Žene koje su gradile brodove interdisciplinarno je kulturno-antropološko istraživanje i participativni projekt koji tematizira ulogu žena u brodogradilištu Uljanik i njihov doprinos društvenom, kulturnom i urbanom razvoju Pule. Kako stoji u najavi “projekt polazi od povijesne činjenice da je industrijalizacija, a kasnije i deindustrijalizacija, oblikovala grad i njegove stanovnike, dok su osobna iskustva zaposlenica Uljanika, odnosno njihov doprinos brodogradnji, do sada ostajala gotovo nevidljiva.

Prema istraženim podacima, od 1954. godine do danas u Uljaniku je bilo zaposleno 1667 žena u 397 različitih zanimanja, od fizički najzahtjevnijih poslova do visoko specijaliziranih stručnih pozicija. Projekt stoga ukazuje na neodrživost stereotipa o ‘ženskim’ i ‘muškim’ profesijama te izvlači iz anonimnosti osobne povijesti koje svjedoče o nastanku modernog europskog grada i njegovoj industrijskoj tradiciji.”

Autorice ovog projekta su Leonida Kovač i Amra Pende, a temelji se na usmenim svjedočanstvima i osobnim arhivima sudionica. Osim audio zapisa i njihovih transkripata, posebna internetska stranica zamišljena kao work in progress, sadržavat će i fotografije iz privatnih arhiva, te relevantnu vizualnu građu i faksimile pisanih dokumenata iz arhiva brodogradilišta i drugih izvora.

Više detalja o projektu pronađite ovdje.

Brod (2023) je dokumentarni film koji donosi priču o pulskom brodogradilištu Uljanik. Iz najave: “Nakon više od 160 godina postojanja i brojnih veličanstvenih brodova koji su isplovili iz njegova pogona, pulsko brodogradilište Uljanik postalo je groblje napuštenih radiona, čeličnih olupina i zaustavljenih dizalica. U tom krajoliku postapokalipse kojeg danas nastanjuju glasni galebovi, polugladne mačke i račići, sustižu nas emotivna svjedočenja bivših radnika.”

Događaj organiziraju Filmaktiv i Savez udruga Molekula, a projekcija se održava u sklopu projekta Filo playlista dokumentarista koji je osmišljen radi promocije hrvatskog dokumentarnog filma i filmskih autora.

Ulaz na projekciju je besplatan, a više informacija dostupno je ovdje.

Mladi pulski autori_ice ovom predstavom otvaraju međugeneracijska i pitanja vezana uz radništvo, a sve kroz priču o brodogradilištu Uljanik i njegovom snažnom utjecaju na identitet grada.

Predstava u kojoj igraju Tea Harčević, Linda Kliman, Nikola Radoš i Boris Barukčić nastala je u sklopu projekta KUMMA – Kreativno umjetničko mentorstvo za mlade autore. Riječ je o inovativnom projektu INK-a, koji za cilj ima poticati kreativnost, razvoj novih specifičnih kazališnih jezika te stvoriti trajnije veze između iskusnih umjetnika_ca i novih talenata. Program mladim autorima_cama pruža priliku da, uz vodstvo starijih, iskusnijih kolega, razvijaju svoje umjetničke vještine i stvaraju autentična kazališna djela. U mentorskom timu sudjeluju Jasna Jasna Žmak, Mauricio Ferlin, Alen Sinkauz, Nenad Sinkauz, Leo Rafolt, Desanka Janković i Matija Ferlin.

Predstava Brodovi od papira izvodi se 15. i 16 listopada u INK-u. Više informacija o predstavi dostupno je ovdje.

Intervju Nore Čulić Matošić s autoricom Brodova od papira objavljen na Kulturpunktu možete pročitati ovdje.

Kako je nastao tekst Brodovi od papira?

To je krenulo na trećoj godini, na preddiplomskom, znači prije dvije godine. Te smo godine na kolegiju Dramsko pismo prvi semestar imali s profesorom Tomislavom Zajecom i s njim smo razvijali neke koncepte na kojima smo nastavili raditi u drugom semestru, a ja sam onda bila kod profesorice Jasne Jasne Žmak. Tako da se prva ideja, nekakvo sjeme, zapravo rodila kod profesora Zajeca. Proizašla je zapravo iz jednostavnog zadatka – izaberite jedan praznik, smjestite nekakvu dramsku situaciju unutar toga i pokušajte iz toga zavrtjeti koncept za dramski tekst kojeg biste jednog dana eventualno napisali. Tu sam se nekako ulovila za Prvi maj, zbog nekih svojih osobnih/obiteljskih razloga. Krenula sam od motiva izoliranog žalovanja, ili izolacije koja dolazi zajedno s žalovanjem koje može biti za voljenom osobom ili entitetom kao što je recimo Uljanik. I onda od tog intimnog aspekta išla sam razvijati što bi to bilo jer nisam htjela to graditi doslovno, to mi nije bio interes. Malo sam istraživala o Prvom maju, došla do Krvavog 1. maja kao motiva koji mi je kao povijesno-dokumentarni materijal odmah zazvonio kao da je dio neke moje priče. Potom sam gradila svoje paralele. Moj je proces uglavnom pun istraživanja – gomilam, gomilam, gomilam, dugo zapravo ne pišem, nego akumuliram motive, ideje, i na samom kraju to se sublimira u tekst. Puno je bilo motiva koji su me zanimali, isprva je to bila jedna puno šira priča, ali viškovi su polako otpali. Zapravo me zanimala tema Pule, ili točnije rodnog grada kao takvog, i zanimalo me što znači pisati o jednoj tako specifičnoj i lokalnoj temi, a da ostane dodirljiva i opipljiva ljudima izvan tog kraja.

Mislim da predstava potom i tekst nadilaze taj lokalni kontekst jer se publika, iz kojeg god podneblja bila, može poistovjetiti s osjećajem nesigurnosti zadržavanja radnog mjesta u tvornici koja je godinama bila dio svog mjesta, od koje su i za koju su njezini radnici živjeli. Kakve su bile reakcije publike?

Iz onoga što sam pričala s ljudima koji nisu imali nikakav dodir s Uljanikom ili Pulom uopće, uglavnom su isto rezonirali s time, počevši od glumaca u predstavi. Tea Harčević je prva bila u kontaktu s tim tekstom kada ga je čitala na DeSADU prošle godine. U toj su postavi ljudi isto bili odsvakuda pa mi je postalo jasno da ovo funkcionira izvan lokalnog konteksta, nije to samo neka naša priča. Shvatiš da skoro u svakom kraju postoji neki ekvivalent Uljaniku, čak i ako nije doslovni. To je pitanje identiteta, na čemu ga gradiš, a i pitanje rada je svugdje prisutno. A sad, koliko je jasna slika Uljanika i utjecaja koje je ono imalo na živote radnika, njihovih obitelji, ali i drugih građana – mislim, moj je posao da bude jasno bilo kome, a nadam se da sam u tome i uspjela.

Zvuk sirene koji se koristi u predstavi meni je posebno upečatljiv. I ti i ja smo odrasle u Puli i svima nam je taj zvuk obilježio djetinjstvo. Prva je svirala u sedam ujutro, za početak rada, a druga u tri popodne za kraj radnog dana u brodogradilištu. Živim relativno blizu brodogradilišta i često prolazim Arsenalskom, pored Uljanika. Nije ono udaljeno od centra, upravo suprotno, bilo je dio grada. Mislim, još uvijek je tamo. One dizalice, takozvani Svjetleći divovi i dalje svijetle povremeno. Jako mi je ironično to vidjeti – one svijetle, a ostatak brodogradilišta u mraku.

Apsolutno. Recimo, za razliku od redatelja predstave Gabrijela Lazića koji je “dijete Uljanika”, ja sam jedna generacija nakon. Moji su svi nonići bili “uljanikovci”, ali već su moji roditelji napravili korak van toga. Ne mogu reći da je itko od mojih nonića bio baš kao Otac iz teksta, da su recimo ginuli za Uljanik, ali definitivno sam znala kakav je to životni ritam, kakav je to tip ljudi, poznajem ih. Nekako nam je urođeno znanje da iza zidina u Arsenalskoj postoji cijeli jedan grad pa nas zanima što je to iza, pogotovo kad smo mali. Ja se točno sjećam kad sam bila jako mala i hodala “bulevarom” (Arsenalskom, op.a.), ne znam koliko sam točno imala godina, ali znala sam za Berlinski zid, iako nisam znala što je Berlin. Čula sam za zid i bila uvjerena da su te zidine na “bulevaru” taj zid. Valjda ono – bulevar, Berlin. To je Uljanikov zid, koji drugi zid može postojati, to je jedini i glavni zid.

Da se vratimo na Krvavi 1. maj koji se dogodio 1920. godine. Možeš li prepričati o čemu se zapravo radi? Nisam čula za taj događaj, a to je ipak crtica iz lokalne pulske povijesti koja predstavlja univerzalno iskustvo pokreta otpora.

