a) Javni poziv za realizaciju premijernih predstava u Zagrebačkom plesnom centru / potkategorije: rezidencijalni, nerezidencijalni i program Koreospektar, 
b) Javni poziv za realizaciju repriznih izvedbi predstava u Zagrebačkom plesnom centru te
c) Javni poziv za realizaciju repriznih izvedbi predstava u okviru programa Koreospektar (tijekom veljače 2024.).

Svrha jednogodišnjih poziva je osnaživanje neovisne plesne scene sa zadaćom osiguravanja adekvatnih uvjeta za rad profesionalnim plesnim umjetnicima, članovima strukovnih plesnih udruga UPUH i UPPU “PULS”. Zadaća je ZPC-a programirati visoko profesionalne plesne predstave hrvatskih autora i njihove reprizne izvedbe, podupirati mlade/neafirmirane autore te cjelokupnu profesionalnu plesnu zajednicu.

Pravo na prijavu imaju profesionalni plesni i izvedbeni umjetnici zastupani od strane strukovnih udruga (Udruge profesionalnih plesnih umjetnika “PULS” ili Udruge plesnih umjetnika Hrvatske), odnosno umjetničke organizacije, kazališta, trupe, kolektivi i udruge s područja plesnih i izvedbenih umjetnosti.

Prijavnicu s dokumentacijom je potrebno poslati na e-adresu do 4. rujna 2023. (zaključno do 23:59 h), s naslovom “Prijava – JP za realizaciju programa u ZPC-u tijekom 2024.”.

Dodatne informacije potražite na mrežnim stranicama Zagrebačkog plesnog centra.

U tom smislu treba pozdraviti najavu početka programa UPUH Susreti koji nedostaju, koji je, kako stoji u službenoj objavi Udruge plesnih umjetnika Hrvatske, usmjeren na “temu mentalnog zdravlja u plesno-izvedbenoj zajednici”. Iz UPUH-a navode kako im je želja “omogućiti radionice i susrete terapijsko-edukativnog karaktera na teme koje prepoznajemo kao relevantne u brizi za mentalno zdravlje uzimajući u obzir specifičnosti struke unutar koje djelujemo”. Nadalje, iz Udruge navode kako im je cilj “otvoriti pitanje mentalnog zdravlja unutar struke u kojoj djelujemo te omogućiti prostor za dijalog i podršku u kolektivnoj proradi tema koje se više ili manje direktno odražavaju na živote svih nas koji djelujemo u plesnoj umjetnosti bilo kao izvođači/ce, autori/ce, plesni pedagozi/pedagoginje, kritičari/ke ili organizatori/ce, itd.” 

Kao prva aktivnost programa, u sklopu festivala Sounded Bodies 11. i 12. listopada će se održati psihodramska radionica Prostori (ne)sporazuma pod vodstvom Jasne Jasne Žmak. Radionica će biti posvećena susretu i suočavanju polaznica s “projekcijama, fiksacijama i pretpostavkama” o idejama vlastite “scene” i “publike”.

Osim navedene radionice, u suradnji sa stručnjakinjama iz polja psihoterapije kroz siječanj će biti provedeni susreti na teme burnouta; odnosa prema boli i nelagodi unutar treninga/izvedbe/umjetničke prakse/umjetničkog procesa/obrazovanja i pedagoškog rada; posramljivanja tijela unutar plesnih praksi, obrazovanja i pedagoškog rada, kritike; emocija i plesa, snalaženja u odnosu na ideju “neutralnosti” izvođača/ice.

Kako navode iz UPUH-a, želja im je “dalje razvijati projekt u skladu s potrebama i interesom suvremene plesne zajednice” te pozivaju sve zainteresirane da im se do 7. listopada obrate s vlastitim prijedlozima.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Premda je riječ o dijelu kulturnog polja posebno teško pogođenom pandemijskom krizom, kao i redovnom kulturnom politikom koja ju gura na marginu, obilježavanjem Međunarodnog dana plesa (29. travnja) plesna scena još jednom pokazuje svoju vitalnost. U petak, 24. travnja članice Zadarskog plesnog ansambla “okupirale” su kamene kolone na zadarskoj rivi i izvele akciju ususret važnom datumu, a 28. travnja po prvi puta kreće prigodni trodnevni program u organizaciji Udruge plesnih umjetnika Hrvatske.

Kako stoji u UPUH-ovom priopćenju, “Međunarodni dan plesa održava se svake godine 29. travnja na rođendan francuskog baletnog reformatora i svestranog kazališnog umjetnika Jeana Georgesa Noverra (1727. – 1810.)”. “U ovom turbulentnom periodu koji je zadesio sve naše kolegice i kolege,” ističu, “teško je prihvatiti činjenicu obustave našeg rada. Sada, kada je naša potreba za kretanjem, za živućim i neposrednim osjećajem dijeljenja i komunikacije, za provođenjem vremena u zajedničkom radu i međusobnom učenju stavljena u pitanje, upravo sada trebamo potaknuti jedni druge i slaviti naš rad.”

