Razgovarao: Lujo Parežanin

U četvrtak, 24. kolovoza završila je Ulična galerija u organizaciji karlovačke udruge KA-MATRIX, jedne od najvažnijih članica gradske nezavisne scene. Treće ovogodišnje izdanje ove manifestacije javnosti je donijelo vrijedan umjetnički i edukacijski program koji obuhvaća radionicu izrade mobila od recikliranih materijala, akcijsko slikanje i videoinstalaciju praćenu plesnim performansom.

Međutim, njenim završetkom u Karlovcu ovih dana nipošto ne nastupa zatišje u kulturnim događanjima. Štoviše, Galerija je tek prva u vrlo sadržajnom nizu povezanih manifestacija: već dan kasnije započinju Dani Radićeve proizišli, kako stoji u njihovoj službenoj najavi, iz nekolicine civilnih akcija pod nazivom Okupacija Radićeve, koji za cilj imaju periodičko oživljavanje Ulice Stjepana Radića kao najvažnijeg gradskog javnog prostora.

Dani su eklektična manifestacija koja obuhvaća sadržaje najrazličitijih tipova i namjena, odajući dojam inkluzivnosti primjeren ideji “okupacije” javnog prostora i njegove funkcionalizacije u društvenu i kulturnu korist građana. Tako se na njihovu programu istovremeno nalaze i likovne radionice za djecu, izložbe, cirkuske izvedbe, eksperimentalni performansi, a dio sadržaja rezultat je suradnje s još jednim važnim događanjem – Karlovac Dance Festivalom, koji započinje na isti dan.

Pored vrlo zanimljivog “domaćeg” programa, ljetna edicija KDF-a proširuje horizont nezavisnokulturnih inicijativa u Karlovcu i na međunarodnu suradnju, pokazujući organizacijsku kapacitiranost da omogući javnu i otvorenu recepciju aktualnih umjetničkih praksi iz inozemstva. S obzirom na KDF-ovu pristupačnost, njegovo kombiniranje rekreativno-izvedbenih sadržaja poput akrobatike na svili s eksperimentalnim zvučnim i plesnim improvizacijama, kao i na suradnju s Danima Radićeve, ne čudi da europska mreža za promociju festivala u kulturi EFFE i njemu pripisuje odrednicu inkluzivnosti.

Uzmu li se u obzir i druga događanja, poput festivala Art&KA u organizaciji udruge Carpe Diem ili Filmske revije mladeži i Four River Film Festivala, koji se zajedno održavaju od 12. do 16. rujna, čini se da je u slučaju Karlovca riječ o vrlo aktivnoj kulturnoj sceni koja je izrazito upućena na revitalizaciju grada.

Nadovezujući se na razgovor sa članicama platforme F12, za opće dojmove o stanju i kontekstu nezavisne scene, njezinu odnosu prema gradu i poteškoćama u djelovanju obratili smo se predstavnicima udruge KA-MATRIX, u čije ime nam se javio Denis Mikšić. Kako su se njegovi odgovori pokazali vrlo opsežnima i informativnima, prenosimo ih ovdje u cijelosti u formi intervjua.

KP: Kakva je KA-MATRIX-ova suradnja s drugim karlovačkim udrugama i akterima na nezavisnoj sceni u organizaciji Ulične galerije i drugih aktivnosti? Koje su teškoće s kojima se susrećete na bilo kojoj razini – programskoj, produkcijskoj itd.?

S lokalnim udrugama na provedbi programa surađujemo, kao što je, uostalom, praksa i u drugim dijelovima države, na različite načine. Naoko, činilo bi se da nezavisna scena mora djelovati jedinstveno u svemu, no to i nije tako u praksi. S obzirom na to da u Karlovcu djeluje deset do petnaest udruga u nezavisnoj kulturi, partnere pronalazimo često po “osjećaju”, sličnom pristupu estetici, društvenim afinitetima, komunikacijskim, generacijskim pa i prijateljskim razinama i odnosima. Sve to utječe na suradnje i partnerstva. Uz dio lokalnih organizacija u jako dobrim smo odnosima s organizacijama, inicijativama i pojedincima iz drugih dijelova zemlje i šire – često i boljima nego na lokalnoj razini.

