Naglasivši da je “traženje posla posao za sebe”, Halić je istaknula kako među teže zapošljive osobe spadaju i mladi bez radnog iskustva, te je s Gavrilović predstavila niz mjera koje provode ove institucija, a koje bi mladima trebale olakšati prvi ulazak na tržište rada. Pod krovnim nazivom Garancija za mlade, te bi mjere trebale omogućiti mladima da se što prije aktiviraju, te predstavljati sigurnosnu mrežu kako u prelasku iz obrazovnog u svijet rada ne bi bili prepušteni sami sebi. Ukratko su predstavljene i nove smjernice za najpopularniju mjeru poticanja zapošljavanja mladih – stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa (SOR). Gavrilović je naglasila kako se učinkovitost SOR-a konstantno prati te se na temelju rezultata unose promjene koje bi trebale pridonijeti njegovoj većoj učinkovitosti.

Nove smjernice trebale bi biti više ciljane, a jedna od njih je i proširenje mjere na osobe starije od trideset godina koje iz različitih razloga nisu ranije imale mogućnost rada u struci za koju su se obrazovale. Istovremeno, mjera se neće moći koristiti za struke koje su u Hrvatskoj deficitarne kako bi se izbjeglo snižavanje cijene rada, a poslodavci će morati zaposliti barem jednu trećinu osoba na stručnom osposobljavanju ako će mjeru željeti koristiti i dalje. To bi u konačnici trebalo dovesti do manje upotrebe SOR-a i porasta upotrebe drugih mjera.

Kroz program Klub za zapošljavanje, rad s mladima u riziku od socijalne isključenosti te mladima na kraju obrazovanja, predstavila je Ljiljana Ban. Klub uglavnom djeluje na istoku Zagreba (Dubrava, Sesvete) i u njega se mogu uključiti svi koji traže posao. Prvenstveno pruža podršku i motivaciju za ustrajanje pri traženju posla, te korisnicima pomaže pri pisanju životopisa i vježbanju intervjua, a važan dio njihovog djelovanja odnosi se na rad s bivšim zatvorenicima kojima se pomaže pri traženju legalnog posla. Ban ističe kako je Klub također otvoren tražiteljima azila i osobama koje su tek dobile međunarodnu zaštitu pošto je to skupina u izrazito velikom riziku od socijalne isključenosti, no kaže kako im se do sada nitko iz ove skupine nije javio.

Kao jednu od opcija za dugotrajno nezaposlene osobe, Aleksandra Živković predstavila je Europsku volontersku službu (EVS) koja omogućava mladima da nekoliko mjeseci volontiraju u nekoj od zemalja Europske unije. Ovaj program počiva na sustavu mentorstva i orijentiran je prema volonterima, te za prijavu ne zahtijeva nikakve prethodne kompetencije. Osim veće mobilnosti i upoznavanja načina života kao i načina rada u drugim zemljama, EVS bi mladim osobama trebala pomoći steći radno iskustvo u struci ili području koje ih zanima, a za koje se nisu nužno obrazovali, kao i steći poznanstva i socijalni kapital koji će im pomoći pri razvoju karijere. Iako je program predstavljen kao šansa za mlade u takozvanoj NEET kategoriji (niti se obrazuju, niti su zaposleni), odnosno onima kojima treba najveća pomoć, ostaje nejasno koliko je on zapravo dostupan socijalno najugroženijim osobama, prvenstveno onima koji si ne mogu priuštiti godinu dana volontirati, odnosno ne tražiti posao. Ovaj program također ni na koji način ne garantira zaposlenje, tako da je sasvim izvjesno da se osoba nakon godinu dana izbivanja vratiti s izgubljenim kontaktima i propuštenim prilikama, te s ništa boljim mogućnostima zaposlenja. Umjesto šanse za one “najugroženije” čini se kako je ovaj program tek opcija za proširivanje životopisa te servis visokoobrazovane srednje klase.

Na neodrživost ovakvog sustava poticanja zapošljavanja upozorio je Marin Živković, istaknuvši kako se previše javnog novca koristi na visokoobrazovane, tražene radnike, umjesto na teško zapošljive osobe. Istaknuo je također kako je SOR sada ukinut za deficitarna zanimanja iako bi bilo logično da želimo osposobljavati upravo one radnike kojih na tržištu nedostaje. “To onda nije osposobljavanje, nego rad i u tom smislu u njega treba uključiti pripadajuća radna prava” naglasio je.  Također je istaknuo kako sve ove mjere nisu puno utjecale na kvalitetu života i položaj mladih na tržištu rada. Iako su smanjile nezaposlenost, zbog niskih primanja i sve nesigurnijih oblika rada, položaj mladih se pogoršao.

Prema istraživanju CESI-ja s početka 2015. godine u kojem su sudjelovali  mladi između 18 i 30 godina, 65 posto ispitanika i ispitanica bilo je nezaposleno, a od onih koji su zaposleni svega 35 posto radilo je na neodređeno – svi ostali su zaposleni preko nestalnih i nesigurnih oblika rada. Također, 60 posto zaposlenih mladih ima plaću manju od hrvatskog prosjeka, a od svih koji su radili ili volontirali tijekom studija, samo njih 40 posto je od toga imalo koristi u svijetu rada, tj. samo ih je toliko u konačnici zaposleno.

