“Oblici iz prirode svojim su savršenim omjerima i skladom oduvijek inspirirali umjetnike. Neophodna bioraznolikost u ekosustavu uključuje mnoštvo vrsta najrazličitijih oblika, veličina boja. Priroda ipak misli na sve: te različitosti spajaju se u posve harmoničnu cjelinu. Djelići tog savršenstva prirode pak od davnina postaju sastavnim dijelovima naših života. Ljepota bilja nije zavarala one koji su u njoj uspjeli prepoznati i utilitarnost. Pripadnici drevnih civilizacija od davnina stvaraju materijale koje upotrebljavaju u svakodnevnom životu: riječ je o tkanini. Lan, pamuk, konoplju moguće je transformirati u tekstil, udahnuti biljkama neki drugi život, stvoriti produženo trajanje obradom i preobrazbom.”, prenosimo iz prilagođenog predgovora kustosice i autorice likovnog postava Ksenije Foretić.

Na izložbi ćete moći pogledati radove sljedećih autorica: Kristina Antolić, Tatjana Grgurina Vučetić, Vesna Jakić, Maja Jelušić, Iva Katalinić, Marijana Kostelac, Ana Kujundžić, Andrea Pavetić, Vedrana Peček, Lili Poljak, Sanja Šebalj, Irena Vodišek Babaja. Uz njihove bit će predstavljeni i radovi pozvanih autora_ica: Đurđica Kocijančić, Silvia Kranjec Gajić, Ela Leko, Leo Subanović.

Više informacija o izložbi možete pronaći ovdje.

“Zagrebački salon, renomirana nacionalna izložba recentnih likovnih ostvarenja, koji je svake treće godine posvećen primijenjenim umjetnostima i dizajnu, 2023. godine namjerava prikazati kroz središnju temu, radove hrvatskih primijenjenih umjetnika i dizajnera unazad protekle 3 godine. Polazište promišljanja i konceptualizacije 58. zagrebačkog salona posvećenog primijenjenoj umjetnosti i dizajnu polazi od ideje okupljanja i promišljanja brojnih i raznolikih suradničkih inter- i trans-disciplinarnih praksi umjetnika, teoretičara, znanstvenika, dizajnera, obrtnika, istraživača koje se manifestiraju kao mjesto susreta različitih metoda, estetika i praksi, a fokus je usmjeren prema suradničkim, grupnim i kolektivnim procesima stvaralaštva, te odnosima, kreativnim pregovorima, interakcijama i unutrašnjim dinamikama između aktera kreativnog procesa, umjetnika i drugih sudionika/suradnika u tim procesima. Posvećen između ostalog „kolektivnoj infrastrukturi“ u kulturi i umjetnosti kao „infrastrukturi podrške“ zajednički rad može ukazati na mogućnosti i izazove u okviru razmjene ideja i praksi uokvirenih horizontom zajedničkog djelovanja, posuđujući ideju Judith Butler koja kolektivnost razmatra kao infrastrukturu. Fokus se smješta na mapiranje specifične infrastrukture – društvene, materijalne, vizionarske – kolektivnih veza i povezivanja”, piše Benčić u natječaju.

Čitav tekst natječaja možete pronaći ovdje. Prijave se šalju putem obrasca, a otvorene su do 22. rujna.

Dok se ekonomija filmskog i posebno glazbenog polja u velikoj mjeri oslanja na autorska prava, vizualne su umjetnosti milošću krojača kulturne politike uglavnom prepuštene najstarijem i apsolutno najnesigurnijem “modelu” preživljavanja – prodaji umjetničkih radova. I dok bi se iz vizure medijskog spektakla aukcija i kolekcionarskog sustava možda moglo pomisliti kako vizualnim umjetnicama i umjetnicima – čak ni onima koji gaze izvan klasičnih likovnih oblika – nije loše, realnost je goleme većine njih iznimno teška, vjerojatno među najtežima u kulturnom i umjetničkom sustavu.

