Simone de Beauvoir, The Coming of Age, 1970.

Kada su 2013. godine počeli izvoditi predstavu Sokol!, Iztok Kovač i Janez Janša vratili su se davno otplesanom Kovačevom solu Kako sam uhvatio Sokola. Ipak, izvedba nije bila ista, ne samo jer su tijela plesača obremenjena godinama, pokojim kilogramom i nedostatkom mladenačkog elasticiteta, već zato što bi to bilo besmisleno. Umjesto očitog ukazivanja na (ne)mogućnosti ostarjelog tijela, predstava je dekonstruirala izvedbu iz 1991. kako bi  istaknula sadašnju poziciju plesača u godinama koji, uvriježenim stereotipima usprkos, još uvijek pleše. U prvom planu se našlo pitanje o utjecaju starenja na plesača čije tijelo kao osnovni alat njegova izražavanja sve češće odbija uvježbanu poslušnost. Kroz pronalaženje granica tijela, plesači se dotiču i granica umjetničke scene koja tijelo u pokretu uvelike određuje bilo dominantnim temama bilo adekvatnim financijama.

Uostalom, starenje je stigmatizirano bez obzira na profesiju jer, kako piše kritičarka Margaret Morganroth Gullette, za suvremenu zapadnu okolinu postoje samo dva društveno prihvaćena narativa o starenju: priče o napretku ili o propasti. Time je starenje svedeno na jadikovanje o ili slavlje starosti, pri čemu ga niti jedan princip ne doživljava dijelom života. Zbog takve percepcije društva, starije osobe ostaju na margini kulturno-društvene, pa i ekonomsko-političke reprezentacije što odudara od statistike prema kojoj je u dobi od 60 i više godina danas gotovo četvrtina stanovnika Hrvatske.

Upravo ta drugost i nevidljivost starijih osoba u fokusu je serije fotografija od 9 do 12 Marine Paulenke, predstavljenoj na izložbi koju je moguće pogledati do 19. travnja u BAZI na Trešnjevci. Izložena serija snimljena je analognom kamerom, a obuhvaća šesnaest portreta štićenika Doma za starije osobe Trešnjevka. Nasuprotno postavljeni nizovi crno bijelih portreta u dva izložbena prostora ovećim dimenzijama dominiraju prostorom pri čemu promatrača/icu suočavaju s inače neprimjetnim detaljima. Upravo zbog snimanja lica izbliza, te predimenzioniranog uvećanja, izrazi portretiranih daju naslutiti sijaset različitih emocija od borbenosti, prkosa, sjete, tuge, pa i smušenosti. Ipak, portretirani ostaju anonimni, fotografije nisu naslovljene, osim njihovog lica, niti jedan označitelj ih ne smješta u neki osobit prostor. Zbog toga bismo ih s lakoćom mogli zamijeniti s bilo kojim seniorom s Trešnjevke. Jedino u naslovu izložbe moguće je razabrati lokaciju, doduše prilično apstraktnu jer je definirana vremenom. Premda označava vrijeme u kojem se u Domu za starije odvijaju stvaralačke aktivnosti poput crtanja, pletenja i slično, kao i vrijeme unutar kojeg je umjetnica posjećivala štićenike, naslov je moguće shvatiti dvojako – kao kontrolirano vrijeme koje određuje institucija ili kao aluziju na zadnju četvrt života.