Sve mjere zapošljavanja ili pomoći pri zapošljavanju predsatvljene na panelu usmjerene su isključivo na pojedinca i njegove osobne vještine koje neprestano treba usavršavati kako bi povećao svoju konkurentnost. Istovremeno poslodavci ne riskiraju ništa, niti su dužni ikako pridonositi stručnom usavršavanju radnika, dok nerijetko očekuju jeftinu radnu snagu savršeno skrojenu prema svojim potrebama. Apsurd takvog sustava pokazuju primjerice banke koje imaju milijunske profite, a besramno koriste mjere zapošljavanja. Čini se dakle kako je unatoč dobrim željama i ponekad velikom entuzijazmu njegovih provoditelja, čitav sustav postavljen na krivim nogama, a inzistiranje na takvom sustavu gura nas sve dublje u provaliju nejednakosti i socijalne isključenosti.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U sklopu projekta Film svima, film se prikazuje s hrvatskim titlovima koji također opisuju druge zvukove u sceni, kako bi osobe s oštećenjem sluha dobile sve informacije važne za radnju. Projektom se prvenstveno želi otvoriti granice kulture i kulturnih sadržaja svima koji ih nemaju mogućnost konzumirati, a parolom Film svima! Kultura svima! želi  se skrenuti pozornost na društvene skupine koje su željne ne samo konzumacije već i participacije u kreiranju kulture. “Motivacija za pokretanje projekta Film svima je potpuno osobna”, kaže voditeljica projekta Maja Ogrizović. “Posljednjih nekoliko godina moja sestra, koja boluje od multiple skleroze, nije u mogućnosti konzumirati sav kulturni sadržaj koji je konzumirala ranije i koji je željela konzumirati. Jedan od zamjenskih sadržaja s kojim me upoznala jesu audio-knjige, koje je zbog poteškoća s vidom počela slušati, a koje su bile poticaj da krenem razmišljati kako, kao kulturologinja koja se bavi produkcijom u kulturi s fokusom na filmove, mogu omogućiti pristup onima koji nisu u mogućnosti konzumirati kulturu u mediju kojim se bavim. Osobe s oštećenjem sluha prva su društvena skupina s kojom smo kao Filmaktiv odlučili raditi”.

Članovi UGIN-a od ponuđenih uradaka iz filmaktivove produkcije za prilagodbu su odabrali film koji prikazuje posljedice nezakonitih politika kolonizacije palestinskog teritorija. Izraelska naselja šire se iz dana u dan, naseljenici hodaju naokolo naoružani, sustavno zlostavljajući lokalno stanovništvo. Ovu stranu priče mediji prešućuju dok je javnosti poznata samo ideja palestinskog bombaša samoubojice.  “Vjerujemo kako je zanimanje pobudila sama tema koja je i dalje aktualna, zanimljiva pozicija pogleda na situaciju na Zapadnoj obali ali i vizualnost filma”, ističe Ogrizović.

Filmaktiv u tekućoj godini namjerava nastaviti s prijevodom i prilagodbom filmova, a krajem rujna spremaju festival Film svima kojim će se obilježiti međunarodni tjedan gluhih i nagluhih osoba. U planu je također formiranje Medijateke filmova, gdje će prikazani prilagođeni filmovi biti slobodni za “posudbu” i privatno korištenje. “Filmovi se prevode i prilagođavaju, organiziraju se projekcije, organizacije i pojedinci se iznimno trude, no ono što smatramo ključnim korakom jest da titlovi za gluhe i nagluhe ne budu tema i aktivnost pojedinaca već standard u svim kinima, na svim festivalima i, što je možda najvažnije – na svim televizijama, a pogotovo na javnoj televiziji”, zaključuje Ogrizović.

Prema članku 6 Zakona o HRT-u, u ostvarivanju programa HRT je dužan praćenje informativnog, kulturnog, obrazovnog i zabav­nog programa prilagoditi potrebama osoba oštećena sluha i drugih osoba s posebnim potrebama. Zamisli, Udruga za promicanje kvalitetnog obrazovanja mladih s invaliditetom, tako je surađivala s HRT-om na prilagodbi audio-vizualnog sadržaja osobama s oštećenjem vida. Organizirana je emisija o naraciji nakon koje je pušten film Moram spavat’ anđele kao prvi hrvatski film, u potpunosti prilagođen, od svog prvog dolaska u kino. Surađivali su i na prilagodbi serije Crno-bijeli svijet od samog njenog početka, no nakon što je naracija napravljena, nisu mogli pronaći način kako bi ju emitirali istovremeno, a da ne smeta videćim osobama, pa je umjesto toga emitirana na radiju. Čini se kako rad na prilagodbi sadržaja na ovoj javnoj instituciji općenito kaska. Zakon je donesen još 2012. godine, no unatoč ponovljenim upitima o njegovom provođenju, s HRT-a još uvijek nismo dobili odgovor.

Antonio Pavlović iz udruge Zamisli kaže kako sustavnih prilagodbi od strane cjelokupne kulturne zajednice nema, a ovakve inicijative plod su rada u ovom slučaju Zamisli, ili drugih neprofitnih organizacija. Udruga Zamisli sustavno radi na prilagodbi audiovizualnog i umjetničkog sadržaja. Surađuju s Odsjekom dramaturgije Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu čiji studenti kroz kolegij izrađuju tekstove naracije s urednicima. Već osmu godinu prilagođavaju cijeli program Festivala o pravima djece, a prošle je godine Zagreb film festival po prvi puta prilagodio dva filma. Prilagodbe kazališnih predstava rade od 2009. godine, a kao rezultat partnerstva s Gavellom, od 2016. se jednom mjesečno u ovom kazalištu može poslušati jedna prilagođena predstava.

Zbog nedostatka sustavne prilagodbe, kulturni sadržaji osobama s invaliditetom dostupni su uglavnom zahvaljujući ovakvim pojedinačnim inicijativama. Rezultat jedne takve inicijative je i osnivanje Centra za audio-deskriptivne djelatnosti i promicanje dostupnosti kulturnih sadržaja za osobe s invaliditetom. Centar je kao takav prva specijalizirana organizacija koja se bavi prvenstveno naracijama za slijepe, potom standardnim titlom za gluhe, onda i općenito omogućavanju dostupnosti svih kulturnih sadržaja osobama s invaliditetom, bilo to fizičke prirode (npr. osobe u kolicima i pristup kulturnim institucijama), bilo tehničke prirode (prilagodba za slijepe i gluhe). Udruga je osnovana krajem prosinca prošle godine, a njeni članovi su glumci, producenti, redatelji, predstavnici udruga osoba s invaliditetom i drugi stručnjaci. “Kako smo tek ovaj tjedan dobili rješenje, cijeli ovaj projekt se treba još zalaufati, ali prvi znakovi su pozitivni”, poručuje Antonio Pavlović, također  izvršni direktor novoosnovanog Centra.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

KP: Što je naracija?

