udruga mladih orlando – Kulturpunkt

Nemček

Ivana Pejić — Thu, 15 Jun 2023 14:49:27 +0000

U Dubrovnik stiže noise folk band Nemeček koji uspješno spaja rock glazbu s psihodelijom i etno elementima. Svoj koncert će se održati u klubu Orlando, 15. lipnja od 21 sat, u zajedničkoj organizaciji Art radionice Lazareti i Audiovizualnog centra Dubrovnik te uz potporu udruge mladih Orlando.

Nemeček je prisutan na alternativnoj sceni već dosta dugo, a sve to pod palicom Vedrana Živkovića (tambura, vokal). Uz njega u Dubrovnik stižu Leo Beslać (synthovi i back vokal) te Borna Maksan (bubanj, back vokal). Godine 2021. objavili su hvaljeni album Prokletije kao dio planirane trilogije. Bend u svome zvuku priziva podjednako heroje noisea i post-punka, a ujedno plovi valovima tradicionalnih melodija i ritmova koji su bliski našem podneblju.

Ulaz na koncert je slobodan.

Dubrovnik ište novu hrid

Ivana Pejić — Thu, 15 Jun 2023 09:47:29 +0000

Srđ je naš pokrenut je kao inicijativa građana Dubrovnika i okolice koji su se suprostavili projektu brutalne apartmanizacije Srđa pod krinkom golfskih terena. Smatrali su da se tim projektom, koji su lokalne i nacionalne vlasti proglasili strateškim, prostor Grada potreban građanima za sadržaje koji im nedostaju i sve više nestaju uslijed agresivne turistifikacije i komodifikacije prirodnih resursa, prepušta isključivo interesu pojedinca željnog brze zarade. Inicijativa je 2013. uspješno prikupila potpise za prvi lokalni referendum na zahtjev građana na kojem se 85 posto stanovnika Dubrovnika, onih koji su izašli na referendum, izjasnilo protiv projekta. Bez obzira na to, spregom politike i investitora, unatoč nizu nezakonitosti, za projekt su izdane potrebne dozvole. Srđ je naš i Zelena akcija te su dozvole, uz podršku Udruženja hrvatskih arhitekata, 2016. godine osporili na sudu kao nezakonite. Nezadovoljan takvim ishodom, investitor Razvoj golf tužio je Republiku Hrvatsku tvrdeći da su im dozvole arbitrarno oduzete. Deset godina od održanog referenduma Međunarodni centar za rješavanje ulagačkih sporova u cijelosti je odbio tužitelja sa zahtjevom za naknadom štete u sporu oko golf igrališta na platou Srđ iznad Dubrovnika.

Tim povodom razgovarali smo s Markom Mijatovićem, Ljubomirom Grgurevićem, Ivanom Ivičevićem-Bakulićem, Ivanom Viđenom i Srdjanom Cvijetić iz inicijative, pokušavši djelovanje incijative promotriti iz perspektive građanskog organiziranja puno prije referenduma 2013., zajedničkog rada na prikupljanju potpisa za referendum te, na kraju, odluci da se kao nezavisna lista izađe na izbore netom poslije održanog referenduma.

Možete li nas kratko provesti kroz “pretpovijest” građanskog otpora u Dubrovniku?

Ivan Viđen: Dakle, u siječnju 2003., kad još Srđ nije postojao kao problem, dogodilo se nekoliko stvari. Bio je prosvjed dubrovačkih studenata – tad je pala riva, srušila se riva u luci radi neodržavanja, ozbilljnije je pukao Orlando po prvi put. Bila je i krađa u muzeju, netko je iz depoa uspio ukrasti egipatske umjetnine zato što je bio loše čuvan jer Grad nije riješio pitanje svog arheološkog muzeja desetljećima. Nešto kasnije je bila i ogromna bitka stanovnika protiv nezakonite obnove Hotela Imperial koji je tada privatiziran i nadograđen. Kako je tad bila snažna vertikala HDZ-ove vlasti na razini grad-država, to se pokušalo preko nekih lobija provući. Kratkotrajno je ministar prostornog uređenja bio Ivo Banac, to je bila ona SDP-ova vlada, on je uspio građevinsku hobotnicu u tom slučaju izvesti na čistac, međutim, doslovce prvi dan mandata Marine Matulović Dropulić krajem 2003., ona je potpisala nastavak radova. Što dovoljno govori samo za sebe.

Rekonstrukcija Hotela Imperijal, Feral Tribune, 16. siječnja 2004.

I onda je, naravno, u prosincu 2007. bio veliki prosvjed na Pilama, oko platana. Ne samo zbog platana – stablo je bilo povod, nego zbog rezultata provedenog urbanističkog natječaja za uređenje platoa Pila, od kojeg je samo prvi dio, dakle 1% bio rad na spomeniku braniteljima na Pilama. To je samo prva stvar koja je napravljena, dakle trebale su se cijele Pile regulirati, izvesti promet, ogroman je to zahvat trebao biti. Međutim, em je to bilo loše urbanističko rješenje, em ga je gradska vlast počela primjenjivati selektivno i parcijalno. Već na sljedećem koraku, nakon izgradnje spomenika braniteljima, trebalo je izmisliti promet iza Palače Pucić, odnosno bivše Atlasove zgrade gdje je trebalo srušiti dvije stare zgrade iz 18. stoljeća i platan, staviti promet oko tog platana i tu su se građani pobunili. To je, znači, prosinac 2007. godine, vrijeme je to drugačije nego sada.

Kada su 2003. studenti prosvjedovali, tadašnja gradska vlast na čelu s Dubravkom Šuicom ih je optuživala da su politički izmanipulirani. Apsurdno, studenti nisu imali veze s politikom, ali je najlakše nekog diskreditirati u javnosti da je politički izmanipuliran, kupljen od oporbenih stranaka, plaćenik.

U prosincu 2007. gradska vlast pokušava srušiti dvije zaštićene zgrade. Takvo nešto smije dopustiti samo Vijeće za kulturna dobra pri Ministarstvu kulture i to samo radi nekog većeg i važnijeg cilja. Naravno, opet djeluje vertikala u vlasti. Nikada zapravo nije utvrđeno jesu li oni prvo srušili zgradu, a da je onda taj dan navečer sazvano na silu Vijeće za kulturna dobra ili je to Vijeće za kulturna dobra zapravo isti dan donijelo odluku. Nešto tu nije štimalo. I građani su se okupili.

Rušenje na Pilama, Dubrovački vijesnik, 15. prosinca 2007.

Dubravka Šuica, tad već u drugom mandatu, iznimno se osilila, zaista je bila jako moćna i silovita i već je izgubila kontakt s realnošću. To je prvi put da je osjetila da su građani kontra nje. Tu se skupilo oko 500 ljudi, dan ili dva prije Badnjaka, na jednom iznimno mirnom prosvjedu sa svijećama, pjevanjem božićnih pjesama, dakle jedan iznimno građanski, urbani, pristojan, mirni prosvjed za koji nitko nije jednostavno mogao reći nešto protiv njega. Bio je to prvi takav javni udarac toj gradskoj vlasti. Vlast je pak preko puta prosvjeda u isto vrijeme okupila petnaestak branitelja koji su, kao, svojim tijelima štitili spomenik… To je baš bilo jadno jer je nas mirnih građana bilo jako puno, puno različitih ljudi koji su svi osjetili da moraju reagirati.

Prosvjed na Pilama, Dubrovački vjesnik, 29.12.2007.

Plakat za prosvjed na Pilama 22. prosinca 2007.

U isto vrijeme, zima 2007. na 2008., Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Dubrovnik i Slaven Tolj pružaju otpor Hrvatskom društvu likovnih umjetnika u Zagrebu koje tada prvi put javno pokušava Florin dom, stotinu godina postojeći umjetnički paviljon slikarice Flore Jakšić koja je to ostavila umjetnicima, prepisati na sebe, tvrdeći da su oni pravni sljednici. I tada je isto tako postojao veliki otpor u javnosti, svi su stali iza Hrvatskog društva likovnih umjetnika Dubrovnik, razumijevajući da je to nešto što je dubrovačko, što mora pripasti dubrovačkim umjetnicima koji to koriste već stotinu godina, bez obzira na formalnosti.

Jako je važno znati da pokret za Srđ nije došao tako, deus ex machina, već da je on bio posljedica već razvijene kulture građanskog otpora, u najboljem smislu te riječi.

Vrlo važna stvar koju treba također spomenuti je tribina Plansko pustošenje Dubrovnika, koju smo organizirali odmah nakon platana, s kojom smo onda krajem ožujka 2008. gostovali u zagrebačkom KIC-u, gdje smo pokušali u široj javnosti pokazati što se tu događa. Tad se išlo i do predsjednika Republike, primio je građane koji su se žalili na sve to skupa. Ovdje se profiliralo 7-8 udruga, od kojih su skoro sve kasnije formirale inicijativu za Srđ.

Plakat tribine “Plansko pustošenje Dubrovnika” u KIC-u, Zagreb

Imam doma negdje plakat te tribine, i na njemu su zapravo navedeni politički ciljevi. Samo što tad nismo znali to tako formulirati, jer smo mislili da je politika nešto šporko i grozno, nismo znali koji su nam alati potrebni da bi sve te probleme rješavali. Mislili smo da je dovoljno organizirati tribinu, pozvati, ne znam, Nadu Grujić, Bruna Šišića, Snješku Knežević, Platformu 9.81 iz Splita, i mislili smo da je sasvim razumljivo da se ti problemi u prostoru, u gospodarenju gradom, baštinom, moraju riješiti.

Srdjana Cvijetić: Kroz to isto razdoblje (2006. – 2010.), Art radionica Lazareti se povezivala s drugim inicijativama i aktivistima u Dubrovniku, okolici i Hrvatskoj. Video snimke i dokumentaciju rasprave o planiranom golfu u Konavlima i trasi brze ceste kroz Konavle izložili smo kao umjetnički rad na izložbi Ogledi o suvremenom društvu – uvod 2007. u ARL. Povezali smo se s udrugama DUB, Grad, Nazbilj, Baština… Puno smo se družili, razgovarali…. Tih godina pokrećemo i programsku cjelinu Urbanistička početnica s Platformom 9,81 u kojoj organiziramo razgovore s arhitektima, urbanistima i drugim stručnjacima o navirućim promjenama u urbanom i prirodnom okolišu.