Nadalje, umjetničine posjete Doma za starije postale su okosnica njenog rada na terenu i temeljem tih razgovora i fotografskih zapisa isproducirana je serija od 9 do 12. Čitav projekt dio je znatno šireg programa Umjetnici za kvart koji tematizira različite aspekte stanovanja na Trešnjevci i do sada je podržao brojna umjetnička istraživanja, među ostalim, Božene Končić Badurine, Bojana Gagića, Bojana Mrđenovića i Ane Kuzmanić. Program je započet još 2016. u organizaciji [BLOK]-a kao svojevrsni nastavak Urban Festivala, prvenstveno zbog interesa za društveno politička pitanja u javnom prostoru specifične lokacije, dok ga razlikuje tematski fokus isključivo na Trešnjevku. I dalje se, što je dosta važno za umjetničku scenu u Hrvatskoj, inzistira na novim umjetničkim produkcijama, samo što one nastaju na temelju višemjesečnog, pa i godišnjeg istraživanja. Takva istraživanja u  kvartu imaju potencijal misliti kvart kao zajednicu na drugačiji način zahvaljujući podjednako umjetnicima i stanovnicima.

Na neki način ovaj projekt može se shvatiti kao nastavak Paulenkinog ranijeg rada Drugi dom iz 2015. godine u kojem se bavila životom, odnosno uvjetima života zatvorenica u požeškoj kaznionici. Polazeći od feminističkih teorija o obiteljskom domu kao “središnjem društvenom poprištu u kojem je žena istovremeno subjekt i objekt nadzora” zanimalo ju je kako promišljati dom zatvorenica, odnosno zatvor. Slično je i u staračkim domovima jer postoji određeni nadzor, koji se uglavnom odvija kroz skrb i njegu, ali sva pravila u domu dolaze odozgo, od institucije same, baš kao i u zatvoru. Iako u domu ne završavaju zbog izvršavanja kazne, dolazak u dom znači priznati ograničeni vijek vlastitog tijela, odnosno nemogućnost brige o sebi, kao i odsustvo nekog drugog skrbnika.

Drugi dom intrigirao je ponajviše zbog načina na koji je autorica o zatvorenicama progovorila. Umjesto ilustrativnih fotografija, umjetnica ih je prikazala kroz njihov životni prostor, motive, osobne i druge predmete koji čine scenografiju njihove zatvorske svakodnevice. Iako je začudni narativ djelomično nastao zbog zakona koji “određuje da je fotografiranje ili snimanje zatvorenika dozvoljeno samo na način u kojem im se ne otkriva identitet”, čini se da drugačija reprezentacija zatvorenica ne bi imala smisla jer bi se fokus sveo na njih same, a ne na prostor koji diktira i kontrolira njihov životni ritam.

Zašto je onda autorica u seriji fotografija koja za polazišnu točku uzima “preispitivanje politike institucionalnog stanovanja u trećoj životnoj dobi u vremenu intenzivnih transformacija socijalne države” umjesto o instituciji progovorila o njezinim štićenicima? I zašto iz polja kamere izostavlja upravo taj problematičan okvir njenih protagonista – Dom za starije? Umjesto stanovanja u domu, umjetnica portretiranjem izbliza važnost daje stanovanju u ostarjelom tijelu doživljavajući štićenike kao vlastitu budućnost. S druge je strane istaknula da “njihov uzvraćeni pogled u vlastitu prošlost postaje njihova poveznica i iskra koja se u umornim tijelima inati vremenu”. Time je fokus njenog istraživačkog projekta, barem u ovom segmentu javne reprezentacije, sveden na protok vremena, a ne okvir institucije, kao mehanizam kontrole tijela. Upoznavši se sa štićenicima Doma za starije Trešnjevka, odustala je od početnih pitanja o politikama stanovanja u koje bi se s lakoćom ucrtale liste čekanja, ekonomska ograničenja, privatizacija, potezanja veza, skromni uvjeti života.