Da tomu nije tako samo na “ovim prostorima” na kojima govora o tržištu umjetnina ne može biti, nego i u širem euroameričkom kontekstu neovisno o stupnju sraslosti pojedinih umjetničkih polja s tržištem, pokazuje i inicijativa Međunarodnog udruženja vizualnih umjetnika (IAA) Pay the Artist Now!, pokrenuta 15. travnja ove godine, na Svjetski dan umjetnosti, koja zagovara uvođenje naknade za izlaganje kao cehovskog standarda. Naknada je to koja se dijelom vodi modelom autorskih prava i podrazumijeva obavezu muzejskih, galerijskih i drugih izlagačkih prostora da umjetnice i umjetnike plaćaju za svako izlaganje njihovih radova i sudjelovanje u izložbi. Logika je vrlo jednostavna – ako će za izložbu biti honorirani oni koji participiraju u njezinoj selekciji, organizaciji i provedbi, neprihvatljivo je da ne budu i oni koji su proizveli njezin sadržaj. Kako IAA pomalo mlako navodi u svojem priopćenju povodom pokretanja kampanje, postojeći sustav se zasniva na “slabašnoj nadi da će prepoznatost biti dovoljna da podigne tržišnu vrijednost umjetnika. No za mnoge umjetnike to neće biti slučaj.”

Radi li se baš o “slabašnoj nadi”? Prije bi se moglo reći da se radi o najobičnijoj eksploataciji, dobro poznatoj glazbenicima kao sviranje za omraženi exposure – ili, kako se najčešće javlja u razgovorima s ovdašnjim poslovno dovitljivim ugostiteljima i organizatorima, za “promociju” i “reklamu”. No čak ni u glazbenom polju, u kojem je sviranje za promociju toliko rašireno da je postalo temom internetskih memova, takvi aranžmani ipak nisu pravilo na način na koji jesu u svijetu vizualnih umjetnosti. Bilo bi to, primjerice, nalik tomu da se podrazumijeva da izvođači nastupaju besplatno na glazbenim festivalima zato što će im to potencijalno donijeti bolju prodaju albuma – moglo bi se reći gotovo nezamislivo, da na nekima od najvećih regionalnih festivala upravo na takav način ne tretiraju lokalne sastave.

Što se ovdašnjeg konteksta vizualnih umjetnosti tiče, u njemu je pitanje naknade za izlaganje postalo posebno aktualno zbog nesuvislog Nacrta prijedloga Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti, koji kao uvjet za ostvarivanje prava na uplatu obveznih doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje iz sredstava proračuna Republike Hrvatske propisuje minimalni financijski cenzus: od umjetnica i umjetnika će se prema aktualnoj verziji tražiti da mjesečno zarađuju u prosjeku 4 254 kune bruto u trogodišnjem razdoblju prije podnošenja prijave, što iz terenske perspektive djeluje potpuno nadrealno, budući da je u nizu umjetničkih područja upravo sistemski onemogućeno.

Vjerojatno dijelom i s time na umu, kampanji Pay the Artist Now! se prije par dana pridružio i Klaster za likovno područje, koji čine Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, Hrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti, Hrvatsko dizajnersko društvo, Udruženje hrvatskih arhitekata, Hrvatska udruga likovnih umjetnika Split, HDLU Istra, HDLU Rijeka, HDLU Dubrovnik i Hrvatska sekcija Međunarodnog udruženja likovnih kritičara. Riječ je o skupini strukovnih organizacija koja predstavlja područje vizualnih umjetnosti u procesu konzultacija oko novog Zakona. U svojoj Preporuci muzejima i galerijama u Republici Hrvatskoj, objavljenoj 28. lipnja, Klaster ističe da se pitanje naknade za izlaganje treba razumjeti “u okviru gotovo nepostojećeg tržišta umjetnina, nedovoljnog i neadekvatnog javnog sufinanciranja produkcije umjetničkog rada, otkupa za muzeje i zbirke, stipendija i sl.”

