenom pitanju pristupili kroz različite medije i ne uvijek tipične formate. Nakon vremenski ograničenih i site-specific izvedbi ti radovi dobivaju svoju ekstenziju u izložbenom prostoru BAZE. Bit će to prilika i za uvid u istraživački proces koji stoji iza svake produkcije”, ističe organizator programa. 

Za trajanja izložbe, u subotu, 15. srpnja održat će se i posljednja projekcija ove sezone filmskoga programa “Kolumbovo jaje” kustosice Petre Belc koji će se umjesto u BAZA-i održati na Trešnjevačkom placu. 

Izložbu će u srijedu, 6. srpnja u 20 sati otvoriti projekcija filma Čija Trešnjevka, može se pogledati do 20. srpnja 2016. svaki dan od 14 do 21 sat. Više o programu Umjetnici za kvart možete naći ovdje.

“Poetsko-strukturalna priča jedne žene, s referencama na hiperkocku kanadskog eksperimentalista i animatora Normana McLarena, u novoj je projekciji ciklusa Kolumbovo jaje suprotstavljena višestrukim pričama stanovnika Europe, čiji se domovi nalaze u betonskim kockama standardizirane stambene gradnje. Četverodimenzionalna kuća (1982) pjesnikinje Mirjane Božin meditativnim filmskim postupcima opisuje interijer autoričine sobe i emociju sfere privatnoga,  dok se u Betonskim pričama (Concrete stories, 2014) redatelj Lorenz Findeisen bavi ispovijestima različitih stanovnika identičnih socijalističkih domova, pletući pritom mrežu ekonomskih i političko-povijesnih razloga koji su doveli do izgradnje uniformnog tipa socijalističkih naselja. ‘Sve je isto, samo je namještaj drugačiji’, kazat će jedan od protagonista Betonskih priča, dok nam redatelj u najavi za film poručuje: ‘Vrlo uskoro, naša socijalistička revolucija otpočet će u vašoj vlastitoj dnevnoj sobi'”, stoji u najavi projekcije.

O programu Kolumbovo jaje: Filmsko i urbanističko ispisivanje prostora na višestruke načine oblikuje i strukturira našu svakodnevicu, pa je i središnja točka filmskog programa posvećenog stanovanju stoga dvostrana: pitanje planske stanogradnje namijenjene radničkoj klasi razmatra se na podlozi različitih oblika kroz koje ih je film u zadnjih stotinu godina nastojao artikulirati. Od pojave ranog filmsko-propagadnog optimizma i inoviranja u razvoju dokumentarne forme, kroz njegovo britko ironiziranje i satiru, pa sve do eksperimentalnih formi koje u središte postavljaju neposredan odnos čovjeka s njegovim domom, nastoje se u fokus dovesti kompleksne veze pojedinca i utopističkih/idealnih vizija stanovanja.

Tijekom projekcija organizirano je čuvanje djece s Petrom Bokić, dramskom pedagoginjom i klaunicom. Zainteresirani mogu putem elektroničke pošte najaviti broj i dob djece najkasnije do ponedjeljka 27. lipnja u 12 sati. Filmski program Kolumbovo jaje dio je [BLOK]-ova projekta Umjetnici za kvart. 

Skupila se solidna količina zvukova, sada slijedi preslušavanje u studiju, editiranje, nadosnimavanje, dramaturgija zvučne slike.

Ne valja mi to. Sve zajedno jedno za drugim, nije mi to Trešnjevka. Ne ona koja mi se čini da bi trebala biti. Problem, panika, češanje po glavi.

Odustajanje od prvotne namjere. Odustajanje od prostora kojih se sjećam i pokušaja da u zvuku iz dvijetisućešesnaeste pronađem prostore iz tisućudevetstosedamdesetineke.

Imam dijete. Curicu od šest i pol godina. Iz Bužanove smo preselili na Trešnjevku kad je imala godinu i pol. Idući mjesec vraća se u Bužanovu, nekako mi se čini da mogu reći kako je odrasla na Trešnjevci. Ne znam čega će se sjećati kada odraste i hoće li joj išta od te Trešnjevke biti važno. Ali ovo je njena snimka. Jednom, ako bude željela, moći će čuti zvukove svog prvog mikrosvemira: vrtićki hodnik, šetnju prema bakinoj zgradi, dućan u kojem je kupovala sladoled, karate u domu sportova, mjesto gdje je tata pio kavu, parkić, tramvaj kojim se vozila do grada, podrum u kojem su sanjke kada nema snijega, susjedov balkon, šetnje po kvartu…

Kako to zvuči saznat ćete nakon vožnje kombijem po Trešnjevci. Ona će to saznati vjerovatno tek za desetak godina u vožnji autom u dvoje”, ističe u najavi Zvukova u nestajanju Bojan Gagić.

Bojan Gagić je višestruko nagrađivani multimedijalni umjetnik te dizajner zvuka i rasvjete. Aktivno izlaže u Hrvatskoj i inozemstvu od početka devedesetih. Autor je većeg broja ambijentalnih instalacija, performansa, kompjutorskih grafika, glazbe za eksperimentalne videoradove, fonografskih zapisa i videoradova. Kratke poetske zapise objavljivao je u većini književnih časopisa u Hrvatskoj. Posljednjih nekoliko godina sustavno se bavi luminoakustikom, field recordingom i eksperimentima vezanima uz odnose tijelo/prostor/zvuk/sjećanje. Suosnivač Sinelinee, zagrebačke platforme za nove zvučne izričaje. Potpisuje i tehničko vodstvo raznih kazališnih, filmskih i glazbenih festivala. Živi i radi u Zagrebu.

Polasci na ovu audio-turu na kotačima su iz BAZE, Adžijina 11, svaki dan od 17. lipnja do 1. srpnja u 20.30, 21.30 i 22.30 sati. Vožnje traju dvadesetak minuta, a kako biste izbjegli čekanje i osigurali mjesto u kombiju javite se dan prije putem elektroničke pošte. Najave nisu obavezne.