Protutežu politikama stanovanja, kojom se autorica pozabavila, čine politike tijela, tijela koje sputava i koje je sputano. Na neki način, postaje nevažno radi li se o štićenicima Doma za starije Trešnjevka, ili samoorganiziranom domu feministica Babayaga u Francuskoj ili pak samoorganiziranom elitnom domu Santa Clara u Španjolskoj, jer bez obzira na politiku institucije u kojoj borave svi se konstantno suočavaju s ograničenjima doma koji im ujedno omogućava dugi život, odnosno s ograničenjima iznemoglog tijela. Međutim, za razliku od Iztoka Kovača i Janeza Janše koji se vlastitim tijelom služe kako bi javno raspravljali o starenju i što ono znači za tijelo, ali i za njegovo društveno-političko okruženje, kod ciklusa Marine Paulenke nedostaje upravo taj segment društvenog koje regulira umorno tijelo. I zato nastale fotografije dostojanstveno portretiraju osobe starije životne dobi ukazujući prije svega na njihovu dob čime vidljivim čine njihovu drugost više nego li okolnosti uslijed kojih se starost percipira kao strano tijelo.

Slične radionice ŠKART je prvi put provodio tijekom rezidencijalnog boravka u Koruškoj galeriji likovnih umjetnosti 2015. godine. Cilj tog programa bilo je obrazovanje kroz umjetnost, odnosno kako umjetnost približiti ljudima, a na njemu je sudjelovalo desetak osoba različitih životnih dobi, među kojima i nekoliko umirovljenika. “Naš predlog je bio da zajedno analiziramo slike, da ih čitamo i potom rekonstruišemo, odnosno da svako predloži svoju verziju slike služeći se jednostavnim tehnikama i sredstvima. Kao završni proizvod svako je napravio malu scenu, malo lutkarsko pozorište, sa motivima odabranih slika, ali sa ličnom interpretacijom. Takvo rasčlanjivanje i rekonstruisanje slika smo nazvali demistifikacija umetnosti“, kaže Dorđe Balmazović, jedan od članova ŠKART-a.

Balmazović također tvrdi da svijet danas postaje konzervativniji no što je bio prije, a promjene idu na gore umjesto na bolje. “U jednom trenutku ideje modernizma i progresa su se udaljile od ljudi i danas deluju udaljenije nego pre 50 godina. Savremena umetnost sve više postaje elitna i sve udaljenija od ‘običnih’ ljudi, pa samim tim i starijih”. Isto se moglo zaključiti i u razgovoru s Cecilijom i Barbarom Lovrenčić, korisnicama Doma za starije koje su sudjelovale na radionicama. Osim sadržajno, starijim osobama je zbog teškoća u kretanju i fizički otežan pristup muzejima i kulturnim aktivnostima, zbog čega je jako važno da one na neki način “dođu k njima”. Osim što se nalazi u neposrednoj blizini MSU-a, suradnja s domom Sv. Ana vjerojatno je bila praktična i zbog njihovih drugih aktivnosti. Korisnici tamo imaju mogućnost sudjelovati u aktivnostima kao što su keramička radionica ili radionica modelarstva i maketarstva, a dom također ima svoj pjevački zbor koji održava jednotjedne probe i izvodi filmsku i drugu glazbu koje je bila popularna kad su članovi zbora bili mlađi.

Približavanje kulture osobama treće životne dobi aktivnost je kojom se pojedinačno bave određene organizacije. U sklopu projekta 55+ Montažstroj je održavao kazališne radionice s osobama starijim od 55 godina, a iz tih radionica nastala je istoimena, višestruko nagrađivana kazališno-dokumentarna predstava. Na festivalu Ekstravagantna tijela: Ekstravagantne godine 2013. godine nastupao je Zbor pritužbi, zbor starijih građanki i građana koji je na melodije evergreena pjevao stihove kreirane od pritužbi i problema s kojima se starija populacija obično susreće. U Rijeci se dostupnošću kulturnih sadržaja svojim članovima bave različiti klubovi umirovljenika okupljeni pod imenom Penzići Rijeka, a oni su, prema riječima njihova koordinatora Petra Nikolića, “na sasvim zadovoljavajućoj razini”. Sve kulturne ustanove s kojima su htjeli uspostaviti suradnju izašle su im u susret s nižim cijenama ulaznica ili programima koji se odnose posebno na umirovljenike.