Karlovac je specifična sredina, relativno velik grad (u nacionalnim okvirima), a vrlo blizu Zagrebu, pa maltene funkcionira kao predgrađe. Velik broj Karlovčana radi i/ili živi u Zagrebu, među njima i mnogo mladih koji su stasali i do pred koju godinu intenzivno surađivali s KA-MATRIXOM i radili kroz nas. Mladi koji su sudjelovali u programima naše udruge sad već završavaju fakultete u Zagrebu (Rijeci, Puli itd.) i ne planiraju se (osim u slučaju neke jako dobre ponude) vraćati u Karlovac. To je permanentno pitanje svih karlovačkih organizacija, pa tako i onih koje se bave nezavisnom kulturom.

S druge strane, uvijek se pronađe prostora za suradnju, jer je valjda svima jasno da je potrebno prevladati neke male osobne razlike. U ovom deficitu ne možemo ni očekivati broj istomišljenika kao u nekoj svjetskoj metropoli – radiš i surađuješ s onima s kojima možeš i tu je potrebno manje ili više kompromisa.

Što se tiče teškoća, najveći je problem upravo taj, nedostatak broja ljudi, a slobodno se može reći da nema dovoljno mladih zainteresiranih za “drugačije razmišljanje i djelovanje”. Definitivno se osjeti taj nedostatak visokoškolskih institucija koje će se baviti društvenim znanostima i/ili umjetničkih akademija koje će kontinuirano “proizvoditi” nove snage iz kojih će se proporcionalno “regrutirati” novi aktivni i progresivni mladi kadrovi.

KP: Kakav je odnos grada prema vama, dobivate li podršku s obzirom da je riječ o javnim i otvorenim događanjima?

Dosadašnja provedba je, pak, za razliku od drugih sredina, vrlo jednostavna. To je možda prednost manjeg grada gdje se svi poznaju, a lokalne strukture javne uprave prepoznaju i u jednoj mjeri pomažu razvoj kulture, pa tako i one nezavisne, osobito ako se radi o nezavisnoj sceni mladih. Karlovac se tijekom posljednjih desetak godina u jednoj mjeri jako otvorio po pitanju mladih, osobito na deklarativnoj razini. Ako se ne traži ozbiljnija financijska potpora, programi mladih i za mlade se odobravaju i potpomažu, počevši od razine nositelja u lokalnoj upravi, preko upravnih odjela do nižepozicioniranih djelatnika. Unatoč stalnoj želji za podizanjem razina potpore u usporedbi s dobrim dijelom gradova i mjesta, može se reći da je situacija poprilično dobra. Da se ne zavaravamo, to je sve rezultat mukotrpnog, upornog i svakodnevnog rada lokalnih udruga civilnoga društva koje su tijekom posljednjih dvadeset pet godina uspjele postići kakav-takav status i počele se tretirati donekle kao pouzdan i stabilan partner. Daleko je to od idealne pozicije, no stanje je ipak nešto bolje nego prije desetak godina.

KP: Ostvarujete li međunarodnu/regionalnu suradnju, na kakvim projektima i kakva su vam iskustva po tom pitanju?

Međunarodna suradnja u jednoj mjeri postoji, no čini se da ovdje puno više znači komunikacija i suradnja na nacionalnoj razini. Organizacije su povezane kroz formalne saveze, Mrežu mladih Hrvatske, Savez udruga Klubtura te neformalne, ali vrlo čvrste i solidarne mreže, ponajviše bazirane na sličnim kulturološko-esteskim i vrijednosnim temeljima. Primjerice, plesna scena intenzivno surađuje sa zagrebačkim udrugama i inicijativama, “elektroničari” odlaze ili ugošćavaju svoje prijatelje i DJ kolektive, street art scena naočigled raste i jako je povezana s drugim sredinama, a DIY bendovi i pojedinci su gotovo dio iste priče u Karlovcu, Zagrebu, Rijeci, Zadru ili Puli.

KP: Kakav je dojam o odjeku i ulozi nezavisne kulture u Karlovcu? Postoji li nekakav koherentni kulturni mainstream prema kojem se pozicionirate? Za kraj, čini li vam se da vaš trud prema kulturnoj revitalizaciji grada doprinosi dolasku ljudi u Karlovac?