Ivan Ivičević-Bakulić: Sve je počelo 2001. kada je donesen novi prostorni plan uređenja Dubrovnika i tu je uletio prvi put golf na Srđu. Tad nije bilo nikakve vile, nije bilo nikakvih apartmana, nije bilo nikakvih sadržaja, bila su tri golf terena. Grad Dubrovnik je 2003. potpisao ugovor o strateškom partnerstvu s Golf razvojem i tada se javljaju prve priče. Do 2004. sve je bilo ok, mijenjale su se vlasničke strukture i tako dalje, još je sve bilo light. Na svečanoj sjednici Vlade u Sponzi 2005. godine Ivo Sanader je rekao da je golf projekt od strateškog nacionalnog interesa. E sad, 11. listopada 2005. donose se izmjene PPU-a Grada Dubrovnika, gdje se taj obuhvat povećava. Tad nismo djelovali kao Srđ je naš nego smo djelovali kao pojedinci i kao udruge. Krenuli smo na javne rasprave, sudjelovali… Digli smo tužbu 2006. protiv izmjena GUP-a koja nikad nije riješena. Sabor je 2008. izglasao Zakon o igralištima za golf, mi smo bili užasno aktivni, radili smo tribine, pisali smo primjedbe na zakon… Kad je gradonačelnica Šuica 2009. prodala 50 tisuća gradskih kvadrata na Srđu za 55 kuna po metru kvadratnom, poludili smo – zemlju koja nije njihova su prodali. I onda je počeo bujati projekt na Srđu. Tad smo napravili oglas za objavu u Dubrovačkom vjesniku, gdje smo napisali da za cijenu ovog oglasa možeš kupiti 150 kvadrata zemlje na Srđu i nisu nam odobrili objavu.

Ivan Viđen: Kasnije su nam dali, kad smo platili komercijalnu cijenu. Kad smo se 2013. izborili za referendum nisu nam htjeli puštati jingle na dubrovačkom radiju, govorili su da će organizirati nekakve kratke emisije, po par minuta, u kojima će govoriti i inicijativa i predstavnici golfera. Na to mi nismo htjeli pristati jer je to remetilo naš osnovni koncept, a to je da nismo primarno konfrontirani s golferima nego smo konfrontirani s našom gradskom vlašću. Jer naše interese treba štititi gradska vlast.

Srdjana Cvijetić: Prvi put kao koordinacija udruga nastupamo u travnju 2009. godine. Okupili smo se na Porporeli s forumom građana. Imali smo alternativni izbor za gradonačelnika, gdje su ljudi ubacivali svoje prijedloge u jednu kutiju. Još uvijek imam cijelu tu kutiju, sa svim tim listićima. Imali smo prijedlog smjera u kojem bi Grad trebao ići i organizirali smo dva sučeljavanja gradonačelničkih kandidata pred ondašnje lokalne izbore. Bilo je baš puno ljudi i to su bila jedina dva nezavisna sučeljavanja kandidata uopće. Građani su postavljali pitanja, a neka pitanja smo i mi pripremili… Onda dolazi car Andro Vlahušić i sve te prijedloge s foruma na Porporeli uključuje u svoj program, koji nije nikad realiziran. Na sučeljavanju u Hotelu Excelsior obećava raspisivanje referenduma o golfu na Srđu. To je sve bilo pred lokalne izbore 2009. Najveći šok nastaje kada ne želi raspisati referendum o golfu….

Ivan Ivičević-Bakulić: Da, on je dobio izbore, nekako, dijelom i na račun našeg angažmana. Mislim, glavna je ideja bila srušiti Dubravku Šuicu.

Srdjana Cvijetić: Gdje nam je bila pamet?

Marko Mijatović: U biti se dogodilo ono što smo spomenuli – da je Dube izgubila izbore, a ne da je Andro dobio. On se ispostavio kao najjača figura u tom momentu, najsposobnija nekakva alternativa, kao, nitko nije znao tko se krije iza svega toga…

Ivan Ivičević-Bakulić: Pa dobro, on nije postavio temelje ni promijenio plan, to je sve napravljeno prije. On je samo prevario građane jer je govorio da je za referendum, pa kad je došao na vlast, bio je najveći protivnik referenduma i na kraju je napravio sve da se progura projekt.

U kojem trenutku iz koalicije udruga postajete inicijativa Srđ je naš?

Srdjana Cvijetić: Evo ovako, ja znam točno kada počinje. Počinje ujutro na dan one rasprave u Kinu Sloboda. Presica je bila u dvorištu ARL, na njoj su bili prisutni predstavnici inicijative, Zelene akcije, Prava na grad, a u publici su bili i predstavnici Golf razvoja – tada smo izašli s imenom “Srđ je naš”.

Ivan Ivičević-Bakulić: U principu smo tražili što više udruga među nama. Nismo znali u tom momentu, kad smo se skupili, tko je u kojoj udruzi, ali trebala nam je zajednička priča. Onda je tu i Društvo arhitekata Dubrovnik dalo podršku. Nikad nismo formalno ništa potpisali, rekli “ovih sedam udruga su članice Inicijative”.

Srdjana Cvijetić: Zato što smo mislili da je to samo u vezi tog referenduma i ajmo, sad ćemo to odraditi i nećemo se vezivati za nešto formalno.

Ivan Ivičević-Bakulić: Referendum je bio ta točka, ali nama su GUP i javni prostor bili širi okidači.

Srdjana Cvijetić: Išli smo u gospođe Marije Kojaković, ona je bila predsjednica Društva arhitekata, učiti razine planiranja, pisati primjedbe na GUP. U procesu su se i oni polako uključili jer su skužili da nećemo odustati, da nam to nije neki projekt nego smo ušli u to i idemo do kraja. I onda su se stvarno ljudi polako uozbiljili, organizacije su se polako uključile.

Ivan Ivičević-Bakulić: Oni su velike pare ulagali u PR. Bio je tu Macan, je li, on je sa strane to organizirao. Vodio je sve novinare u Ameriku, to je bio vijađ, s helikopterima su letjeli… Mislim, perverzija totalna. Dobili su motore, Dubrovačka televizija je dobila kola od 100 tisuća eura, prokurist “golfera” Ivan Kusalić je praktički uređivao sjednice Gradskog vijeća, sjećate se? Imamo snimke, to je baš bilo brutalno. Onaj EPH, baš su nas gazili, čast iznimkama.

Srdjana Cvijetić: Golf razvoj je napravio i javni natječaj za financiranje udruga, mogao si se prijaviti s programom ili projektom. Htjeli su rasturiti na bilo koji način i pokazati se u nekom dobrom svjetlu.

Ivan Ivičević-Bakulić: Užasne su pare ulagali u PR, samo su u to i ulagali. I to im se, mislim, višestruko vratilo. Mislim, unatoč svemu i cijeloj toj mašineriji, nisu uspjeli niti 15% ljudi uvjeriti u tu priču. S jedne strane, imao si medije koji su bili na njihovoj strani, imao si političare na njihovoj strani, a s druge strane imao si struku. Ali stvarno svi – Društvo arhitekata Dubrovnik, Udruženje hrvatskih arhitekata, nema niti jednog stručnjaka, ja se barem ne sjećam, koji je nešto značio u Hrvatskoj, a koji je rekao da je to dobro. Studije po kojima su oni radili bazirale su se na diplomskim radovima. Mi bez struke, bez arhitekata, bez urbanista ne bi imali pojma. A kasnije smo se umrežili sa Zelenom akcijom i sa Krkom i to nam je fakat pomoglo. Za pravnu stranu priče imali smo super ljude. Imali smo ekipu iz Zelene akcije, ali imali smo i među nama pravnike. Imali smo ljude koji su nam stvarno htjeli pomoći i pomagali su. Sve te tužbe koje smo podnijeli smo i dobili. Vratili smo Tvrđavu Imperijal zahvaljujući pravnoj borbi, ne nečemu trećem.

Javna rasprava u Kinu Sloboda, 2013.

Marko Mijatović: Baš negdje 2010. i ja sam se vratio iz Zagreba, tad je bila i ova velika javna rasprava oko UPU-a – Urbanističkog plana uređenja, cijelog tog kompleksa na Srđu. To je bilo u Kinu Sloboda, vrijeme kad se inicijativa potpisivala kao Koordinacija udruga. Za dodatnu potrebu skretanja pažnje na cijelu problematiku izradili smo veliki transparent “SRĐ JE NAŠ!!!”, koji je svoj premijerni nastup imao na serpentinama Srđa baš na dan kad se održavala javna rasprava. Zatim smo ga kao omladina iz Orlanda vezali na vile i grablje te takvog odnijeli na javnu raspravu. Naknadno smo ga u još nekoliko navrata postavljali na istaknutim mjestima po gradskim kvartovima. Tad je već zavladalo i neko zatišje prema van, sve do početka referenduma. U tom periodu je izašlo nekoliko Srđ je naš novina. Četiri broja ukupno, čini mi se.

Srdjana Cvijetić: Sastajali smo se redovno, mislim skoro svaki dan. To je bilo opsesivno vrijeme. Do zore, da. Samo smo jedan dan rekli: “Idemo!” i to je bilo to. Odmah se krenulo organizirati. Zovi ovo, dogovori volontere… Zašto nam je referendumto bila zadnja opcija? Zato što je toliko zvučalo nemoguće. U 15 dana, samo na javnim mjestima, bez kucanja po vratima u zgradama nego samo na javnom mjestu, samo na označenom štandu, na numeriziranim listama skupiti, koliko – 20% biračkog tijela? Desetak tisuća potpisa.

Priprema referenduma, Lazareti

Ivan Ivičević-Bakulić: Ali mi smo znali kad smo ulazili u tu priču o referendumu, da ga ne možemo dobiti. Zašto? Jer su oni imali u tom zakonu jednu kvaku – da taj referendum, da je izišlo 100% ljudi, da je 100% ljudi bilo protiv, rezultati referenduma obavezujući su samo godinu dana.

Srdjana Cvijetić: Onda je bilo pitanje moramo li svaku godinu raditi referendum…

Ivan Ivičević-Bakulić: Tako je. I nije bilo samo pitanje o Srđu, jer se time promijenilo još puno područja. Promijenila se zona Čemprijesi na Šipanu, promijenili su se Orašac i ono sve što danas vidimo, to je isto u tom paketu bilo, iz 2005.

Srdjana Cvijetić: Išli smo cijelo vrijeme na razum, kao, s argumentacijom ćeš pobijediti, objasnit ćeš da to ne valja, pa sazivaj okrugle stolove, razgovore, zovi ljude, novine, piši tekstove, ništa ne ide. Znači ok, ajde sad onda referendum i gotovo. I onda je tu baš nekako krenulo, mislim, ja sam tu bila po 20 sati na dan. Nismo ni spavali.

Ivan Ivičević-Bakulić: Imali smo informacije što se događa od ekipe s Bosanke, građana koji žive tamo i dan-danas, koji imaju zemljište tamo.