Nikolić ipak navodi kako je volja njihovih članova za takvim sadržajima većinom vrlo upitna. “U odnosu na broj umirovljenika u Rijeci (38 000), jako mali postotak posjećuje kulturne ustanove. Interes za iste je stalan, međutim nije velik. Mi imamo populaciju umirovljenika koji nam se redovito odazivaju na razne programe iz područja kulture, međutim, to je, čini se, zatvoren krug i jako mali postotak ukupnog broja članova”, ističe. Tu naravno ponovno dolazimo do početnog problema, odnosno kome su kulturni sadržaji uopće namijenjeni. Fokus djelovanja, prvenstveno edukacije, najčešće je okrenut mladima ili čak djeci, dok se ovu višestruko diskriminiranu skupinu najčešće zanemaruje. Balmazović je također naglasio kako je s djecom izuzetno važno raditi zato što je to ulaganje u budućnost, no rad sa starima je jednako važan jer je naša dužnost da, ako imamo mogućnosti, bar pokušamo olakšati im starost i učiniti je zanimljivom.

Sudionici radionica Re-konstrukcija slike u početku su bili skeptični, ali su se kasnije ohrabrili i slobodno iznosili tumačenje i svoje doživljaje slika. Balmazović kaže da nisu bili sigurni hoće li i kako ljudi prihvatiti njihove prijedloge, ali tijekom rada su se zainteresirali i njihov odnos počeo se razvijati, a broj sudionika do kraja radionice ostao je isti. Možda je najzanimljivija upravo političnost nastalih radova. Tumačenje slika povezali su s temama iz svoje svakodnevice, stvarima koje ih okružuju, a u njih su učitali i probleme radnica Kamenskog, probleme patrijarhalnog društva, neravnopravnosti žena, probleme opresije koju provodi crkva i slično.

Cecilija Lovrenčić rekla je da u početku nije znala što može od radionica očekivati i “da li je to baš za nju”, ali vratila se i ostala do kraja. Također smatra da bi takvih događaja trebalo biti više. Balzamović je istaknuo kako je tijekom rada gospođa Barbara rekla da nikad nije razmišljala o slikama. Ako bi joj se neka svidjela, stavila bi je na zid, ali sad prvi put razmišlja što je na njima i zašto. “To bi otprilike bila srž naše namere, da razmišljamo o slikama tokom rada. Umetnost, šta god da podrazumevamo pod tim pojmom (ima mnogo tumačenja), može da nam ulepša život i učini ga dostojanstvenijim. Za to nikada nije kasno”, zaključuje.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Razgovarajući i analizirajući djela iz muzejskog fundusa, polaznice i polaznici predložili su svoje interpretacije, koje su nerijetko izlazile izvan alegorijskog karaktera samih slika, i odnosile se i na neka politička pitanja današnjeg vremena. Na temelju interpretacija i zamišljene radnje, izvedene su malene kartonske diorame, nalik lutkarskom kazalištu. U diorame su, u stripovskoj maniri, uključeni i zamišljeni dijalozi među likovima na slici. Za izvedbu diorama korišteni su jeftini, ponekad i odbačeni, lako dostupni materijali.

Za vrijeme otvorenja izložbe, 15. prosinca od 17 sati, sudionice i sudionici radionice, Cecilija Lovrenčić, Jozefina Mešić, Ružica Kanđera, Dobrila Đaković, Marija Katalenić, Danica Vanječek, Stefanija Sodić, Anka Branišelj, Josip Križmanić, Franjo Drobnjak, Barbara Lovrenčić i Cecilija Novosel podijelit će svoja tumačenja slika s publikom, uz nastup iznenađenja. Intervenciju grupe Škart “Re-konstrukcija slike” u Zbirkama u pokretu možete pogledati do 11. siječnja.