A.P.: Naracija je prilagodba filmova, kazališnih predstava i ostalih umjetničkih audiovizualnih djela za slijepu i slabovidnu publiku. Postoje tri faze naracije. Prva je priprema naracije u kojoj sudjeluju urednik naracije i dramaturg, tu nastaje tekst naracije. Dramaturg s urednikom naracije radi na tekstu naracije tako da služi kao “oči” uredniku naracije, koji treba biti slijepa osoba. Pomoću njega urednik naracije donosi zaključke o tome što slijepa osoba može shvatiti iz filma, a da mu se ne kaže, a što se mora reći odnosno što osoba ne može zaključiti iz zvučnog dijela filma. U samoj pripremi nema razlike između filma i kazališne predstave, njihova je razlika u izvedbi. U udruzi Zamisli radimo tekst naracije u sklopu dijaloga. Tekst se ubacuje između dijaloga, a glumac ga čita u studiju kad radi film ili uživo u kazalištu dok traje predstava. Ponekad ima jako malo vremena, sekundu ili dvije, a postoji nešto što se mora reći i točno se treba pogoditi trenutak, pogotovo u kazalištu. U studiju se uvijek može popraviti, dok je predstava živi organizam u koji se treba uklopiti. Treća je faza uređivanje naracije nakon snimanja, njome se bave tonski tehničari koji stavljaju naracije na točno mjesto, ako je glumac prešao preko dijaloga te redatelj naracije koji pazi na odnos zvuka, onog izvornog u filmu i zvuka naracije. U kazalištu posljednja faza ne postoji jer ide uživo. Glumac koji čita u kazalištu mora biti glumac s iskustvom rada na naraciji koji zna kako funkcionira naracija, koji se pripremio prije i prošao tekst s urednikom naracije.

S.M.: U idealnim uvjetima, odlazak slijepe osobe u kazalište izgledao bi tako da rezervira ulaznicu kao i svi ostali posjetitelji, te da kaže da treba naraciju. Za razliku od prosječnog gledatelja, pri dolasku u kazalište uzima slušalice i odlazi na svoje mjesto. Preko tih slušalica dobije naraciju dok cijeli zvuk same predstave dolazi iz dvorane u kojoj se nalazi. Ono što dolazi kroz slušalice su u principu određeni opisi scena da bi se povezao tijek radnje, dobio određeni smisao i razumijevanje samog dijela. Glumac narator govori uživo pripremljeni tekst naracije. Glumac nema ulogu u trenutku predstave razmišljati što reći, njegova je uloga da se oslanja na tekst naracije. Tome služi priprema s urednikom naracije.

KP: Kako je došlo do osmišljavanja i provedbe projekta Slušam, dakle vidim?

S.M.: S pripremama smo započeli tako što smo prvo snimili film, odnosno prva je prezentacija išla u Cinestaru uživo. Vlatko Brčić, prijatelj jednog našeg slijepog korisnika inače mu je u životu tako prepričavao filmove, pa se ponudio da to učini za vrijeme prezentacije za sve nas. Film je bio Oliver Twist, bilo je to 2005. Željeli smo pokazati kako bi se slijepima moglo omogućiti da pogledaju film, i tu je postojalo jako puno upitnika. Sugovornici su bili zbunjeni kako će slijepi gledati film, slijepi su tvrdili da je to utopijski projekt, da slijepi ne mogu gledati film, i imali smo jako malu podršku samih organizacija slijepih. U udruzi je tada bilo 7 slijepih osoba, studenata i njihova zamisao da normalno odu u kino je rezultirala tom prezentacijom. Pod normalno mislim na odlazak u kino bez pomoći druge osobe koja šapuće tijekom cijelog filma i smeta druge ljude koji nisu svijesni da je njen sugovornik slijep. Od Cinestara smo dobili tehničku podršku. Osobno mi je bila šokantna ta nevjerica da ćemo mi to zbilja napraviti. Taj su dan došli naši korisnici s kojima smo radili prilagodbu literature, došli su klinci iz Vinka Beka, narator je bio u dvorani i sve je išlo uživo. Nakon prezentacije pristupio nam je redatelj Tomislav Žaja i rekao, ovo je super, ovo se unaprijed može snimiti, dečko iza se ne mora mučiti. Žaja je pozvao svog prijatelja, uspješnog glumca Gorana Grgića kojem je prepričao kako je doživio prezentaciju u Cinestaru. Bio nam je spreman dati nesebičnu pomoć, pronašao je studio za budući projekt. Tražio je da mi pripremimo tekst naracije i odlučimo se za film, a Goran će biti narator. Osmislili smo ime projekta, Slušam, dakle vidim, i tako je sve započelo, a Žaja je njegov kum.

KP: Nakon Olivera Twista, koji je bio sljedeći film za koji ste radili naraciju?

S.M.: Odabrali smo crtić Preko ograde tako da porušimo još jednu predrasudu. To je bila ideja Perice Mihaljevića, slijepog glazbenika koji se jako dao u postavljanje projekta na noge. Predrasuda bi bila da slijepi možda mogu gledati film, jer igrani film blizu je stvarnosti, ali prilagoditi crtani film slijepim osobama znači ući iz jedne krajnosti u drugu. Perica je time htio isprovocirati i ekipu iz dramskog stvaralaštva i ekipu iz svakodnevnog života i same slijepe osobe. Napravili smo naraciju kao i za svaki film, nismo naprimjer išli opisivati kako koji lik-životinja izgleda jer to nismo radili ni za likove u igranim filmovima ako nije važno za radnju. Uskoro nas je tadašnja ministrica obitelji Jadranka Kosor pitala da napravimo film kojim će počastiti slijepe za Međunarodni dan bijelog štapa te smo doživjeli da su predstavnici udruga slijepih ipak došli na našu prezentaciju, naravno, jer ih je zvala Kosor. Suradnju smo iskoristili da dobijemo bitku s kinematografima odnosno distributerima. Mislili smo, odlično, sada ne moramo žicati studio niti glumce jer novac imamo, hajdmo razgovarati s Blitzom. Pitali smo ih koji film ima premijeru taj tjedan. Rekli su, Parfem – povijest jednog ubojice. Pitali smo možemo li dobiti dozvolu da za njega napravimo naraciju. Rekli su, može, i kad su čuli da bi trebao biti prezentiran na posebnoj projekciji, za Vladu, pristali su. No, kad smo ih tražili scenarij i master, nastao je problem. Taj problem imamo i danas jer se mnogi producenti libe predati nam materijale za obradu, da ne procure dalje. Ali, to su naši uvjeti rada i bez didaskalija i mastera ne možemo raditi na naraciji. Na kraju je sve bilo okej. Goran je radio naraciju i čitao dijaloge, to je bio prvi put da smo radili strani film pa su paralelno čitani naracija i dijalozi, plus što smo imali samo dijaloge na papiru, ali ne i titl, a jezik filma je bio francuski. Naravno, mogli smo odabrati hrvatski film pa bi bilo lakše, no htjeli smo na određeni način osvijestiti i same distributere koja je njihova uloga u svemu tome. Najviše smo željeli dokazati da se naracija može pripremiti i za strani film prije premijere. Realno, hrvatski film ne bi dobio toliki publicitet. Tada smo mnogo naučili o potrebi izmjene dva glasa u naraciji, jednog koji čita dijaloge, a jednog koji čita naraciju.