Srdjana Cvijetić: Imali smo divnu pjesmicu i bend Mali razjebani Dubrovnik.

Ivan Ivičević-Bakulić: Ma imali smo i film, svašta smo imali.

Srdjana Cvijetić: Sjećam se da smo non-stop bili zajedno, 15-20 ljudi u užem timu, 40 je bio redovan broj na sastancima, a recimo 300 je bio broj koji smo mogli mobilizirati što se tiče ovoga… Tu smo stvarno bili kao ziherica, kao mala vojska.

Ivan Ivičević-Bakulić: Navečer je bio krizni stožer, pisalo se na pločama…

Brojanje potpisa za referendum, Lazareti

Srdjana Cvijetić: Stožer, da. Čekali su se svako veče rezultati i svaku večer smo popunjavali tu tablicu i, ono, vau, raste broj.

Ljubo Grgurević: Mi smo zabrijali da “numerirane liste” znače da to moraju biti svesci s listama potpisa od jedan do 200, pa onda drugi svezak od 201 do 400, na primjer, i onda smo imali neki sistem trackinga gdje je koji svezak, da se ne bi izgubio neki komad rednih brojeva. Poslije su referendumi pokazali da je to bilo preparanoično, ali bojali smo se da ne bi tu bila neka dvosmislica pa da nas ne bi na tome rušili. Ali nismo se imali na što ugledati, nije bilo drugih takvih inicijativa. I onda, kako ćemo ih uvezati? Javnobilježnički trobojni konac, s nekom naljepnicom, s nekim pečatom…

Sastanak u referendumskom stožeru

Srdjana Cvijetić: A cijelo vrijeme, paralelno ide rat komentarima na Facebooku. I na portalima se tad još moglo komentirati lažnim imenima, nisi morao svojim imenom i prezimenom nego si imao razne nadimke. I onda završi još tu taj sastanak i onda pisanje komentara na portalima. I onda 5 ljudi koji se s tobom slažu, trolanje totalno, razumiješ? Znam da je DubrovnikPress jednom objavio neki odvratni članak o inicijativi i ja sam stalno mijenjala IP adresu pa sam čas bila u Češkoj, čas na Islandu, stalno sam mu pisala isti tekst, cijelu noć su ga skidali. Komentira iz Češke. Komentira iz Amerike. Ništa im nije bilo jasno…

Ivan Ivičević-Bakulić: Ali to iz Amerike je bila isto dobra fora. Kako smo imali dosta prijatelja vanka onda smo ih tražili da pošalju neku fotku s natpisom “Srđ je naš”. U tri dana je bilo ludilo, neki na palubi nekog broda, odasvuda, dobra gerilska kampanja.

Referendum o golfu na Srđu, rezultati

Srdjana Cvijetić: Nisam sigurna bi li mogli uopće ponoviti nešto takvo. Bilo je doslovno sve ili ništa. Stvarno je bilo suludo.

Ljubo Grgurević: Antonela i ja smo koordinirali volontere. Ja sam, onako, rezerviran čovjek, a zapalo me da zivkam ljude koje ne znam na mobitel i da ih pitam da se stave u neku smjenu na štandu. Puniš te slotove na 10, 12 simultanih mjesta u gradu, ljudi sjede po dvije ure na popriličnoj hladnoći, to je veljača i puše bura ili pada kiša…

Obuka volontera

Srdjana Cvijetić: A Nikša je imao išijas, ležao je u krevetu i provjeravao je ispravnosti potpisa.

Ljubo Grgurević: Paralelno nam je tad bio ovdje i redatelj dokumentaraca, Anthony Baxter koji je bio tad već napravio You’ve been Trumped, dakle onaj dokumentarac o Donaldu Trumpu, škotskim golf terenima. Onda je napravio nastavak te priče koju je proširio na našu i još neku karipsku oko golfa i developmenta. Tako da smo uz sva ta sastančenja i koordiniranja, još imali i kameru i Baxtera…

Ivan Ivičević-Bakulić: Posljednji dan prikupljanja potpisa imali smo zabavu. Razvoj Golf su isto imali svoje promatrače jer su tražili pravnu provjeru i zabranu referendumskog pitanja i plaćali su te ljude da stoje kraj štandova. Kako su bili na štandovima zajedno s našim volonterima, a Golf nije pravio nikakvu zabavu, neki su došli kod nas.

Zabava nakon referenduma

Odluka o izlasku na izbore kao nezavisna lista, to se dešava onog trena kad shvaćate da referendum nije prošao?

Ivan Ivičević-Bakulić: Nije to počelo niti tada, ni 2013., ni 2010., to je počelo stvarno puno ranije. Svi mi koji smo odrastali u prošlom sistemu, imali smo osjećaj javnoga dobra, općeg dobra, urbanizma, je li, neki idiličan, nepostojeći osjećaj da je nešto tvoje, odnosno zajedničko. Onda se ovdje dogodila brutalna snaga, daju jednom čovjeku da raspolaže s 350 hektara i da ih nacrta onako kako njemu paše. Razumiješ, to je cijelo područje Grada Dubrovnika, kompletno.

Srdjana Cvijetić: Paralelno se razgovaralo o političkom angažmanu, postojali su ljudi koji govore: “Moramo se sad politički angažirat”, dio ljudi koji govore: “Ne, ne, ne, nikako”, neki koji ne znaju gdje će, gledaju jedne i druge. Opet su i ovi svi što su govorili “ne”, glasali za…

Ivan Ivičević-Bakulić: Htjeli smo, na neki način, da inicijativa ostane čista od te priče, da postanemo Srđ je grad…

Srdjana Cvijetić: Ma ne, dio je volontera mislio da su iskorišteni u svrhu političke kampanje.

Ivan Ivičević-Bakulić: Pa mogli bi misliti, ali nisu bili. Da, moglo je biti da smo išli na izbore kao Srđ je naš, ali nismo.

Ivan Viđen: To je bio jedini način da nastaviš, znaš. Druge su metode borbe. I da nastaviš borbu s istim ciljem, ali drugim alatima.

Ivan Ivičević-Bakulić: Sjećam se da me na prvoj nekoj presici nakon izbora novinar pitao: “Jeste li vi protiv ili za golf?”

Ivan Viđen: Pokazalo se da je Srđ bio samo jedna manifestacija tog istog načina gledanja na društvo i prostor kao resurs. I sve drugo se tako radi – od izbora čelnih ljudi po institucijama, to smo na svakoj odluci vidjeli.

Ivan Ivičević-Bakulić: U principu, nama je prava bitka počela tek iza referenduma. Mislim, ne bitka nego pravi posao i to dosta zamoran, frustrirajući. Znači, teško je to omasoviti, danas je to svedeno na ljude koji su poteakli iz ove priče prije 10, 15 godina, uz nekoliko mlađih…

Ivan Viđen: Ali to što ti govoriš je samo pokazatelj da je ono krilo inicijative koje je ipak odlučilo ući u politiku, razumijevajući to kao nastavak borbe drugim sredstvima, ipak donijelo dobru odluku. Da se to nije dogodilo, jer u krajnjoj liniji tek pretprošle godine je raskinut ugovor o koncesiji za tvrđavu Imperijal na Srđu, ništa ne bi bilo moguće, ti pritisci i javno govorenje na Gradskome vijeću. Ipak je to jedan forum koji nitko ne može ušutkati, sjednice se prenose, mediji to prenose i tako dalje. U tome su momentu bili iscrpljeni svi ti vanpolitički alati za pritisak. Druga stvar, što se tiče prelaska civilne scene u politiku, to je generalno problem Hrvatske. Nije to samo u Dubrovniku, to je i u Zagrebu i svugdje, ali ja mislim da je to samo pokazatelj devijacija u našem političkom sustavu, odnosno društvenom životu, jer da postoje političke elite koje su iole suvisle, onda ne bi bilo potrebe da ljudi iz civilnog društva prelaze u politiku nego bi se bavili civilnim društvom.

Ljubo Grgurević: Ali, možda je i generacijska stvar. Znaš ono, kad pređeš 30-e, 40-e, pitaš se što ja tu apeliram, pišem pisma, prigovore… I onda možda neka slična mobilizacija traži neku sljedeću generaciju. Srđ je grad u nekom je savezništvu s Možemo koje je u nekoj koaliciji s ekipom koja je htjela privatizirati autoceste i s Peđom Grbinom koji je pravio zakon da referendumske inicijative skupljaju potpise u uredima državne uprave i tako dalje.

Ivan Ivičević-Bakulić: Djelovanje kroz civilno društvo je jedan dio priče, za mene lakši, imaš jedan problem, boriš se protiv njega… Ovo je puno šira priča.

Ivan Viđen: Ja se, Ljubo, ne slažem s tobom oko generacijske priče. To je jedan put. Drugi put je da se aktiviraju ljudi koji su malo stariji i zreliji. Kad pogledaš malo, zapravo je jako malo ljudi u inicijativi bilo u 20-ima. Većina je ipak bila iznad 30, iznad 35 čak. Pa smo zaključili da nas s 25 godina nije ništa pretjerano interesiralo nego smo ipak valjda trebali svi proći nešto u životu i nešto postići, malo sazrijeti, da bi se uopće aktivirali. Ono što mene brine – neki novi ljudi – mislim da način na koji društvo funkcionira danas ne pogoduje uopće aktiviranju. Naše društvo ne potiče volontiranje ni nikakve vrijednosti koje bi dovele do toga da bi netko s 25 godina svoje slobodno vrijeme ulagao u nekakav viši cilj, kad on može, naravno, u Dubrovniku biti skiper ili konobariti ili ne znam što, i, zapravo imat neki svoj mali mir…

Ivan Ivičević-Bakulić: To si dobro rekao jer i referendum je bio praktički odgovor na problem masovnog turizma. Ta priča je tada bila naš neprijatelj. Danas je to mainstream. Sjećate se akcije mahanje kruzerima? Tad smo u ekipi imali Udrugu Nazbilj… Od 80-ih godina su radili takve škerce, tu neku zajebanciju, na dobar način, neke probleme su uspjeli artikulirati kroz fore, kroz zezancije. Imali su sprovod grada ’95. godine. Mislim, ovo što se danas govori, oni su govorili prije 30 godina. Prije 20 godina je bila akcija Napuštanje grada. Svi su se ukrcali u dva broda za Lokrum, obučeni kao Indijanci. U jednom momentu naiđe kruzer i oko kruzera se vrtimo i vičemo – Take me home, Take me to America. Razumiješ? I veliki natpis – Dubrovnik ište novu hrid.

Akcija “Napuštanje grada”, 2012.