Sa svojim usponima i usporavanjima karlovačka nezavisna scena važna je u više aspekata: može se reći da u najvećoj mjeri otvara vrata komunikaciji Karlovca s drugim sredinama bez nekog (malo)građanskog lokalnog (samo)izolacionizma; pomiče granice lokalne kulturne ponude i predstavlja publici nove i drugačije kulturne, umjetnike i društvene prakse; zapošljava velik broj lokalne ekipe koja bi u suprotnom vlastitu egzistenciju i profesionalni razvoj tražila u nekoj drugoj sredini; brine se i otvara interes za promišljanje, upravljanje i programiranje postojećih i novih javnih prostora u gradu. Redovita je ta usporedba institucionalne kulturne scene koja ima, zahvaljujući zakonskoj regulativi, infrastrukturnu, financijsku, a samim time i egzistencijalnu sigurnost i stalnu nestabilnost nezavisnog sektora. Ne može se tu govoriti o konkurenciji, no djelomično dolazi do frustracije jer nezavisni kulturnjaci proizvode programe i/ili ih dovode i organiziraju u puno težim i nestabilnijim uvjetima od onih u kojima rade institucije (koje imaju proračunska sredstva i prednost pri raspodjeli programskih). 

Iz sadašnje perspektive teško se može reći da trud kako nezavisne, tako i institucionalne kulture doprinosi dolasku ljudi u Karlovac, mada se o tome dosta priča. Prije bi se moglo reći da nezavisni kulturnjaci danas rade to što žele i što misle da je ispravno bez obzira na sve. Tako bi nekako trebala izgledati i lokalna priča – napraviti poticajno, zanimljivo i ugodno okružje u kome se živi. S vremenom će to zasigurno prepoznati i ljudi van Karlovca, turisti ili slučajni prolaznici. Razmišljati o uspostavljanju odnosa da dobijemo interesantan turistički proizvod a da pri tom ne razmišljamo na prvo mjestu o lokalnoj sredini je krivo, Grad u kojem je ugodno i u kojem vole živjeti lokalni stanovnici je preduvjet da postane zanimljiv i onima koji tu ne žive.

Na tome tragu, čini se, kreće se jedan paralelni proces tijekom ljetnih mjeseci: uz angažman Grada, gradskih tvrtki i ustanova u kulturi na uspostavi nekog karlovačkog kulturno-turističkog proizvoda, raste i jača i broj inicijativa koje na poprilično kaotičan i nekoordiniran način “sve nešto rade”. Podosta je tu kopiranja, preuzimanja tuđih ideja, modifikacija i improvizacije, no čini se da taj kaos ide u nekom pravcu i da je iz godine u godinu sve ozbiljniji i kompaktniji. Teško je za povjerovati da će Karlovac dobiti neki opći program tipa Špancirfesta, što nije ni potrebno. Moguće je da je baš ta kaotičnost, povremena sprega s ustanovama, te česta nezavisnost i svojeglavost udruga put ka novom i autentičnom lokalnom kulturnom proizvodu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Verujemo da će ove fotografije, pored toga što ostaju kao veran dokument o jednom teškom periodu u istoriji regiona, imati i opominjuću funkciju. Nadamo se i da će one dati makar i skroman doprinos formiranju preventivnog načina razmišljanja o stvarima i pojavama oko nas, pogotovo o onima čije se negativne posledice, uz određeni napor, mogu svesti na podnošljivu meru”, najava je izložbe pod nazivom Tamara Waterfront koja će biti otvorena 11. srpnja u beogradskoj Uličnoj galeriji, a podjeljena je u tri cjeline u okviru kojih će biti prikazan trenutak plavljenja naselja, prihvatilišta i pomoć koja je uslijedila, kao i posljedice i povratak ljudi u naselja nakon povlačenja vode.

Milovan Milenković

Kamerades foto kolektiv čini grupa od šest dokumentarnih fotografa iz Beograda. Članovi dijele zajedničku misiju dokumentiranja realnosti i širenja svjesnosti u polju društvenih tema na Balkanu. Njihov rad je baziran na tradicionalnom pripovjedanju, ali s poštovanjem za visoke vizualne, etičke i narativne standarde foto-novinarstva. Kameradesi su Milovan Milenković, Nemanja Pančić, Marko Risović, Nemanja Jovanović, Marko Rupena i Saša Čolić. Članovi kolektiva Kamerades su višestruko nagrađivani fotografi s višegodišnjim iskustvom rada. Više o kolektivu potražite na službenoj stranici.

Ulična galerija dio je šire inicijative iskorištavanja javnih prostora i njihovog korištenja za kulturne i umjetničke produkcije. Vodi ju udruga Mikro Art koja javni prostor rekonstruira (Ulična Galerija), revitalizira (Inex film) ili prenamjenjuje (Taktilna Galerija), a u svim je projektima umjetnost korištena i kao sredstvo i kao cilj. Osnovni su ciljevi organizacije izmještanje umjetnosti u javni prostor, stvaranje novih centara umjetnosti u okviru neiskorištenih gradskih potencijala te uključivanje umjetnosti u kreiranje društvenog sistema vrijednosti.

