U srijedu, 9. prosinca u 12 sati održana je rasprava o budućnosti Jedinstva. Zaposlenike Centra, predstavnike nezavisne kulture, gradskih ureda za kulturu i mlade te pokojeg političara kroz ceremoniju je vodio Mario Kovač u prigodnom outfitu Djeda Mraza. Prigodno, jer je predbožićno raspoloženje, čeka nas Nova Godina, treba podijeliti darove (čak i onima koji nisu bili dobri) i poželjeti pokoju želju za sljedeću godinu. No, da bi nam bilo jasno zašto je Djed Mraz u Jedinstvu dijelio termofore, zašto su prisutni ispisivali svoje želje, zašto su svi mogli dobiti dekice da si prikrate zimske muke i zašto se pio čaj i/ili kuhano vino, moramo još malo detaljnije sagledati sliku stanja stvari.

Naime, Centar su osnovali Savez za centar i Grad Zagreb. Svaki od partnera je preuzeo određeni set zaduženja. Tako se, između ostalog, Savez brine za program, a Grad bi trebao voditi brigu o infrastrukturi. Savez je osmislio model za korištenje prostora Centra (pored velike i male dvorane Jedinstva, tu je i konferencijska dvorana te privremeni ured u Kneza Mislava 11) u kojima su se,  u  samo nekoliko mjeseci, realizirala mnogobrojna događanja nezavisne kulture i mladih. A Grad? Samo nekoliko redaka ranije smo iskoristili konstrukciju “bi trebao” iz čega je razvidno da Grad neodgovorno obnaša svoju preuzetu obavezu (ah, još jedna u nizu). Iznijet ćemo ovdje samo dvije činjenica koje su dovoljne da se dobije uvid.

Nije kupljena Uljara (koja je trebala biti još jedan od prostora za Centar). Nije uložena ni kuna u infrastrukturu Jedinstva (posljednja kuna je stigla 2003. kada su uređena dva wc-a, a velika dvorana Jedinstva je osposobljena zahvaljujući ulaganjima Udruženja za razvoj kulture). Bez Uljare se ne ostvaruje polilokacijska funkcija Centra (koja ne bi getoizirala scenu, a osigurala bi raznovrsnost prostora za provođenje raznolikih tipova programa). Bez ulaganja u infrastrukturu Jedinstva prostori nisu u potpunosti funkcionalni, a rad je bez grijanja u “prijatnim” zimskim temperaturama, u najmanju ruku, opasan po zdravlje. I dok bi Uljaru mogli privremeno i oprostiti (recesijska je godina ponavljaju nam stalno s malih ekrana, a svjedoče tome računi i kresanja proračuna), Jedinstvo već puno teže. No, kako se ne bi razgovaralo u kategorijama tko će kome što i kada opraštati, Centar je pozvao sve zainteresirane i odgovorne na sudjelovanje u raspravi o budućnosti Jedinstva i pokušao stvar konstruktivno razmotriti.

Rasprava se nakon obilaska tzv. “kristalne dvorane”, kotlovnice i hodnika smjestila u veliku dvoranu, od milja nazvanu “ledena dvorana” (dakako, “kristalna” i “ledena” su pridjevi prigodno skovani). Kako smo već naveli, promišljanju budućnosti su se odazvali mnogi, a među njima su se našli i neki političari, mada ne i oni koji su trenutno najodgovorniji što su se dvije dvorane prometnule u ledenu i kristalnu. Ti su imali drugih obaveza. Zašto je važno reći da su se u Jedinstvu mrznuli i neki političari, inače zastupnici u Skupštini Grada Zagreba? Stoga što su upravo oni jedni od onih koji su zaduženi za izglasavanje proračuna za 2010. i tako mogu direktno utjecati na buduća ulaganja u infrastrukturu prostora o kojem je ovdje riječ.

U raspravi je pored riječi Jedinstvo, najčešće izgovarana riječ recesija. Na nju su svi upozoravali, bilo kao opravdanje, upozorenje ili razlog za razumijevanje. A pored recesije, spominjali su se naravno i dugovi Grada Zagreba kojih se nakupilo cca. 800 milijuna kuna (samo za MSU dug iznosi cca. 20 milijuna, za Lisinksi isto toliko). Dakle, što je u stanju recesije i nagomilanih dugova uopće moguće napraviti i očekivati?

No, jedan je prijedlog bio vrlo konkretan, a došao je od Jurice Meića. On je prvo izjavio da se nema potrebe razbacivati deklarativnim izjavama o podršci nezavisnoj kulturi, jer nitko tko se bavi politikom neće reći da ona ne valja te je upozorio na činjenicu da u trenutnom prijedlogu poračuna nema pozicija za ulaganje u Jedinstvo. Potom je rekao da nema nikakvog razloga da zastupnici ne podrže amandman na proračun (koji ima namjeru predložiti). Tim bi se amandmanom osiguralo potrebnih milijun i pol kuna za Jedinstvo, a sve s namjerom da se “ovaj prostor zaštiti kao rijetka kulturna oaza”, izjavio je Meić. Izneseni prijedlog je podržao Mesić, a za samo nekoliko dana ćemo vidjeti što će se od izloženog i obistiniti u Skupštini te kojih bi se sve razloga zastupnici mogli sjetiti pa da spomenuti amandman ne usvoje.

I u konačnici što zaključiti? Niko Gamulin je šaljivo predložio da se hiberniramo i sačekamo neka bolja vremena. No, ako je suditi prema dosadašnjim akcijama i zalaganjima nezavisne kulture i mladih, ali i prema upozorenju Teodora Celakoskog to neće biti opcija za koju će se nezavisni opredijeliti. Naime, Celakoski je naglasio da snagu nezavisne kulture treba shvatiti ozbiljno jer da ona može krenuti u otvorenu, javnu kampanju koja će upozoriti na neprovedenu transformaciju u kulturi, zbog čega trenutni kulturni pogon funkcionira na nejednakim uvjetima za javni sektor na jednoj strani i nezavisnu kulturu na drugoj, što u konačnici rezultira time da javne kulturne institucije obave posao za honorar od recimo 10 tisuća kuna, a nezavisni manje-više volonterski.

Podsjetimo još jedanput. Nezavisna kultura i mladi su se izborili za prostor Jedinstva i nema nikakvih razloga da s borbom ne nastave dalje. Pitanje je samo hoće li prvi sljedeći rezultati doći pred sljedeće lokalne izbore ili će do prvih pomaka doći već na sljedećoj Skupštini prilikom izglasavanja proračuna.

U međuvremenu svi oni koji su na tomboli (upriličenoj u Jedinstvu nakon rasprave) osvojili termofor mogu na svim događanjima u “ledenoj” i “kristalnoj” dvorani biti sigurni da se neće zalediti.

****

Foto: Ivan Slipčević