Da, ja isto za to nisam znala prije, prvi put sam o tome čula i pročitala kada sam se bacila u istraživanje Prvog maja i Pule. Imala sam trenutak u kojem sam shvatila zašto se Prvomajska (današnja Ulica Sergijevaca) tako zove. Cijeli život ju tako zovem, a nisam znala zašto. Onda spoznaš neke stvari i odjednom one imaju smisla.

Upali se lampica.

Da, ono, tko je ikad rekao Ulica Sergijevaca? Svi ju zovemo Prvomajska. Zatim, tamo stvarno stoji spomen-ploča, dakle nije nešto skriveno, tamo se polažu vijenci svaki Prvi maj.

Krvavi 1. maj se dogodio u vrijeme talijanske okupacije Pule. Neko je vrijeme vladalo generalno nezadovoljstvo radnika u tadašnjem Arsenalu. Borili su se prvenstveno iz ekonomskih razloga, za radnička prava, ali pozadina toga bila je i sama okupacija. Prvo je počelo s mirnim prosvjedom, ali onda su nastali nemiri. Zapravo se pretpostavlja da su među njima bili pripadnici vojske, podmetnuti među prosvjednike koji su izazivali nerede. Počeli su se bacati crjepovi s krovova na što su karabinjeri počeli pucati na prosvjednike i tako je stradalo četvero ljudi, bar tako stoji na ploči. Pitanje točnosti navoda i podataka se također provlači kroz tekst, to je nešto što mi je isto bilo zanimljivo. Naravno da se kroz dublje istraživanje i razgovore sigurno može doći do finalnog broja, ali bila mi je značajna činjenica da nam se kroz današnje izvore informacija nudi više varijanti povijesti. Neki tvrde da je sedam ubijenih, u nekim verzijama nisu ni ista imena ljudi. Slična su, ali nisu ista, što može biti zbog nerazlikovanja krsnih imena ili talijanizacije imena. Pritom sam tekst (Brodovi od papira, op.a.) propituje poziciju pripovjedača kao arbitra informacija. Ta nedosljednost je na taj način ušla u sam materijal.

U brojnim kritika uglavnom regionalnih medija i u javnosti, pohvalili su izvrstan “puležanski” govor glumaca. Zanimljiva je ta specifičnost jezika jer svi glumci, osim tvoje sestre Linde Kliman, nisu iz Pule, niti su s “obale”. Je li bila prvotna ideja da se koristi dijalekt i koliko je važna njegova upotreba za samu predstavu i tekst, ili je to došlo iz dobre volje glumaca?

Rekla bih da to nije bilo odlučeno do samog početka procesa. Originalno sam napisala tekst na “puležanskom” koji u sebi ima i dozu dijalekta. Za DeSADU smo imali puno manje vremena i bilo mi je jasno da to neće ići. Mislim da je, za razliku od dalmatinskog ili čak zagorskog i međimurskog koji nam je donekle u uhu i glumci ih mogu skinuti, istarski stvarno specifičan. Ne čuje ga se puno u javnosti. Od ča-vala devedesetih stvarno više nije prisutan, čak ako ćemo od najbanalnijih primjera kao što su sinkronizacija crtića. Izuzetno je specifičan po svojoj melodičnosti, postoji jedna lakoća s kojom se govori, a koja se teško postiže. Čim se previše trudiš, zvuči krivo. Zapravo smo dosta i pričali o zamci dijalekta koji nas automatski vuče u žanr komedije, a htjeli smo da ode dalje od toga.  Iz svih tih razloga, htjeli smo barem probati, i drago mi je da jesmo. Nikola Radoš, koji je inače iz Čepina, na audiciju je došao s uvježbanim pulskim naglaskom i to nas je, između ostalog, osvojilo. Što se tiče drugih, na kraju su to brzo “uhvatili” i Tea Harčević i Boris Barukčić. Uz pomoć jezične savjetnice Mirjane Doblanović Pekice uspjeli smo pročistiti izgovor pa je to na kraju bio najmanji problem.

Predstava Brodovi od papira nastala je pod projektom KUMMA, akronim za “kreativno umjetničko mentorstvo za mlade autore”. To je od ove godine pokrenuto u INK-u, dolaskom Matije Ferlina kao umjetničkog ravnatelja. Svi iz autorskog tima su imali mentora za svoje polje. Zanima me koliko vam je svima to iskustvo pomoglo, ili možda i odmoglo?

Rekla bih da nam je definitivno pomoglo, mi smo bili pilot projekt s kojima su to odlučili isprobati tako da smo svi kroz proces otkrivali što to točno jest. Cijeli taj pristup mi je bio jako lijep za vidjeti, a i svi se donekle znamo jer smo tamo “domaći”, tako da je bilo dosta otvorene komunikacije. Svima nam je u cilju da projekt mentorstva funkcionira tako da smo na samom kraju razgovarali dosta o tome kako će se KUMMA razvijati dalje. Svatko je imao svog mentora za svoje područje. Primjerice, meni je to bila Jasna Jasna Žmak koja mi je već bila mentorica na fakultetu kada sam pisala Brodove. Tako da je ona u startu bila podrška u smislu obrade teksta, a i za što god zatreba, s bilo kakvom nedoumicom. Ponekad su mentori bili tu da ponude praktična rješenja koja često izgubiš iz vida kada si u stotinu kreativnih dilema, ali i za sve one stvari koje smo znali i bili sigurni u njih, oni su tu bili da nas poguraju da to nadogradimo. Svatko od nas je imao individualan odnos s mentorom što se nadam da je nešto što možemo nositi dalje sa sobom. Mislim da je važno upoznati starije kolege iz svoje branše i povezati se s njima, da imaš koga pitati kad ti nešto zapne. Pogotovo kada radiš u instituciji gdje si pozvan. Ne moraš sam nalazit svog “joker zovi” ako nemaš koga. Imaš osjećaj da, uz priliku koja ti je dana, da ti je dana i podrška da to bude najbolje što može biti.

To znači da ste u nekom smislu imali svoje asistente unutar institucije? Kao da se dogodila neka inverzija gdje vi mladi umjetnici i studenti niste oni koji asistiraju.

Možda, skoro, ali rekla bih da je dinamika jednostavno drugačija. Zahvalna sam što sam već na faksu vidjela što znači kvalitetno mentorstvo, i mislim da smo to i dobili. Asistenture su prirodan put koji svakako dobro dođe, meni su bile prvi susret s radom u kazalištu. Treba proći i taj stupanj pukog promatranja da bi polako ušao u proces. Mislim da je KUUMA jako vrijedan projekt jer je faza rada u instituciji koja nedostaje. To često ispada tako da si jedan dan asistent – volonter, a idući korak nakon toga bi trebao biti samostalni profesionalni rad. To je velik skok. Naravno da studentski rad i rad na nezavisnoj sceni daju iskustvo koje pomaže, ali institucija je jednostavno drugačiji organizam koji onda treba dosta brzo upoznati jednom kad se u njemu nađete – a onda se postavlja pitanje koliko ste stvarno spremni.

Možda prije koliko se osjećaš spremnim.

Da, jer netko ti je dao budžet u nekom iznosu koji ti trebaš opravdati na kraju dana. Velika je to odgovornost i pritisak, što je sve opravdano, ali to još sve dobiješ pod nekom krilaticom “prilike”. I kad dobijem takvu priliku, osjećam da ne opravdavam samu sebe, svoje buduće angažmane i svoj rad, već i cijelu jednu generaciju budućih dramaturga_inja. Tako da je lijepo to što postoji ta sigurna mreža, da ljudi koji su te pozvali da radiš stvarno žele da uspije to što radiš i da su na tvojoj strani, da se ne moraš na taj način opravdavati.

Sad kad si već govorila o pritisku u kontekstu umjetničkog rada, želji da kao mlada autorica opravdaš priliku koja ti je dana, spomenula si i povratak doma. To je između ostalog jedan od motiva koji je prisutan i u samoj predstavi. Jesi li osjećala pritisak od okoline zbog teme kojom se predstava bavi? Uljanik je i dalje otvorena rana za Puležane. 

Apsolutno, bila sam jako svjesna da dolazim s nekom, rekla bih i dalje, osjetljivom temom, čak ranjivom. To ljude tamo i dalje dira. Nije da pričamo o kivijima, nego… (smijeh). Inače, moj nono je prvi posadio kivi u Istri. Oprosti, digresija (opet smijeh).

Svakako sam se brinula oko toga. Nisam htjela da se stvori dojam da nešto dociram ili da pokušavam razriješiti krizu i raspad Uljanika. Htjela sam ispričati jednu ljudsku priču koja se krije iza toga. Bilo mi je važno da ton predstave ne ispadne krivi jer ljudi ipak dolaze na predstavu s željom da povjeruju u to što gledaju, investiraju se u tu priču i želim im opravdati to povjerenje na kraju. Ne želim da publici to bude pljuska u lice, već pružanje ruke razumijevanja, svi smo doživjeli taj događaj. Baš sam nedavno pričala o povratku u rodni grad s jednom kolegicom, taj trenutak kada se vratiš i kao da moraš pokazati što si radila sve te godine na Akademiji. Jako je čudan osjećaj. Jer te ljudi tamo znaju na način koji te ljudi drugdje ne znaju, ranjiva si, i imaš taj osjećaj da se moraš pravdati, a ne znaš zašto, a niti ne želiš djelovati umišljeno i da te nije briga za njihovo mišljenje.