KP: Kakve su bile reakcije na odabir filma?

S.M.: Sam je film na kraju bio problem. Potpredsjednica vlade nije bila zadovoljna odabirom, iako je odgledala samo prvih pet minuta, baš onih kad ona rađa na tržnici, među ribama i prljavštinom. Jedini je prigovor bio da smo odabrali grozan film, gdje ćemo tako nešto prikazivati slijepima. Meni je to bilo super čuti, jer smo otvorili raspravu o tome tko je uopće taj da odlučuje i čemu rasprava o ukusima i zašto slijepe osobe ne bi mogle imati pravo vidjeti bilokakvo umjetničko djelo, bez obzira na sadržaj, ako je upućen i namijenjen općoj publici. Onda nam je cilj potruditi se što veći broj tih sadržaja učiniti pristupačnim. Ako moramo birati, trebamo prepustiti slijepima da odaberu. Nećemo ih štititi od nasilja ili psovki. No, danas se još uvijek zna dogoditi da novinari stručnom timu koji radi na prilagodbi postavljaju pitanje koji je žanr lakše prilagoditi. Težina prilagodbe ovisi o zvuku u djelu. Mi se bavimo zvukom. Ako se u filmu puno govori ili je puno posrednih zvukova u koje ne možemo ulaziti s opisima, otežan nam je rad. Percepcija javnosti o ideji prilagodbe još uvijek se vrti oko sadržaja djela, a ne oko načina na koji će onaj koji ne vidi dobiti ideju djela. Puno je tu posla u smislu rušenja predrasuda. Kako kod publike, tako i kod stručnih suradnika koji s nama rade, ali i samih slijepih osoba.

KP: Kako je projekt napredovao dalje? U jednom trenutku počinjete surađivati s francuskom firmom L’occitane.

S.M.: Deset godina koliko radimo na prilagodbi, imali smo jak intenzitet prvih pet godina i onda nam je aktivnost malo splasnula, imali smo gotovo dvije godine praznog hoda, financirali smo se kroz natječaje. Kada su natječaji počeli ograničavati broj prijava, morali smo se odlučiti za ono što nam je važnije, a to je podrška studentima. Osigurati studentu prijevoz kombijem ili osigurati naraciju za film koji će pogledati pet slijepih osoba, nije bilo dileme. No, onda se pojavio L’occitane kao firma koja ima zakladu u Francuskoj i razvija aktivnosti za sve podružnice u svijetu. Petra Sikirić nas je našla negdje na internetu i kontaktirala. Tražili su kulturnu i obrazovnu komponentu projekta koji bi financirali. Došli smo na ideju da prijavimo projekt obrazovanja odnosno edukacije za urednike naracije, da pojačamo element važnosti slijepe osobe i njene uključenosti u cijeli proces i da te edukacije odrade stručne osobe, producenti, redatelji, teoretičari. Svi koje smo kontaktirali željeli su sudjelovati i firma je odlučila financirati naš projekt. Čak je dobio nagradu kao jedan od tri najbolja projekta na njihovom sajmu u Francuskoj.

KP: Kome je bila namjenjena edukacija i tko je sve sudjelovao u njoj?

S.M.: Svim korisnicima koji su već koristili našu prilagođenu literaturu poslali smo poziv da se uključe u edukaciju. Moduli su bili organizirani svaki tjedan, subotom. Sudjelovali su Hrvoje Hribar, koji je održao opći uvod u spoj svijeta slijepih i audiovizualnih djelatnosti, Mario Kovač i Tatjana Aćimović, produkcija i režija, Goran Elegović, uloga fotografije, jako zanimljiva radionica u kojoj izradio kartonski okvir poput TV ekrana, putem kojeg su učili pojmove kao što su kadrovi i planovi. Potom glumci u stvaranju dramskog dijela, Goran Grgić i Petra Težak. Tijekom rada složili smo se da je proces pripreme naracije zaista najteži. U tom smo procesu otkrili ulogu dramaturga kao svojevrsnog posrednika između urednika naracije, slijepe osobe, i glumca – trebao nam je netko tko zna pisati, netko tko se zna izraziti na određeni način, odabrati pravu riječ, pomoći uredniku naracije, a profesionalac je. Glumac isto tako ne može raditi na pripremi, prvenstveno zbog ostalih angažmana. Uglavnom smo radili prema svom iskustvu, nismo se toliko vodili iskustvima drugih, izvan Hrvatske, vodilo nas je naše svakodnevno iskustvo, želje i potrebe. Tako smo stvorili mozaik u koji smo povezali ovih deset godina rada. L’occitane nam je i sljedeće godine ponudio daljnju potporu i tako smo odlučili jednog urednika, od ovih sedam koji su prošli edukaciju, zaposliti.

Naši su stručni suradnici također prošli zanimljiv put. Posebno dramaturzi. U principu, njihova je uloga da pomognu taj neverbalni dio istaknuti. Mi ih zapravo vraćamo za 180 stupnjeva – ono što su učili neverbalno pokazati, sada moraju opisati na verbalan način, to im je veliki izazov. Recimo, s Akademijom dramske umjetnosti sada imamo zanimljivu suradnju, s Odsjekom za dramaturgiju, što je veliki iskorak u našem razvoju. Zahvaljujući Tomislavu Zajecu studenti dramaturgije kod nas dolaze na praksu, radimo s čak četiri studentice i trenutno završavamo naraciju filma Lukasa Nole Šuti.

KP: Kako je došlo do suradnje s Hrvatskom televizijom?