Godina bačena u vjetar

Matija Mrakovčić — Fri, 17 Feb 2017 13:15:03 +0000

Piše: Matija Mrakovčić

Prema Zakonu o lokalnoj samoupravi i upravi, ako se godišnji proračun za narednu godinu ne donese prije početka te godine, lokalna uprava vodi privremeno financiranje najdulje do tri mjeseca kada gradsko vijeće izglasava novi proračun. No, ako predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave ne izglasa privremeni budžet ili ne donese godišnji budžet ni nakon isteka roka od tri mjeseca, Vlada raspušta predstavničko tijelo i na njegovo mjesto imenuje povjerenika Vlade. Prva se situacija dogodila u Splitu, dok Dubrovnik od veljače vodi povjerenica. Kako sve to utječe na provođenje kulturnih aktivnosti, prvenstveno nezavisne kulturne scene?

Krajem prosinca 2016, splitsko Gradsko vijeće nije prihvatilo gradski proračun za 2017. godinu u iznosu od milijardu i 30 milijuna kuna te je nekoliko dana kasnije izglasalo odluku o privremenom finaciranju grada u visini od 192 milijuna kuna, od kojih se 178 milijuna kuna odnosi na prihode građana i 14 milijuna kuna na proračunske korisnike – plaće, materijalne rashode i financiranje korisnika proračunskih sredstava za koje je uprava već preuzela ugovornu obavezu, a bez mogućnosti financiranja novih programa i preuzimanja novih obaveza.

Gradonačelnik Ivo Baldasar tom je prilikom istaknuo da nije izglasano privremeno financiranje Vlada bi imenovala povjerenika pri čemu bi nastala još veća šteta jer u tom slučaju “većina udruga ne bi mogla funkcionirati”. Krajem siječnja 2017. Platforma Doma mladih, savez udruga koje djeluju u području nezavisne kulturne scene i scene mladih te zagovaračka platforma na lokalnoj razini, obratila se priopćenjem gradonačelniku ističući izostanak kvalitetne komunikacije i dijaloga s civilnim društvom o tome kako će ispunjenje privremenog financiranja izgledati u praksi. Smatrali su da predložena odluka pokazuje kako se pri njenom sastavljanju nije vodilo računa o prirodi svake od navedenih stavki kao ni o već okončanim procesima kao osnovama za sklapanje ugovora s korisnicima koji su ostvarili uvjete za potporu. U prvom redu to se odnosi na natječaje za stipendije učenicima i studentima te projekte u sklopu natječaja za javne potrebe u kulturi.

Grad Split ima četiri vijeća u kulturi s godišnjim budžetom koji raspodjeljuju udrugama: Vijeće za likovnu djelatnost, Vijeće za knjigu i nakladništvo te Vijeće za glazbeno-scensku djelatnost raspolažu budžetima od milijun kuna, dok Vijeće za filmsku i multimedijsku djelatnost ima 450 tisuća kuna. Zbog Odluke o privremenom financiranju kojom je obuhvaćen period od siječnja do ožujka, svako vijeće na raspolaganje je dobilo tek 10 posto ukupnog godišnjeg budžeta. Temeljem toga, Vijeća u kulturi kreirala su popis korisnika čije projekte predlažu za financiranje, no odluka nije popraćena niti jednim dokumentom iz kojih bi se moglo iščitati hoće li smanjenje planiranog iznosa utjecati na broj odobrenih potpora ukupno, hoće li se i kada ugovarati drugi projekti, te kojim su se kriterijima donositelji odluka vodili pri odlučivanju.

Platforma je u svom priopćenju apelirala na gradonačelnika i gradske službe da prilikom potrošnje sredstava u prva tri mjeseca kao prioritete izdvoje ona područja koja se tiču najosjetljivijih i najugroženijih društvenih skupina, a ne uređenje trgova i financiranje političkih stranaka te istaknula zahtjev da se definiraju rashodovni prioriteti i o tome kvalitetno komunicira sa zainteresiranom javnošću. Baldasar je kratko komentirao da gradonačelnik i gradske službe mogu postupati samo po onome što su im kaže zakon i što su izglasali vijećnici. Platforma Doma Mladih uskoro je organizirala javni radni sastanak s predstavnicima Grada gdje je dobila obećanje da će vijeća u kulturi objaviti rezultate svoga rada, kako bi mogli barem okvirno znati za koje će se od prijavljenih projekata do kraja godine eventualno pronaći sredstva u novom proračunu. Pročelnica Upravnog odjela za financije Ljiljana Vučetić tom je prilikom upozorila da prvenstvo imaju plaće, hladni pogon, ugovorne obveze, krediti, a tek onda ostali rashodi. Upozorila je da ukoliko gradonačelnik do kraja ožujka ne predloži novi proračun ili on ne bude izglasan, dolazi Vladin povjerenik do lokalnih izbora krajem svibnja te da u svakom slučaju novi proračun, koji je jedina garancija financiranja redovnih aktivnosti, mogu očekivati tek u rujnu.

Pročelnik Službe za kulturu, umjetnost i staru gradsku jezgru Siniša Kuko na službeni upit odgovorio nam je da su Vijeća u kulturi donijela odluke za ukupno 24 prijavitelja koja će se financirati u prva tri mjeseca, a ukupni iznos koji se u tom periodu planira isplatiti iznosi 507 600 kuna. “Osim kriterija Vijeća, prilikom donošenja Zaključka rukovodilo se s naputkom Vladinog ureda za udruge, gdje se ističe kako je potrebno osigurati sredstva onim udrugama koji imaju redovite programe i troškove za zaposlene kao i programe u prvom tromjesečju. Usporedbe radi, u prva tri mjeseca 2016. godine isplaćeno je 238 499 kuna. S obzirom na dinamiku potpisivanja ugovora i termine održavanja pojedinih projekata prijavitelji u prva tri mjeseca 2016. nisu odmah povlačili svoja sredstva”, istaknuo je Kuko.

Veljko Popović, predsjednik Vijeća za filmsku i multimedijsku djelatnost, ističe da je tek deset posto od predviđenog iznosa stavilo Vijeće i nezavisnu scenu u Splitu u gotovo nemoguću situaciju. “Naravno, jednako, ako ne i gore, pogođeni su i svi drugi sektori civilnog društva i socijale, dok su recimo stranke u cijelosti financirane u privremenom proračunu”, istaknuo je Popović. Antonia Kuzmanić, predsjednica Platforme Doma mladih, smatra da, s obzirom da Zakon o proračunu kroje političari, “nije ni čudno da je njihov rad u slučaju privremenog financiranja neugrožen, odnosno da prioritet u financiranju prilikom pada proračuna imaju naknade za političke stranke i vijećničke paušale dok prave posljedice snose organizacije civilnog društva, mladi, upravo oni koji imaju najmanje kontrole nad pitanjem izglasavanja proračuna, krojenja lokalnih politika. Civilno društvo tako ostaje zadnja rupa na svirali s kojom jedinica lokalne samouprave ne želi komunicirati i ne želi biti kreativna u osmišljavanju načina nadilaženja problema privremenog financiranja, što samo pokazuje da hrvatsko društvo ne cijeni i ne razumije vrijednosti rada civilnog društva”.

Prema Veljku Popoviću, gesta javne objave pune liste odluka vijeća svedena je na svoju sjenu jer je “Grad pristao objaviti samo imena odobrenih projekata, no ne i iznose koje su vijeća predložila. Mišljenja sam da je takav popis krnjav te da je bezvrijedan bez naznačenih iznosa. Mnogi su argumenti zašto se ti iznosi ne bi objavili, no ja ih ne razumijem, te bih rado objavio cijelu listu ne bi li na taj način sudionici u kulturi dobili što potpuniju informaciju na temelju koje mogu planirati svoje djelovanje”. Kuzmanić smatra da je Služba za kulturu, umjetnost i staru gradsku jezgru nespremna i nevoljna za suradnju i iznalažanje boljeg rješenja za korisnike jer je odbacila uvjetne ugovore koje je predložila pročelnica za financije. Uvjetnim ugovorima Grad ne bi preuzeo obvezu isplaćivanja sredstava, no dao bi organizacijama civilnog društva neku vrstu garancije da neće biti uskraćeni za odobrena sredstva, a one bi same svjesno ušle u rizik provođenja svakog projekta unaprijed.

“Tužna je situacija kada nakon toliko godina rada i raspivanja natječaja, odgovornim osobama iz Ureda za kulturu trebamo objašnjavati da su nam informacije kao što su iznosi koji su nam odobreni za projekte bitni da možemo planirati provedbu projekata. Ionako i u ‘normalnoj’ proračunskoj godini najčešće velika većina korisnika sama predfinancira svoje projekte, pa im kasnija uplata Grada služi za refundaciju”, ističe Kuzmanić. Veljko Popović istaknuo je i da se čeka objava poziva za kinematografski fond pokrenut prošle godine, a koji će opet imati samo deset posto predviđenih sredstava. Također, Grad Split postigao je dogovor s Hrvatskim audiovizualnim centrom kojim bi HAVC udvostručio iznose koje grad izdvoji za produkciju filmova, a ti će iznosi sada biti znatno manji zbog privremenog financiranja, kao i situacije u HAVC-u, koju Popović naziva “još jednom brigom koja je zadesila hrvatsku kinematografiju ovih dana”.

U Dubrovniku pak vijećnici su odbili prihvatiti Odluku o privremenom financiranju te je time prestao mandat Gradskom vijeću i gradonačelniku. Dubrovačko Gradsko vijeće “rušilo” je proračun i krajem 2014. pa su se 2015, usred kandidature za Europsku prijestolnicu kulture i pred rok za predaju konačne knjige projekta održali prijevremeni izbori. Vlada je i tom prilikom imenovala povjerenika, a 2017. za povjerenicu Vlade odabrana je Nada Medović. S obzirom da je riječ o izbornoj godini, neće se održati prijevremeni već redovni izbori u svibnju, konstituiranje Gradskog vijeća očekuje se najranije u lipnju, a proračun zasigurno ne prije isteka ljetnog raspusta.

Početkom veljače povjerenica je donijela odluku o privremenom financiranju, a tromjesečni gradski proračun iznosit će nešto više od 78,6 milijuna kuna. Pročelnica Upravnog odjela za kulturu i baštinu Ana Hilje u službenom odgovoru istaknula nam je da će kroz privremeni, tromjesečni proračun Odjel raspolagati s 15,1 milijuna kuna. Prioritet u privremenom financiranju je, kaže, redovna djelatnost ustanova u kulturi kojima je Grad Dubrovnik osnivač, pri čemu se iz gradskog proračuna u prva tri mjeseca financiraju samo nužni i ugovoreni rashodi te minimalni programski rashodi. Osim navedenih programa, djelomično će se financirati i drugi kulturni programi prijavljeni na Poziv za predlaganje javnih potreba u kulturi Grada Dubrovnika za 2017. godinu. “Riječ je o programima koji su pozitivno ocijenjeni od strane Kulturnog vijeća, a odvijaju se u prva tri mjeseca 2017. godine i bili su financirani iz gradskog proračuna u prva tri mjeseca prethodne godine”, istaknula je pročelnica.

