Cyberpunk, kao u zadnje vrijeme posebno istaknut subžanr fikcije, obično pretpostavlja distopiju uvjetovanu tehnološkim napretkom. Osim što nas privlači imaginacijom i širinom mogućih interpretacija, tematiziranje budućnosti kroz cyberpunk često ima i prosvjetiteljsku, normativnu funkciju. Portretiranje svijeta koji nije onaj kakav poznajemo nekako nam uvijek djeluje kao upozorenje da u sadašnjim odnosima na relaciji čovjeka i tehnologije, u međuljudskim odnosima i nekim globalnim ekonomskim i političkim kretanjima, postoje klice onoga što gledamo, slušamo ili čitamo kao neku umjetničku konstataciju.

Animirani video serijal pod nazivom Interface, koji je u produkciji YouTube kanala u m a m i u 21 kratkometražnoj epizodi izlazio od kraja 2017. do sredine 2018. godine, jedno je od takvih djela. Radnja serijala smještena je u suvremeni Montreal u kojem na samom početku pronalazimo protagonista Henryka kako promatra lutke u izlogu. U tome ga iznenada prekine stvorenje koje mu se predstavi kao Mischief, a čija je glavna karakteristika mogućnost promjene oblika i veličine vlastitog tijela.

Njih dvoje kreću na put po svijetu koji ne nalikuje mnogo našem, a putem ustvari saznajemo o događaju iz osobne prošlosti našeg iznimno šutljivog protagonista. Prateći njihovo putovanje urbanim pejzažem, primjećujemo hladnoću, blaziranost i krajnju jednoličnost prolaznika, kao i to da je sve obilježeno simbolikom korporacije Greetings Robotics i misteriozne “imaterijalne” tvari koju ona promovira. Kako epizode odmiču, sve se jasnije upoznajemo s Henrykovom obiteljskom situacijom i događajima iz prošlosti koji su doveli do njegova stanja, a to je permanentna šutnja koja kao da otkriva introspektivnost, ali i neko posebno, samo na njega ograničeno znanje o svijetu u kojem se nalazi.

Iako se Interface uistinu na trenutke može činiti nedovoljno eksplicitan, kontradiktoran ili čak besmislen, on s druge strane ostavlja veliku mogućnost interpretacije. Nakon svake epizode može se postaviti niz pitanja, kako zbog same radnje i generalne atmosfere u seriji, tako i zbog referenci na umjetnička djela (poput slika Sin čovječji Renéa Magrittea i Geopolitičko dijete promatra rođenje novog čovjeka Salvadora Dalija) i na filozofske koncepte (poput deteritorijalizacije Deleuzea i Guattarija). Slabljenje i nestajanje granice između čovjeka i stroja, priroda ljudske svijesti, suverenost pojedinca nad vlastitim životom, ali i društvenih kolektiva nad političko-ekonomskim poretkom samo su neki od problema koji nam se ovim djelom nastoje komunicirati.

Jednostavnu i upečatljivu animaciju koja uspješno portretira raskid između Henryka i živog, a beživotnog svijeta kojim je okružen, obogaćuje i soundtrack napravljen posebno za serijal. Zasluge za čitav projekt pripadaju Justinu Tomchuku, svestranom kanadskom umjetniku na čijoj se web stranici može pronaći autorov opus koji se sastoji, osim ovog serijala, od slika, fotografija, kraćih animiranih video-uradaka i industrijske elektroničke glazbe. Stoga, ukoliko ste otvoreni za nekonvencionalne oblike kinematskog izričaja, ali i za djela koja gledatelju prepuštaju većinu pojašnjavanja, preporučio bih da ovom jedinstvenom serijalu date priliku da vas odvede u svijet koji je potpuno drukčiji, a opet odnekud poznat.