Izvor: Ulična galerija

Ulična galerija pokušava okupiti i artikulirati poziciju kako kulturne tako i društvene margine. Smještena u nekada zapušteni prolaz i okružena mnogobrojnim komercijalnim sadržajima, njena svrha nadilazi čisto galerijsku ili kulturnu funkciju: njena je temeljna uloga propitivanje same mogućnosti postojanja takvih prostora i odnosa koji utječu na razvoj grada.

Od svog nastanka u travnju 2012. godine, Ulična je galerija organizirala 33 samostalne ili grupne izložbe, približavajući suvremeno umjetničko stvaralaštvo građanima. Ovaj proces izmještanja umjetnosti u javni prostor omogućio je galeriji veliki broj posjetitelja, ali i važnije, omogućio je približavanje široj publici tema “za koje smo osećali odgovornost da o njima govorimo, zajedno sa umetnicima koji su ih predlagali”, kažu. Tako su često u galerijskom programu svoje mjesto zauzele priče o raseljavanju Roma, životu beskućnika i azilanata, problemima starijih ljudi ili političkim ubojstvima. 

Prvu je godinu Galerije obilježila angažirana fotografija, a druga je donijela raznovrsnost medija, inozemne autore i nove umjetničke senzibilitete. Galerija je posebno bila otvorena prema autorima koji rade i stvaraju u kolektivu Inex film koji se nalazi na istom valu “uradi sam” filozofije bavljenja gradom. Pored velikog broja izložbi, galerija je ugostila i nekoliko projekata, poput festivala Radost ludost i Mikro festivala amaterskog filma, u suradnji s klubom Podmornica zajednički su organizirani mnogi koncerti, a uspješno je realizirana i inicijativa preimenovanja prolaza u Čavketov pasaž. Kao članica Nezavisne kulturne scene Srbije, Ulična galerija dijeli sudbinu velikog broja organizacija diljem Srbije koje se inovativnošću umjetničkog izraza i domišljatošću u preživljavanju i održavanju produkcije bore za poboljšanje uvjeta rada i stvaranja umjetnika.

U petak, 25. travnja, od 20 sati, Ulična galerija proslavit će svoj drugi rođendan otvaranjem izložbe grupe autora Silkskrin i nastupom Horkestra, dok će u isto vrijeme u Centre de Cultura Contemporània u Barceloni Ulična galerija biti predstavljena na izložbi europskih javnih prostora.

Izvor: Ulična galerija

Ove fotografije nadilaze sportske uspjehe bivše Jugoslavije i nacionalna osjećanja u ratom razorenoj državi, na što svakako referiraju. Pervertirajući očekivano Aleksandrija Ajduković pristupa senzaciji iz nesenzacionalnog ugla dok “običnim” ljudima daje poseban medijski status, otvarajući pitanja ekspanzivnih globalnih tržišnih trendova, brendiranja, osvajanja javnog i privatnog prostora. Portreti ljudi s NBA kapama navode promatrača da zastane i promisli zakulisne igre funkcioniranja aktualnog “magijskog svijeta slika”. Predstavljeni u Uličnoj galeriji, backstageu nekadašnje distribucije brendova svjetske filmske industrije, i sami djeluju filmično, otvoreno i pristupačno, jasno upućuju na dinamičnu poziciju fotografa i pozadinu odnosa koji su fotografije učinili mogućim.

Ajduković izlaže pogledu i filmsku McGuffinovsku strukturu koju prepoznaje unutar brenda, medija i suvremenih mitova. Podsjeća da McGuffin može biti bilo što ili ništa oko čega se gradi radnja, a u vezi je s pojavom suspensa, iskustvom napetosti promatrača koji je istovremeno superioran jer zna te nemoćan jer se ne može umiješati i promijeniti tijek događaja. Kontekst upisan u portrete ljudi s NBA kapama i u godinama koje su uslijedile bio je veoma intrigantan umjetnici, te je realizirala niz radova s namjerom da detektira i motivira promišljanje društvenih kretanja i trendova, kao i pozicije pojedinca koji možda (nešto) zna, ali, zaveden slikom, ne barata mehanizmima otpora. 