S.M.: Nakon petog modula radionice, napravili smo još jednu dodatnu radionicu s dramaturginjom Majom Sviben, a prije nje smo imali radionicu Nikice Gilića koji nas je proveo kroz teoriju filma. Tada smo započeli i suradnju s Hrvatskom televizijom. Gilić je surađivao na Trećem programu, spomenuo je Deanu Šoši naš rad i on se jako zainteresirao. Organizirao je emisiju o naraciji u kojoj su gostovali Denis Marijon, Branimir Šutalo i Goran Grgić. Nakon emisije pušten je Moram spavat’ anđele kao prvi hrvatski film, u potpunosti prilagođen, od svog prvog dolaska u kino. Na premijeri smo bili s naracijom, a kasnije je tko je htio mogao pogledati film sa slušalicama. Završio je i na DVD-u. Uskoro smo se susreli s problemom prava. Dejan Aćimović se odmah odrekao prava pa je televizija mogla emitirati film. Imamo dosta hrvatskih filmova za koje imamo naraciju, ali televizija ih ne može emitirati jer im je isteklo pravo prikazivanja. Trenutno smo u razgovorima o tome. Kod nas je uvijek tako, jedna se situacija zatvori, druga se otvori – ali mislim da je ovaj projekt živi organizam koji se stalno razvija i uvijek će postojati neka zatvorena i otvorena pitanja. U svakom je slučaju zanimljivo gdje je sve otišlo. U travnju prošle godine emitiran je Anđeo, na jesen je u povodu međunarodnog dana bijelog štapa opet na Trećem pušten ciklus filmova s naracijom, svaki je utorak išao film s naracijom. Odnosno, ta četiri za koje su imali prava.

KP: Prilagodili ste seriju Crno-bijeli svijet za Drugi program Hrvatskoga radija.

S.M.: Na tom smo projektu surađivali otpočetka. Na tome je Antonio radio kao urednik naracije koju je pripremao u suradnji s dramaturginjom Ivanom Karačonji Rupčić. CBS je paralelno nastajao i za televiziju i za radio. Kako su se epizode montirale, tako smo ih dobivali za prilagodbu. Snimanje smo radili kod njih u studiju. Ono što je najzanimljivije bilo, kad se napravila naracija, nastao je tehnički priblem kako je emitirati jer može se emitirati paralelno film i naracija, ali to si ovi na TV-u nisu željeli priuštiti zbog ostale publike.

A.P.: I to je u redu, jer bi u jednu ruku to bilo ostvarivanje prava jednih, ali kršenje prava drugih. Videćoj osobi ne treba naracija, njoj to smeta.

S.M.: Iako u digitalnoj eri, nismo mogli osmisliti kako ćemo aktivirati neki kanal na kojem bismo mogli slušati naraciju, jer dok bi gledatelji shvatili kako ju isključiti, već bi prošla serija. I onda smo se sjetili radija, što je nekako logično i došlo, jer su slijepe osobe i inače više okrenute radiju kao mediju. Oni na TV-u su sami spoznali, shvatili i pokušali sva moguća tehnička rješenja, i došli su do ovog kao najboljeg i svi smo se složili da nije idealno, ali kad smo napravili nešto što mogu svi istovremeno popratiti, nema smisla odustati. Sad, ako će se netko žaliti jer mora upaliti radio dok ostatak obitelji gleda televiziju, može staviti slušalice i opet će svi zajedno gledati. Imali smo ideju da dijelimo letke na autobusnom kolodvoru ljudima koji putuju oko osam sati navečer, da mogu slušati seriju na radiju, ali iako to nismo napravili, dobili smo odlične reakcije upravo od ljudi koji su nas slušali na putu, bilo u busu ili automobilu. Definitivno smo otvorili novi segment kulturnog stvaralaštva, uključili društvenu skupinu koja je iz njega bila isključena i dali mogućnost nekome, tko je dosad u svom privatnom aranžmanu uključivao članove obitelji ili prijatelje, da ravnopravno sudjeluje u gledanju filma. Oboje se mogu opustiti u tom trenutku i drugačije doživjeti film. Ili kazališnu predstavu. 

KP: Na koji se način prilagođavaju kazališne predstave?

S.M.: U naraciji nikada ne smijemo pretpostavljati. Iako smo film 3, 4 puta pogledali, ne možemo odluku donijeti na temelju onoga što će biti poslije, već samo na temelju onoga što je prikazano do tada i što se trenutno dešava. Smisao naracije nije da prepričavamo. Tu se vidi razlika između kazališta i filma. U kazalište smo išli tako da smo glumce uparivali sa slijepim osobama. Glumcima je to bio super izazov, bili su u ulozi njihovih očiju. Glumci su najveće iskustvo stekli kada su nešto dvojili, rekli bi da svira radio na što bi saznali da i slijepa osoba to čuje. Na taj smo način širili krug suradnika s kojima smo kasnije lakše iskomunicirali na što je potrebno staviti naglasak i objasniti što se događa na pozornici. S druge strane, slijepi su mogli prepoznati u glumcu koliko ima potencijala za naratora. Nisu svi za naratore. Taj odlazak u kazalište u principu je bila naša testna faza. Kasnije je to ispalo veliko područje koje je jako zanimljivo, gdje smo shvatili da se i tamo mogu postaviti slušalice i cijela oprema, glumac narator može biti u tehničkoj prostoriji, ne smetati publici, a opet biti povezan sa čovjekom u publici. Ponekad bi se pripremali unaprijed, a recimo na Ledi u Gavelli je Ankica Dobrić ad hoc govorila, više je puta gledala predstavu i znala ju je jako dobro, ali prošla je i puno individualnih odlazaka u kazalište sa slijepima te radila na naraciji filmova za UNICEF. U posljednje se vrijeme kazališta bude sa željom da prilagode sadržaj.

KP: Odnedavno je na razini Grada osnovano povjerenstvo za izradu minimalnog standarda prilagodbe kina i kazališta slijepim i gluhim osobama i udruga Zamisli je pozvana priključiti se njegovu radu. 

S.M.: Grad Zagreb je osnovao Povjerenstvo početkom godine i željeli su napaviti nešto, sami nisu znali što, ali da se gradska kazališta i kina Tuškanac i Europa tehnički opreme da se mogu osigurati prilagodbe. U gradu su okupili sve nas koji nismo do sada surađivali, ali se bavimo istom stvari. Tamo smo bili jedini praktičari koji su radili prilagodbe za slijepu publiku. Naš je zahtjev da donesemo neki minimalni standard po kojem se radi naracija. Da definiramo da se radi o istoj opremi u svakom kazalištu i kinu, što je jednostavnije za slijepe, potom sam proces stvaranja je jednako bitan – stvaramo li ga u suradnji urednik-dramaturg-glumac ili će svako kazalište smisliti svoje metode rada. Meni je idealno da postav za predstavu ima unaprijed isplaniranu strukturu izrade naracije i da je slijepi urednik uključen u cijeli postav. Logično mi je da urednik odlučuje tko će biti glumac narator koji će prenijeti ideju, po principu kao što ekipa za film ili kazalište bira tko će dobiti koju ulogu.