Na pitanje tržišta umjetnina ne bi trebalo trošiti previše riječi – niti je ono tema u našem kontekstu niti bi se njime pretjerano trebala baviti solidarna i suvisla kulturna politika. Kao što smo već pisali u više navrata, smisao takve kulturne politike može biti samo u tome da umjetnički rad tretira kao vrijednost od društvene važnosti te da ga, u skladu s time, podupire primjerenom količinom javnih sredstava. Cehovskim bi sindikalističkim inicijativama poput Pay the Artist Now! pritom trebalo dati punu podršku i od institucija, jer iskustvo pokazuje da one uistinu mogu doprinijeti stvaranju uvjeta za primjereno vrednovan umjetnički rad. Kao poučan dokument različitih rješenja i problema u specifičnim nacionalnim sistemima mogu poslužiti materijali s IAA-inog simpozija Naknada za izlaganje u Europi, koji se održao u studenom 2018. godine u Bruxellesu te je poslužio kao osnova za formiranje zagovaračke platforme okupljene oko Pay the Artist Now!

Primjer dugotrajnog uspješnog organiziranja likovnih umjetnika dolazi iz Kanade, gdje je krajem 1968. osnovana strukovna organizacija CARFAC, i to upravo kao odgovor na pokušaj Nacionalne galerije Kanade da jednu izložbu organizira a da ne honorira sudjelovanje umjetnika u njoj. Kako je navela CARFAC-ova April Britski, Kanadsko umjetničko vijeće odredilo je 1974. godine obavezu isplaćivanja naknada za izlaganje za institucije koje se prijavljuju za javne potpore, a umjetnici su sami od 1975. počeli bojkotirati galerije koje takve naknade nisu isplaćivale, što je postepeno dovelo do njihovog širokog uvođenja.

U drugim je pak kontekstima pitanje naknada vezano za shvaćanje i primjenu modela autorskih prava. Marie-Anne Ferry-Fall iz Društva autora likovnih umjetnosti (ADAGP) tako pojašnjava da je u Francuskoj vlada konsenzus, poduprt sudskim odlukama, da izlaganje potpada pod kategoriju priopćavanja djela javnosti. Usprkos takvoj pravnoj definiranosti, Ferry-Fall ističe izrazitu neujednačenost prakse te ističe da se tantijemi za vizualne umjetnike i umjetnike ne prikupljaju sistematski.

Da postoje i primjeri inicijative odozdo, kada nadležni za politiku prepoznaju potrebu za rješavanjem ovog pitanja, pokazao je Teemu Mäki iz Udruženja umjetnika Finske. Tamošnje je Ministarstvo obrazovanja i kulture 2015. godine osnovalo komisiju koja je imala istražiti prakse ugovaranja i honoriranja vezanih za organizaciju izložbi u javno financiranim institucijama. Kako je isplata tantijema za izložena djela obavezno u Finskoj, sljedeći je korak osiguravanje naknada za neumjetnički rad vezan za organizaciju i pripremu izložbi i sudjelovanje u pratećem programu. Stoga je od 2017. Ministarstvo pokrenulo pilot projekt sufinanciranja takvih naknada za sve javno financirane muzeje. Od početnog udjela od 70%, država danas u navedenim troškovima participira s 80% sredstava.

Naznake dobre prakse možemo pronaći i u najbližem susjedstvu. Usprkos nizu problema koji postoje u financiranju umjetnosti i kulture u Sloveniji, svakako valja istaknuti da su, kako napominje Dušan Dovč iz SCCA-Ljubljana, u Otvorenom pozivu tamošnjeg Ministarstva kulture propisani minimalni honorari za umjetnice i umjetnike koji sudjeluju u projektima financiranima u njegovom okviru. A koliko su izborena prava kulturnih radnica i radnika krhka u političkom kontekstu jačanja konzervativnih pozicija i politika štednje dobro pokazuje austrijski slučaj, koji je predstavila Vasilena Gankovska iz IG Bildende Kunst. Tamo je, naime, obaveza plaćanja naknada za izlaganje uvedena 1997., da bi ju konzervativna koalicija na vlasti ukinula već 2000. godine.