Koreograf i plesni umjetnik Matija Ferlin u prigodnoj je poruci na zamolbu Plesnog odbora Hrvatskog centra ITI napomenuo kako je “ples navikao na krize”. I uistinu bi se stanje na plesnoj sceni moglo opisati kao stanje kontinuirane krize na svim razinama, od neriješenog pitanja infrastrukture, preko izuzetno niskog javnog financiranja, do krajnje egzistencijalne nesigurnosti plesnih umjetnica i umjetnika. Pandemija koronavirusa ove je datosti višestruko pogoršala, a iz institucija još uvijek izostaje adekvatna reakcija. Ministarstvo kulture tako je dodijelilo pomoć isključivo samostalnim umjetnicima, ostavivši za sada njihove brojne kolegice i kolege koji su “tek” članovi strukovnih udruga da iščekuju neku sličnu mjeru – jedinu koja će im konkretno olakšati preživljavanje ovog razdoblja bez mogućnosti rada.

Iz UPUH-a stoga ističu humanitarni karakter obilježavanja Međunarodnog dana plesa i pozivaju sve koji su u mogućnosti da doniraju sredstva za Fond potpore članicama i članovima Udruge.

Raspored aktivnosti obuhvaća videoperformanse, plesne filmove, izvedbe, radionice i intervjue i uključuje umjetnice i autorice poput Nikoline Komljenović, Zrinke Šimičić Mihanović, Eleonore Vrdoljak, Vesne Mačković, Larise Lipovac i Hrvoja Jelinčića, Marija Vrbanca, Koraljke Begović i Nastasje Štefanić, Nikice Viličić, Tamare Curić, Martine Hrlić Rogić, Irene Mikec, Zorane Mihelčić, Tatjane Rupcich i drugih.

Detaljne informacije o programu i načinu uplata donacija dostupne su na UPUH-ovoj službenoj stranici.

KP: Kriza koju uzrokuje pandemija koronavirusa proizvodi i katastrofalne socijalne posljedice. Ekonomski ionako ugrožene, radnice u nezavisnom izvedbenom polju u ovom su trenu izuzetno ranjiva skupina. Koje posljedice ove situacije trenutno osjeća plesna scena?

Kriza uzrokovana pandemijom koronavirusa ima prilično teške posljedice za kulturni sektor. Ono što trenutno ne možemo predvidjeti je kakve će biti dugoročne posljedice, s obzirom na to da je naš posao prekarne prirode. Nažalost, pandemija je dovela do otkazivanja planiranih produkcija, brojnih novih projekata, rezidencija, premijernih izvedbi, gostovanja, radionica, seminara i tečajeva. Kao i u primjeru uslužne djelatnosti, i naš posao je stopiran i odgođen do daljnjega, a to znači da plesne umjetnice i umjetnici direktno gube mogućnost za rad i zaradu, zbog čega nam je ugrožena egzistencija.

Osim problematike provedbe tj. odgode raznih aktivnosti, nameće se pitanje kako ponovno vratiti publiku i polaznike na satove i tečajeve kad se život vrati u normalu. Izazovno će biti izgurati sljedeće mjesece bez planiranih financija ako primjerice živite od pedagoškog rada. Problem je također u pronalaženju novih termina za odgođene projekte s obzirom da je većini umjetnika i radnika u kulturi raspored organiziran do kraja godine. U cjelokupnoj situaciji neupitna je povezanost i solidarnost cijele nezavisne scene. Pokrenute su brojne inicijative, formirane grupe i upućeni apeli Ministarstvu kulture koje nam je spremno pomoći. Svi neumorno radimo i borimo se na nekoliko “fronti”. U ime Udruge plesnih umjetnika Hrvatske i Udruge profesionalnih plesnih umjetnika PULS uputili smo članovima i članicama upitnik s procjenom štete i napravili analizu stanja u ovom kriznom periodu koju smo dostavili Ministarstvu kulture. Vjerujemo kako je u ovom trenutku najvažnije ponašanje u skladu s propisanim mjerama nadležnih institucija za sprječavanje širenja virusa. Nadamo se skorom smirivanju situacije s koronavirusom i pronalaženju kvalitetnih načina da se podrži rad u kulturi, ne samo u ovoj kriznoj situaciji, nego i inače.

KP: Koje manjkavosti kulturne politike je ovakav dramatičan događaj razotkrio i što smatrate da su nužne mjere za spas plesnih umjetnica i umjetnika?

Pandemija je potvrdila nestabilnost i krhkost svih sektora kulturne proizvodnje na tržištu u kojem su umjetnici gotovo uvijek potlačeni i žive na rubu egzistencije. Suvremena plesna scena isključivo pripada nezavisnoj kulturi, a budući da su ovom krizom zahvaćena sva grupna okupljanja, naši članovi i članice ostat će bez honorara za izvedbe, razne projekte, radionice i gostovanja, kao i mogućnosti paralelnog rada u plesnim studijima koji se financijski namiruju kroz mjesečne članarine. Pripadnicama i pripadnicima plesne zajednice sredstvo rada je upravo njihovo tijelo te im bilo kakva bolest onemogućuje da rade. Mnogi naši članovi i članice naviknuli su se na samoorganizaciju, kao i mnogi umjetnici na nezavisnoj sceni, i drže besplatne online satove, repriziraju svoje predstave i slično. Kulturnog sadržaja ne manjka. Radimo i dalje na vidljivosti i očuvanju publike i naših polaznika. Svjesne smo da je generalni problem nezavisne scene neizvjesna budućnost.