Dobar dio programa gostovanja u INK-u ove sezone imao je fokus na povratak umjetnika u rodni grad, a organizirani su i brojni razgovori s publikom nakon odigranih predstava i diskurzivni programi poput Predikata, niz javnih predavanja o suvremenom teatru i izvedbenim umjetnosti, što je svakako oživjelo kazalište i programom dospjelo do razine nekih zagrebačkih. 

Lijep je osjećaj kada se imaš kamo vratiti nakon Zagreba, to jest Akademije. A što se tiče centralizacije i glavnog grada kao “relevantnog” kulturnog mjesta, mislim da upravo u manjim gradovima, dakle izvan centra, kao što je Pula, imaš više slobode da sam definiraš čak i unutar institucija svoj način rada ili istražiš alternativne modele koji ne robuju zahtjevima hiperprodukcije koja u Zagrebu ipak postoji. Imaš priliku razvijati se sa svojom publikom kako ti želiš i s ljudima s kojima to želiš raditi.

Osim toga, u manjim gradovima i mjestima nema ni pritiska konkurencije.

Da, imaš maltene monopol ili jako malu konkurenciju. Možeš “odgajati” vlastitu publiku, kao što se u INK-u održavaju razgovori s publikom nakon predstava i ovi diskurzivni projekti. Kazalište bi trebalo u svakom gradu biti jedna od stanica društvenog života koja okuplja ljude, pogotovo za turističke gradove poput Pule koji su uglavnom živi samo tijekom sezone. 

Kako je izgledao proces rada na Brodovima? Imali ste organizirane i audicije za glumce, nešto što na našoj sceni nije toliko česta praksa, ali u ovom slučaju, to ste radili jer u INK-u gotovo da nema glumačkog ansambla.

Bilo je prvo različitih varijanti, dosta smo pričali o tome i odlučili na kraju da je, u sklopu KUMMA projekta, imalo smisla angažirati mlađe glumce. A propos, ako već pričamo o radu i o radu u kulturi…

Naravno da pričamo.

E pa da, ako se bavimo i samom predstavom, meni je prvoj bilo najlogičnije da ću predstavu raditi na način koji mislim da je ispravan, a to je da je otvoren prema mladima i daje im priliku. Mislim da je to kolažiranje sa svih strana države na kraju rezultiralo nečim jako lijepim, pogotovo u smislu univerzalnosti teme. Audicija je zato bila logičan izbor, ni Gabrijel Lazić ni ja nismo imali puno iskustva rada s tom generacijom glumaca, pogotovo on koji je došao iz Sarajeva sa studija, tako da je to bila dobra prilika za upoznavanje.

Kako si se osjećala u poziciji dramaturginje u predstavi koja se bazira na tvom autorskom tekstu?

Neobična je pozicija, možda jer mi je prvi put, a možda jer je sama pozicija dramaturginje neobična. I dalje je to neko polje za raspravu iz nekog razloga. Kao da za razliku od ostalih funkcija, ova nije sama po sebi jasna, može biti tisuću toga, gdje je tvoja pozicija u odnosu na ostatak autorskog tima. Kroz ovo sam iskustvo naučila dosta o tome kako bih ja htjela da meni ta pozicija bude, što meni znači biti dramaturginja i/ili autorica. Često je pozicija dramaturga_inje jako fleksibilna i može se protezati na više uloga u procesu, to me između ostalog i privuklo tome, što se možeš tako shapeshiftati unutar toga, ali za projekt je puno lakše kada znaš točno svoju ulogu.

Neprestano se vraćamo na temu rada i radnika kojom se baviš u Brodovima. To se najviše odražava na sukob Oca, “štabelog” istarskog “uljanikovca” i njegove Kćeri, dramaturginje koja živi u Berlinu. Između njih postoji jedno veliko nerazumijevanje tj. imaju različite stavove o tome što je za njih rad i što znači biti radnik.

Rekla bih da kao što Otac temelji svoj identitet na Uljaniku, to radi i Kćer sa svojim pisanjem. Osobno nisam takva, nisam na taj način srasla s tim identitetom. Mislim da nije najzdravije temeljiti svoj identitet na jednoj stvari, pa tako ni na radu – prvenstveno si osoba. Svaki dan biraš raditi to što radiš. Recimo ja svaki dan biram baviti se dramaturgijom, što god to sve značilo i uključivalo. Bilo kakva mistifikacija tog rada me umara.

Želiš reći da su ljudi više od radničke uloge s kojom su srasli? Čini mi se, sad kada razgovaramo o tome, da se to na neki način vidi i u predstavi, kod likova. Kao da, kada prestanu inzistirati na isključivo svojoj radničkoj poziciji kao što čine Otac i Kćer, u njihovom odnosu dolazi do razumijevanja i suosjećanja za kojim toliko žude jedno od drugog.

Kada sam počela pisati tekst u autoreferencijalnoj formi, dakle iz vizure glavne junakinje kao spisateljice, to mi je zapravo bila kao štaka i htjela sam to u nekom trenutku štrihati. Na kraju se to pokazalo najzanimljivijim dijelom pa je ostalo. Sada kada gledam u retrospektivi, Brodovi su dramski tekst napisan iz lika, ne iz mene kao autorice. Sve su didaskalije njene, vidimo samo ono što ona vidi ili želi da vidimo, a ne nužno ja u poziciji sveznajućeg pripovjedača. Taj proces protagonistice zrcali moj proces i pitanja koja postavljam sebi: kako ja nešto predstavljam? Kako govorim o svom rodnom gradu? Kako razmišljam o svojoj obitelji i bližnjima, o ljudima koje znam i koji su prošli taj događaj? Tako sam  u isto vrijeme izbjegla i adresirala neke vlastite nelagodnosti. Sama drama se ne bavi brodogradilištem kao takvim, nije dokumentarna i nije cilj objasniti kako je ono propalo. Ovdje je u fokusu crtica iz života jedne izmišljene obitelji i kako takav događaj može utjecati na zajednicu i pojedinca.

Jako mi se svidjela rečenica koju izgovara Kćer o svom pisanju, da ne može prestati pisati o svojoj obitelji jer ih nikada u potpunosti ne može “raspisati” u jednu dramu kao što ih ne može cijele rukama zagrliti.

Tu je to pitanje reprezentacije u smislu kazališta koje je po meni upravo to, postoji odgovornost za to što i kako predstavljaš publici. Pogotovo kada su u pitanju te kao biografske stvari. Mene je puno ljudi pitalo da li je ta drama “moja priča”, ili su jednostavno to pretpostavili. Ja nikada nisam ni bila u Berlinu niti imam brata. Ovaj tekst, na neki način, proizlazi iz moje vjere u dramski tekst. Nemam ništa protiv autobiografskog, autofikcije ili autoreferencijalnosti, ali na neki način težnja publike da želi znati je li to što gledaju istina ili ne, kao da daje veći legitimitet onome što gleda. Samo zato što to nije moja osobna priča, ne znači da je ta priča manje stvarna. Posao mi je da budem uvjerljiva i drago mi je da je uspjelo. Mislim da je umijeće pisanja i kazališta stvoriti vjernu sliku, da ne moraš imati iskustvo te slike da bi ona bila uvjerljiva.

Da privedemo kraju ovaj naš razgovor koji bi mogao trajati još satima, kakvi su ti daljnji planovi?

Jedini plan koji imam zasada je položiti ispite i proći ovu akademsku godinu. To mi je trenutno prioritet. Imam još jednu godinu studiranja nakon ove, tako da iskorištavam studentsku privilegiju da ne moram odmah znati što ću raditi. Ovo što trenutno pišem na faksu me isto jako veseli (kad me ne stresira) pa možda nešto od toga bude i idući projekt. Što se tiče Brodova, na jesen se vraćamo u Pulu i nadamo se još nekim gostovanjima.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Mladi pulski autori ovom predstavom otvaraju međugeneracijska i pitanja vezana uz radništvo, a sve kroz priču o brodogradilištu Uljanik i njegovom snažnom utjecaju na identitet grada.

Predstava u kojoj igraju Tea Harčević, Linda Kliman, Nikola Radoš i Boris Barukčić nastala je u sklopu projekta KUMMA – Kreativno umjetničko mentorstvo za mlade autore. Riječ je o inovativnom projektu INK-a, koji za cilj ima poticati kreativnost, razvoj novih specifičnih kazališnih jezika te stvoriti trajnije veze između iskusnih umjetnika i novih talenata. Program mladim autorima pruža priliku da, uz vodstvo starijih, iskusnijih kolega, razvijaju svoje umjetničke vještine i stvaraju autentična kazališna djela. U mentorskom timu sudjeluju Jasna Jasna Žmak, Mauricio Ferlin, Alen Sinkauz, Nenad Sinkauz, Leo Rafolt, Desanka Janković i Matija Ferlin.