Što se hrvatskog konteksta tiče, dakle, uz trenutnu kulturnopoduzetničko-desničarsku kombinaciju na vlasti, koja ionako ignorira apele devastirane nezavisne kulture, ovdašnji likovnjaci imaju svaki razlog za pesimizam što se uspjeha inicijativa poput Pay the Artist Now! tiče. Pomaci u pogledu naknada za izlaganje nužni su i nedvojbeno će dijelom olakšati prekarnu poziciju umjetnica i umjetnika. Za njezinu temeljnu promjenu, naravno, oni nisu dovoljni: takvo što će omogućiti samo potpuni zaokret kulturne politike, počevši s drastičnim povećanjem proračuna za kulturu općenito, kao i priljevom primjerenih sredstava u njezin nezavisni dio.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Kako u predgovoru izložbi tumači autorica koncepcije i kustosica izložbe Višnja Slavica Gabout, “ekstravagantno se u osnovi odnosi na sve što je neobično, čudno i izazovno. U novije vrijeme međutim, značenje ovoga pojma se uslojilo, a hermeneutički okvir proširio, pa se u kontekstu novih paradigmi ekstravagantnost iščitava kao nešto izuzetno i čudesno”.

Pop-art i njegov stilski idiom bili su Sekciji za oblikovanje plemenitih kovina i umjetničkog nakita ULUPUH-a inspiracija za koncepciju i realizaciju ove izložbe. “U svojim nakitnim skulpturama i objektima, kao i nosivim nakitnim instalacijama autori kreativno slijede s jedne strane strategije i prakse u suvremenoj umjetnosti, posebno suvremenoj skulpturi, dok s druge strane dohvaćaju beskrajnu slobodu popartističkog izražavanja.[…] Svijet gdje su plemeniti materijali združeni s neplemenitima – nelikovnima, pronađenima, ready-made, potrošnima, organskima, čak jestivima, pa se odnos jeftinoga i dragocjenoga postavlja u nove vrijednosne okvire, ulazeći u područje umjetnosti.” 

Izložba se može pogledati do 9. studenog 2018.

Kustosice ovogodišnje izložbe, modne dizajnerice Petra Krpan i Jadranka Hlupić Dujmušić, detektirale su hibridnost kao jednu od dominantnih pojava u suvremenoj modi, postavivši je autorima izlagačima kao tematski izazov. 

Prema predgovoru dviju kustosica, u suvremenoj se modi spajaju “svi teorijski modeli od semiotike mode do apokalipse tijela. No ono što ju izdvaja od drugih formi suvremenoga života u doba novih medija jest totalnost komunikacije, jer se moda spaja s tijelom. Forma mode ostaje otvorena za ono prošlo i buduće”. 

Na izložbi 17 autora nudi svoj odgovor na ponuđenu temu, referirajući se pojedinačno na neka od obilježja suvremene mode i društva u kojem djeluju. Njihove odgovore u mediju fotografije interpretirao je Vanja Šolin čiji radovi također čine dio izložbenog postava.

“Profinjeno hvatajući intrigantne i ponekad neočekivane situacije, temi pristupaju pokazujući širinu pristupa i bogatstvo stilskih izričaja – od lirskih, ekspresivnih, misaonih, metafizičkih, do društveno-angažiranih; od simboličkih do konceptualnih. Ponudivši narative, simbole, alegorije, metafore, foto-akcije, foto-performanse… Priču Intimno ispričali su na 36 autorskih načina: jedni diskretno prebirući po svojoj nutrini i rekonstruirajući fragmente vlastitog života, a drugi kritički se osvrćući na današnji svijet pun otuđenosti, razdvojenosti, nekomunikacije… Jedni evocirajući priče iz svijeta mašte, drugi kontemplirajući o starosti, prolaznosti, smrti…Jedni vizualizirajući doživljaj prisnoga odnosa s ambijentom, prostorom, gradom… drugi s pejzažima i interijerima. Jedni tragajući za svojim sjećanjima, uspomenama, korijenima, a drugi koncentrirajući se na društvenu akciju i skrećući pozornost na aktualno društveno stanje. Tako svi zajedno, kreativnom raznolikošću, odgovarajući na izazove vremena, u kojem je danas važno kako kao jedinka zadržati osobnost i sačuvati intimu” (Višnja Slavica Gabout, iz predgovora).

Selekciju radova za izložbu ove su godine, uz kustosicu Višnju Slavicu Gabout, obavili fotografi Janko Belaj i Dag Oršić.