Podsjetimo da umjetnici u kulturi nemaju plaćeno bolovanje za prva 42 dana, godišnji odmor, plaćeni prijevoz ni božićnicu te da većina nije kreditno sposobna. Također, ako nisu članovi Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika uz ostalo navedeno im nije im pokriven staž te nemaju zdravstveno osiguranje. Time se otvara mogućnost da postanu socijalni slučajevi jer ovise o javnim sredstvima, a nažalost svake se godine smanjuje budžet te se režu financije pojedinačnim projektima i programima. Za spas plesnih umjetnika, jednokratna sredstva bila bi najučinkovitija mjera, uz ostale mjere poput ubrzanja procedure za povrat poreza za 2019. godinu, isplate bilo kakvih preostalih dugova od strane lokalnih vlasti za 2019. godinu, isplate svih sredstava za odobrene lokalne programe javnih potreba i programe Ministarstva kulture za 2020. godinu, pomoći oko uplata mirovinskog i zdravstvenog osiguranja za umjetnike bez statusa u narednih šest mjeseci, moratorija na kredite za samostalne umjetnike, moratorija na najamnine dvorana i produljenje roka realizacije projekta na 2021. godinu.

Naime, već su usvojene neke mjere za pomoć kulturnom sektoru. Produženo je razdoblje pripremnih aktivnosti za odobrene projekte u kulturi čije je izvršenje uslijed epidemije do daljnjega odgođeno. Također, privremeno će se obustaviti revizija statusa samostalnih umjetnika na razdoblje od šest mjeseci. No mi smo heterogena zajednica i naši su članovi plesni umjetnici s područja cijele Hrvatske. U Zagrebu se u najvećoj mjeri odvijaju izvedbe i provedbe plesnih događaja, no određen broj naših članova djeluje van Zagreba i samim time bore se s još težim uvjetima i ograničenijim mogućnostima. S obzirom na kompleksnost naše zajednice, susrećemo se s različitim statusima, a samim time i potrebama. Neki od članova nisu samostalni umjetnici niti prijavljuju programe na javne pozive, već djeluju kao plesni pedagozi, drže seminare i radionice, a nisu zaposleni u plesnim školama ili na Akademiji dramskih umjetnosti. Ovakav dijapazon djelovanja i različitih interesa pokazuje našu svestranost, ali i upućuje na kompleksnost naše struke kojoj je potrebna slojevita i učinkovita provedba mjera koje bi nas ispoštovale, zaštitile i osigurale nam bolje uvjete za život.

KP: Prošlo je godinu dana od objavljivanja rezultata UPUH-ovog projekta Autonomija plesu 007 – 017, koji su dijelom podcrtali štetu koju je plesna umjetnost pretrpjela u okvirima gradske i nacionalne kulturne politike. Kako vidite bilancu suvremenog plesa danas, bilo da je riječ o infrastrukturi, radnim uvjetima, solidarnosti scene, njezinoj produktivnosti…?

Hrvatska plesna scena vrlo je produktivna, bogata, raznovrsna te kvalitativno i kvantitativno na vrlo visokoj razini, ne samo u umjetničkom i edukativnom/pedagoškom smislu, već i po pitanju provođenja različitih akcija, pokretanja inicijativa za unapređenje radnih i infrastrukturnih uvjeta s kojima se svakodnevno suočavamo, a koji su unatrag nekoliko godina sve lošiji. Projekt Autonomija plesu prošlog Upravnog odbora UPUH-a naglasio je naše zajedništvo i solidarnost te našu kritičku moć i razboritost. Također, inicijativa kakva je npr. bila Futur II stvorila je povezanost, razmjenu znanja, društvenost i motivaciju za nove inicijative kao što je vrlo vrijedna platforma Antisezona u MSU-u. No povezanost, solidarnost i suradnja nisu nikad ni bile upitne za našu scenu.

Mnoge umjetnice i umjetnici gerilski se bore na svim razinama, dok plesna umjetnost, unatoč svim priznanjima, nagradama, gostovanjima i sve većoj vidljivosti, i dalje ostaje na margini interesa gradskih i državnih vlasti. Osim same financijske podrške koja se iz godine u godinu smanjuje, pogotovo ako govorimo o Uredu za kulturu grada Zagreba, ono što je trenutno vrlo poražavajuće su uvjeti rada koji postaju sve neadekvatniji, što je ujedno i rezultat sustavnog oduzimanja prostora nezavisnoj plesnoj sceni od strane gradskih vlasti. Zadnji takav slučaj proteklih dana je oduzimanje prava Eksperimentalnoj slobodnoj sceni i Inkluzivnom kolektivu IMRC-u na korištenje prostora Pučkog otvorenog učilišta u Zagrebu (Eksceni nakon 19 godina rada, a IMRC-u nakon 6 godina, i to bez ikakvog otkaznog roka!), čime se ozbiljno kompromitirao rad slobodne scene. Tim činom, pogotovo u doba trenutne krize prouzrokovane koronavirusom, koja je za nezavisnu scenu ionako dovoljno težak udarac, gradske vlasti i institucije pokazale su koliko nemaju sluha za plesnu scenu i umjetnost. Primjerice, Eksperimentalna slobodna scena je od 2001. godine funkcionirala kao platforma za potrebe plesne zajednice te je kroz programe edukacije, rezidencija i produkcije bila mjesto stvaralaštva i zajedništva izrazito velikom broju koreografkinja i koreografa, umjetnika i umjetnica, plesačica i plesača. Sredstva dodijeljena centrima za kulturu za plesne programe pokazuju apsolutnu marginalizaciju plesa u Zagrebu. Premali prostor ZPC-a ne može primiti sve produkcije koje su opet dobile premala sredstva, a rijetki centri za kulturu koji imaju novčane prihode i voljni su ugostiti nas od ove godine (Peščenica, Susedgrad te Pogon koji podržava cijelu nezavisnu scenu) nemaju publiku senzibiliziranu za ovu vrstu umjetnosti.