No, kao i u Splitu, iznosi kojima će programi javnih potreba u kulturi biti podržani još uvijek nisu poznati, ističe Srđana Cvijetić iz Art radionice Lazareti. “Dobili smo samo obavijest da su naši programi pozitivno ocijenjeni od strane kulturnog vijeća. Naše aktivnosti ni prošle godine nisu bile financirane u prva tri mjeseca te smo sigurni da neće biti ni ove godine. U principu nam to ne predstavlja preveliki problem, s planiranim aktivnostima smo krenuli, a sredstva Grada Dubrovnika ne očekujemo prije srpnja. Budući je ovo druga godina da smo u sličnoj situaciji, na neki smo način već naviknuti. Također, naviknuti smo, nažalost, raditi i funcionirati u turbulentnim okolnostima”. Godine 2015, također u situaciji privremenog financiranja, Art radionica Lazareti nije dobila sredstva odobrena za aktivnosti već su sva sredstva dobili nakog izglasavanja proračuna i izvanrednih izbora. “Ove godine situacija će biti ista, jedino što će možda dulje potrajati jer su izbori tek u svibnju, a budući da sigurno nismo ti čiji će se redovni programi financirati i kroz privremeno financiranje mislimo da ćemo čekati do srpnja”, ističe Cvijetić te dodaje da će s obzirom na nepredvidljivu dinamiku isplata sredstava koje je odobrilo Ministarstvo kulture “vidjeti u kolikoj će mjeri to utjecati na realizaciju aktivnosti. Za sada smo godinu, kao i nekoliko prethodnih godina, počeli oprezno”.

Jadranka Katić, predsjednica Udruge mladih Orlando, ističe da udruga već osamnaest godina radi volonterski, a za 2015. i 2017, što zbog slučaja, što zbog frustracije koju sustav nameće, nisu uopće prijavljivali projekte. “Komunikacija sa lokalnom samoupravom je, mogla bih reći i odlična, ali je zbog raznih političkih igrica, neizglasavanja proračuna, opetovanih raspuštanja gradskog vijeća, te samog pravnog procesa odnosno sveukupne predmetne birokracije izrazito demotivirajuća za sve korisnike proračuna, pa tako i nas”. Kao pozitivan primjer ističe kandidaturu Dubrovnika za EPK2020 koja je uspjela umrežiti i otvoriti kanale komunikacije kulturnih ustanova grada i organizacija koje se bave nezavisnom kulturom, međutim, ističe, “Dubrovnik je zapravo jedan mali grad u kojem se manje-više svi znaju, tako da suradnje zapravo najviše ovise o, prvenstveno, financijama, potom kvaliteti programa ili ideje koja se želi realizirati, i tek na kraju, ono bez čega se ne može, volji i kreativnoj viziji pojedinca ili grupe koja taj program i izvodi”.

Antonia Kuzmanić iz Platforme doma mladih ističe da će ovom situacijom biti pogođena prvenstveno splitska kulturna scena, iako joj se čini da toga svi još nisu svjesni. “Mislim da dio korisnika misli da će sredstva ‘samo’ kasniti, kao i do sada, i ne shvaćaju da bi trebali početi planirati provedbu projektnih aktivnosti bez Grada kao izvora financiranja. Uz Ured koji je samo dočekao ovo stanje u kojem ‘ništa ne može raditi jer nema proračuna’, mislim da je ova godina bačena u vjetar što se tiče splitske izvaninstitucionalne kulturne scene jer se dosta projekata neće moći realizirati uopće ili barem ne u onoj prvotnoj zamišljenoj mjeri”, zaključuje.

Nepovoljnoj situaciji na lokalnoj razini ove godine treba dodati i izmjene poreza na dohodak koje su stupile na snagu 1. siječnja. Pad prihoda od poreza na dohodak mogao bi ugroziti decentralizirane funkcije poput osnovnog i srednjeg školstva, socijalne skrbi, kulturnih djelatnosti, a da jedinice lokalne samouprave ne bi to smanjenje nadoknadile povećanjem prireza ili poskupljenjem komunalnih usluga, iz državnog proračuna jedinicama je isplaćeno 67,4 milijuna kuna kompenzacijskih sredstava. No, u slučaju privremenog financiranja konkretnih jedinica, vidljivi su prioriteti. Tome treba pridodati i izmjene Zakona o doprinosima koji je ukinuo sva dosadašnja oslobođenja od plaćanja doprinosa primateljima drugog dohotka, a novi nameti, prevedeni u kontekst velikog broja ljudi kojima je drugi dohodak jedini dohodak, smanjit će ionako male honorare kulturnim radnicima čije je prekarno zaposlenje više pravilo nego iznimka.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Kreiranje vidljive tehnološke buke

Vatroslav Miloš — Wed, 04 Nov 2015 10:30:11 +0000

Premijernom izložbom postavljenom u prostoru umjetničke organizacije Format C (Adama Reisnera 137, Osijek) opisat će se praktično istraživanje o kreiranju vidljive tehnološke buke u nevidljivim narativnim/komunikacijskim kanalima digitalne kulture, nastalo kao rezultat suradnje triju partnerskih organizacija na dva prethodujuća programa održana o temi databendinga digitalnih statičnih i pokretnih slika.

Predstavit će se primjeri digitalnih objekata s potpuno novim svojstvima (i primjenama), naizgled slučajni rezultati radionica, te fragmenti iz područja teorije novih medija i pratećih tehničkih znanja, koji su potaknuli i/ili omogućili ovaj tip umjetnosti – na pola puta između tehnološke kreacije i prizvane slučajnosti.

Četverodnevnu izložbu prati praktični program tijekom kojega će voditelji programa biti na raspolaganju za diskusiju o raznovrsnim tehnikama interveniranja u samu strukturu digitalnog formata.

Sudjelovanje je besplatno (potrebni su samo računalo i strpljenje), a dotaknut će se teme uređivanja kôda digitalnih slika, sonifikacije kao načina za stvaranje vizualnih efekata, datamoshinga video formata te uporabu autorskih skripti, u svrhe (re)kreiranja umjetnosti greškom.

Otvorenje izložbe je u nedjelju, 8. studenog u 19 sati, a izložba je otvorena do 11. studenog, svaki dan od 16 do 20 sati.

Glitch /Databend je niz triju javnih događanja popraćenih besplatnim radionicama te izložbom, o tehnikama i primjenama databendinga, na polju susreta vizualne i računalne kulture.  Čitajući i pišući digitalnu umjetnost, prezentirati ćemo postupke izmjene, reinterpretacije te unošenja konstruktivnih grešaka u digitalne datoteke, čime kreiramo djela s novim estetskim svojstvima i produbljujemo razumijevanje suvremenih digitalnih medija.  Predavanjima su se predstavile brojne tehnike i kombinirane metode kojima možete databendati, a na popratnim radionicama moći ćete se iskušati i sami u eksperimentiranju s kôdom i kreiranju tech-based „kulture sa greškom“.  Događanja se odvijaju u tri cjeline: [I_slikovne datoteke] u organizaciji Udruge mladih Orlando u Dubrovniku u rujnu, [II_video] u Zagrebu u prostoru Hacklab01 početkom listopada, te [III_expo] u Osijeku u prostorima umjetničke organizacije Format C, tijekom mjeseca studenog.

Prostori nezavisne kulture

petra — Fri, 08 Feb 2013 15:53:39 +0000

Sudionici radnog stola, koji Art radionica Lazareti organizira u sklopu programa protuotrov arl i projekta Nezavisni prostori kulture u lokalnom razvoju, razgovarat će o poziciji nezavisne kulture u Dubrovniku, prostorima u kojima nezavisna kultura djeluje, modelima upravljanja tim prostorima, potencijalima nezavisne kulture u lokalnom razvoju te stvaranju novih modela partnerstava i suradnje. Poseban naglasak bit će stavljen na trenutno stanje i razvoj situacije u Lazaretima te će se usporediti prilike s drugim sličnim centrima i modelima nezavisnih kulturnih centara u Hrvatskoj i šire.

Na radnom stolu, koji će biti održan 9. veljače u 19 sati u Art radionici Lazareti, sudjelovat će Miljenka Buljević (SU Operacija grad, Zagreb), Miranda Veljačić (Dom mladih / Platforma 9,81, Split), Slaven Tolj (ARL / MMSU, Rijeka), Ana Žuvela (IRMO, Zagreb) te članovi i predstavnici Udruge mladih Orlando, Teatra Lero i Art radionice Lazareti.

Borba za Dubrovnik

admin — Sat, 19 Nov 2011 18:35:30 +0000

KP: Siniša, kako je izgledala dubrovačka nezavisna muzička scena kraja ’80-ih i početka’90-ih godina?

S. D.: Nezavisnu muzičku scenu u Dubrovniku pratim i živim evo, već punih 30 godina. Krajem ’80-ih i početkom ’90-ih u gradu je postojala aktivna rock scena od više desetaka bendova među kojima su najistaknutiji bili Modeli, Tobogan, Atentat, Izgubljena Generacija, Had, Lapadska Tratinčica, Crna udovica, Psycho i dr. koje su naslijedili Puppy What’s Your Name, Aluminijska Doza, 456…Neki od njih su snimili albume, izašli iz Dubrovnika i poput kvarkova, bljesnuli i nestali. U to vrijeme je gotovo svaki grad imao svoju demo scenu, no dubrovačka nažalost nikada nije u potpunosti zaživjela.

KP: Marko, kako su izgledali tvoji počeci rada na sceni?

M.M.: Moje djelovanje na nezavisnoj sceni počinje u listopadu 2002. godine, na moj 18. rođendan kada sam prvi put došao u prostore Udruge mladih Orlando s namjerom da tu budem od neke koristi, budući sam tada imao previše neiskorištenog slobodnog vremena. Obzirom da sam tada već odradio tri sezone radeći na Dubrovačkim ljetnim igrama kao ispomoć u tehnici na odjelu rasvjete, ponudio sam se i Orlandu da budem dio tehničke ekipe, što je tadašnji predsjednik Marko Milenković s oduševljenjem prihvatio jer je udruzi falilo takvih ljudi. Dotad sam samo čuo priče o Orlandu i saznao otprilike što se sve tu događa i organizira i da se ekipa trudi napraviti klub. Tu sam vidio priliku da se uključim i radim nešto korisno, a da meni to ne bude nikakav teret već uživancija.