Izlažu: Zoran Alajbeg, Janko Belaj, Boris Berc, Mara Bratoš, Đani Celija, Saša Ćetković, Marin Dražančić, Nina Đurđević, Hrvoje Grgić, Denis Gržetić, Filip Horvat, Maja Hrnjak, Ante Jaša, Damir Klaić, Iva Lulić, Ines Ljubetić Fišer, Anto Magzan, Tomislav Marić, Alan Matuka, Ratko Mavar, Karmen Orlić, Dag Oršić, Mario Periša, Berislava Picek, Josip Portada, Tomislav Rastić, Višnja Serdar, Igor Šeler, Vladimir Šimunić, Dragutin Škreblin, Erika Šmider, Vanja Šolin, Zvonimir Tanocki, Siniša Uštulica, Vladimir Vučinović i Ino Zeljak.

Otvorenje izložbe je u utorak, 2. kolovoza u 21 sat u rovinjskom Centru vizualnih umjetnosti Batana, a ostaje otvorena do 28. kolovoza. 

Autorica je u katalogu detaljno opisala svoje nadahnuće i metode rada, uvodeći nas u niz stručnih termina, upoznajući nas i na taj način s narodnom nošnjom koja joj je bila polazište, ali i suvremenim obradama tekstila koje je rabila u izradi svojih radova. Ideju  cijelog projekta sažela je ovako: „U vlastitom subjektivnom odabiru vizualno atraktivnih momenata izabrala sam elemente koje sam smatrala nepravedno zaboravljenim, ili estetski dragocjenim, da li konstrukcijom ili samim svojstvima tekstilne tvorevine koja crpi svoju ljepotu i funkcionalnost iz karakteristika samog prirodnog vlakna. Zatim sam ih dorađivala i transformirala u traganju za suvremenim osviještenim čovjekom. Bila mi je namjera da pođem putevima naših predaka i da se na kontemplativan i repetitivan te dugotrajan način posvetim sveukupnoj izradi svakog odijela. Zapravo sam imala namjeru usporiti se, biti dio samog procesa, a ne samo konzument gotove bezlične otuđene odjeće.“

Tihana Mikša Perković magistrirala je Tekstilni i modni dizajn, modul Dizajn tekstila na Tekstilno-tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Članica je ULUPUH-a, HZSU-a i HDD-a.

Njeno područje interesa su modni i tekstilni dizajn, ilustracija te izrada lutaka i igračaka. Sudjeluje na brojnim i međunarodnim revijama, natječajima te izlaže na brojnim žiriranim izložbama. Bavi se manufakturnom proizvodnjom malih serija i unikatne odjeće, kao i istraživanjem eksperimentalne mode i  tekstilnih tehnika. Surađuje kao ilustrator sa hrvatskim izdavačkim kućama. U domeni edukativnih djelatnosti, osmišljava i vodi radionice, kako za odrasle tako i za osnovnoškolski uzrast. Dobitnica je 3 nagrade za svoj dizajnerski rad. 

Izložba će se moći pogledati do 26. ožujka, radnim danom od 10 do 20 sati, subotom od 10 do 13 sati, dok je nedjeljom i praznicima galerija zatvorena.  Ulaz na izložbu je slobodan.

“Gotovo da nema likovnoga umjetnika koji nije izradio barem jednu unikatnu umjetničku knjigu. Napravljena je možda bez namjere da se pokazuje drugima. Često je to jedna osebujna osobna usputna memorija, dnevnik ili emotivni zapis, riječ i slika u suglasju, vizualni eksperiment s tehnikama i oblicima, s materijalima i najrazličitijim papirima, crtežima, urezima, grafičkim otiscima dubokoga i visokoga tiska i reljefima. Umjetničke knjige najčešće se otvaraju i prelistavaju u rukavicama ili su postavljene u vitrinama. Ponekad se njihovi listovi vade iz kutija, pregledavaju s lijeve i desne strane istodobno, s lica i naličja, iz njihove nas unutrašnjosti iznenađuju skriveni likovi i poruke, perforacije i figure. Umjetničke knjige rijetko stoje na policama. One su publici na ogled ponuđene na stolovima i postamentima nadohvat ruke. One žive pod toplinom naših prstiju i očitavaju se pogledima. (…) Na ovu izložbu pozvali smo umjetnike koji se već duže vrijeme bave izradom, eksperimentiranjem i popularizacijom umjetničke  knjige.(…)   željeli smo otvoriti zanimljivu kreativnu temu i potaknuti razmišljanje o tome što nam knjiga znači danas, u doba SMS-a i odustajanja od čitanja i pisanja rukom, a u sveprisutnom svijetu slika i medija”, zapisala je u predgovoru izložbe kustosica Dorotea Jendrić.