U pripremnoj verziji za gradsko povjerenstvo, radili smo predstavu u ZKM-u, a mi kao tim u pripremi naracije nismo se kliknuli s glumicom koju je kazalište odabralo jer je ona imala svoju, drugačiju viziju svega. Čitala je iz skripta predstave. U tome što je govorila bilo je logike, ali nije bilo podudarnosti – umjesto objašnjavanja što se događa u tom trenutku na pozornici, ona je čitala najavu sljedeće scene. Slijepi koji su to slušali nisu mogli znati što se događa i njima je i takav opis bio normalan. Mi, recimo, vidimo da je mrak, a ona prepričava didaskalije iz dramskog teksta koji opisuje scenu koju ćemo tek vidjeti. Tu je nastala razlika s kojom se osobno ne mogu složiti da se radi o jednakosti. Slijepi su na taj način mogli biti bilo gdje drugdje, a ne u kazalištu, i mogli smo im pustiti snimku predstave i pustiti da im opisuje.

KP: Zašto je tomu tako, odakle takav nesklad u percepciji rada na naraciji?

S.M.: Općenito u društvenoj svijesti, s osobama s invaliditetom živjeti i raditi je jako teško. Jako je teško, ali ne u smislu jadni mi, već su odnosi komplicirani. Posebno kad su slijepi u pitanju – Savez slijepih smatra da su oni bogomdani i jedini i ništa se bez njih i njihovog blagoslova u državi o slijepima ne može napraviti. I kad oni nešto zaključe, to je tako. Kroz sve pilot ideje, pozive na događanja, oni bi izignorirali dolazak da nam ne daju na važnosti. Onda je došla Jadranka Kosor pa su morali doći jer ih financira. A kad smo ih zadnji put zvali na prezentaciju uz pokroviteljstvo L’occitane također nisu htjeli doći, a ne razmišljaju da i L’occitane traži suradnike za financiranje. Nama su recimo dvije godine za redom financirali projekt što nije uobičajeno jer donatori vole podržati različite organizacije i ideje. To je svijest koja nekada može zagorčati život, u smislu da netko koristi svoj položaj i utjecaj samo zbog toga što jest, a ako netko takav zauzme takav stav, stvari se zakompliciraju. Poljaci imaju naprimjer studij u Krakowu koji se bavi pripremom naracije, pod kapom je UNESCO-a i zaštićen je kao kulturni sadržaj. Djevojka koja je bila tu na razmjeni jedan semestar, prošla je taj studij, piše naraciju za televiziju i nikada nije upoznala slijepu osobu. Nevjerojatno. Glumica iz ZKM-a, naprimjer, već godinama čita slijepim osobama u knjižnici, ali to nije isto, nju za čitanje pripremaju kroatisti, a ne slijepe osobe. Priprema za čitanje knjige i priprema samog teksta koji netko treba pročitati nisu iste stvari. Tekst sadržaja naracije može samo slijepa osoba ocijeniti je li dobro prilagođen. Dok čitanje teksta naracije na neki način jest isto kao i čitanje knjige, s time da je i samu knjigu nekad negdje netko drugi napisao.

A.P.: Videća osoba ne čuje ono što čuje slijepa osoba. Slijepa osoba ima izraženiji sluh. Slijepa osoba na potpuno drugačiji način shvaća samu atmosferu, bilo filma ili kazališne predstave. Ne može videća osoba govoriti što je na ekranu važno, a da prije ne pita slijepu osobu. Onda dolazimo do toga da ističemo što je nevažno, da ne govorimo što je potrebno i da napravimo naraciju koja postaje prepričavanje koje može praviti bilo tko. To na kraju nije profesionalno, već je razina nekakve pomoći, umjesto “idem ti pomoći da bi lakše shvatio”, “idem ti pomoći da shvatiš”.

S.M.: Ublažit ću, neću ti reći da su goli. Tu je dobar primjer film Nije kraj. Uz naraciju koju smo napravili, na televiziji su napravili i titlove. S obzirom da film ima puno psovki, u titlovima su ih ublažili. Naravno, svi su se gluhi pobunili, a osim toga narušili su izvornost autorskog dijela.

KP: Kako dakle ocjenjujete suradnje na civilnoj sceni, među pojedincima i udrugama?

A.P.: Ljudi doživljajavaju saveze kao zaslužne za sve što se radi za osobe s invaliditetom u Hrvatskoj, no njihove zasluge ne prelaze 10 posto svih aktivnosti. Sve ostalo rade udruge koje uglavnom nisu specijalizirane za određene skupine osoba s invaliditetom nego se između ostalog bave i osobama s invaliditetom kroz svoje aktivnosti. Kada ljudi koji ne žele suradnju, već moć i monopol specijaliziranih saveza, shvate da moraju nešto raditi i surađivati, a ne čekati da netko drugi nešto obavi pa si pripisati zasluge, to će možda biti prekretnica za cjelokupno civilno društvo.

S.M.: Nažalost, ponekad je važnije tko si, a ne što i kako radiš. Također, nismo u društvu jednakih mogućnosti ako iskorištavamo vlastiti invaliditet. Konvencija točno kaže, o nama zajedno s nama, i time se vodimo u svom radu. Napredak će se moći mjeriti i bit će vidljiv ako se očekivanja svedu na rezultate, ako se postave neki indikatori kojima se može mjeriti nečiji napredak. Recimo, kod pitanja rada udruga, imamo zakone i uredbe, pravilnike, ali nemamo mjerilo po kojem možemo vrednovati radi li neka udruga u javnom interesu ili osobnom. Isto tako, nekada mislimo da radimo dobro, no nije sve dobro što radimo. Udruga Zamisli radi greške, ali da ne radimo greške ne bismo bili ovdje gdje jesmo. Ne radimo na temelju nečijeg suosjećanja ili dobivenih grantova već profesionalizma i nas i naših suradnika. Dugoročno, ovo ne bi smio biti naš projekt već integralni dio svih kulturnih projekata. Želim da kroz radnu skupinu u gradu postignemo to da od 2016. svi projekti dobiju dodatne bodove ako će uključivati prilagodbu za gluhe i slijepe. Drugačije jednostavno ne ide. Rekli su da nam zakon ne može osigurati ono što nam kultura ne može dati. Ukratko, zakoni mogu propisati sve i svašta, ali pitanje je kulture provode li se ti zakoni, odnosno možemo li dati ono što oni propisuju. Sve dok sami ne osvijestimo potrebe, papir će i dalje svašta trpiti, a ja se nadam da će se u ovom segmentu napraviti nešto drugačije. Možda u ovom slučaju ipak kultura dade nešto što ni zakoni nisu definirali.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Piše: Vlatka Lacmanović