Premijerna izvedba predstave održava se 12. travnja u 20 sati, a raspored repriznih izvedbi potražite ovdje.

Koje je tvoje prvo sjećanje na period 1980-ih?

Koncerti, išlo se stalno na koncerte, bila je aktivna scena mjesne zajednice, to nas je valjda dosta i formiralo. Najvažniji događaj je bio festival filma, Jugoslovenski festival u Areni na koji se uvijek išlo i to već u nižim razredima osnovne škole. Tih osam dana grad je živio vrlo intenzivno – sve je radilo puno duže nego inače, bio je čak neki ludi običaj da se klince pušta da preskaču ogradu kako bi gledali filmove. I to je sigurno utjecalo na šušur oko festivala, sve je to utjecalo na naše formiranje. Festival je utjecao na kasnije festivalsko ludilo koje se događalo u Puli, prije svega glazbenih festivala, od 90-ih naovamo. U toj dobi se kreće na koncerte u mjesnoj zajednici, konzumirali su se filmovi, famozne matineje, Uljanik, dolazili su više-manje svi jači bendovi iz bivše države. Underground su bile svirke lokalnih bendova zimi po mjesnim zajednicama. Rijetko kad bi došao netko izvana, nekako je bila dosta zatvorena pulska glazbena scena, ali tad iznimno jaka. Tek poslije kad sam radio neka istraživanja shvatio sam koliko je bila jaka, ali medijska i glazbena industrija su bile u velikim gradovima i teško je bilo doći iz neke Pule pod svjetla reflektora. Onda nije bilo Bandcampa, nisi mogao snimiti CD na kompjuteru. E, imati album tada je bila velika stvar. Krajem 80-ih to se mijenja, nezavisno izdavaštvo i underground dobivaju nekakvu strukturu. Onda tu isplivavaju neki bendovi iz Pule i to je sigurno utjecalo na mene. 

Podsjeti nas malo na zaboravljeni koncept mjesne zajednice, a onda i omladinske kulture koja se u sklopu njih proizvodila…

Čak sam i sudjelovao u tome, to je bio prvi pokušaj da organiziramo neki koncert s ekipom jer je netko rekao: “Ajmo osnovati omladinski aktiv pri mjesnoj zajednici Centar”. Prvi motiv je bio da imamo neko mjesto gdje možemo igrati karte i ne znam šta raditi po zimi, neću u detalje. Tad su mjesne zajednice imale jednog čovjeka koji je bio zaposlen i vodio tu cijelu zajednicu, danas to nije slučaj u Puli. Onda nam je taj koji je vodio mjesnu zajednicu rekao: “Pa ne možete samo to, tu igrat karte. Ajde nešto radite.” Onda smo mi rekli da ćemo napraviti koncert, odmah najveći na svijetu. I naravno da je to propalo, ništa se nije dogodilo iako su svi bendovi došli, ali mi nismo znali kako postaviti pozornicu, na primjer. Nismo o nekim detaljima razmišljali, bili smo mladi. Ali naš se angažman poticao kroz te mjesne zajednice. Recimo, Veruda i Mjesna zajednica Arena su bile bitne jer se tamo uvijek sviralo. Tamo bi vidjeli te neke naše bendove. To je jedan društveni segment koji je onda postojao, danas ga nema. Naravno, kao i svaki drugi veći ili malo veći grad imali smo omladinsku novinu koja je kratko izlazila krajem 80-ih ili u više navrata. Znam da smo kao klinci vrlo rado to išli kolportirati, volontirati. Onda bi nam netko rekao – možete i Polet. Ok, može. I još jedna stvar. Za razliku od drugih gradova koji su imali omladinske centre ili klubove kojima je upravljao SSOH (Savez socijalističke omladine Hrvatske), u Puli je Uljanik bio pod SSO “Uljanik”. Znači, za njega nije bila nadležna gradska organizacija, a generirao je važan kulturni sadržaj koji je mlade zanimao. 

Možemo li se kratko vratiti na festivalsko ludilo u 1980-im koje se nastavilo i u 1990-im u Puli?

Izgledalo mi je kao da se tu odgojila jedna generacija ljudi, jedna scena. Ta scena nije imala infrastrukturu, organizatore koncerata, novinare, izdavače da ne spominjemo, emisije na radiju gdje bi se to promoviralo… Ta scena nastaje dakle 90-ih. Kako su nastali bendovi, onda je počela rasti scena koja nastaje oko bendova. Pula je tada jaka, ima Idijote, ima Spoonse, ima Messerchmitt i to su tri vrlo važna benda tada u Jugoslaviji. Počinju i festivali, prvo bih naveo festival Arena, na stadionu Istre. Zvao se Arena jer je valjda bila ideja da bude u Areni, ali im netko nije dozvolio. Radili su ga njemački promoteri, doveli su tada Einstürzende Neubauten, Alien Sex Fiend je svirao, od ovih jugoslavenskih Borghesia, Disciplina Kičme, Let 3 i, ne znam, bila je Miladojka Youneed. Bio je to prvi put da mi vidimo tako nešto u našem malom gradu, došlo je jako puno ljudi izvana, publika iz Njemačke, vrlo zanimljivog izgleda u to vrijeme za našu malu sredinu. To je bio poticaj, uz tada Festival jugoslavenskog igranog filma, da se poslije počnu događati neki drugi festivali, pa i festivali u čijoj sam organizaciji sudjelovao kasnije. A onda znamo što se dogodilo, pretvorili smo se praktički u grad festivala – svaki vikend je bio neki festival.

U našim istraživanjima kraja 80-ih u Puli, Brada se pojavljuje kao onaj lik koji pušta muziku u Hotelu Pula.

Joj, da. Postojala su ta neka zimska okupljališta koja nisu bila koncertna, ali događala su se na zanimljivim mjestima. Jedno mjesto je Zajednica Talijana – Circolo, tamo imamo disko i nekakvog DJ-a. Onda je bio Dom JNA, prostor se zvao Marelica, i Uljanik, naravno, kao mjesto gdje su svi išli. U Circolu se u jednom trenutku počela vrtiti ta “alternativna” muzika, i bio je tamo DJ koji se zvao Redžo. U jednom trenutku je prestao tamo raditi, međutim, imao je sljedbenike koji su išli za njim i u jednom trenutku se pojavio na zamjeni u Hotelu Pula, koja se zvala Disco Colosseum, ali to nitko nije znao, to je pisalo malim slovima gore, a svi su to zvali HP. To je disko koji se nalazi u hotelu, a hotel je krajem 70-ih izgrađen, mislim da mi je Damir Avdić pričao da i kod njih u Tuzli ima isti takav hotel s diskom, valjda je to bio neki standard – da bi hotel imao neku zvjezdicu, morao je u podrumu imati disko. Disco Colosseum je bio u krug i stalo je tamo 400-tinjak ljudi. I tako je Redžo došao u taj HP da mijenja frenda DJ-a, međutim, s njim je došla i gomila ljudi. I gazda je vidio komercijalni potencijal toga i ostavio je Redžu da tamo pušta muziku i s vremenom je postao kultno mjesto, vrlo bitno za te godine. Bilo je otvoreno, s manjim prekidima, znači, od 1986. do 1993. Ja sam počeo tamo raditi ‘89., prije vojske. Isto sam nosio ploče kao i svi, to je bio običaj tada, da uzmeš ploču i da daš DJ-u, no njemu je to bilo zanimljivo pa mi je rekao: “Ajde, bi li i ti jedan dan probao?”. I tako sam se okušao u tome i publika me prihvatila na otvorenoj sceni i ostao sam tamo do zatvaranja ’93. 

Možeš li nam opisati vlastiti angažman u području kulture početkom 1990-ih, ali i to kako je izgledala scena u tom razdoblju?

Kad se vraćam iz vojske, tamo negdje prije rata, kada se već vidjelo da jedna država odlazi, a druga dolazi, potpisivali smo peticiju da prostor Doma JNA ili Doma armije, danas Doma branitelja, postane gradski multimedijalni kulturni centar. Ne znam kako smo uopće došli na tu ideju. Znam da smo stajali danima po gradu, na više štandova i potpisivali peticiju za koju ne znam što je bilo poslije. Sjećam se da je to bilo vrijeme gdje su još vojnici iz te bivše armije hodali po gradu i potpisivali peticiju. 

Bio sam angažiran, s još dijelom ljudi sa scene, u Forumu mladih. Nešto se tu SDP muvao, ali mi smo uporno inzistirali da je to nestranačko. U biti smo od njih dobili prostor i tu smo, praktički na redovnoj bazi, organizirali gomile koncerata. Čak smo u nekom trenutku, kao jedan od vidova financiranja, pokrenuli studentsku zadrugu, to je tad bilo moguće i tako smo se financirali. Isto treba znati da su u 90-ima i koncerti bili isplativa djelatnost, da je bilo dovoljno publike da pokrije sve troškove vezane uz koncerte. 