Izlažu Nevenka Arbanas, Maja S. Franković, Irena Frantal, Iva Gobić, Frana Grbić, Igor Konjušak, Organizam (Bernarda Cesar, Marija Juza i Filip Pintarić), Janko Orač, Zdenka Pozaić, Ivana Rod, Emanuela Santini, Celestina Vičević, Ana Vivoda, Anton Vrlić, Mia Vučić. Izložba je uvrštena u program Noći knjige koji se ove godine održava 23. travnja.

Izložba će se moći pogledati do 30. travnja.

“Tijelo u konstantnoj promjeni više ne podrazumijeva nosive odjevne predmete, dapače potpuno se zastire funkcionalna dimenzija odjevnih predmeta te uzajamni odnos tijela i odjeće, a samodovoljno tijelo otkriva svoje skulpturalne dimenzije. Odjevni predmeti nisu više na koži već kroz nove forme izbijaju iz tijela te signaliziraju transformativne procese koji se sada momentalno bilježe na fluidnoj koži. Dehumanizirane, sablasne i pomalo prijeteće pojave koje podsjećaju na očuđene krojačke lutke slobodno lebde u prostoru i pridonose nadrealnoj tjelesnoj percepciji kao posljedici spomenutih mutacija. Pukotine, nadomjesci i proteze naizgled upućuju na gubitak i pobuđuju osjećaj otuđenosti, no istovremeno pridonose osvještavanju granica fizičkog kako bi se opojmio i vizualizirao alternativni odnos tijela i odjevnog predmeta”, napisala je Lea Vene u katalogu izložbe.

Jadranka Hlupić Dujmušić, samostalna umjetnica, rođena je u Zagrebu gdje je završila školu Primijenjene umjetnosti i dizajna te magistrirala na Tekstilno-tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Bavi se industrijskim modnim dizajnom i konceptualnim modnim dizajnom. Sudjelovala je na brojnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Članica je ULUPUH-a, HDD-a, HZSU-a i dr. Osnivačica je umjetničke organizacije Argument Art. Živi i radi u Zagrebu.

Petra Krpan magistrirala je na Tekstilno-tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radi kao asistentica na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studira na poslijediplomskom doktorskom studiju književnosti, izvedbenih umjetnosti, filma i kulture. Članica je ULUPUH-a i HDD-a. Živi i radi u Zagrebu.

Izložba će se moći pogledati do 8. studenog.

Knoedgen polazi od lutaka, maska i figura koje pripadaju drevnoj tradiciji i sežu u početke kazališta, kao i od novoobnovljenog interesa za medij u kontekstu široke lepeze suvremenih stremljenja, estetičkih propitivanja i žanrovskih preklapanja. Analizirajući i tematizirajući različite odnose autor se nužno suočava i s povijesnim oblicima tradicionalnog lutkarstva, tako da je tekst istovremeno i bogat pregled tipologije scenskih lutaka i pojava. 

Autor Werner Knoedgen, uz glasovitog lutkara Albrechta Rosera, suosnivač je stuttgartskog model studija Figurentheater, prvog te dugi niz godina i jedinog studija lutkarstva na Zapadu. Knoedgen je umjetnik lutkar i filozof po struci te je kroz njegov rad jasno da uspješno objedinjuje praktičara i teoretičara koji svoje bogato iskustvo u lutkarstvu podupire stručnim refleksijama.

Predstavljanje knjige bit će održano u Galeriji ULUPUH u Zagrebu, u petak 14. ožujka u 19 sati.

Izvor: ULUPUH