Kolektiv ŠKART osnovala su dva studenta Arhitektonskog fakulteta u Beogradu 1990. godine. U vlastitom radu, koji uglavnom na neočekivane načine povezuje poeziju, dizajn (i vizualne umjetnosti) s “arhitekturom ljudskih odnosa”, odnosno načinima suradnje i komunikacije među ljudima, ŠKART kroz niz radioničkih formata razvija poseban odnos s publikom. Za vrijeme rezidencijalnog boravka u Koruškoj galeriji likovnih umjetnosti 2015. godine osmislili su radionicu koja se temelji na stvaranju privremenih i nerijetko neočekivanih, ali uvijek ravnopravnih odnosa između građana starije životne dobi i svijeta i institucija umjetnosti. Tu su metodu prilagodili kontekstu zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti i korisnicima Doma za starije osobe sveta Ana.

Kustosica je Jasna Jakšić.

Trag bliže točnom odgovoru na datu zagonetku donosi mali svijetloplavi pravokutnik koji je krasio naslovnicu Jutarnjeg lista, točnije, specijalno dvodnevno izdanje tiskovine povodom blagdana Velike Gospe. 

Nije riječ o novom i uzbudljivom vic maheru popularnog dnevnika već o nekolicini plaćenih centimetara koje je zakupila Erste&Steiermärkische banka. Taj oglašivački hibrid kakaa, pčele, power yoge i konvertibilne marke nosi sa sobom određeni misterij. Osim pečatnjaka bečke banke otiskan je i masno upisani citat mrtvog američkog predsjednika koji od slova do slova glasi ovako: “Nije važno koliko je godina u našem životu, nego koliko je života u našim godinama”.

Eto dakle izazova i prilike da se zapitamo kakvom su se to komunikacijskom tehnologijom ovoga puta naoružale trupe, kako si ona sama voli tepati, vodeće hrvatske banke? 

Istragu te dileme započeo sam pomalo naivno nazvavši direktno Rijeku i bančin ured za pitanja marketinga, ali nažalost, ni nakon pet upućenih poziva nitko od mjerodavnih nije uslišao molbe razbuktaloj znatiželji. Uslijed uporne zvonjave telefona, sjetih se da je ipak sve online i nije dugo prošlo dok je web stranica ponudila službeno opravdanje za krađu misli Abea Lincolna. Radi se, između ostaloga, o pokušaju što uspješnije stimulacije tržišne grupe umirovljenica i umirovljenika da porazmisle o mogućnosti podizanja gotovinskog kredita. «I u mirovini je važno s kim bankarite! Erste banka prati vas u vašim planovima.»

Kovanicom bankariti hrvatski su jezik obdarili upravo djelatnici dotične banke. O tome je detaljno pisao Ante Jerić, stoga ćemo ovdje preskočiti sve implikacije koje sa sobom vuče poslovno općenje između tebe i pristojnih kamatara. Zadržimo se na saznanju za ljubaznu pratnju o kojoj se kroz naličje Honest Abea obavještava penzićku populaciju. 

Pored otrulog cinizma kojim se vlastito ustrajanje na poziciji dužničkog ropstva prema neplatišama obljepljuje parolom mitskog “bezgrešnika” i “istinozborca”, koja ovako istrgnuta iz cjelokupnog konteksta američke povijesti zvuči kao ekonomska adaptacija servisa Žuži Jelinek, ponuda pratnje subliminalno puca na stereotip o nemoćnim starcima koji sami ne mogu ni do pisoara bez da ih netko pritom velikodušno drži za ruku. Tu se onda otvara prostor da uskoči brižna tetka banka jer planirati odmakli život mogu jedino uz materijalni blagoslov kredita. Bez toga, kvalitetnog života naprosto nema.