Tad su počela zamračenja, bilo je ponekih incidenata. Sva mjesta su radila do 23h, mi smo radili seriju koncerata “za kulturnu animaciju izbjeglica” i dobili smo dozvolu do 01h, dosta te scene je tada tuda prodefiliralo, baš u Hotelu Pula. 

Iz tog Foruma mladih nastao je još jedan festival, Melody festival. Dva su izdanja bila, ’92. i ’93. Koncert ’92. se dogodio na pulskom Kaštelu koji je opet koncertno aktivan. E, tad se doslovno nije moglo ući na Kaštel, mislim da je došlo pola Hrvatske i cijela Slovenija, to je baš bilo ludo, a praktički jedino poznato ime je tada bio Let 3. Bilo je talijanskih bendova, puno se radilo, u toj kancelariji koju smo imali u bivšem Komitetu, lijepili smo plakate svih događaja koje smo organizirali, i to je bilo impozantno, mislim da nije bilo mjesta više na zidu koliko smo toga napravili. 

Puno se išlo kod Marka Brecelja u Kopar. Puno se išlo u Rijeku, u Palach i to je bila ta neka suradnja – Kopar, Rijeka, Ljubljana. U Sloveniji je tada bila dosta jaka ta scena u malim mjestima, ti njihovi kulturni domovi imali su super koncerte, u Ilirskoj Bistrici, na primjer. Dan-danas tamo je super klub, tada smo tamo gledali sve i svašta početkom 90-ih. Posebno se išlo na srpske bendove. To su bili dosta dobri masovni odlasci iz Pule na ta događanja.

Tada su bili važni Idijoti, jedan od najuspješnijih bendova na ovim prostorima. Franci je bio važan, Franci Blašković, bilo je i njihovih suradnji. Mislim, Franci nam je i otkrio Istru, s onim njegovim oštarijama Turcima. Išli smo za njim po Istri, nismo ni znali da postoje ta neka mjesta i da se u kafanama može svirat rokenrol. A sve zato što mu je netko rekao ’86. da je to seljačka muzika, u tom istom Uljaniku. Onda je rekao – ok, idem na selo. I nikad nije svirao u Puli, to je isto zanimljivo. Kada je ’94. svirao na Art & Musicu s Idijotima jednu pjesmu, to je bilo čudo tada, ja to nisam shvaćao, imao sam možda 24 godine, ali stariji ljudi sa scene su rekli – Franci u Puli, pa ludilo, ovo treba zabilježiti.

Art & Music?

Art & Music je proizašao iz radija. Dok sam ja puštao muziku u Hotelu Pula, organizatori i pokretači festivala – Željko Herceg i Ozren Kiza – imali su emisiju na Radiju Puli, u jutarnjem terminu, za mlade. Mene su zvali da puštam muziku koju puštam u Hotelu Pula, emisija je išla u 7h ujutro, možete misliti šta je to bilo, nakon toga smo dobili večernji termin, nazvali smo tu emisiju Mali mrak i iz Malog mraka je u stvari nastao Art & Music festival. Zvali su nas u Palach, Mali mrak gostuje, tamo je bilo 1000 ljudi, Novi list nas čeka za intervju, u biti, ta emisija je bila kao Art & Music, samo na radiju, bili smo izrazito slušani. Radio je tad mogao nešto pokrenuti. Možda može i danas.

Art & Music kreće ’93., rade ga Željko Herceg i Ozren Kiza, ja radim na Melody festivalu s Draženom Majićem koji je bio jako aktivan tada i važan za scenu. Sa Željkom ’94. počinjem raditi Art & Music, a Melody se gasi. Sjećam se detalja ’94. gdje tadašnji iz Društvenih djelatnosti ide za nama i govori da će nam dati neke pare, novce da pomogne, jer očito su vidjeli da se tu muva jako puno ljudi i postoji neki medijski šušur oko Art & Musica, a mi doslovno govorimo – ne treba, sve je ok. Mislim, to danas izgleda smiješno, ali to je stvarno bilo tako. Postojala je publika, danas je smiješno kad ovi pričaju o razvoju publike. Ovdje je bila publika koja je bila spremna platiti ulaz i bilo je sasvim normalno platiti ulaz jer od tog ulaza se moglo sve pokriti, a nekad je možda nešto i ostalo organizatoru. Svi su bili pokriveni, sve je bilo plaćeno, svi su bili zadovoljni. Nikad nisu ti ulazi bili takvi da si morao dizati kredit da bi ušao na festival, nego je sve bilo: ispalo mi nešto iz džepa pa sam ušao unutra. Znači, o ‘90-ima pričamo. 

Prvi Art & Music su bili natjecanje mladih bendova. Ne znam, danas to smiješno izgleda, gdje 1000 do 1500 ljudi gleda neki doom metal bend s velikim zanimanjem, ’94. usred ljeta, na terasi Uljanika. Danas mi to izgleda kao science fiction, ali to se stvarno dogodilo. Ljudi slušaju, gledaju, prate, postojale su ocjene publike i svi su u tome sudjelovali. Naravno, s vremenom to sve kopni i prestaje interes za nečim novim, ali tada je postojala publika koja je bila izgrađena i koju je zanimalo otići na bilo koji koncert. Mislim, znali su i otići nakon dvije pjesme i reći – to je loše, šta si mi to doveo? Znači, bili su vrlo kritični, možda i previše kritični ponekad, ali ih je zanimalo. Zanimala ih je nova muzika, zanimala ih je autorska muzika – tko je tad svirao cover bendove nije dobro prolazio u tom dijelu društva, to je bilo za neka druga mjesta, posebno ‘90-ih. To s coverima je zanimljiva stvar, ako gledamo iz današnje perspektive.

Na Art & Musicu smo uvijek inzistirali da bendovi budu tu sva tri dana, da bi se družili, svi su spavali uvijek na istom mjestu. To smo inzistirali da bi bili dobri domaćini, ali ljudi su se tu upoznavali i nastale su nevjerojatne suradnje. Možda su neki zaboravili da su se prvi put upoznali na Art & Musicu. Taj Hotel Pula je bio disko – tamo su ljudi dolazili, družili se, zaljubljivali se, cugali, slušali muziku, ali i tu je isto nastajalo to upoznavanje, suradnje… Vjerojatno da sad pitamo te bendove koliko ih je tamo nastalo, baš u Hotelu Pula ili Uljaniku, gdje god, iznenadili bi se. Mislim da smo danas izgubili takva mjesta. Tamo su dolazile sve te supkulture, svi se tamo družili jer su dijelili neke iste poglede na svijet, bez obzira na to što slušaju. Danas bi vjerojatno postojao klub za darkere, na drugom kraju grada klub za pankere… U malim sredinama su važna ta okupljališta, da bi scena živjela. I zato je šteta što su propali i klubovi i klupska kultura, nitko nije o tome razmišljao, to mi je nevjerojatno. Nismo imali ljude s vizijom. Sad pišemo projekte da razvijamo publiku, mislim, doći ćemo do toga da publici plaćamo da dolazi. Kako smo ovdje dospijeli? Nemarom. I nacionalizam, to je najgora stvar koja nam se dogodila, to nas je ubilo. Kad bi se njega iskorijenilo iz društva, a to je teško, možda bi bilo neke perspektive. Ovako nisam baš optimističan.

Kada i kako se raspada klupska infrastruktura?

Raspad počinje u trenutku kada privatnici ulaze u klubove ‘90-ih. Nitko nije primijećivao da su ti klubovi važni, da je ta publika važna, da se puno truda uložilo u odgoj te publike i jednostavno privatnici ulaze u klubove, preuzimaju tu publiku kao dio infrastrukture. Ulaze u to, ali prestaju raditi na njoj i s vremenom idu linijom manjeg otpora i, naravno, odbacuju ono što je bilo važno za razvoj publike, razvoj scene, razvoj samog imidža kluba. To odbacuju jer nije rentabilno i idu samo na ono što je top profit i tako se to lagano urušava. Novih generacija više nema, koje se kače na to. Naravno, uvijek postoje novi trendovi. Dolazi party kultura koja greškom nije završila u klubovima, a trebala je završiti u klubovima kao jedan normalan nastavak one priče otprije. Jer, u nekim drugim zemljama to je bio clubbing, a ovdje se dešavao na nekim drugim mjestima, i tako bi se mogli klubovi dalje razvijati i držati tu infrastrukturu. Ali, nažalost, ti privatnici išli su onome što je nosilo profit, što je normalno, treba plaćati račune, država nije imala modele kako financirati kao što ih možda danas ima. Ali danas nema više klubova, a ni publike, i to je lagano propalo. 

A propala su i natjecanja demo bendova?