“Pravo na pristup informacijama i pravo na uživanje u kulturnim i umjetničkim sadržajima spadaju u temeljna ljudska prava. Osobe oštećena vida i sluha, unatoč zakonskoj regulativi, znatno teže od ostalih građana ostvaruju ova prava, no tek kroz njihovo ostvarivanje, omogućuje se istinska društvena uključenost i poboljšava kvaliteta života gluhih, nagluhih, slijepih i slabovidnih osoba”, uvodno je istaknuo Goran Denis Tomašković iz Udruge slijepih Zagreb, voditelj projekta Kad gluhi i slijepi rade zajedno onda svi razumiju, započevši time okrugli stol koji je održan u sklopu ovogodišnjeg Human Rights Film Festivala i kampanje Želimo modernu televiziju. 

Projekt je osmišljen u suradnji pet udruga gluhih i slijepih osoba, kojim se tijekom 2014. zagovara promjena javne politike u području prilagodbe televizijskog programa za slijepe i gluhe osobe te bolja implementacija i poštivanje zakonskih propisa. U projektu koji financira Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva sudjeluju Udruga slijepih Istarske županije, Udruga slijepih Međimurske županije, Udruga gluhih i nagluhih Osječko-baranjske županije, Udruga gluhih i nagluhih Primorsko-goranske županije te nositeljica projekta Udruga slijepih Zagreb.

Okruglom stolu je prethodilo prikazivanje eksperimentalnog filma Hakirani krug autorice Deborah Stratman koji prati umjetnike zvuka dok rade, odnosno prati proces zvučne reprodukcije, kreiranja zvukova i zvučnih krajolika u filmu. Posebnost ove projekcije činila je audio deskripcija ili narativan opis scena na hrvatskom koji je pratio film, a publika je morala izabrati hoće li film popratiti samo slušajući ili samo gledajući – bez zvuka. Naime, organizatori su ponudili izbor: ili povez za oči ili čepiće za uši. Gledati ušima ili slušati očima – kako to rade slijepe i gluhe osobe. Prema riječima domaćina ovog okruglog stola, ravnatelja HRFF-a Petra Milata, “s obzirom na temu okruglog stola, bila je prava avantura naći pravi film, a posebno interesantno eksperimentalni film prikazati kao prilagođen za slijepe i gluhe”.

Nakon projekcije, pozvane su govornice nastojale pružiti uvid u trenutno stanje, postojeću zakonsku regulativu te mogućnosti i načine daljnje i adekvatne prilagodbe televizijskog programa osobama oštećena vida i sluha, odnosno gluhim, gluhonijemim, slijepim i slabovidnim osobama.

Mirjana Rakić, ravnateljica Agencije za elektroničke medije, osvrnula se na mogućnosti poboljšanja zakonskih propisa u području prilagodbe tv programa i njihove provedbe: “Zakon o elektroničkim medijima, sukladno europskim direktivama, predviđa postupnu prilagodbu programa osobama s invaliditetom. Vijeće za elektroničke medije to provodi poticanjem pružatelja audiovizualnih medijskih usluga da svoje usluge postepeno čine dostupnima osobama s oštećenjem vida ili sluha. Praktično govoreći, mi to činimo kroz Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija odnosno kroz financiranje onih nakladnika koji u svom programu imaju plan prilagodbe programa”. Govoreći o učinkovitoj provedbi zakona, naglasila je: “Važno je ne samo propisati obvezu, već i sankciju koja slijedi u slučaju neispunjenja obveze”. Tri posto sredstava prikupljenih televizijskom pretplatom javna televizija izdvaja u Fond za poticanje pluralizma koje Vijeće za elektroničke medije raspoređuje nakladnicima, međutim, Rakić je istaknula da se ekonomska kriza odražava na medijskom tržištu te da su upitna sredstva i mogućnosti angažiranja ljudi koji bi to mogli kvalitetno odraditi. U nastavku je najavila radionice razmjene iskustva i znanja između televizijskih djelatnika i predstavnika udruga odnosno korisnika prilagođenog programa, s ciljem poboljšanja kvalitete prilagodbe medijskog programa: “Premalo komuniciramo i to dovodi do problema. Moramo naučiti slušati jedni druge da bi se bolje shvatili”.

Goran Denis Tomašković, moderator okruglog stola, osvrnuo se na zakonodavni okvir za prilagodbu programa: “Konvencija o pravima osoba s invaliditetom u tri članka govori o pravu na pristup informacijama i komunikacijama i uživanju u kulturnim sadržajima dok na nacionalnoj razini o istim pravima govori Nacionalna strategija za izjednačavanje mogućnosti osoba s invaliditetom od 2007. do 2015. godine, a Zakon o Hrvatskoj radioteleviziji (čl.6, st.2) nalaže da je HRT dužan postupno učiniti dostupnim svoje audiovizualne sadržaje osobama oštećena vida i oštećena sluha”. 

Tanja Gombar, predstavnica HRT-a, u svom je izlaganju govorila o prilagodbama televizijskog programa koje su dosad učinjene i koje su u planu te o tehničkim aspektima prilagodbe: “Proces prilagodbe programa za osobe oštećena vida i sluha započeo je službeno 2007. godine i to prilagodbom informativnog programa. Na HRT-u postoji nekoliko tehnika kojima se služimo u smislu prilagodbe programa, znakovni jezik i titlovanje putem teleteksta. U budućnosti pripremamo zaseban odjel koji će se isključivo baviti prilagodbom programa osobama oštećena vida i sluha”. Govoreći o unapređivanju tehnoloških preduvjeta na HRT-u, najavila je suradnju za zagrebačkim FER-om: “U tom smislu načinjen je plan suradnje i izrađen projekt koji će najprije zaživjeti na webu, ozvučivanjem HRT-ovih stranica na internetu”. Spomenuta je suradnja s udrugom Zamisli koja je audio deskripcijom, odnosno narativnim opisom scena, prilagodila četiri hrvatska filma koji su i prikazani na HTV-u. Tako je u ožujku ove godine učinjen presedan – prvi put je na nacionalnoj televiziji prikazan film s audio deskripcijom. Radilo se o filmu Moram spavat’ anđele redatelja Dejana Aćimovića. Osim filmova, u pripremi je prilagođen serijal Crno-bijeli svijet. U planu je postepeno povećavati broj titlovanih emisija kao i prilagođavanje putem weba. “Prostora za poboljšanje, naravno, ima”, zaključila je Gombar.