Odmah u početku sam se angažirao oko električnih instalacija i rasvjete. Bez obzira što nisam imao nikakve škole ni nekog velikog znanja vezanog za struju, osim prakse pri radu na rasvjeti na Ljetnim igrama, prihvatio sam izazov učeći se iz dana u dan raditi sa strujom i instalacijama. Također u prosincu iste godine se priključujem Davoru Mojašu u Studentskom teatru Lero kao tehničar rasvjete i tona. U početku je to bio samo rad prema naputcima redatelja Mojaša, dok s vremenom nije stekao povjerenje u moj rad i dizajn svjetla prepustio meni. Do sada sam sudjelovao u realizaciji dvadesetak Lerovih predstava i glazbeno-scenskih recitala. Paralelno s time, svih ovih godina sam bio aktivni član Orlanda, isključivo kao tehnička podrška na svim događanjima koje je Orlando organizirao, te kao član Orlandove video produkcije Orlando pictures.

KP: Siniša, je li jedan od razloga nastanka Orlanda bilo nepostojanje prostora koje bi prezentiralo i podupiralo dubrovačku nezavisnu glazbenu scenu? Kako su izgledali počeci organizacije?

S. D.: Orlando je nastao 1999. godine, kada je grupa mladih ljudi (Maro Kocković, Alen Ređović, Ante Režić i mnogi drugi) primijetila napuštene zgrade u staroj bolnici te ih odlučila iskoristiti. Budući da se tim prostorima nije nitko služio, palo ima je na pamet kako bi se tamo mogla napraviti soba za probe bendova. Odlučili su ući u zgradu, pomalo ju uređivati i od županije tražiti da im se preda na upravljanje. Kako su te zgrade u to vrijeme bile pod ingerencijom dubrovačke Opće bolnice čiji je tadašnji ravnatelj bio Andro Vlahušić, upravo je on potpisnik ugovora s Orlandom. Ugovor je potpisan na neodređeno vrijeme, pod uvjetom da se prostor koristi namjenski i u skladu sa statutom Udruge. Udruga mladih Orlando tada je organizirala prostor za svirke, druženje i malu kantinu. U početku nije bilo velikih očekivanja, planova ili strategija. Okupila se grupa entuzijasta i pomalo svirala te je 2000. godine u Orlandovoj produkciji izdan kompilacijski CD U.M.O.Bolnica. UMO je skraćenica od Udruga mladih Orlando, a kako je prostor kluba dio stare bolnice, naziv je ispao vrlo simpatičan. Na CD-u su snimke 16 dubrovačkih bendova pa je ta kompilacija svojevrstan arhiv dubrovačke nezavisne glazbene scene. Žanrovski spektar je vrlo širok, od kantautorstva preko death metala, funka, jazza do rock’n’rolla i punka. Nakon te kompilacije, Orlando ulazi u vrlo intenzivnu fazu i postavlja pred sebe velika očekivanja.

KP: Glavne su aktivnosti kluba bile dakle vezane uz glazbu. Možeš li navesti neke od bendova koji su gostovali u Orlandu i kako je to funkcioniralo?

S. D.: Od 2002. pa na dalje, održano je više od 300 koncerata domaćih i stranih bendova svih žanrova. Od domaćih i ex-Yu bendova izdvojio bih Pase, Atheist Rap, KUD Idijote, Pips Chips And Videclips, Dubioza Kolektiv, Edu Maajku, Francija Blaškovića, Motus, Orange Strips, Antenat, Stilness, Vuneny, Afion, Majke, Overflow… Od stranih najznačajniji su bili Argies, Benediction, Avoid One Thing, Dälek, To Die For, Handsome Furs, Vital Remains, Xiu Xiu… Bendovi bi u pravilu odlazili oduševljeni gostoprimstvom, hranom, smještajem i tehničkim angažmanom oko koncerata. Orlando bi timski odradio sve segmente organizacije i to isključivo kroz volonterski rad i entuzijazam.

KP: Kako ste pokrivali troškove?

S. D.: Troškove smo kao udruga pokrivali na različite načine. Aplicirali smo na lokalne i državne natječaje, strane grantove, sponzorstva, a troškove organizacije izdvojenih događanja (koncerti, predstave) iznosili smo kroz ulaznice i šank.

KP: Unatoč potpisanom ugovoru Orlando se u prvim godinama djelovanja suočio s mogućnošću deložacije. Kako je došlo do toga?

S. D.: Da, 2004. su županijske vlasti donijele odluku da se Orlando deložira. Tada nas je posjetila misija OSCE-a u Hrvatskoj i dala potporu, kao i CARE International, East-West, te mnoge druge asocijacije i klubovi. Pridružio im se i današnji gradonačelnik Andro Vlahušić i na njegovu intervenciju odluka o deložiranju je suspendirana. Zapravo, institucijama nije ni bio interes deložirati nas jer im je bilo puno važnije da se mladi rizičnog ponašanja i supkulturne skupine drže na jednom mjestu, a ne da se rasprše po gradu. Inače, klub se nalazi na bivšim odjelima ginekologije, prostorije udruge su na dijalizi, ispod nas je plućna ambulanta, a oko nas su, također bivše, mrtvačnica i psihijatrija. Govorimo o ogromnom prostoru koji se nalazi relativno blizu centra i ima svoju vrijednost. Postojao je i postoji politički i ekonomski lobi koji pretendira na zemljište stare bolnice, no u to sada ne želim ulaziti. Županija je pod argumentom da nenamjenski koristimo prostor pokušala Orlando izbaciti na ulicu nakon čega sam osobno išao po kancelarijama Županijske uprave i pokazivao im dokumentaciju i arhiv kao dokaz o namjenskom korištenju i stabilnom radu Udruge. Te fajlove smo nazvali X-Files. Udruga je od početka arhivirala sve aktivnosti i ta praksa je nastavljena i danas. Moram reći da, osim tog incidenta s Županijom, nismo imali većih problema. Znalo se da ako se ugasi Orlando, osim Art Radionice Lazareti koja proizvodi drukčiji tip sadržaja, više neće biti sadržaja za mlade, ali ni kvalitetne nezavisne muzičke scene.

KP: Prostor se vrlo brzo dakle pokazao kao jedna od najvažnijih pretpostavki za vaš rad…

S.D.: Da, Orlando je u svojih 12 godina imao amplitude koje su pokazale da je prostor ključan segment nezavisne kulture. Ako ne postoji mjesto koje može potaknuti susret i kreativnost, ne postoji ni scena. Kada klub doživi turbulenciju, scena se raspada. Suvremena dubrovačka glazbena scena postoji gotovo isključivo po dnevnim boravcima. Istina, u Orlando dolaze novi klinci, ali oni uglavnom ne naprave ništa ozbiljnije. Kvalitetna scena se stvara doma na kauču i u pravilu ne izlazi često u javnost. Mislim da to nije dobro, jer na koncu mjuza ne dođe do publike.

KP: Osim glazbenog, klupskog programa, koje je aktivnosti udruga još osmislila i provodila?

S. D.: Početkom 2000-ih nije bilo konstantnog programa, a prostori udruge uglavnom su funkcionirali kao vježbaonica, atelje i kantina, s mogućnošću besplatnog korištenja za sve zainteresirane. Međutim, prostor je uvijek bio vrlo oronuo, tako da je jedan dio energije uvijek odlazio na sanaciju. Kako nisam cijelo vrijeme prisutan u Orlandu, sitnim dijelom 2000-te, te opet vrlo aktivno od 2003. do 2006. pa evo, opet od kraja 2010. navest ću samo neke od važnih projekata s početaka: Summer Rain Festival (2000), CD kompilacija mladih i neafirmiranih dubrovačkih grupa U.M.O.Bolnica (2000), Art & Music Summerschool (2001), Kulturno-ekološki projekt We Are The World (2003), Urban project – Festival urbane kulture, Pokretanje filmske – video produkcije Orlando pictures (2003) i dr.

KP: Nakon početnog uzleta rada udruge i kluba dolazi do faze stagnacije. Kako je tekao taj proces?

S. D.: Odlaskom Kockovića, Redjija, Režića, Carevića i dr. 2002. g., Orlando je krenuo silaznom putanjom. Tih prvih godina, svi su se u Orlandu učili koordiniranju projekata, organizaciji i suradnji. Kada je udrugu napustio krug ljudi koji je znao voditi aktivnosti, Orlando je jednostavno klonuo i okolina ga počinje negativno percipirati. U klubu se počelo čak i živjeti pa Orlando u jednom trenutku postaje svojevrstan skvot, a ne Udruga mladih. Tako je Županija imala dodatne argumente kada nas je htjela deložirati, jer su njihovi prigovori išli i u tom smjeru. Nitko od stare ekipe nije više bio u Orlandu, a infrastruktura je propadala. U tom periodu Udrugu je održavao mladi Marko Milenković, koji nije mogao sam pokriti sve potrebne segmente za kvalitetno funkcioniranje Udruge. Na ljeto 2003., Emir Fulurija, Boris Magdić, Dejan Seferović, Jadranka Katić i ja se aktivno uključujemo u Orlando i klub, kao i Udruga, počinju ponovno živjeti, doslovno iz ničega. S vremenom smo klub opremili tehnikom i razglasom, adaptirali unutrašnji prostor i napravili pravi klub. Željeli smo imati mjesto za koncerte, kinoteku i teatar. Tehnika je dolazila s različitih strana, jedan dio smo dobili iz donacija, a drugi dio kupili od sredstava kroz projekt ispred platforme Care International. Dalje smo opremali klub vlastitim sredstvima, uglavnom od ulaznica, šanka i manjih donacija od Grada i Županije. Pokrenuli smo i niz drugih aktivnosti: filmsku produkciju, izdavaštvo, otvorene rasprave, izložbe, književne večeri, kinoteku, angažman u civilnom društvu… U prvoj polovici 2006. odlazim iz Udruge zbog neslaganja sa programskim okvirima i upravljanjem Udruge, a u naredne dvije do tri godine dolazi i do odlaska svih koordinatora Orlanda osim Marka Mijatovića, koji nastavlja održavati Orlando i koji 2008. preuzima glavnu odgovornu funkciju. O tom periodu je dobro da govori sam Marko, a moj povratak u koordinaciju se događa krajem 2010. i evo, još sam prisutan i optimističan da možemo izlječiti oboljelu dubrovačku, nezavisnu, urbanu, muzičku i drugu scenu.

KP: Marko, možeš li reći nešto više o toj fazi i tvojoj ulozi u radu organizacije?