Mislim da je to s demo natjecanjima izgubilo smisao pojavom ove tehnologije dostupne svima, jer nekad je stvarno bend morao uložiti napor da snimi demo, kontrolni snimak iz nekog studija, to bi eventualno radio cijelo ljeto da skupi za tih 10 sati nekog studija i da to odsvira iz prve i kao – joj, uspjeli smo, dobro je – i da pošalje snimak na neko natjecanje. Treba uzeti u obzir da su u Jugoslaviji bile tri važne manifestacije koje su formirale nove bendove i bile su jako medijski popraćene: Zaječarska gitarijada, koja je bila dosta heavy metal pa je ja nisam pratio; festival u Subotici, jako bitan, tamo su Idijoti jedne godine osvojili prvu nagradu i prešli taj prag demo benda; pa Jugoslavenski rock moment (JURM) koji se nije događao fiksno na jednom mjestu nego, mislim, u tri grada – Ljubljana, Zagreb i Beograd, kao neka turneja. On je isto iznjedrio neke važne bendove. Postojala je ta kultura praćenja, otkrivanja novih bendova. Mladi bend je nekad mlad po stažu, ne po godinama. I nekako na tom tragu smo i mi nastavili. Melody je po konceptu možda bio isti, prvi bendovi su bili neki novi, zanimljivi bendovi koje smo mi birali, oni su se sami nudili. Art & Music je imao cijelu selekciju, netko je morao poslati demo snimak, pa se to preslušavalo, pa se onda biralo za finale. Svi bendovi su bili na festivalu sva tri dana, žiri je bio tu sva tri dana, dolazili su kritičari iz Slovenije i Hrvatske, ’95. smo uspjeli čak i engleske novinare dovesti uz pomoć turističke zajednice. Uspjeli smo im to prodati kao promociju hrvatskog turizma. 

Kako se onda dalje razvija Art & Music?

Onda dolazi do zasićenja, prije svega našeg. Organiziramo 2001. zadnji Art & Music, mislim da smo ga baš nazvali tako. Onda je bila pauza, mislim, tri ili četiri ljeta. Četiri ljeta nije bilo Art & Musica, ali cijelo vrijeme, u svim krugovima, gdje god smo se kretali smo slušali: “Joj, kako je bilo super, znaš, bilo je baš dobro, odlično”. Tad dolazi i neko novo vrijeme, otvaraju se granice, otvara se jedna naročito zanimljiva mogućnost za ovakav tip festivala, ‘ajmo vidit šta se događa po tim scenama: Srbija, Crna Gora, Makedonija… Sad su oni dostupni, mogli bi doći. I onda 2006. obnavljamo Art & Music na Kaštelu, gdje svi opet otkrivaju taj stvarno genijalan prostor na vrhu grada, idealan za pulske prilike. Tamo smo ga radili nekoliko godina, onda smo ga čak premještali iz ljetnog perioda jer je ljeti postalo neizdrživo raditi zbog gomile događanja. Onda smo prebacili na zimu, i naravno, to više nije bilo to, neki su trajali jedan dan, neki tri dana, uvijek je tu bio i strip uz glazbu, bilo je i nekih drugih umjetnosti. S pokojnim Antom Perkovićem smo 2013. napravili knjigu koja ima zanimljiv koncept jer su u njoj samo dva originalna teksta, ostalo su tekstovi nastali kroz godine, Ante je napravio selekciju tih tekstova. Svašta smo doživjeli: Oluju, vulkansku prašinu zbog koje bend nije mogao doći iz Londona, jedan novinar je završio na frontu… 

Možemo li se vratiti još malo na kraj 1990-ih. Bio si koordinator Glasa 99?

Mi smo kao Art & Music dobili poziv da dođemo u Tuheljske toplice na sastanak oko nečega. Mi nismo imali puno pojma o tome, ali kao – dobro, Tuheljske toplice, dva dana sve plaćeno, idemo. Zanimljivo je da se to događa i dolazimo tamo i, ok, neke ljude znamo, ali mnoge i ne znamo. Dolaze svi ljudi koji nešto rade na civilnoj sceni tada, civilno-društvenoj sceni. Mislim, znamo Riječane, znamo neke iz Zagreba, ali iz drugih krajeva Hrvatske baš ne znamo, osim ako nisu bili povezani s glazbom, ali nisu svi povezani s glazbom, velika većina nije. I okuplja nas neko drugo civilno društvo, da bi nam predstavilo tu priču o Glasu 99. Zanimljivo je isto to, to su oni dani kada je bio onaj neki suludi štrajk kad tiskare nisu radile, znači dolaze svi ljudi koji su ovisni o prelistavanju novina ujutro i baš te dane nema nijedne novine i svi traže tranzistore da slušaju Hrvatski radio i vijesti, jer nema ništa, nema interneta, nema ovih portala i to. Uglavnom, bila je ideja da se neki slovački model s 13 velikih koncerata, preslika u Hrvatsku, da se napravi jedan grupni tour bendova koji su prerasli klubove i sviraju u dvoranama, po cijeloj Hrvatskoj, gdje bi se promovirao izlazak na izbore. Kao, uspjelo je u Slovačkoj, povećala se izlaznost, jedino tako može doći do neke promjene, a svi smo vapili za promjenom. Sada se događa jedan zanimljiv trenutak gdje to civilno društvo kaže – ne, mi to nećemo potpisati, nećemo biti infrastruktura na terenu jer nam je to bezveze. Onda se mijenja cijeli koncept jer očito im je trebala ta podrška i tad kreću radionice gdje mijenjamo cijeli taj koncept i idemo više ka lokalnoj zajednici, svatko u svom gradu ili županiji ili čak više regija. Mi smo bili povezani s Ličko-senjskom i Primorsko-goranskom županijom, tu je bilo više nas koji smo radili skupa. Ja sam bio jedan od koordinatora izabran za ovo područje. I tad radimo puno malih koncerata, puno lokalnih umjetnika ubacujemo unutra, naravno, Soroš i Ronko daju ozbiljan novac koji nam je bio nevjerojatan za to doba. Odradili smo jako puno tih događanja i uspjelo se u tome što se htjelo, mislim da je izlaznost bila preko 70%, što isto danas izgleda kao science fiction, baš tim malim koncertima, malim klupskim mjestima, malim sportskim turnirima, izložbama raznim. To smo radili i promovirali Glas 99 – izađi na izbore. 

Na koji način su se ovdje osjetili efekti autokratske vladavine koja nije ostavljala prostor za neke različitosti? Čini mi se da je u Puli možda ipak bilo malo drugačije?

Bili smo dio Hrvatske, ali bili smo malo drugačiji, zbog naše povijesti, povijesti u Istri. Tu se nije moglo uhvatiti taj neki nacionalni naboj kao u drugim dijelovima Hrvatske. I da, živjeli smo tu slobodu 150%, naročito u takvom okruženju, ali nas je možda to i zeznulo jer nismo vidjeli neke druge stvari koje su postale vidljivije puno kasnije i teško nam je bilo objasniti svima koji su ovo smatrali slobodnim teritorijem da to nije baš tako. Priča o referendumu koji je sad aktualan (Za Lungomare, op.ur.) počinje ’92., ’93., mi ništa ne znamo o tome. Na tom se slobodnom teritoriju događa neka sumnjiva privatizacija, mi nemamo pojma o tome. Niti nas je to tad zanimalo jer imamo preča posla. Takve stvari su nam se događale, dogodio nam se IDS koji je išao s tom jednom, anacionalnom pričom i da, svi smo to prihvatili, bilo nam je to lijepo, ali taj isti IDS je radio neke druge stvari koje sad kusamo – svo to ulaganje u turizam, klijentelizam, korupciju i šta ti ja znam. Prolazile su ovakve stvari poput ovih privatizacija i tko zna što će još izaći. Tako da nas je ta pozicija slobode malo opila pa neke stvari nismo vidjeli. 

Kako se dalje odvija tvoj društveno-kulturni angažman? Možeš li nam malo pričati o Rojcu?

Mislim da me baš nakon jednog od tih skupova Glasa 99, ne znam jesmo li bili u Rijeci ili negdje drugdje, pozvao Maske iz Monteparadisa: “Ajde da ti pokažem prostor koji smo uzeli u Rojcu”. I ušli smo u tu jednu ruševinu, tu na prvom katu, tu blizu nas i ušli smo u prostoriju i on je rekao: “Tu će bit naš klub.” I ja sam rekao: “Ti nisi normalan, svaka čast. Ako ćeš tu napravit klub, svaka čast.” I fakat je napravio klub. To je bio klub, a ja, moram priznati, tad nisam vjerovao da će išta biti od Rojca, ali neki ljudi su vjerovali i hvala im na tome. Jer sad se pokazuje da je to bila dobra priča koja se širila i da nije bilo tih pionira, ne bi ni bilo svega ovog. 

Danas je još važnije podsjećati na to jer se to lokalno zaboravlja, kako je krenuo Rojc i kako je izgledao. Šteta što tad nije bilo mobitela, da je netko uslikao prostore u kakve su ulazili. Mislim, danas je Rojc uređen, imaš prostor u Rojcu, ali što su ljudi dobivali… Mislim, i moja je udruga, na kraju krajeva, uložila jako puno vremena i novaca da privede prostor namjeni, da bi Rojc danas tako izgledao. Ne znam postoji li situacija gdje su građani jednog grada u gradsku imovinu uložili toliko svog novca  koji im se nikad neće nigdje priznati. Znači, građani su praktički donirali taj novac Gradu jer Grad je vlasnik ovog prostora. Bilo bi lijepo to izračunati, kad pričamo o brojkama, samo ne znam tko će to napraviti.