Ipak, izvršna direktorica Saveza gluhih i nagluhih osoba i predsjednica Društva tumača i prevoditelja znakovnog jezika gluhih Mirjana Juriša, vrlo se oštro i kritički osvrnula na prethodna izlaganja predstavnica institucija: “Ne možemo se složiti ni sa čim što je rečeno. Ne možemo se složiti da nema novaca, niti se možemo složiti da Agencija za elektroničke medije financira i stimulira određene televizije, a zapravo uopće ne vrši kontrolu što se događa. Na kraju nemamo kvalitetu, niti zadovoljne gledatelje”. Žaleći se na HTV-ov status quo u prilagođavanju programa, ustvrdila je: “U dvadeset godina koliko radim na HTV-u nije se promijenilo gotovo ništa – osim titla koji smo dobili preko 888 stranice na teletekstu i to za Vijesti. Nije problem novac, problem je nedostatak svijesti o problemu – tek će se pomicanjem svijesti početi pomicati i neke druge stvari”. Juriša je navela kako je svega 0,2 posto programa na HRT-u prilagođeno te istaknula da je to posljedica neznanja, nebrige i nespremnosti urednika da se konzultiraju s korisnicima i prepoznaju njihove potrebe. “Vi ne znate što tim korisnicima treba. Trudite se, trošite vrijeme, trošite novac. Pravo je čudo što Hrvatska televizija nije našla načina prilagoditi dva posto programa. Mi želimo konzumirati i participirati ostale programe, a ne samo emisije koje govore o nama i o našim problemima”. Svoje izlaganje Juriša je zaključila riječima: “Apeliramo da nas kontaktirate, pitajte nas – nas koji znamo što to prilagodba jest”.

Slično je primjetila Marica Mirić, aktivistica i predstavnica Zajednica saveza osoba s invaliditetom, komentirajući iz publike: “Što smo mi to približili osobama s invaliditetom? Emisije o osobama s invaliditetom – koje gledaju osobe s invaliditetom, u vrijeme u koje nitko živ nema vremena – mainstreaminig nije prikazivanje u vrijeme kad su svi na tržnici”. Potrebu za suradnjom i konzultiranjem korisnika istaknuo je predstavnik Udruge slijepih Zagreb: “Često smo, ne koristeći iskustva drugih, dobivali lošije rezultate. Jako je bitno prilikom prilagodbe programa ostaviti čovjeku slobodu autentičnog ambijenta”, te nastavno, govoreći o nesustavnim, tek povremenim prilagodbama sadržaja i pokušajima integracije, jasno konstatirao: “Na taj način, vi ste ljude getoizirali, niste napravili gotovo ništa – od pristupačnosti ste stvorili geto”.

Posljednja dva izlaganja ticala su se audio deskripcije za osobe oštećena vida, o čemu su iz prve ruke svjedočile Otilija Sobočan iz Udruge slijepih Međimurske županije i Svjetlana Marijon iz Udruge Zamisli. 

Sobočan, koja se profesionalno bavi audio deskripcijom, govorila je o važnosti razumijevanja funkcioniranja i orijentiranja slijepih osoba te konzultiranja s njima pri čemu ističe da kod audio deskripcije prednost treba dati iznošenju činjenica odnosno narativnom opisu scena, a ne njihovom interpretiranju. Osim tehničke strane prilagodbe, dotakla se i primjera prilagodbe televizijskog programa u drugim državama, naglašavajući tako hrvatsko, prilično mizerno, stanje. Primjerice, naspram hrvatskih 0,2 posto, Slovačka i Poljska su do sada slijepima prilagodile 20 posto televizijskog programa, a druge zapadne zemlje 80 do 90 posto. “Sve zemlje koje su radile prilagodbu, činile su to postupno”, istaknula je.

“Danas prvi put, nakon deset godina rada na prilagodbi filmova razgovaram o ovoj temi”, započela je Marijon priču o svojem iskustvu. Udruga Zamisli, iz koje Marijon dolazi, pionir je u audio deskripciji u Hrvatskoj ali, kako je upozorila, prilagodba se ne bi smjela svoditi na pojedinačne ili izolirane slučajeve: “Problem je što je svima super to što mi radimo, od institucija do kina, međutim nakon što podučimo druge radu i odemo, više se nitko ne trudi nastaviti raditi taj posao”. Komentirajući prepreke s kojima se susreću prilikom audio-deskriptivne prilagodbe filmova, dobronamjerno je poručila: “Tehnika nas ograničava, ali nekad nas osobe koje imaju najbolje namjere, ali ne i znanja, ograničavaju. Zato je potrebna suradnja i dijalog”. Govoreći o nužnosti poboljšanja zakonodavne regulative, jasnih standarda i educiranja ljudi te propisivanja obveze prilagodbe, zaključila je: “Osobama koje ne mogu čuti ili vidjeti, moramo omogućiti ravnopravan pristup informaciji kako bi oni mogli participirati kao ravnopravna i kritična publika”. 

Unatoč tehnološkom napretku, digitalnoj televiziji, dostupnosti potrebnog znanja i iskustva, televizijski program u Hrvatskoj još nije prilagođen što zapravo znači da svi građani nemaju jednako pravo na informaciju i pravo na kritičan stav. U Republici Hrvatskoj registrirano je 18 317 osoba oštećena vida, od čega je 5 800 slijepo, i 12 748 osoba oštećena sluha. Prilagodba se ne bi smjela svoditi tek na gestu ili modu, već na zakonsku obvezu, a televizijski programi trebali bi se prilagoditi gluhim i slijepim građankama i građanima ove države umjesto da ih upravo takvima čine.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Dostupnost javnih dobara u demokraciji koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.