S jedne strane, ono što je uvijek potrebno je bottom-up pristup, inicijative koje dolaze od nas samih, a s druge strane je potrebno i da razne institucije i instance moći poslušaju što im govorimo. Jedino tako zajedno ćemo doći do kvalitetne kulturne politike koja dosljedno podržava naš rad te na taj način omogućuje naš doprinos kulturi u Hrvatskoj i prezentaciju hrvatske kulture u svijetu.

KP: Kako UPUH planira odgovoriti na probleme i potrebe plesne scene koje ste upravo opisale?

UPUH kao najmnogobrojnija udruga plesačica i plesača ima zadaću brinuti za potrebe i interese svojih članova. Misija Udruge sastoji se od promicanja vrijednosti suvremene plesne umjetnosti, poticanja i populariziranja suvremenog plesnog stvaralaštva, okupljanja i razmjene umjetničkih dostignuća te rješavanja pitanja zdravstveno-socijalne legislative naših članova. Udruga oduvijek otvara prostor svojim članicama i članovima da aktivno sudjeluju u propitivanju vlastitih uvjeta rada. U nizu problema s kojima se suočavamo kao struka, problem bolovanja ostaje neriješen, što za bolesnog ili ozlijeđenog plesnog umjetnika/cu znači direktan gubitak posla.

Ono što nam je trenutačno također vrlo bitno je decentralizacija, izgradnja čvrste komunikacije s članovima koji žive u različitim mjestima Republike Hrvatske te pružanje podrške u vidu edukacije i produkcije. Također im želimo omogućiti da prisustvuju sastancima i godišnjoj Skupštini udruge. Voljeli bismo se povezati i s raznim strukovnim udrugama van Hrvatske te razmotriti moguće oblike suradnje na tom polju. To je naravno ogromna stavka, ali vrlo važna u razvijanju plesnih kulturnih politika.

U planu je izrada nove web stranice koja je gotovo pri kraju. Web će služiti kao platforma i izvor informacija za javnost i naše članove te nuditi pregled djelovanja udruge, ostvarene i buduće projekte. Na jednom će se mjestu nalaziti tjedni pregled plesnih događanja na sceni (predstave, izvedbe, performansi, natječaji, audicije) i to na području cijele Hrvatske. Naši će članovi na web stranici imati prilike predstaviti sebe, svoje umjetničke radove i interese. Želimo osigurati učinkovitu, funkcionalnu i kreativnu bazu podataka koja će nas predstavljati kao zajednicu, naše ciljeve i viziju za budućnost plesne struke.

Čast nam je obznaniti kako zajedno s UPPU PULS-om osnivamo Zakladu Jasna Vuljević, imenovanu prema prerano preminuloj kolegici i dugogodišnjoj tajnici UPUH-a. Putem zaklade želimo pružiti podršku tako da organiziramo sredstva za potrebe koje nisu ili su nedovoljno pokrivene od strane institucija poput medijske vidljivosti, gostovanja, odlazaka na seminare i radionice u inozemstvo, financijske potpore za kupnju ili najam tehničke opreme, kostima i sličnog.

KP: Jedna od teže shvatljivih situacija – ne samo u suvremenom plesu – koja uistinu razotkriva sav besmisao naše obrazovne i kulturne politike, jest ta da je istovremeno pri zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti pokrenut Studij iz područja plesnih umjetnosti, dok se s druge strane uništavaju mogućnosti za rad u plesu. Koji su koraci nužni kako bi se mladim umjetnicama i umjetnicima koji tek napuštaju sigurnost studija dala odgovarajuća podrška?

Da, sretni smo što je nakon višegodišnjeg iščekivanja 2013. pri Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu konačno otvoren plesni odsjek s tri smjera, među kojima su izvedbeni i nastavnički smjer suvremenog plesa te baletna pedagogija. Iz godine u godinu plesna scena se sve više širi – barem 10 mladih plesača iz cijele Hrvatske godišnje zakorači u profesionalne plesne vode. Tu nastaje i veća potreba za realizacijom projekata, a količina financija koja se ulaže ostaje nepromijenjena ili se čak smanjuje. Stoga je definitivno nužan korak povećanje sredstava na lokalnoj i nacionalnoj razini kako bi se plesnoj sceni omogućili što kvalitetniji radni uvjeti i pružila financijska sigurnost. Na tome ćemo mi kao Udruga nastaviti inzistirati. Kao što već radimo s postojećim članicama i članovima, pomagat ćemo produkcijski i novim članicama i članovima oko prijavljivanja i ostvarivanja projekata preko Udruge i informiranju o mogućnostima koje imaju na plesnoj sceni poput umrežavanja sa starijim kolegama kroz skupštinu, sastanke, inicijative i slično.