Provedi nas kroz tvoj medijski angažman, od Radio Pule do Radio Rojca?

Radio je bio važan medij za moje formativne godine, Radio Zagreb, emisija Po vašem izboru zbog koje smo bježali iz škole da bi je snimali, preko onih talijanskih stanica si saznavao za hitove, to su bili počeci. I onda, nekako logično, kad se baviš puštanjem muzike, netko te pita hoćeš li doći na radio biti nekakav glazbeni urednik, tako sam ja, na kraju, postao glazbeni urednik. Onda se ’95. promijenio urednik na Radio Puli, došao je neki koji je bio podoban tadašnjoj vlasti na nacionalnoj razini, on me potjerao. Onda sam radio na lokalnom, tada baš oformljenom Radio Maestralu neko kratko vrijeme, pa opet na Radio Puli gdje su mi dali emisiju tjedno od dva sata. S Borisom Bjelicom Bebettom sam radio na Radio Maestralu i zajedno smo na Puli imali emisiju koja se zvala Revija na ledu, kao slobodna forma, pa tako je i ovaj naš angažman bio neka slobodna forma, nikad ne znaš šta će se dogoditi. Znali smo samo puštati muziku, znali smo imati i jako zanimljive goste. Bebetto se jako bavio društvenim mrežama koje su mene strašno nervirale, ali ok, ipak je došao do publike, stvarno smo imali sjajan feedback. Završili smo i u par dokumentarnih filmova, probili granice FM-a jer su nas ljudi slušali preko interneta. Lijepo je kad iz neke Pule možeš ne biti važan samo lokalnoj razini nego i šire. Ali i to je neslavno završilo jer, opet, nismo bili podobni, navodno nije bilo para, pa smo ponudili da naša suradnja bude na volonterskoj bazi, ali svejedno smo dobili nogu. Onda mi je moje dijete reklo: “Ti ne možeš niti jedan posao zadržati.” 

Paralelno se događao Hasanbegović, famozni treger-aga. Surađivao sam prije s Ljubicom Letinić na Trojci. To je isto bila suradnja preko Ante Perkovića. Tad negdje, baš preko njega, on mi daje te neke snimke i otkrivam tu radiofoniju, radijske reportaže. I to smo počeli vrtiti u Reviji na ledu jer smo kao dio HRT sustava to mogli uzimati, ali sam ja svejedno upitao Ljubicu kad sam ju upoznao mogu li zavrtiti neke reportaže i dokumentarce koje su oni tada proizvodili, a koji su bili genijalni. I onda se polako okušavam u tome i postajem suradnik te male redakcije koju 2016. naprasno skidaju zbog one jedne emisije. Dolazi novo uredništvo kad opet HDZ dolazi na vlast, s Karamarkom i ekipom, Ljubicu miču s mjesta urednice i tako nestaje ta suradnja i taj naš prostor, a stvarno je bilo sjajnih radova tamo. To je isto bila važna stvar i nekako me danas to zanima više nego glazba. I mislim da je to budućnost radija jer se stalna konzumacija glazbe promijenila. Danas je teško boriti s cijelim fonotekama u mobitelima. Moraš biti baš drugačiji da bi uspio. Tako da mislim da je govorni program u bilo kojem obliku budućnost radija, što neka istraživanja u razvijenom svijetu i pokazuju.

Radio Rojc je začet kao ideja 2016, ali se zapravo realizira tek 2018. godine.

To je bila ideja Marija Benčića, starog radijskog radnika. On je imao ideju da to bude jedna internetska stranica na koju bi se stavljali tonovi, gdje bi se baš mogla razvijati i radiofonija. A meni je nekako radio uvijek bio radio koji svira, nisam ga vidio na internetu. Baš zahvaljujući suradnji s Ljubicom, ona mi je otkrila mogućnost malih odašiljača, oni su to radili na Trešnjevci i na Gornjem Gradu u Zagrebu. Nekako po toj ideji i upoznajući ljude koji se bave tehnikom, došli smo Bebe i ja na ideju da napravimo taj jedan projekt, Radio na ledu, jer smo baš tad dobili nogu. Imali smo tehničku mogućnost da na 48 sati dignemo frekvenciju tu, iznad Rojca. I napravili smo neke radionice, uključilo se brdo ljudi, svatko je uzeo neki segment programa i fakat smo emitirali taj maraton koji je trajao 48 sati i koji su svi živi slušali jer je bio na radiju, na FM-u, tu je bio gore odašiljač i to je svima bilo ludo, kao neka nova vrsta slušanja. Kako su bile tako nevjerovatne reakcije, to je bilo za Božić 2017., za 8. mart 2018. krenuli smo s programom i odonda se ne gasimo – na internetu, na privremenoj frekvenciji, na službenoj koncesiji. Sad je pet godina da smo stalno u eteru. Ali tek sad se slažem s Marijom da je to suludo. Jednom ću mu to i reći, da je bio u pravu, kad ga vidim. Možda je to bilo traženje onog vlastitog prostora, možda omogućavanje prostora i nekim drugim ljudima koji se nisu nikada okušali u tome. Ali jako je teško to razvijati bez jasnog financiranja i perspektive. Svako jutro odustajem, a do navečer razmišljam kako se proširiti da se čujemo do Rijeke. A onda ujutro opet – treba to sve ugasiti, nema to smisla. To je šizofrena situacija. Nadam se da nam nije takav program.

Nova epizoda emisije Kulturpunkt u eteru bavi se kulturom noćnog života i njezinom refleksijom širih društvenih zbivanja. Slušamo o tome kako se techno zvuk s vremenom transformirao i prilagodio tržištu, a rejvovi postepeno postali dio industrije zabave u turističkim gradovima, gubeći prvotni subverzivni značaj. Slične tendencije pratimo i u gradovima poput Pule gdje turizam prerasta u glavnu privrednu granu, a industrija zabave koja je servisira postaje nedostupna lokalnoj publici. Odjednom, umjesto da postanu sudionici “prilike za bijegom i uživanjem”, lokalno stanovništvo postaje dijelom uslužne industrije koja pruža zabavu.

Ovu temu proučavali su ovogodišnji polaznici radionice Rave of the Ritualesque u organizaciji udruge Metamedij, među kojima je bila i autorica podcasta Sara Gurdulić. Sara se osvrnula na rad udruge Metamedij, istraživanje gostujućeg kolektiva Post Workers Theatre i borbe za prostore, kojoj mladi kolektivi doskaču korištenjem tehnologije i gerilskim preuzimanjem javnih površina.

Emisija je objavljena u okviru projekta Rekultivacija, sufinanciranog sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija. Premijerno je emitirana na Radio Rojcu.

Ova filmska večer predstavlja spoj turneje pobjedničkih filmova Liburnia Film Festivala pod nazivom Liburnia uplovljava, i Kino Katarina – gerilsko pop-up feminističko kino s programom na obalama Pulskog zaljeva i drugim značajnim zaboravljenim lokacijama.

U njihovoj suradnji u Uljaniku, simbolu radništva Pule i mjestu turbulentne povijesti u koje su upisane brojne neuralgije modernog hrvatskog društva, prikazuju se dokumentarci Tvornice radnicima i Uljanik.

Kratkometražni Uljanik (2021., 6’) autora Dejana Štifanića prati nekoliko dana ljeta 2021. kada je brodogradilište, po drugi put u svojoj povijesti, u potpunosti prestalo s proizvodnjom (prethodno se to dogodilo zbog ratnih zbivanja u Drugom svjetskom ratu). Marko Grbac Knapić i Dejan Štifanić tri su dana i tri noći tog ljeta imali slobodan pristup svim dijelovima brodogradilišta. Ideja vodilja bila je zvukovno, fotografski i videom zabilježiti stanje zatečenog prostora, a osim kratkog filma čiju montažu potpisuje Vanja Zaimović, nastao je i rad Rasparagan MMXXI Marka Grbca Knapića i Dejana Štifanića. Treći dio ove priče je fotografska izložba koja će biti predstavljena u rujnu 2023.

Tvornice radnicima (2021., 105’) redatelja Srđana Kovačevića, pored ostalih nagrada nagrađen i za najbolji film 19. Liburnia Film Festivala, polazi od okupacije Tvornice alatnih strojeva ITAS u Ivancu 2005. godine od strane njenih radnika. Okupacije se isprva pokazuje kao jedinstveni primjer radničkog preuzimanja u postsocijalističkoj Europi, no deset godina nakon revolucionarne prekretnice, pobunjeni radnici nalaze se pred izazovom kako se spasiti od rastućeg kapitalističkog utjecaja i spriječiti gašenje proizvodnje. Prateći priču iznutra, redatelj Srđan Kovačević ulazi u kovitlajući radnički otpor kojim pokušavaju održati viziju kolektiva na životu, postavljajući u središte izvorno pitanje: može li ideja “tvornice radnicama” opstati ili je to još jedan utopijski san?