M.M.: Točno nakon završetka drugog festivala urbane kulture Re-akcija 2006, razilazi se veći dio ekipe zbog raznih nesuglasica oko programa i smjera u kojem je tada udruga išla. Godinu dana nakon toga, udrugu samovoljno napušta i dotadašnji predsjednik, i za njim odlaze zadnji ostaci te mahnite ekipe iz Orlandovih najboljih dana. Sam nisam ništa mogao činiti, ni znati što trebam raditi od administracije do apliciranja projekata – jednostavno je sve stalo, zamrlo. Nakon što sam preuzeo ulogu vršitelja dužnosti, počela se skupljati prva ekipa koja nije imala ambicije veće od igranja društvenih igara okupljena pod zajedničkim imenom LJ.U.D.I. (Ljubitelji univerzalnih društvenih igara). Klupski program se doslovno odrađivao, bez neke velike ideje i mogućnosti. Počeli su se pojavljivat i razni likovi željni samopromocije i sa svakakvim nebuloznim idejama koje sam uspio nekako odmaknuti dalje od udruge. Tek danas shvaćam u što sam se upustio i da sam tada bio imalo pametniji sigurno ne bi preuzeo vođenje udruge. Najgori momenti su bili kad mi je ZAMP skočio za vrat, a ja nisam imao pojma o kome se tu radi ni za što me zovu i terete… Jednostavno su me ni krivog ni dužnog sudski gonili, sve zbog stvari koje se nisu prije na vrijeme rješavale. Još je tu ostalo dosta neriješenih situacija, ali sam ih nekako sve uz pomoć tada već povratnika u udrugu Emira Fuluriju, uspio riješiti na najbolji mogući način. Barem nitko nije dobio batina. (Smijeh)

Na kraju se sve to gubljenje živaca isplatilo, budući da se prostor uspio zadržati i održati u koliko toliko funkcionalnom stanju. Tijekom ljeta Emir dobiva otkaz na poslu i odlučuje se preseliti u Zagreb, što je značilo da opet ostajem u udruzi sam prepušten ekipi koja nije imala neke ambicije sudjelovati u radu udruge, osim uživati klupski program koji se vremenom sveo na vikend zabave. U kolovozu 2010. godine sam i službeno preuzeo ulogu predsjednika udruge, samo iz razloga što sam se, povratkom Siniše i još nekih ljudi iz stare ekipe, uvjerio da Orlando može i mora i dalje postojati i biti čvrsti temelj moderne dubrovačke urbane scene. Sada doslovno krećemo iz početka kao da nikad tu ničega nije ni bilo. Veliku nam prednost daje dosadašnje iskustvo kako u radu u organizaciji tako i u radu sa ljudima što se ne može tek tako naučiti dok ne iskusiš neke stvari na vlastitoj koži.

KP: Kojim se aktivnostima udruga bavila tih godina?

M.M.: U tom periodu su projekti izostali, budući nitko nije znao što je to projekt a kamoli pokušat napisati išta što bi sličilo projektu. Bavili smo se isključivo jednostavnim stvarima koje smo znali organizirati kao npr. sudjelovanje u raznim volonterskim i humanitarnim akcijama, organiziranje dobrotvornih koncerata, te održavanje klupskog programa koji je vremenom bio sve siromašniji kvalitetom. Opet iz neznanja što je to udruga i kako udruga treba funkcionirati, ekipa je počela forsirati klupski program koji više nije ni imao onaj prvotni smisao da klub tu bude radi udruge, odnosno kao medij koji bi na primjer služio prezentiranju programa koji bi nastajao u radionicama udruge. Svi su zaboravili na postojanje udruge, te se sve vrtilo oko kluba koji se počeo pretvarati u svojevrsnu birtiju. Gubljenju živaca je pridonijelo i ograđivanje glavne zgrade kompleksa Stare bolnice jer su se počeli odvijati građevinski radovi, te nismo imali nikakve fizičke komunikacije s gradom. Dobili smo polovično riješen prilaz bez potrebnih skalina, rasvjete i ikakvih oznaka koliko je opasno njime prolaziti. Sami smo osvijetlili prilaz, i redovito bi nailazili na uništene i počupane instalacije, te unatoč svi popravcima i krpljenju nismo uspjeli odoljeti onome kome je bio film, eto tek tako kidat žice i lomit rasvjetna tijela. Također smo morali riješiti novi priključak za struju jer su se stare dovodne instalacije iskopčale. Ista stvar se dogodila i s vodom, gdje su nam iz tehničke službe Opće bolnice obećavali riješiti problem. Nakon dva mjeseca provedena bez vode, sami smo opet kupili cijevi i sat za mjerenje potrošnje te se priključili na novopostavljenu privremenu vodovodnu mrežu. Svi ti sitni i krupni problemi doveli su me na rub živaca i odluke da i ja konačno odem iz Udruge. Međutim, ponovnim dolaskom Siniše, pokrenuli su se svakodnevni sastanci i dogovori i pregovori što i kako krenuti ispočetka. Tada je cjelokupna ekipa koja se dotad skupljala, napustila udrugu jer nisu vidjeli smisao postojanja ikakvog drukčijeg kluba i udruge osim kao mjesta za dobru zabavu i „oblokavanje“.

KP: Koje bi izdvojio događaje koji su obilježili to razdoblje u radu udruge?

M.M.: Definitivno uspjesi naše video produkcije kada je 2008. godine na RAF-u nastupila sa kratkim filmom Insert koji je od strane žirija uvršten u program RAF preporučuje, te je bio prikazan na večeri otvaranja festivala i izabran u Best of RAF 2008 po izboru publike u kategoriji igranog filma. Uz Insert, prikazao se još jedan igrani film Bez teme koji je također izabran u Best of RAF 2008 po izboru publike u kategoriji eksperimentalnog filma. Sljedeće godine Video radionica se predstavila sa kratkim igranim filmom Obračun u zasjedi, koji je napravljen u suradnji s ekipom iz Kazbek film production. Film je od strane žirija uvršten u program RAF preporučuje, te je bio prikazan na večeri otvaranja festivala. Također je izabran u Best of RAF 2009 po izboru publike u kategoriji igranog filma. Nakon toga kreće niz od desetak snimljenih video spotova za lokalne bendove, od kojih su se neki „zavrtili“ i na državnoj televiziji poput video spota Sami u kamenu grupe Atlantida, te video spota Embassy grupe Embassy 516.

Od ostalih stvari kojima se udruga bavila nemam mnogo za izdvojiti, kao što sam i prije rekao sve se svodilo uglavnom na klupski program, te doslovno odrađivanje istog tek tako da ima nešto. Jedna od pozitivnih stvari je ta što sam uspio stupiti u kontakt te sa Orlandom realizirati neke manje projekte sa gradskim i županijskim pročelnicima kulturnih odjela u gradu i županiji, socijalnom skrbi i međugeneracijskoj solidarnosti, te Obiteljskim centrom Dubrovačko-neretvanske županije. Riječ je o nizu sudjelovanja u raznim akcijama poput foruma mladih protiv droge gdje bi predstavljali svoj dotadašnji rad. To je ujedno bila prilika i da gradskim čelnicima damo priliku da se upoznaju s pravim licem Orlanda gdje su ostali začuđeni kvalitetom prikazanog programa. Nažalost ili na sreću, tu nam je dosta pomogla „stara slava“ i materijali iz nekih starijih vremena kojima smo se mogli podičiti, pa pored niza video projekcija snimljenih materijala, redovito bi izlagali i knjige iz naše naklade.

Koliko god je udruga tada bila u deficitu s kvalitetnim kadrom i neprepoznatljiva s ponuđenim programom, našlo se načina da se dođe do bitnih ljudi o kojima je tada ovisila budućnost udruge, jer se u isto vrijeme krenulo s preuređenjem kompleksa Stare bolnice i krenulo s izgradnjom sveučilišnog kampusa gdje prema nekima nema mjesta za Orlando. Međutim bitni ljudi su ipak (valjda) shvatili da prostor gdje imate jednu državnu instituciju za izobrazbu, neformalna edukacija – u ovom slučaju – Orlando, može samo pridonijeti povećanju kvalitete individualne umjetnosti i izražavanja.

KP: Je li nastavila razvijati neke od prijašnjih projekata? Je li razvila neke nove projekte?

M.M.: Projekti koji su se nastavili su ljetni festival urbane kulture Re-Akcija koji se uspio održati svake godine, zatim ekološki festival audio-vizualnih umjetnosti We are the world 2009. godine, te pokušaj kopiranja programa Urban project iz 2004. godine koji nije uspio naći interes među publikom, unatoč redovitom svakodnevnom programu tijekom prvih pet mjeseci 2010 godine. Program se sastojao uglavnom od izložbi fotografija, slušaonica, kinoteka, koncerata i poetskih večeri.

KP: Kakva je bila podrška od strane lokalnih vlasti?

M.M.: Podrške u to vrijeme nije nedostajalo, međutim došla je svima znana recesija, i točno u momentu kada preuzimam udrugu sa svim dugovima i problemima, Grad Dubrovnik donosi rebalans proračuna gdje sve udruge ostaju bez obećanih proračunskih sredstava. Bila su to malo teža vremena bez ikakve konkretne financijske podrške lokalnih vlasti. Ali nismo se predavali, snalazili smo se kako smo znali. Za vrijeme petog izdanja festivala Re-Akcija 2009. godine smo optimistično bili uvjereni kako ćemo moći pokriti sve troškove, ali kao što rekoh, zakazao je Grad sa svoje strane i tu smo već uletili u dugove iz kojih smo se morali vaditi privatnim donacijama i posudbama. Nismo imali čime tiskati plakate, pa smo pravili improvizirane plakate printajući obavijesti na papir A4, kojeg bi onda lijepili na listove starih novina i kao takav svojevrsni kolaž bi lijepili po gradu, namjerno gerilski po nedozvoljenim mjestima, kako bi iskazali svoje nezadovoljstvo prema institucijama Grada Dubrovnika. Također šesto izdanje festivala Re-Akcija umjesto tradicijski navedene godine u kojoj se održava festival, u broju 2010. smo umjesto broja stavili upitnik iz više razloga. Da li će se uspjeti održati cijeli festival? Da li će to ličiti na festival? Možemo li uopće predstavljeni program nazvati festivalom itd. Tim upitnikom smo si postavili mnogo pitanja, na koja smo uglavnom uspjeli naći odgovor. Festival se unatoč dosta skromnom programu, ipak održao. Što se tiče današnje situacije, uživamo u podršci svih nama bitnih institucija, kako od strane gradskih i županijskih odjela, tako i od samog ureda gradonačelnika i župana. Apsurdno zvuči to da uživamo podršku institucija, dok istovremeno nailazimo na neodobravanje velike većine građana, a često i mladih ljudi koji bi trebali razmišljati malo više od toga kako se dobro provest i razvaliti alkoholom tijekom vikenda, te biti konzumenti programa udruge i podrška.