Smatramo kako je vrlo važno da se mladi plesači politički obrazuju glede svojih prava i UPUH im stoji na raspolaganju za informiranje. Važno je također da im se pruži mogućnost da prakticiraju svoje zvanje, da treniraju, podučavaju, da stvaraju i sustvaraju, ali osim financijske pomoći potreban im je i prostor.  ZPC nudi program Koreospektar za mlade koreografe, no potrebno je još takvih inicijativa i aktivnosti koje smo kao UO počele zajednički osmišljavati i nadamo se da ćemo ih uskoro i realizirati. Nedostaju audicije i rezidencijalni programi kojih u cijeloj Hrvatskoj ima samo tri, a otvoreni su i za međunarodne umjetnike. Iz iskustva znamo da se na početku karijere, zahvaljujući početničkom entuzijazmu, radi u svakakvim uvjetima i za nikakve ili premale iznose, ali to nisu pošteni uvjeti rada i nitko ne bi trebao niti smio podržavati takav pristup radu. Velika je razlika između tretmana koji mladi plesači dobiju tijekom tri godine školovanja na Odsjeku plesa na ADU-u, gdje su praktički pod staklenim zvonom, i stvarnosti koja ih dočeka kad izađu s akademije. Veliki broj njih se šokira i bude preplašen stvarnim uvjetima rada.

KP: Najavljeni Zakon o obavljanju umjetničke djelatnosti i poticanju umjetničkog stvaralaštva nailazi na brojne kritike. Prepoznajete li neke dobre pomake u dostupnim nacrtima, koje su vaše osnovne zamjerke i koje mjere biste voljele vidjeti u novom Zakonu?

Kao prvo treba reći par pozitivnih stvari koje su se već promijenile u prijedlogu zakona na zahtjeve UPUH-a i UPPU PULS-a i našeg predstavnika u Radnoj skupini izvedbenog klastera Saše Božića. Suvremeni ples je sada uz balet zasebno područje umjetničkog stvaranja i djelovanja i to vidimo kao pozitivan pomak, uz transdisciplinarno područje koje je također blisko nekim akterima na plesnoj sceni, s obzirom na to da kombiniraju nekoliko umjetničkih djelatnosti. Također, podučavanje plesne umjetnosti u svim oblicima (koreografski laboratorij, plesni praktikum, radionice, predavanja, izdavanje publikacija i slično) trebalo bi biti uvršteno i priznato kao prihod unutar obavljanja samostalne umjetničke djelatnosti. Zakonom bi se uredilo i pitanje stručnjaka u kulturi i u sastav povjerenstva je stavljen veći broj predstavnika iz strukovnih udruga. S druge strane, vidimo da je postavljanje minimalnog cenzusa nekvalitetna odluka za umjetnike koji ionako vrlo malo zarađuju i jedva krpaju kraj s krajem. Plesni umjetnici u Hrvatskoj  djeluju u kontekstu u kojem je budžet za kulturu vrlo malen i vrlo su daleko od mogućnosti da preko projekata zarade prosječnu mjesečnu plaću.

Problem vidimo u biranju jedne reprezentativne udruge – smatramo da je bitno inzistirati da postoje razne, a ne da ministarstvo komunicira sa samo jednom reprezentativnom. Također, zahtjev nam je bio i mogućnost ostvarivanja dvojnog statusa plesnim umjetnicima. Treba se ostvariti kvalitetan dijalog između Ministarstva i udruga pri osmišljavanju kulturnih strategija koje bi bile na korist i kulturi Republike Hrvatske i samim umjetnicima kako bi mogli ostvariti svoj doprinos hrvatskoj kulturi i umjetnosti. Važno je da stvaramo atmosferu u kojoj se svaki glas može čuti, gdje možemo saznati koje su naše partikularnosti i što nam je potrebno. Nama je u UPUH-u vrlo bitan ovaj zakon, kao i svim umjetnicima, i u interesu nam je da on štiti i podržava rad svih umjetnika i umjetnica. U skladu s ovim zakonom trebao bi se mijenjati i Zakon o radu i riješiti problem bolovanja, Zakon o rodiljnim i roditeljskim potporama i Zakon o stažu osiguranja s povećanim trajanjem i beneficiranom radnom stažu.

Mišljenja smo kako je ulaganje u kulturu neminovan uvjet za bogat kulturni život. Odličan primjer je Berlin koji jedan posto poreza na turizam ulaže u kulturu. To je vrlo pametna politika jer i sami znaju koliko je umjetnost važna za kvalitetu života jednog grada, ali i kao ulaganje koje je i ekonomski isplativo. To je nešto što Hrvatska tek treba naučiti i shvatiti širi kontekst dobrobiti kulture u svakodnevnom životu. Ako ima te svijesti onda će biti i više projekata, i međunarodnih suradnji, i gostovanja, i radionica, i seminara, bit će više posla, scena će biti življa pa će biti i više publike. Financiranje i poticanje razvoja plesne umjetnosti trebalo bi gledati u kontekstu toga da doprinos nadilazi okvire samog rada na plesnoj predstavi.

KP: Koje aktivnosti UPUH planira u ovoj godini, koje promjene se uvode u rad Udruženja?

Jedna od aktivnosti je izrada nove web stranice, kao što smo ranije naveli. Time se trenutno aktivno bavimo i uskoro dovršavamo kako bi našim članovima omogućili poboljšanu verziju stranice na kojoj se mogu informirati o zbivanjima u udruzi i općenito plesnoj sceni, o članovima, natječajima, događanjima i slično.