Projekcija filmova održat će se unutar brodogradilišta, a ulaz je na porti preko puta “biroa”, uz prisustvo oba redatelja. 

Ulaz je slobodan, okupljanje počinje od 20.30, a sama projekcija u 21 sat.

U obrazloženju nagrade ističe se vrijednost same forme dokumentarne radijske drame: “Radio kao medij i radijsko novinarstvo u doticajima je s dinamičnim izražajnim izazovima, od radio-drame Rat svjetova Orsona Wellesa i Teatra Merkur pa sve do danas. Nekad je tih izazova bilo više, a nekad manje. DJ-evski ili pak izvještajni breaking news trend poprilično je zatomio sve druge produkcijske izazove radija. A radio, pored poplave novih medija, i dalje ima uvjete za konkuriranje u medijskoj avangardnosti.”

Žiri dodaje kako je “Mirjana Radulović sa svojom dokumentarnom radijskom dramom emitiranom na Radio Rojcu, pulskom neprofitnom radiju zajednice, osvježila novinarski pristup jednoj zaista burnoj gospodarskoj i društvenoj temi – propasti Uljanika. Toj istinskoj drami dala je, koristeći bogati arsenal tonskih efekata, vrlo dinamičnu i sasvim ljudsku dimenziju. Vrlo je vješto izbjegla melodramske i suhoparno izvještajne zamke te pridodala provokativne upite koji proizlaze iz sudbine Uljanika, a dotiču puno šire okvire naše stvarnosti.” U zaključku žiri podcrtava vrijednost rada istučući kako je Pola citta puttana “emisija koja vraća nadu radiju”.

U nagrađenom radu korišten je tekst Igora Grubića Addio Pola koji je čitao Boris Bakal. Dramaturška suradnica je Pavlica Bajsić Brazzoduro, a oblikovatelj zvuka Dino Brazzoduro. Autor glazbe je Franci Blašković, a Facebook objave Stožera za obranu brodogradnje Uljanika čitao je Samir Hadžić.

Nagrađenu dokumentarnu radio dramu Pola citta puttana možete poslušati na ovom linku.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Berge Istra krajem prosinca 1975. plovi iz brazilske luke Tubarao prema Japanu, kada mu se, u blizini Filipina, s posadom gubi svaki kontakt. Potraga se pokreće tek desetak dana poslije, ali ubrzo se obustavlja, plovilo se proglašava nestalim, a norveški brodovlasnik Sigval Bergesen od britanskog Lloyd’s-a dobiva do tada najveću odštetu u povijesti za gubitak broda: 18 milijuna američkih dolara, odnosno 82 milijuna u današnjoj protuvrijednosti.

Nepune četiri godine od porinuća u Puli, brod je zadesila do danas neobjašnjena nesreća. Ovaj misteriozni nestanak približili su nam redatelj filma Berge Istra, urednik i novinar HTV-a, Dražen Majić i, njegov koscenarist, novinar Glasa Istre, Zoran Angeleski. Dokumentarni film snimljen je u produkciji HTV-a i s pravom se može reći da im je ovo jedna od najrecentnijih uspješnica. Berge Istra prvi je put prikazan na Pulskom filmskom festivalu 2020. godine. Na posebnost mjesta ne treba ni ukazivati – začet je i u konačnici premijerno prikazan u Puli, nedaleko od Uljanika u kojem je priča o brodu i započela. U 102 minute dinamičnog i fascinantnog dokumentarca, autorski dvojac nam razotkriva nova saznanja o velom tajni prikrivenom nestanku Berge Istre.Dokumentarni je film podijeljen u četiri dijela: u prvome se prikazuje izgradnja broda u Uljaniku i njegovo porinuće 1972. godine.

Ovaj je dio prožet arhivskim snimkama iz te godine koje prenose osjećaje ponosa radničkog kolektiva zaposlenog na projektu tada najvećeg broda na svijetu za norveškog brodovlasnika, Sigvala Bergesena. Kao što se može vidjeti iz, u najmanju ruku, zanimljivih snimki, Uljanikova priča dio je života brojnih generacija Puležana, kao što je i sjećanje njihovih majki i očeva na slavne godine ovog danas propalog brodogradilišta. Drugi je dio posvećen samom brodu i njegovoj posadi. Tu imamo priliku čuti o unesrećenima i njihovim životima, a u trećem dijelu upoznajemo jedina dva preživjela brodolomca, Španjolce Imelda i Epifanija koji su srećom imali prilike ispričati svoju priču Majiću i Angeleskom. U posljednjem se dijelu filma govori o mogućim razlozima eksplozija kojima su svjedočila dvojica preživjelih. Teorije o nesreći rasvjetljujući su i najuzbudljiviji moment dokumentarnog filma, u kojem na pažljiv, razumljiv i interesantan način intervjuirani sugovornici razmatraju mogućnosti koje su uzrokovale potapanje broda. 

Prvenstveno, ostvarenje je uspješno zbog obilja podataka i raznolikih aspekata uzetih u obzir pri izradi dokumentarca te načina na koji su prikazani. Kao što je ranije navedeno, nekoliko se dijelova filma različitih fokusa slaže u jednu objedinjujuću cjelinu. Veliki je pothvat uobličiti svu različitost segmenata vezanih uz brod i sam nesretni događaj. Autori su u ovome iznimno uspješni: u filmu nema “praznog hoda”, a sve informacije ispunjavaju neku narativnu svrhu. 

Upravo zbog postavljanja raznovrsne podloge na temelju koje će se razotkriti misterij nestanka broda, film sjajno dočarava duh vremena. S obzirom na to da su autori radili s ljudima iz Norveške, Španjolske i Hrvatske, koji su na neki od brojnih načina bili u vezi s Berge Istrom, dobiva se široka slika i saznanje o brodu, brodograditeljima, poginulima i njihovim obiteljima, ali i o 1970-ima, brodovlasništvu, prekomorskom prijevozu i brodarskim kompanijama. Svi se ovi dijelovi skladno uklapaju u razrješenje središnjeg misterija. Zbog ovoga, film je kulturološki i povijesno edukativan. Gledatelj mnogo otkriva, ali, još važnije, ostaje zainteresiran. Željni dodatnih saznanja koja će riješiti neke od brojnih upitnika, publika s napetošću čeka objašnjenje koje će ponuditi netko od intervjuiranih. Misterij i put ka njegovom rješenju vrlo je uravnoteženo ispripovijedan. Film je dobar primjer kvalitetno iskorištenog istraživanja, pretočenog u smislenu i zanimljivu cjelinu. 

Produkcijski, film izgleda doista atraktivno. Kompozicija i atmosfera dokumentarca su zavodljive i dinamične. U pogledu montaže, treba istaknuti pametnu kombinaciju nikad prije prikazanih arhivskih snimki iz 1970-ih s novim materijalom. Glazbu za film je napisao pulski band The Chweger i njome filmu zadao poletni ritam. Angeleski, koji svira bas gitaru u istom bendu, istaknuo je kako su on i njegovi kolege odrasli na post-punku, ali ambijentalnosti pridonose i zvukovi indie rocka. 

Poseban dio u filmu čine razgovori o ljudima koji su služili na brodu – od njih tridesetak iz sedam nacija preživjela su samo dvojica. Priče i anegdote koje čujemo o nekim poginulima: na koje su načine provodili slobodno vrijeme i kakav su pečat ostavili na kolege i svoje obitelji, daju osobnu i emotivnu notu ovom dokumentarnom ostvarenju. Prema tome, ne radi se samo o podizanju napetosti i rješavanju misterija, već se temi pristupa s poštovanjem prema onome što su unesrećeni i njihove obitelji proživjeli. 

Misterij nestanka broda o kojem se piše u svakom članku o ovom dokumentarnom filmu samo je šlag na torti priče koju nam autori pripovijedaju. Privlačnost filma je u kontekstu koji stoji iza samog misterija. Tko bi rekao da je proces izgradnje broda, sa svim stručnim terminima, zanimljiva pripovijest? Poanta je ta da se od svega može napraviti dobra priča, ako znaš to učiniti, a ovaj je dvojac u tome definitivno uspio. U intervjuu za Novi list, Angeleski je istakao slojevitosti i unutarnju dramaturgiju mita o Berge Istri koji je u isto vrijeme filmičan, ali i ljudski. Ljudski je upravo zbog toga što napetost misterija nije jedini pokretač radnje, već su to ljudi koji su svojim radom i pričama sudjelovali u stvaranju Berge Istre i Berge Istre. Na koncu, dokumentarac je vrhunski primjer istraživačkog novinarstva. Veličina projekta i način na koji je isti dobio ovakvu završnicu zaista me čini optimističnom – kod nas ima vrijednih i sposobnih ljudi koji stvaraju kvalitetne narative.