Slijedom tih neprilika, da je pokojni Lincoln kojim slučajem danas živ i zaposlen kao uhoda u službi Erste banke, njegov bi uvodnik u velikom govoru na prepunom Kaptolu mogao zvučati ovako: “Oj stariji, ponovno mekani i djetinji, nemoćni vi koji preživljavate kroz bijedu mirovinskog proračuna, prosječno tek neznatno plaćeniji od primatelja sramotnog minimalca Miranda Mrsića, rijetka populacijo koja ima sigurna primanja dok država ne bankrotira, vi koji ste polako zagazili u sutone života, onaj period kada brojne funkcije našeg tijela neumitno počinju opadati, ali i zlatan period, doba istinskog spokoja i specifičnih čari kojima se valja prilagoditi… Zalagat ću se za vas i boriti za svakovrsne dodatke životu u vašim godinama, pratit ću vas u vašim planovima. Ako će zatrebati kolica, barka ili zavodljiva iluzija pred konac vaših godina, osigurat ćemo kapital za investiranje. Potom ćemo vas pratiti. Pratit ćemo vas do posljednje kune s najvišim kamatama. Pratit ćemo vas do groba a potom ćemo oderati vašu djecu i sinove ili kćerke vaše djece. Znajte da se na nas možete osloniti kada vas bližnji i prijatelji razvlaste. A onda, kada vas dopratimo pred vrata hrvatskog tržišnog raja, tada ćemo vas pustiti da se koprcate sami kako najbolje znate i umijete. Ono što je tada jedino sigurno osim smrti, a krije se u pozadini ersteovskog života u godinama, jeste zaštitna klauzula kojom se osiguravamo u slučaju vašeg financijskog kolapsa”.

Kako navodi Howard Zinn, Lincoln i njegovo bratstvo tj. onaj dio američke elite čije je ciljeve politički zastupao, imali su ipak i neki svoj specijalni interes prilikom opjevanog ukidanja ropstva. Kroz prokušani ratni instrumentarij po cijenu bezbrojnih žrtava, djelovalo se iz marketinški primamljivog razloga kako bi jednog lijepog dana svi mogli “slobodno” raditi i kupovati proizvode na rekonstruiranom tržištu. No, jedno čini deklaraciju, a nešto sasvim drugo djelovanje po službenom postupku. Dok je u više navrata javno propagirao razliku među rasama na političkoj i socijalnoj razini, Lincolnu se robova ustvari najisplativije bilo riješiti i da mu nisu došli kao naručeni za vojnu ispomoć u Građanskom ratu,  velika je vjerojatnost da bi ih većinu otpremio “njihovim kućama” u Africi. Ukidanjem robovlasničkog sustava, bogati Sjever se dograbio višestruko jeftinijih posjeda na opustošenom američkom Jugu. U sigurnoj egzekuciji Abea, kroz kombiniranu vožnju među zastavicama bogatih i crnoputih, koje mu za novog poslodavca u Hrvatskoj glume statisti treće dobi. Zato im se Erste i upucava, mameći na svoju plantažu budući da država ovdje barem jamči za te jadne mirovine.

Na prijedlog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti umirovljenici će sudjelovati na festivalu Ekstravagantna tijela projektom Penzići – kustosi. Umirovljenicima je prepušten izbor tema i odabir umjetničkih radova iz Zbirki muzeja. Odabrana je tema Žena u Zbirkama Muzeja, čime će se naglasiti uloga žena u umjetničkom izražavanju.

Umjetnici čiji će radovi biti predstavljeni na izložbi: Zlatko Prica, Nikola Reiser, Lazar Vozarević, Carlo Ostrogovich, Predrag Peđa Milosavljević, Vladimir Udatny, Maria Arnold, Ivo Dulčić, Oton Gliha, Vlaho Bukovac, Carlo Sbisa, Ferdinand Kulmer, Sonja Kovačić Tajčević, Milena Lah, Frano Kršinić, Sandra Vitaljić, Mare Milin, Vlasta Žanić, Vladimir Gudac, Sanja Iveković.

Izložba će biti održana u MMSU-u od 24. ožujka do 5. travnja.