Aleksandrija Ajduković rođena je 1975. u Osijeku. Diplomirala je na Akademiji umetnosti BK u Beogradu, odsjek fotografije, u klasi Milana Aleksića. Od 2006. u statusu je samostalne umjetnice. Trostruka je finalistkinja nagrade Mangelos, dobitnica Henkel Art Award za mladog umjetnika 2005. i 45. Oktobarskog Salona. Trenutno je na doktorskom studiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Izložba Aleksandrije Ajduković bit će otvorena od 28. veljače do 14. ožujka.

Ulična galerija dio je šire inicijative iskorištavanja javnih prostora i njihovog korištenja za kulturne i umjetničke produkcije. Vodi ju udruga Mikro Art koja javni prostor rekonstruira (Ulična Galerija), revitalizira (Inex film) ili prenamjenjuje (Taktilna Galerija), a u svim je projektima umjetnost korištena i kao sredstvo i kao cilj. Osnovni su ciljevi organizacije izmještanje umjetnosti u javni prostor, stvaranje novih centara umjetnosti u okviru neiskorištenih gradskih potencijala te uključivanje umjetnosti u kreiranje društvenog sistema vrijednosti.

U prvih godinu dana Galerija je ugostila sedamnaest izložbi afirmiranih i neafirmiranih autora, dvodnevni Mikro festival amaterskog filma te mnoge druge različite kulturne manifestacije, ostvarila je suradnju s Muzejem savremene umetnosti u Beogradu i galerijom Remont. Izložbom Goranke Matić, Zorana Vujovića i Miladina Jeličića, Ulična galerija podržala je inicijativu da se prolaz u kojem se nalazi nazove po jednoj od ikona urbane beogradske kulture, Goranu Čavajdi. Danas ovaj gradski prolaz nosi novi naziv Čavketov pasaž.

Rođendan Ulične galerije svojim će nastupom uveličati i samoorganizirani zbor Prrroba.

Luca Donnini, fotograf je koji živi i radi u Rimu, a izlaže širom svijeta. Po profesiji filmski i televizijski scenarist, od 1997. godine posvećen je specifičnim umjetničkim istraživanjima. Usredotočen na nagost tijela, “fascikl prostora i vremena gdje mnoštvo postaje napetost i tišina viče milijun priča”, Rolleiflex fotoaparatom stvara autentične crno-bijele fotografije različitih portreta i prostora. Kao redatelj stvara video zapise, umjetničke instalacije i kazališne mizanscene. Projekt Corpustrip izlagan je u Rimu, Madridu, Parizu, Berlinu, Stockholmu, Beču, Ljubljani, Istanbulu i Beogradu.

Mikro Art postoji od 2009. godine kao neformalna grupa, a formalno od 2011. godine. U većini se projekata bavi javnim prostorom radi njegove rekonstrukcije (Ulična Galerija), revitalizacije (Inex film) ili prenamjene (Taktilna Galerija). U svim je projektima umjetnost korištena i kao sredstvo i kao cilj. Osnovni su ciljevi organizacije izmještanje umjetnosti u javni prostor, stvaranje novih centara umjetnosti u okviru neiskorištenih gradskih potencijala te uključivanje umjetnosti u kreiranje društvenog sistema vrijednosti.

KP / MA

Kusntbunker Music & Art Festival 2012 zaživio je zahvaljujući glazbeniku i skladatelju Robu Spelbergu, koji je razvio suradnju sa studentima Jazz akademije u Grazu i time važnost ovog festivala pozicionirao na internacionalnoj karti suradnje mladih, promovirajući multikulturalnost, dijalog, umjetničko stvaranje i volonterizam. Upravo će studenti Jazz akademije omogućiti svim posjetiteljima vrhunska jazz glazbena iskustva. Tako će u petak, 6. srpnja u 22 i 30 sati nastupiti kvartet Square, dok će u nedjelju 8. srpnja u 22 sati svirati Julia M Trio i Chocolate Disaster. 

Kako najavljuju iz organizacije, ovaj projekt otvoren za sve umjetničke medije i žanrove, stoga od ove godine uz stalnu izložbu slika i skulptura u parku, započinje i projekt Galerije na otvorenom. Na zidovima grada Duge Rese bit će izrađeni murali evropski priznatih street art umjetnika (SR.X, BTOY, URI, J.BEJARANO, C215, ALICE) i postavljeni temelji buduće urbane galerije. Za književni dio programa pobrinut će se Branko Čegec i Miroslav Mićanović koji će svoje tekstove čitati u subotu 7. srpnja od 20 sati. Po nastupu književnika publiku očekuje nastup jazz sastava Trio 4 in 3 iz Zagreba.

Detaljan program festivala pronađite ovdje.