Osim toga, spomenuta Zaklada Jasna Vuljević bit će još jedan oblik sufinanciranja plesne scene na godišnjoj bazi. Zaklada će se temeljiti na donacijama, a svake godine ćemo imati različitu temu s obzirom na potrebe scene. Pokretanje Zaklade i njenog djelovanja u suradnji s UPPU PULS-om najvažniji nam je projekt ove godine. Želja nam je odati počast osobi koja je bila velika podrška sceni i želimo nastaviti u tom smjeru. Također, u procesu smo razvijanja ideje i projekta oko decentralizacije UPUH-a, odnosno povezivanja sa svim članovima van Zagreba, radeći na razmjeni znanja i zajedničkim projektima. Želja nam je da se scena decentralizira i da se znanje ravnopravno dijeli. Također, napravit ćemo prve korake povezivanja s inozemnim strukovnim udrugama i vidjeti koje mogućnosti kao udruga imamo kroz međunarodne suradnje.

KP: U razgovoru o suvremenom plesu pretežito smo fokusirani na Zagreb – koji su njegovi kapaciteti izvan metropole i kako vidite UPUH-ovu ulogu u njihovom jačanju?

Vrlo je bitno da se plesna scena decentralizira jer smatramo kako su neiskorišteni kapaciteti u drugim područjima Hrvatske, pogotovo za rad na projektima. Ovako je sve najviše koncentrirano u Zagrebu te se svi borimo za isti budžet, a kroz decentralizaciju bi se omogućilo umrežavanje, razmjena znanja, jačanje i širenje plesne scene, vidljivost, produkcija i distribucija novih projekata, gostovanja. UPUH ima članove van Zagreba te kao udruga želimo ostvariti bolju povezanost s njima. Upravo to nam je namjera ove godine – umrežiti sve naše članove, ostvariti jaku komunikaciju, jedni druge osnažiti, podijeliti znanja i moć jedni s drugima. Razmišljamo u smjeru seminara i radionica na temu infrastrukture, produkcije, dijeljenja umjetničkih praksi i projekata, otvaranja kritičkog dijaloga koji se tiče kulturnih politika i umjetnosti. Sretni smo što su nekim članicama odobreni odlični programi Ministarstva kulture, Ruksak pun kulture i Razvoj publike, putem kojih će moći širiti znanja i umrežavati zajednice koje inače ne dolaze dovoljno često u kontakt.

KP: Planirate li i rad na aktivnostima oko plesa, poput jačanja kritičarske prakse, i što smatrate presudnim za širenje javnosti i publike suvremenog plesa?

Pitanje budžeta i radnih uvjeta te razvoj i informiranje publike dva su goruća pitanja za hrvatsku plesnu scenu već dugo vremena i ona su također i povezana, tj. utječu jedno na drugo. Smatramo da je vrlo važna stvar da se u osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje ples uvede kao umjetnost ravnopravna glazbenoj i likovnoj jer se razumijevanje materije i publika stvaraju od malih nogu. Također tu istu ravnopravnost treba ostvariti i u medijima gdje ples treba dobiti jednak prostor kao i bilo koja druga umjetnost. Trenutno je jedina aktualna emisija o kulturi Art a la carte koju vodi Maja Njirjak. Jednom mjesečno se obrađuju razne teme iz suvremene plesne umjetnosti, u emisiji gostuju naše domaće plesne umjetnice i umjetnici, a po završetku razgovora slijedi prikazivanje plesne predstave. Tako šira javnost ima prilike pogledati suvremeni ples na malim ekranima, što je vrlo važno. Prije 40 godina je na HRT-u bilo puno više plesnog sadržaja kao što su npr. plesni filmovi, snimke ili prijenosi plesnih predstava, razne emisije itd.

Hrvatski mediji, televizija, posebice novine, trebaju ponovno stvoriti kvalitetan odnos prema umjetnostima i razvijati kritički diskurs. Želimo reći da je razvoj publike polje koje treba i mora involvirati sve strane: institucije koje skrbe za umjetnike i njihove radne uvjete (bolovanje i porodiljni, povećanje budžeta, itd.), novinarsku struku, nezavisne medije, međunarodne institucije, festivale i inicijative poput Ruksaka punog kulture i sl. Plesni umjetnici i umjetnice većinu svog posla obavljaju sami i volonterski, rijetki su oni koji mogu imati producenta, osobu za marketing i prodaju karata. Imamo sreće da je u ovom vremenu lakše  promovirati svoju umjetnost nego što je bilo prije, ali i za to je potrebno odvojiti vrijeme i trud koje često nemamo. Postoji potreba za razvijanjem marketinga, cjelokupnog imidža i reputacije suvremenog plesa u javnosti, kao i za razvijanjem kritičarske prakse koja pridonosi dugoročnoj učinkovitosti, različitosti i potpori rada unutar profesionalne plesne djelatnosti. Mi smo trenutno jako zainteresirane vidjeti na koji način na takvim strategijama možemo raditi u dijalogu s Ministarstvom, s članovima izvan Zagreba, u suradnjama koje planiramo uskoro otpočeti, u povezivanju sa strukovnim udrugama i plesnim institucijama u Europi, a sve u smjeru jačanja plesne zajednice iznutra i približavanja publike plesu. Ideja i želja za budućnost nam je povezati se s istim institucijama u Europi i razmijeniti iskustva, načine funkcioniranja, upoznati se s razvojnim platformama, organizirati kritičke radionice prezentiranja i informiranja šire javnosti o plesnoj umjetnosti. Dotad ima još puno posla.