KP: Siniša, u organizaciju se vraćaš 2010.g. Kako izgleda klub i dubrovačka scena?

S. D.: Kada sam se vratio u studenom 2010, naišao sam na potpuno drugačiju konstelaciju od one iz 2006. Kvaliteta sadržaja je pala, ali to pripisujem potkapacitiranosti vodstva organizacije. Najtužnije je što su u međuvremenu skinheadsi postali zaštitari kluba, prvenstveno da bi ga zaštitili od njih samih. Klasičan tip reketa oko kojeg ni policija nije bila od velike pomoći. Rat je ostavio traga na mladim generacijama i sada su u Dubrovniku vrlo popularne skinhead i heavy metal supkulture koje otvoreno koketiraju s nacionalizmom i nacizmom. Takva atmosfera nas prisiljava na autocenzuru i gotovo paničan oprez kada organiziramo gostovanje bendova iz Srbije. Mislim da je to katastrofa. Imam osjećaj kao da se sve mora ponovo raditi iz početka, ali tu sam optimističan jer nove, mlađe poslijeratne generacije nisu zahvaćene PTSP-om i otvorene su za nove ideje i istraživanje starih vrijednosti. Kada se slože određene predispozicije dubrovačka scena će zasigurno rapidno živnuti, jer primjećujem puno potencijala svud naokolo u različitim umjetničkim i medijskim izričajima.

KP: Tko čini vašu publiku? Što misliš da se promijenilo između prijeratne i poslijeratne generacije?

S. D.: Ponekad ni sam nisam siguran. Dubrovnik je uvijek bio vrlo urbana, ali i konzervativna sredina. Kada je počeo rat, doživio je kolektivan pad, pa i pad urbaniteta i više se ništa nije diglo na prijeratnu razinu. Pripadam generaciji koja je bila izuzetno entuzijastična i uvelike različita od sadašnjih. Novija, ratna i poratna generacija ima sasvim drugi sustav vrijednosti. Mlađa publika gotovo da ne postoji, ne „lijepe“ se na sadržaj i scenu doživljavaju vrlo površno, uglavnom kao oblik zabave. To nije publika koja će se uključiti u kreiranje programa, nego ona koja će ga eventualno konzumirati. U Dubrovniku i dalje ima bendova, ali oni su uglavnom ograničeni na hermetične prostore i dnevne boravke. Međusobno ne komuniciraju, niti dolaze na koncerte. Puno stvari se odvija na virtualnoj razini, mlađa publika se nerado miješa sa srednjom i starijom i obratno, sveopća je podređenost masovnom turizmu, nedostatak informacija i medijske manipulacije također čine svoje… Orlando nema baš lagan zadatak.

KP: Koji bi program izdvojio kao autentičan Orlandov produkt?

S. D.: Unutar tog 12-godišnjeg spektra čitav je niz kontinuiranih programa koji uključuju koncerte, predstave, projekcije, tribine, izložbe, radionice, ekološke i aktivističke akcije. O tome ne treba trošiti riječi jer je nova web stranica sa kompletnim arhivom upravo u izradi. Zasigurno bih izdvojio našu video-filmsku produkciju Orlando pictures. U osam godina proizvedeno je više od stotinu videospotova, skečeva, reportaža i filmova. Izdvojio bih još i Festival urbane kulture (F.U.K.) Re-akcija, koji se organizira već sedmi put. Re-akcija iz 2005. je bila organizirana kako bi potaknula raspravu o dubrovačkoj nezavisnoj sceni i odnosima između nas. Moram reći da je polučila rezultate, jer do 2005. u Dubrovniku nije bilo događanja tog tipa koji je sadržavao svakodnevni dvomjesečni program u kontinuitetu. Dubrovačka scena je oživila i nastaju perspektivni mladi bendovi kao Valetudo, Gilgai, Izae, Otpisani, FEBRA, Los Horizontales… a Dubrovnik je imao priliku vidjeti čitav niz nepoznatih domaćih i stranih grupa od kojih su mnogi danas respektabilni bendovi. S druge strane, Lazareti su se naredne dvije godine odlučili za sadržajno vrlo blizak dvomjesečni program, no na način suradnje sa zagrebačkom Močvarom. Pitali smo se zašto su se odlučili na uvoz programa, a ne na suradnju s Orlandom i odlučili da se nećemo ljutiti, već da ćemo nastaviti tradiciju festivala Re-akcija. Na kraju krajeva, ni mi se nismo nešto posebno nametali. Upravo tu i vidim ulogu projekata kao što je Kulturpunkt, da pomogne u zbližavanju i komunikaciji među nositeljima nezavisne scene, nekad i sa istog područja.

KP: Jedan dio budžeta čini i zarada od ulaznica. Što pokrivate od prihoda od ulaznica?

S. D.: Isključivo na program. Ulaznice uglavnom pokrivaju dio putnih troškova, cateringa i marketinga za bendove, šank je bitan jer on puni rupe i katalizira daljnji rad. Ponekad svjesno ulazimo u minus samo kako bi neki program ipak organizirali. Kada smo organizirali Dälek, znali smo da ne možemo računati na podmirenje troškova organizacije. Dälek su tražili 600 eura za nastup, a mi smo prodali 30 ulaznica po 30 kuna. Nije nam bilo važno da koncert sam po sebi bude isplativ, jer smo znali da u Dubrovniku ionako nemamo dovoljno isprofilirane publike za takve sadržaje. Željeli smo dovesti aktualnu glazbu u ovaj grad, pokazati nešto novo. Sve u svemu Dälek nam je donio respekt i pobudio interes za Orlandom i od strane drugih klubova i bendova.

KP: Iako je vaša glavna motivacija bila raditi nešto za lokalnu zajednicu, jeste li ikada razmišljali iskoristiti turistički aspekt Dubrovnika?

S. D.: Mislimo prvenstveno lokalno a samim time djelujemo i na globalno. Iako se nalazimo na popisu kulturne ponude grada i surađujemo s Turističkom zajednicom, turisti dođu u manjem broju, jer nas nije lako pronaći, a ni prolaz kroz kompleks Stare bolnice ne ulijeva povjerenje. No, oni svakako nisu značajan postotak naše publike. Razmjerno često imamo strane izvođače. Jednom prilikom u Orlandu smo ugostili pedeset Francuza koji su putovali na Kosovo u sklopu neke mirovne inicijative. Moram reći da s Francuzima oduvijek imamo najbolje kontakte, često se raspituju za naš program i nude nam svoj. Uglavnom su to bendovi koji su na turneji, traže samo da im osiguramo smještaj i hranu, a kako imamo kuhinju i spavaonicu, nama to nikada nije bio problem. Dubrovnik je sam po sebi turistički brend i ne opteretiti se turističkim aspektom može dovesti samo do povećanog interesa i strane publike.

KP: Edukacija mladih jedno je od područja kojim se Orlando također bavio. Možeš li reći koje ste aktivnosti provodili?

S. D.: U projektu sa Zavodom za javno zdravstvo organizirali smo tribine o seksualnoj edukaciji mladih i prevenciji od ovisnosti. Sudjelovali smo u donošenju nacionalnog programa djelovanja za mlade na državnoj razini, u više navrata smo imali radionice angažiranog novinarstva u suradnji s Fade In-om. U izborna vremena održavali smo otvorene rasprave o važnosti izlaska na izbore. Pokrenuli smo filmsku, novinarsku i glazbenu radionicu. Sudjelovali smo kod donošenja županijske razvojne strategije kao dio projektnog tima u domeni civilnog društva. Naš član je prisutan u gradskom Savjetu mladih. Općenito mislim da bismo trebali više aplicirati na projekte koji se tiču društvenih i socioloških djelatnosti. Orlando po svom statutu pripada Odjelu za društvene djelatnosti, jer su nam prioritet dobrobit mladih u društvu, ekologija, kultura, pa tek onda zabavni sadržaji.

KP: U vašem radu je suradnja i ideje te projekti izvana od velike važnosti. S kojim ste sve organizacijama surađivali?

S. D.: Osim udruga i institucija na lokalnoj razini surađivali smo ili surađujemo sa nizom platformi, udruga i klubova mladih – MIFOC, Klub mladih iz Šibenika, Kocka iz Splita, Mladi most, Attack, HUK iz Knina, Spirit, Mixt Art Myrys, MAMA, OKC Abrašević, Kompas Kotor, Udruga MI, GETO iz Banja Luke, ZVUK iz Zadra, Volonterski centar Zagreb, Art radionica Lazareti, Care International, Nansen, East-West Institute, Clubture, Sinestet, RI-Rock i dr. Uspostavljanje novih kontakata je i danas jedan od prioriteta u radu Udruge mladih Orlando. Evo, sad surađujemo i sa Kulturpunktom.

KP: Kako ste rekli, za Orlando je započela nova faza. Koje aktivnosti su u planu?

S. D.: U tijeku je cjelogodišnji projekt U.M.O.Bolnica, ali ovaj puta ne mislimo snimiti kompilacijski CD, već konceptualno organizirati cijeli program. Koristit ćemo se isključivo medicinskim terminima kroz 4 tromjesečja: anamneza, dijagnoza, terapija i nuspojave, a cilj nam je ozdravljenje dubrovačke scene. Unutar tog okvira nastavljamo sa koncertnom i klupskom aktivnošću. U nastajanju su videospotovi za dubrovačke bendove, kao i kratki filmovi u Orlandovoj produkciji. Dokumentarni film čeka montažu, a zbirka kratkih priča IDentitet čeka tiskanje. Orlandova naklada u planu za 2012. ima pokretanje natječaja za fantastičnu priču, te prvo strip-album izdanje po pričama Nikše Penda a čiju ćemo adaptaciju i crtež potpisati Amele Vilogorac i ja. Moguć je i projekt s udrugom Domine iz Splita baziran na problemu maloljetničkog nasilja. Namjera nam je pokrenuti i kazališnu priču uz pomoć profesionalnih glumaca iz Kazališta Marin Držić. Sezonu bi trebala otvoriti predstava Tigar u režiji Helene Kovačić, splitske glumice s angažmanom u Dubrovniku. Dogovoren je nastup RI-Rock Bus-a u čijem su sastavu četiri riječka punk benda na čelu s Pasima. Koncert organizira Udruga mladih Orlando u prostorima i uz logistiku Lazareta. Stavili smo si dosta toga ispred sebe i odlučni smo to sprovesti u djelo. Ako ne uspijemo reanimirati dubrovačku urbanu scenu, bar ćemo znati da smo pokušali.