Ono što nas kao scenu čini jakima i nam pomaže da ostanemo fokusirani jest međusobna suradnja, samoorganizacija, podrška i solidarnost. Zajedničkim snagama se iz dana u dan borimo za ono što je potrebno ne samo nama, već i cjelokupnoj nezavisnoj kulturnoj sceni Hrvatske. Suvremeni ples nerijetko ostaje na margini zbog svoje specifične čitljivosti i razumljivosti te često biva neshvaćen. No upravo ta njegova specifičnost je i njegova snaga koja pruža mogućnost razumijevanja čovjeka i društva na način na koji nijedna druga umjetnost to ne može.

Čak i u kontekstu financijski i infrastrukturno poharanog polja nezavisne kulture i umjetnosti položaj suvremenog plesa doima se osobito teškim. Nepodnošljivo niske javne potpore, izostanak mehanizama socijalne sigurnosti, neizvjesno uređenje statusa samostalnih umjetnica i umjetnika, “oduzimanje” Zagrebačkog plesnog centra zajednici – sve navedeno tek je dio obeshrabrujuće slike ovdašnje plesne umjetnosti koja usprkos svim problemima svoj rad uspijeva održati društveno i umjetnički relevantnim.

U takvim se okolnostima kao anomalija izdvaja osnivanje Odsjeka plesa i pokretanje Studija iz područja plesnih umjetnosti na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, koji su s djelovanjem započeli u jesen 2013. godine. Međutim, taj je nesporno pozitivan pomak – čiji su rezultati u obliku niza sjajnih umjetnica i umjetnika koje Odsjek proizvodi više nego očiti – odličan primjer šokantno nepromišljenog sistemskog odnosa prema plesu. Jer akademska bi institucionalizacija trebala biti popraćena kulturnom i socijalnom politikom koja će osigurati barem minimalne uvjete za rad po napuštanju studija, barem osnovne preduvjete za koliko-toliko prihvatljivo umjetničko i elementarno preživljavanje. Kako stvari stoje, instance poput Ministarstva kulture i gradskih vlasti, osobito onih zagrebačkih, prije kao da s užitkom čekaju podmetnuti nogu vrijednim studenticama i studentima koji napuštaju zgradu Akademije ne znajući nužno u kojoj ih je točno mjeri kulturni sustav prevario i prepustio vjetrometini.

U trenutku u kojem kao da je sama plesna zajednica (očekivano) izmorena udaranjem u zid problema ZPC-a, kao i svakodnevnim egzistencijalnim pritiscima, Udruga plesnih umjetnika Hrvatske odlučila je podvući crtu i napraviti bilancu zadnjih desetak godina u plesu kroz istraživačko-publicistički projekt Autonomija plesu 007 – 017.  Kako je navedeno na njegovoj službenoj stranici, projektom se nastoji sagledati “suvremenu plesnu umjetnost protekle dekade kroz prizmu povijesti odozdo, s jedne, i komparativne analize stanja i sistemskih uvjeta za rad s druge strane”. Uredničko-autorski tim projekta čine Selma Banich i Iva Nerina Sibila kao autorice uvodnog teksta i urednice vremenske linije na kojoj su predstavljeni zapisi plesnih umjetnica i umjetnika, Sandra Banić Naumovski koja je provela analizu upitnika slanog subjektima u plesnoj zajednici i Ana Kreitmeyer kao koordinatorica. Autor internetske stranice projekta je Marko Gutić Mižimakov.

Analiza provedena u okviru Autonomije plesu nadovezuje se na istraživanje koje je UPUH proveo 2008. godine s ciljem preciznijeg uvida u stanje na plesnoj sceni, ali i izrade zagovaračke Brošure na koju se plesna zajednica mogla pozvati u političkoj borbi za bolji status svoje umjetnosti. Usporedba rezultata tih dvaju projekata svjedoči o kontinuiranoj i sustavnoj nebrizi države i ključnih institucija u kulturi za preživljavanje suvremenog plesa u Hrvatskoj. O posljedicama dugotrajnog iscrpljivanja plesne zajednice možda najbolje govori vremenska lenta za koju su plesne umjetnice i umjetnici osobno slali zapise o 5 do 15 najznačajnijih događaja u svojim plesnim karijerama. Budući da su zapisi vođeni osobnim procjenama onih koji su se pozivu odazvali, bez uredničkog diktata o tipu relevantne građe ili načinu njihova uobličavanja, lenta koju tvore “dehijerarhizirani” je trag pamćenja plesne zajednice, atomizirana građa koja svojom otvorenom montažnom logikom (lenta je trajno otvorena za nove priloge) potencijalno nudi najavljenu “povijest odozdo” plesne zajednice. U tom bi smislu ona mogla biti zanimljiv nagovještaj trenutne razine kolektivne aktivacije plesne zajednice – da je uistinu riječ o potencijalnoj povijesti odozdo govori podatak da se pozivu odazvalo tek 30-ak plesnih umjetnica i umjetnika, što usprkos brojci od oko 200 unosa lentu čini za sada nedorečenim, ali svakako simptomatičnim dokumentom stanja u plesu.

Iz te se perspektive težište predstavljenih rezultata Autonomije plesu unekoliko premješta na analizu ankete kojom su se prikupljali podaci o “ljudskim, produkcijskim i materijalnim resursima kojima raspolažu umjetnici/ce i organizacije koji su gradili hrvatsku plesnu scenu protekle dekade”. U anketi su sudjelovala 34 subjekta plesne zajednice, uključujući umjetničke organizacije, samostalne plesne umjetnice i umjetnike, udruge građana te članice i članove plesnih strukovnih udruga. Sudionici u anketi odgovarali su na 18 glavnih tematskih pitanja i niza potpitanja koja su zahvaćala u teme poput radnih odnosa, strukture financiranja, prostora i drugih elemenata koji tvore sliku sistemskih uvjeta rada u plesu.

Ono što bi svatko donekle upoznat s plesnom scenom intuitivno pretpostavio potvrđuje se i u podacima koje je podastrla anketa: porast broja plesnih umjetnica i umjetnika, umjetničkih organizacija i plesnih programa tijekom zadnjih deset godina, potenciran akademskom institucionalizacijom, praćen je stagnacijom ukupnih javnih potpora za ples, a time i uočljivim padom prosječnih sredstava za realizaciju programa. U tom smislu iznimno važan akademski pogon praktički funkcionira kao opterećenje za sustav, potencirajući stare nesrazmjere – što se u općem sljepilu onih koji kulturnim sustavom rukovode i koji su stoga dužni osigurati uvjete za buduće profesionalne plesne umjetnike izdvaja kao posebno sramotna činjenica. Izraženo brojkama, u odnosu na 2007. godinu, navode autorice, broj umjetnica i umjetnika povećao se za minimalno 271,65% – u prijevodu, otprilike se učetverostručio, a da ukupni iznosi javnih potpora nisu ni izbliza popratili taj porast.

Kako se upozorava u analizi ankete, posljedično traženje dodatnih izvora financiranja poput europskih fondova “vrtoglavo povećava” opseg administrativnih poslova, opterećujući umjetnice i umjetnike, ionako pritisnute poduzetničkim aspektom svoje “samostalnosti”, birokratskim radom nauštrb umjetničkog. Uzevši u obzir pad prosječnih potpora i administrativnu zagušenost, uvjerljivom se čini ocjena iznesena u analizi da je “uspjeh plesnih subjekata u opstanku u lokalnom, nacionalnom i europskom umjetničkom okruženju na samoj granici u kojoj on, a ne potencijal umjetnika, negativno utječe na kvalitetu proizvodnje”.

Uistinu, nesigurnost opstanka je u temelju svakog aspekta rada u plesu. Pitanje prostora, najdramatičnije postavljeno kao pitanje ZPC-a, ne djeluje bolje ni u ostalim slučajevima. Tako tek nešto više od trećine ispitanih subjekata ima “riješeno pitanje prostora za probe i izvedbe”, no čak su i ti odnosi “nestabilni i nesigurni, kakvi su bili i u dekadi koja je prethodila, a karakter odnosa i dalje podstanarski, u pravilu bez sporazuma o suradnji koji bar srednjoročno omogućava sigurnost u razvoju i razmjeni praksi”.

Sigurnost tradicionalnog zaposlenja, ionako ezoterična ideja u nezavisnoj kulturi, u području suvremenog plesa postaje nalik Čudovištu iz Loch Nessa – svi su čuli za nju, ali nitko nije vidio da uistinu postoji. Točnije, nitko osim sedmero ljudi koliko ih je danas zaposleno u svim organizacijama obuhvaćenima analizom. Obeshrabrujuće djeluje i da je taj broj 2016. godine bio gotovo dvostruko veći – “čak” 13 osoba bilo je tada zaposleno u navedenim organizacijama, što također govori i o ograničavajućoj strukturi ionako nedostatnog financiranja, i to upravo u godinama kada su prve generacije diplomirale na Odsjeku plesa!

Već temeljem ovog vrlo selektivnog prikaza rezultata istraživanja jasno je koliko je težak specifičan položaj plesnih umjetnica i umjetnika u kulturi. Da on nagriza plesnu zajednicu potvrđuju i autorice istraživanja koje uspoređujući proces rada na Autonomiji plesa 007 – 017 s procesom rada na spomenutoj Brošuri iz 2008. godine zabrinuto upozoravaju: “Za razliku od entuzijazma koji je bio prisutan u njezinoj pripremi, ovog je puta sudeći po odazivu zajednice na poziv za ispunjavanje upitnika isti izostao ili je donekle komodificiran. Upravo se osjećaj pripadnosti (zajednici) odnosno djelomični izostanak njegova iskazivanja ističe kao suštinska razlika u dekadi koju zahvaćamo ovim projektom.” Navodi ih to postavljanje temeljnog pitanja za plesnu zajednicu: “Postoji li i dalje želja za zajednicom ili možemo li i trebamo li nastaviti kao niz individua?” Umjesto kao bilježenje rasapa tog izuzetno vrijednog polja, njihov istraživački trud ipak treba shvatiti kao “iskorak prema novim oblicima komunalnosti, solidarnosti i pripadnosti zajednici”, koji će dati novi poticaj njezinim pripadnicama i pripadnicima za borbu za uvjete primjerene kvaliteti i relevantnosti njihovog rada.

Cilj projekta je sagledati suvremenu plesnu umjetnost protekle dekade kroz prizmu povijesti odozdo, kao i predstaviti komparativnu analizu stanja i sistemskih uvjeta za rad.

Uredničko-autorski tim projekta čine Selma Banich, Sandra Banić Naumovski, Marko Gutić Mižimakov, Ana Kreitmeyer i Iva Nerina Sibila.

Projekt je provela Udruga plesnih umjetnika Hrvatske (UPUH) sredstvima Zaklade Kultura nova.